Za Alminu, milu sjenu

U močvari, gdje ni druga čestitoga nije, bijaše mi drugarica;
prijateljica mi bješe, premda prezreo sam njina prijateljstva;
na moju je stranu sva odvažna stala i kad zlo su mi spremali,
zbog mene se pogibelji izlagala: ja se grstih nad tom žrtvom
i kazah joj kako baš sulude mizantrope oreolom svojim štiti

Željela je da mi o tegobi svojoj zbori, no za njenu crnu tugu
u pancirom okovanom srcu prostor se utjehe nikad ne otvori;
pa i rođaci smo nedaleki bili, ali ja sam raskrstio s familijom:
spram ljubavi, koja me je zvijezdama dizala, grubijan osorni

U pravu si, rekla mi je jednom, ipak nemoj da me odbacuješ,
jer, ako tek korak unazad učinim, mene više nigdje biti neće
A onda je spasonosni korak naprijed napravila, ka Svjetlosti,
gdje je njena krasna duša oduvijek Ruhom svojim pripadala,
dok se moja bez prestanka guši, sva drhturi u otrovnoj tmuši

I spoznanje pohodi me sada da sam teško zabasao, noseći se
s avetima i s trogloditima, te da put ću dugi unatraške morati
da pređem, pa da ispočetka krenem – ne bih li joj prijateljem,
nespokojnim poklonikom njene ovostrane sjene bio u samoći

I

I za šiju moju isplela je uže Božja ruka?,
mislio sam da ću stati topolino noćno klatno;
kao vođa zalutalih ili strv koju kaljuga
s čizme tiranske potonuti neće poplavom gladnom.

No dok pretače krv se zemlji iz mitraljeskih rupa,
To, nije li čovječije upravo na zemlji gnjeti;
Dok presipa zemlja krvi se u izrošana trupla,
To nije li anđelom upravljen već red vaseljenski?

I svjetlost nek te osije kao talmudska korica,
Rabe Božji Morice i dok potopu ne prkosiš,
Nebu se zemlja otvara, od Mojsija do Mojsija,
Sve što ikad mogao si je prestati da postojiš!

A onda kada saspeš se u oporu suzu Vječnog,
Klatićeš se dok ne isplakneš se slobodan u Svjetlost!

II

No ne znam, Vječni, ni za oči ni za nebesa plava,
zadnji put se vidjesmo tek nakratko kroz šoferšajbnu,
kada vozeć se na puškomet, sve mišljah da je zapad,
sa svitcima frijulskim vinogronsku noć kad razasnu.

Ne vidim od mraka, ne vidim od malja i čekića,
tek kazan s ljudskim mesištem u vrelini hadskoj plamsa;
Da li šilo zabodeno u anđelska oka dječija,
filosofija je anđelska? Mudrost i esperansa?

Ja razvržen sam, Vječni, srsima vjetra gubilišnog,
Sukobljen sa sumnjama i sumnjama na gotovs predan;
Ne poznajem se Svemirom, tek berač sam plođa niskog,
Čovjek sam bez vjere…ne mogu do u blato da spadam.

Znaš, spoznaja je izdaja – Levijatan koji sumnjom mori;
Zlo je svesadrživo…i ja zao mu…ne mogu da prostim.

Moric Levi (1878 – 1942 ?) rodio se u Sarajevu u veoma siromašnoj i pobožnoj sefardskoj porodici. U svom rodnom gradu završava meldar (jevrejsku osnovnu školu), la alahu (škola biblije i talmuda), a zatim i gimnaziju. 1901. godine u Beču, upisuje dva fakulteta (Teološki i Filozofski), na kojima će za nekoliko godina i dipolomirati. Odmah po završetku studija vraća se u Sarajevo, gdje ga je Sefardska opština angažovala za rabina, te tako postaje i prvi univerzitetski obrazovan sarajevski rabin, a na dužnosti nadrabina, na koju je promovisan 1914. godine, će ostati sve do svoje nasilne smrti, 1942. godine. Njegovim dolaskom u Sarajevo, Sefardska opština i njeni vjernici dobijaju lidera prepunog znanja i iskustva koji će u svoju zajednicu unijeti moderan i progresivan duh, te polako sprovesti reforme odgovarajuće savremenom životu. Sarajevski Sefardi sve će se više povezivati sa svojim susjedima nejevrejima, te tako polako izlaziti iz svog zatvorenog kruga. 

Pored dužnosti rabina i nadrabina, dr Moric Levi bio je i stalni profesor vjeronauke u sarajevskim gimnazijama i drugim srednjim školama. Objavljuje i brojne naučne radove, od kojih su najvrjedniji: „David Pardo“, „Fragmenti iz života Sefarada“, „Rav Danon i Ruždi-paša“. Priređuje i „Spomenicu o Majmonidesu“, povodom 800-godišnjice rođenja velikog jevrejkog filozofa, čijeg je djela jedan od najvećih poznavalaca u Jugoslaviji. Napisao je i knjigu „Die Sephardim in Bosnien“, gdje je sakupio veliku zbirku sefardskih romansi i poslovica. Tečno je govorio grčki, latinski, njemački, turski, arapski, francuski i hebrejski jezik.

Veoma je aktivan i u društvenom i političkom životu, kako u vrijeme Austro-Ugarske okupacije, tako i u vrijeme Kraljevine Jugoslavije, gdje se uspješno bori za prava Jevrejskog naroda. 

U proljeće 1941. godine, nekoliko dana prije ulaska ustaške vojske u Sarajevo, nadrabin dr. Moric Levi je uhvaćen i deportovan u Grac. Njegov sin Albert je sa grupom naprednih Jevreja odveden noću i strijeljan na Vracama, dok supruga Rifka, najprije završava u logoru Kruščica, a zatim i u u Lobor gradu.

Postoje različite verzije o pogibiji dr Morica Levija. Jedna je da je ubijen u Gracu u  tamošnjem logoru, druga da je završio u Aušvicu, zatim da ga ustaše ubijaju pri pokušaju bijega u Dalmaciju. Ipak najvjerovatnija je ona za koju postoje i pouzdana svjedočanstva preživjelih logoraša, po kojoj je dr Moric Levi, nakon što je interniran u Grac, u maju ili junu 1942. oslobođen od strane mjesnih njemačkih vlasti, odnosno sa putnim papirima vraćen u NDH, kada se zaputio u Zagreb, u nadi da će tamo pronaći suprugu, što mu naposljetku i uspijeva. Tu se još uvijek mogao slobodno kretati, kao i mnogi zagrebački Jevreji koji do ljeta te godine nisu bili odvedeni u logore, no ipak pod stalnom prismotrom ustaških agenata. Uvidjevši da mora što prije da bježi, zajedno sa suprugom pronalazi taksistu, koji ih je trebao prebaciti do talijanske granice. Isti ih ipak odvozi u ustaško redarstvo na Savskoj cesti, odakle su internirani u Jasenovac, gdje će ih nakon nekog vremena odvesti preko Save u Gradinu, gdje su i likvidirani strijeljanjem.

Pjesma „Sarajevski nadrabin Moric Levi pred streljačkim vodom na jasenovačkoj gradini“ imaginacijski je pokušaj predodžbe posljednjih trenutaka života nadrabina Morica Levija, sa svim čovjeka svojstvenim moralnim, etičkim i vjerskim iskušenjima, sa kojima se suočava neko predat na pladanj neminovnom besmislu prijevremene nasilničke smrti, zajedno sa čitavom etničkom i vjerskom zajednicom kojoj je pripadao i u čijoj je službi kao poglavar proveo gotovo čitav svoj vijek. 

Na nadrabina dr. Morica Levija, u Sarajevu danas, mimo okrilja Jevrejske zajednice, nikakav spomen ne postoji.

Prije nekoliko minuta potpuno nenadano zatekla me vijest da je u Amsterdamu preminula jedna od najvažnijih autorica ne samo naših prostora već i književni glas koji je obilježio posljednjih četrdeset godina svjetske književnosti. Umrla je Dubravka Ugrešić. Još uvijek mi je to teško i zamisliti i pomisliti da neću otići do nje u Utrine, do njezinog stana, da u miru razgovaramo o književnosti, politici, kolegama, a najviše od svega o njezinim knjigama, idejama… ili da to nećemo ponoviti u Amsterdamu u nekom od kafića u koje je zalazila. I sada mi je još više žao da se nismo uspjeli susresti u studenom prošle godine kada sam bio u Amsterdamu na par dana…

S Dubravkom sam počeo surađivati 2004. godine, kada smo za ediciju Večernjeg lista 20 hrvatskih romana dogovorili i objavili kultnu Šteficu Cvek u raljama života u danas nezamislivih 100.000 primjeraka. Njezin Napad na Minibar, i danas itekako britku i aktualnu knjigu eseja, objavili smo 2010. Za nju je, ako se ne varam, dobila svoju prvu nagradu u Hrvatskoj nakon što je početkom devedesetih grubo i ponižavajuće bila sklonjena sa svoga matičnoga Filozofskog fakulteta u Zagrebu i nakon što je stekla svjetsku slavu svojim romanima, esejima, predavanjima… Bila je to Vjesnikova nagrada Ivan Goran Kovačić za književnost, koju je Dubravka u jednom intervjuu poklonila Ministarstvu kulture. Itekako sam bio ponosan što smo nastavili suradnju i što je Dubravka upravo Frakturu i mene kao urednika odabrala da budemo prvi koji ćemo objaviti njezin roman Lisica, koji je nagrađen t-portalovom nagradom i predveden na dvadesetak svjetskih jezika. Posljednja knjiga na kojoj smo zajedno radili bila je još jedna fantastična zbirka eseja Doba kože.

I dok pišem ove retke, pomalo sam izvan sebe zbog toga što Dubravke Ugrešić više nema, što se više nećemo zajedno smijati, što nećemo imati priliku čitati njezine nove britke, crnohumorne, političke eseje, njezine nove romane u kojima je uvijek tako točno znala pogoditi ovaj trenutak sada i dati im univerzalnu vrijednost prepoznatu diljem globusa. Utjeha je, iako slaba, barem u ovom trenutku, to što su njezine knjige ovdje s nama i sada kada nje više nema.

https://magazin.fraktura.hr/hr/umrla-je-dubravka-ugresic

“Kosovo republika”, dvije najskuplje i najzloglasnije riječi posljednjeg desetljeća Jugoslavije

U veljači, širom zemlje, gradske i općinske vlasti započinju s uvođenjem bonova i za osnovne artikle: ulje, deterdžent, kavu, kavovinu… Na taj način lokalne vlasti nastoje uvesti red i popraviti štetu koju su proizvele odluke Saveznog izvršnog vijeća i nerazumna politika štednje. Jutarnji redovi ispred dućana i samoposluga postaju svakodnevna slika u zemlji koja, malo-pomalo, tone u beznađe. Ekonomske krize, monetarne reforme i društveno-ekonomski preobražaji od početaka socijalističke države dio su ritma svakodnevice, ali ovo je, valjda, prvi put da se čini kako je proces bezizlazan, i da nam predstoji propast. Još nešto se prvi put zbiva: kao da više nismo dio svijeta, ili svijet više nije briga za nas, Amerikanci se mire sa Sovjetima, kapitalisti nalaze zajedničke riječi s komunistima, a Jugoslavija kao da se zatekla u procjepu. Vjerovnici traže da im se vrati novac, zapadne vlade bez previše milosti nude jugoslavenskoj Vladi dizanje novog kredita od milijardu i tristo milijuna dolara, koji će poslužiti za refinanciranje pristiglih  rata prethodnih kredita. Vlada bezuspješno moli za odgodu otplaćivanja glavnice, ali u osnovi nema novca ni za otplatu kamata. Na vanjski pritisak Milka Planinc, žena koja se nikada ne smije, reagira histerijom štednje, stezanjem svih javnih troškova, što, kažu, nije naročito mudra politika ni u uvjetima tržišne ekonomije, ali u još uvijek socijalističkoj Jugoslaviji i u uvjetima djelomičnog planskog gospodarstva, takva je politika samoubilačka. Što se manje novca ulaže, to se manje i privredi. No, drugarica Milka se, tako smo rekli, nikada ranije nije bavila ekonomijom.

U atmosferi ekonomskog beznađa, dok malo-pomalo rastu redovi ispred samoposluga i cvjeta šverc deviza, jer dinar vrijedi sve manje i manje, već mnogo manje nego što to kaže država, istovremeno traje proces društvenog oslobađanja. U Beogradu i Zagrebu, a pogotovo u Ljubljani, sve slobodnije piše se i govori. Glavni navjestitelji slobode su novine za književnost i kulturu, književni časopisi, dijelom i omladinska štampa. Ali ono što je dopušteno u velikim gradovima, još uvijek je krajnje zazorno u provinciji. A za ono o čemu se slobodno piše i govori u Ljubljani, Zagrebu i Beogradu, u Sarajevu i još ponegdje fasuje se višegodišnja robija. U Prištini, pak, vlada još gori mrak, neprestano izvanredno stanje, državni teror, sumnjičenje većinskoga albanskog svijeta, koji se malo-pomalo, nerazumnim postupanjem države sve više udaljava i tjera iz Jugoslavije i iz ideje o zajedništvu zbratimljenih naroda i narodnosti.

Vijest koja je objavljena u svim novinama sredinom veljače: skupina od dvadeset i tri Albanca, pobornika i propagatora marksizma-lenjinizma po mjeri i urneku Tirane i Envera Hoxhe, osuđeno je na kazne od jedne do četrnaest godina zatvora. Nisu zagovarali oružanu pobunu, nisu posjedovali oružje, nisu bili za protjerivanje ili istrebljenje drugih naroda, tražili su da Kosovo postane sedma republika u okvirima Jugoslavije. Prema jugoslavenskim službenim podacima, između 1981. i 1989. na Kosovu je, zbog kontrarevolucije, na kraće zatvorske kazne osuđeno 7000 Albanaca, a 1750 Albanaca suđeno je na kazne od jedne do sedamnaest godina zatvora. Golema većina suđena je za verbalni delikt. Većina je dopala robije zbog sudjelovanja u demonstracijama, koje bi u pravilu bile mirne, sve dok policija ne bi počela da batina demonstrante. Mlatili su ih bezdušno, pendrecima (“disciplinskim palicama”, takav je bio službeni naziv) stvarajući nepremostivu etničku distancu. Premda je socijalistička autonomna pokrajina, Kosovo bilo je, prema Ustavu iz 1974, istovremeno dio Socijalističke Republike Srbije i konstitutivni element jugoslavenske federacije. Iz prvog je proizlazilo da je mlade Albance po ulicama kosovskih gradova uz pokrajinsku kosovsku policiju tukla i milicije iz Srbije. Iz drugog je, međutim, proizašla mješovita, i prilično brojna, jedinica savezne milicije, koju su te 1983. već sačinjavali kontingenti iz svih jugoslavenskih republika i iz pokrajine Vojvodine. S jedne strane time je afirmirana konstitutivnost Kosova unutar Federacije – što će jednoga kada biti formalno-pravna osnovica za od Sjedinjenih Američkih država sponzorirano i omogućeno državno osamostaljenje Kosova – ali s druge strane, mnogo ozbiljnije, sudbinskije, strašnije, sudjelovanjem slovenske, hrvatske, bosanskohercegovačke, crnogorske, vojvođanske, makedonske milicije za sva je vremena, i to na krajnje ozbiljan način, potvrđena i zapečaćena naša zajednička odgovornost za dugogodišnji državni teror nad kosovskim Albancima. To naprosto nije bila samo srpska stvar, niti se neprimjerena reakcija na demonstracije i političko-nacionalna previranja u pokrajini ticala samo Srbije. Na kraju, ni posljedice se neće ticati samo Srba i Albanaca. Na Kosovu je 1981. začet i započet raspad Jugoslavije, ali, što je mnogo strašnije, i sam način na koji će se Jugoslavija raspadati. U nepravdi počinjenoj nad Albancima – recimo nad onima koji su samo zbog parole “Kosovo republika”, ili zbog obrazlaganja vlastitih razloga zbog čega su za Kosovo kao republiku, odlazili na višegodišnju robiju – sadržane su nepravde koje će mnogo kasnije biti činjene Slovencima u onome kratkom ljetnom ratu 1991, a zatim Hrvatima, Bosancima svih vjera i nacija, Makedoncima, Crnogorcima i, naravno, Srbima u svim njihovim zavičajima i domovinama, i u svim  ulogama koje će tokom devedesetih Srbi odigrati. Svatko se, na kraju krajeva, u dugim i mučnim devedesetim kao pripadnik pojedine zajednice i kao građanin neke od naših zemalja, ali i kao pojedinac, u svom najintimnijem privatnom i obiteljskom kontekstu, morao barem u jednom trenutku ili u jednom životnom razdoblju osjetiti kao kosovski Albanac u osamdesetima. To je bila cijena za neodgovornost i lakomislenost. Takva je bila logika raspada. Takav je bio tok jednoga društvenog procesa, koji je podsjećao na karcinom, čije su se prve divlje stanice pojavile još krajem šezdesetih, razvile se u tumor 1981, koji je rastao sljedećih deset godina, nakon čega započinju metastaze, čije će razorno djelovanje uništiti ne samo Jugoslaviju, nego i svako pojedino jugoslavensko društvo. Države koje će nastajati na grobištima, strnjištima i strvištima tih društava bit će tek loše imitacije svake pojedine nacionalne zajednice, prethodno uništene u ratovima. 

Što je to predstavljalo bit kosovskih zbivanja? Iz čega su nastali državni teror i albanska pobuna? Ovako postavljana pitanja izazovna su ako na njih odgovaramo iz vlastite današnjice, godine 2023, i ako postoji način uspoređivanja tih odgovora s mogućim odgovorima iz 1983. Onim koji bi proizašli iz listanja starih novina, podsjećanja na televizijske dnevnike, filmove, knjige… Iz najraznovrsnijih dokumenata, ukoliko dokumenti postoje, iz arheologije svakodnevice, proizlazi duh epohe, a u njemu je ključ za odgovor na ovakva pitanja. Sedamnaestogodišnjak iz 1983. nije vodio dnevnik, niti je još uvijek na bilo koji način bilježio vlastite dojmove o svakodnevici, 1983. je vrijeme pred početak njegova, tojest moga aktivnog bavljenja novinskim i književnim pisanjem, ustvari to je posljednja godina u kojoj nije objavio ništa i iz koje ne postoji ništa osim jedne vrlo kratke pjesme, koja će 1988. biti tiskana u knjizi “Opservatorija Varšava”. Ali možemo se, do određene granice, pouzdati u njegovo sjećanje. Osim što je u to vrijeme već čitao gomilu novina, magazina i časopisa, bio je živo zainteresiran na politiku. Nepoznatog datuma te 1983, ali bilo je proljeće, nastojeći da ne skrije cinizam, odbio je prijedlog da, skupa s još dvije ili tri razredne drugarice iz IVf razreda Prve gimnazije, postane član Saveza komunista Jugoslavije. “Ne osjećam se dovoljno zrelim za tako odgovornu stvar!”, rekao je, a razredom se razlio suzdržan, tihi smijeh, kao da je izrečena neka naročita skurilnost, kakva se u školi ne čuje često. Razrednica Ešrefa Gačanin, profesorica historije, koju su generacije gimnazijalaca zbog njezine nestvarne vitkosti prozvale Tviga, po čuvenoj manekenki Dame Lesley Lawson, zvanoj Twiggy, čiji će nadimak za naraštaje govornika naših jezika biti sinonim za mršavost, sažaljivo me je pogledala, nije ništa rekla, ali taj pogled zapamtio sam jer je bio vrlo rječit, i često bih ga se sjetio, jer je taj pogled bio jedna od čvrstih referenci u kronici nezapisanih sjećanja. Razrednica je, naime, vršnjakinja i dobra znanica moje majke, bila tog proljeća 1983. uvjerena da ću u životu vrlo loše proći, budući da tako lako i oholo odbijam ponuđeni mi položaj. Jer članstvo u SKJ još uvijek je predstavljalo neku vrstu društvenog položaja, ili temeljne životne pozicije za gotovo svaki probitak u životu. I možda je 1983. bila ona posljednja godina u našoj povijesti kada se još uvijek nije slutilo da bi ubrzo moglo postati drukčije. Razrednica je, za razliku od mene, imala životnog iskustva, činilo joj se i da ima jasnu povijesnu perspektivu, bila je od vrste istinskih idealista, dužnosnica Crvenog križa (opet kao i moja mati), pritom naviknuta na izloženost gotovo svim oblicima učeničkog verbalnog zlostavljanja, vječita stara cura, kojoj se, na neki lijep i vrlo drag način ponešto od romantike intimnih veza i odnosa prelilo u društveni život, u razred i u školu. Vjerovala je, naravno, da je komunizam vječan. Sa svojih sedamnaest ja sam, pak, mislio da me se osobno baš nikako ne tiče je li komunizam vječan. Jer sam vjerovao, pa mi se danas čini i da sam bio u pravu, da čovjek u odnosu na komunizam ima upravo onoliko slobode za koliko se sam spreman izboriti. Tako je to, naime, bilo 1983. Ukoliko nisi bio Albanac.

Godine 1983, sedamnaestogodišnjaku, događaji na Kosovu bili su poput neke mračne i do tada nepoznate sile, hadske tektonike, meteorološke nevolje, povijesne nesreće, kao da su se usred povijesti sudarila dva jureća vlaka puna turista koji su pošli na more. Na takve događaje, prema tvom tadašnjem doživljaju, nitko od nas nije imao utjecaja. Mi smo bili u sedlu povijesti, mi smo tekli niz maticu vremena, u budućnost, u budućnost, u budućnost, a kosovski Albanci iz nekoga razloga, koji se ticao elementarne ljudske nesreće, kao da su tekli uzvodno, kao da raspalo sedlo pod njima. Godinu-dvije ranije, u proljeće 1981, u vrijeme prvih demonstracija vjerovao si, pa ćeš to tek danas sa stidom priznati, da su ti pobunjeni prištinski studenti, tvoji budući vršnjaci, oko menze od koje je sve krenulo, u kojoj se pripremala neka neljudski loša hrana, bili, kao što se to službeno predstavljalo, povedeni u pobunu od onih strašnih vlasti u Albaniji, zemlji iz koje nisu stizale fotografije ni televizijske snimke, i od Envera Hoxhe lično. Doživljavao si ih, te nesretnike koje je policija mlatila i ubijala kao da nisu nečija djeca, nisu ljudi i, što je za ovu priču najvažnije, kao da nisu Jugoslaveni, na način na koji si prethodno doživljavao domaće izdajnike, neprijateljske vojnike, građane neprijateljskih zemalja. Između tebe i njih postojao je zid, o njihovim stradanjima i o njihovim razlozima za stradanje nikad nisi razmišljao. Bio si naučen da ne razmišljaš. Oni su, naime, ti domaći izdajnici, ti neprijateljski vojnici, građani neprijateljskih zemalja, bili zli. I sve što su radili proizašlo je iz toga što su zli. A zlo se ne treba objašnjavati – vjerovalo se za socijalizma. 

Međutim, u nastavku događaja, otprilike u vrijeme kada je parola “Kosovo republika” ušla u javnost i u naše živote, nešto se u tebi promijenilo. Kako dvije riječi, obje bezazlene, obične, u svome spoju mogu stvoriti nešto tako razorno i opasno, kako dvije riječi čovjeka koji ih izgovara mogu preseliti na stranu zla, da onda taj čovjek bude maltretiran i prebijan od milicije, a da pred sudom bude osuđen na deset ili dvanaest godina zatvora? Riječi ne mogu na takav način biti krive. Pogotovo ako iza tih riječi ne stoji nikakvo prethodno iskustvo. U ime riječi “Kosovo republika” nisu postojali koncentracijski logori, ljudi nisu odvođeni iz svojih domova, nisu u plamenu nestajala njihova sela i gradovi. Te dvije riječi pojavile su se evo upravo sad u Jugoslaviji, i ne može biti da je po nekom višem zakonu i pravilu zao onaj tko ih izgovara. I znači li to, pitao si se, da bi i ti, kada bi se, evo, zaderao na školskom hodniku Kosovo republika, time prešao na stranu zla i fasovao deset ili dvanaest godina zatvora? Ili nešto manje od toga, jer nisi Albanac? A sasvim sigurno bi, sa zatvorom ili bez zatvora, za te dvije riječi bio izbačen iz gimnazije. Zašto? I kako mogu postojati takve riječi? Kako ljudi mogu biti ucjenjivani riječima, ako te riječi same po sebi ne znače ništa zlo. I kakav bi problem nastao ako bi netko sad rekao: dobro, Kosovo će biti republika? Zašto Kosovo ne bi bilo republika?

Godine 1983, na kraju trećega i početkom četvrtog razreda gimnazije, Kosovo je bilo mjesto potmule kataklizme, s kojom više nije imalo veze nikakvo djelovanje ljudi. Miliciju si, po prirodi stvari, prezirao. Milicije si se, naravno, plašio. O Albancima koji se bune nisi više mislio ništa loše. Zbog nečega, možda si bolje mislio o onima koji se bune, nego o onima koji se ne bune, nego pokušavaju uvjeriti susjede u svoju pravovjernost. Tešku su mučninu stvarale sve te jugoslavenske zastave u šakama svog tog osmjehnutog svijeta. Godina 1983. bit će posljednja godina u kojoj će svakoj jugoslavenskoj zastavi u paru biti pridodana crvena zastava komunizma, da bi onda, u trilingu, bila dodana i zastava republike u kojoj su se ove dvije zastave zatekle. Sljedeća, 1984. godina, započet će Zimskim olimpijskim igrama u Sarajevu, najvećom sportskom manifestacijom održanom u socijalističkoj Jugoslaviji, ali dominantno i manifestacijom zapadnoga svijeta. Ili, barem, vrlo izmiješanog svijeta. I onda su, diskretno, pred Olimpijadu i za vrijeme Olimpijade, komunističke zastave uklonjene s jarbola, i ostavljene samo tamo gdje moraju biti, ispred gradskih i republičkih komiteta, ispred dvorana u kojima je zasijedala Partija. Nakon što Zimske olimpijske igre slavno prođu, i svijet bude opčinjen Sarajevom i Jugoslavijom, crvene zastave se više nikad neće pojaviti u onom broju u kakvom su po našim gradovima bile ranije istaknute. Diskretno će se, gotovo nevidljivo, povući pred nekim drugim zastavama, a jugoslavenska i republička zastava će ostati u osamljenom paru.

Frenk se smirio negde u Veliju
i okačio svoje divlje godine
o ekser koji je proterao kroz
ženino čelo

Prodavao je polovan kancelarijski nameštaj
gore na San Fernando Roudu
i uzeo kredit od $30,000
po petn’est i četvrt posto
kao kaparu za mali dvosobni stan

Žena mu je bila iskorišteno parče istrošenog džet đubreta
pravila dobre bloody marys
uglavnom držala jezik za zubima
i imala malu čivavu Karlosa
koji je imao nekakavo kožno oboljenje
i bio potpuno slep

Imali su skroz modernu kuhinju
rernu koja se sama čisti (ceo set)
Frenk je vozio mali sedan
bili su baš srećni

Jedno veče, na putu s posla Frenk je
svratio do prodavnice pića
pokupio par Micky’s Velikih Usta
popio ih u kolima na putu do Shell pumpe,
sipao galon benzina u kantu, odvezao se kući,
zalio sve u stanu i zapalio.

Parkirao je preko puta ulice i smejao se
dok je gledao kako gori, onako Halloween
narandžasto i odžak crveno.
Onda je Frenk pustio stanicu sa hitovima
izašao na Hollywood Freeway
i krenuo na sever

Baš nije mogao da smisli tog kera.

by Tom Waits

Preveo Grgur Strujić

Tadeusz Różewicz: Moja poezija, Krug 99, Sarajevo 2002.

Treba biti pažljiv, jer čovjek nikad ne može znati što bi mu moglo spasiti život. Tako je, recimo, dobro imati pri ekranu fejsbučni profil profesorice, književnice i prevoditeljice Đurđice Čilić. Ona tu povremeno prevede poneku poljsku pjesmu. Ta pjesma bi vam, recimo, mogla spasiti život. A onda tragom tih njezinih prijevoda, nizom asocijacija, životnih i čitateljskih, dolazimo do police s knjigama, i iz nje nasumce, ne gledajući, izvlačimo knjigu, naslova “Moja poezija”. Objavljena davno, u izdanju već nepostojećeg izdavača, pa još i u Sarajevu, nikada nije prodavana ni u jednoj hrvatskoj knjižari, a teško da je stigla i do ovdašnjih antikvarijata. Ova knjiga bi vam, međutim, mogla spasiti život. Ali kako do nje doći, kako doći do lijeka, kad lijeka nigdje nema?

Tadeusz Różewicz veliki je poljski pjesnik, jedan u toj moćnoj gomilici europskih pjesničkih velikana dvadesetog stoljeća, koji su pisali na poljskom, barem ih je desetak, od kojih je baš svaki zavrijedio ne samo tu notornu Nobelovu nagradu, nego i to da se po njemu imenuje cijela epoha. Njegovi prevoditelji u ovoj knjizi jesu Slavko Šantić i Marina Trumić. Oboje pjesnici, sarajevski, iz nekoga prethodnog doba i života. Pogovarač ove jedinstvene knjige, koja, vjerojatno, nikad više neće biti preštampana, i uskoro više neće biti onih koji bi je se mogli sjetiti, sarajevski je urednik, prevoditelj, javni i kulturni radnik, Čedo Kisić. Njegov tekst nosi naslov “Fragmenti o Różewiczu”. I taj tekst, kao i sama knjiga, obilježeni su duhom oproštaja i rastanka, kojim je bilo obilježeno jedno kratko sarajevsko vrijeme, poslijeratni intermezzo, koji nastupa u veljači 1996. i potrajat će, možda, sve do 2005. Tad su u tom gradu izlazile ovakve knjige.

Knjigu koju sam slučajno izvukao iz reda čvrsto zbijenih knjiga, poredanih po nekoj mojoj bibliotečkoj logici, što s knjižničarskim logikama nije u bližoj vezi, opet slučajno sam otvorio na 77. stranici, i pjesmi “Ko su pjesnici”. Preveo ju je Slavko Šantić, nekadašnji urednik kulture u prijeratnim dnevnim novinama, i pjesma teče ovako: “pjesnik je onaj koji piše stihove/ i onaj koji stihove ne piše/// pjesnik je onaj koji kida okove/ i onaj koji okove sebi stavlja/// pjesnik je onaj koji vjeruje/ i onaj koji povjerovati ne može/// pjesnik je onaj koji je lagao/ i onaj kojeg su slagali/// onaj koji je pao/ i onaj koji se podiže/// pjesnik je onaj koji odlazi/ i onaj koji otići ne može”. A onda me iznenada, neočekivano, na posljednja dva stiha, potresa nešto kao jecaj. Gle, plakao bih! Pa što mi je?

Čitao sam ovu knjigu onako kako se čitaju pjesme: prvi put temeljito, od prve do posljednje stranice, a zatim upravo ovako, nalazeći je po kući, izvlačeći je iz police, napreskok i usput, noseći je na putovanja, odlazeći s njom u zahod, čekajući uz nju nekoga ili nešto. Pjesme su uvijek toliko kratke da čovjeka ništa ne može prekinuti u čitanju poezije. Ali otkud ta iznenadna navala tuge? Tadeusz Różewicz nije sentimentalan pjesnik. On je, kao što se i u ovoj pjesmi može osjetiti, avangardist ili postavangardist, osviješteni parolaš, koji ponekad kao da i ne piše po papiru, nego kao da piše po zidovima. Różewicz ne piše da rastuži, nego da svakoj tugi pruži razlog i opravdanje, njegova poezija bugačica je za suze, a ne crveni i crni luk. Ali taj kraj, “pjesnik je onaj koji odlazi/ i onaj koji otići ne može”, potresan je, jer ta dva stiha kao da su uklesani u kamen epitafa na grobovima Marine Trumić i Čede Kisića. Kao da je Slavko prevodio misleći na sebe.

Marina Trumić i Čedo Kisić bili su par u životu, muž i žena, a rat su, ili veći dio rata, proveli u Poljskoj. U Sarajevo su se vratili, jer nisu mogli otići. Mnogo su učinili da Poljaci saznaju za opsađeni grad, i jednako mnogo da ljudi u Sarajevu saznaju za veliku poljsku književnost. Ovo drugo je za buduće pjesnike bilo mnogo važnije. U “Fragmentima o Różewiczu” Čedo citira svog pjesnika: “Veliki Don Kihote! Ostalo je Ništa. I ako se mi ljudi ne urazumimo i ne ovladamo tim rastućim Ništa onda… šta onda?! kaži, ne boj se! šta će se dogoditi… sebi ćemo prirediti takav pakao, na zemlji, da će nam Lucifer izgledati kao anđeo, istina pali anđeo, ali ne lišen duše, sposoban za oholost ali pun čežnje za izgubljenim nebom ispunjen melanholijom i tugom… politika će se pretvoriti u kič, ljubav u pornografiju, muzika u buku, sport u prostituciju, religija u nauku, nauka u vjeru.”

U zadnjoj rečenici pjesnikove biografije u ovoj knjizi piše: “Od 1968. stanuje u Wroclawu.” U knjigama je vječnost, zaustavljeno vrijeme. Tadeusz Różewicz u ruci je držao ovo izdanje. Umro 2014.

Kućna biblioteka

Ne postoji kućna biblioteka u kojoj su sve knjige pročitane. Ali svaka je kućna biblioteka preslika, utjelovljenje, metafora ličnosti i imaginacije svoga čitatelja. Nasumce izvučena knjiga akt je samospoznaje. Ili auto-psiho-analize. Bilo bi zanimljivo svakoga dana, ili jednom tjedno, izvlačiti tako po jednu knjigu, nasumce je otvarati, pročitati nekoliko rečenica i započeti s pričom. Ne mora je nitko slušati. Najbolje priče pričaju se samome sebi.

Što se događa sa zvijezdama

Zatim tražim i nalazim nekoć meni najdražu, možda i najljepšu pjesmu u ovoj knjizi. Prevela ju je Marina. Počinje: “Kao dečko/ i mladić/ mislio sam da zvijezde/ imaju samo površinu”. A zatim poteče slobodno, roževičevski čvrsto, da bismo ubrzo shvatili o kojim je zvijezdama riječ. Nikako nebeskim. O književnim je zvijezdama. I o onim koji žive zavaravajući se riječima. Różewicz je, zapravo, tako ganutljiv u svojoj hladnoći, u suhoj fakturi stiha. Zatim se zabavljam pogađajući – uspješno! – koju je pjesmu preveo Slavko, koju je prevela Marina. Pa knjigu vraćam nazad.

Obiteljski razgovor o vječnosti

Šest godina prije minulog rata,
razgovarao sam s ocem o vječnosti na zemlji.
Prošarani hladom vinove loze, branili smo se od muha.
Bilo je sparno, na njivama sve spaljeno od suše.
Govorio mi je da vječnosti nema, da su to samo prazne
priče.
Pili smo popodnevnu kavu i udisali miris đubreta iz štale,
iz koje se kopitom oglašavao konj.

Te nestvarno mirne i sigurne 1986. godine,
bila je nedjelja, čista poput stakla.
Otac je govorio da o vječnosti neće uopće da razmišlja,
da mi ni moje škole neće osigurati put do njezine kuće.
Muhe su nas žestoko ujedale, a mirisi sparušene prirode
ometali su nas da se udaljimo od stvarnosti.

Otac je ponekad mogao da izađe iz svoga tijela
i da leti iznad svega kao duh. Da osjeti vječnost života
samo u jednom srku pića.
Tog nedjeljnog popodneva, međutim, mogao je samo
da pije kavu i da sluša moje brbljarije.
Vječnost je šupljina, govorio je, u njoj nema
rakije, posne zemlje, mukanja krava, roktanja svinja,
njiske konja, i zato je ne voli.

Govorio sam mu da je vječnost duh čovjekov, a on je
odgovarao da se u to ništa ne razumije, da mu je tek sada
krivo što je toliko novaca utrošio u moje školovanje.
Zar sam u Sarajevu od svojih znanosti toliko
ošupljoglavio,
zar sam zaboravio kako miriše trava, kolika je muka
čovjekova kad ga ujede komarac?

Vječnost na zemlji je to, sve drugo je koješta.
Koješta.
Na zemlji je vječan samo rat,
uz vječno nesigurni mir.
A duh čovjekov? Ah, uh, uh.
Pij kavu, rekoh,
i udiši miris zemlje, sine!
I šuti!

Od danas

Od  danas započinje razdoblje u kojem će
sunce izlaziti na zapadu,
a zalaziti na istoku.
Jer, tako je to u ratu.

Sjeverni pol u njegovome razdoblju
preseljava na južni,
a južni na sjeverni.
Afrika će u Europu,
Europa na njezino mjesto.

Australija u Ameriku,
Amerika u Sibir.
Da se sve vrati na početak
stvaranja svijeta.
Jer, tako je to u ratu.

Potresi preseljavaju na nebo,
neka gore ruše sve dok
nam nebo ne pokaže svaki
svoj skriveni kutak.

Vode će ubuduće teći uvis,
a ne prema dolje.
Lako im je do sada bilo teći tako.

Jer, sve je u ratu naopačke:
divlje životinje će pripitomljavati
divlje ljude.
Podne će biti u ponoć.

Spavanje će biti zabranjeno
i umornim i bolesnim,
dozvoljeno samo odmornim i zdravim.
Svaki odmor liječit će specijalisti.

Učenje će biti kažnjavano,
zaglupljivanje nagrađivano.
Dosta nam je više svega
što je normalno.

Samo za nenormalne
sve je ovo i napisano.
Amen i amin!

Kad god razgovaram s vjetrom, 2014.   

Među trima najboljim novim hrvatskim riječima, nagrađenim na natječaju koji organizira zagrebački časopis Jezik a podupire Zaklada „Dr. Ivan Šreter“, našle su se dvije – šećerice i bakroza. Šećerice bi bile biljke od kojih se proizvodi šećer, a bakroza je hepatolentikularna degeneracija ili Wilsonova bolest.

Dokle god nije pod nadzorom države i policije, dokle god nije predmetom zakonskih odredaba – neka narodu ovakvih kreativnih zabava i razbibriga! Imam samo jednu sitnu opasku. Obje ove nove, nagrađene hrvatske riječi porijeklom su iz turskoga jezika (bakır, şeker – ova druga iz perzijskoga pa iz turskoga). Što nije nikakvo čudo ni izuzetak. Ima ih takvih na stotine, a da toga govornik hrvatskoga jezika nije i ne mora biti svjestan, baš kao što ih ima i iz mnogih drugih jezika. Stara je jezično-kulturološka pouka, da se riječi prirodno sele iz jezika u jezik, da se udomaćuju, pomalo mijenjaju oblik, i postaju potpuno „naše“. Hrvatska tradicionalna standardizacijska politika iz toga pravila nastoji izuzimati i izbjegavati samo dva druga jezična izvora – srpski i tzv. orijentalni.

Govoreći prije trideset godina o hrvatskom jeziku na tribini Matice hrvatske u Livnu, Tomislav Ladan, znameniti jezikoslovac i jezikoznanac, ponudio je svojim slušaocima duhovitu „definiciju“. Rekao je da je ono što se danas naziva bosanskim jezikom u stvari – “hrvatski kad mu se oduzmu orijentalizmi”.

Upitao sam se tada, pitam se i danas: samo mi nije jasno čemu oduzimanje!

https://www.ivanlovrenovic.com/

*

*

Pisac koji je započeo više različitih književnih života, svaki put vođen nekom ličnom mukom, spletom privatnih i egzistencijalnih okolnosti, nečim što ga je emocionalno i moralno definiralo. Najprije je krenuo kao urbani pripovjedač, gospodar predgrađa i autsajderskih ambijenata. Roman “Kad su cvetale tikve” bio je, krajem šezdesetih, a zatim iz generacije u generaciju, tokom sedamdesetih i osamdesetih, za svoje srpske i jugoslavenske čitatelje ono što je za Europu šezdesetih bio Godardov film “Do posljednjeg daha”. Priča o bokserskom šampionu, otpadniku od društva i gubitniku, emigrantu koji se dokopao Švedske i pripovijeda svoju priču žudeći za prilikom da se jednom vrati kući nije bila toliko politički subverzivna – predstava će, znamo to po općepoznatoj legendi, itekako biti – koliko se njena subverzivnost ticala socijalnog ambijenta iz kojeg je potekao junak. Ljuba zvani Vrapče bio je junak onoga svijeta za koji Mihailovićevo čitateljstvo, uglavnom mlađi svijet, okrenut Zapadu i ironičnim gardom distanciran od proklamiranih vrijednosti socijalističkog sistema, nije znao niti da postoji. Bio je to onaj društveni rub koji je iz režimske perspektive bio nevidljiv, budući da su u socijalističkoj mitologiji postojali samo grad, s proletarijatom i poštenom inteligencijom, i selo, sa seljaštvom i kultom zdravog i čestitog života, a Ljuba Vrapče je, zajedno s Dragoslavom Mihailovićem i njegovim svijetom izranjao iz tog međuprostora, opasnog, potencijalno destruktivnog i anarhičnog. Ono što je na takav način nastajalo nije se ticalo samo jednog, zapravo vrlo kratkog, a tako silno dojmljivog romana, nego cijele jedne nove poetike koja se otvarala pred Mihailovićevim čitateljstvom. Roman “Kad su cvetale tikve” bio je, kao, recimo, i film Živojina Pavlovića “Kada budem mrtav i beo”, koji je poticao iz sličnog ambijenta, među nekoliko temeljnih artefakata generacije jugoslavenskih omladinaca koji su početekom osamdesetih stasavali uz punk rock muziku i liberalizaciju jugoslavenskog socijalizma. Kasnije će oni temeljitiji i uporniji čitatelji pronaći i knjigu Mihailovićevih priča “Frede, laku noć”, i u njoj ono što, zajedno s Tikvama, čini cjelinu jednoga Dragoslava Mihailovića i njegova književnog djela.

Drugi Dragoslav Mihailović, kojeg oni punkeri s početka osamdesetih, uglavnom, neće ni čitati ili će se, čitajući ga, gorko razočarati, pisac je romana “Čizmaši” i “Petrijin venac”. Takvi čitatelji će odbiti da primijete da je, barem kada govorimo o stilu i o rečenici, ali i o načinu na koji se autor služi pripovijedanjem u prvom licu i savršenim kreiranjem i preuzimanjem idiolekta svojih junaka, riječ o istom piscu. Ali ono što nije isto je ambijent, povijesni okvir i, što je najvažnije, nije isti pogled na svijet.

Živojin Stanimirović, glavni lik “Čizmaša”, po zanimanju je rudar. Po naravi i tremperamentu je, zapravo, vrlo sličan Ljubi Vrapču, a obojica su, kako je to ovom čitatelju dopušteno primijetiti, slični samom Dragoslavu Mihailoviću. Prijeki, samoubilački tvrdoglavi, snažne volje i nepokolebljivi  u borbi za svoju stvar. Živojina su zvali Žika Kurjak, jer je jednom svom drugu u drugarskoj tuči odrezao komad uha. E, takav Žika prijavi se u oficirsku školu i bude primljen. Slijedi opet muška, ali krajnje politička i politizirana priča koja je 1983, u vrijeme kada su “Čizmaši” premijerno objavljeni, djelovala i vrlo subverzivno u odnosu na vladajući režim, i vrlo srpski osviješteno u odnosu na jugoslavensku zajednicu. Knjiga se našla u trendu koji je zavladao nakon Titove smrti: pisci, naročito srpski, vraćali su se u prošlost, baveći se temama prvoga i drugog svjetskog rata, a onda i svega onog što je neizgovoreno i neispričano stajalo između Srba i Hrvata, a ticalo se njihove zajedničke prošlosti i povijesti u dvadesetom vijeku. Neke od tih knjiga, uglavnom su to bili romani, imale su značajan emancipacijski društveni potencijal, druge su bile samo otrovne ili okrenute protiv prethodno vladajućih dogmi, ali jedva da je bivalo takvih koje su imale stvarnu literarnu vrijednost. “Čizmaši” su, nasuprot trendu i nasuprot razočaranim reakcijama mladih punkera koji su voljeli Tikve, ipak bili dobar roman.

“Petrijin venac” objavljen je osam godina prije “Čizmaša” i skoro isto toliko nakon “Kad su cvetale tikve”. Petrija Đorđević izlaže nevidljivom slušatelju svoju životnu priču, listajući zajedno s njim fotografije iz mladosti. Petrija je nepismena seljanka iz rudarskoga sela u okolini Ćuprije. Potekla iz siromašne porodice, sav joj je život bio određen sirotinjom, i nikad se ničim nije pomaknula od onog iz čega je potekla. Priča je to o nesreći i o sposobnosti mirenja s nesrećom, kako god se ona uvećavala. Ono što “Petrijin venac” nosi, i što čitatelja navodi da stalno nastavlja s čitanjem, premda se tolika i takva nesreća ne može podnijeti i premda otpočetka zna da će  kako čita dalje biti sve gore i strašnije, Mihailovićevo je neusporedivo jezično umijeće i vještina da stalno nanovo stvara jedinstven i cjelovit jezični svijet, a s njim i atmosferu života koji je drukčiji od svih drugih života. U “Petrijinom vencu” Mihailović je do savršenstva doveo ono na čemu je insistirao u svim svojim klasičnim romanima, na simulaciji usmenog pripovijedanja i na romanesknom tekstu koji će do kraja biti sveden na iluziju o vlastitom nepostojanju. U toj je iluziji ključ njegove umjetnosti i njegova vrlo neobičnog umijeća. Naime, Dragoslav Mihailović, premda prozaist epskih zamaha, sklon poniranju u socijalne i povijesne okolnosti koje sudbinski predodređuju njegove junake, u suštini svojih spisateljskih strategija je, zapravo, pjesnik. Njegovi romani su jezična igra, i svaki pretpostavlja novo stvaranje jezika kao jedinstvenog i osobenog sistema.

Ali razlika između dva Mihailovića je, rekli smo, suštinska, i iz čitateljske perspektive nepremostiva. Prvi je stvorio mitsku figuru Ljube Vrapčeta, stvorio je prljava ružna predgrađa i grad kao ambijent naše osjećajnosti, ali i moderne jugoslavenske i srpske proze s kraja dvadesetog vijeka; bio je nestor, patrijarh i prethodnik mnogih koji su to priznavali, ali i još brojnijih koji to nisu priznavali. Drugi je, stvorivši Petriju i Žiku Kurjaka, jad rudarskog života, gladnoga srbijanskog sela i uboge povijesti, stvorio srpski nacionalni mit, koji je daleko ne samo od grada i od predgrađa, nego je daleko i od publike onoga prvog Mihailovića.

Treći, pak, Mihailović stvarao je golemi i već skoro nepregledni golootočki dokumentaristički ciklus. Rođen 1930, pisac je imao tu nevolju, sasvim karakterističnu za cijeli njegov naraštaj, da započne kao vjernik komunizma, mladi skojevac, kojeg će vlastiti karakter skupo koštati, te će završiti kao logoraš na Golom otoku. Tamo je, kako piše u njegovoj biografiji, proveo dvanaest mjeseci, nakon čega je, kao i toliki drugi, doživotno ostao golootočanin, zatočenik vlastite sudbine. Najprije je, kao i svi drugi, morao da šuti kao zaliven o onome što mu se dogodilo, a zatim je, kada su se društvene okolnosti malo promijenile, počeo da piše i da govori i da, mahom uzaludno, pokušava zajednicu utjerati u istinu o Golom otoku. Ona, zajednica, na tu istinu nije bila spremna, niti će ikad biti spremna. Najprije zato što nisu svi bili logoraši i što to nepopravljivo dijeli svijet na dva neravnopravna dijela, jer iskustvo jednih nikako ne može biti iskustvo drugih. Zatim, režim koji je Mihailovića i njegove drugove poslao u logor ne samo da nije prema svima bio jednako okrutan, nego je većini onih koji nisu bili zatočeni stvarao ugodnu iluziju slobode, mira i ravnopravnosti. I na kraju, što je veoma važno, zatočenici Golog otoka nisu bili zatočeni u ime Partije i njezinih čelnika, niti ih je zatočila neka zla politika i tajna policija. Oni su, generalno govoreći, bili zatočenici cjelokupne zajednice, koja ih je, slijedeći odluku suda, svjesno odbacila i prezrela. Svaki pokušaj rehabilitacije logoraša s Golog otoka, čemu je i posvećena sva sila Mihailovićevih golootočkih knjiga, nužno podrazumijeva da zajednica prihvati pretežak teret na vlastitoj savjesti. Prezir koji su trpili logoraši trebao bi biti zamijenjen prezirom koji će trpjeti zajednica jer ih je prezirala. Takav teret ne prihvate ni odgovornija i ozbiljnija društva nego su su ona jugoslavenska i postjugoslavenska. Ali time su trud i nastojanje Dragoslava Mihailovića oko istine o Golom otoku dragocjenija i vrednija poštovanja.

Međutim, taj piščev opus jedva da je u nekoj vezi s prethodna dva opusa. Tako imamo tri različita Dragoslava Mihailovića. Veza između njih trojice nije u tekstu, stilu i pogledu na svijet, ali jest u karakteru osobe. Taj čovjek koji tvrdoglavo ustrajava na istini o svojoj nesreći i o nesreći svojih drugova čini isto što su, ne mogavši drukčije, činili Ljuba Vrapče i Žika Kurjak. On je nepokolebljivi idealist u nesreći od koje bi svatko drugi već poludio, upravo kakva je bila Petrija. Neobičan pisac, vođen razlozima vlastite sudbine i demonima svog karaktera, sposoban da iz najbjednije egzistencije stvori novi svijet i novi jezik u njemu, Mihailović ne samo da je usamljena pojava u srpskoj suvremenoj književnosti, nego bi bio usamljena pojava i u bilo kojoj drugoj književnosti.

I na kraju, nakon svega što je napisao, nakon žestokog momka, gubitnika iz velegradskih predgrađa, koji je patentirao srpsku i jugoslavensku urbanu prozu, nakon srpskog nacionalnog romansijera, s razumijevanjem za polupismen i nepismen svijet ubogoga srbijanskog sela i nakon osamljenog osvetnika svih golootočkih mučenika, pojavio se na samom zalasku našega doba i vijeka i četvrti Mihailović. U romanu “Gori Morava”, opet apartnom, za autorov opus stilski netipičnom tekstu, fragmentiranoj i diskontinuiranoj ispovijesti o djetinjstvu, najdojmljivije i najpotresnije stranice posvećuje životu i smrti jednoga psa. Nakon svih tih malih junaka i junakinja, koji su nastajali i nestajali pod teretom jednoga vijeka, nakon što je sav svoj književni rad posvetio nekom vrlo posebnom, starinskom, čak i pomalo komunističkom, idealističkom veličanju čovjeka i cjeline njegove čovječnosti, Dragoslav Mihailović ostao je sam, sjećajući se jednoga psa.

On je među nekoliko pisaca moga materinjeg i mojih materinjih srpsko-hrvatsko-bosansko-crnogorskih jezika koji su me obilježili i odredili kao čitatelja. A onda tko zna na koje su me sve druge, šire, obuhvatnije, raznolike načine odredili. Bio mi je i ostao na takav način važan da sam poslušno i spremno prihvaćao sve Mihailovićeve persone i facete. Prateći jednoga nemogućeg pisca nastajao je njegov nemogući čitatelj. I ništa osim teksta više nije bilo važno, ništa osim teksta više nije bilo moguće.