Švajcarska, leto 2023.

Pamtim taj raznobojni špil na kojem su isrctana pročelja zgrada, stajao je između šaha i domina. – Dobro mesto za karte – kazao bi moj deda – između šaha koji traži pamet i strategiju, i domina gde ima i sreće igračke i majstorstva. Deda nije voleo karte, posebno igre koje bi, gluvo bilo, mogle biti prilika ulozima, kocki. Zato bi i tablić, i žandar, i tač odigrao brzo, bacajući karte od sebe, kao oni što popiju čašicu ne bi li se sa stola što pre sklonilo piće, i popila rastrežnjujuća kafa. Kazao bi samo: – Donesi šah. 

Raznobojni špil je neko doneo dedi iz Bazela, sa putovanja u Švajcarsku. Kad bi se poređao ceo od dvojke do asa, ocrtao bi se, karta uz kartu, niz kuća uz Rajnu. Kuće nevelike, od tri-četiri sprata, na pročeljima erkeri sa geometrijskim ukrasima od tamnog drveta. Rasplete se špil, fasade i krovovi, kao sad što prave panoramski snimak mobilnim telefonom: široko sočivo prati strelicu a snimatelj se zakreće oko svoje ose.  

– Daj šah – kazao bi deda. Sad, u Bazelu, deca mi donose skrebl (Italijani ga zovu: scarabeo, skarabej), igrali bi i riziko i monopol, partije dugosatne i sa bezbroj pravila i izuzetaka. Onda domine, koje na stolu ostave šaru nalik paukovoj mreži. Na šahovskoj tabli, igru mice. – Dajte šah – kažem. – Pred nama je Bazel, duga linija kuća razmotana kao špil i Rajna, modra, odmerenog ritma. 

*

Sav je život Bazela naslonjen na reku. Ona je žila koja napaja, arhitektura i istorija prate joj tok. I nema, kažu, lepše tradicije u gradu od popodnevnog plivanja niz reku. Plivači ulaze kod zgrade farmaceutskog giganta Roš koja liči na jedro i najviša je u Švajcarskoj. Reka nosi plivače do mostova i kamenog keja. 

– Udahni duboko, polako – kažu onom što ulazi u vodu u alpskim jezerima i sad u Rajni, koja je manje hladna od jezera a opet reže do pojasa. Većina ipak zapliva tamo kod muzeja Tengeli (čije me skulpture mehaniciziranog sveta podsetiše na Miliju Nešića, njegove mrdalice i film Gorana Markovića „Tajvanska kanasta”). U nepromočivim vrećama plivači nose dnevno, radno ruho. 

 – Plovna je, dobra i za plivanje, i do Roterdama – govori Holanđanin, riđ i zelenook, malene naočari nataknuo na čelo. Žena mu veli: – Čuvaj ih od talasa. – On joj ih pruža da stavi u suvu vreću. Holanđanin pliva dobro, počeo je kraul, četvorotaktaš. Ima daha, zna zamahe, odmakao dobrano od ostalih. Žena, nama: – Dobro pliva, ali slabo vidi. – Dovikuje mu da pazi, na bove, na čamce, reka je to. Ona pliva mirno, prepuštajući se ritmu vode. Jedan bi dečak plivao nasuprot struje i ka sredini reke. 

Sa reke, bazelske su zgrade kao filmska traka. Kroz otvorene balkone provide se kuća i sobe. Na terasi dvoje jedu sladoled, eno, mašu kupačima, podižući kornete kao čašu. Ovde, u vodi, u plutajućoj polusatnoj plovidbi do mosta, svako je s drugima a više sa samim sobom, u sopstvenoj misli i ravnoteži. 

Holanđanin, hirurg, kazuje o jetri, ona svu muku iz tela prima, ali se i najbrže obnavlja, operacije su uspele i neuspele, Nizozemcu sve blâži sport, napor i znoj tela samog, atletika je katarza i zaborav. Rajna je bistra, samo uz obalu, tamo kod mosta, ima tanak sloj skrame, planktona, meke rečne čoje, pa i kupač pristaje meko, kao barka uz molo. 

*

Na fontanama teče sveža bazelska voda, iz ptičjeg mu kljuna. Telo mu je zmijsko, krila kao u zmaja. Snimljen širokim sočivom iz pozadine, žablje zelen i velik, na slici kao da natkriljuje trg. Bazilisk, simbol grada, lar i amajlija, protagonist i epizodist bajki i legendi. Negde je to dobri zmijski kralj što svojim dahom daje srećniku talenat i nemušti jezik, da kao reči svog ljudskog roda razume šuštanje bilja, glasanje ptica i sveg zverinja zemaljskog. U drugim pričama, pogledom ledi sve što mu stane na put, truje dahom, omađija i ubije glasom.  

U srednjovekovnim bestijarijumima plavo-zlatne ilustracije prate priče u kojima se prepliću hronika i mit. Baziliska krive za opsade gradova, razdoblja pošasti i opsada, pa dave zmajolikog gmaza epski junaci, probadaju mu ptičju čeljust mačem, staju mu čizmom na vijugavi rep, poturaju mu ogledalo ne bi li mu presudio sopstveni odraz. 

U gradovima hronika se utkiva u govor i pamćenje, u običaje i heraldiku. U Bazelu, bio je 1356. zemljotres. Počeo je večeri 18. oktobra, na dan Svetog Luke Jevanđeliste, i nastavio posle prvog udara kroz noć. Uljane svetiljke i baklje, pale sa obrušenih zgrada, napravile su požar koji je žario zdanja, trgove i crkve, palio baglame od alpske jelovine, uvlačio se u podrume, palacao jezičcima. Zemljotres, pošao od Alpa, sa Jurskog gorja, porušio je i zgrade u Parizu i Pragu.

*

– Krivo je Jursko gorje – govorili su gradski prvaci. – Talozi planinskog stenja – kazivali su im naučnici iz Bazela, i drugi, iz evropskih gradova, pristigli nakon katastrofe. – Tajanstveni su putevi podzemnog tla – dodavali su. Bilo je posle zemljotresa, kao posle svake nesreće, i generala posle bitke koji su govorili da bi manje štete bilo da su zgrade građene drugačije. Javilo se povazdan proroka i vračeva koji su držali propovedi, kazivali priče nalik biblijskim, kako je grad stradao zbog grešnog života žitelja svojih, zbog tog što su se, bѝva, odrodili od vere, a zemljotres i požar, to je plameni dažd poslat na grad. 

Kad drma i gori, zaklima se vlast, pa stiska čvršće. Tako je bilo i u gradu ranjenom zemljotresom, među građanima ogorčenim zbog gubitka najbližih, imetka i planova za dalje – našlo bi se i o tome zapisa u letopisima. – Krivo je Jursko gorje, tektonika, a zemljotres je nepredvidiv, neukrotiv kao priroda sama – ponavljali su priori. Svetina je, međutim, vazda željna žrtve, da se pusti malo krvi, makar bila i ona hladna kao u gmizavca. Govorilo se na ulicama, većalo se u gradskim većima, glasalo dizanjem ruke. Najposle odrediše, neka bazilisk drži gradski grb kao štit, neka sve nevolje nosi na svojim reptilskim plećima. 

Otkako je gradova, goneta im se nastanak imena, ima etimologija, naučna i ona pučka. Prva u knjigama, a druga se načas raširi kroz ulice i trgove kao nekoć varnice požara. Da je bazilisk dao ime gradu, veruju i kazaće u Bazelu mnogi. Onaj što ne veruje ili je čitao više, i njemu mila priča, pa isto veli. Možda, naime, i nije ime Bazela od baziliska, već od imena rimske vojne postaje, ili po vojskovođi, centurionu koji je tu, na osvajačkom pohodu, podigao bivak za svoje legije, prateći kao sad kuće tok Rajne, prirodan vidokrug, logiku grada. 

*

Kod mosta, izlazi iz vode grupa kupača. Holanđanin i žena slikaju panoramu, onda sebe, nasuprot sunca. Takve su turističke fotografije, snimljene mimo svetla, pretamne ili presvetle, u kadar ulazi neželjeno. Onaj dečak iz vode pije vodu na fontani, pa stao kraj zelenog baziliska, zagrlio ga kao druga preko ramena, pa traži sliku, da ostane uspomena na Švajcarsku i plivanje rekom. 

Na kamenom doku, deca mi sad donose karte, nalik na one iz sećanja. Špil raznobojan, sa gradskim fasadama Bazela. Suvenir sa puta uvek je uspomena, i pomalo kič. Poređali su ih od manje ka većoj. Igra je neka nova, nije ni tablić ni tač, već uz svaki broj igrač kazuje priču, drugi pamte, pa vezu svoju. Pitam se, da li su je izmislili, na pravila znana i poznata nadodali nova. Donose i skrebl, samo bez table, u malom tobolcu, putni. – Dajte šah – kažem im, kao nekad meni deda. 

Na špilu kupljenom danas u Bazelu, svaki je lik bazilisk. Žandar nosi kapu nalik mornarskoj, podvio je rep a krila su mu plašt; kraljica u krinolini na ptičjoj glavi ima pletenice i koketne, duge trepavice. Kralj je nalik na varana, rumenih zdravih obraza, u ruci mu veliki zlatan ključ, kakav dolikuje gradonačelniku iz srednjovekovnog doba, kad se gradilo posle vremena kužnog, posle zemljotresa i požara. Ovde, u Bazelu, manje je bilo ratnog rušenja.  

*

Ima u Švajcarskoj, u gradu kraj Rajne, hedonizma. Alpi nisu Mediteran, voda jezera nije jadranska, tirenska niti jonska, ali krepi jednako, više. U Bazelu, sa prvim sumrakom, na rečnom keju, jedu sir, puno vrsta, topljen i dimljen, pije se vino iz kantona Vale, koji nosi naziv po vinorodnoj dolini. Vina su suva, nalik lombardskim, alzaškim. Uz alpsku suhotinu, prilažu Švajcarci sveže ubran motovilac, ili rukolu, uz koju kap ulja i balsamskog sirćeta. Nema roštiljskih vatri niti velikih pečenki, tanjir je zdrav i šaren. Škrto, vele neki, domaćinski štedljivo, drugi. 

Gradovi nisu preveliki, i sva je zemlja u visinu, da se rasplete jufka reljefa bilo bi više kvadratnih kilometara. Vina ima malo, kao na ostrvu, no krepe dušu i kazuju put, a taj put, to nije mediteranski vijađ već vratolomne alpske staze, kraj njih umesto žutike, ruzmarina i lavande: encijan, borovnica, smreka. 

Na našem putu svaki je grad veliki mirakul i zagonetna prodavnica tajni. Bazel ima vrevu i huk agore, zove u svoj čudesni špil. Ima hroniku, sećanje i živ govor ljudi. Bazilisk zmajoliki, dobri lar, natkriljuje i čuva. Bazel, Bazilea, bazilisk – nakon putovanja slike i reči se prelivaju u istu pitku čašu. Gradovi neutažno opijaju, mame.

Vasil Mahno, Kuća u Baiting Hollowu, 2015

Vasil Mahno ukrajinski je spisatelj koji je karijeru započeo kao pjesnik, nastavio je  kao esejista, a kasnijoj fazi stvaralaštva došao i do proze. Knjiga o kojoj ovdje izvještavam prva mu je zbirka proznih tekstova. Roman Vječiti kalendar mi je nažalost nedostupan u prijevodima na jezike kojima se služim, tako da o njemu mogu napisati samo ono što sam drugdje pročitao. I to što sam tamo doznao dostatno je da s nestrpljenjem očekujem prijevod (učenje ukrajinskoga čini se, nažalost, teško ostvarivom opcijom). Vječiti kalendar slijedi model romanesknoga pripovijedanja koji sam već komentirao u vezi s romanima Oksane Zabuško i Sofije Andruhovič: dugi tekst koji prati povijesnu liniju koja se proteže kroz više stoljeća i pokušava povezati niti vremenski udaljenih zbivanja. Tako roman pripovijeda povijest spisateljeva zavičaja, ukrajinskog grada Čortkiva, kroz prizmu stvarnih osoba koje su ga obilježile – od mesijanske pojave Šabataja Cvija do avangardnoga slikara Saše Blondera. Na taj način nastaje panoramski pregled prošlosti uz čiju se pomoć pokušava pronići u teško shvatljivu sadašnjost.

No da se vratim na ono što sam doista i pročitao. Zbirka pripovijedaka Kuća u Baiting Hollowu na prvi se pogled čini ne osobito povezanim nizom proznih tekstova koji se mahom grupiraju oko dvaju središnjih tema: egzila i zavičaja. Oba su segmenta zbirke determinirana biografski. Nakon završetka studija i promocije temom o ukrajinskom spisatelju Bohdanu-Ihoru Antoniču Mahno je radio kao predavač na Jagjelonskom sveučilištu u Krakovu, a 2000. je s obitelji emigrirao u SAD, u New York, gdje i danas živi. Dok su egzilantske priče smještene u vremenu pripovijedanja, zavičajne se vraćaju i u prošlost Drugog svjetskog rata koncentrirajući se na traumatska zbivanja koja i danas prožimaju ukrajinsku sadašnjost oblikujući je kao „prošlost koja ne može proći“. Pripovjedna strategija koju usvaja kako bi se na najadekvatniji način suočio s ovakvom zahtjevnom tematikom može se opisati kao balansiranje između hard-core realizma i eliptične narativne forme koja se opire kronologiji. Pripovijetke koje se u najvećoj mjeri služe tom strategijom jesu one u kojima se miješaju dvije diskurzivne ravni – zavičaj i egzil. One to čine tako što u vezu dovode dvije udaljene dimenzije povijesti i na taj način stvaraju splet u kojemu se isprepliću sudbine onih koji su emigrirali i sudbine onih koji su ostali kako bi svjedočili o užasima što su se zbili u krvavim razdobljima. Osobito je paradigmatska u tome smislu pripovijetka New Rochelle. U njezinu se središtu nalazi ostarjela Židovka Malka koja traži njegovateljicu za svojeg osamdesetogodišnjeg muža. Slijedeći preporuku odlučuje se da taj zadatak povjeri Ukrajinki koja je nedavno emigrirala u Sjedinjene Države. Cijelu pripovijest pripovijeda smirenim tonom, bez viška emocija, makar se u njoj nalazilo i na zbivanja čiju se makabričnu brutalnost teško može recipirati bez groze. U svakom slučaju, ispostavlja se da Ukrajinka potječe iz istoga grada kao i njezina poslodavka te da je njezin ujak Fedir upravo onaj čovjek koji je Malki spasio život tako što ju je, paradoksalno, udario željeznom štangom po glavi i spriječio njezin transport u logor uništenja, Bełzec. Naravno, on to nije učinio iz milosrđa, već ju je sam htio likvidirati – kao pripadnik ukrajinske pronacističke policije. No samu nam tu ključnu scenu pripovjedač otkriva tek na kraju pripovijetke. I u tome je tajna Machnove umjetnosti.

Junaci su i junakinje egzilantskih priča uglavnom Ukrajinci. Naslovna nam pruža uvid u život spisatelja srednjih godina koji se, u stvaralačkoj krizi, odlučuje provesti godinu dana u zabačenom dijelu Long Islanda s mlađom ljubavnicom. Izlet u divljinu pokazuje se promašajem, a veza između dvoje različitih ljudi završava slomom. Brooklyn, 42. ulica priča je o ilegalnom emigrantu koji pokušava fiktivnim brakom steći dozvolu boravka. I njegova se povijest završava propašću koja ga odvodi u duševnu bolnicu. Specifičnom sentimentalnošću Mahno progovara o ostarjelim emigrantima i njihovoj vezanosti za mjesta ili predmete koji su ih pratili kroz život. Pripovijetka Jedne srijede, kad se odnosi smeće u središte pažnje dovodi ukrajinskog imigranta koji je do penzioniranja radio kao hotelski portir. Njegovu uniformu čuva prijatelj koji umire, on pokušava doći do mjesta na kojemu je prijatelj živio, ali je već prekasno: pokojnikova djeca uniformu odstranjuju, bar on tako misli, kao otpad. Pogođen time jednostavno nestaje. Kao nekim čudom uniforma biva dostavljena na njegovu adresu. Budući da ga nema danima, preuzima je domar kuće u kojoj je provodio posljednje dane, Latinoamerikanac Jose, i poslije malih krojačkih prepravki počinje je sam koristiti.

Osobito su upečatljive dvije pripovijetke koje se neposredno i isključivo bave Drugim svjetskim ratom, Šešir, datule i šljive te Onufrij i Titjena. U središtu je prve iznova Holokaust, dok će se druga pozabaviti teškom ukrajinskom traumom – ratom koji je unutar većeg rata vođen između Sovjeta i pripadnika i pripadnica ukrajinskoga pokreta otpora. Šešir, datule i šljive najduža je pripovijetka u zbirci. Ipak, gotovo je zapanjujuće kakvu gustoću zbivanja u nju zbija Machno. Skokovitim pripovjednim kretanjem zahvaćaju se periodi emigracije židovske zajednice iz poljske Ukrajine u SAD, stanje pred sam početak njemačke agresije na Poljsku, sudbina graničara koje nepripremljene zatječe napad sovjetskih trupa, ljubavna priča kršćanina i Židovke koja biva gotovo spriječena od strane njegove majke, realni likovi slikara Leopolda Lewickog i Saše Blondera… No u središtu se priče nalazi skromni lik maloga židovskog trgovca Moše Salzingera oko čije se višestruko odlagane a potom, u predvečerje rata, osujećene emigracije odvija najvažniji zaplet. U epilogu, imitirajući romanesknu strukturu, pripovjedač će u kratkim crticama predočiti što se zbilo s njegovim brojnim likovima. Vezivno tkivo pripovijetke je senzorno: ukusi, mirisi, vizualne senzacije…

Ni sljedeća spomenuta pripovijetka nije manje virtuozno sklopljena, makar i količina likova koji je nastanjuju bila unekoliko preglednija. Onufrij i Titjena na prvi se pogled doimaju kao junaci bajke ili bar narodne priče. Vrijeme je radnje iznova Drugi svjetski rat. Ovaj se put u središtu nalazi rat koji staljinističke trupe vode protiv ukrajinskog pokreta otpora. Prepletenost jednih i drugih, eliptično pripovijedanje (kao što sam već naglasio jedna od bitnih značajki Mahnova umijeća) otežavaju dividiranje unutar slojeva pripovijedanja. Često se čini teško shvatljivim tko je na čijoj strani, tko su pripadnici NKVD-ovih streljačkih patrola čiji je cilj uništenje svakog nacionalnog otpora, a tko su, pak, partizani koji joj se odupiru i bore, bezuspješno i očajnički, za stvaranje nezavisne Ukrajine. Tragedija se ove priče, a tako i cijeloga rata, iščitava iz činjenice da su pripadnici jedne i druge strane zapravo isti, da se ono što ih opredjeljuje u krajnjoj liniji zasniva na načelu slučaja. I da je upravo slučaj ona komponenta koja će onemogućiti preživljavanje bilo koga od protagonistica i protagonista. Onufrija i njegovu majku Tetjanu pogubit će pripadnici tzv. „stribki“ (uništavači koji se biraju iz redova nacionalnih manjina ili mladih koji se pripadnošću toj formaciji nadaju uzdizanju unutar hijerarhije, a podčinjeni su sovjetskoj tajnoj službi), a Titjena će biti ubijena od strane partizana kao kolaboratorka sovjetskih vlasti. A moglo je biti i obrnuto.

Vasil Mahno pripovijeda suvereno, s empatijom koja ne prelazi u sentimentalnost. U svojoj tehnici često koristi autentične dokumente koji podcrtavaju blizinu zbilje i fikcije i pridaju njegovoj prozi privid autentičnosti, privid realizma. No on se gotovo odmah gubi, potisnut finim, jedva primjetnim tkanjem kojega tvori refleksivna nostalgija, refleksija o ratu i miru, egzilu i zavičaju, smrti i životu. Sve je to ispripovijedano jezikom koji teži sinesteziji, spajajući različita osjetila u zajedničkome radu na kreiranju briljantnog pripovjednog teksta. U jednu riječ, Mahna valja otkrivati i kao prozaika.      

Priča iz zbirke “Inšallah, Madona, inšallah”

Prvi tango bal u Sarajevu održan je 15. aprila 1928, u hotelu Evropa, pred zaprepaštenim građanstvom koje je predvodio Savo Čeranić, stari tancmaher i advokat austrijski. Njegova žena Roza, rođena Pražanka, tri je puta u nesvijest padala dok je neki za kojega rekoše da se zove Gerardo preko sale vodio Sonječku, kćerku pukovnika Solovjeva, zavlačeći joj nogu između bedara i lijevim se ramenom dodirujući Sonječkine jedne pa druge dojke. Ruskinjica je prvi puta igrala tango, ali očito da je svejedno. Na njoj je bilo samo da se pusti, sve dok ju, a takav je završetak tog prostačkog plesa, malešni i proćelavi Gerardo sasvim ne obljubi. Ali nije gospođi Rozi to oduzimalo dah i mutilo pogled, nego je Gerardo sve vrijeme u zubima držao rascvalu crvenu ružu. Jasno se vidjelo kako mu se trnje zabada u jezik i usnu, potekla je krv, ali on ništa nije osjećao. Kad je prelomio Sonječku preko svoje desne ruke, tako da se činilo kako će joj puknuti kičma, a plavom je kosom pomela parket, nekoliko kapi Gerardove krvi poškropilo je njezinu bradu, a jedna je kanula na bijelu košulju koju je gospođa Pelagija navrat nanos ugrabila kad se ono 1919. bježalo iz Petrograda. Pritrčao je kelner sa solnicom i posolio mrlju dok Sonječka još nije ni znala što se dogodilo, ali je teško vjerovati da je Gerardova krv htjela van kad je Janja, guvernanta kod Solovjevih, jednom oprala košulju.

Gospodin Savo bijesno je napustio Evropu, s konobarima se posvađao oko računa, a sa Sigfriedom Wernerom, ravnateljem hotelskih balova, zbog dovođenja nećudoredne pariške skupine u grad. Imamo mi i guzičara i kurvi za izvoza, ne trebaju nam još i francuske! rekao je Werneru. I neka više ne računa na njega za waltz večeri subotom. Wernera to nije pogodilo. I tako je Čeranić već ušao u one godine kada muškarac postaje ters, pa mu je bolje da sjedi kod kuće i mlađariji ne kvari ćeif. To mu je i rekao, čime je definitivno zaključeno njihovo prijateljstvo, započeto još onih godina kada su svake jeseni zajedno putovali u Beč, Savo na študij, a Werner u posjetu svojima. Čeranić je bio iz bogate kuće, a Werner puka sirotinja. Koliko ga je puta nahranio i napojio, o tome će obojica misliti nakon škandala koji je izazvao prvi tango bal. Savu će gristi svaki batak koji je Sigfriedu ponudio, a Sigfrieda će mučiti naknadni sram, pa će spas tražiti u apsintu i strašnim cjelodnevnim mamurlucima.

Po završetku bala advokat Savo Čeranić naredio je šoferu da Rozu vozi kući, a on je s dvanaestoricom gnjevnih istomišljenika, sve same čaršijske gospode, otišao do restorana Kod dva vola, gdje su uz rakiju i meze raspravljali šta bi trebalo učiniti nakon Wernerovog ispada. Većina je smatrala da oni tu ne mogu ništa, ali je Čeranić insistirao da bi se trebali nekome žaliti. On lično spreman je napisati predstavku ministru bogoštovlja u Beograd, otići će u vladičanske dvore i porazgovarati s episkopom, tražiti prijem kod nadbiskupa… Ostavi se ćorava posla, uvjeravao ga je Jozo Sunarić i stiskao ga za podlakticu. Tasa Kočović ga je za to vrijeme lupkao po ramenu i govorio – jest, jest, Jozo je u pravu. Ma, gonite se svi vi u vražju mater, povikao je advokat Čeranić i negdje oko jedan, pola dva demonstrativno napustio restoran.

Na povratku kući napala su ga dvojica nepoznatih muškaraca, izudarali ga palijom po leđima i glavi te mu oteli sat i novčanik. Pokušali su mu ukrasti i pečatnjak, ali domali prst lijeve ruke bio se toliko zadebljao da je bilo nemoguće skinuti prsten. Nakon što se ležeći u bolnici malo smirio, a valjda i sretan što je izvukao živu glavu, Savo Čeranić se šalio kako mu je njegov poguzluk spasio čast i advokaturu. Da nije dobio tih dvadeset kila viška, a sve od žalosti jer je propala Austrija, prsten bi kliznuo u razbojničke ruke i tko zna kakve bi svinjarije njime pečatili.

Policija nije pronašla počinitelje tvornog napada na uglednoga sarajevskog advokata, ali se dugo govorkalo kako Čeranić nije dobio po tikvi zbog novca, nego zato što je previše vikao protiv argentinskoga plesa. Svaka pretjerana pobuna vodi tome da bundžija dobije po glavi, a sasvim je svejedno protiv čega se pobunio.

Kako god bilo, Savo i Roza više nisu odlazili na waltz večeri, ali ni tango nije ušao u modu jer u Sarajevu nije bilo muških koji bi ga naučili plesati, a Werner više nije dovodio plesače iz Pariza.

Ali šest godina kasnije dogodilo se nešto zbog čega je valjalo ispričati priču o prvome tangu anonimnog Gerarda i Sonječke Solovjeve te ulozi Save Čeranića u tom plesu. U proljeće 1934. Carlos Gardel doputovao je u Sarajevo! Podatak o tom događaju nije moguće naći u Gardelovim biografijama, niti u novinama iz tog vremena. Biografi nisu ni znali za ovo putovanje, a ondašnjim novinarima u ljutoj balkanskoj provinciji Gardelovo ime ništa nije značilo. Tko zna kako bi slavni Argentinac i reagirao da su pokazali interes, budući da ga je u Bosnu dovela nevolja.

Krenimo po redu. Carlos Gardel tada je već bio snimio blizu tisuću kompozicija, pojavljivao se u glazbenim igrokazima i filmovima, najprije u domovini, a zatim i u Sjedinjenim Američkim Državama. Većina njegovih pjesama za podlogu je imala tango, što je dovodilo do začudnoga spoja sudbinskih elemenata u ritmu, melodiji i tekstu. O čemu god da je pjevao, Gardel je nagovještavao fatalni kraj. U suštini, svaki njegov tango se svodio na pripremu onog završnog udarca, od kojega je zastajao dah, te je kod slušatelja, a pogotovo među plesačima, s posljednjim taktom nastupala kratkotrajna, ali savršeno jasna, senzacija smrti. Jednoga dana, vjerovao je Gardel, bit će stvoren takav tango čiji će posljednji takt značiti i posljednji udar ljudskoga srca.

Međutim, nekoliko mjeseci pred put u Sarajevo, tačnije na Dan mrtvih, Gardel je pijan od slave i oholosti jednoj Ciganki u Buenos Airesu pružio svoj dlan. Ranije je to odbijao, plašio se svakog predskazanja, zazirao od vračara i čitača sudbine kojih je bilo na svakom koraku, jer je i sirotinja morala od nečega živjeti. Ali tog dana povjerovao je da mu se ništa loše ne može dogoditi i da je na njegovome dlanu zapisano da je gospodar vlastite sudbine. Da nije, zar bi tango imao njegov glas?

Ciganka mu je vratila novac. Gurnula ga je u dlan u koji je maloprije gledala, stisnula ga u šaku, a u očima su joj se pojavile suze. Htio je znati, a ona mu je govorila kako je bolje da ne zna. Lakše će izbjeći sudbinu ako ne zna. Gardel je upitao kakvu sudbinu. Ciganka je rekla da ima još dvije godine života. I može se spasiti samo ukoliko bude radio samo ono što je bilo moguće prije petsto godina. Pomislio je da ga nagovara da prestane pjevati tango i gurnuo ju je niz stepenice ispred crkve svetog Miguela. Svjetina samo što ju nije rastrgala da otkrije kakvu je sudbinu vidjela u dlanu Carlosa Gardela kad se tako naljutio, ali im nije rekla.

On je povjerovao kao što vjeruje svatko tko se boji da mu Ciganka gleda u dlan. Vjerovao je kao što vjeruju oni koji ne idu u crkvu, ali čim zidari ukrste dvije daske, ugledaju Spasiteljev lik.

Jednom se požalio Moricu Albahariju, sviraču u hotelu Hilton, da već noćima ne može zaspati. Moric mu nije preporučio ni čašu hladnoga mlijeka, ni brojanje do tisuću, nego ga je pitao za loše vijesti, je li takvih bilo u zadnje vrijeme. Ciganka mi je nešto vidjela na dlanu, priznao je Gardel. Nisi joj smio dati da gleda, rekao je Moric. One ne čitaju sudbinu, nego je upisuju. Pa šta sad da radim? Ako možeš, zaboravi. A ako ne mogu? 

Moric mu na to nije odgovorio. Šef orkestra je dao znak i zasvirali su Mi noche triste. Carlos Gardel pjevao je lošije nego ikad. Steglo mu se grlo, pa je pištao poput starca. Ali bilo je malo onih koji su to mogli čuti. Trans u koji se pred njim padalo bio je jači i od tanga i od Gardelovog glasa.

Ako ne prođe, javi mi se. Ali računaj na to da nas u tom slučaju čeka dug put, rekao mu je Moric Albahari i već je znao da neće proći i da će s Gardelom posjetiti zemlju koju je napustio prije petnaest godina. Tjeskoba i radost smjenjivat će se u Moricu, onako kako se u Buenos Airesu budu smjenjivali vjetrovi koji donose sparinu s vjetrovima koji razgone oblake. Nije mu bilo svejedno, makar i na kratko, vratiti se u Bosnu.

Kada je odlazio, najprije u Split, pa iz Splita brodom do Trsta, pa iz Trsta zemljom sve do španjolske, pa opet brodom preko oceana, Moric Albahari bio je siguran da se neće vratiti. Ponio je harmoniku, iz zapaljene kuće na Bjelavama spasio je samo očev sat, a od sve rodbine u Sarajevu je još imao tetku Rutu, djedovu sestru, koja je tada imala osamdeset osam godina, ali je bila sasvim pri pameti i dobro je znala šta Moricov odlazak znači. Nije mu imala šta za dati, osim staroga ključa koji već nekoliko stoljeća nije otključavao nijednu bravu, ali se kod Albaharija prenosio s koljena na koljeno, kao neka vrsta hamajlije. Valjda će u dalekoj budućnosti neki sretnik tim velikim i lijepim ključem kakvima se, valjda, otključavaju samo dvorci, naći dovoljno veliku bravu.

Nije ga pokušavala zadržati jer je mislila da će, ako ostane, umrijeti prije nje. Tako je odredio Mozes Pinto, glavom će Moric platiti, koliko god ne bio kriv. Zato što je glavom platila Morena, Pintova kćer jedinica, a bila je manje kriva od njega. Zaronila je na Bentbaši i više nije izronila, nakon što ju je Moric tajno odveo na kupanje, usred novembra kada se ne kupa nitko osim onih koji traže vraga. Ako je već ukrao djevojku, što je samo po sebi previše, tada je morao umrijeti spašavajući je iz ledene vode. Tako je mislio Mozes Pinto, pa je noć nakon Moreninoga sprovoda zapalio kuću pokojnog Arona Albaharija, nadajući se da će sa njom u snu izgorjeti i Aronov sin. Vatra je pravedna osveta za vodu. Ali Moric te noći nije spavao. Očajni otac previdio je njegovu ljubav i tugu koja je iz te ljubavi proizašla. 

Pobjegao je više se brinući za Mozesov očaj, nego za svoju glavu.

Nakon što mu je Gardel rekao da mu je Ciganka nešto vidjela na dlanu, Moric nije imao jasan plan, niti je znao kome će ga odvesti. Htio je još jednom vidjeti rodni grad, to mu se u želju dalo tjedan ili dva ranije, a da nije toga, ne bi mu na um palo predlagati čovjeku da se zle sudbine pokušava osloboditi na drugoj strani oceana. Zapravo, Moric Albahari nije vjerovao u uroke, a još manje u to da postoje ljudi koji te od njih mogu osloboditi. Trebao mu je razlog da otputuje u Bosnu, našao ga je u Gardelovoj strepnji.

Brod King George uplovio je u splitsku luku 12. maja 1934. Carlos Gardel i njegov pratitelj prenoćili su u hotelu Astorija, da bi sljedećega dana nastavili putovanje prema Sarajevu. Uskoro je Gardel prvi put u životu vidio džamiju. Činilo mu se da je iz stvarnoga svijeta prešao u neki drugi, možda ne baš nestvarni, ali svakako manje izvjesni i materijalni svijet. Ono što je vidio podsjećalo ga je na prizore iz buenosaireskih antikvarijata i egzotičnih jevrejskih sitničarnica u kojima su sinovi gaučosa svojim zaručnicama kupovali poklone, stvarčice neobičnih oblika i krajnje tajanstvenih namjena. Mogu li vidjeti svirače s kobrama? pitao je, a Moric se samo nasmijao.

Ostatak puta Gardel je djelovao mirno i spokojno, zaspao je u vlaku i nije se budio do Sarajeva. Povjerovao je da upravo stiže u zemlju u kojoj se lako rješavaju problemi s krivo upisanim sudbinama. Putovao je vlastitim dlanom i činilo mu se da bi vrijedilo tu ostati.

Moric je odlučio da ga odvede do prvoga hodže koji će mu načiniti zapis protiv uroka i tako će stvar biti riješena. Ako Gardel bude nepovjerljiv, naći će mu Ciganku koja, sigurno, neće vidjeti isto što i ona u Buenos Airesu, a ukoliko ni to ne bude dovoljno, naći će mu neku nenu koja će mu gatati iz graha, pa iz fildžana i ugljevlja, zatim Madžaricu da mu gleda u karte i jednu od onih žena iz Sarajevskog polja koje gataju po rasporedu madeža na trbuhu. U svakom slučaju, male su prilike da će se vratiti u Argentinu, a da ne povjeruje.

Odsjeli su u hotelu Evropa. Moricova je soba gledala prema sjeveru. Dugo je stajao uz prozor, pušio i pokušavao razaznati jesu li one kućice na brdu Bjelave. Ili je to, možda, Mejtaš, Pothrastovi ili neka treća sarajevska mahala. Utvarao si je da prepoznaje vrhove Fincijevih i Kamhijevih krovova iza kojih je nekad, manja i siromašnija, bila njegova roditeljska kućica. Njezin se krov ne bi mogao vidjeti i da nije one noći izgorjela. Nešto dalje, iza tri jablana, trebala bi biti i kuća Mozesa Pinta i avlija u kojoj je ašikovao s Morenom. Ako sve to nisu neki drugi krovovi i jablanovi i ako se Bjelave s prozora Evrope uopće vide. Panorama grada viđena s hotelskih prozora nikada ne može biti jasno razabrana. Hotelski gosti ne poznaju grad da bi znali što im je pred očima, a ljudi koji Sarajevo znaju jer u njemu žive, nemaju što tražiti u hotelskoj sobi. Ako im se, kao Moricu, i dogodi da završe u hotelu, ono što gledaju više nije njihov grad.

Dok je on tako s prozora tražio Bjelave, Carlos Gardel je sjedio u Bečkoj kafani u prizemlju hotela, pio francuski konjak i slušao orkestar koji je svirao ruske pjesme. Nakon nekog vremena stigla je i pjevačica, sitna plavokosa djevojka u pomalo neprimjerenoj crnoj haljini koja je više pristajala kazališnim premijerama. Njezin grleni glas se dopao Gardelu, ali ne i to što je svaka pjesma zvučala kao tužbalica. Ipak nije išao u sobu, dovoljno se naspavao u vlaku, nego je pio svoj konjak i slušao. Ljudi za drugim stolovima, odreda muškarci, nisu obraćali pažnju na muziku, nego su razgovarali i smijali se. Mora da je već predobro znaju, mislio je, i bi mu žao pjevačice. S druge strane oceana bolje bi prošla.

Carlos Gardel neće saznati da se zove Sonječka Solovjeva, da je kćer pukovnika ruske carske vojske, i da je šest godina ranije otplesala prvi tango u Sarajevu. Možda se ništa ne bi promijenilo da mu je to imao tko reći, ali ponekad su ovakva tri podatka dovoljna da čovjeku promijene život.

Ranim jutrom, prije nego što se Gardel probudio, Moric je otišao do Magribije, džamije u kojoj je nekada službu vršio hodža Mujo Fazlinović, valjda najvedriji Božji službenik koji je zemljom hodao. Kod njega se znalo da će vazda sve na dobro izaći, a čovjekovo je samo da se po redu i pravilu moli i obavlja sve vjerske dužnosti te da drugima bude pri ruci, ali više smijehom i dobrim riječima, nego na sve druge načine. Kad zatreba, naći će se onaj koji će te primiti pod krov kad ti poplava odnese kuću, manje će ih biti koji će zavući ruku u džep kad ti zafali para, ali najrjeđi su takvi koji će živoga insana razbrigati, smijehom pozlatiti žensku suzu i izmamiti sreću u čovjeka. Allah je nekako smatrao da će to ići samo po sebi, a sad se ni on čudom ne može načuditi kako nas je teško iz nevolje nasmijati. Tako je govorio Mujo Fazlinović i samo bi gledao kako bi kome oblake rastjerao iz glave i srca. Dubok je bio u vjeri, ali je počesto znao načiniti zapis. Protivilo se to njegovome uzdanju u svemogućeg Boga, ali znao je da mu Dobri i Pravedni zamjeriti neće, jer bi uz zapis slijedilo nešto što je bilo sasvim u skladu s Mujinim poslanjem. Riječ, dvije, stotinu ili hiljadu riječi, koliko je već trebalo i koliko bi slučaj bio težak, izgovorenih sa smiješkom i blagošću, koje su nekada opasno graničile sa šalom, nakon čega bi se ljudski očaj rastapao kao sol u vodi. Govorilo se da nema boljega nego kada ti Mujo načini zapis, oslobađao je ljude svakojakih tegoba, liječio teške bolesti, činio da se muž nakon trideset godina braka nanovo zagleda u ženu, a samo je on znao da nije stvar u zapisu, nego u onome što bi ljudima rekao. Pogodio bi im žicu i bivali su sretniji ili su barem lakše podnosili najgore nesreće. Ulema do hodže Muje Fazlinovića nije puno držala, iako mu nisu mogli osporiti ni znanje, ni čestitost, ni potpunu predanost Bogu, ali šta misliti o Božjem službeniku koji bi svakome, pa i zadnjoj fukari, znao reći: Ne zovi me Mustafom, jer Mustafa sam pred milostivim Allahom, a pred tobom sam Mujo.

Moric je mislio da će svi Gardelovi problemi biti riješeni ako ga dovede pred hodžu Muju. On će prevoditi Mujine riječi, a Gardel će ostalo vidjeti s lica.

Međutim, u Magribiji ga nije našao. Umjesto njega zatekao je čovječuljka žućkastoga lica i duge bijele brade. Rekao je da se zove Zaim, a da je hodža Mujo Fazlinović prije dvije godine otišao u Tursku i više se neće vraćati. Dodijalo mu je natezati se sa svakakvim ljudima, veli da su stigla bezbožnička vremena, a da će on ići prema istoku te da se nada kako ga vremena neće stići. Moric je upitao gdje je tačno Mujo otišao, u koji grad. Zaim je odgovorio da ne zna i malo je vjerojatno da će itko u Sarajevu znati. Dok je odlazio, nije izgledao kao onaj kome bi bilo drago da ga pronađu iz rodnoga kraja.

Dobro, kad nema Muje, činiš li ti zapise? upitao je Zaima. Kako kome i kako kad. Činiš li ih ljudima druge vjere? Činim, ako misle da će im pomoći. Pa bi li pomogao jednom strancu? A odakle je stranac? Iz daleka. Koliko iz daleka? pitao je ne mijenjajući ton i sve zavirujući okolo, poput čovjeka koji je zaboravio kišobran. Iz Argentine, reče Moric, već malo nervozan. A odakle iz Argentine, nije to mala zemlja? Nije ni velika, zainatio se Moric, jedva dvadeset miliona stanovnika. Eh, ali zato pašnjaci kakvih nigdje nema, a od grada do grada se po sedam dana putuje. Zato pitam odakle je, pa mi reci, iz Cordobe, La Plate ili Santa Fea. Nije valjda iz Buenos Airesa. Jest, baš je iz Buenos Airesa, Moric se osjećao otprilike onako kao Gardel kad je ugledao prvu džamiju. I šta ovdje kod nas radi? Ništa, ja sam ga doveo. Odakle, iz Buenos Airesa? sad se Zaim iznenadio i prvi puta malo podiže glas i prestade zvjerati okolo. Jest, brodom do Jakina, pa do Splita, a dalje autom i vozom. Aman zaman, pa zašto? Da mu Mujo načini zapis. Neka Ciganka mu je u dlan gledala, pa je vidjela nešto ružno. Dobro, onda mi ga dovedi, jer Muju nećeš naći da ga do kijameta tražiš, reče Zaim.

Gardela je našao za doručkom. Djelovao je zabrinuto, kao da opet cijele noći nije spavao. Evo ga, navikao se, pomisli Moric, kratko mu je i ovo čudo trajalo. Odmah su krenuli do Zaima, Gardelu ne bi drago kada se morao izuti pred ulazom u džamiju, pa ga je pokušao nasmijati: U ovoj zemlji najveći je grijeh ukrasti tuđe cipele, tako da ne moraš brinuti za svoje. Gardel ga je blijedo pogledao – tako znači, baš cipele?

Zaim je sjeo na ćilim i prekrižio noge pa im ponudio da učine isto. Ima prljave nokte, pomislio je Gardel. Jučer sam kopao bašču, suša je dugo trajala, a kad se glina zavuče pod nokte, po dva dana ju ne možeš izvući van. Prevedi mu šta sam rekao. Moric je preveo, na šta Gardelu zadrhta usna i poče smišljati neku laž. Neka, ne treba ti to, odmahnu Zaim. A šta ti je ona Ciganka rekla? Carlos Gardel ispričao je da mu je prorekla dvije godine života ako ne bude živio kao prije petsto godina. Pa šta bi ti falilo tako živjeti?

Moric je hodži krenuo objašnjavati da je Gardel slavni muzičar, najslavniji u Argentini, i da pjeva posebnu vrstu muzike kakve nije bilo prije petsto godina. Tango? upita Zaim. Jest, tango.

Fino, pa neka prestane, hodža slegnu ramenima.

Ne može prestati, siknuo je Moric. Pomislio je da od ovoga neće dobiti zapis.

Ne sekiraj se i ti, bolan, načinit ću ja njemu zapis, ali nešto ne znam hoće li mu pomoći.

Moric problijedi, pa pogleda Gardela. I njemu se odavde išlo. 

E, vala baš bi trebao biti blećak pa da ne vidim da vam je obojici krivo što ste mi došli. Biva, Zaim je hodža strah i zna šta vam je u glavama i o čemu mislite! Nije, bolan, nego u šta ćeš gledati kad od nepoznatoga tražiš pomoć, nego u ruke? A šta ćeš na mojim rukama vidjeti, naročito ako si došao iz daleka svijeta, nego prljave nokte? Moje je da kažem od čega su prljavi. Blećak bi bio i da ne znam kako će te nasekirati ako ti velim da je tvome ahbabu najlakše da posluša Ciganku. Ali da ju je mislio poslušati, onda ne bi meni dolazio. A sad mu sve ovo fino prevedi.

Gledao je tu dvojicu ljudi, ali ga je više zanimalo zašto je ovaj naš u tako dalek svijet otišao, nego zašto je stranac došao. 

Najlakše mu je poslušati, jer je sve drugo što mu može pomoći pitanje vjere, a niko ne može biti sasvim siguran vjeruje li ili ne vjeruje. To samo Bog zna, pa onda po tom raspoređuje duše tamo i ovamo. I niko osim njega ne zna šta koji od nas ima u duši i kakve mu se misli motaju glavom. Ja ne znam, a ne zna ni ta njegova Ciganka. Ali isto kao što sam ja mogao vidjeti da on gleda moje prljave nokte i kao što sam znao čime ću tebe nasekirati, tako je i ona znala čime će ga staviti pod svoju moć. Važno je samo vjeruje li on u to ili ne vjeruje. Prevedi mu ovo. 

Mora da je od velikoga zla pobjegao, ili je nekome zlo učinio, jer se samo od osvete bježi tako daleko. Zato se i vratio, da vidi je li prošlo ono što ga je gonilo. Svi se na kraju vrate. Čovjek se ne može smiriti ako se ne vrati.

Kad bih ti ja sad kazao da ćeš pasti i slomiti nogu, a Allah mi je svjedok da tako nešto nikome neću pomisliti, ti bi se sapleo i slomio nogu. Možda ne bi danas, ni sutra, ali dvije godine su veliko vrijeme. Dogodilo bi se to, ali ne zato što sam ti ja prorekao, niti zato što sam te, ne daj Bože, urekao, nego zato što mi vjeruješ. Primio sam te u džamiji, turban mi je na glavi, duga brada, a lice kao da sam već umro. Reklo bi se, taj sve unaprijed zna. Tako i babe gatare. Čim se bave time, ljudi vjeruju kako i one znaju. Pa se onda i ne misleći spotakneš, slomiješ nogu i kažeš – ma vidi što je onaj Zaim pametan. Ili mu je pamet od šejtana, ili zna šta šejtan smišlja. A zapravo te dobri Allah kažnjava jer si vjerovao u ono u šta ne treba vjerovati. Hajde, prevedi mu i to, pa da vidimo šta misli.

Carlos Gardel nije ništa mislio. Samo ga je bilo strah i želio se vratiti kući.

To mi ne moraš reći, nasmiješio mu se Zaim, i ja bih na tvome mjestu isto htio. Što dalje ideš, to bolje vidiš da si trebao ostati. Jesam li ovo dobro rekao? zagleda se u Morica.

Nisam ja tu važan, nismo zbog mene došli.

E, vidiš, a ja mislim da ste baš zbog tebe došli, a ne zbog te Ciganke.

Nego, da vam obojici kažem nešto, a vi shvatite kako vam je volja. Prije nego što si se ti rodio, a bogme i ovaj tvoj, bio je u Sarajevu neki Ibrahim-beg Kustura. Učen čovjek, hafiz, narod veli i evlija. Ja ne znam je li baš bio evlija, ne bih se to ni za koga usudio reći, jer kako bih ja, mali Božji crv, mjerio nečiji evlijaluk. Ali, eto, narodu se i to može, neće Allah cijeli narod u džehennem slati ako pogriješi, pa neka narodu i bude. Ibrahim-beg bješe dočekivan kao evlija. Za turskoga vakta se nije previše uznosio u svoj nam, ili, ne daj bože, oholio. Bio je skroman, taman kao što pametan čovjek jest kad vidi da ga svi poštuju pa se nema oko čega kopistiti. Vazda mirna lica, čista pogleda, a kretnje mu kao da po vas dan pazi da ne obori saksiju sa maćuhicama. Takav je, velim, bio naš Ibrahim-beg Kustura dok god je sultan ovom zemljom vladao.

Ali kad Švabo uđe u grad, on se naglo promijeni. Ranije bi mu niz sokak trebalo koliko da ramenima prođe, a sad se nekako proširio. Dođe ko gazija, sve bi da mu se žandari sklanjaju s puta. Jest, i sklanjali su se. A narodu dođe drago. Kako i ne bi, došla nevjernička vlast, po čaršiji se grade crkve i svaka bi da joj je toranj viši od Begove džamije, osramotismo se, iako nam se sve čini da nas drugi sramote, a jedini on se raširio i hoda. 

Hodao je tako Ibrahim-beg Kustura, pogled mu došao nekako oštar, sav mi je bio ko oni ihtijari kad im se prohtije druga mladost, ali u neka doba i Švabe primijetiše kako hafiz hoda. I mogu ti reći, ne bi im drago.

Za turskoga vakta Ibrahim-beg, koliko je meni poznato, nije činio zapise. Ko god bi mu tražio, uputio bi ga da redovno klanja i da u srce zaviri, pa ukoliko je u srcu čisto, milostivi Allah će pomoći da i u životu bude bolje. Ali čim je došla Austrija, načinio je zapisa kome je trebalo i kome nije trebalo. Ne bi me začudilo da ih je i za samoga sebe slagao. Mislim se, nije ti dobro tako moj Ibrahime, nagrajisat ćeš ko niko tvoj, ali šta bih ja, mali hodžica, govorio jednom Kusturi. Nego šutim, a svoje znam. Mujo Fazlinović nasmijava raju i vazi da je sve dobro i da nikada bolje nije bilo, Ibrahim-beg Kustura im navlači mrak na oči i sprema pobunu, a Zaim ih gleda i ibreti se. Ali opet, da me niko ne vidi.

I kako se raščulo za Kusturine zapise, a čim se neko time previše bavi, odmah ga proglase za čudotvorca, tako se i među krštenima pronese glas da ima jedan hodža u kojega su velike moći. Čula za to i neka Katarina, kćer austrijskoga oficira, rodom iz Varaždina, a imala je veliku muku. Zagledala se u Jozu Stjepanovića, gradskoga gulanfera, sina bogatog vareškog kovača, kojega je babo pustio da se po Sarajevu skita i ršum čini na oficirskim balovima. Otkud njega koji u vojsku nije ni prismrdio, a bogme ne znam ni je li njemački znao, na oficirskome balu? E, to bi trebalo pitati feldvebele, generale i admirale slavnog našeg cara Franje, a s njima i one koji i danas misle da nije bilo bolje države od Austrije i da se u toj vojsci znao red. Ma jest, kako nije, znao se ko i na pravoslavnoj svadbi!

E, tako, zagledala se cura u Jozu, a on joj najprije dao neku nadu, kao što je i svakoj davao, ali je poslije bježao čim bi ju vidio. Što je više bježao, to ga je više na daljinu ljubila. Biva, i to je neko pravilo, ali ne daj Bože provjeravati ga.

Na kraju je otišla da joj Ibrahim-beg načini zapis, e da se Jozo u nju zagleda.

Eto, to vam je sva priča. Ali da je tu kraj, niti bih vam je ja pričao, niti biste vi mene slušali, niti bi mnogo šta bilo onako kako jest.

Belaj je samo što postoje dva nastavka, od kojih nijedan nije pravi. A pravi zna samo Bog, koji zna i zašto ga je od ljudi sakrio. Možda zato da provjeri kada će ko, pričajući ovu priču, grdno zgriješiti. Ja ću vam, da ne zgriješim, ispričati jedan i drugi kraj.

Najprije onaj kraj koji je zaboravljen, jer se htjelo da zaboravljen bude i Ibrahim-beg Kustura, hafiz, a narod veli i evlija! 

Pa ide ovako: jedne se subote, grdno zapomažući, niz Vratnik spustila djevojka, sva krvava i prerezanog vrata. Ljudi pritrčaše, naiđoše i mljekarska kola, pa nesretnicu odvezoše do bolnice koja je bila sagrađena nema ni pola godine. Nađoše se odmah tu i policijski agenti koji su, dok je doktor zašivao ranu, pokušali ispitati curu ko joj je to učinio. Ili nije mogla govoriti od muke i krvi koja je liptala i gušila ju, ili joj je neka žila od govora bila presječena, uglavnom samo je krkljala i kolačila oči. Ali neko ju je prepoznao, pa se bolnicom, a zatim i čaršijom raširio glas da je zaklana kćer majora Jazbeca. Narod se, bezbeli, smrznuo od užasa, jer nije često da neko nožem kidiše na ženski vrat, a nikad se nije dogodilo da udari na dijete tako visoke šarže kakva je carski i kraljevski major. Ljudima to bi kao da je udario na aginu ili pašinu kćer, pa se povukoše u kuće u strahu da će Švabo sutra iz osvete zapaliti čaršiju.

Malo ko ju je, jadnicu, stigao žaliti. U strahu insan izgubi dušu koliko god dobar bio.

Umrla je prije jutra, a da nije rekla ko joj je to učinio. Agenti su joj poturili papir da napiše, pa je ona načinila nekakvu škrabotinu. Ko i jesu slova, ko i nisu slova. Dali su nekom Naimu Hadžiterziću da pogleda, gadan čovjek, strahovalo se pred njim dok je tursku pravdu utjerivao, pa se nastavilo strahovati i kad ga je Švabo primio u svoje redarstvo. Gleda Naim, gleda, pa kaže: Ne zna se šta je, ako šta i jest! Ali onda dadoše Schwartzu, taj je bio ko nekakav šef, iz Zagreba došao, a on veli da na papiru piše – hodža. Ma gdje ti je tu hodža? pobunio se Naim, jer kako bi ovaj bolje znao od njega, ali Schwartz kaže – hodža i kapak! Onda su pozvali još jednog čovjeka, taj je bio pisar u redarstvu, katolik. I on je potvrdio da piše – hodža. Pa dođe neki Kemal Burnazović, jedan od onih što po kafanama slušaju šta ko priča pa javljaju gdje treba, on reče da ne piše ništa i da se nijedno ne razaznaje slovo.

Izredalo ih se tako valjda i dvadeset, što redarstvenika i žandara, što vijećnika i vijećničkih pisara. Jedni jasno vide da je cura napisala – hodža. A drugi ne vide ništa. Prvi odreda kršćani, a drugi sve muslimani. Mislim se, e jade i nevoljo naša kad se po tome mjeri kako ko čita. Ali poslije mi se Kemo Burnazović kleo da on nije mogao pročitati, a Schwartz mi se u Boga zaklinjao da je on vidio da piše – hodža. I znaš li šta? Vjerujem ja obojici. Naši su se plašili vidjeti da piše hodža, a njihovi su vidjeli bolje nego inače, čim je pisalo hodža.

Eto tako bi. I ne ispade da je važno je li pisalo ili nije pisalo, jer su agenti ispitali drugarice od ubijene. One kazaše da je dan pred nesreću govorila kako će otići kod nekoga da joj da zapis, pa da se momak zagleda u nju. A koga su prvog mogli nakon toga tražiti? Bezbeli Ibrahim bega-Kusturu. I ne imaše s njime problema. On priznade da je neka kršćanka dolazila kod njega da joj sačini zapis, ali da nije htio. Rekao joj je da svaka ovca treba svome stadu ići.

Ti si je zaklao? pitalo ga je pred sudom. 

Nisam, rekao je Ibrahim-beg Kustura. 

Kako bi mi znali da nisi? pitalo ga je dalje.

Bismillahi rahmani rahim, ja ubio nisam! reče Kustura i osudiše ga na smrt. Sudija je rekao da nema ubojice koji se ne bi Bogom zaklinjao da nije ubio. U Kusturinoj avliji, to je dokazano, pronađeni su tragovi krvi.

Mjesec dana kasnije objesiše Ibrahim-bega Kusturu kao zločinca. Još neko vrijeme snebivala su se austrijska gospoda, u kuferaškim kućama vladao je strah, pa niko nije izlazio poslije akšama, niti su previše zalazili po čaršiji, da bi ubrzo ovaj slučaj iščilio svijetu iz pameti. Major Jazbec, nesretni otac, sa ženom je nakon Kusturinog pogubljenja napustio Sarajevo i nije vjerovati da se ikad vraćao u ovaj grad. U prsima te zazebe kad pomisliš da živiš na mjestu koje je za živoga čovjeka mjera najgoreg zla i da si, iako za tebe ni ne zna, i ti zera beskraja zla u imenu Sarajeva. Neka dobri Allah milostiv bude prema nesretnom majoru Jazbecu.

To bi vam bio kraj priče. Je li tako da ste u njega povjerovali? I da sad na mene gledate ledenijih srca jer sam od iste vjere kao Ibrahim-beg Kustura, i još od istog Božjeg posla? Smrzlo se duše u vama, pogotovo u tebi, gaučo, ali ipak poslušajte drugi kraj. Bit će dobro za vas, a ni ja ne bih volio zgriješiti ni pred Bogom, ni pred istinom o Ibrahim begovoj sudbini.

Evo vam i drugoga kraja:

Agent kojem su Katarinine drugarice rekle da je ova namjerila ići kod hodže po zapis zvao se Muradif Šefik, rođeni Turčin u službi austrijskoga cara. Stigao je u grad sa trupama baruna Filipovića pa ga narod nije volio. Iako su s vremenom mnogi počeli ići Švabi niz dlaku, njemu se za sva vremena računalo to izdajstvo. Niko nije saznao, niti je koga osim mene i zanimalo, kako se jedan Stambolija našao u službi cara i kralja, a da nije čestito znao ni njemački, a ni naš jezik. Jednom je, one prve godine, došao na džumu. Kako uđe u džamiju, tako ljudi krenuše izlaziti. Eto, takav je bio ugled u Muradifa Šefika, iako se ne zna da je koga ružno pogledao, a kamoli nešto gore učinio.

Čim mu cure rekoše za zapis, Šefik je, prije nego što će javiti oberu, otišao Ibrahim-begu. Našao ga je samog u džamiji, taman pred akšam. Kustura je ko i vazda u ruci držao tespih, licem u sjeni sumraka, samo su mu se dlanovi jasno vidjeli. Agent je gledao u te ruke, kao da na njima može nešto vidjeti, pa upita hodžu je li zaklao. Nisam, mirno je odgovorio Ibrahim-beg.

A znaš li za koga te pitam? nastavi Šefik. 

Znam, cura katolkinja, dijete skoro.

Kako znaš? 

Bila je tu.

I šta si učinio?

Rekoh joj da ne mogu pomoći.

A ona?

Plakala, pa izvadila nož iz njedara. Velim, ubij me, ali ti pomoći ne mogu. A ona kaže, neću tebe ubiti, nego ću sebe.

I?

Ništa, rekao sam joj, nemoj, grehota je pred Bogom. Mlada si, proći će.

Šefik se tresao kao prut. Nije bio siguran da Ibrahim-beg Kustura govori istinu, ali je još manje siguran bio da laže. Ali je znao da sudija neće dvojiti. U čovjeku mora biti strašna sila i muka teža od džehennema pa da samoga sebe zakolje. A šta bi trebalo biti u ženi, u mladoj curi, da tako nešto učini? Ništa što je Muradif Šefik u životu znao, za šta je čuo i što je sebi kao muku mogao predstaviti. Osudit će Ibrahim-bega na smrt, a on će biti kriv jer je njemu reklo za zapis. Da nije njemu, reklo bi nekom drugom. Ali to ga neće spasiti da odsad pa do kraja vijeka, svake noći pred spavanje, ili svakoga dana čim mu se učini da je rahat, pomisli na to da je došao glave nevinome čovjeku, hafizu, evliji, ocu koji je djetetu kazao ono što svaki otac kaže – mlada si, proći će!

Bježi, imaš pola sata da kreneš, a ja do sutra neću predavati izvještaj. Ako ti treba konj, ja ću ti ga naći.

Ne treba mi jer neću bježati. Nisam kriv. 

Oni će reći da jesi.

Na njihovu dušu. 

Objesit će te, Ibrahime!

Allah sve vidi. On zna da nisam kriv. 

Znam i ja, zato ti i govorim da bježiš.

Ne nagovaraj me. Ja svoje znam, a ti ne griješi dušu. Allahu je drago ako si dobar u službi. I halal ti bilo od mene.

Muradif Šefik je ipak sačekao do jutra, sve se nadajući da će se Ibrahim-beg Kustura predomisliti, a zatim je prijavio šta su mu Katarinine prijateljice rekle. I još je dodao da se najprije treba provjeriti hafiz Kustura, jer su njegovi zapisi najpoznatiji u čaršiji. Ali susret s njime nije spominjao. Znao je da ga ne može zaštititi, a nije htio izgubiti službu.

Švabe su Kusturi hladno presudile, a čaršija nije rekla ni – a! Goleme su u strahu oči, pa se samo tih mjesec dana, od suđenja do pogubljenja, nije moglo čuti da je Ibrahim-beg evlija. Ljudi to nisu izgovarali ni između sebe, da slučajno Švabo ne čuje.

Ali ne stiže se Ibrahim-beg ni ohladiti, a već ga počeše slaviti. Objesiše nevina čovjeka! Dabogda im se sjeme dušmansko zatrlo! Brujala je čaršija, i više nikoga ne bi strah da bi Austrijanci to mogli čuti. I bolje je ako čuju! Neka se zna da narod pamti svoga evliju i da ga neće zaboraviti koliko god se carska vlast trudila.

A zapravo su ljudi ufrčili razliku između turske i švapske vladavine. Ranije nisi smio reći ono što misliš, a sad ne smiješ raditi ono što bi htio. Zato je većina cara Franju po dobru upamtila. Svijetu je eglen draži, taman da je i blebetanje, od svega što ruke mogu napraviti.

Eto, to vam je jedna priča sa dva kraja, a vi vjerujte u onaj koji vam je miliji. Allah će znati kako je bilo i kako će se ko provesti preko sirat ćuprije. Ali neka znate da vam se neće u dobro računati ako srce poklonite samo jednom kraju, pa u Ibrahim-begu Kusturi prepoznate samo zločinca. Možda je bio, a možda i nije. Kasnije je narod još svašta naizmišljao, pa i to da ga je brat Alija pratio do vješala i da mu je Ibrahim tad rekao da mu pazi na djecu, isto kao i na svoju. Zaboravili ljudi da hafiz nije imao djece.

Tako nastade i pjesma o suncu koje bi sjalo, a sjati ne može, jer ne može ni sunce gledati kako Ibrahim-bega svezanog vode da ga objese. Ali je pjesma pametnija od onih koji ju pjevaju, jer se u njoj nigdje ne kaže vješaju li nevinog ili krivog. I eno je, u svakoj je birtiji i mehani možeš čuti, ili uz rijeku kad pada večer, i bogme je pjevaju i oni koji su zaboravili kome je posvećena, biva kršćani, i oni koji vjeruju da je Kustura bio evlija, biva muslimani.

Ne znam jesam li vam ovom pričom obojici pomogao. Ako jesam, dobro je, a ako nisam, opet je dobro. Bog pomogne tamo gdje ne mogu ljudi. Eto, a tebi ću načiniti zapis ako ti još treba, ali će ti pomoći samo ako ne budeš vjerovao u ono u šta ne treba vjerovati. Pusti Ciganku i šta ti je ona rekla! Svoje ti pjevaj i ne daj se, gaučo.

Tako ih je Zaim ispratio, a da nisu znali na čemu su. Šutke su išli prema hotelu, sve misleći šta je onom drugom u glavi. Gardel je čekao da ga Moric nešto upita, a Moric nije znao šta bi pitao. Odakle hodža zna koji su gradovi u Argentini i zašto je onako slatko, kao da polijeva agdu po baklavi, Gardela zvao gaučo? Gdje je čuo za tango? O tome bi Moric s Gardelom razgovarao, ali kako će Argentincu objasniti koliko je čudno to što Zaim zna za Argentinu i gaučose?

Volio bih čuti tu pjesmu, reče Gardel dok su sjedili u Bečkoj kafani. Nemaš tu što čuti, odgovorio mu je. Svejedno bih htio, moglo bi pomoći.

Iste večeri Moric Albahari platio je Sonječki Solovjevoj da Carlosu Gardelu otpjeva Sunce bi sjalo, sjati ne može. Orkestar je odbio svirati pjesmu koja nije ruska, rekli su da ne znaju, pa je poslao konobara po harmoniku.

Propadao je u zemlju dok je pred maestrom svirao nešto što nije tango. Slušao je harmoniku njegovim ušima, kako zapomaže poput slijepca bez obje noge, ispred crkve svete Lucije u Santa Feu, slušao ju je kako se bez ritma razvlači kao sline iz noseva dječurlije po favelama Sao Paola, slušao je harmoniku od koje je bez duše pobjegao, da ga ne stigne žalost Mozesa Pinte, a nije se ni jednoga časa mogao sjetiti njegove Morene. Imao je njezin lik pred očima, znao je dodir malih dlanova, prepoznao bi joj oči u boji odležale orahovine, ali nije uspijevao u srcu prizvati svoju ljubav. Hladan kao nož, Moric Albahari tada je bio kriv za njezinu smrt. Ta krivnja će trajati duže od pjesme koju je svirao Gardelu.

Lijepa pjesma, rekao je Carlos Gardel, ali ju ona lijepo ne pjeva. Žene ne bi trebale pjevati muške pjesme. Sonječka Solovjeva je otišla i više ju nisu vidjeli.

Ujutro je Moric sam otišao po zapis. Zaim je upravo klanjao sabah namaz, pa ga je čekao ispred džamije. Grad je izranjao iz tišine, s Bistrika se čuo pisak prvog ćire, zalepršaše uplašeni golubovi, pa se jedan za drugim javiše zvukovi, kao da je svaki posljedica onog prethodnog, i zabruja čaršija, začuše se tramvaji, zaškripaše šarke na kapijama, a rijeka poče glasnije teći. Tako će zvučati Sarajevo do kasno u noć, kada se sve smiruje i utiša do gluhoga mira, i onih nekoliko sati do jutra može se povremeno čuti samo vjetar u crkvenim zvonima, šum lišća i škripa starih jablanova.

Dok je slušao, prvi puta mu se, otkako je stigao u Sarajevo, učinilo da se vratio kući. Petnaest godina nije čuo šum dnevnoga grada, a nikada ga se, u Buenos Airesu, nije ni sjetio. Čudno kako je mogao živjeti, a da mu ne fali. Rodio se s tom dnevnonoćnom oprekom šumora i potpune tišine, uspavljivao se u akšam razaznajući odakle koji zvuk dolazi i budio se uvijek prije trenutka kada grad ponovo progovori. Sarajevska kotlina ima oblik tijela gitare, pa se tu nijedan glas nikada ne izgubi, nego dolazi do uha koje baš tada želi slušati. Postoje bučnija mjesta od ovog, Buenos Aires svakako je jedno od njih, ali nema grada u kojem se istoga časa čuje toliko različitih glasova, šumova i zvukova, a da je svaki moguće razabrati.

Zaim je donio zapis, nije pitao gdje je Argentinac, zašto nije došao. Šutke su se rastali, hodža ugašenih očiju, kao da ga je još jučer ispratio. Moric se osjećao kao utvara. Učinilo mu se da stoji naslonjen na džamijski zid i gleda samoga sebe kako odlazi.

Pokvario sam želudac, mrko je izustio Gardel. Sjedio je za stolom u restoranu i, jedan po jedan, lomio prste sve dok ne kvrcne zglob. Prvo na lijevoj, onda na desnoj ruci. Nakon što završi, počinjao je ispočetka. Očajnički se trudio da kvrcne još neki. Činilo se kao da je rekao sebi kako će dan dobro započeti ako se začuje još jedan zglob. Prekasno je to učinio, savijao je prste do bola, ali ništa. Moric mu je pružio zapis: Eto, to je to. Nosi ga uvijek uza se.

Vratio se u hotelsku sobu da spakira torbu pa je opet prišao prozoru, tražio Fincijeve i Kamhijeve krovove i ona tri jablana iza kojih je kuća Mozesa Pinte. Zatim je provjerio je li nešto zaboravio ispod jastuka, zavirio je pod krevet, a tamo je netko bacio praznu kutiju cigareta Albatros. Neuredna sobarica nije ju pomela. Zavukao je ruku u džep, nije našao ništa osim novčića od deset sentava, ali ga je bacio pod krevet.

Gardel je dvaput išao u zahod prije nego što su izašli iz hotela, a zatim je još jednom tražio da taksi stane, pa je utrčao u kafanu Oplenac na Marijin dvoru. Dugo ga nije bilo, vratio se bijesan jer ga nisu pustili u zahod, pa je Moric morao ići s njime, reći šta čovjek hoće i naručiti rakiju jer je konobar rekao da se u Oplencu ne sere džaba. Tako su na kraju zakasnili na voz. Trčali su paralelno s posljednjim vagonom, ali Gardel se nije usuđivao uskočiti, iako se voz kretao tek malo brže od čovjekovog hoda.

Vratili su se u hotel Evropa, recepcioner im je dao ključeve drugih soba, Moricova više nije gledala na sjever. Bio je to dovoljan znak da učini ono čega se sve vrijeme plašio.

Gardelu se smirio želudac čim su zakasnili na voz, a popravilo mu se i raspoloženje. Predložio mu je da pođu do mahale u kojoj je rođen. Pa zašto već nismo? pitao je Argentinac. Postoji razlog, rekao mu je. Da nije bilo moga proljeva, ti ne bi otišao do rodnoga doma! čudio se Gardel. Postoji razlog, ponovio je Moric, i više nisu razgovarali o tom razlogu. Penjali su se uz Mejtaš, pa uz Sepetarevac, kroz otvorene prozore zvečali su lonci, žene su se dovikivale s jedne na drugu stranu ulice, širio se miris kupusa i ovčetine, a niz ulicu su se uz indijanske krikove spuštala djeca na nekakvim kolicima s metalnim kotačima od čijeg se zvuka Gardelu ježila koža. Što su se dalje penjali, postajalo je sve strmije, znoj mu je tekao niz leđa, jedva je disao, a onda ga je uhvatio smijeh.

Smijao se dok je Moric pokušavao uhvatiti dah. Stajali su pred posljednjim velikim usponom i nije mu se dalo upitati ga zašto se smije. Još malo pa će izbiti na Bjelave i prvi puta je pomislio da bi odnekud mogao naići Mozes Pinto. Lice mu se nekako smračilo, pa ako do maloprije nije djelovao sretno jer se vraća svome domu, sada je Gardelu sličio na učenika koji se sa sve samim jedinicama vraća iz škole. Eto zato se smijao.

Na Fincijevoj kući velikim crvenim slovima pisalo je “Električna struja Edison”, a ispod toga, u imitaciji rukopisa sitnijim crnim: “Uštekajte se u budućnost kod Baranona Fincija!” Ušli su u dućan, nekada je tu bio magacin kolonijalne robe, a sada je za trgovačkim pultom, u crnom večernjem odijelu s leptirmašnom, stajao starac orlovskoga nosa i vedro žmirkao prema mušterijama. Merhaba, šalom i dobar dan, rekao je i zamahnuo rukom pokazujući ono što mu je bilo iznad glave. Na drvenim policama presvučenim modrim pakpapirom bile su sijalice raznih veličina, električne pegle i radioaparati, a u uglu prostorije je na malom crvenom ćilimu bila postavljena frizerska hauba sa stolicom.

Šta gospodu većma interesira: žarulje Osram, najizvrsnija dojč roba, ili ova divna pegla, osobni patent mister Edisona, po kojem naš mali dućan ima čast nositi ime, a možda radioaparat, za glazbu danas ne trebate u operu ići, niti vam je potreban štrapac u vlaku pa da u naš carski i kraljevski Wienn stignete, i glazbu i Beč dobit ćete s radioaparatom, izrađenim u Siemensu, maksuz za vas! Ili vas možda interesira ovo najčudesnije otkriće moderne tehnike, dođite, gospon, samo dođite, lično da isprobate…

Starac je iza pulta izvadio starinski đugum i lavor, viknuo: Simha, toplu mi vodu donesi, gospoda bi da isprobaju čudesnu sušilicu! Simha je očito čekala za vratima, utrčala je s đugumom iz kojega se pušilo, u drugu ruku uzela je onaj koji je već bio tu, pa je, osmjehujući se mušterijama najširim osmijehom orijenta, oba istovremeno izlila u lavor.

Moric je ostao kao ukopan, prepoznao je starog Baranona i njegovu ženu, ali oni njega nisu. Htio je prekinuti ovu predstavu, a nije znao kako. Gardel koji ništa nije razumio, ali je očito bio opčinjen tonom izlaganja i savršenom koreografijom, prišao je pultu, spremno je dopustio da mu starac skine kaputić, a zatim je pognuo i glavu i već mu je kosa bila mokra, Simhini prsti su je sapunali, Baranon je odjurio po još vode i dok Moric još nije stigao progovoriti, Carlos Gardel sjedio je ispod prve frizerske haube u povijesti Sarajeva i nije sakrivao zadovoljstvo jer sudjeluje u jednom tako neobičnom ritualu.

Tija Simha, ti se mene ne sjećaš?

Bolan, sine, kako te se ne bih sjećala! Držala sam te na rukama kad si iz matere izašao, rekla je, ali ne uvrijeđeno. Samo nije mogla shvatiti zašto mali Albahari misli da bi ga se mogla ne sjećati.

A on?

Ma njemu su malo otišle oči. Cico, pa vidiš li ti ko nam je ovo došao? zgrabila je Baranona koji je Gardelu upravo pokazivao kako čudesna sušilica za kosu može puhati kao jadranski lahor, kao pustinjski vihor, ali, oćoravio ako lažem, i kao karipski orkan.

Moric dragi, pa što ne reče da si ti! pomilovao ga je po obrazu. Znaš koliko sam često pomislio da ću otići pod zemlju, a da te više neću vidjeti? Nema te svih ovih godina, a mi vidiš starimo, reče starac, oči mu se napuniše suzama i krenuše niz lice. Bez grča i plača, samo teku, a on kao da ih i ne osjeća. Simha izvadi maramicu pa ih pođe brisati.

Daj, stara, pusti me sad. Vidiš da s našim Moricom pričam!

Gardelu se glava već lagano počela žariti pod haubom, ali nije znao šta da učini. Uplašile su ga starčeve suze, zapravo uplašilo ga je to što se nije dogodilo ništa što bi ih nagovijestilo, nego se činilo da su dio rituala.

Došao sam da vidim kako je u starom kraju, reče Moric. 

A zašto si otišao? upita starac.

Morao sam.

I zar ti je tamo bilo lakše? 

Jest, bilo je.

Ako jest, onda dobro.

I njemu je lakše što me ne vidi. 

Kome?

Čika Mozesu.

Starac uzdahnu, udica lake ironije uhvati mu se u uglu usana, pa kažiprstom zamahne prema podu. Iskrivljen od reume nalikovao je glavi onih malih pijetlova kikereza. Desetak je puta pijetao kljucnuo zrakom prije nego što je Baranon rekao:

Više nikoga on ne vidi. Deset godina pod zemljom leži i nadam se da mu nije mehka!

Bože sakloni, Cico, kako možeš tako govoriti o čovjeku, pobunila se Simha.

Mogu. Meni dobar nije bio. Kome jest, taj neka drukčije govori.

Tako je završila posjeta “Električnoj struji Edison”. Da, da, obećao je starom Baranonu da će navratiti na kafu. Ili ako si gladan, sine, rekla je Simha… Samo je kimao potvrđujući, i zbog nečega im nije mogao reći da ponovo odlazi, zapravo već bi otišao da prijatelja nije spopao iznenadni proljev. A za njega nisu ni pitali tko je i šta je, niti su mu se obratili, pa da shvate da je stranac. Gardela je malo boljela glava dok su išli dalje, ali nije vrijedno spomena, proći će. Kosa mu je bila suha kao slama i mirisala je na ruke žene koja je cijeloga dana na dvorišnoj česmi prala rublje.

Na ledini iza Fincijeve kuće izrasla je lijeska. Djevojčica u invalidskim kolicima pružala je ruku pokušavajući dohvatiti njezin list. Mogla je imati devet ili deset godina. Dječak se igrao krpenjačom, udarao je nogom i pokušavao pogoditi uski prolaz između njezinih nogu.

Kako se zoveš? upita Moric. Paloma, a ono mi je brat, zove se Salamon, rekla je i važno napućila usne, kao starije žene kada uz kafu govore tko je umro na Bistriku, u mahali s druge strane rijeke. Šta radite tu? Ja ga čuvam, a on je fusbalska priredba. Igraju Sašk i Građanski. Salamon je Sašk, a moje su noge Građanski. Zato što ih ne mogu micati. Da mogu, drugačije bi to bilo, grm bi bio Građanski, rekla je šireći ruke. Ništa nije savršeno, pa tako ni fusbalska priredba.

A ima li ovo mjesto svoje ime? upita Moric.

Paloma se zbunila, jer zašto bi ledina imala neko ime. Sviđao joj se taj čovjek, a sad je takve stvari pita. Navikavala se na razočaranje, namrštila se i smišljala čime bi ga otjerala.

Tu je bila kuća u kojoj sam se rodio, reče on, ali onda je izgorjela. Tija Ruta mi je malo prije toga dala punu vreću lješnjaka, njoj donijeli planinari s Trebevića. Nije znala šta bi s tolikim lješnjacima, pa ih je meni dala. Rekla je: Ako imaš curu, neka ti od njih spremi baklavu. Šalila se. Popodne bih stajao pokraj pendžera, pa kad bi prolazila Morena, ja bih je gađao tim lješnjacima. Vidiš, iz jednoga je izrasla ova lijeska, rekao je Moric. Ona ga je sumnjičavo gledala: 

Je li sigurno tako ili se zafrkavaš sa mnom? 

Sigurno. Zašto bih se zafrkavao?

Onda je ovo tvoja kuća? 

Na neki način jest.

I sad ćeš tu živjeti? bila je razočarana. Mislila je da na ledini više neće moći čuvati Salamona.

Ne znam. Mislim da neću.

Bolje nemoj. Bit će ti hladno, a Salamon je zločest. Vrišti po cijelu noć, pa nećeš moći zaspati.

Dobro, odgovorila si me. Živjet ću na nekom drugom mjestu.

A ko ti je taj što stalno šuti?

Ma pusti ga, brat mi je, ali je mutav, pa moram stalno paziti na njega.

Nije ti lako, sažali se Paloma, ali nije ni meni sa Salamonom. 

Eto, sad moram ići. Šalom, Paloma!

Doviđenja. I pozdravi kući.

Tko je djevojčica? pitao je Gardel dok su odlazili. Ne znam, reče Moric, možda unuka susjeda Kamhija. Bio je rabin i nešto je krivo napravio. A gdje je tvoja kuća? upita Gardel. Moric ga pogleda i htjede mu nešto slagati, ali nije išlo.

Rođen sam tačno na mjestu na kojem si stajao. Tu je bila postelja na kojoj me je Rahela rađala. Eto, sad znaš.

Posljednje noći u Sarajevu Carlos Gardel usnio je strašan san. Sanjao je da su ga pobrkali s Ibrahim-begom Kusturom. Neka žena prepoznala ga je dok se penjao prema Bjelavama, povikala je – to je on! Dojahali su policajci, svaki je imao bakenbarde Franje Josipa, mač za pojasom i duboke plave oči. Vezali su ga u lance i odveli u tamnicu, pa su mu tamo pružili list papira i olovku da napiše svoje ime. Ruka nije imala snage u Gardelovome snu, iz deset pokušaja jedva je uzeo olovku, ali ju onda nije mogao dovoljno pritisnuti da na papiru ostavi trag. Kada je napokon i to uspio, umjesto slova načinio je škrabotinu koju su odmah ugrabili oni policajci. Hodža, hodža, vikali su, na šta ih je u panici pokušavao uvjeriti da on nije hodža, nego je pjevač tanga i Argentinac. Zašto govoriš arapski ako si Argentinac? I zašto na glavi nosiš taj veliki turban? Pokaži nam kako se pleše tango! Pao mu je kamen sa srca, zatražio je da mu skinu lance, pa je stao nasred tamnice, sklopio oči u svome snu, da čuje zvuk Moricove harmonike i da zapleše. Ali zvuka nije bilo, a noge nisu znale na koju stranu da krenu. Gardel nije znao plesati tango. Potom je došla djevojčica u kolicima, najednom su bili na nekoj livadi nasred koje je rastao grm. Koji je ovo grm? upitala ga je. Nije znao. Da si Argentinac, to bi morao znati, rekli su policajci. On me je ubio, rekla je djevojčica. Gledala sam mu u dlan i rekla mu da će umrijeti za dvije godine, a on me je onda ubio. Znamo mi to, rekli su policajci. U sljedećem trenutku Gardel je bio u sudnici. Sudac je imao crnu kapuljaču preko glave, a iza leđa su mu bila vješala. Bit ćeš obješen dok ne ispustiš dušu, osudio ga je. Dok su Gardela vodili prema vješalima, on se sjetio! Nisam hodža, povikao je. Znam pjesmu o hodži! Svi su se zaustavili, policajci su se zaustavili, stao je sudac sa crnom kapuljačom. Djevojčica se namrštila. Gardel je zapjevao Sunce bi sjalo, sjati ne može. Dok je pjevao, vratio mu se njegov svečani taksido, a iznad vješala pojavio se veliki kristalni luster hotela Hilton u Chicagu. Oprostite, gospodine Gardel, rekao je sudija. Kako smo samo mogli pomisliti, a onda je prihvatio kolica u kojima je bila djevojčica i gurnuo ih sa stijene s koje se jasno vidio cijeli grad. Ali to nije bio Chicago, nije bilo ni Sarajevo, nego je bio Rio de Janeiro. Gledao je kako djevojčica pada na krovove kuća, pa na jablanove i kamenje. Bio je sretan, toliko da se počeo cerekati, butine je trljao jednu uz drugu i osjetio je da mu navire sjeme, u snu, kao nekad davno dok je bio dječak.

Ujutro je bio užasnut. Pio je čaj u Bečkoj kafani i nije htio razgovarati s Moricom. Više od toga da su ga mogli objesiti u snu uplašilo ga je ono što se dogodilo na kraju. Uživao je u pogibiji desetogodišnje paralizirane djevojčice, na način koji nije čest u snovima. Počeo je razmišljati o tome kako ju je jučer gledao i je li pomislio išta zbog čega bi ga vlastiti san tako kaznio. Činilo mu se da nije. Gledao je u nju kao što i inače gleda invalide, s nelagodom i smiješkom koji, valjda, služi tome da se nelagoda ne primijeti.

Šta se dogodilo? pitao ga je Moric dok je kompozicija polazila iz sarajevske željezničke stanice. Ništa, odgovorio mu je, ružan san kojega bi trebalo odšutjeti.

Moric Albahari je razumio, ili ni njemu nije bilo do razgovora. Shvatio je, naime, kako je bilo dovoljno da mu netko samo javi u Buenos Aires da je umro Mozes Pinto pa da bi već sutra bio na brodu koji plovi kući, sve do ledine s lijeskom. Ali nije imao nikoga tko bi mu to napisao. Kao što ne zna ni kada je umrla tetka Ruta. A morala je umrijeti, jer ljudi ne žive tako dugo. Mogao je pitati Baranona i Simhu za nju, ali ga je bilo sram. A ne bi se ništa promijenilo. Vijest o smrti Mozesa Pinte jako je zakasnila u njegov život. Toliko da se vraća u Argentinu i zna da više neće ići u Sarajevo.

Možeš li me naučiti pjesmu o čovjeku kojega su objesili? upitao je Gardel nakon sati šutnje.

Teško, ali možemo probati.

Važno mi je to, rekao je Gardel, možda važnije od onoga što tu piše. Izvadio je zapis iz džepa. Ta malena stvar nije izgledala kao nešto što bi mu moglo spasiti glavu, a pjesma koju je znao u snu već ga je izvukla ispod vješala.

Tako se, eto, završila posjeta Carlosa Gardela Sarajevu, koja se ne spominje u biografijama najvažnije osobe u povijesti tanga. Možda je Astor Piazzola ostavio veći glazbeni trag i možda su kasniji nastavljači više učinili da se ples strasti i sudbine raširi zapadnim svijetom, a može biti da je najfatalniju ulogu u cijeloj priči odigrao jedan glumac, besmrtni Rudolf Valentino, ali nitko nije bio važniji od Gardela. On je znao ritam i melodiju sudbine.

Carlos Gardel stradao je u zrakoplovnoj nesreći iznad Kolumbije, samo mjesec dana prije nego što će isteći Cigankino proročanstvo. U avionu kojim je letio trebao je biti i Moric Albahari, svirač harmonike koji ga je pratio po manjim dvoranama i klubovima, gdje god ne bi svirao revijski orkestar, ali se nekoliko dana pred polazak razbolio od vodenih kozica. Uz Carlosa Gardela stradalo je još jedanaest ljudi: članovi njegovog kvarteta, sa zamjenskim sviračem harmonike Vittom Montovom, potom veletrgovac kafom iz Sao Paola, pilot, kopilot, stjuardesa i trojica nepoznatih ljudi, vjerojatno Kolumbijaca. Je li netko od njih vjerovao u loše proročanstvo, je li bio žrtva uroka ili neke od bezbrojnih latinoameričkih magija, o tome je nemoguće bilo šta saznati. Ali teško ćemo se oteti vjerovanju da su ti ljudi slučajne žrtve Gardelove sudbine koju je, opet, nemoguće rekonstruirati. Možda mu je, dok su uzlijetali, palo na um kako krši Cigankin nalog da ne čini ono što ne bi činio prije pet stoljeća? A ako je zbilja prestao vjerovati, kao što je obećao sarajevskom hodži Zaimu, tada je, možda, Gardelovome stradanju vodilo to što se, nakon što je Kraljica Viktorija pristala uz latinoameričku obalu, više nikada nije sjetio pjesme koja mu je u snu spasila glavu, a ni Moric se nije sjetio da će ga učiti da ju na javi pjeva?

Ništa od svega toga nije izvjesno, a niti može biti. Na kraju krajeva, samo mu je Sonječka Solovjeva mogla spasiti glavu. Da mu je rekla kako se zove, odakle je došla i čije su pjesme koje pjeva, Carlos Gardel se najvjerojatnije ne bi našao u tom avionu.

Moric Albahari nakon tog propuštenog leta i preboljenih vodenih kozica nikada nije letio avionom. Strah ili slučaj, tko će ga znati. Više nije ni putovao u Europu. S pogibijom Carlosa Gardela izgubio je prijatelja, ali i najboljeg poslodavca. Kasnije je svirao za turiste i gospodu po barovima Buenos Airesa, uglavnom europske šlagere, talijanske kancone i tužne jevrejske pjesme. Bilo je takvo vrijeme, pred Drugi svjetski rat, kada se živjelo od svježe nostalgije građanske aristokracije koja je svakodnevno pristizala na lijepim bijelim lađama. Brodovi su kasnije posivjeli, izbjeglice su bivale siromašnije, a okolnosti su bile takve da nisu imali previše razloga za nostalgijom prema gradovima iz kojih su pobjegli. Ali uvijek je za Morica Albaharija bilo dovoljno posla. Da preživi i da mu ostane za mjesece kada ne bi svirao. Glasovi iz Bosne nisu stizali ili nije imao uha da ih čuje.

Moric Albahari umro je 1978. u staračkome domu Svetoga Antuna Padovanskog, negdje na periferiji Mar del Plate. Tamo je, kao prilično čio starac, proveo posljednjih petnaestak godina života. Svirao bi na domskim zabavama i proslavama rođendana i imendana te je vodio mali crkveni zbor. Svi su mislili da će do posljednjega dana ostati bistre pameti, jer ako prevališ osamdesetu a još si mlad u glavi, tada je malo vjerojatno da ćeš ostariti, ali ga je posljednje jeseni, sasvim iznenada, za vrijeme dana duge sparine, napala senilija. Zaboravljao je iz dana u dan, prijatelje, liječnike i medicinske sestre, imena ljudi i stvari, svrhu žlice i vilice, to da rukom ne može proći kroz staklo, iako se druga strana jasno vidi… Ostao je sam, usred stranoga svijeta, bez jezika i imena, s jednim jedinim jasnim sjećanjem i pitanjem koje ga je posljednje mučilo: kako je hodža Zaim znao sve ono o Argentini i tangu?

Miljenko Jergović, Mudrost poraza, ludost pobjede, Fraktura i 24 sata, Zagreb, 2023.

Napisao je Miljenko Jergović jedan roman – Wilimowski se zove – koji su ovdašnji kritičari, zbog nečega, zaobišli u priličnom luku. Jedan od likova tog romana, poljski fudbaler Ernest Wilimowski, sasuo je Brazilcima, na svetskom prvenstvu u Italiji 1938. godine, četiri gola u nizu, ali Poljska je utakmicu, ipak, izgubila. Nesumnjivo, to je roman o fudbalu, ali u jednakoj meri i o tmastom vremenu koje prethodi ratu, o svim onim znacima koji najavljuju katastrofu, ali i o nekim drugim znacima koji će, ako ne budu protumačeni odmah, sada, zauvek ostati mrtvi. Wilimowski je, utoliko, jedna nevelika slagalica u kojoj fudbal funkcioniše kao jezik što ga se mora učiti da bi se bolje razumeo svet koji se, pred našim očima, raspada i gubi. 

Tvrdnja u kojoj se fudbal poredi s čitavim jednim jezikom, uz to nepoznatim, zvuči dosta grubo i slabo uverljivo. Jer fudbal je tek jedna igra među igrama i ma koliko bila popularna njen, da tako kažemo, ontološki status ni po čemu se ne razlikuje od bilo koje druge igre, ili bilo kog drugog sporta. U fudbalu važe pravila koja ga čine igrom, ta se pravila poštuju (tada imamo igru), ili ne poštuju (tada to nije fudbal), te priča koja bi fudbal nastojala da prenese preko tih granica čini od fudbala, u najboljem slučaju, metaforu. U gorem slučaju fudbal postaje deo ratne mašine. U svojevrsnoj hronici svetskog prvenstva u Kataru 2022. godine, međutim, Miljenko Jergović, ne jednom, kaže upravo da fudbal jeste jezik: „Mnogo je na svijetu navijača, zadrtih ljudi, gnjevne publike. Manje je igrača, još manje velikih nogometaša. Najmanje je, čini mi se, onih koji umiju gledati nogomet, razumijeti taj jezik, tumačiti njime sebe i svoj život. Ili ga, barem, razumijeti instinktivno“ (str. 150). Nasuprot, dakle, predstavi po kojoj navijači idu na fudbalske utakmice jer vole fudbal i umeju da ga gledaju i da se raduju uspesima svoje ekipe, Jergović obrće stvar i navijače naziva zadrtim i gnevnim ljudima koji – to će reći na mnogim mestima u ovoj knjizi – ne razumeju fudbal jer ga brkaju sa onim što fudbal nije, te da gledanje fudbala, a samim tim i tumačenje, zahteva „mir, pribranost i usredotočenost“ (str. 169). Dakle, umesto kolektivnog zanosa kada stadion postaje jedna duša s mnogo tela, kada gledaoci i igrači, svaki na svoj način, postaju učesnici igre, umeće gledanja fudbala Jergović pronalazi u miru i usredsređenosti, upravo u distanci koja se, na stadionu, poništava. U izvanrednoj priči „Židov Šajber i njegovi zlatnici“ piše Jergović kako su on, kao dečko, i sarajevski komšija B.N. – čovek o kome su jugoslovenske novine pisale kao fenomenu koji je, zagledan u papire, zakoračio u prazno okno lifta, slomio sve što se moglo slomiti u telu, ali je ipak preživeo – zajedno odlazili na utakmice Željezničara kako bi, naravno, gledali utakmice, ali „i zbog još jednoga, možda i važnijeg razloga: da jedan drugome čuvate mir i samoću koji su potrebni da bi se gledala utakmica“ (str. 169). Utoliko verovatno nije pogrešno reći da je ova Jergovićeva fudbalska hronika, sva od književnog nerva, sva od sočnih priča, svojevrsna filozofija fudbala makar po tome što će, bez zazora, da „napadne“ sva opšta fudbalska mesta, sve one isprazne priče koje se ispredaju ispred kioska s mlakim pivom, ali i sva ona smatranja iz televizijskih studija, sva ona palamuđenja u koja se s lakoćom upuštaju „stručnjaci“ ne shvatajući da, zapravo, ne govore više o fudbalu već o onome što s fudbalom nema veze (a čini se da ima). I obratno. Pronaći će Jergović u svojim pričama veze između fudbala i onoga što nije fudbal upravo tamo gde te veze niko drugi ne vidi, pa ćemo, s vremena na vreme, da se zapitamo da li smo prisustvovali istom događaju kao i ovaj pisac, ili, s nešto skromnosti, zar je moguće da nismo videli ono što je ovaj pažljivi i posvećeni gledalac video? Ovde, naravno, ne mislimo na dosuđene penale koji nisu počinjeni (kao u utakmici između Portugala i Urugvaja) – a tek o tome Jergović piše precizno i s ubeđenjem – niti na penale koji nisu dosuđeni, a bili su očigledni (kao u utakmici između Irana i Amerike). Mislimo, doslovno, na filozofsko umeće da se veze pronađu tamo gde ih drugi ljudi ne uočavaju jer ne umeju da gledaju, jer su isuviše blizu ili isuviše daleko, jer nemaju dovoljno mira i strpljenja da bi videli, jer svoj pogled, najzad, nisu obučili da ne podleže onome što mu se daje na prvu loptu, već da to što vidi provuče kroz mlin tumačenja. Zbog toga je, uostalom, u tekstu o čudesnoj finalnoj utakmici između Argentine i Francuske, Jergović i mogao da napiše kako je dobro što je (jedan) slučaj uredio stvari na takav način „da se nogomet napokon odvoji od onoga što nogomet naprosto nije i što nam svih ovih godina i desetljeća kvari sudjelovanje u igri, gledanje utakmica, pripovijedanje i razgovor o njima, stvaranje neke privatne nogometne mitologije, razumijevanje nogometa kao univerzalnog jezika“ (str. 156).

O besovima, raznim

Mudrost poraza, ludost pobjede, dakle, hronika je svetskog prvenstva u Kataru za list 24 sata, „nogometni dokumentarni roman“, „kontinuirana nogometna reportaža“ koju, piše Jergović u prvom licu jednine, „manijakalno ispisujem pokušavajući da sačuvam ono što je doista jedino važno: djetinju čaroliju Svjetskog prvenstva u nogometu“ (str. 111). Otud paradoks u samom srcu ove knjige. Naime, dečja očaranost uvek pretpostavlja više od onoga čime je dete očarano. Ta očaranost zahteva priču o očaranosti, te Jergović radi upravo to: priča priče o utakmicama svetskog prvenstva na takav način da je sam tok utakmice tek jedna od pripovednih putanja koja se, dok priča teče, grana u druge priče, vraća na sebe, ili se gubi u drugim pričama. Ali gde je tu paradoks? Pronalazimo ga u gorljivoj Jergovićoj ideji da se fudbal mora razumeti isključivo iz duha same igre, ali, istovremeno, dok govori o igri on govori i o stvarima koje, makar na prvi pogled, s igrom nemaju veze, kao, dakle, da sam sebi protivreči, kao da samome sebi skače u usta. Barem u tri navrata, recimo, piše o očevoj sestri, teta Zlati, koja je, kad je uzmogla, emigrirala u Argentinu, da se iz nje u Jugoslaviju vrati samo još jednom u životu. Teta Zlata ima veze s mnogo čime, ali s fudbalom sigurno ne. Pa ipak, ona je zamajac nekoliko priča koje se vrte oko argentinskog fudbala. Ili, recimo, divna priča o utakmici između Švajcarske i Srbije, priča koja će, bez greške, da iznervira ovdašnje navijače i glupake. Naravno, motori švajcarske ekipe su dvojica fudbalera poreklom s Kosova, Žerdan Šaćiri i Granit Čaka, momci koji su porazili srpsku ekipu, uz to na terenu nisu ispoljili besprekornu političku korektnost, a ovdašnji su navijači, u svom nemoćnom besu, penili pred njima. Ali kakav je samo to tekst! Ne samo što će Jergović da brani dostojanstvo fudbalske igre i da ponudi perspektivu koju navijač inficiran nefudbalskim virusom neće, naprosto, moći da shvati (jer je navijač, a ne gledalac fudbala), nego će na tako ubedljiv način da legitimiše sopstvenu poziciju kao fudbalskog gledaoca, građanina i pisca, da čitaocu ove knjige ne preostaje drugo do da mu, sve i da ga ne voli (zbog nečeg) mora verovati. Naravno, ne treba ni reći da je bes koji Jergović izaziva kod srpskih glupaka upravo ništa u odnosu na ono što će, svojim analizama hrvatskih utakmica i igrača, televizijskih komentatora i sportskih novinara, te ponašanjem navijača, da izazove u hrvatskih glupaka. 

Spasavanje sveta

Puno je odlomaka u ovoj knjizi u kojima će Jergović pisati o tome zašto voli fudbal, ali jednako je uzbudljivo čitati i zbog čega o fudbalu piše. „Ako ste cjeloživotni gledatelj nogometnih utakmica“, piše na str. 129, „volite tu igru jer se u njoj zrcale vaš život i vaše porodične i društvene povijesti“. Teško da postoji filozofskiji motiv od ovog. Kada se čovek veže za fudbal na taj način da fudbal postane jezgro njegovog života, kada, dakle, postane navijač, kada fudbal postavi na izdvojeno mesto svog života, tada ova igra postaje ono protiv čega se Jergović bori u svakom retku svoje knjige: fudbal postaje apstrakcija koju je, onda, moguće ubaciti u bilo koji kalup koji s igrom nema veze, a veoma ga je lako, kao apstrakciju, nagurati u ratnu mašinu. Tome nasuprot, ako se fudbalu pronađe mesto u celini jednog života, ako je fudbal konkretna igra u kojoj učestvuje 11 igrača sa svojim pričama, nevoljama i radostima – otud divni portreti fudbalera na svakoj drugoj stranici knjige – ako je svaka utakmica jezik koji se uvek iznova uči da bi posvećenik tim jezikom komunicirao s drugim posvećenicima, ali i sa samim sobom, onda fudbal ostaje ono što jeste – igra – ali postaje i više od igre: deo slagalice bez kojeg slagalica ne bi imala smisla. Možda bi neko ovakvoj postavci mogao da zameri subjektivnost, naime da svoju strast Jergović, spisateljskom veštinom, čini važnijom nego što jeste. Ali ko bi se usudio da napravi razliku između onoga što jeste i onoga što nije, a da i sam ne bude zahvaćen upravo egzistencijalnim dilemama o kojima Jergović, pišući o fudbalu, govori: „Nitko među nama nije samo ono što jest, nego je i ono što nije“, zapisaće na str. 135 u moćnom i mračnom tekstu „Smrt dječaka u Montpellieru“ i nastaviti: „Pogotovo kada je riječ o nama koji smo se po nevolji rađali na granicama svjetova, u prvim komšilucima, kao manjinci u sjenkama tornjeva većinskih hramova“. I upravo u redovima te priče koja govori o tome kako je posle utakmice između Francuske i Maroka (Francuzi pobedili) započeo rat u Monpeljeu i kako je u tom ratu stradao dečak koji sa svim tim nije imao nikakve veze, niti je mogao imati, pronalazimo razlog ovoj knjizi – kao, uostalom, i razlog svim Jergovićevim knjigama: nabrajajući šta je sve mogao postati taj dečak koji je stradao pod automobilom razbesnelih ljudi, Jergović zapisuje da je mogao postati i „pisac koji će spašavati svijet tako što će ga pretvarati u priču“ (str. 132). Da li bi to i postao ne možemo znati – mogao je postati nasilnigk ili psihopata, takođe – ali znamo da i dalje ima onih koji, koliko god to, u međuvremenu, delovalo uzaludno, ne prestaju da pišu (makar i o fudbalu) kao da od njihovog pisanja zavisi hoće li sutra, još jednom, sunce izaći. 

BROJ 1702, 17. avgust 2023.

Piše Gianluca Paciucci 

Marko Vešović – buntovna i trezvena pjesnička duša

Pisac Marko Vešović, rođen 1945. u mjestu Pape u Crno Gori, preminuo je jučer u Sarajevu od neizlječive bolesti.

Bio je nastavnik jugoslavenske književnosti, novinar, izvrstan pjesnik i – u pamćenju Sarajlija – jedna od duša otpora u vrijeme agresije srpskih nacionalista početkom devedesetih godina prošloga stoljeća. Građanke i građani bosanskoga glavnoga grada dočekivali su s velikim zanimanjem svaki njegov članak u Oslobođenju, glavnim sarajevskim dnevnim novinama, pokrenutima 1943. a nisu prestale izlaziti ni u najgorim časovima.

Veći dio svog života Vešović je živio u Sarajevu, ne napuštajući ga ni u vrijeme opsade, kada upoznaje talijanske novinare, među kojima je i prerano preminuli (2003.) Federico Bugno, postavši mu prijatelj i drug.

Zajedno s Izetom Sarajlićem i Abdulahom Sidranom predstavlja trojac velikih pjesnika i intelektualaca, sposobnih tumačiti dubinu duše grada i naroda, ostavljajući za sobom nasljednike kao što su Ferida Duraković (1957.) i Senadin Musabegović (1970.). Od njih trojice najmanje je bio zanesenjak u poznim stihovima, sve do ruba radikalnog i vatrenog skepticizma, ali uvijek literarno dostojanstvenima.

Njegova najvažnija stihozbirka je Poljska konjica (talijansko izdanje pod naslovom La cavalleria polacca, 2002.) sadrži stihove pisane između 1995. i 1998. Glasovita je i njegova prozna knjiga Smrt je majstor iz Srbije (1994.) – talijansko izdanje pod naslovom Chiedo scusa se vi parlo di Sarajevo (Oprostite što vam govorim o Sarajevu) objavila je 1996. godine izdavačka kuća Sperling & Kupfer.

Bio je konzultant za čudesan film Il Temporale–Nevrijeme (2002.) Gian Vittorija Baldija. Prvih godina novoga stoljeća surađivao je s Casa della poesia di Baronisi (SA), sudjelujući kratkim i zabavnim nastupima – u razdoblju od 2002. do 2011. – na brojnim međunarodnim pjesničkim susretima i u Sarajevu.

U njegovim stihovima razmišljanje o ratnim strahotama postaje oštar sarkazam gotovo brechtovskih dosega: „Ko je imao pare, pobjegao je, bezbeli./ Nek ratuju golaći. To razumijem skroz/ (…) Oni što svijet gledaju preko grlića flaše/u srebrnoj kantici s ledom/ti valjda nisu blesavi da se pačaju u rat – /u sirotinjski posao. Oni što su iz svega srknuli kap meraka, i tereta da su gluhi za bajke o žrtvovanjima. Nek se žrtvuje onaj/ kom ionako život ne valja ni groša kršenoga…“

Usput, s pravom je 2008. napisala Azra Nuhefendić (www.balcanicaucaso.org/aree/Bosnia-Erzegovina/O-Marko-oRadovan-43049) kad Vešović nije prihvatio književnu nagradu ranije dodijeljenu nacionalisičkom lideru Radovanu Karadžiću: „u Vešovićevom odbijanju mnogo je više od uobičajena građanskoga protivljenja nekome tko o ljudskim i građanskim pravima uopće ne razmišlja. ‘Neprihvatljiva je šutnja u Crnoj Gori o tome što se u Bosni i Hercegovini događalo u vijeme rata… Odbijam sudjelovati u toj crnogorskoj sramoti’, objasnio je Vešović“. Međutim, u njemu tavori gnjusni osjećaj izdaje dvadesetstoljetnoga humanizma, koji se nije libio u malo godina okrenuti se u okrutni nacionalistički ekstremizam. Mnogobrojni pjesnici i poznati umjetnici prepustili su se da ih ponesu najturobniji glasovi te drugoga, do jučer prijatelja i kolegu, učiniše neprijateljem, kojega treba pomesti. Na taj način, piše u nastavku Azra Nuhefendić,  „od prvog osjećaja nevjerice koja se ćutjela početkom rata (‘ali zar se to stvarno događa baš nama?!’), Vešović se probudio shvaćajući da su ga izdali i napali ne samo vlastiti sunarodnjaci, već i najbliži prijatelji kao Radovan Karadžić, pa i pjesnici-prijatelji kao Rajko Petrov Nogo, Branko Čuljak i  ostali. ‘Moj najbolji prijatelj učinio je da srčem vlastitu krv kao da je čorba’, napisao je Vešović…“ On je htio otkloniti da postane jedan od protagonista tih pokolja u Bosni na kraju XX. stoljeća, kao što se dogodilo pjesniku i psihijatru Karadžiću, ali je jednako tako htio poštedjeti se sličnih oduševljenja: „moji su zanosi slični/pjevaču operskome kog su u Buchenwaldu/ tjerali da pjeva svoje velike arije/ dok premlaćuje logoraše“ (iz Mačka).

Njegovo rješenje bilo je da se odupre povijesnom zlu a onda i da izađe iz ratnoga vremena trezvenošću onoga, makar izgubljenoga, tko nije mogao do prikloniti se vrednotama prekrhke demokracije, tek rođene, nego i zato što je odmah razdijeljena među novim političko-religioznim mafijama, koje od Daytona na ovamo vladaju Bosnom i Hercegovinom. Njegovo zalaganje bijaše i parlamentarno, u liberalnoj stranci, ali nadasve je bio posvećen riječi, nastojeći da ona ne ustukne pred kriminalom, kao što se tako lako dogodilo u godinama kraja socijalističke Jugoslavije, a događa se još uvijek.

(Il Manifesto, 19. VIII. 2023., str. 13) 

Preveo i priredio Tvrtko Klarić

Srijeda je
31. VIII. 1939.
kiša
jesen će skoro
tako divno
odzvanja pločnicima
tako hrabro
dobuje
po staklenim
krovovima
ospervatorije Varšava 

Pored teleskopa
stoji
sijedi astronom
kao kornjača
strpljiv
pred nebom
čija se visina
golim okom
obuhvatit da 

Ah koliko je mira
i spokoja
u pogledu starca
koji u oblacima
popodnevnim
vidi čistu
i vedru
predjesensku noć
idealnu
za zvjezdoznanstvo 

za Latinku Perović

Na vrhovima prstiju, Koča Popović
Nepozvan na slavlje došao –
Kaže mi Hamo:

Odao počast saborcima
I na vrhovima prstiju, otišao –

Tako je i moja nana nepozvana
Ušla u lednu sobu djedovu,
Svojemu kumiru

U zli čas
I baš kad se djed
Pored radio aparata
Ljuto udario šakom po koljenu 

I kolko pamtim – to su ta
Ičija i zadnja i časna hodočašćenja

(1987-2023)

Maja Strozzi: Bez dijagnoze, Durieux, Zagreb 2023.

Doktorica za srce, intervencijska kardiologinja, počela je pisati nakon umirovljenja. U podnaslovu prve njene knjige piše “Priče o obitelji, poslu, ljubavi, putovanjima…”, premda bi jednostavno moglo stajati i – memoari. Ali to, vjerojatno, zvuči preuzetno. Ili nije moralo stajati ništa. Čitatelj bi se već snašao sam, shvatio bi što to čita.

Premda i nije žena u godinama, Maja Strozzi jedno je od one djece našega vijeka koja su spletom okolnosti, dobima u kojima su ih stjecali njihovi roditelji, a možda još više društvenom kontekstu u kojemu su oni živjeli, vlastitim i obiteljskim životom zahvatili neko veoma dugo i duboko vrijeme.

Svaki čovjek mimo vlastitih sjećanja svojim obično doživljava sjećanja bližnjih uz koje je odrastao. Njihovi životi su i naši životi, kao što su njihove traume uglavnom i naše traume. Život Maje Strozzi u tom je smislu započeo krajem devetnaestog stoljeća, ili još malo prije toga, u doba davnih mladosti njezinih djedova i baka.

Kći Elize Gerner i Tita Strozzija, odrastala je na petom katu, iznad apoteke, u onoj impresivnoj građevini na Jelačić placu, djelu Marcela Piacentinija, klasika talijanske fašističke arhitekture, dovršenom 1940. godine. Već to bi, sa stanovišta poželjne građanske biografije, kakve se u nas u posljednjih tridesetak godina dizajniraju po Gloriji i sličnim tiskovinama, bilo dovoljno za jednu do kraja ostvarenu hrvatsku egzistenciju. Ali kako pametno i obrazovano čeljade, ipak, ne može biti impresionirano vlastitim podrijetlom ni mjestom rođenja, te općenito onim za što nitko nema nikakvih zasluga, tako su to samo zgodni motivi, koje Maja Strozzi vrlo efektno obrađuje u svojoj prozi.

Knjigu otvara vrlo lijep tekst, školničkog naslova “Europsko putovanje mog djetinjstva”. Godina je 1968, i stari zagrebački glumac, već mu je sedamdeset i šest, i preostale su mu još dvije godine života, svoju skoro petnaestogodišnju kćer vodi na automobilsko putovanje po Europi. Automobil je fićo, “s vratima koja su se otvarala od naprijed prema natrag”, a njih dvoje preko Austrije i Čehoslovačke putuju prema Poljskoj, odakle će poći na Njemačku, i sve tako do Pariza. Fićo će se usput, naravno, kvariti. Putovanje će, naravno, proteći u pretapanju privatnih i historijskih konteksta. Ali ništa od svega toga ne postoji u trenutku svoga događanja. Sve je u sjećanju i u iskustvu koje je jedno od fascinantnijih formativnih životnih iskustava naše socijalističke ere. Tito Strozzi kao da je svojoj kćeri priredio nešto čime ju je obavezao da jednoga dana postane pisac. Ako bude imala talenta, prepoznat će to. Ako ne bude imala talenta, svejedno će to biti jedna neusporedivo velika, luda pustolovina. Srećom po svoje čitatelje više nego po sebe, gospođa Strozzi nesumnjivo ima talenta. (Premda bi samo to putovanje bilo vrijedno romana, pisanog dugo i pomno, po mogućnosti dokumentarnog romana, premda ne pretjerano realističnog… Ili barem filma, cjelovečernjeg igranog, naravno, a vjerojatno i najskupljeg u povijesti hrvatske kinematografije, koji, međutim, baš i nema tko snimati, ako se posla ne poduhvate duhovi Branka Bauera, Zvonimira Berkovića, Kreše Golika…)

Romanesknih je potencijala, zacijelo, i “Kuća na glavnom trgu”. Pogotovu što autorica vlada potrebnim spisateljskim i intelektualnim strategijama, a pritom je – što je neprocjenjivo važno! – krajnje nagodne naravi. Načitana i temeljito obrazovana, što i nije čest slučaj među našim liječnicima, ona osim što poznaje mjeru i težinu vlastite porodične priče, umije o istome trošku, u istom odlomku pripovijedati društvenu i povijesnu priču, koju će postaviti u vrlo precizne svjetonazorske i ideološke okvire. Ovo posljednje je vrlo bitno, jer ukoliko pisac to zna, onda se dalje time više ne mora baviti. Maja Strozzi dragocjeni je živi primjerak odavno izumrlog zagrebačkog i hrvatskog građanskog svijeta, koji nije bio komunistički, ali nije bio ni antikomunistički, načelno je bio antiklerikalan, ali nije bio protiv Crkve kao takve, bio je hrvatski i kad u sebi, poput Strozzijevih i Gernerovih, nije imao ni kapi hrvatske krvi, ali nikako nije bio protusrpski… I bio je, što autorica umije maestralno evocirati, sklon traču. Ali ne kao difamacijskom, nego kao naracijskom žanru.

Prvih sto stranica ove knjige obuhvaćaju “Obiteljske priče”. Na sljedećih sto slijede toponimi i mjesta iz autoričine mladosti. Nakon toga su, u tri ciklusa podijeljene, priče iz socijalizma i iz sadašnjosti. Između ostaloga, i priče o liječničkoj karijeri i doživljaji iz nedovršene i nedovršive hrvatske tranzicije, u kojoj je Maja Strozzi sudjelovala s doista izazovne pozicije. Tranzicionisti i tranzicionari, tvorci novih društvenih elita, voljeli su liječnike, pa još i raskošnog podrijetla…

Skromni čitatelj se nada da ovo nije sve, ali i da će autorica ponešto od ovog ubuduće raspisivati u mnogo šire forme. Da je u poziciji diktatora, čitatelj bi joj naložio roman o tom putovanju kroz Europu. A zatim i roman o tim čudesnim, već stvorenim likovima Sineka, Maude, malog Done i Irene Aleksander, koju je Maja Strozzi opisala na tako divno nemilosrdan način.

Ali ako na ovo sve odmahne rukom, ako kaže da ona to ne može ili da ona ne ispunjava želje čitateljskih uljeza, ništa za to. Bilo mi je zadovoljstvo čitati ovu knjigu.

Starija sestra

Amerikanka, trideset i četiri godine od autorice starija, u trenutku objavljivanja knjige bližio joj se 104 rođendan. Još jedna lijepa priča, ispunjena inherentnom tugom neke cjeloživotne odsutnosti. Inače, kako to obično biva u odistinski velikim, brojnim i razvedenim (razuđenim) građanskim obiteljima, tu su rodbinski odnosi krajnje kompleksi, te katkad paradoksalni. Na primjer, Maja je bila tetka nećakinji od koje je bila tri godine mlađa. Ali ta pripovijest o sestri, ustvari polusestri, stogodišnjakinji, na drugom kraju svijeta, koja više puta dolazi u svoje posljednje posjete staroj domovini i svojim bližnjima, doista je ekstremna. Ali je stvarna.

Trač

Ako želite saznati najnovije vijesti sa zagrebačke špice, u ovoj knjizi nećete naći ništa za sebe. U njoj nema ni ogovaranja iz bliže i dalje povijesti. Ništa o Krleži, ništa o zagrebačkoj gospodi, o glumcima, balerinama i partizanima. U tom je smislu Maja Strozzi beskrajno daleko od svijeta koji bi svojim imenom i prezimenom, a naročito s ona dva z u prezimenu, u svakom trenutku mogla privući. Međutim, ona ima aktivan odnos prema toj sklonosti građanskog svijeta iz kojeg je potekla da stvara kolosalne karikaturalne naracije o svima i svakome tko im je interesantan. Ta sklonost traču tematizirana je u genijalnom Bergmanovom filmu “Fanny i Alexander”, nje su prepuni svi razgovori s Krležom, od onih Čengićevih do još uvijek neobjavljenih Malinarovih. Ali, na žalost, hrvatska književnost pusta je od tih tema. Općenito, malo tko je, izuzev Bore Ćosića u “Ulozi moje porodice u svetskoj revoluciji”, zalazio u etiku i estetiku obiteljskog i građanskog trača…

Nanovo jenjava jara, nepodnošljiva žestina jula,
kâsnō je popodne i pusti su sokaci kasabe, sada
još tješnji no što su ikada bili, jer nadiru na njih
zgrade, kojima nije dovoljno da u visinu streme
nego se šire zaposjedajući nogostup, pa se pitaš
kome su namijenjene ako čovjeka nigdje nema,
dok pada večer, a ne pale se lampioni, niti okna
počinju svjetlucati, i samo sevdalinka jedna kao
da odnekud dopire, a ti se osvrćeš, čas nalijevo,
čas udesno, pa k nebu oči dižeš, ne znaš odakle
stiže zaumno nujan glas, kao da nije niko drugi
do Zaim, jest, on je, ko bi i umio tako zapjevati
Haaaaaaj, snijeg pade, drumi zapadoše, i tmuša
je, u njoj već ni samog sebe ne možeš razaznati,
kao da te uopće i nema, a onda shvaćaš da se ta
pjesan iz tvoje nutrine razliježe, iz davno umrle
prošlosti, i osvaja te najedanput čudno ozarenje
kao jedino što je u tome svijetu još uvijek živo,
ali sve traje tek jedan tren, i zatim opet iščezava
prostor koji se u tebi nekom čarolijom rastvorio,
i grobna je tišina, sad možeš nastaviti da spavaš

Ne tako davno, napisala sam kako je nasilje na granici manje mučno. Jer na tren mi se tako činilo. Ali sve su to prividi, ili čak i svjesni previdi jer se čovjek voli varati, jer voli izbjegavati taj zid što mu se neprestano diže pred očima. I on ih blaženo zatvara. Dugo sam stajala nad tom rečenicom, nasilje je manje mučno, znajući da tako nešto ne može da potraje. Brzo će ta rečenica izgubiti rok trajanja. Ako je tome tako, je li onda i istinita.

Sve sam se to pitala i nad njom se nadvijala, smijem li je napisati. Je li ona nepravedna prema onima što će nasilje na svojim leđima osjetiti, čim ta rečenica dovoljno odleži. Tako je i bilo. Ta je rečenica bila tek privremena varka, kratkotrajan godišnji. Da se uvjerim kako sam pogriješila, dovoljno je da Lipom prošetam, među ljudima, da im se u lica i stopala zagledam. Donedavno poluprazna, njom opet pulsira što se na obodu naših granica događa. Na registraciji red čekanja. Šetam, i sve mislim kako je sve to suludo, kako je sve to iščašeno. Negdje, u nekom prikrajku, postoji ovaj lager kontejnerski, za sve one vraćene sa europske granice. I šetam tim lagerom, zapažam, stabla su javora zasađena.

Prvo smo livadu raščistili, pa je betonirali, i nasuli šljunkom, iz njega su se rijetke trave otimale, a sad smo javore posadili. Dobro uhodano ludilo. Dakle, pripremamo se za prolongiranje situacije. Stabla će vremenom izrasti u visoku krošnju, i mi ćemo ispod njih hladovinu tražiti, sjediti i dočekivati i ispraćati sve te ljude. Sve te bijede i nesreće. I postat će nam normalno, posve normalno da radimo u tom jednom kontejnerskom lageru, gdje privremeno borave sve dok se ne uspiju probiti brane i ograde europske unije. Ili dok ne crknu, ne polude, ne predoziraju se od depresije, čekajući da se jedan san ostvari. Tako se čovjek privikava na ludilo, uz stablo javorovo. Red za ručak, red za čaj, znači red readmisije iz Hrvatske u Bosnu. Ulove ih, sprovedu do prve policijske postaje, u nekom skučenom prostoru čekaju rješenje svoje sudbine. Jedan obrok dnevno opet u nekom skučenom prostoru, koji oni zovu zindanom, zatvorom. Onda ih stave u autobus i sprovedu do bosanske granice. Preuzme ih bosanska policija. Završe na Lipi. Slijedi registracija, izolacija, medicinska i psihološka pomoć, ukoliko je tko zatreba, red za čaj, red za ručak, društvene i sportske aktivnosti, kreativne radionice.

Muškarci vam prave narukvice za uspomenu, uče vas što je zapravo bitno za čovječe ne ljuti se, da morate nekoga pojesti ukoliko želite pobijediti, policija s njima igra stolni tenis ako je društveni kutak prenapučen, čisto radi sigurnosne situacije. Tu ste već dovoljno vremena, i ako ste pametni, mogli biste i farsi, i paštu i arapski naučiti. I francuski, ako poželite. Svijet se skučio do mjere kontejnerskog naselja. I solarne su panele dobili. Kako je samo Europa izdašna. Nećemo na njih više ni previše struje trošiti. I dok se igra šah, ili odbojka, priča se o novim pokušajima. Inšalah Njemačka. Tamo se u kampu i džeparac dobije. 50 eura. Mašala. U Bosni samo prijateljstvo zbog kojeg govore Bosnia gud, Bosnia veri gud. Sjedimo, pijemo čaj. Razmjenjujemo fotografije naših života. Braća, sestre, roditelji. Jesmo li udani, jesmo li oženjeni, i zašto smo još sami. Što im je sa stopalima, to je otprilike kao da ima kažete dobar dan, kako ste, a oni kažu dogodila se Bugarska. Sedam dana hodanja po šumama, sedam dana bježanja od policijskih pasa i palica. Bulgaria no gud. Srbistan gud. Polis gud. Kamp u Srbiji, no gud, tu hranu ni psi ne bi omirisali. A kamoli pojeli. U Obrenovcu koji bi se obreli, tako su ga opisali. Nije ni za pse. Tako eto ispipavam tu svoju nesretnu rečenicu, svu njenu laž dok hodam među ljudima. Sretnu me razbijene glave, i kažu lažeš rečenico koliko si duga i široka. Čelo u povojima, opet stopala ranjava. Što se dogodilo. Dogodila se Bugarska. Ili Hrvatska. Ili kažu: „nekoliko su me puta srušili, vidio sam stvari koje nikad ne bih volio da se ponove“.

Ima ljudi dostojanstvenih, većih od života i nevolje, koji govore na ovaj su put krenule tisuće i tisuće njihovih zemljaka, od Turske preko Grčke, Albanije do Crne Gore, policija je posvuda ista, pruže li im novac, postaju nevidljivi. Od Turske prema Bugarskoj isto je činjenično stanje, ako dopadnu u kampove koje zovu zindanima, iza 16 nema izlazaka iz sobe. Niti radi nužde. Otimaju im stvari, naganjaju psima, ponižavaju. U Makedoniji policija je dobra, kada ih pronađu, prvo ih nahrane a onda upute da se vrate u Grčku. Oni to ne učine, nego produže dalje. Istinitost njihovih rečenica ne moram provjeravati jer kažu ponekad, imali smo sreće na hrvatskoj granici, samo su nas vratili, ili nisu nam uzeli mobitele, ili kružili su helikopterom iznad nas, nisu nas tukli, ali se nisu prema nama ponašali humano, tjerali su nas da hodamo satima, skakali su nam po stopalima, ili ne, nisu nas tukli, samo su pucali u zrak. Nakon fizičkog nasilja pucnjevi u zrak njima su samo pucnjevi u zrak. Ili prijetili su nam pištoljem, to im je zvučalo smješno, da nam prislone pištolj uz sljepoočnicu i kažu, hahahahah, sad ću te ubiti…. gađali su nas kamenjem, tjerali da hodamo šest kilometara bosi, sa cipelama oko vrata između dva policijska auta, kad više nismo mogli hodati tjerali su nas šutanjem da ustanemo i hodamo. Uništili su nam priključke za mobitele, pobacali su nam sim kartice.

Vlastita mi se rečenica ruga i optužuje. Nasilje ostaje nasilje, povremeno se prikrije, i onda produži dalje po starome. I dalje ispipavam vrijednost svojih uvjerenja, hodam, tražim ljude.

Zastanem kod Amina. Dosadna sam mu kao muva. Jer Amin sjedi sam u gomili. Amin je negdje daleko na pučini, njegov brod postojano tone. Ne znam kako to rade profesionalci, bacam mu plutaču: Amin, Amin uči me arapski, ja ove ljude moram razumjeti, Amine, ne mogu bez tvoje pomoći. Amin polako i lijeno isplivava, držimo se tih arapskih slova kao prsluka za spašavanje. Amine teško je to, sva ta pismena naučiti. Uz slova arapska i neke druge priče izrone, i kad Amin ne zna na francuskom objasniti, ili ja ne znam razumjeti, jer smo oboje tanki sa francuskim, on crta. Crta bugarske šume, i pse, i vojsku, i policiju, i obične ljude, i svi oni kradu, otimaju, tuku. A Bog, Bog sve vidi. Rukom na njega pokazuje.

Boga često spominjemo, tu nam prijevod ne treba. Još se samo u njega pouzdajemo. I crta Amin geografije, i posrednike, crta u eurima čamce i taksije. Amin više nema novaca da se ponovo upusti na opasne putove, niti mu ih ima tko poslati iza majčine smrti. I zato Amin sluša no volvere, no volvere, no volvere, i tone i više se nikud ne kreće osim dole, i sigurnost kampa ga steže. A Amin voli putovanja, i imaginira ih na francuskom, i onda ga opet gnjavim, i zujim, zujim dok me ne nauči kako se piše Džebel Atlas i Beni Mallal i Magreb ta njegova tužna i lijepa domovina, i kako se kaže magično more na francuskom i kako na arapskom. I kad ga pitam da mi odgovori Dobro sam. Ani Bihair Elhamdulilah. Kad progovorim nešto arapskoga, makar riječ dvije, to ga razvedrava. I opet smo dobro. Plovimo.

Crta mi svoj put između arapskih slova kojima me podučava. Neka, bilo je svega, i ružnoga, i priča je ta vunica, odmatamo je, pa je ponovo namatamo, i namatamo i govorimo, Bog sve vidi, i sve zna, i izranja tužna Aminova domovina, i opet namatamo, namatamo sve dok ta priča Aminova ne prestane biti njegova, sve se to Aminu ne događa, i sve će to on zaboraviti kada legne u krevet u Italiji. Neka, sve će proći. Inšalah, ta Italija.  Tako Amin ponavlja. Sve će loše zaboraviti. Inšalah Italija. I sve mislim, dobro je da Amin sad nema novaca, kad se nasilje opet razmahalo. Nek se smiri, nek se malo strpi. Dok nasilje bar kratkotrajno ne uzme godišnji.

polis.ba