À propos Tin

A možda su stare stvari jošte jednom sada došle,
pa svak od nas davne rane liže iz sudbine prošle;

rodismo se u okrilju, možda, nevinom i čednom,
te ga bolom od iskona oskvrnusmo jošte jednom

Ista ona patnja možda nas je stigla jednom jošte,
i gluhi smo i slijepi, nedostojni sveopšte milošte

Sumorna je duša naša možda nakon svih hiljada,
neosjetna za svanuća, jošte jednom nova, mlada,

jer kroz tisuće godina, mirijade propaćenih ljeta,
izgubismo osjećanje za ljepotu u svetosti svijeta

Okreće se prsten vječni kroz nesvjesna mnijenja,
blistav danju i još više usred noćnih zatamnjenja

Tek je čovjek naumio prema sebi sve da mijenja,
kozmos uskladiti spram požarnih svojih htijenja;

glasnik želja vječitih je Orfej, ljudske sebičnosti,
no, ni njemu ne uznosi Narav iznad zemlje kosti

Ana Petrović: Stripoterapija, Kreativni centar, Beograd 2022.

Ispravite me ako griješim, ali čini mi se da je psihoterapija u posljednje vrijeme ušla u modu. Ali ne odlazak psihijatru, to nikako, pa ni odlazak psihologu, to je u općoj percepciji zapravo isto, nego odlazak nekom od ovih fensi certificiranih psihoterapeuta, koji nikad nisu studirali psihologiju, ali su se stručno obučili da pomalo budu ono što nimalo nisu. Ustvari, možda nije toliko mondeno biti u toj stvari klijent, koliko je mondeno postati psihoterapeut. Naravno, ništa ja tu ne prigovaram, tko sam da bih prigovarao, ali pomalo kao da se usuđujem primjećivati. Ljudi brinu brigu za svoju bol, kao i za svoj bol, svejedno boli li ih duša ili ih boli glava, i to je, vjerojatno, dobro.

Knjižica Ane Petrović, savršeno pogođenog formata, perfektno dizajnirana, bavi se odlascima na psihoterapiju. “Stripoterapija” je, ustvari, strip, sedamdesetak priča, svaka u po jednoj sličici, sedamdesetak strip skečeva, nacrtanih iz uvijek istog rakursa: lijevo je fotelja s psihologinjom, desno fotelja s klijenticom, a između stolić na kojemu su čaše s vodom i kutija papirnih maramica. U tako postavljenom, ponavljajućem kadru bivaju, iz sličice u sličicu, docrtavani detalji, ili se povremeno mijenja fizički položaj likova, jedna pa druga ustaju, nešto se dogodi, da bi se onda, u sljedećoj sličici, sve vratilo uobičajenom rasporedu, karakterističnom terapeutkinjinom položaju od slušanja, i klijentkinjinom položaju od ispovijedanja. Uza sve to, naravno, teku replike, ide priča, svedena na gnomske iskaze, te brze i kratke replike o psihoterapiji, životu, psihi, sebi i svijetu, unutarnjem doživljaju vanjskoga svijeta unutarnjeg svijeta… Ana Petrović munjevito i precizno misli, savršeno se snalazi u jeziku, duhovita je i rječita, i odlično crta. To joj onda omogućava da izvodi sve te piruete u jednoj slici, i da do u beskraj niže pametne, emotivne, vrlo intelektualne skečeve, koje od nekih doba čitatelj počinje doživljavati kao neki ludi spoj Woodyja Allena i Bustera Keatona. Prvom od dvojice pripada tema, dok drugom pripada način. Malo kada ćete, svejedno u kojoj narativnoj umjetnosti, u poeziji, prozi, u stripu ili na filmu, nailaziti na autore koji se, poput Ane Petrović i Bustera Keatona, snalaze na tako ograničenom samozadanom prostoru.

“Stripoterapiju” ugledao sam jesenas, na štandu mog omiljenog Kreativnog centra, na beogradskom Sajmu knjiga. Strip o psihoterapiji, pisan i crtan za izdavača specijaliziranog za djecu i mlade, čije knjige, slikovnice i raznorazne priručnike i publikacije čita i neki postariji zainteresirani svijet, iz mnogih mi se razloga učinio vrlo hrabrim poduhvatom. Da ne kažem odmah: osuđenim na neuspjeh! Jer pretpostavljena ideja o publikaciji koja bi trebala detabuizirati odlazak psihologu ili psihijatru nužno je osuđena na neuspjeh, kao što je na neuspjeh osuđeno svako propovijedanje o koristi ovoga ili onoga. Recimo, o koristi pranja ruku! E, kao što su prije stotinjak godina popropadali svi pokušaji da se o pranju ruku napiše pametan roman, tako će danas propasti svaki pokušaj da se mlade ljude nagovori na ceremonijale duševne higijene i psihoterapeuta! Tako sam, dakle, mislio prije nego što sam, tu na sajamskom štandu, pogledao i pročitao prve dvije sličice u knjizi. Nakon toga sam već razmišljao kome još, osim samome sebi, moram kupiti “Stripoterapiju”. (Jer sam već znao da ću o njoj pisati, a čim izađe tekst već će me toliki dragi ljudi ugnjaviti pitanjem gdje mogu kupiti knjigu, i emocionalnom ucjenom zašto im je nisam donio iz Beograda…) No, srećom, nisam se ni okrenuo, a početkom veljače 2023, u to najdepresivnije vrijeme u godini, “Stripoterapija” pojavila se i u zagrebačkim knjižarama. Kao uvozna roba, a ne kao novo izdanje, što je veoma, veoma pohvalno.

“Stripoterapija” je knjiga za odrasle ljude, i za sve koji se osjećaju tako. A čim te boli, ili čim te mori duša, mora da si već odrastao. Ili je upravo suprotno: ostao si djelomično dijete. Svejedno kako je, tek knjigu, tojest strip, Ane Petrović mogu čitati djevojčice i dječaci negdje od dvanaeste pa do sto i dvanaeste godine života. Nikoga autorica ni na što ne nagovara, ali, na neki način, nema bolje psihoterapijskog pa ni medicinskog prosvjećivanja od ovog. I nema bolje reklame za higijenu duše od ove. Najprije zato što knjigu, za razliku od tolikih drugih, manje dobrih, iritirajućih i loših knjiga o popularnoj psihologiji i o self helpu nije pisao ni crtao nikakav terapeut, vrač ni šaman, nije je, dakle, crtao iscjelitelj, nego ju je crtao bolnik. I to veoma, veoma darovit bolnik, tojest bolnica.

Na kraju knjige, u kojoj su, nisam to rekao, priče u po jednom kadru uvijek na desnoj stranici, dok je na lijevoj nacrtano i napisano nešto drugo, sami ćete vidjeti što, na kraju knjige, dakle, pogovor je psihologinje i psihoterapeutkinje Tijane Mirović, one koja je kroz cijelu knjigu sjedila na lijevoj fotelji, u onoj uvijek istoj pozi. Vrlo lijep i pametan tekst, koji čitatelju sugerira fenomen dvostrukog razotkrivanja. Ni u jednoj životnoj situaciji, ni u kakvoj ispovijedi, od one u kojoj se osumnjičeni ispovijeda isljedniku, preko one u kojoj se grešnik ispovijeda svećeniku, do one u kojoj se klijent ispovijeda psihoterapeutu, a pisac svom liku u knjizi, ispovijed ne može ostati jednosmjerna. Nije tako u ljudskoj prirodi.

Šta radite da ne radite?

Evo jednog dijaloga s lijevih stranica knjige, koji Ana Petrović opisuje kao “mala drama, dva lica, jedan čin”:

– A koju vi muziku slušate?

– Imam plej-listu jednu pa pustim.

– Kakvu plej-listu?

– Šareno. A nekad slušam radio.

– Koju stanicu?

– Vrtim.

– A šta radite u slobodno vreme?

– Slažem slagalice. Ali retko kad. Skoro pa nikad. Nekad za Božić. Mada više ni za Božić.

– Pitala sam šta radite, nisam pitala šta nikad ne radite.

Biografija

Ana Petrović dijete je devedesetih, grafička dizajnerica, ilustratorica knjiga i crtačica stripova. Introvert. Jedna od onih mladih umjetnika i umjetnica iz raznih domena, o kojima bi se trebalo nešto pametno napisati kao o prvoj postjugoslavenskoj generaciji.

Prethodna bilješka

Tekst koji slijedi predgovor je za knjigu što će je objaviti zagrebačka Fraktura. Prihod od prodaje namijenjen je obnovi harkivske sveučilišne knjižnice. U knjizi će biti skupljeni prilozi ukrajinskih spisateljica i spisatelja iz socijalnih mreža koje su prevodili i u tjedniku Ekspres objavljivali Dariya Pavlešen i Domagoj Kliček kao i moji tekstovi objavljeni na Ajfelovu mostu. Zaokruženje te publikacije ne predstavlja kraj moga interesa za ukrajinsku i bjelorusku književnost. Na Mostu će se i dalje pojavljivati prilozi u kojima će ih se tematizirati. Ritam će biti unekoliko sporiji, a i fokus ću preusmjeriti sa suvremene na stariju literaturu, osobito onu ispisivanu u razdoblju modernizma i avangarde. Cilj pri tome ostaje isti: argumentima, znanstvenom preciznošću i trezvenošću uvijek iznova razobličavati perfidnu lažnost kremaljskoga narativa o nepostojanju Ukrajine i Bjelorusije kao samostalnih nacija i država. Taj se cilj može ostvariti jedino širenjem spoznaja, akumulacijom i sistematizacijom znanja kao i stalnom brigom da se tragedija koja se sručila na Ukrajinu i njezine stanovnike nijednoga trenutka ne prepusti zaboravu. Znanje kao otpor agresivnoj i arogantnoj tiraniji prožetoj tobožnjom sviješću o vlastitoj višoj vrijednosti – pregnuće vrijedno truda i vremena koje se u njega ulaže. 

Višejezičnost, teritorijalna raznolikost, jedinstvo u različitosti

Suvremena ukrajinska književnost

Prije punih godinu dana, prebačen u stanje potpune konsternacije, bio sam primoran promatrati barbarsku hordu koja je s na prvi pogled nepokolebljivom i samosvjesnom odlučnošću započela frontalni napad na zemlju protiv koje je duže od osam godina vodila neobjavljeni, prikriveni, ali sasvim jasni rat. Nakon prve ošamućenosti počeo sam si postavljati pitanje na koji se način mogu izvući iz te duhovne paralize koja kao da je presezala i na element tjelesnoga. Što, doista, učiniti kako bi se pomoglo nevjerojatnim junakinjama i junacima koji se svim raspoloživim sredstvima opiru višestruko jačem protivniku? Nakon prvih okršaja vođenih u slavističkim krugovima shvatio sam da je ono što mi stoji na raspolaganju moja kompetentnost u čitanju i tumačenju književnih, ali i drugih, tekstova. Prema tome valjalo se baciti na sustavno konzumiranje ukrajinske književnosti i u tome procesu učiti o toj zemlji, upoznavati je i pokušati, ali vrlo polako, sistematizirati pročitano, stvarati modele, gledati gdje i kako ih aplicirati. Taj je dio posla u dobroj mjeri ostao prikriven čitateljstvu rubrike Moja mala ukrajinska i bjeloruska biblioteka koja je na prostoru elektroničkog časopisa Ajfelov most iz tjedna u tjedan postajala sve veća. Onako kako sam učio, tako je i ona rasla, ali je njezin sastavni dio činilo i konzultiranje sekundarne literature i zauzimanje pozicije znanosti o književnosti. Ako sam u početku pisao pod pritiskom afekata, što se materijal više kumulirao, to su moje spoznaje postajale artikuliranije i reflektiranije. Kao svojevrsna misao vodilja služilo mi je saznanje, isprva intuitivno a potom sve razrađenije, da književnost u Ukrajini posjeduje enormnu integrativnu snagu, te da ona vrlo precizno reagira na tektonske poremećaje izazvane vanjskim, prije svega političkim, utjecajem. Pod integrativnom snagom podrazumijevam tradicionalno markiranu sposobnost književnosti da generira naciju, da joj služi kao svojevrsno uporište i mjesto s kojega će moći poticati proizvodnju kolektivnih identiteta istovremeno ih izgrađujući i propitujući.

To je pozicija koju književnost, u europskoj svijesti, zauzima u devetnaestome stoljeću, a njezin je glavni potporanj pri tome jezik. U jednu riječ, prema takvome tumačenju ako nacija želi postati nacijom mora posjedovati književnost koja je ispisana na jednome jeziku. U moderno se, pak, vrijeme to shvaćanje pokazuje opsoletnim. Ukrajinska bi se književnost kao monolingvalna zasigurno determinirala u vrijeme u kojemu se proces stvaranja nacije promatrao kao središnji generacijski projekt. On je, „zahvaljujući“ u najvećoj mjeri imperijalnim presezanjima bio blokiran. Ukrajinski je teritorij u povijesnoj perspektivi od sedamnaestog stoljeća podijeljen između ruske imperije, koja se nalazi u nastajanju, i poljsko-litvanske aristokratske republike čija je nestabilnost podcrtana nesposobnošću formiranja čvrstih državnih – i državotvornih – struktura. Njezin je pad rezultat agresivnog agiranja centripetalnih sila koje su zapečatile podjelu između dviju imperija, već spomenute ruske i novonastale habsburške čije se širenje prema istoku činilo nezaustavljivim. Ukrajinska je teritorija tako pocijepana a narod (narodi) koji su je nastanjivali izloženi asimilaciji čiji je protok sprovođen prinudno (Rusija) ili relativno mirno (Habsburzi), ali je rezultat i u jednome i u drugome slučaju kasno formiranje nacije u modernome smislu riječi. U tome će smislu povjesničar Andreas Kappeler i ukrajinsku i rusku naciju obilježiti kao „zakašnjele“, naravno iz različitih razloga.

Ono što je u devetnaestome stoljeću moglo biti promatrano kao nedostatak, u dvadesetom i dvadeset prvom pokazuje se kao prednost. Promijenjeni kulturalni uvjeti i umanjenje uloge književnosti u procesu formiranju nacije otvorili su prostor slobode u kojemu se nova ukrajinska književnost može razvijati bez pritiska monolitnosti. Ono što se moglo zamijetiti kao marginalna pojava i u diskursu povijesti književnosti ukrotiti prevođenjem na jednojezičnost, u globaliziranome se svijetu realizira kao isprepletanje raznolikih literarnih strategija, sročenih na raznim jezicima. Prisilna se dominacija ruskoga slama, no na njezino mjesto stupa tek djelomice ukrajinski. Faktori poput egzila i emigracije, miješanja na geopolitički određenome teritoriju same zemlje, ali i integriranje rubnih i manjinskih skupina, skupa s njihovim jezičnim izričajem, pokazuju se središnjim odrednicama jedne književnosti koja je našla efikasan put na kojemu će se sama uvijek iznova izmišljati, u raspravama sama sa sobom, ali i s drugima. Stoga je i formulacija koju njemačka znanstvenica Annette Werberger rabi u vezi s ukrajinskom književnošću i više nego prikladna: „ukrajinska književnost kao svjetska književnost“. Što Werberger pod tim podrazumijeva? Prije svega dvije činjenice: a) višejezičnost te književnosti koja njezinim autoricama i autorima omogućuje b) zauzimanje  mnogostrukog položaja unutar korpusa različitih nacionalnih književnosti. U Ukrajini su rođeni Bruno Schulz koji je pisao pretežito na poljskom, ali se iskušao i na njemačkom, dok je Solomon Rabinowitsch isprva stvarao na ruskom i hebrejskom da bi se na kraju skrasio u jidišu čiju je proširenost inicirao, a potom, pod pseudonimom Scholem Aleihem, i učvrstio u svijesti generacija čitateljica i čitatelja, osobito dječje književnosti. Vjerojatno najveći njemački pjesnik dvadesetoga stoljeća, Paul Celan, porijeklom iz Černivca u Bukovini, svoje je prve pjesme pisao na rumunjskom da bi se opredijelio za jezik onih koji su bili odgovorni za Shoah i nasilno nestajanje cijele jedne zajednice, židovske, iz Srednje Europe, i u njemu došao do svojega autentičnog izraza. Teritorijalna komponenta, pokazao je to odavno Franco Moretti, u stvaranju jedne književnosti igra ulogu koja je gotovo jednako značajna kao jezična. Upravo je u tome bogatstvu ukrajinska književnost svjetska književnost u malom.

Udari na autohtonost ukrajinske kulture vođeni su iz imperijalnih centara, a kratki povijesni periodi samostalnosti ili autonomije korišteni su kako bi se ta kultura iznova realizirala i revitalizirala u svojoj punini i različitosti. Najupečatljiviji je primjer nasilja kojim se imperijalni centar (a povijesna istraživanja gotovo jednoglasno dokazuju da je Sovjetski Savez produžetak ruske imperijalne politike) obrušio na kulturu potlačene zemlje temeljito uništenje ukrajinske avangarde koja je bez ostatka pala žrtvom staljinističkih čistki. U povijest je ta avangarda ušla pod bremenitim imenom „strijeljana renesansa“. Zbog grijeha pisanja na ukrajinskome u sovjetskome je Gulagu žrtvom postao i posljednji spisatelj koji je, već u vrijeme „prosvijećene vladavine“ Mihaila Gorbačova, život skončao (1985.) u ledenoj pustinji – Vasil Stus. Upravo je proglašenjem nezavisnosti Ukrajina ušla u sljedeći period borbe za kulturnu samostalnost u čijoj je realizaciji književnosti iznova pripala centralna uloga. No imperijalni je rat kojega je Rusija započela 2014. u pitanje doveo upravo toliko značajnu funkciju višejezičnosti. Već se kao posljedica okupacije i aneksije Krima i napada na Donbas aktualnom pokazala tendencija sve intenzivnijeg odbijanja ruskog jezika, čak i od strane spisateljica i spisateljica koju su se njime koristili kao glavnim izražajnim sredstvom. Brutalni napad od 24.2.2022. tu je situaciju dodatno zaoštrio. Zbijanje redova, već se to naslućuje, moglo bi voditi ka monolitnijoj jezičnoj politici, i to ne samo u književnosti, što bi zapravo bila šteta.

No postoje i znakovi da se pregrupiranje ukrajinske književnosti u smjeru koji vodi u prošlost, u devetnaesto stoljeće, u izjednačavanje nacije i jezika, neće zbiti na tako radikalan način kojega se, s pravom, treba bojati. Dokaz su tomu i tekstovi sakupljeni u ovoj knjizi. Pišući o autoricama i autorima postajalo mi je sve više jasno kako su one i oni u punoj mjeri svjesni važnosti zadatka koji je postavljen pred njih. A on je da ukrajinsku književnost koja upravo sada nastaje, koja se iznova ispisuje u promijenjenom modusu, koja preuzima jedan vrlo specifičan oblik, valja modelirati prema načelima koja će biti u skladu s dobom u kojemu ju se ispisuje. Suvremena je ukrajinska književnost determinirana strujanjima koja nose njezine pripadnike i pripadnice po prostorima koje propisuje suvremena emigracija: od istoka prema zapadu, ali i od juga prema sjeveru. Tako će se sedamnaestogodišnji Židov iz Odese, Ilya Kaminsky, čiji je materinji jezik ruski, naći u Sjedinjenim Američkim Državama gdje će početi sistematski rabiti engleski i sročiti neke od najpotresnijih stihova o ratu u Ukrajini, skupljene u zbirci Republika gluhih. Rođena u Lvivu, spisateljica i novinarka Żanna Słoniowska se po preseljenju u Varšavu odlučuje spisateljsku karijeru nastaviti na poljskome. Katja Petrovskaja, Židovka iz Kijiva, krajem prošloga stoljeća seli u Berlin, ruski zamjenjuje njemačkim i postaje jedna od najznačajnijih suvremenih ukrajinsko-njemačkih spisateljica. Tanja Maljarčuk se seli u Beč, piše fikciju na ukrajinskom, publicističke tekstove i na njemačkom da bi 2018. postala dobitnicom jedne od najuglednijih nagrada na njemačkom govornom području, Ingeborg-Bachmann-Preis (čija je nositeljica, uzgred budi rečeno i Katja Petrovskaja). Ukrajinski jezik kojim se služe Jurij Andruhovič i Serhij Žadan razlikuje se u nijansama koje su određene povijesnim, kulturalnim i geografskim faktorima. I jedan i drugi autor koriste te razlike kako bi podcrtali višestruke identitete kojima se odlikuje suvremeno ukrajinsko društvo, ali i pokazali propusnost granica koje se, sve je izvjesnije, pokušavaju povući kako bi se podmetnula navodna nesumjerljivost lijevo- i desnoobalne Ukrajine. Dnipro, reći će nam Andruhovič i Žadan, spaja a ne razdvaja.  

Ovo kurzorno nabrajanje služi samo jednome: pokazati, djelomice se služeći empirijom i izbjegavajući teoriju, da je suvremena ukrajinska književnost zasnovana na modelu koji može služiti i drugim nacionalnim literaturama u reformacijama tradicionalnoga shvaćanja o tome što nacionalna literatura doista jest. Moment u kojemu se smoglo dovoljno snage da se po strani ostavi prevladana pretpostavka po kojoj je odlučujuća determinanta u procesu njezina formiranja jezik i prihvati činjenica da je multilingvalnost u suvremenome svijetu nešto što se po sebi podrazumijeva (zašto onda ne bi bilo tako i na području kulture?) pokazao se presudnim za razvijanje samosvijesti, ali i uvjerenost u vlastitu sposobnost opstanka u dobrim dijelom neprijateljskom (Rusija) i ignorantskom (Zapad) okolišu. No ukrajinska književnost ne blista samo na tome području. Uzorita je i njezina estetska strana koja se zrcali kako u izobilju žanrova kojima operira tako i u kvaliteti tekstova koje ustrajno proizvodi. Žanrovski se pluralizam određuje prema izboru tema koje razbijaju monolitnost specifičnu za brojne postsocijalističke književnosti. U Ukrajini je, zasigurno, jedna od središnjih, ako hoćemo – unutarnjih, tema kriminalna tranzicija prožeta korupcijom i zloupotrebom ekonomske i političke vlasti. No suvremenost i njezine aberacije ne limitiraju žudnju za literarnim istraživanjem potisnute povijesti. Holodomor, kao traumatska tema par excellence, tek je jedno od zbivanja koje će pronaći mjesto u recentnoj produkciji. Nisu manje važna ni iskustva stečena u trajnoj borbi s ruskim imperijalnim presezanjima, ali ni suočavanje s dobrim dijelom neslavnom ulogom ukrajinskih nacionalističkih jedinica u proganjanju i ubijanju Židova i Poljaka za Drugog svjetskog rata kao ni kolaboracija s nacističkom Njemačkom.

Kao vrhunac koji će se nadvijati nad cjelokupnim poljem književnosti tematiziraju se zbivanja začeta Revolucijom dostojanstva na kijivskom Majdanu i ono što im je sukcesivno slijedilo u činovima besprizorne osvete uvrijeđenoga imperija i njegovoga skurilnog vođe. Borba će se protiv tog užasa naći u svim literarnim žanrovima – protežući se od elementarne informativnosti dokumentarne proze (Stanislav Asejev, Oleh Sencov), ironijskih konvoluta u romanima Jurija Andruhoviča, postapokalitičnih slika Serhija Žadana, suptilne lirike Ilye Kaminskoga, borbene Jevgenije Bjelorusec, kao i njezinim hibridnim zapisima u kojima hermetična proza prolazi na prvi pogled nesumjerljivi pandan u dokumentarističkoj fotografiji, minimalističkih pripovijedaka Tarasa Prohaska, pa sve do vehementnih, ponekad u svojoj isključivosti uvredljivih, esejističkih i publicističkih zapisa Oksane Zabuško. Cijela je ta aktivnost flankirana „pomoćnom djelatnošću“ ukrajinske znanosti o književnosti koja slijedeći kako tradicionalne tako i suvremene metode stvara cjelovitu sliku jedne višestruko prelomljene književnosti. I na tom se polju vodi, nažalost opet mi je upotrijebiti marcijalnu retoriku, borba za obranu vlastitoga identiteta koji je zasigurno, makar nas to vraćalo u devetnaesto stoljeće, bar djelomice determiniran postojanjem nacionalne književnosti. Učeći o njoj učimo i o zemlji i ljudima koji su je producirali i nastavljaju to činiti. Najbitniji je cilj pri tome prepoznati činjenicu da u Europi postoji država čije se dovođenje u pitanje artikulira kao vrhovna strategija njezina nadmoćnijeg susjeda. O tome je susjedu u ovom kratkom predgovoru bilo veoma malo riječi, s pravom. Prezir prema drugome, negiranje njegova prava na postojanje i na autohtonu autentičnost jest motorna snaga koja se krije iza besprizorne želje za destrukcijom, ali se i motivira njome. Budući da se ta volja inspirira poviješću i hrani književnošću (a obje se interpretiraju na izopačen način), jedan je od načina da joj se suprotstavi argumentativno zasnovana spoznaja koja će ukazati na njezinu lažnost. A kada noćna mora prođe, kada njezini uzročnici budu protjerani s lica zemlje, u neki kutak u kojemu će, bijesni i nezadovoljni, moći bez ikakve opasnosti po svijet i dalje amaterski i diletantski proučavati svoju bijednu verziju povijesti, moći ćemo reći da smo bili na pravoj strani, onoj koja je pobijedila. Doista: Slava Ukrajini!    

Lina Bulahova, Oksana Timofejeva: Neće biti budućnosti

Lina Bulahova i Oksana Timofejeva ruske su filozofkinje i feministkinje. Tekst je objavljen 24. siječnja 2023. na portalu Colta.ru, u sklopu tematskog bloka o tome kako različite javne ličnosti, intelektualci – od pisaca, ekonomista i filozofa do politologa – vide budućnost Rusije (https://www.colta.ru/articles/specials/29709–neyasnaya–rossiya–buduschego–lina–bulahova–i–oksana–timofeeva–buduschego–ne–budet). 

Rusija budućnosti bit će lijepa. Ispunit će sve ono o čemu smo mi sami, naše majke i naše bake sanjale. Bit će to zemlja pobjedničkog feminizma, naseljena slobodnim ženama. Žene će vladati ovom državom na svoju vlastitu i radost drugih. Ili bolje rečeno: nitko neće vladati ovom zemljom, mi ćemo ukinuti vlast. Država će u njoj biti potrebna samo na početku kako bi neutralizirala ostatke patrijarhalne kulture, a onda će se sama poništiti u skladu s glavnim zakonom političke dijalektike, o kojem još ništa ne znamo jer se znanost – u uvjetima birokratske prisile zaokupljene uglavnom primijenjenom militaristikom – time ne može baviti. U prekrasnoj Rusiji budućnosti znanstvenici će prestati ispunjavati narudžbe vlasti, pisati dosadne molbe i dugačka izvješća o stipendijama, te će se konačno baciti na posao. Svaka će institucija biti poput institucije vještičarenja i čarobnjaštva: u laboratorijima i odjelima započet će razvoj tehnologija za postizanje sreće i besmrtnosti koje će biti nježne prema prirodi i koje će – zajedno s obrazovanjem, medicinom i sportom – morati postati univerzalne i besplatne.

Lijepa Rusija budućnosti prestat će voditi ratove. Nikada nikoga neće napasti, a ako neka glupa i zla država odluči napasti nju, neće od toga biti puno vajde jer lijepa Rusija budućnosti neće imati teritorije koje bi itko mogao napasti niti će biti ograđena zidovima ili granicama od bodljikave žice. Ponavljam, nastanit će ga slobodne žene koje neće trpjeti državne i druge granice, a još više neće dopustiti da se njihova zemlja tretira kao otuđeni teritorij povezan s nekakvim birokratskim suverenitetom. Ove žene naučit će kliziti preko svih granica i sanitarnih kordona poput munjevitih užarenih mačaka. U prekrasnoj Rusiji budućnosti neće biti policije, policajaca i zatvora. Svim zatvorenicima bit će oprošteno, a zatočene životinje bit će puštene iz zooloških vrtova u divljinu. Umjesto otuđenog rada, čija je poanta samo da se bogati i dalje bogate, moći ćemo jednostavno slikati, stvarati glazbu ili poeziju, a i ići ćemo jedni drugima u goste da zajedno pijemo čaj. Sve će u našoj zemlji biti besplatno, a pogotovo ljubav. Neće više postojati tradicionalne vrijednosti koje opravdavaju da jaki tuku slabije. Svatko će moći voljeti koga želi i željeti koga voli u našoj šarenoj i šarolikoj zemlji.

Prekrasna Rusija budućnosti zaboravit će, poput ružnog sna, imperij kakvim je nekad bila. Svim narodima koji žive na području suvremene Ruske Federacije vratit će se izgubljeni jezici i smislovi, i svaki od njih imat će svoj jedinstveni oblik interakcije s okolinom. Vojska će biti raspuštena; bivši vojnici oslobodit će svoju skrivenu, potisnutu ženstvenost i pronaći će se u izvedbenim umjetnostima. Lijepa Rusija budućnosti će dobrovoljno i jednostrano odustati od nuklearnog oružja kako bi povela i druge zemlje, pokazujući im primjer pristojnog života. Naporima znanstvenika i inženjera vojni atom pretvorit će se u miroljubivi, a umjesto nuklearnih bombi imat ćemo dovoljno energije da zagrijemo sve promrzle životinje i ljude na svijetu. Naftu i plin ćemo ostaviti u zemlji i zacijeliti sve rane nanesene bušotinama. Lijepa Rusija budućnosti sići će s naftne igle, a novac koji sada donosi prodaja ugljikovodika i drugih sirovina neće se trošiti na rat, već na obnovu bioraznolikosti, prirodnih krajolika i ekosustava. Naše će šume hladiti atmosferu dok se globalno zatopljenje ne zaustavi i dok klimatske prijetnje ne prođu, a sve nevolje i uznemirujuće misli zaglavit će u močvarama, pretvarajući se u životvorne htone. Životinje će izaći iz šipražja i reći pametne stvari ljudskim jezikom.

Nikada neće biti lijepe Rusije budućnosti – ne zato što Rusije neće biti, već zato što neće biti budućnosti. Tako je uređeno vrijeme – ono nije ravna linija od tri jednaka segmenta, već proces prijelaza sadašnjosti u prošlost koji se ne može prikazati jednostavnim brojkama. Svaki je trenutak, kako je rekao Hegel, nekadašnje “sada”, bitak, koji je istog trenutka već prešao u nebitak. Budućnost je izmišljena kako bi nas spasila straha od smrti i pomogla nam da zaboravimo na nepovratnost, na ono što i koga ne možemo vratiti ni pod kojim okolnostima, čak i ako svrgnemo tiranina, proglasimo neovisnost svih uključenih zemalja i izgradimo raj na zemlji. Mrtvi se ne mogu vratiti, ako razumijete na što mislim. Pas juri okolo, ošamućen eksplozijom granate, vukući uzicu za sobom. Njegove vlasnice više nema niti će je ikada biti. Kakva budućnost? Kakva Rusija?

San o budućnosti je san o spasenju, religiozan u svojoj srži. Prvi grijeh je podijelio vrijeme na zemaljsko i nebesko, a ako nebo simbolizira puninu i vječnost, onda se zemaljsko vrijeme čini linearnim i uvijek nepotpunim. Svaka nova generacija u teleološkoj logici približava nas formiranju Nebeskog Grada u kojem će svaki oblik nedostatka i zablude biti poražen. Režimi i vladari se mijenjaju, ali poštovanje prema ideji Nebeskog Grada ostaje u srži političkih obećanja. Autokrat divljački hakira sadašnjost jer je uvjeren da je posljednji kralj vremena. To znači da vam je Nebeski Grad nadomak ruke. Takva je psihopatska logika tiranije koja se doslovno želi zalijepiti u budućnost. Liberalno očekivanje je skromno i odbacuje neposredno zadovoljenje, videći opravdanje za svoje ulaganje u budućnosti. Ali u oba slučaja budućnost je Platonov iskop, podjarmljujuća dogma koja zahtijeva beskrajna odricanja u sadašnjosti. Za vraćanje brige za budućnost nije potrebno mnogo – treba ući u sveti prostor Rusije, gdje je dojučerašnji tiranin podnosio žrtve, i oprati pod od krvi.

Težnja prema budućnosti sadrži odbijanje iskustva sadašnjosti. Našim fantazijama upravlja kukavička želja da se brzo prebacimo sa srama i tuge koji preplavljuju dušu na racionalni projekt spasenja. U međuvremenu: naličje futurizma, koje nije uvijek vidljivo, jest nekropolitička praksa obećavanja života za jednoga po cijenu života drugih. Dakle, budućnost je umrljana fašizmom. Nije slučajno da Hannah Arendt kaže da je “briga za dostojnu budućnost” predmet promišljanja laika. O budućnosti ne razmišlja izopačeni fanatik poput Hitlera, ili pustolov poput Göringa, nego filistar, obiteljski čovjek – on je taj kojem se fašizam obraća. Sloboda živih bića, njihovo pravo na identitet i vlastitu, iako besposlenu sudbinu u brigama za budućnost neprestano se odgađa za sutra koje nikada neće doći.

Briga za budućnost temelji se na strahu od sadašnjosti koja može biti nepodnošljiva ako se promatra bez filtera. Suprotstavljena je apokaliptičkoj prijetnji povratka u životinjsko stanje – u gubitak identiteta, povijesti, kulture, posebnog puta. Budućnost uvijek ima na umu prijetnju Apokalipse i bježi od nje, mameći nas odgođenim uživanjem. Ali Apokalipsa se već dogodila – i nema budućnosti. Obješene starice vise na drveću, djeca s otkinutim rukama i nogama stisnuta su u krevetima, komadi smrznutog mesa leže u rovovima; lav, preplašen eksplozijama, razbija lice o rešetke kaveza.

Za psa, to omamljeno siroče, sve postoji samo ovdje i sada. Taj pas nema pojma o budućnosti, nema sutrašnjice koja truje savjest. Pas bi se iznenadio soteriološkim težnjama Rusa jer njegovo tijelo sigurno zna da je sve gotovo. Čak i ako postoji neki tip “poslije” – nova vlasnica, utočište, skrb – to on neće očekivati, predvidjeti, kontrolirati ili percipirati kao obrazac. Iznenada će nastati novi život, a s njim i novo ime i novi teritorij, u kojem će se pas, nakon dugih mjeseci tjelesne plašljivosti i drhtanja, moći naći ponovno stvoren iz nepostojanja i ponovno nekome potreban. Da bi se čovjek mogao suočiti sa sadašnjošću, mora se odreći moći koju daje mašta o spasenju i prihvatiti da Rusija nema budućnost. Postanite pas shrvan životinjskom tugom i ne očekujte ništa. Umjesto da brinemo da će nas netko otkazati, otkažite sami sebe. Živite kao da smo već mrtvi. Takva etika pomaže u prevladavanju straha.

Prevela: Danijela Lugarić Vukas, 24. 2. 2023. 

Kirill Medvedev: Biti Rus, suprotstavljati se Smrti

Kirill Medvedev ruski je pjesnik, prevoditelj, izdavač i politički aktivist. Tekst je objavljen 24. siječnja 2023. na portalu Colta.ru, u sklopu tematskog bloka o tome kako različite javne ličnosti, intelektualci  od sociologa i filozofa do politologa, vide budućnost Rusije (https://www.colta.ru/articles/specials/29712-neyasnaya-rossiya-buduschego-kirill-medvedev-byt-russkim-soprotivlyatsya-smerti)

Izgubili smo se između nacije i imperije, između russkog i rossijskog, između sovjetskog i postsovjetskog. Zbog toga je u naše ime lako počinjati ratove, lako nas je otkazati, a ni mi sami nismo neskloni sami sebi otkazati. Ne posjedujemo sadašnjost, ali posjedujemo podosta kontradiktorne prošlosti. Rusku budućnost slamaju proroci postnuklearne nebeske Rusije, pravoslavni demoni i patriotski klaunovi raznih boja. Čemu se nadati?

Georgij Ivanov autor je poznate pjesme “Dobro je što nema Rusije”, koja se iz nekog razloga jako sviđa ruskim nacionalistima. Nose ga na majicama, često ga citiraju na svojim blogovima. Stvar je možda u tome da se nakon 20. stoljeća, nakon boljševika i SSSR-a, stara Rusija može afirmirati samo kroz negaciju. Pjesnikinja Irina Odoevceva, Ivanovljeva supruga, rekla je da je ova pjesma apofatična: samo kroz negaciju pjesnik, proživljavajući gubitak nekadašnjeg svijeta, u potpunosti povezanog s Rusijom, može taj svijet spomenuti i uskrsnuti ga (o tome je i druga Ivanovljeva poznata pjesma „I vaše Rusije se ne sjećam, i razmišljati o njoj ne želim”). 

Teško je razmišljati o ruskoj budućnosti kada ruske vlasti uništavaju svoj narod u izravnom prijenosu. Kada je na dnevnom redu apofatički proboj u neku novu Rusiju kroz nuliranje postojeće Rusije. Ideolozi ovog rata po navici koriste jaz između russkog i rossijskog, shvaćajući prvo kao neku mutnu kulturnu i etičku tvar koja navodno može utjecati na ljude bilo kojeg podrijetla i državljanstva i dodatno držati na okupu sve koji žive u Rusiji. Inicijatori ovog rata, nadoknađujući ljudima svoju političku bespravnost pridodavanjem “iskonskih” teritorija, pokušavaju proširiti navodno nadnacionalni “ruski projekt” što dalje izvan granica iz 1991. godine. Manjkava i loše proračunata logika ekspanzije obećava da će samljeti sve ono što je postsovjetska Rusija. U dušu mi je zarasla iskrenost s kojom je novinarka Olga Andrejeva izrazila kako logika bezgraničnog „ruskog svijeta“ vodi do uobičajenog podzemnog šovinizma koji kvari društvo.

“Svima nam je u glavi zapisano nebo Austerlitza, velika kultura jedinstva ljudi i Boga.

I ne trebamo vam gurati putovnicu ili vaše prljave plahte u lice. U Rusiji, s njezinim Udmurtima i Čuvašima, normalan nacionalni osjećaj ne izražava se u razgraničenju nacionalnih pripadnosti, već u njihovom ujedinjenju.

Kada Židov kaže ‘mi smo Židovi’, misli na Židove rođene od majke Židovke.

Ali kada kažemo ‘mi smo Rusi’, najprirodnije mislimo na sve koji su s nama učili u istoj školi i pisali završni esej o ulozi ličnosti u povijesti prema romanu ‘Rat i mir’.

Samu ideju krutog nacionalnog razlikovanja donijeli su u Rusiju upravo oni narodi za koje je ovo pitanje od krucijalne važnosti. Oni koji žive u toj nacionalnoj paradigmi, hrane njom svoju kulturu, svoju osobnu identifikaciju s njom. Najčešće su to relativno mali narodi koji na taj način štite svoj nacionalni integritet. Ali mi ne živimo tako. Takva nas pitanja malo zanimaju. Nas zanima nebo Austerlitza.”

Lagano prelazeći od „svjetske osjetljivosti ruske duše“ do progona naroda, svjedoci neba Austerlitza susreću se s onima koji na svoj način žele rusko svesti na nešto predmoderno, očistivši ga od imperijalnog i sovjetske “multinacionale”. Zatim na seljački život, oslobođen utjecaja Zapada, sovjetskog i postsovjetskog multikulturalnog grada. Zatim na drevni Novgorod koji kao da simbolizira izgubljeni put europske demokracije. San o jednostavnoj sreći u udobnoj kući nacionalne države koju su Rusi konačno pronašli izrazio je ekscentrični ideolog novog nacionalizma Konstantin Krilov. Također je u koncept „ne-Rusa“ uložio sav svoj strah od ekonomskih imigranata i mnogih drugih navodnih neprijatelja ruskog naroda. Pozdrav pokojnom Konstantinu od Rusa koji, bježeći od mobilizacije, danas uživaju bezvizni režim i gostoprimstvo brojnih stanovnika Srednje Azije.

Riječ je o optici u kojoj se rješenje problema Velike Rusije, koja se sa svim svojim golemim teritorijem opasno klati između postsovjetske demodernizacije i željenog skoka u budućnost vidi u stvaranju nekakve fantazmatične Rusije male, odnosno u izolaciji, redukciji, odsijecanju suvišnog. Najčešće se azijski sloj pokazuje suvišnim. Kao da bi umjesto promišljanja složene slike života naroda i kultura iz epohe imperija, složenog odnosa između kolonijalizma i modernizacije iz epohe SSSR-a, bilo bolje jednostavno se riješiti svega toga kao nepotrebnog povijesnog balasta. I nije stvar u marginalnim (re)amaterskim dizajnerima Ingrije ili neke republike Černozemlja. Stvar je u objektivnom zamoru od tereta velikih sukobljenih povijesti i teritorija, u nerazumijevanju što dalje sa svim tim.

Boljševici su znali što im je dalje činiti s tim, najtežim su valjkom prošli kroz staru imperijalnu višenacionalnost i stvorili svoju Rusiju, svoje Ruse, svoje Ukrajince i ostale “sovjetske nacije”, nadajući se da će ih na kraju okupiti u jedan zajednički sovjetski narod. U njemu je bilo puno smrti i uništenja, puno uškopljivanja i nasilnog redizajniranja. U njemu je bilo mnogo toga zbog čega se danas ne možemo vratiti nikakvim “korijenima”. U tome je bio veliki projekt budućnosti. Nešto čemu sada nismo ni blizu, ako Duginov svemirski delirij ili cviljenje Ohlobistina ne smatrate projektom za budućnost. Upravo zbog toga propala komunistička budućnost još uvijek izaziva toliki entuzijazam koji se pogrešno čini kao glupa nostalgija. Zato najgorljiviji kritičari boljševičke utopije izazivaju samo čuđenje. Što ste nam donijeli, realisti? Francusku punđu? Put do hrama s demonima opsjednutim svećenikom? Ratovali smo 70 godina, učili su nas da je život borba? Dajte nam 20 mirnih godina i nećete prepoznati Rusiju? Nakon 1993. prestali smo s ratovanjem i okrenuli smo se privatnom životu. Nafta nam je 2000-ih mogla dati novu društvenu sferu, novu znanost, novu industrijalizaciju i postindustrijalizaciju, ali je postala pogonsko gorivo konformne depolitizirane potrošnje. Konzumerizam, koji vodi proždiranju drugih i sebe, još je jedan pazolinski duh smrti, fašizma i samouništenja koji hara ruskim prostorom.

Povlačenje u sebe tijekom 1990-ih nas je u konačnici učinilo, Ruse kao zajednicu, nemoćne pred ratom koji je pokrenut u naše ime. I tada i sada. Bilo je vrijeme za povratak kući, ali se nije imalo gdje vratiti, i sada se nema gdje vratiti, i nikakvoga doma nema. 

Ruski, kao i tatarski, kalmički i bilo koji drugi, neizbježno će se morati ponovno konstruirati. I što će tada biti rusko, a što više neće biti rusko, koje će biti ruske granice, što će biti zajednička Rusija (ili će se ovaj politički prostor drugačije zvati) – gotovo je neizbježno da se o svemu tome neće odlučivati u kremaljskim uredima, gdje lukave formulacije poput “ruski kao jezik državotvornog naroda” šalju naciju, koja od 90-ih godina prošlog stoljeća leži u demografskoj rupi, pod paljbu kvalitetne suvremene artiljerije, iz sve snage približavaju zemlju demontaži, preraspodjeli, građanskim i nacionalnim obračunima u duhu istih onih 1990-ih, ili još gore.

Ruski nacionalizam miriše na smrt. Ali to nam ne pomaže odgovoriti na pitanje koje muči antiratnu oporbu – zašto muškarci poslušno idu u rat, čak i ako se ne žele boriti? Zašto se majke često ne protive odlasku svojih sinova u rat? Nije li to ista mračna volja za samouništenjem?

Možda se radi o tome da se u depolitiziranom društvu veza čovjeka s ratom očituje kao jedina politička veza – jedina veza s domovinom, sa zemljom, s velikom – imaginarnom, potrebnom – zajednicom. Sve ostalo – posao i obitelj, nogomet i kreativnost – privatni je život … A ako je tako, onda pitanja poput „kako ne odvojiti vlast i državu?!“ stvarno gube smisao čim osoba primi poziv na front. Budući da ne shvaćamo u kakvoj su vezi naši privatni interesi s interesima društva i države, ne shvaćamo ni po čemu se razlikuju interesi režima od interesa društva i države. Dakle, “ponižavajuće je bježati, zvali su me, pa ću ići”… Sve je to naš zajednički problem, uključujući i one koji su imali želju i mogućnost pobjeći.

Kakva bi mogla biti ruska budućnost? Kako se nositi s ekspanzivnošću naše povijesti, kulture, jezika i istodobno opsesivnom žudnjom za nedostižnom “normalnošću”? S opsjednutošću prošlošću i jednako opasnom željom da je se što prije potpuno zaboravi?

Možemo se samo nadati da će nastavak ruskog života, uz doživljavanje raznih vrsta odgovornosti za Putinov rat, biti povezan s nekim jednostavnim praksama: prijateljstvom, ljubavlju, poslom, obitelji, dobrosusjedskim odnosima… Praksama koje nude mogućnost obnavljanja veza, obnavljanja uništenog društva. Praksama koje ne izrastaju iz velike povijesti i velike kulture (pa koje stoga zahtijevaju veliku reviziju), ili iz manjkavog postsovjetskog kulta privatnog života, i, naravno, ne iz otuđenih “tradicionalnih vrijednosti”. Nego iz potrebe za preživljavanjem. Iz iste potrebe koja danas pokreće majke i supruge mobiliziranih, one koje traže povratak vojnika kućama. Otpor – jedna od takvih jednostavnih praksi – ne kao imperativ ili etička vrijednost, već kao način preživljavanja. Preživljavanja ne samo u osobnom, nego i kolektivnom smislu; nadvladavanja smrti koju donosi “ruski projekt” koji danas u Ukrajini i ubija i gine.

I tek nakon toga će biti šanse da promijenimo našu tzv. kulturni kod koji je, suprotno svim jeftinim ideolozima, čak i načelno dostupan za prekodiranje.

Prevela: Danijela Lugarić Vukas, 24. 2. 2023. 

 (trenutak kad je prestalo djetinjstvo)

Kizo je bio stariji od mene tri godine. Živio je u Doboju, u naselju Bare. Barama su, u Bosni, često nazivana naselja u kojima je bilo groblje. Tako i ove. U groblju su se pokapali katolici i pravoslavci, Srbi i Hrvati. Jedni s jedne strane puta kroz groblje, drugi s druge strane. Kako su živjeli, u miru, tako su se i pokapali, u miru, jedni pored drugih.

Kizu i mene dijelila je taraba između mog djeda i njegovog oca. Ja sam dolazio u Bare kod bake i djeda, svaki ljetni i zimski raspust. Ne trebam naglašavati posebno da je to bilo, možda, najljepše razdoblje mog života. A važan dio tog razdoblja bio je i Kizo. Neki su ga zvali i Pjašak, po tome što je kao dijete, u pokušaju da savlada vožnju bicikla, kočio i govorio:

– Vidi kako pjašim – želeći  reći kako se za njim diže prašina.

Bio je on moj stariji brat, ili kako bih ga ja zvao Bjat.

Učio me Kizo kako vezivati udice, gdje ćemo loviti ribu, kako stavljati mamce. Učio me kako vezivati armaturu, kako naplatiti svoj rad. Išao sam s njim u dobojsko kino na matineje, poslije kod Emina na kolače.

S njim sam išao u seosku kavanu. Tamo je bio stari džuboks gdje smo ubacivali po dva dinara i birali pjesme. Najčešće su to bile Crni leptir od YU grupe, Sama od YU grupe ali i Šabana Šaulića Sam za stolom jedan čovek sedi.

Neizmjerno sam bio tužan kada je Kizo, stariji od mene, dva ljeta odlazio u Gradac kako bi fotografirao turiste. Nije tada bilo mobitela pa da se svaka šuša naslikava u stotinama bespotrebnih i istih fotografija, koje nikada ne izrađuju, nego ih drže u galerijama na telefonu. Tada se nosio foto-aparat na vratu, ideš po plaži i vičeš:

– Slikanje! Sliku dobijete ujutro ili večeras, po želji! Navali narode, dvije slike platiš, treća džaba! – dok netko ne bi poželio zabilježiti to svoje ljetovanje, nerijetko bi uzimali i magarca za pozadinu pa ponosno rodbini koja nije mogla otići na more govorili: 

– Ovaj sa šeširom sam ja, a ovo desno je magarac! – da ne dođe do zabune.

Govorio mi je i objašnjavao kako to funkcionira a ja sam jedva čekao da prođu ta njegova radna dva mjeseca, da mi priča kako je bilo, kakve su cure i da ga gledam kako svetu sliku.

Kako sam bio za njega dijete, nisam mogao ići ni na seoske igranke, u susjedno selo Kostajnicu u kojoj je, u Društvenom domu, svake subote bilo plesna večer s muzikom uživo.

Kizo, koji je u to vrijeme učio svirati gitaru, i naravno počinjao je s Crnim leptirom i Sviraj još prijatelju moj od Montena, svirao mi je jednu pjesmu koju je čuo u Kostajnici:

– „…ja u bijeloj sobi u bijelom, sjedim i gledam na usahlo tijelo tuge…tuge moje…“

od meni tada nepoznate grupe, ali sam poslije se sjetio da je to preteča Toka života i Rezervnog točka, koji su poslije napravili dva rock albuma, a nastupali su i na rođendanskom koncertu Radio Zenice, neke godine, ne sjećam se koje. S Kizom sam išao u robnu kuću Beograd u Doboju i kupio album Smaka Crna dama. Do iznemoglosti smo skupa slušali Crnu damu, Plavu pesmu, Alo,alo, Daire.

Kizo je bio mlađi brat, a ja sam njemu bio kao mlađi brat. Pratio sam ga u stopu. Upijao sam njegovu priču, stavove, poglede na djetinjstvo i mladost, skupa smo prolazili pubertetske dane. Radi njega sam bio, nemalo, tužan kada bi raspust prolazio, pa sam se morao iz bezbrižnosti seoskog života vraćati turobnom, gradskom, školskom životu. Uvijek kada bi mi nešto bilo teško oko srca pomišljao sam na novi raspust i dane koje ću provesti s Kizom.

Zimi smo se sanjkali na Berlandinoj livadi, preko puta naših kuća. Kizo je sa svojim starijim bratom pravio skije od razvaljenih dasaka starog bureta. Stavljali bi oko noge unutarnje gume od bicikla. Kakvi vezovi i pancerice. To nisam nikada prakticirao, jednostavno, jer sam se bojao brzine, ali i mogućnosti da se negdje razbijem i nešto polomim. Držao sam se sanjki i pičiguza u savladavanju nizbrdice.

Mi, u to vrijeme, još nismo imali televizor, pa smo išli kod Kizinih gledati Gradić Pejton. Kizina mama čitala nam je svima titlove. Tako je vježbala čitanje. Ona je bila mlada žena, lijepa, meni u to vrijeme, najljepša, jer vidio sam sliku s vjenčanja, sliku koja je bila crno-bijela, ali retuširana s dodatkom ruža na usnama, rumenila. Ne znam jesam li više gledao nju ili Beti iz serije, koju je glumila Barbara Perkins. Beti mi je dugo vremena bio ideal lijepe i zgodne žene.

Onda se polako, u naše živote unosila razlika u godinama i one tri godine razlike. Kizo se zamomčio, počeo raditi i zarađivati kao automehaničar, uvijek zaluđen autima i njihovim motorima. Ja sam, polagano, počinjao pisati pjesme, pratiti muzičke časopise i strastveno pratio muzičku scenu. Kako domaću, tako i stranu, pod utjecajem starijeg brata, ali dobojskih susjeda Slavka i Danka.

Neko vrijeme nisam redovito dolazio kod bake u Bare. Možda povremeno i na kraća razdoblja.

Jednoga dana, davne 1981. godine, uzeo sam sa štedne knjižice neke zarađene novce i s Fabijanom šetao Zenicom, a onda je on rekao:

– Mogao sam se i ošišati.

Sjeo sam u brijačnicu, čekajući ga da ga ošišaju, uzeo novine sa stola da malo prelistam i ubijem vrijeme.

Kud me đavo ponio da otvorim prvo crnu kroniku i ugledam malu, uokvirenu vijest:

– „U strašnoj prometnoj nesreći u selu Kostajnica život je izgubio Kizo. (Naveli su mu pravo ime i prezime). S njim u vozilu stradala su još trojica mladića, dvojica lakše, a jedan s teškim ozljedama. Pokop će se obaviti na mjesnom groblju Bare i naveden je baš taj dan.“ –  dok ja čitam vijest.

Ostao sam otvorenih očiju i usta. U toj sekundi prestalo je moje djetinjstvo, a započela neizvjesna mladost. Fabijan me samo pogledao i odmah shvatio da nešto nije u redu. Budući da smo bili blizu željezničke stanice, došao sam do telefonske govornice i pozvao broj mojih rođaka iz Bara. Mi nismo imali telefon tamo, tako da smo komunicirali na način da zovnemo rođake i kažemo im kako ćemo pozvati ponovno za deset-petnaest minuta, dok baka ili netko od ukućana prijeđe ulicu i dođe do telefona. Tada to nisam napravio nego sam samo pitao:

– Je li istina da je Kizo poginuo? Kad je pokop? – sve se nadajući da je to greška i da to nije moj Kizo.

– Istina je, Tomo. Pokop je danas popodne.

Spustio sam slušalicu, pogledao kad ima prvi vlak i onda pozvao majku i rekao joj samo, onako suhu vijest:

– Kizo poginuo, odoh u Bare na pokop. 

Uhvatio sam vlak, usput sam kupio kutiju cigara i ušao u vagon-restoran, poručio pivu i plakao, okrenut prozoru, i samo plakao. Nitko me nije ni pitao jesam li maloljetan i smijem li piti pivu. Pušio sam jednu za drugom, pio i plakao. Sad više nisam siguran jesam li samo pio ili sam samo plakao.

Po izlasku iz vlaka uzeo sam taksi i samo rekao:

– Vozi u Bare, na groblje. – Taksista me nije ni pogledao, samo je uključio taksimetar i rekao:

– Jebo te, danas je vascijeli Doboj u Barama.

Dok smo prilazili, vidio sam veliku gužvu, brzo sam platio izašao, popeo se do mjesta pokopa, taman da čujem zadnje riječi pravoslavnog popa. Raja koja me prepoznala, gledali su me u čudu, odakle sam se stvorio.

– Tomo, od kuda ti? Nismo ti, u ovoj silnoj frci, ni stigli javiti – rekao mi je jedan zajednički prijatelj, Kizin i moj. – Idemo sada kod njih kući na saučešće, hoćeš li s nama? – samo sam ga pogledao, kao da je izvalio najveću glupost u mom životu.

Došli smo do Kizinih roditelja i brata. Nisam se još stigao javiti mojoj baki i stričevima da sam stigao, nego onako, s rajom, otišao u kuću žalosti.

Kako to biva, sjelo se, popilo za pokoj duše, malo porazgovaralo, onako, u miru i tišini, s puno dostojanstva i mira. Tek tada sam čuo priču koja me dodatno naljutila.

Kizo je sa svojom trojicom prijatelja išao u Kostajnicu, u neku kafančugu, jer je jedan od njih bio na redovnom odsustvu iz tadašnje vojske. Budući da se tada malo više opustilo, puno se i popilo. Taj vojnik, kojemu ime neću i ne želim ni spomenuti, bio je najopušteniji i najveseliji.

Kizo je, budući da je malko previše popio, otišao u auto, sjeo na suvozačko sjedište da malo odspava i dođe do sebe, a ova trojica su nastavila piti. U nekom trenutku, bilo je već kasno, i lokal se zatvarao. Njih trojica su pošli, vojnik je uzeo Kizi ključeve od auta iz džepa kako bi on vozio. Kizo je blaženo spavao, umoran i pijan. Vojnik je sjeo za volan, a druga dvojica su ga molili da to ne čini jer, niti je imao položen vozački ispit, niti je znao voziti i još je bio poprilično pijan. Sjeo je za volan, druga dvojica su sjela natrag i krenuli su. Nakon svega par stotina metara, auto se kretalo luđačkom brzinom, ova dvojica su govorila:

– Uspori matere ti, nastradati ćemo!

– Ne brinite! – govorio je vojnik, opijen alkoholom i brzinom.

U tom trenu ugledali su samo bijeli, ili sivi zid ispred sebe, čuli su krš i lom i svjetla su se pogasila svima.

Kizo je, spavajući, poginuo na mjestu, polomio je vrat od siline udarca. Vojnik je imao teške ozljede, lomove, posjekotine, ali davao je znake života, a ona dvojica koja su sjedila otraga prošli su sa ozljedama koje nisu bile opasne po život.

Pričali su mi kako je to bio udar kao kad pukne bomba. Svi su se čudili kako je, uopće, netko ostao živ u toj gomili zgužvanog lima. Brzom intervencijom hitne službe, ondašnje milicije i vatrogasaca, tri života bila su spašena. Vojnikov brat se brzo našao na licu mjesta i gledao je kako mu brata izvlače iz smrskanog auta. Dao je podatke da je on vojnik te se uključila i vojna policija i hitno je prebačen na operacije i liječenje na VMA u Beograd. 

Sjedio sam, okružen poznatim licima, sudionicima Kizinog i mog djetinjstva. Prvi put, otkako znam za sebe i njih, da smo šutjeli. U vrhu stola sjedio je Kizin stariji brat kojeg sam jedva prepoznao. Nekako se udebljao, pustio bradu i brkove, nije nikako sličio onom žilavom, spretnom momku iz mog djetinjstva. Kasnije, tu istu večer, u našoj omiljenoj kavani saznao sam da je i on imao prometnu nesreću prije godinu dana i da se jedva izvukao. Bradom i brkovima pokrivao je ožiljke na licu, a to što se udebljao bilo je od nekretanja jer su ozljede nogu, ruku i kralješnice bile, doista, teške. On je, u jednom trenutku, sigurno sat vremena nakon našeg dolaska s pokopa ugledao mene u kutu sobe te rekao:

– O, Tomo, otkud ti? Tko ti je javio? Kad si stigao?

Nisam imao snage, a ni vremena, objašnjavati mu i odgovarati na njegova pitanja. U drugoj sobi bili su Kizini roditelji, sa starijom ekipom susjeda. Kad sam ušao uputiti im izraze sućuti, izgledali su mi kao automati, nesvjesni trenutka u kojemu su prvo oni, a onda i mi svi.

Iz te kuće žalosti, jedan po jedan odlazili smo i nalazili se u našoj kavani, da još jednom svatko ispriča svoju verziju gdje je bio, kako je saznao za tragediju i nabacivao pokoje sjećanje na Kizu. Ja sam naručio dvije pive. Jednu za sebe, jednu za Kizu, polako sam pio i svaki put kucnuo čašom o čašu iz koje bi pio Kizo da je tu sa mnom.

Dugo u noć se ostalo u kavani. Nikome se nije žurilo, a sutra je, ionako, bio praznik, 1.maj.

Dogovorio sam se s poznatom ekipom da raspalimo roštilj, zamezimo i popijemo, još po jednom za pokojnoga Kizu. Ponovno se ne sjećam, jesam li više pio ili plakao, svjestan a ga nema i da ga više nikada neće biti sa mnom.

Prošlo je od tada bilo, sigurno, tri godine da nisam otišao u Bare. Jednostavno nisam imao snage. Moj brat mi je ispričao priču kako je u Rimskim toplicama, u vojnoj banji, susreo onog vojnika koji je vozio auto u kojemu je Kizo nastradao. Kad su se upoznali i rekli jedan drugome tko su i odakle su, vojnik je mom bratu rekao:

– Nisam ja vozio. Nisam ga ja ubio – misleći na kritičnu noć i na Kizino stradanje.

To mi je brat pričao kad je došao iz vojske. Činjenica je bila da je vojnikov brat sudjelovao u njegovom spašavanju iz uništenog vozila i da je izvučen s vozačkog sjedišta, a Kizo sa suvozačevog, što mu, naravno, nije išlo u prilog. Držao se vojnik te svoje priče jer je napravio niz prekršaja, od vožnje u pijanom stanju, do vožnje bez vozačke, neprilagođene brzine, do toga da kao vojnik nije smio ni piti niti se, u gluho doba noći, kretati.

Ovoga sam se sjetio nakon tri godine, jer tada sam tek, ponovno otišao u Doboj, na pokop jednom mog rođaka. Otac me zamolio da odem kao predstavnik naše obitelji, jer je i sam bio bolestan i vezan za postelju.

Otišao sam, javio se baki, a ona kao prava baka:

– Haj’ nešto pojedi, smiješ li popiti rakiju…odmori malo.

Izašao sam na dvorište oprati ruke i umiti se na vanjskoj česmi. Tada sam, na verandi susjedne kuće ugledao Kizinu mamu. Ugledala je i ona mene, samo je sjela na zadnju stepenicu i počela plakati. Ostavio sam sve, prešao, onako momački, preko tarabe popeo se do nje, zagrlio je, i onda smo skupa plakali, bez ijedne izgovorene riječi. Što smo mogli jedno drugom reći? Kolika nam bol razdire srce i dušu, da nam nedostaje, da ga pamtimo, da nema dana da ne pomislimo na njega. Ništa nismo mogli. Sve je bilo jasno.

Tu sam večer, nakon rođakovog pokopa, otišao zadnji put u onu, našu omiljenu kavanu. Nije tu bilo više meni poznatih lica, stolovi su nekako drugačije bili raspoređeni, nestao je negdje i stari džuboks, glazba je svirala iz neke nove muzičke linije.

Sjeo sam za prvi slobodni stol, naručio pivu sebi i Kizi, koji je neće popiti i više neće sjesti za naš stol, a onda, dva stola dalje, ugledam čovjeka koji baš i nije bio uredan, prljave odore, zapuštene kose i brade, kako, kao i ja, pije sam. Dok nije progovorio nisam ni shvaćao tko je.

– Što je? Što me gledaš? Misliš li i ti da sam ubojica? – lik možda ne bih prepoznao, ali taj glas bih uvijek, između tisuću drugih. Bio je to vojnik koji je vozio Kizin auto, koji je bio pijan, koji je prekoračio brzinu i koji je otrgnuo Kizu iz mog i svačijih života. Koji je odredio trenutak i granicu kad mi je prestalo djetinjstvo i počeo stvarni život.

Samo sam ga pogledao, platio moje i Kizino pivo i izašao iz kavane. Više nikada nisam ušao u tu kavanu. Ne znam ni postoji li još. 

Nakon puno godina, otišao sam u Bare upaliti svijeće mom pradjedu, djedu, stričevima, baki i Kizi. Jadno sam se osjećao jer Kizin grob nisam pronašao. Dugo sam lutao i na koncu odustao, razočaran u sebe jer ne znam gdje mi je najveći prijatelj iz djetinjstva pokopan. Poslije mi je Rauk, zajednički prijatelj iz djetinjstva, rekao da grob nije premješten i da kad sljedeći put dođem zovnem i njega da zajedno pođemo.

Vojnik je otišao u Australiju. Koliko znam nije se ženio i nema djece. Ali je živ. A Kizo, prah je bio, prah je i ostao.  

Homo libris (grupa autora): Kralj hrbata, Ex libris, Rijeka 2023.

Kad bi bilo riječi o jednini, ova bi se knjiga zvala Kralj hrpta. No, kako se radi o množini, ne o jednom hrptu, nego o bezbrojnim antikvarnim hrbatima, onda je knjizi naslov “Kralj hrbata”. Vrlo lijepo, savršeno dizajnirano i pažljivo načinjeno izdanje, jedna od onih knjiga koja već kao predmet djeluje skupocjeno i bogato, “Kralj hrbata” zaveden je u računalnom katalogu Sveučilišne knjižnice Rijeka, ima svoj CIP zapis, koji ga službeno i čini knjigom, ali po jednome, ipak, nije knjiga: ne prodaje se u knjižarama ili u kioscima, čak se ni ne dijeli uz novine. Nema otisnute cijene na koricama. “Kralj hrbata” će postati knjiga tek onda kada se jednoga dana, ovaj se čitatelj nada da to neće biti tako skoro, prvi primjerak “Kralja hrbata” nađe u nekom od antikvarijata. To će se dogoditi nakon što ga neki nemaran i neodgovoran građanin, kojemu će ovaj svezak biti posuđen, proda antikvarijatu, umjesto da svezak vrati njegovu vlasniku. Ili će to biti, nadamo se, još mnogo, mnogo kasnije kada bezosjećajni sinovi i kćeri budu po smrti roditelja rasturali njihove intimne biblioteke, pa se “Kralj hrbata”, zajedno s još nekim drugim vrijednim i rijetkim naslovima, nađe u antikvarovim rukama. Kada se to dogodi, antikvar će upisati naslov u internetski pretraživač, pa neka mu tada ovaj tekst iskoči pred oči, i u njemu objašnjenje o kakvom se to izdanju radi.

Željko Međimorec vlasnik je i domaćin antikvarijata Ex libris, valjda najrelevantnije riječke kulturne ustanove i jedne od dvije najfluentnije i najživlje antikvarne knjižare u Hrvatskoj. Druga je zagrebački Biblos, vlasnika i antikvara Daniela Glavana. Oba antikvarijata funkcioniraju i kao nakladničke kuće. Ex libris mnogo veći je izdavač, objavljuje književna i publicistička djela općeg tipa, ali i najprobranije naslove suvremene teološke literature. Nakladničkim poslom u Ex librisu uglavnom se bavi Zoran Grozdanov. On je i organizator zavjere iz koje je nastala knjiga “Kralj hrbata”.

Nekoliko mjeseci prije nego što će Međimorec navršiti šezdesetu, što je valjda doba s kojim antikvari stječu puno povjerenje svojih mušterija, Grozdanov je započeo organizirati proslavu gazdina rođendana. Zamislio je da u središtu proslave bude knjiga, svojevrsna monografija Željka Međimorca, koju će tajno – u katakombama – ispisati njegovi suradnici, posjetioci antikvarijata, poznanici i prijatelji. Naručio je tekstove, i po nekoliko puta svakog potencijalnog autora upozorio da Željko za ovo ne zna, i da nitko drugi za ovo ne treba znati. U osnovi, trebao je to biti donekle tipičan “zbornik radova”, kakvi se o državnom trošku pišu u čast emeritiranih profesora, jubilaraca iz nacionalnih kanona i društvenopolitički zaslužnih pisaca, nekoliko trenutaka prije nego što će biti vrlo temeljito zaboravljeni. Razliku čini samo to što je ovo bila tajna. Rođendansko iznenađenje.

Grozdanov je, kao temeljit urednik, teolog i antikvar junior dobro proučio životopis svoga šefa, antikvara seniora, te je znao od koga treba naručiti tekstove. Autori, pak, svjesni da od njihova pisanja neće biti velike društvene časti, nisu se ukeketili ni odrvenili, nego su pisali slobodno, kao da nekome šalju pismo ili, još bolje, kao da u nekom paralelnom svijetu, svakako boljem od ovog, igraju uloge samih sebe. Tekstovi su jedan za drugim stizali uredniku, a on ih je raspoređivao u knjigu po zanimljivom principu: kronološki nižući autore, po pretpostavljenoj ili provjerenoj dužini poznanstva sa Željkom. Na čelu knjige se, poput kakvog Borgesa, našao Borgesov prevoditelj i jedan od suurednika, sabiratelja i tvoraca njegovih Sabranih dijela, objavljenih u Grafičkom zavodu Hrvatske 1985, pjesnik, esejist i novinar Marko Grčić. Na začelju je Lovro Međimorec, Željkov sin. Između jedna je bogata i prilično šarena književna i duhovna reprezentacija, kakva bi se, valjda, mogla okupiti u istim koricama i pod istim hrptom samo čudom i čarolijom jednog antikvara.

Sljedeće čudo, svakako važnije i čudnije od prethodnog, tiče se sadržaja tekstova. Valjda zato što pišu u potaji, ili zato što su znali da ne pišu za knjigu od društvenopolitičke važnosti, a sigurno zato što su pisali o liku kakav je Željko Međimorec, tek većina od četrdeset i pet pisaca ne samo da su napisali tekstove koji nisu prigodničarski, nego su iznijeli portret čovjeka za kojeg najednom prestaje biti važno je li čitatelju prethodno bio poznat. Možda Željko Međimorec ne postoji? Možda je on imaginarni antikvar, a ova je knjiga umjetnički i književni eksperiment portretiranja imaginarnog antikvara? Čak i kada bi tako bilo, “Kralj hrbata” savršeno bi funkcionirao kao pripovijest o čovjeku u jednom vremenu, o kulturi zajednice i o prijateljstvu, koje se, kao i mnoga prava prijateljstva, ne tiče samo dvoje ljudi, niti, dvoje po dvoje, njih četrdeset i pet, ustvari četrdeset i šest, nego se u najdubljem smislu tiče žive kulture neke zajednice. “Kralj hrbata”, monografija Željka Međimorca, knjiga je o živoj kulturi zajednice koja je u proteklih tridesetak godina gravitirala Ex librisu. Nakon što biste je pročitali, mogli biste i razumjeti da konstatacija kako je taj antikvarijat valjda i najznačajnija kulturna ustanova u Rijeci nije tu kao hiperbola. Stilsko pretjerivanje. Jer koja bi još kulturna ustanova u Rijeci, i ne samo u Rijeci, i koji to veliki šef, mogla dočekati ovakvu knjigu?

Zašto “Kralja hrbata” nema u prodaji?

Možda zato što se ne bi prodavao. A uvredljivo bi bilo ovakvu knjigu iznijeti pred kupce, a da je oni ne kupuju. A možda se radi i o tome da knjige, zapravo, nisu za prodaju, sve dok ne odrastu i ne ostare, sve dok se ne pretvore u vrijedna antikvarna izdanja? Sve dok ne steknu vlastite životopise. U svakom slučaju, oni koje zanima “Kralj hrbata” vjerojatno će ga od nekog dobiti na posudbu. (Mene ne pitajte, jer svoj autorski primjerak nikome ne posuđujem. Stekao sam ga time što sam jedan od četrdeset i pet autora u knjizi.) Knjige su, poput, umjetničkih grafika, multioriginali. Umjetnička djela, koja, istina, ne uokvirivamo i ne vješamo po zidovima, ali za kojima katkad žudimo na jednak način kao i za vrijednim slikama, izgubljenim porodičnim fotografijama i slično. Dobro je ako postoji knjiga koje nema u prodaji. To je ona knjiga koja u imaginaciji potencijalnog čitatelja zamjenjuje zabranjene knjige iz socijalizma. Da, bilo je i takvih.

Rođendan

Na proslavu su, u Rijeku, tajno putovali mnogi autori. Željko Međimorec nije imao pojma, sve dok se nije našao u svojoj knjižari, punoj ljudi. Nisam taj dan putovao u Rijeku, jer sam morao ići u Berlin. Ali što se mene tiče, sve se prethodno već bilo dogodilo. U knjizi je sve. I mi smo u knjigama koje smo pročitali i/ili napisali. Istina, ne u svakoj, nego u onim knjigama koje su važne. “Kralj hrbata” važna je knjiga. Otiđite u Rijeku, posjetite Ex libris, bit će vam jasno.

Lijepa je naša kuća
Iza nje je moćni hrast
ispred, maleni grob.
u  hrast urasle djedove ruke
u grobu zaspalo srce moje.

Dijelile smo očevinu
moje sestre i ja.
Svakoj po želji dopalo
livade, šume, puta
sve nekako, kao u snu
do ovog proljeća
i jeste i nije bilo moje.

Ne piše u gradskim knjigama,
kada se crtaju granice
I udaraju žigovi
da je zemlja tvoja tek kada
je smrt ovjeri.

Raznosi vjetar staro lišće
djedovog hrasta
zapliće ih u tanane grane sestrine vrbe
napupala majčina hortenzija,
ogrnuta plavim nebom
punim milosti
moja kuća na brežuljku.
sjenka joj se , povazdan,
prepliće s hrastovom
Djed bi bio sretan
da ustane i da je vidi
i tužan jer su livade  pod kupinama
umro bi ponovo od ove tišine u selu.

Kao ptice iz bajke
u pepelu vremena
razabirem što je djedovo, majčino, sestrino,
i čekam da izniknu sunovrati i tulipani
na malenoj humki
pred mojom kućom
iz mog srca
u mojoj zemlji.

Nikad neću uistinu saznati zašto mi je ovo ispričano. Starac je očigledno znao da je pri samom kraju životnog vijeka. On, Momo, oronuo, bolestan, nemoćan i gotovo nepokretan, htio je da se nekom ispovijedi, požali, iskaže pokajanje… Bio je vjernik. Možda se plašio božje kazne. Pitao sam se zašto je to pričao baš meni. Valjda zato što sam mu povremeno pomagao: nabavljao hranu, odvozio ga ljekaru, donosio penziju, plaćao neke račune… Stare osobe su mahom usamljene, fizički slabe i duhovno ranjive. Malo ko pridaje značaj njihovim mišljenjima i pripovijedanjima. Ljudi u snazi su zaokupljeni sobom i svojim interesima. Starci im nisu ni od kakve koristi. Izbjegavaju kontakte s njima. Ne pomišljaju da će i oni ostariti. Kada se nađe neko da ih razumije, stari to cijene. Ne, ne znam pravi razlog njegove otvorenosti. Samo nagađam. Imao sam strpljenja da saslušam Momino priprovijedanje. O njemu i rodici Kovi. Bilo je neobično.

Njih dvoje su od dva brata djeca, rođena iste godine, 1918. Kod oba brata prvorođenčad. Braća su narednih godina dobila još djece. Kuće, avlije, staje, ambari, njive i pašnjaci obojice bili su jedni uz druge. Djeca su odrastala zajedno, Kova i Momo, kao najstariji, uvijek su bili glavni. Prvo u igri i zabavi. Kasnije u čuvanju stoke, poslovima oko kuće na njivi.

Od malih nogu među njima se javljalo nekakvo rivalstvo. Trebalo je pokazati mlađim ko je jači, brži, vještiji, pametniji… Ko će koga prevariti i ismijati. Kuće su im bile na osami. U blizini nije bilo djece njihove životne dobi, pa su se Momo i Kova igrali istih, i muških i ženskih igara: klisa, rove, bire, kamena s ramena… Nekad bi i do tuče došlo. Kova je nastojala da u svemu bude bolja. Djevojčice brže odrastaju i sazrijevaju, pa je u tome češće uspijevala. Onda bi slijedilo zadirkivanje. Tako se ponašala i kada su čuvali ovce i drugu stoku, radili na njivi, išli u osnovnu školu. Godine su prolazile. To se nastavilo i pri sjetvi, žetvi, vršidbi, kosidbi, okopavanju i komušanju kukuruza, berbi voća, pečenju rakije… Ako bi Momo, kriomice, cugnuo malo rakije, probala je to i Kova.

Počeli su ići i na sijela. Onda i na teferiče. Zagledati momčiće i curetke. Oblačilo se što se imalo. A nije imalo mnogo. Kakogod bi se Momo obukao, Kova bi ga zadirkivala. Ne da ga zajedljivo uvrijedi nego da pokaže nekakvu svoju nadmoć i nasmije prisutne.

– Rođače, ovo ti ne stoji dobro. Bolje je da obučeš nešto drugo.

Kada bi se Momi svidjela neka cura, pa pomalo počinjao ašikovati, odmah bi joj nalazila manu:

– Što će ti ona „zeka“, lice joj pirgavo k’o švračije jaje?

I druge nisu bile po Kovinom ukusu. Bile su „nekako trapave“, „utovljene“ ili „baš izgledale sušičavo, što im je familijarno“.

– Da mi nije rodica, u Srbiji kažu „sestra od strica“, rekao bih da je bila ljubomorna – prošapta Momo.

– Baš je bila jezičara.

Gdjegod su se njih dvoje našli zajedno sa drugim momcima, djevojkama ili starijim, Kova je koristila priliku da iskaže svoju duhovitost i nadmoć. Bilo to na sijelima, svadbama, slavama, na Božić ili Vaskrs. I uvijek je nekako Momo bio predmet šegačenja. Što je bio stariji, to je sve teže podnosio. Regrutovan je, trebalo je ići i u vojsku.

Nekako mjesec ili dva prije odlaska u vojsku, poslaše njih dvoje popodne da pokupe sijeno na Gornjim njivama. Radili su svojski, takmičeći se kao i uvijek. Sijeno su slagali u naviljke a onda ih snosili na jedno mjesto da ih sutradan neko uplasti. Njiva velika, radili su do sumraka. I onda malo predahnuli pred polazak kući.

– Ti si umorniji od mene. Momak, a umorniji – nastavila je Kova po svom običaju.

– Vala ću ja jednom zatvoriti ta tvoju lajavu gubicu – nervozno je rekao Momo i stavio joj dlan na usta.

Kova ga je ugrizla za dlan. On ju je ljutito odgurnuo. Padajući na leđa, dospjela je da ga udari rukom po licu. Dok je Momo pokušavao da joj uhvati obje ruke, raskopča joj se bluza i zabjelesa jedna sisa. Krupna, jedra i svijetla. Odudarala je od preplanule boje njenog lica, vrata i ruku. Momo ne odoli da je uhvati rukom. Jednu pa drugu. Svom težinom leže na Kovu. Otimala se ćutke i žestoko, udarajući gdje stigne. Otkriše joj se i butine. Momo ih rastavi, razgoliti svu i pritisnu svom snagom. Kada su se spojili, otpor je popustio. Nije više bilo svrhe.

Sve je kratko trajalo. Bio je prvi put među ženskim nogama. Kada su se razdvojili, Kova je zakopčala bluzu i otresla suknju. Onda ga je pljunula, bez riječi. Otišla je oprati se na obližnjem potoku. Vrativši se, uzela je svoje grablje i vile i krenula kući. Za njom i Momo. Čula i instinkti ustupali su mjesto mozgu. On je grozničavo radio. Misli su se rojile. Učinio je grijeh veliki. Strahovao je od božje kazne. Ništa manje se nije plašio roditeljske osude. Šta ako se sazna!? Šta bi rekla rodbina i seljani? Nije znao šta ga je natjeralo na ovaj glupi i nepošteni postupak: neodoljiva požuda za bilo kojim i čijim ženskim čeljadetom, pokazivanje da i on može biti nadmoćan, gola osveta za sva zadirkivanja tokom odrastanja, ko zna šta još?

Narednih nekoliko dana nisu se viđali. Zatim su izbjegavali da im se pogledi susretnu. Nije više bilo ni druženja ni zadirkivanja. Roditelji bi to primijetili da Momo uskoro nije otišao na služenje redovnog vojnog roka. Za nekoliko mjeseci pisali su mu da se Kova udala. Dolaskom na odsustvo, čuo je i pojedinosti. Negdje u vrijeme njegovog odlaska u vojsku, nešto je bila bolešljiva oko dva mjeseca, smršala i izblijedila. Mati se trudila oko nje, pa se oporavila. Momo je znao o čemu se radi. Kako se žene na selu oslobađaju neželjene trudnoće. To se često završavalo kobno: sahranom ili neplodnošću.

Kova se lijepo udala. Mladoženja Janko bio je jedinac u roditelja. Oni su u jednom priplaninskom selu imali veliko imanje: oko 20 dunuma dobre oranice, blizu 40 dunuma livada i pašnjaka, približno toliko šume, pa kuću, staje, ambare, goveda, konje, ovce… Svega je bilo, osim dovoljno muških ruku. Selo k’o selo, saznavali su Kovini roditelji, stric i strina, sve što se dešavalo kod novih prijatelja. To se prepričavalo, pa i do Mome stizalo.

– Biće i muških ruku – govorili su svekar i svekrva. I Janko se trudio koliko je mogao da im se ta nadanja ispune. Prvih pola godine od vjenčanja vidljivo je oslabio.

– Popusti malo, komšija, olakš’o si, odnijeće te vjetar – šalili su se s njim prijatelji.

– Ma, neće, može on džepove natrpati kamenjem – dodavali su drugi.

– Ne znaš ti kako se prave djeca, da mi probamo – prostački i grubo su se cerekali treći.

Kada se jednom, uzrujan, mašio za nož, javna zadirkivanja su prestala. Smijuljili su mu se iza leđa. Počeli su obilaziti travare, gatare, pravili su zapise. Išla je pod Ostrog, poznati manastir. Uzdala se i u čuvenu Gospu Olovsku. Ništa od svega. Onda su išli i doktorima, ista priča. Kova je vrijedno radila u kući, oko kuće, u staji, na zemlji… Sve što bi svekrva poželjela, ona je izvršavala. Svekrva ju je voljela. Govorila je: „Moja nevjesta ruke ima – jezika nema“. Ama, nije bila ni nalik na osobu iz djevojačkih dana. Znala je da je nevjesta s „falinkom“. Svekar je razmišljao drugačije. Nemaju nasljednika i kome će ostati sav njihov bogati posjed. Poslije svekrvine smrti, Kovi je svakim danom bilo sve teže: više posla, a manje zaštite. Dok je ranije samo nezadovoljno gunđao, svekar je sve glasnije iskazivao svoje nezadovoljstvo.

– Šta će biti s ovolikim imanjem kada nas nestane? – počeo je zapitkivati Janka.

– Da nekog dječaka usvojimo i odgojimo. Ima dosta poštene sirotinje. Sevap je a i pomagaće nam – uzvratio je jednom Janko.

– Nije to naša krv. Tuđa je to kost – usprotivio se otac.

Radili su od zvijezde do zvijezde, nekad ni sami ne znajući što malo ne popuste, smanje broj marve i njiva pod žitaricama. Nekako su predeverali četverogodišnji rat. Ni poslije rata nije bilo mnogo bolje. Njihovo priplaninsko selo nije baš bilo na udaru raznih vojski ni političkih progona. Ostarjeli otac se ponovo obraćao Janku:

– Što ne otjeraš ovu jalovušu?Još si u snazi, volio bih doživjeti unuka.

Janko nije imao snage da to učini. Volio je Kovu i njenu familiju. Onda umrije i otac, ne dočekavši unuka. Janku je bilo sve teže i teže. Pored jutarnje čašice rakije, natašte, počeo je pijuckati i prije ručka i prije večere. Pa, nekom za dobrodošlicu, drugom za sretan put. U radosti, u žalosti. Uvijek je nalazio povod za novi gutljaj. Nos je već odavao izgled alkoholičara. Kova ga je zaticala u podrumu, kako sjedi uz rakijsko bure. Ne koristi ni čokanj ni čašu nego pomalo cuga iz šlaufa, zvanog marpič, udjenutog u bure. U podrumu je i skončao. Našli su ga u lokvi rakije. Ravnomjerno je curila iz šlaufa ostavljenog u buretu.

Momo je još samo jednom sreo Kovu. Bio je s trojicom sinova na nekoj seoskoj mobi. Pozdravili su se. Pohvalila mu je sinove i zagledala mu se ravno, duboko u oči. Osjećao je kao da ga probada pogledom. Shvatio je neizgovorenu, opravdanu optužbu: „Osnovao si sretnu porodicu, a moj život uništio“. U zemlju mu se propadalo. Potražio je jedini lijek za takve nedaće – napio se k’o zemlja. Sinovi su ga jedva odveli do kuće, čudeći se šta bi, obično trezvenom, ocu?

Oko bogate vlasnice velikog posjeda, udovice, počeli su se motati kojekakvi lezihljebovići i badavadžije, nudeći joj brak. Znala je da se ne udvaraju njoj nego mjerkaju njive i pašnjake. Nije ih gledala. Njen pogled uvijek se završavao na dječijim glavama. Što ih je češće gledala, bila je sve tužnija. Sama na velikom posjedu, to je najbolje potiskivala radom. Radila je kao mrav. Ipak, ništa nije stizala, pa je uzimala neke siromahe u najam. I pomalo se tješila rakijom. Baš kao pokojni Janko: natašte, prije ručka, prije večere… Nije pomoglo. Našli su je najamnici na pojati. Objesila se o gredu povocem za goveda. Momo nije mogao otići na sahranu. Objasnio je sinovima i rodbini da su ga presjekla krsta.

– A šta je bilo s imanjem? – upitah ga.

– Podijelili su ga i rasprodali neki daljni rođaci. Uvijek se nađu nasljednici – reče i ućuta. Ćutao sam i ja. Nisam imao ništa pametno kazati. Onda Momo predloži da nam skuvam čaj. Jedva sam dočekao da nešto uradim.

odavno mi se čini
da se zemlja urotila protiv ljudi
od one poplave, od onog potresa, od ovog potresa
već dva milijuna godina čini mi se
da se zemlja urotila protiv ljudi

kad su već morali nastati
zbog knjige postanka, zbog popola vuha, zbog darwina
morala ih se nekako riješiti

nema šta nije radila:
vježbala se na dinosaurima
izvodila vode gdje ih nije bilo a gdje jest u se usisavala ih
izumljivala okrutne i prijetvorne bogove da nagrađuju pa kažnjavaju ljude

ali nije joj uspjelo
odavno mi se čini
od one poplave, od onog potresa, od ovog potresa
već dva milijuna godina čini mi se:
neće joj uspjeti,
čovjek je uspješniji

odavno mi se čini
od one poplave, od onog potresa, od ovog potresa
već dva milijuna godina
između bahmuta i halepa čini mi se:
čovjek će dovršiti njezin posao

Godinama je moj brat Rifat (očevi su nam braća, a majke sestre, živjeli kuća uz kuću) učiteljevao po bihorskim selima.

Bio je poseban; učiteljsku školu završio 1963. u Sarajevu, a tada se u učiteljskoj, između ostalog, moralo znati svirati najmanje dva instrumenta. On se opredijelio za harmoniku i mandolinu. Oba instrumenta i diplomu donio je po završetku škole u naše rodno selo Vrbe i sve nas beskrajno obradovao. 

Prvo zaposlenje bilo mu je u osnovnoj školi u Koritima. Tu nije bio samo učitelj, bio je sve što bi zatrebalo selu: veterinar, doktor… Znali su ga u ponoć probuditi da pomogne ako se ko razbolio, ili ako bi kakvo hajvanče zanemoglo…

Posljednje učiteljevanje bilo mu je u OŠ “Šukrija Međedović” u selu Godijevo. I dok je radio u isturenom odjeljenju u Radulićima, tamo je bio samo jedan učenik: Danojla Dana Drobnjak. Kurir u školi bio je njen otac Bele. 

Krene tako moj brat Rifat malom žutom fijestom iz Vrba, usput pokupi Danu i Bela i nastave prema školi. Fijesta mala, ali sva škola stala u njoj i još ostala dva prazna mjesta.

Bilo tako tada u zavičaju mom.

Rifat više nije među živima. I Bele je umro.

Nema više ni žute fijeste.

Danojla Dana je odrasla. Kažu da je bila izuzetno lijepa i pametna djevojka. Udala se u susjedno selo. Zaposlena je u gradu, u Bijelom Polju.

U školu u Radulićima ove godine dolaze i iz nje izlaze dva učenika.

Kako dolaze i ko im je učitelj – ne znam. Možda će i to neko nekada zapisati.