Može li se čovjek naviknuti na opasan život? Oguglati na opasnost? Mojih nekoliko godina života u ratnom Sarajevu mogu to donekle potvrditi. Steknu se neka iskustva, bolje se procjenjuje otkud opasnost vreba, ne trza se na svaku pucnjavu, nekako se odrveni i pomalo navikne na opasno življenje. Ljudi s fronta nerijetko su govorili da su civili u Gradu izloženiji rizicima nego oni u rovovima. Nisam im vjerovao, mada je čitav Grad, u neku ruku, bio front. Tokom cijelog rata išao sam svakodnevno na posao. Izuzetak su bili dani kada se, zbog jakog granatiranja, nije moglo proviriti na ulicu.

Od mog stana na Koševskom brdu do Mis Irbine ulice ima oko jedan i po kilometar. Neki dijelovi Grada bili su stalno izloženi minobacačkoj i pješadijskoj vatri. Ulice koje okomito gravitiraju prema Trebeviću bile su neprekidno u vidokrugu i dometu mitraljeske u puščane vatre. I snajpera. Poprečne ulice su bile bezbjednije, ali se do cilja ne možeš doći samo poprečnim ulicama. Dok je veći dio Grada granatiran naizgled nasumice, a pomenute ulice bile pokrivene pješačkom vatrom, meni i mojim sapatnicima ostajalo je da biramo najmanje rizičnu maršrutu od stana do posla. Hiljade ljudi svakodnevno je bilo pred takvim izborom.

Fatalisti su to radili jednostavnije. Stalno su išli istim stazama, držeći se uvjerenja da se od sudbine pobjeći ne može. Pričali su kako se može poginuti i u skloništima, podrumima i mjestima gdje tobože „nema teorije“ da padne granata. Takvih primjera bilo je bezbroj. Nas nekoliko poznanika birali smo bezbjednije pravce po zakonu vjerovatnoće. Povremeno smo ih korigovali zavisno od artiljerijske i druge paljbe. Silazili smo na prvu etažu kosog lifta na Ciglanama, išli do Gorice, pa stepenicama do kafane Šetalište, presijecali Đure Đakovića, ulazili u Filipa Kljajića, pa u Hasana Kikića i Danijela Ozme do Kralja Tomislava. Zatim smo prelazili Titovu i, na kraju, ulazili u Dositejevu. Naravno, ovo su stari nazivi ulica. Ponekad se to prolazilo u cugu. Češće uz zadržavanje u prolazima, iza zidova, u stubištima, pod stepeništima…

Svakodnevno smo nagađali koja je putanja bila najsigurnija. Dorađivana je ona uobičajena sa svojevrsnim dnevnim „amandmanima” u odnosu na jučerašnju, što je ponekad dobivalo i komične završnice. Bezbroj noći proveli smo u podrumima, tim slabašnim skloništima, brojeći pogotke granata u susjedne zgrade i u našu zgradu, da bismo sutradan ponovo krenuli na posao. Niko nije znao da li će se taj dan vratiti s posla. Smog i magla, poznati neprijatelji Sarajlija u zimskom periodu, u ratu su dočekivani sa radošću. Kretalo se više i slobodnije.

Početkom aprila 1993. izbrojali smo da je na našu najsigurniju putanju palo 96 raznih granata: na svakih petnaestak metara po jedna. Dešavalo se da prođemo, a za minut-dva na našu stazu padne granata, od koje neko pogine ili bude ranjenih. Drugi put mi zakasnimo koju minutu iza trenutka eksplozije.

Ne računajući ona zviždanja, kako narod kaže, „pokraj uva“, a obično je bivalo podalje, imali smo učestale susrete sa smrtnom opasnošću. Kod Jugobanke „sasu“ rafal u drvo iznad naših glava. Uz Veliki park prešiša nas granata i eksplodira na udaljenosti od desetak metara. Na Trgu nesvrstanih rafal se zabi uz zid pokraj mene i prijatelja. U Đure Đakovića metak se odbi od transportera i prozuja nam kraj glava. Granata pade pred moju garažu, izbuši željezna vrata i „jugu“ uzduž. Eksplozija granate sa susjednog krova slupa prozore s jedne strane stana. Granata u drugoj ulici porazbija ostatak prozora. Geleri jedne eksplozije „izrezbariše” kuhinjsku garnituru. Slično je bilo i na poslu. Skrši se sprata iznad mene. Poslije sprat niže. Na zgradi su sačuvana ulazna vrata, ali su razbijeni svi prozori u prizemlju. Sjediš čitav dan u kancelariji kao glineni golub, nešto piskarajući.

Dežuram jedne noći u takvoj zgradi. Nešto kô čuvam. Bez oružja. Nema svjetla niti imam bateriju. Negdje u gluvo doba ulazi neko kroz razbijeni prozor u prizemlju. Ja uz vrata. Usmjeri mi snop svjetlosti u lice.

– Šta tu radiš? – upita.

– Čuvam zgradu – rekoh, svjestan besmislenosti takve obaveze.

– Čuvaj, čuvaj – reče neznanac, nasmija se i ode.

Pričam jedared poznaniku kako sam umalo poginuo i šta mi se sve dešavalo, očekujući neki gest saosjećanja. On me gleda odsutno i pita:

– Znaš li gdje da nabavim barem malo hljeba?

Ispričah drugom prilikom u komšiluku da sam naišao na tijelo mladog čovjek, a jedan od prisutnih upita:

– Dobro to, ali ima li šta novo?

Njemu, i ne samo njemu, to više nije bila novost nego svakodnevna pojava.

Dođe mi u kancelariju stari prijatelj. Skamenjen. Poginuo mu osmogodišnji unuk. Volio ga je kao oči u glavi, kako se samo mogu voljeti unučad. Povela ga baka sebi da ga okupa, pa poginuli i on i baka. Majci tog unuka, prije sinovljeve i majčine smrti, poginuo je otac a od ranjavanja paralizovan je brat. Smrt je vrebala na svakom koraku. Stoga ona nije ni bila novost. Svako je svoju tragediju u sebi nosio. Nesreće su stizale jedna za drugom, u četama, kako kaže Šekspir.

Jednom na povratku kući čekamo da snajper prestane gađati mete u Đure Đakovića. A on se nameračio da gađa kontejner kraj „Šetališta“. Svake dvije minute novi pogodak. I tako gotovo pola sata. Mlađi i hrabriji su u trku iz Sutjeske prelazili do „Šetališta“. Sarajevska varijanata „ruskog ruleta“. Mi stariji smo čekali da prestane ćeifiti. Usput slušam priču kako je jednom nesretniku izbušio sve kanistere pune vode. Ne rekoše da li je i vlasnika dokrajčio.

Na bliže zvižduke projektila bacali smo se na pod, asfalt, zemlju, travu, snijeg, led, zavisno od mjesta i godišnjeg doba. Prolazili smo krvavim ulicama pored mrtvih ljudi ili dijelova njihovih tijela.

Spemam se jednog dana da s posla krenem kući. Granatiranje i pucnjava su u toku. U onom dvoumljenju kada ne znaš da li ići ili čekati. Riješim da pođem. Raspoloženje primjereno – turobno.

– Razvedri se – kaže mi jedan sapatnik. – Vidiš da je vedro i da ptice pjevaju.

Smijali smo se od srca. Nekako je trebalo sačuvati ono što je preostalo od mentalnog zdravlja. Susretao sam ljude koji su potpuno potcjenjivali opasnosti. Pretrčavamo jednom raskršće Titove i Kralja Tomislava, koje je svojevrstan brisani prostor. I dok mi trkom napuštamo to opasno mjesto, dva postarija čovjeka mirno sjede na kamenom zidiću. Udubili se u partiju šaha.

Jednom granate polomiše stablo u Velikom parku. Ne zazirući od druge granate, od kojih se često ginulo, ljudi počeše da sakupljaju i nose granje. Ogrijev im je bio važniji od života.

Jednom ja i poznanik čučnusmo na zvižduk granate i ostasmo u tom položaju desetak sekundi.

– Šta ste to izgubili pa tražite? – šeretski nas upita jedan od prolaznika i šetajući produži niz ulicu.

Sve će ovo jednog dana biti daleka prošlost. Izblijedjeće sjećanja. Ostaće ono što je zapisano u hronikama i napisima pojedinaca. Razne komisije procjenjivaće materijalnu štetu. Kod bezbroj ljudi dijagnosticiraće se takozvani posttraumatski stresni poremećaji. Niko nikad neće moći procijeniti veličinu ljudskih tragedija, ličnih i porodičnih, dubinu i obim njihove boli. Spram njih, moja priča o svakodnevnom izlaganju opasnostima nekom neće biti vrijedna pomena. Ipak, možda je ovo i ovakvo pisanje posljedica izlaganja stresnim događajima. Stručnjaci kažu da se one mogu ispoljavati i u vidu nekontrolisanog pričanja i pisanja. Jednom mi prijatelj reče:

– Ma, najvažnije je da si ti uvijek bio promašen. Vidiš, dobro je nekad biti i promašen čovjek.

I

Skidajte sve mostove sa r’jeke moje izdišuće,
Obale vlasne ne vidim, samo járe ljetne palež,
Od zapada do Siona sve su vode isušile,
i Jordan i Taho, mȏra, Miljacka i Manzanares.

Skidajte sve mostove jer sȃm sam sebi pretežao,
Vrleću misliju i slaženjem u ponor im bezdan;
Sjećam li se Galicije? Tamo tek sam gladovao
za hljebom kog nemade – sad ja sam onaj kojeg nema.

I kojeg žude kajzeršmarni1 tirana i mračnjaka,
Ipak sam im umakao i nisu me razdrobili;
Ja izdišem slobodan, izlijte r’jeku mi u kanal,
Pa ulijte neku drugu, da nismo mȕktē mostili2

Od daha do daha, tako je daleko, hibridna gomila,
Do Bosne, Španije, nikad mi bliže – Saksonija mogila!3

II

Tajne moje duše, o tajne duše želim otkriti,
Nebo želim kao papir, kao papir nebo c’jelo;
O izlivaj se more plavo u sjajnocrnu tintu,
Reći ću ti tajne i tvoje tajne izliti smjelo.

Kad stisnemo se mracima, fotofobični međusob,
Naš zaključani bezoblik delirično se klati;
I mi dva smo nerastajna čiji zajednički kosmos
ni malena me ne trpi, već znajuć’ da će rasti

strast za tvojim znanjem, romansom starom da ga rasunčim,
nesalomljivo i stoički opjevam mu fuziju;
ovo je moja neznatnost i tvoja svjetlost; ja učim
zemlju gutati, Tajfu Toledsku4 i Andaluziju

bačene na hrpu katranastu stršeću u vazduh
Bergen-Belzena – priljepčiv, bakračem5 tvojim razasut.

1 Kajzeršmarn (njem. Kaiserschmarren, die) – jednostavni domaći slatkiš od izdrobljenih mrvica; pejor. bezvrijedna umjetnička tvorevina koja podsjeća na staru Austriju (plitka opereta i sl.)

2 mȕktē (tur. müft; perz. muft) . reg. badava, besplatno

3 mogila (rus. могила) – grob; izraženo izdignut grobni humak po običajima kopanja mrtvaca kod nekih naroda.

4  Toledska Tajfa (špa. Taifa de Toledo, Reino de Toledo), jedna od taifa Al-Andaluza nastalih raspadom Kordobskog Kalifata 1035. godine. Prestaje postojati kršćanskom rekonkvistom 1085. 

5 bakrač (tur.) – kotao od bakra za kuhanje na otvorenoj vatri

Dr. Kalmi Baruh (1896 – 1945) rodio se igrom slučaja u Sarajevu (porodica mu je živjela u Višegradu) kao osmo i najmlađe dijete Salamona Baruha i Flore Abinun. Nakon završene osnovne škole u Višegradu, pohađa Veliku realnu gimnaziju u Sarajevu, i već u mladom uzrastu počinje prevoditi jevrejske priče sa nekoliko stranih jezika. 1915. mobilisan je u austrougarsku vojsku, poslat na galicijski front, gdje biva zarobljen, te će gotovo dvije godine provesti u ruskom zarobljeništvu na Kavkazu, gdje u uslovima ograničene slobode ipak uspijeva pohađati i neka od predavanja na Kazanjskom univerzitetu.

Pripadao je mladoj generaciji sarajevskih Sefarda koji su se školovali na prestižnim evropskim univerzitetima kao stipendisti Jevrejskog kulturno-prosvjetnog društva „La Benevolencija“. Kalmi Baruh studira romanistiku najprije u Zagrebu, a zatim u Beču, gdje 1923. i doktorira. Bio je jedini balkanski Sefard kojem je španska vlada dodijelila stipendiju za postdoktoralne studije u Centru za istoriju u Madridu, gdje sarađuje sa najvećim svjetskim autoritetima u oblasti hispanistike i sefardistike. Kalmi Baruh bio je veliki erudita i poliglota. Pored maternjeg srpskohrvatskog i judeo-espanjola, govorio je i njemački, engleski, francuski, portugalski, katalonski, galicijski, talijanski, latinski, grčki, hebrejski i ruski jezik.

Od velikog je značaja i Baruhov književni rad. Njegovi esejistički, prevodilački i publicistički ogledi, osim sefardske tematike, obuhvataju i špansku književnost od vremena Majmonidesa pa sve do Španskog građanskog rata.

Po završetku školovanja, dr. Kalmi Baruh se vraća u Sarajevo i postaje gimnazijski profesor francuskog jezika i književnosti. 

U godinama pred Holokaust, kada su već zaživjele represivne mjere nad Jevrejima, a kao jedna od njih i ograničavanje broja upisane jevrejske djece u srednje škole, dr. Kalmi Baruh postaje jedan od osnivača Jevrejske gimnazije u zgradi Jevrejske opštine, kao i njen prvi direktor.

Nakon godina profesionalnog šikaniranja i stalnog prisilnog prebacivanja iz mjesta u mjesto, iz škole u školu, 1941. godine, ukazom poglavnikovog povjereništva u Sarajevu od 3. maja, Kalmiju Baruhu biće zabranjen rad, te je otpušten iz službe bez prava na penziju, nakon čega zajedno sa braćom bježi pred ustašama, najprije u Sandžak, a zatim i u Crnu Goru. Nejasne su okolnosti Baruhovog hapšenja, najvjerovatnije u Pljevljima, ali ono što se zna je da je odveden na prisilni rad, a zatim i deportovan u koncentracioni logor Bergen-Belzen u Donjoj Saksoniji, gdje će za njega nanovo uslijediti mučenje, prebijanje i ponižavanje.

Shrvan mučenjem, glađu i bolešću, ipak dočekuje kraj rata i savezničku pobjedu, ali uslijed pjegavog tifusa i opšte iscrpljenosti uopšte više nije bio u stanju ni primati hranu, te umire u mukama, nekoliko dana po oslobođenju. Njegovo tijelo sa hiljadama drugih zaraženih tifusom bačeno je na gomilu koja je dosezala nebeske razmjere, a zatim i spaljeno.

Duško Trifunović: Pristao sam da budem igračka, ICR, Rijeka 1988.

Boga pitaj gdje je skončao primjerak ove knjige iz kućne biblioteke na Sepetarevcu, kupljen, nakon dugo premišljanja, kod Stipe u Svjetlosti. Sjećam se da sam uzeo s pulta upravo pristiglo svježe izdanje, njuškao ga i listao, pa listajući dugo čitao, sve dok me knjižar nije upitao: “Pa zašto čitaš kad sve znaš?” I doista, znao sam sve te pjesme napamet, naprosto zato što je u ovoj knjizi Trifunovićeva pjevana poezija (premda ne sva), gotovo redom sve veliki hitovi jugoslavenske zabavne i pop glazbe, koje, htio ne htio, čuješ na radiju, pa ti se trajno, zajedno s melodijom, te glasom pjevačice ili pjevača, usijeku u memoriju. Ali nije moj problem s kupovinom ove knjige bio u tome što sve pjesme napamet znam, nego u tome što nisam volio, niti sam svojevoljno slušao tu muziku i te pjevače. Premda sam već bio odrastao, te godine izašla mi je i prva knjiga, pa su s odrastanjem omekšali stilsko-estetski fanatizmi i ekstremizmi iz godina punka i novog vala, nije se još uvijek odvila kataklizma, nije se zbio taj veliki strašni događaj koji bi šećernom vunom nostalgije obavio sav jučerašnji svijet. Knjigu sam na kraju kupio, jer su mi se pjesme koje sam napamet znao činile nekako boljim, tako odštampane na knjiškom papiru. I to me je zbunjivalo. Poslije sam, pogotovo nakon rata, nabavio, kupio ili na poklon dobio više knjiga u kojima je bila i pjevana Trifunovićeva poezija, tojest njegovo estradno tekstopisalaštvo, ali najzanimljivija mi je ostala ova prva. Objavljena u Rijeci, jednom od onih gradova u kojima se začinjao naš punk, kod nakladnika koji će ubrzo zatim prestati da postoji, u kontekstu koji je bio drukčiji od onog kakvim ga je zamišljao urednik knjige. U gradu koji je doista tad bio prijestolnica kulture, tojest kulturne alternative, Duško Trifunović bio je alternativa alternativi. On je, kako bi to Šaban Šarenkapić rekao, bio pjesmar, jezični zanatlija i obrtnik, suputnik estradnog mainstreama. Za nas, talibane punka, maljevičevce i oduševljene sljedbenike Tucka i Bucka, Duško Trifunović bio je jedan od glavnih stilsko-estetskih neprijatelja.

Trideset i pet godina kasnije, u Puli sam, u još jednom od mrijestilišta onodobne alternative, upravo na dan velikog koncerta Zdravka Čolića u Areni. Pjevaču su sedamdeset i dvije, na licu mu se u klancima bora i u mojmilima podočnjaka poznaju sve njegove godine, ali glas, glas je onakav isti kakav je bio. Jedan jedini put bio sam na njegovom koncertu, 1977. ili 1976, s majkom, na stadionu Koševo, i skoro da mi je žao što ne idem u Arenu. Nemam kartu, ali važnije od toga je što ne znam kako bih sebi objasnio zašto sam se sa svim tim ljudima našao na Čolinom koncertu. Otišao bih, ali na koncert koji bi bio samo za mene. I još nekolicinu ovakvih. (Ani ne govorim ništa o ovom, jer bi se ona polomila da nam nabavi karte, kad bi makar i naslutila da bih ja to zbog nečega volio…)

A volio bih, da, upravo zbog tih Duškovih pjesama koje će sigurno otpjevati. Recimo, “Glavo luda”, jedan od hitova upravo s tog albuma iz 1977, nazvanog “Ako priđeš bliže”. Tema je vječna ljubavna, pa pjesma započinje skoro banalno: “Glavo luda, sve se mijenja/ Šta će nama izmirenja?/ Ako nije srce vruće, sve je nemoguće” U prostim, pijevnim osmercima, uvjeren u svoju lukavost, u to da on uvijek zna što mladosti treba, i neusporedivo siguran u svom zanatu, pjesnik je pjevaču ponudio pjesmu koja u sebi ima nešto od one opće pijevnosti velikih narodnih epskih i lirskih deseteraca i dvanaesteraca, koji kao da i nisu napisani u jeziku, nego kao da je jezik iz njih nastajao. I kako majstor ne umije ostati banalan, čak i kada oholo to poželi, kreće ludilo: “Promijenila riba more/ Rob čuvara, zvjerka gore/ Kožu zmija, duga boje/ A ti samo tjeraš svoje/ I zavede me u bespuće/ Živjeti je nemoguće/ Nemoguće, znaj”. U ljudskoj zbilji, ili pod ustaljenim okolnostima na Božjem svijetu, ribe ne mijenjaju mora, niti je robu dano da mijenja onog pod kojim robuje. Ali promjena je, veli Duško, baš velika, posvemašnja, pa se zbiva i ono što je nemoguće, znaj. Jedino ti samo tjeraš svoje.

U ona prva doba, pa i u ona druga, kad sam kod Stipe u knjižari kupovao knjigu s ovom pjesmom, ovi stihovi nisu značili ono što danas znače. Naime, 2023. ovo je pjesma o onome što se sa svima nama, konkretno sa mnom, dogodilo u ratu. Doista, riba sam koja je promijenila more. I rob sam, koji je promijenio čuvara. A koliko je puta u ratu zmija promijenila kožu i kako je duga promijenila boje, o tome da se i ne govori. Ali tko si onda ti koja “samo tjeraš svoje”? U ono doba, bila je to neka cura, ljubavnica, žena. Danas, međutim, pjesma “Glavo luda” pjeva o ovoj glavi na ramenima. I riječ o drami jedne, a ne dviju osoba. “Šta će nama izmirenja?”, pjeva Čola, Duškovim glasom. Doista, kakve bismo nakon svega imali koristi miriti se sa sobom, svojom naravi i tom ludom glavom? Nevjerojatno je kako 1977, kao dječak s mamom, na stadionu Koševo, te kako 1988. kao student filozofije, u knjižari, začitan nad ovom knjigom, nisam razumio o čemu ona govori? Ili je tada, kako je moguće kod doista velikih pjesnika, pjesma istim riječima govorila jedno, a trideset i pet godina kasnije govorit će drugo?

Kažem da ne znam što je na kraju bilo s ovom knjigom, iz kućne biblioteke na Sepetarevcu, ali ako naiđete na nju u nekom antikvarijatu, svakako je kupite. Čitajući u njoj tekstove estradnih songova otkrivat ćete da je sasvim moguće neku pjesmu cijeloga života napamet znati, a da ne znate o čemu pjesma zapravo pjeva. To o čemu pjeva moglo bi vam spasiti život. Ili vas spasiti od života. Duško Trifunović to je činio za druge, ali nije mogao i za sebe. Jedna druga njegova pjesma, koju također pjeva Zdravko Čolić, išla je ovako: “Da mi nije ove moje tuge/ Živeo bih ko što drugi žive/ Pevao bih i voleo druge/ Imao bih sjajne perspektive/ Da mi nije ove moje tuge.” U srijedu, 13. rujna 2023, Duško Trifunović proslavio bi devedeseti rođendan.

Zlatna ribica 

Seid Memić Vajta, pjesma iz 1979, jedan od rasutih Duškovih biserčića. Motiv je, naravno, onaj puškinovski. Upecao ribar zlatnu ribicu, ona ga moli da ga pusti, pa da će mu ispuniti jednu želju: “Zar samo jednu, ribar pita/ Dosad su uvijek bile tri/ Kakva su ovo došla vremena/ Možda i nisi zlatna ti?” Na što mu ribica odgovara: “Vremena ova kakva su da su/ Šta tebe briga, reci želju/

Provedi život k’o niko tvoj/ U pravoj sreći i veselju”. To njega baš naživcira, pa kaže: “E, kad je tako, kad si takva/ Idi nek’ te drugi hvata/ Ja nisam čovjek od jedne želje/ I pustiću te iz inata”. Riječ je o kabaretskom songu s poantom, dostojnom Bertolta Brechta i Kurta Keilla. Doista, Duško je mnogo bolji pjesnik od Brechta. Njegovi estradni songovi dostojni su Brechtova genija, ali je mimo tih songova Duško Trifunović bio još jedan cijeli veliki pjesnik.

Ima neka tajna veza

Bio je to soundtrack za nekakav televizijski film. Navodno, priča je to o zatvorskom čuvaru, koji odlazi u penziju. Glazbu piše Goran Bregović, tekst za pjesmu Duško Trifunović. Pjesmu je za film otpjevala Jadranka Stojaković. Odmah zatim snimila ju je mlada pjevačica u usponu, inače sarajevska zubna tehničarka, Sabina Varešanović. Zatim je i Brega shvatio da ima veliki hit. Duško je u svijet pustio svoj tekst, i u njemu frazu koja prethodno nije postojala. U pjesmi ovaj je distih: “Sidro koje lađu čuva da ne bude buri plen/ Tone skupa sa tom lađom, jer je ono dio nje”. Tipični Duško. Inače, premda rođeni ijekavac, koji je dosljedno ijekavski uvijek i govorio, otpočetka pisao je ekavsku poeziju. Većinom za ijekavske pjevačice i pjevače, koji bi je onda ijekavizirali. Onda je sve to moglo.

Adem 

(12. 6. 2013 – 25.10. 2022)

Bio je kraj juna ili prvi dani jula (2013. godine), spremao sam se za put na jug (Srbija, Novi Pazar), ali bez želje i takata. Bio sam na bolovanju, napala me jaka depresija i u februaru, nakon „opsežnih pretraga“ jedan simpatični ljekar obrijane, krupne glave i krupnih vodenih očiju – i sam invandrare (stranac), porijeklom sa Islanda na koji se upravo spremao vratiti – zaključio je da sam „u duhu“ nakupio svega i svačega i da sada, slično starom kompjuteru, primam ali ne reagujem na komande.

Odredio mi je šest mjeseci bolovanja i ja sam se tome radovao. Eto, najzad, vakta za pisanje. Ali čim sam izašao vani, spopala me čudna neugoda. Nešto nalik strahu i očaju suntalo se u stomaku i pelo uz prsa ka glavi i pretvaralo se u paniku.

Nisam mogao da se sjetim gdje sam ostavio ranac, gdje bicikl, treba li nekuda da krenem ili sam se odnekud vratio.

Od svih njenih zâla, ovo je najgore: Služi se zaboravom kao gumicom, umrlja i izbriše sve što nađe u pamćenju. Bilo je dana kada nisam mogao da se sjetim datuma rođenja, imena bliže porodice; kad sam bio nepokretan i kad mi je krajnji vidik bio ćilimasta deka na krevetu.

Prvih dana i nedjelja, da Bog sačuva, veliku sam vatru progutao. I sad to preskačem, o tome sam već pisao (Ariman, II).

*

Po jednoj kontroli dobro sam se zabrinuo šta ću i kako ću dalje. I donio odluku: ustajati prije sedam sati. Iza sedam sati ne smije me biti u postelji. Tačka. Nema drugo.

Išao sam, s prva, u grad, najčešće u Ariman, na terasu Arimana, ali mi je brzo dojadio. Tu sam i ranije truhnuo, ono čega sam se prisjećao samo mi je verem podizalo. A onda sam pronašao Hoje O i dammarne. U isto to vrijeme upoznao sam i H., doduše “napremase”, tek smo započeli mejl prepisku. Mahnito se vežući za nju, pisao sam i brisao mejl za mejlom, jedva shvatajući da ću, tako, prenijeti na nju svoju tjeskobu i samštinu i odbiti je od sebe. Nekako sam se dozvao pameti. Pa sam sveo mjeru na tri-četiri mejla dnevno. Izjutra, na podne i dva uveče – kad uzimam i lijekove.

*

Jedno jutro krenem gornjom, dužom stazom. Ta je staza iznešena, nema krupnoga rastinja, osim niske bobinje: aronije, ribizli, malina. Osjetim, odjednom, da mi ledi u lubini, da se noge krate. I strah koji je teško opisati. Nije zemni, Bog zna šta je. Samo čekaš prasak koji će te u prah rasijati.

Siđem nekako do prvog jezerca. S lijeve strane u vodu zalaze visoki držači, sa rešetkastom, metalnom platfornom. Dole ispod, vidjeću docnije, huči i klokoće sistem koji reguliše prelivanje vode. Pomislim kako se trebam ukloniti s očiju drugih prolaznika – i popnem se na platformu. Sjednem na rešetku, dogorijevam, trpim. Još mi se pogled nije ugasio, još sam svjestan onog u šta sam gledao.

Uz ševarje s lijeve strane – taman ispod reda mladih joha, vidim dva labuda. Klize onde, kao da klize po ulju, bez pokreta, bez šuma. Jedan se odvaja i zaplovi pravo k meni. Prišao mi je na po metra blizu. Tu se, onda, utajio. Vidio sam mu crne zaliske nad kljunom i veoma sitne, crne oči. Jedna baka koja je, pomažući se sa dva štapa, prolazila pored, zastala je i dovikivala da se čuvam, da se vratim na stazu, jer su labudovi opaki i mogu me napasti. Ja sam je čuo, ali se nisam pomjerao. Baka nas je – sve grdeći „pijanu budalu“ razminula i ja prolaznike više nisam opažao.

Adem, 24.10. 2013.

Prisustvo ptice smirlilo me, otkravilo. Kao kada sa studeni uđeš u toplu odaju. Eto, dumao sam, našao si druga. (Mogao sam ga dodirnuti samo da sam ispružio ruku.)

To nije, vjerujem, poduže trajalo.

Vratio sam se u stan, potražio na internetu malo podataka o svom prijatelju. Negde je pisalo da se labud zna vezati za osobu koju češće sreće. To me radovalo. Otišao sam do mrznog Netta i kupio zeleni (karfiol, brokoli) i mrežica sa mljevenim zrnjem i krenuo na Hoje.

Labuda sam pronašao na drugoj damarni. On je, stvarno, čim me opazio, zaplovio ka obali duž koje sam koračao. Spustio sam zeleniš u vodu. Samo ga je kljunom promuljao, i mirno se udaljio. To se ponovaljalo nekoliko dana. Kako je bio Ramazan, to sam ja pravilno zaključio (i prenio H.) da se radi o labudu-muslimanu i dao sam mu ime Adem.

*

Da privodim zgodu kraju: Oktobar je mjescec, 2022. Maloprije sam Adema vidio. Ušao je u godine, pa caruje mirno, bez sile i huke. Ranije je bio “tanak na živcima” i znao je, naročito za zimskih mrtvila zaprašiti krilima i zagnati da istjera s voda i najmanju pticu. Ponekad bi izašao na stazu, raširio se onde i niko živ nije smio proći. Čak se oni odvratni psi pitbuli sa ružičastim glavurdama pred njim koče i sijedaju na stražnjice.  

Ademu sam zahvalan za ovo: tražeći ga i idući za njim, otkrio sam Hoje O i njegovu floru i faunu (H. predlaže da dodam i ovo: da Adema nema, da ga nije bilo, ja se ovdje, na severu svijeta, ni jedanput ne bih ljudski nasmijao.). 

 za Mathiasa Hannaua

Na prvu godišnjicu Titove smrti
Poveo sam oca u bioskop

Zbog žurnala
O bitkama vijeka –
O pobjedama i porazima

I dok smo u polumraku
Koracima sitnim
Napuštali salu

Pod slovima
Što navješćuju kraj –
Na pocijepanom platnu

U plićaku:
Mrtvoga vojnika
Noga pomjerala je cijeli Okean

(1987-2020)

Lisa Nowak bila je primjer uspješne i emancipirane žene, one koja dokazuje kako se u sretnoj obitelji, s dobrim i požrtvovnim mužem, mogu pomiriti majčinstvo, uspjeh na poslu, izuzetno društveno uvažavanje. U četrdeset i četvrtoj imala je troje djece, sina i dvije krasne blizanke, te karijeru kakvu u Sjedinjenim Državama, a onda i na cijelome svijetu, ima jedva desetak žena i tek nešto više muškaraca. Gledamo Lisu na službenoj fotografiji, našminkanu, onako malo pretjerano, kako se već šminkaju Amerikanke, pažljivo fenirane kose, kao u kakve republikanske senatorice, dok u svemirskome skafanderu, nasmijana kao milijun Kineza, gleda negdje daleko u budućnost, mjerka svijet šmekerskim pogledom osobe kojoj nitko, pa ni predsjednik Bush, ne može oduzeti ono što je u životu stekla. Istina, on je posljednji koji bi joj išta oduzimao, jer je Lisa simbol onoga što jednoj ženi može omogućiti američki način života, zbog kojega je, ako se sjećate, Predsjednik i pokrenuo sve ove ratove.

Tu bi priča o Lisi i završila, zapravo ne bi ni počela, jer kome bismo i zašto pričali o jednoj savršenoj astronautkinji, da se žena nije zaljubila u mlađega muškarca, lijepoga pilota po imenu William, u kojega je, međutim, bila zaljubljena i inženjerka u NASA-i Colleen. To je situacija u kojoj bi većina žena i muškaraca odustala, malo bi patio, pa bi zaboravio Williama, koliko god bio lijep i šarmantan, jer tko bi se oženjen, ustvari – udat, pa još s troje djece na grbači, borio sa suparnicom za naklonost drugoga muškarca, koji je, tek uzgred recimo, također oženjen i ima djecu? Lisa nije odustala, odlučila je boriti se, uzdajući se u svoje nadljudske astronautske sposobnosti, ili možda vjerujući u to da je ljubav vrijedna toga da se za nju učini sve. Da bi prije suparnice stigla do odabranika svoga srca stavila je pelene, da se ne mora zaustavljati kad joj se piški, sjela je u auto, pa je iz Houstona – Teksas krenula na put do Orlanda – Florida, što je dobar komad Amerike, kaneći da spriječi Colleen da prije nje dođe Williamu. Stigla ju je na Floridi, na aerodromskom parkingu, i napala je suzavcem. Borba dvije uposlenice NASA-e nije, na žalost, snimljena, ali vjerujte mi na riječ, vidio sam tu scenu barem tri puta u životu, kao i gotovo svatko tko je odrastao malo istočnije ili malo južnije od Zagreba.

Policija je ekspresno djelovala, uhitila je astronautkinju, a na fotografiji koja je tom prilikom snimljena za policijsku kartoteku Lisu Nowak skoro da ne možemo prepoznati. Izgleda kao očerupana kokoš, tužnoga ljudskog pogleda, sve je američko nestalo s nje. Novine su se odmah raspisale da je astronautkinja poludjela, a u NASA-i su to spremno potvrdili, kao što će tezu o ludilu vjerojatno potvrditi i tim psihijatara. U svijetu u kojemu je Lisa Nowak do jučer bila tako silno uspješna da je mogla biti i jedan od njegovih simbola i amblema, ničim se, osim ludilom, ne da objasniti ono što je ta žena napravila. Naime, u tom je svijetu, u kojemu, na žalost, i mi sve više živimo, ljubav nešto što nije ekscesno, opasno, devijantno, destruktivno, asocijalno… ili jednom riječju – škodljivo. Ljubav je kao niskokalorijski osvježavajući napitak, kao fitness, wellness i nes bez kofeina, ljubav je kao prozak i kao Condoleezza Rise, umirujuća i dobra za probavu, kao celulozna vlakna u hrani. Sve što govori suprotno, mora se, logično, proglasiti ludilom.

Lisa Nowak zapravo je žena iz naše kalete i mahale. Možda bismo ju mogli naći i u nekim dijelovima Zagreba, u Dubravi ili na Peščenici, ili u starome Trnju, ukoliko staro Trnje još postoji. Ona je redovito srednjih godina, pomalo ocvala i prezrela, ali dobrodržeća bivša ljepotica, koja svakoga jutra ide do dućana u trenirci ili u šlafroku. U vremenima kada su vikleri bili temeljni čimbenici ženskih frizura, a o tim vremenima zapravo najradije i govorim, dolazila je do dućana i s viklerima na glavi, koje bi nonšalantno prekrila maramom, a oni su se, obično plastični, zeleni i ružičasti, ocrtavali i izvirivali kao važan svjetonazorski element, kao ono po čemu se takve žene razlikuju od drugih žena. Kao što se i Lisa Nowak svojom isfeniranom kosom u astronautskome skafanderu razlikovala od drugih žena. 

U neka doba, takva bi se dobrodržeća gospođa, što pod utjecajem hormonalnih bura i uragana što zbog vlastite odvažnosti, zagledala u muža svoje prve susjede, obično iste takve dobrodržeće osobe u šlafroku. Mužu ili nije bilo mrsko, ili bi bježao glavom bez obzira, to za našu priču nije ni važno, ali kada bi se jednoga dana dvije gospođe, namjerno ili slučajno, srele ispred dućana, događalo se upravo ono što se dogodilo na aerodromskom parkingu na Floridi: vriskom, drekom i noktima branili bi se Amorovi argumenti, a vikleri bi frcali na sve strane!

Uzalud vam svemirska tehnologija i istraživanja drugih galaksija, uzalud ste među tisućama žena birali najjaču, najpametniju i najsposobniju, da vam bude astronautkinja. Uzalud su se timovi stručnjaka bavili predviđanjem svake mogućnosti, kvara na raketi ili ljudske greške, jer je nemoguće predvidjeti i osujetiti nešto tako jednostavno i banalno. Ljubav, dakle! A kada se ljubav dogodi, onda ćemo je, eto, nazvati još i ludilom. Istina, kada bogati i uspješni tako polude, vijesti o tome objavljuju se u vanjskopolitičkim rubrikama i na stranicama spektakla i zabave, a kada poludi sirotinja, njihova ljubav završi u čemeru crne kronike.

Kylie Minogue je, na drugome kraju svijeta, imala ljubavnih problema kad i Lisa Nowak. Nju je ostavio dečko, francuski glumac Olivier Martinez. Javnost je tom viješću bila više uznemirena nego tučom među svemirskim mahalušama na Floridi. Na internetu i u ženskim magazinima, čak i u – na okrutnost vazda spremnim – tabloidima, uzrujani publikum proklinje Oliviera i brine se kako će nesretna Kylie preživjeti još jedno iskušenje sudbine. Kada bi se nevoljnika slučajno dočepali, proveo bi se gore nego Osama bin Laden. A zašto? Samo zato što je napustio ženu koju više nije volio. E, ali ta žena je Kylie, pa stvar zvuči strašno, kao da je napustio Snjeguljicu, Trnoružicu, Pepeljugu i vilu Sunčicu, istovremeno.

Kylie Minogue se povlači po sceni već dobrih dvadeset godina, a njezin hit, jedini kojega uopće znam, ili kojega uspijevam identificirati s njom, I Should Be So Lucky, vladao je dalmatinskim diskoklubovima još u onim predratnim godinama. Tada je, barem u balkanskoj percepciji, MTV bio na vrhuncu, gledali smo ga u svakome kafiću, nije bilo ni ZAMP-a da uzme porez na budale, a Kylie je u spotu za taj jedan hit izgledala kao mala bijela kurvica, kakvih je u to vrijeme bila puna scena. Dvadesetak godina kasnije, Kylie je mlađa nego što je bila tada, premda su joj četiri banke. U međuvremenu je od lake ženske u lakiranim plastičnim hlačicama postala nježna, nevina i čista Barbika za odrasle, jedno od najbezazlenijih slatkih lica iz svih svjetskih tabloida. Stariji čitatelji se sigurno sjećaju Politikinog zabavnika i u njemu rubrike „Obucite Hogara i Helgu“. Kylie Minogue je danas, u planetarnom smislu, simbolični nadomjestak za tu rubriku, samo što se Kylie ne oblači, nego se traži najboljega muža za nju, pate se njezine ljubavne muke, a nedavno je cijeli planet bolovao i njezin rak dojke. U toj je bolesti bilo nečega što je dodatno sablažnjivo, naime, ni po čemu se nije moglo zaključiti da boluje neka stvarna osoba, nego je to, opet, više bila Snjeguljica. Lako bi se moglo reći da Kylie Minogue uopće ne postoji, ili postoji kao Barbika, koja se mijenja iz sezone u sezonu, ali nikada ne stari i ne živi život žene.

Stoga ni ljubavna priča Kylie i Oliviera nikada nije bila stvarna. Gledali smo fotografije na kojima se njih dvoje ljube, negdje je objavljena i slika na kojoj on, slikan s leđa, s buketom cvijeća odlazi da ju posjeti u bolnicu. Ali ništa na tim slikama nije bilo dramatično, niti uzbudljivo. Zato što je bilo teško vjerovati kako može postojati drama u tako umivenim i besprijekornim životima. Publika je naprosto znala da Kylie mora ozdraviti, jer ona nije ni bila bolesna kao što su druge žene bolesne. Njezina je bolest više slika bolesti, bezazlenija i čišća, kao što je i sama Kylie bezazlenija i čišća od onih koji ju vole. Ona je idealan model za postere koji pubertetkinje lijepe po zidovima svojih soba. S njom neće postati anoreksičarke kao s Victorijom Backham, nego će i u četrdesetima biti čedne kao oblačić vate za skidanje šminke.

Priča o tome kako i za koga udati Kylie, nakon što ju je ostavio zli Francuz, trajat će još dugo, ali to neće biti, niti je ikada bila, ljubavna priča. Ljubav, naime, osim u hertz romanima i američkim ženskim magazinima, uopće nije bezazlena. 

Ali priča koja je ovih dana publiku najviše raznježila ljubavna je priča dva zagrljena kostura, stara pet do šest tisuća godina. Kao što je i red, kosturi su pronađeni u Italiji, štoviše blizu Verone. I opet su sve novine, sve televizije i sav cyber space pronašli sebe u još jednoj velikoj ljubavi. Slika dvije lubanje, jedne poluzijevnute, kao da upravo izgovara mazne riječi, a druge malo pognute, kao da se u tim nježnostima ušuškava i u njima nalazi jednu malu ljudsku vječnost, amblematska je u toj mjeri da bi vrlo lako mogla ući u vremeplove i kalendare, pa bismo od sada pa do vijeka zimu 2007. mogli evocirati kao datum otkrića skeletnih ljubavnika. Premda nema nikakve potvrde, niti takve potvrde može biti, da su se to dvoje, dok su bili živi, uopće i voljeli, niti da je onaj tko ih je tako sahranjivao imao na umu ljubav. Možda se nisu ni poznavali, i slučajno su zajedno pokopani. Recimo, moglo je to biti vrijeme velike epidemije, pa su ih jedno preko drugoga spustili u raku. Ili se radilo o dvoje razbojnika, koji su skupa pogubljeni i tako pokopani, za upozorenje drugima. Stotinu je mogućih objašnjenja, ali odabrano je ono koje će se ljudima nekako najviše svidjeti. To da su ta dva šarmantna skeleta prije pet tisuća godina pripadala mladim ljubavnicima.

Ljudi zbog nečega misle da je postojalo vrijeme velikih ljubavi, ali ono je prošlo. Nekada su starci to vrijeme vezivali za vlastitu mladost, ali otkada je svijet stekao neke kolektivne godine, pa smo svi jednako stari, i možemo biti djevojčice sa četrdeset, kao Kylie, od tada se velike ljubavi traže i nalaze u vremenu kada je cijeli svijet bio mlad. A svijet je bio jednako mlad i prije osamdeset godina i prije pet tisuća godina, jer mu je mladost određena time što se nismo još bili rodili mi starci. Eto, čini mi se da je to razlog što su se ljudi tako spremno raznježili nad dva kostura.

Postoji tu još jedan razlog. Iako je, barem u zadnjih stotinjak godina, u svjetonazoru zapadnoga muškarca normalno, ako ne i poželjno, poznavati i seks bez ljubavi, dakle, seks kao gimnasticiranje puno strasti, što je, ako sam dobro shvatio, postalo imperativnom i dijela ženskih ideologija, ipak publika čezne za totalnom romantikom. Eto, recimo za kosturima. Ili za Kylie, koju ne možemo zamisliti kao ženu koja ima muža i još tri žigola. Naravno, i ovoga puta kolektivna je čežnja fiksirana na nešto što nikada nije postojalo. Kao što ni Romeo i Julija nisu bili onakvi kakvima ih već par stoljeća turistima nude u Veroni. Ljubav je i onda, kao i danas, bila devijantna, okrutna, nastrana. I nježna. Pomislite na žrtvu Lise Nowak koja je odlučila piškiti i još nešto činiti u pelene, samo da što prije stigne do muškarca svoga života. Nije Lisa luda, ona je samo stvarna, a stvarnih se ljubavi ljudi plaše, jer počesto škode reputaciji. 

Sunce je peklo manjim žarom nego prethodnih dana, pa ipak dovoljno jako da dječija leđa, poslije kratkog trka, budu orošena krupnim kapima znoja. Već se rijetko gdje mogao vidjeti dječarac, koji u laganim plastičnim papučama, lijeno se šunjajući kroz oblake gradske hladovine, besciljno luta pustim gradskim ulicama. Redovi ispred jedinog stola sa slatkišima od pečenog šećera u gradu bili su nešto rjeđi, žene nisu više stojeći na suncu svom silinom svoje snage razmahivale lepezu oko svoga lica i čini se da je cijeli grad disao mnogo lakše, s manje teških uzdaha. Nigdje više niste mogli vidjeti čopor dječurlije kako se tromo vuče po podnevnoj sparini, svako malo rashlađujući se vodom iz zelene staklene flaše Kiseljaka. Prorijeđeni, odlasci na rijeku završavali su se divljim trkom tik uz vodu, bacanjem teškog kamenja u duboke dijelove rijeke i sumanutim izbjegavanjem raspojasanih kapljica vode. Sva mahalska djeca, poredana u savršenu  ravnu liniju nalik dugom vojničkom špaliru, stajala bi na kozijem puteljku uz obod rijeke i posmatrala bi kako sunce po vodenoj površini, samo sebi znanim umijećem, stvara lepršavu sliku vatrenih odbljesaka. Stajali bi u tišini diveći se nijemoj snazi i neiskvarenoj ljepoti rijeke, dobro znajući da više ne smiju svoje vragolaste igre završavati akrobatskim poniranjem u njene dubine. Stojeći tako na samo nekoliko pedalja udaljeni od tekuće vode, mogli su osjetiti njenu uzbuđujuću studen. Pokoji od odvažnijih dječaka skidao bi svoje izlizane tenisice i ponirao bi golo i nezaštićeno stopalo u riječnu maticu, lažnim osmijehom krijući hladnoću koja se od tabana preko noge širila cijelim tijelom. Ostali dječaci zadivljeno bi gledali njegov čin neviđene hrabrosti ne usuđujući se ponoviti njegov podvig; neki zato što nisu voljeli trpjeti bol, drugi zato što su dobro znali da će svaki poremećaj njihovog zdravlja biti očit dokaz da su roditeljske naredbe prekršene – a roditeljske naredbe, to su najbolje znali, povlače teške sankcije. Nije prošlo dugo vremena od onih sretnih trenutaka kada su, ne razmišljajući uopće, sve njihove igre završavale uranjanjem u otanjenu vodu do iznemoglosti presahle rijeke. Duge, neizdržljive ljetne vrućine bile su podnošljivije samo ako bi razodjeveni do djetinje nagosti preznojena tijela hladili u hitroj matici rijeke. Uranjali bi, izranjali iz bistre zelenkaste rijeke, raširenim rukama razbacivali bi kapljice vode posvuda oko sebe, svojim sitnim dječijim šakama pokušavali su uloviti ribe koje bi, bez ikakvog znaka upozorenja, čim bi im se bučni dječiji prsti primakli na centimetar-dva, hitro izmigoljile i neuhvatljivo nestale u bistrom vodenom brzaku. Vrelina sparnih dana bila je podnošljiva samo u okrilju rijeke, na velikom riječnom kamenu koji je poput nekakvog mitskog titana stršio svojom gordom glavom visoko iznad riječne površine. Na tom kamenu vesela dječija družina provodila je duge sparne dane, bezbrižno posmatrajući drugu obalu rijeke i maštajući o pustolovinama pomoraca s velikih mora. Za njih, matica njihove rijeke bila je velika kao okean, a njihov kamen u vodi bio je raskošan gusarski jedrenjak na kojemu su plovili ka nekom udaljenom otoku s blagom, ka nekoj nigdje zapisanoj i nikada viđenoj pustolovini. Sada, kada je vrijeme na bezobziran način pokazalo svoju zlovolju, poredani u pravilnu vojničku liniju, na sigurnoj udaljenosti od ledene vode, gledali su svoj kamen kao nedostižan san, već polahko zaboravljajući kako je to leškariti na njemu dok te sunčana vrelina uspavljuje.

                                                                      ***

 Nije bio zadovoljan, ali dobro je znao da mora. Majka ga je upornošću odlučne žene drmala dok se nije potpuno razbudio. Prvo što je pomislio, ostavši potpuno gluh na majčine prijekore, bilo je da ne pamti ni sam kad se zadnji put probudio ovako rano. Čak je osjećao nekakvu neodređenu svježinu zbog koje je mahinalno deku sa čaršafom povukao nazad na sebe. Njegova nesmotrena reakcija razljuti majku i ona strogo zapovijedi da se digne iz kreveta, što on konačno i uradi. Polagana jutarnja rutina pretvori se u prinuđenu žurbu. Otrča u kupatilo, opra zube manje temeljito nego je to radio u prošli ponedjeljak, ispljuska lice mlakom vodom, na silu obavi obje nužde i izađe iz toaleta. U kuhinji ga, obučeni, dočekaše i otac i majka. Iako mu se nije mililo, sjede za kuhinjski sto, odmah preko puta oca, koji je zamišljeno ispijao posljednje gutljaje jutarnje kahve i bez mnogo priče, nevoljko pojede dva pečena jajeta i dvije kriške domaćeg hljeba. Znao je da je morao jesti jer na majčinom se nijemom licu jasno vidjela ranojutarnja mušičavost i nervoza. Nije imalo smisla protivrječiti ili raspravljati s njom; sve svađe završavale su njenim teškim prijekorom i tvrdoglavom odlučnošću da nametne svoju volju, što je u krajnjem slučaju značilo da će, ne bude li se pokoravao njenim jutarnjim naređenjima, sjediti za kuhinjskim stolom sve dok ne završi s obrokom, pa makar to značilo cjelodnevni izostanak iz škole. A dobro je znao da je izostanak iz škole, bez obzira na razlog, u očima njegovih roditelja bio neoprostivo težak prekršaj, koji se bez odlaganja kažnjavao na najstrožiji način. Dugo se već pretvarao kako ne primjećuje nijemi razgovor koji su njegovi roditelji vodili pred njim iz jutra u jutro, dobro pazeći da niti jednim znakom ne otkriju nervozu ili strah, možda zabrinutost koju on sebi nije mogao objasniti. Rutinu je dobro poznavao. Izaći će sve troje zajedno iz kuće i na betonskom trotoaru ispred njihovog haustora on će skrenuti lijevo nastojeći što prije stići do škole, a njih dvoje u tihom razgovoru lijevo, oboje odlazeći u radni dan koji će se ko zna kada završiti. To jutro bilo je suho, sunčano i prohladno. Na sebi je nosio teksas jaknu, koju će, kako dan bude odmicao, morati skinuti i nosati zavezanu oko struka. Jer, koliko god jutra bila prohladna, dani su bili veoma topli i ugodni, a svaku fizički malo zahtjevniju aktivnost pratilo je znojenje od kojeg se majica ispod jakne lijepila za tijelo. Dvije lipe u školskom dvorištu počele su mijenjati boju, bilo je prvo što je primijetio, primičući se velikom centralnom ulazu u školu. Nije, osim toga, više bilo onog oštrog i omamljujućeg mirisa koji bi čovjeka zapuhnuo svaki put gada bi prolazio ispod njihovih krošnji. Sada su samo pitomo stajale na rubu igrališta, nijeme i nepomične. Mjesto njih divljao je veliki kesten. Iz priča starih ljudi doznao je da je školski kesten stariji od same zgrade škole, a ono što je on sam mogao iz perspektive osnovnoškolca posvjedočiti jeste da je stari kesten tamo u školskom dvorištu stajao kao kakav antički titan, velike i raskošne krošnje, čije su grane bezobrazno udarale u sva školska stakla. Ispod njegovih grana okupljala se dječurlija pomno iščekujući da dozreli plodovi padnu na zemlju, da bi onda mogli iz zelene ljuske izvući njegovu tvrdu smeđu jezgru. Djeca su dobro znala za šta kestenovi najbolje služe. Generacijama osnovnoškolaca bila je to najbolja municija u bezazlenim dječijim ratovima. Ono kestenova što bi ostalo nakon cjelodnevnog gađanja nosili bi kući i stavljali u ormare jer urbane legende i neprovjerene bapske priče čiju istinitost niko nije dovodio u sumnju kazivale su da je kesten najveći neprijatelj plakarskih moljaca i ostalih misterioznih bića koja su živjela u prostranim i stvarima natrpanim kućnim ormarima; nevidljivih neprijatelja koji bi tokom ljeta nemilosrdnošću divlje životinje znali izjesti najljepše komade odjeće. Posebno se majka radovala kada bi nakon škole donio pune džepove kestenja. Ta pažljiva gospodarica domaćinstva prvo bi ih temeljito obrisala mokrom krpom, a zatim bi ih pomno poslagala po policama ormara. Svaki put kada bi donio kestenove, bio bi nagrađen opipljivom majčinom pažnjom. Ne bi joj tada bilo lijeno cijelu večer stajati uz kuhinjsku peć i praviti palačinke, slasticu koju je namazanu s pekmezom od šljiva najviše volio. Prozor u kuhinji ostavljala bi širom otvoren i on bi, čekajući da majka zgotovi večeru, naslonjen na radijator gledao kako iz škole, u kojoj je on bio cijelo prijepodne, izlaze posljednji učenici iz večernje smjene. Nedugo zatim gasila bi se školska svjetla i on bi se povlačio nazad u kuhinju zatvarajući prozor kroz koji sad u ranu večer nije više ulazila opuštajuća milina, već prije neka uznemirujuća hladnoća, prvi nagovještaj nadolazećeg hladnog vremena.

                                                                   *** 

Dugo mu se radovala i napokon je došao. Tog jutra probudila se prije svih i ležala je u krevetu izgarajući od želje da se roditelji probude da i sama ustane i počne se spremati za polazak u školu. Za razliku od svog dvije godine starijeg brata ona je školsku torbu spakovala već sinoć; stavila je nekoliko novih svesaka i žutu pernicu s uredno poslaganim olovkama u novu torbu kupljenu prekjučer. Spakovala bi i knjige da je znala koje časove će imati prvi dan, ali ove godine, nije znala zašto, raspored časova nije bio kao prethodnih godina zalijepljen na velikim staklenim ulaznim vratima škole. I dok je pokušavala dokučiti razloge neizvješavanja rasporeda, začu majku kako je s vrata njene sobe tiho doziva prijatnim glasom koji je više vodio brigu da ne rastjera snove svoje kćerke nego da je probudi. Nije čekala niti trena i javi se majci, ustade iz kreveta i laganim ženskim korakom otrča u kupatilo. Počela je škola i srce joj je podrhtavalo od sreće. Ranojutarnje radnje odradi s onom dobro poznatom ženskom pedantnošću uopće se ne obazirući na zajedljiva bratova peckanja. Bespogovorno popi šolju čaja od kamilice, koju je otac spremio samo za nju, na izlasku iz kuće poljubi roditelje i zaputi se u školu. Po davno uglavljenom dogovoru, kojeg su se djevojčice slijepo držale, ispred drugog haustora čekala je Emina, školska prijateljica s kojom je dijelila klupu u učionici i s kojom je svakog jutra zajedno išla u školu. Na putu se ne desi ništa što se nije dešavalo i prije. Nekoliko dječaka, onako mangupski u prolazu, povukoše ih za kosu i malo potegnuše za ručku od tašne, koja je visila na leđima, na šta one uz hinjene uzvike bola zaprijetiše prijavljivanjem učiteljici i oni uz smijeh otrčaše dalje. Preživjela je gađanje kestenjem, na ulazu u školu izgrli se s školskim prijateljicama koje nije vidjela tri mjeseca, na prvim časovima prihvati se svih razrednih dužnosti. Bila je najbolja učenica u razredu i voljela je školu, voljela je prisnost sa svojom starom učiteljicom, voljela je odgovornost i obaveze, voljela se osjećati odraslom. Grozila se dugih toplih ljeta koja su tako mnogo uveseljavala njenog starijeg brata. Dok je on po cijele dane lutao po gradu i odlazio se kupati na rijeku, ona je ostajala u kući uvijek dovoljno blizu majke i oca da čuje sve njihove tajno izgovorene riječi, da prisustvuje kućnim svađama i nemirima, da vidi očaj u njihovim napaćenim očima. Ljeto je za nju bilo robovanje kući, uskom prostoru pet soba i povremeni izlasci u večernje šetnje kada bi hodala uz roditelje i bila uzorno dijete. U školi je bila druga osoba, mala odgovorna i ozbiljna predsjednica razreda, učenica od najvećeg učiteljicinog povjerenja i najbolja drugarica djevojčicama koje su u njoj vidjele neformalnu predvoditeljicu njihove ženske grupice. Stojički bi u školi trpjela buku i neozbiljnost dječaka, nered koji su svojim nestašlukom stvarali na svakom koraku. Nije se obazirala na njihova zadirkivanja, a svako štipanje i čupanje za kosu uredno je prijavljivala učiteljici i zatim uživala gledajući kako pred cijelim razredom trpe kaznu za svoje dječačke pasjaluke. Na odmorima bi, dok su se drugi zabavljali kojekakvim dječijim igrama, sjedila na svome mjestu pripremajući stvari za sljedeći čas. Učiteljicina predavanja slušala bi pomno nastojeći odmah razumjeti gradivo i uvijek bi, ama baš uvijek, na kraju sata kada bi ostarjela i od života umorna učiteljica zatražila od nekog u razredu da ponovi šta se to radilo na času, prva dizala ruku i ne bi je spuštala dok učiteljica ne bi izgovorila njeno ime i uljudno je zamolila da ostatku razreda prepriča šta je sve čula tokom časa. Učionicu je tokom nastave napuštala samo za vrijeme velikog odmora kada bi otišla do toaleta napuniti praznu flašicu vodom. Po završetku školskog dana nije se nigdje zadržavala, žurila je kući obaviti sve nesvršene školske zadatke. Roditeljima bi u kući do u detalj prepričavala sve šta se desilo tog dana u školi i, ako je bilo kakvih nedoumica ili nepoznanica, savjetovala se s njima o najboljem načinu izrade zadaće. Pred spavanje popila bi šolju toplog mlijeka ne zato što je uživala u njegovom ukusu, nego zato što je vjerovala da se u prohladnim septembarskim noćima bolje spava ako se organizam ugrije toplim pićem. Lijegala bi s tugom, a budila se s radošću jer voljela je školu.

*** 

Ušao je u godine kada ga je posao već dobrano zamarao. Sjedenje u kancelariji iziskivalo je poseban psihički trud jer sve mu je nekako išlo na nerve, ali najviše tiha kancelarijska došaptavanja. Dobro je znao da mlade radne kolegice ispod glasa, kada završe s prepričavanjem restoranskih događaja na pauzi, pogrdno pričaju o njegovom odnosu prema poslu i njegovom radnom učinku. Samo prije nekoliko sedmica svaki put kada bi im se glave približile na samo nekoliko centimetara i kada se iz njihovog dijela prostorije nije čulo ništa drugo osim nerazumljivog žamora, ustajao je kradom, otvarao prozor i naslonjen na njegov drveni štok pušio bi i posmatrao mali trg ispred preduzeća, trudeći se svojski da na licima prolaznika pročita njihove životne priče. Danas to nije bilo moguće zbog neprijatne nezgode koja se dogodila prije dva dana, zbog strogog ukora kolegice kojemu se nije nadao, ali kojem se morao povinovati. Kada danas razmisli o tome, uviđa da je bila upravu, ali nije smjela biti tako direktna i odrješita, ako ništa onda zbog njegove životne dobi i godina provedenih u preduzeću. Ali, nije primijetio, zaista nije primijetio, bilo je njegovo jedino opravdanje samome sebi. Nastojeći ne slušati njihova prostačka opajkavanja kolegice iz kancelarije preko puta, nalaktio se na prozor odbijajući dimove cigare u mlaku pomračinu kada ga u sanjarenju prekide oštar i neprijatno grub glas: “Kolega, zatvorite prozor, pa mi se ovdje smrzosmo.” Okrenu se iznenađeno i vidje kako njih četiri, glava spuštenih na otvorene dlanove, raskolačenih i ljutitih očiju gledaju njegovu raščupanu pojavu. Zbunjen nešto promrlja i hitro zatvori prozor, pokušavajući bezuspješno pronaći riječi opravdanja i izvinjenja. Od kako, od prekjučer, cijelo radno vrijeme provodi sjedeći za svojim stolom u kancelariji, počeo je primjećivati stvari koje su do sada svima osim njemu bile očite. Dan se, činilo mu se, produžio jer skoro sve do jučer s posla se vraćao u sred bijela dana, skinutog i pod ruku svinutog sakoa, danas je mrak počeo padati, a on je još uvijek sjedio u stolici rezignirano čekajući da se radno vrijeme napokon završi. Nemili kancelarijski događaj izoštrio mu je perceptivnu moć i on stade zapažati promjene oko sebe i kada nije bio na poslu. Dolazeći na posao, primijetio je kako osim uobičajenih ranoranilaca koji žure da ne zakasne na posao ulicom prolaze i skupine đaka sa svojim velikim i teškim školskim naprtnjačama. Tu i tamo vidio bi grupice starijih srednjoškolaca kako sjede na gradskim klupama i kriomice puše. Najviše od svega zapanjila ga je golotinja drveća. U njihovim krošnjama više nije bilo lišća i ogoljena do kosti stajala su sablasna kao kakav prastari kostur iz ormara. Lišća je, opet, bilo posvuda. Ležalo je razbacano po cesti crvenkasto i žuto, lijepilo se za đonove od cipela, smetalo je, a istovremeno bilo je nekako romantično susretati ga na svakom koraku, sudariti se s njegovom lomljivom krhkoćom. Djeca su ga odnosila na mjesta na koja ga vjetar nikada ne bi bacio, bacala su ga u svojim igrama u zrak i čudila se njegovoj očitoj nemoći da poleti, da se vine i nestane na nebeskom obzorju. Njegovoj pojavi radovao se i najsiromašniji dio radništva. Nekako u vrijeme kada bi se lišće nagomilalo svuda po gradu, na njihove adrese stizali bi pozivi iz gradskog komunalnog društva i tada bi, svi obučeni u starinske i demode uniforme gradske čistoće, izlazile desetine muškaraca da se bore s lavinom gradskog lišća. Velikim drvenim metlama satjerivali bi ih u pozamašne gomile na uglovima ulica, čekajući velike teretne kamione u koje bi ih potrpavali i odvozili na gradsku deponiju smeća. Ali, sve one gomile lišća koje ne bi završile istog dana u utrobi kamiona noću bi dječurlija razbacala po cijeloj ulici. One gomile koje ne bi bile rasparčane na milione dijelova, bezobrazniji dječaci noću bi palili i mahnito skakajući oko njih kao sjevernoamerički Indijanci prizivali bi Manitua i ostale bogove prirode. Prolazeći na povratku s posla pored sinoćnjih gareža, pitao bi se je li i njegov mali bio jedan od tih Indijanaca, koji nisu ni po koju cijenu htjeli prihvatiti svijet napretka i grčevito su branili svoje pravo na život u simbiozi s prirodom. Nije se ljutio, dapače, razmišljajući kako je možda njegov sin bio jedan od uličnih mangupa, koji je zadavao glavobolje gradskoj administraciji, osjećao je očinski ponos i lice mu je sijalo od veselosti. Ipak, dobro je znao da će odmah večeras, pred svojim sinom, a za ljubav svoje supruge, morati oštrim riječima nagrditi te male vragolane i njihove aktivnosti, posebno ističući kako je njihovo ponašanje siguran put u maloljetničku delikvenciju. 

***

Nije bilo više opravdanja za odlaganje, naročito nakon što se Armin jednog jutra probudio s velikim i ružnim herpesom na desnoj strani gornje usne. Nazebao je jučer tokom dana, sinoć je gledajući film nekoliko puta rekao da osjeća zimu po leđima i po rukama, ali ona nije obraćala pažnju. Mislila je da je riječ o nekom prolaznom i bezopasnom naletu osjećaja tjelesne hladnoće, ali ugledavši ga jutros s crvenom flekom na ustima i krvavih očiju, znala je da je pogriješila. Prvo što će danas uraditi kada se vrati s posla bit će zamjena odjeće. Prozračna tanka ljetna odjeća završit će u fijokama plakara, a zamijenit će je deblja i toplija, primjerenija godišnjem dobu u kome se nalaze. Iz osjećaja krivnje dozvoli Arminu da ostane u kući, pobrinuvši se prije odlaska na posao da mu tokom cijelog dana topla deka i jorgan budu uvijek na dohvat ruke. Skuha mu veliku šerpu čaja i objasni kako da ga ugrije na plinskom šporetu svaki put kada ga bude htio piti. Strogo mu zabrani da pije hladnu vodu, jede hranu tek izvađenu iz frižidera i izlazi iz kuće. Nakon toga izađe iz kuće zanesena mislima. Nehajnost i usporenost izazvanu rastresenošću primijetili su svi na poslu. Ne može se reći da je posao trpio zbog njene nezainteresovanosti i duhovne odsutnosti, svoje obaveze obavljala je strpljivo i predano, ali svako ko bi i na tren zastao da je osmotri mogao je vidjeti kako danas nije unosila onaj samo njoj svojstven žar u rješavanje poslovnih zadataka. Misli su joj lutale i negdje malo iza podne zamoli šefa odjela da je oslobodi od posla za taj dan. Kao opravdanje navede nekakvu jeftinu izliku, požali se na neodređeni umor u tijelu i fizičku iscrpljenost. Otpust bez puno priče dobi odmah nakon traženja jer ne samo šef već cijeli kolektiv je poznavao i cijenio njenu predanost poslu i njeno nikada ukaljano poštenje. Pozdravi se s kolegicama i kolegama, ne dozvoli nikakve rasprave o njenom zdravstvenom stanju, ljubazno odbi prijedlog da je kući odvedu autom i napusti preduzeće. Do kuće je stigla veoma brzo. Sina kojeg je jutros ostavila bolesnog u krevetu zateče kako pokriven dekom do brade gleda televizijsku emisiju o divljim afričkim životinjama. Brižljivo ga pomilova po glavi i upita treba li mu nešto, a kad on odrično odgovori, zaputi se u dječiju sobu. Našavši se pred velikim plakarom naslonjenim uz cijelu stranu sobe, napokon osjeti olakšanje. Nema druge nego odmah prionuti na posao, pomisli u sebi i stade iz njega vaditi odjeću. Prvo je izvadila deblju posteljinu, nekoliko debelih deka i velikih jorgana, zatim iz najdubljeg mraka plakara, zamotanog u najlonsku vreću, izvadi veliki debeli biljac, koji je planirala svaku večer prostirati na dječiji krevet. Pamti da je još majka govorila da svaka bolest dolazi ili od nogu ili od tankog dušeka za spavanje i zato je sada izvadila veliki dlakavi biljac s namjerom da ga svaku večer, ignorišući dječiju ljutnju jer govorili su da se od biljca znoje i da ih neugodno žuljaju njegove oštre dlačice, razastre na njihov krevet. Iza toga, već pomalo uspuhana i oznojena, poče vaditi topliju odjeću. Duge majice, farmerice od debljeg tekstila, šuškave jakne za zaštitu od kiše i obavezno debele čarape, desetine pari, novih i izlizanih od nošnje. Sve to baci na krevet, a onda stade po kući kupiti odjeću koja će u plakaru zamijeniti izvađenu. Slagala je strpljivo šorceve i majice, motala papuče i sandale u kese i gurala u plakar, tražila posebno mjesto za svoje slamnate šešire, pakovala svoju bižuteriju u kutije od cipela, koje je onda smještala u dubinu plakara iza kesa natrpanih svakojakom odjećom. Razvrsta na dvije strane košulje od pamuka i lana, a zatim ovu drugu ubaci u posebnu pregradu ormara. Na kraju izvadi iz plakara obuću. Kožne tenisice i kožne cipele, čak i one modele za koje je znala da će djeca kad ih vide odmah početi zanovijetati. Ali, na njihove prigovore ostajala je hladna. Moraju već jednom shvatiti, rezonovala je majčinski trezveno, da je njoj važnije njihovo zdravlje nego njihov izgled i ove godine bila je odlučna, budu li zbog izgleda izrugivani u školi, otići će i toj neodgojenoj balavurdiji održati bukvicu. Gledajući ih sad u svojim rukama, nije joj bilo jasno šta s tim cipelama nije uredu. Sjetila se svoga djetinjstva i ondašnje oskudice i od te pomisli spopade je blagi bijes koji je, na sreću, brzo prođe. Primirivši se, cipele obrisa vlažnom krpom, a kad se osušiše namaza ih kremom za impregnaciju kože. Radila je u tišini ne obazirući se na stvari oko sebe. Kćerku na povratku iz škole priupita kako je provela dan i onda, prije nego je čula odgovor, prionu ponovo na posao. Oznojenoj i ushuktaloj muž joj na povratku s posla i ne priđe, dobro je znao da ne voli da je neko ometa dok radi. Neprimjetno pade noć, tama se uvuče u kuću. Iznenadi se neprijatno kad to primijeti, ali svjetlo odmah upali. Svjetlost električne sijalice u trenu otjera dva nezvana gosta: mrak koji nestade u trenu i njenu nelagodnost jer u dobro osvijetljenoj kući zamijeti da je sve sređeno i složeno pod konac, sve je na svom mjestu. Garderobu jednog godišnjeg doba zamijenila je druga.

 ***

Dugo iščekivanoj suboti svi u kući su se iskreno radovali i kada napokon dođe vedra, sunčana i topla, raspoloženje svih graničilo je s neumjerenom razdraganošću. Kućna rutina bit će razbijena i dan će proći u mukotrpnom radu i veselju, sitnim podbadanjima i grohotnom smijehu. Za ovu sudbonosnu subotu cijele godine šparala se svaka para, a cijela sedmica koja je prethodila potrošena je na pažljive pripreme. Veliki lonci i šerpe za kuhanje izneseni su iz podruma, staklene tegle i staklene flaše dobro su oprane, a njih dvojica muškaraca očistili su plastično bure kupljeno prije ko zna koliko godina. I kad napokon dođe subota, cijela porodica zaputi se na zelenu pijacu. Kao i uvijek kada je porodica zajednički radila neku egzistencijalno važnu zadaću, svojim ženskim razumom i poslovično poznatom trezvenošću majka je usmjeravala želje cijele porodice. Njih dvojica, bez ikakvog pretjerivanja, bili su samo radna snaga, poslušni izvršioci njenih naredbi. Stvari su bile poredane na taj način od pamtivijeka i niko se nije bunio jer svi ukućani, naročito njeni muški članovi, cijenili su njenu poduzetnost i inicijativu. Pod njenim materinskim nadzorom njihova mala porodica živjela je ugodno i sretno. Na pijacu se uputiše s metalnim kolicima kupljenim prije nekoliko godina od nekog naročito mrkog Ciganina koji je u cijeloj čaršiji bio poznat po svome poštenju i zanatskoj vještini. Ne pokajaše se jer za ovo godina koliko su s pijace prevozili sirovine do kuće kolica se pokazaše kao veoma korisna i pogodna za rukovanje. Te subote prvo kupiše kupus za kiseljenje kod starijeg trgovca porijekom iz Bugojna. Direktno s kamiona šest velikih mrežastih vreća napunjenih glavicama kupusa dva lokalna pijačna radnika prikačiše na njihova kolica. Do kuće su ih vozili polahko, pazeći na svakom koraku da težina vreća ne prevrne kolica i da se kupus ne bi rasuo po cijeloj ulici. Nakon što kupus unesoše u kuću, vratiše se na pijacu, gdje se mati s prodavačima već pogodila za crvene paprike roge, patlidžan i drenjak. Povrće i voće privezaše sami za kolica i zaputiše se kući. Usput su pričali o svemu, o ovogodišnjim cijenama na pijaci, o školi, o ne tako dalekim vremenima kada se na pijaci nije moglo gotovo ništa kupiti, a i roba do koje se moglo doći bila je bezobrazno skupa. U bezbrižnom ćaskanju dođoše kući, rasteretiše kolica na dva točkića i kupljene namirnice iznesoše na balkon. Tad poče pravi posao. Prvo jednu po jednu opraše sve glavice kupusa, iskružiše nožem njenu tvrdu srčiku i napuniše svaku glavicu solju. Pripremljene glavice poslagaše po veličini u bure, napuniše ga vodom, a kad nekoliko glavica s najgornjeg reda do otvora stade da pliva po površini vode, pritisnuše ih s dvije velike cjepanice. Vodu posoliše i zatvoriše bure. Glavice su male i mesnate, kupus će se dobro ukiseliti, primijeti otac i doda kako će ove godine sarma sigurno biti puno bolja nego prošle. Klimao je zadovoljno glavom i govorio da je ovogodišnji kupus odličan. Obraditi drenjak bilo je teže, ali ovom poslu prionuše istim žarom kao i kiseljenju kupusa. Da bi se drenjak doveo u stanje da se može kuhati, bilo je potrebno, nakon temeljitog pranja, iz svakog ploda izvaditi košpu. Malac se brzo umori i odustade. Roditelji ga pustiše da s drugarima ode u gradski park igrati lopte i nastaviše trijebiti drenjak. Taj naporni i smarajući posao radili su strpljivo i kako je vrijeme prolazilo i kako se gomila očišćenog drenjka u šerpi povećavala, njih dvoje počeše nekim samo njima dvoma poznatim jezikom pričati o zajedničkom životu. Glas im je bio obojen radošću i zrelom emotivnošću, pokreti su im bili savršeno usklađeni i svakom posmatraču koji bi ih samo jednom, makar i ovlaš osmotrio, odmah bi bilo jasno da pred sobom ima zadovoljni bračni par, koji je i nakon petnaest godina braka uspio sačuvati mladalačku ljubav. Nekoliko puta, mangupski, šeretski, baš kao prije petnaest godina, muškarac poljubi ženu, a ona ga rukama, zamazanim gnjecavim drenjkom, pomilova po licu. Grleno su se smijali njegovoj maski koju on namjerno ne pobrisa s lica. Kad očistiše sav drenjak, u veliku šerpu nališe vode tek toliko da se gusta drenjkova smjesa malo razrijedi, ubaciše potrebnu količinu šećera i staviše lonac na šporet da se kuha. Otac je vrijedno miješao smjesu vodeći brigu da ne zagori dok je majka za to vrijeme pripremala tegle da se u njih, kad bude gotova, salije vruća kaša. Kad su se djeca u kasno poslijepodne vratila kući, imala su šta vidjeti. Na kuhinjskom stolu poredane sjajile su se tegle s domaćim džemom od drenjka. Zavrištaše od sreće i zatražiše kašiku da probaju proizvod na šta im majka otvori jednu od tegli i upozori ih prije nego su stali jesti da je džem vruć i da ga jedu oprezno jer ne budu li kontrolisali svoje reakcije mogli bi u žurbi opeći jezik i nepce. Sijala je od zadovoljstva kad na njihovim licima, prije nego što su stigli bilo šta izgovoriti, zamijeti grimase oduševljenog iznenađenja. Džem je bio ukusan i bit će sav pojeden. Iako već dobro umorni tu večer odlučiše napraviti ajvar. U ovom poslu, za razliku od ranija dva, učestvovali su svi ukućani. Ispekoše paprike i patlidžan za tren oka, a onda svi sjedoše za veliki trpezarijski sto da gule ispečeno povrće. Otac, dobro raspoložen, ostavi posao, otvori hladnu flašu piva, a kad ga alkohol potpuno opusti i zagrija, stade pripovijedati priče iz djetinjstva i mladosti koje je ostatak porodice pozorno slušao. Ne bez razloga, jer otac je bio vrstan pripovjedač, a uz to imao je šta ispričati. Njegov život od rane mladosti bio je bogat i zanimljiv. Najviše su voljeli slušati očeve priče o dogodovštinama iz djetinjstva, o ljudima iz njegovog rodnog sela i njegove uspomene na roditelje, koji su umrli prije nego što su mu se rodila djeca. Oguljene paprike i patlidžane samljeli su i izmiješali, a zatim su kašu skuhali u velikom loncu na laganoj vatri. Neki su u ajvar stavljali komadiće bijelog luka, ali ne i oni. Njihovi želuci nisu podnosili ukus češnjaka i zato im je ajvar bio poseban i blag. U gluho doba noći kada je ajvar bio gotov, presuše ga u tegle, a njih poredaše u ostavi s ostalim namirnicama iz zimnice. Nakon dugog dana provedenog u radu legli su prijatno umorni. Kao i svake prethodne i ove godine spremali su zimnicu, ne zato što sebi sve te stvari nisu mogli priuštiti u redovnoj kupovini, već zato što su voljeli spremati i jesti domaću hranu, voljeli su te dragocjene trenutke zajedništva, voljeli su vidjeti kako djelo njihovih ruku ispunjava drvene police u ostavi. I dobro su pamtili glad. 

***

Dani su postajali sve hladniji i boravak napolju, u prirodi ili u nezagrijanim prostorijama bivao je sve neugodniji. Ljudi počeše poboljevati isprva neprimjetno, a onda se prehlada i gripa kao nezaustavljiva pandemija raširi cijelim gradom. Niste mogli proći ulicom, a da ne vidite nekog mladića kako crvenog nosa i šmrcajući žuri da se skloni s hladnoće, djevojku koja ne ispušta ovlaženu maramicu iz ruku ili dijete koje nije kihalo punim ustima. Škole i obdaništa opustiše, nešto zbog stvarne razmjere epidemije, nešto iz roditeljske predostrožnosti; onoj djeci koja nisu bila zaražena klicom gripe roditelji nisu dozvoljavali da idu u školu, nadajući se valjda da će ih kućna izolacija spasiti od bolesti. Što je više svijeta u gradu poboljevalo, tako razgovori o neobično hladnoj temperaturi za to doba godine postaše učestaliji. Poče se svijet prisjećati prošlih godina i što su duže razgovarali o hirovitostima prirode to su im priče češće završavale bijesnom konstatacijom kako je i ove godine gradsko preduzeće zaduženo za zagrijavanje stanova opet podbacilo. Svijet postade ogorčen. Bilo mu je već svega preko glave, i siromaštva i laganja i sumljivog bogaćenja preko noći, ali ponajviše, činilo se, nepravde kojoj se nije nazirao kraj. Izgubivši vjeru da će sistem ikada proraditi kako treba i strahujući za svoje zdravlje, mnogi se počeše grijati alternativnim energentima. Uključivali su grijalice na struju kada bi se vratili s posla ili bi ložili drvima i ćumurom peći zaostale iz prošlosti, palili su  male plinske grijalice koje bi stvarale više psihološki osjećaj zagrijanosti nego stvarnu toplotu i onda bi se cijela porodica natisla u toj jednoj toploj prostoriji poput izbjeglica u kolektivnim centrima. Čaj postade veoma tražen napitak. Po domovima pili su ga svi u velikim količinama. Kuhale su se ćubra, kamilica i šipak među starijim svijetom, mlađarija sklona pomodarstvu pila je brusnicu, a ako nije bilo nje, onda neke voćne čajeve koji su svi imali snažan miris, intenzivnu boju i jednak ukus. Godila je toplota vrelog napitka, naročito dok je polagano milila cijelim tijelom i zaustavljala se u donjem dijelu stomaka. U školama i kancelarijama tokom dana djeca i radnici nisu skidali jakne, a oni što su morali raditi pod vedrim nebom pokušavali su se zaštititi kapama i rukavicama. Hladnoća se uvlačila u svaku poru i nakon nekog vremena, valjda potpuno obeshrabren, svijet prestade zanovijetati i nekako se priviknu na iznenadnu tegobu. Noću su se oni zimogrižljiviji pokrivali s jorganom i dekom, stariji svijet, penzioneri i hronično bolesni lijegali su s čarapama navučenim na noge. Život postade oskudan. Jedna prostorija, televizijski prijemnik i tišina. Nikome se nije razgovaralo jer o čemu bi čovjek mogao razgovarati po ovakvoj hladnoći ako ne o problemima, a o njima nije više imalo smisla voditi bilo kakav razgovor. Dobro je bilo poznato da se nedaće najbolje trpe u tišini. Jednog dana kada su se već svi prestali nadati da će stanovi biti zagrijani, u kasno poslijepodne, poče krkljati voda radijatorskim cijevima. Isprva buka nije proizvela nikakav efekt osim nervoze među ljudima, ali nakon nekoliko sati radijatori postadoše mlaki. Svjetla po kućama se počeše paliti istom brzinom kojom su se gasile grijalice i razmontirale peći. U neko doba, ne malo prije početka dnevnika, u kućama postade ugodno. Djeca, oponašajući roditelje, svako malo dodirom ruke provjeravala bi griju li radijatori još. Na njihovo iznenađenje i radost svaki put kada bi spustili ručicu na rebro radijatora on je bivao sve vreliji i vreliji. Roditelji, sada opuštenije smješteni na sofama, skeptično bi tvrdili kako ta iznenadna sreća neće potrajati dugo i kako bi bila velika glupost vraćati grijalice u podrum. Ni sami ne vjerujući u crne prognoze svojih priča, nisu mogli sakriti ushićenost razvojem događaja. Toplina radijatora širila se njihovim domom i njihovim srcima. Preživjet ćemo i ovo kao što smo preživjeli i sve do sada, čulo se kako svijet, sada s neskrivenim tonom entuzijazma, govori međusobno. Neprimjetno, prestade se piti čaj, odbaciše se deke, omladina se poče skupljati po stanovima da derneči i da se provodi. Djeca se počeše vraćati u škole. Prije nego što prođe sedmica dana od nepodnošljive hladnoće, život se vrati u neku normalnu kolotečinu i svi od reda zaboraviše kako ih je iznenadna hladnoća patila i sekirala. Činilo se da gripa nije bila tako jaka i neizdrživa i da su mnogi kašljali zato što im već godinama duhanski dim truje pluća. Muški stadoše pod navalom vrućine subotama uz piće raskopčavati košulje i skidati se u potkošulje, a žene nisu više spavale u trenerkama i jutrima su opet, prije nego se na dugo vrijeme zabarikadiraju u kupatila, hodale u tankim i prozirnim spavaćicama koje su se na njihovim tijelima spuštale samo tik ispod guzice. Pitanja se zaboraviše i da ste nekoga priupitali da vam objasni zašto se nije grijalo od početka hladnoće, zbunjeno bi vas gledao ravno u lice ne znajući o čemu govorite. Oni baš naivni iskreno bi vam na pitanje odgovorili protivpitanjem: “Zar je bilo da nije grijalo?” 

***

Padala je toliko dugo da više niko nije pamtio kada je počelo. Znalo se samo kako je došla. Nebesko plavetnilo prvo su zakrili sivi oblaci koji su kako je vrijeme prolazilo mijenjali boju postajući iz dana u dan sve crnji, a kada je crnilo ispunilo svaki centimetar vidika, počeo je puhati neugodno hladan vjetar. S njim dođoše i prve, rijetke kapi kiše, sitne i naizgled neprimjetne. Padale su nepredvidivo. Čim bi čovjek pomislio kako će kišiti do u nedogled, oblaci su postajali suhi i tada bi znali proteći dani da ne padne niti jedna kap. Svijet navikao na muku svih tih sušnih dana nosio bi uporno kišobrane očekujući valjda da će ih vrijeme na prevaru pokušati uhvatiti nespremne i kako će im onda s posebnom slašću sručiti na glavu lavinu neželjene vode. Kad je napokon počela padati, činilo se da su svi odahnuli dobro znajući da im sada ne preostaje ništa drugo doli naviknuti se na njenu prisutnost i prilagoditi se njenim ubitačno monotonim navikama. Padala je u talasima, neprekidno, ne posustajući niti jednog trenutka, obznanjujući svijetu svoju neukrotivu prirodu, divlju narav koja je bila u stanju za tili trenutak izmijeniti lice zemlje. Od njenog prisustva vode su mahnitale, rijeke su se izlivale iz svojih korita, potoci bi se pretvarali u bujice koje bi bez ikakvog razgovora rušile i lomile sve na šta bi naišle. Nije bilo načina da se zaštiti od njenog dosadnog prisustva osim da se ostane u kući, ali boraviti u zatvorenom prostoru dugo moglo je imati ozbiljnih posljedica. Melanholici, prepuštajući se diktatu njenog ponašanja, padali bi u polusan provodeći dane u stanju nekakve neprirodne mirnoće prikovani za krevet namješten za noćno spavanje i televizor, jedini prozor u svijet izvan njihovog. Nervozne i urođene putnike, lutalice i besposličare razdirao bi unutrašnji nemir, nevidljiv svrab koji na koži nije ostavljao nikakav trag i oni bi poput vukodlaka na mjesečini hodali po kući zanovijetajući i gunđajući. Tad biste morali dobro paziti da vam se put ne ukrsti s njihovim jer biste prije nego što shvatite šta se događa, upoznali narav tešku, tvrdu i svadljivu, narav koja bi olako, ne razmišljajući, rekla grubu riječ, ne videći kako njena oštrina poput sječiva turske sablje raskida vaše srce u paramparčad. Njihovu podivljalu riku nadglašavala bi samo tupa lupa kiše o limene okapnice i krovove, lupa koja nije stvarala umiljat zvuk, lupa koju ni najtalentovaniji poeta ne bi mogao usporediti s uzvišeno harmoničnim zvucima simfonije. Ali, ta lupa ipak se slijevala, nakon dugog i pažljivog slušanja i poniranja u snatrenje u nekakav harmoničan, ali nemelodičan pjev koji bi budio u čovjeku davno zaboravljene uspomene. Baš po takvoj kiši nerijetko u mašti sanjara znao je zablistati najvedriji dan prepun razdraganih ljudi, veselja i radosti, dan koji je svojom neponovljivošću bio savršen kako dan u stvarnosti ne bi nikada mogao biti. Otrježnjenje od snova pratio je umor u nogama, dremljiva iscrpljenost i osjećaj izmještenosti neuporediv s bilo kojim drugim čovjeku poznatim osjećajem. Šta god o njoj mislili, koliko god nas ljutila padala je neprekidno od trenutka kada jutrom otvorimo oči do trenutka kada ih noću zatvorimo. Padala je, pričalo bi se sutradan za stolovima, po cijelu noć neprekidno kao da nije znala da može na sekundu da predahne jer noću nije bilo nikoga da nadzire njeno ponašanje. I tu se pokazala mudrom jer uvijek je bilo razočaranih bdijača koji bi, da je bar za trenutak posustala, rugajući se primijetili njenu slabost. Život nije mogao biti zaustavljen i ljudi su domišljali razne načine da joj se odupru. Hodajući po ulici rastvarali bi velike, jeftine, kineske kišobrane čije boje bi se razlijegale po danjskom sivilu kao krijesnice po sparnoj augustovskoj noći. Roditelji bi djecu zagrtali debelim kabanicama od najlona u kojima bi se teško kretali i u kojima bi ličili na patuljke iz priča čitanih pred spavanje. Nezgodno s njom bilo je što nikako nije poštovala privatnost i uvlačila se ljudima, ako ne pod kožu onda do svake njene pore. Na povratku u kuću nije bilo komada odjeće nenatopljenog kišom i ako ste željeli da izbjegnete ozbiljno oboljenje, bili ste primorani što prije skinuti se. Imala je čudnu naviku da se u potocima sliva niz svaku gradsku kosinu i uz svu volju ulaganu da joj se sklonite s puta nekada jednostavno nije bilo drugog načina nego da, krećući se prema cilju, progazite kroz nju. Od tog dodira cipele bi postajale toliko natopljene vodom da nije postojao način hodanja koji bi umanjio njihovu iritirajuću težinu. Nakon cjelodnevnog hodanja u vlažnoj obući stopala bi postajala bjelkastosmežurana i ledena, a najboji način da se vrati toplina u njih bilo je zamatanje u toplo vuneno ćebe. Po kiši je hodao samo ko je morao, nevoljnik kojem nije suđeno da dan provede u miru kuće, siromah kojeg je muka tjerala da dnevnicu zarađuje mijenjajući zdravlje za pare i ludak koji je u svojoj sumanutosti dokučio da je bolje biti sam na kiši nego u kući okružen demonima. 

***

Odjedanput otopli, čvrstoća kasnojesenske hladnoće popusti, neprijatna jugovina razmekša i najtvrdokornije srce. Možda i nije bilo toliko toplo, ali prisutnost daha dalekih tropa svijet natjera da za tili čas odbaci tešku garderobu koju je već nedjeljama nerado nosio, doživljavajući je kao kaznu za zlodjelo koje nije počinio. Stariji se nisu radovali ovom kasnom i iznenadnom ljetu, koje ih je u pravilu kosilo kao kuga. Svaki dan zastali bi ispred velikog zida u središtu grada, koji je služio kao improvizovana oglasna ploča i s neskrivenim strahom u glasu komentarisali su lica i imena vršnjaka ovješena na pravougaonim smrtovnicama. Gizdave gospođe, koje kuću niti na pet minuta nisu napuštale nenašminkane i savršeno dotjerane, nerviralo je blato koje se pojavilo niotkud i nisi ga mogao nikako zaobići. Lijepilo se za cipele i čarape, za široke obode suknji, uvlačilo se u kuće, jednom riječu – smetalo je. Ali, nisu baš svi bili onespokojeni dolaskom mediteranskog daha. Obradovana, mlađarija mu je pohitila u zagrljaj, puneći svake večeri tople novembarske ulice, dugo šetajući gradom valjda znajući da moraju iskoristiti priliku, koje sigurno neće biti do proljeća. Ove godine, od svih, najviše se varljivom ljetu radovala ona. Još s početka jeseni podrezala je dugu, divlju crvenu kosu i kada je vidjela njegovo zabezeknuto lice, znala je da se nije prevarila u odluci. Strpljivo je slušala licemjerne komentare zavidnih kolegica, koje su njen novi izgled tako slatkorječivo hvalile da je svaki slučajni prolaznik kroz njihove kancelarije znao da govore neiskreno i s nekom neobjašnjivom mržnjom. Osmijesi i ogovaranja, sitne gadosti i podmetanja nekada su joj toliko smetali da je mislila kako će ostane li u njihovoj blizini potpuno poludjeti, ali ove godine je uživala u njihovim slatkim lažima i dok je ispijala duge mrcvareće popodnevne kafe, nije mislila ni o čemu drugom osim o njemu. Otkako ga je upoznala, nešto se u njenom životu promijenilo. Nije mogla opisati šta, ali je promjenu osjećala tako snažno i tako prisutno da joj se svijet u kome je živjela i koji je mučio svojom ubitačnom monotonošću sada činio nevjerovatno neobičan. Nije nikome ispričala, ali krajem ljeta, nakon dugog nagovaranja i nećkanja, išla je s njim u luna park postavljen nedaleko od zgrade u kojoj je radila. Vrteći se na besmislenoj vrteški za djecu, osjetila je radost malog djeteta, ne zbog zabave koju je sprava proizvodila, već zbog njegove prisutnosti i tada je, tu u zraku, prvi put oćutala osjećaj koji je više prestravio nego obradovao. Nije imala sreće s muškarcima zato što se previše davala, zato što ih je strašila njena otvorenost, zato što je bila obrazovana, što je uživala raspravljati o svemu, i što je njeno srce bilo njima privrženije to bi oni postajali sitničaviji, sebičniji i narcisoidniji. Ili su možda takvi bili od samog početka samo što je njoj trebalo više vremena da razotkrije njihove prave namjere i kada bi ih na kraju otkrila, trpjela je povrijeđenost i bol. Uvijek se nekako ispostavljalo da ih interesuje samo njena ljepota i ništa više i da u njoj vide samo sredstvo da utaže glad svoje putene požude, a ona je naivno maštala da se da sva, da s muškarcem bar jednom bude žena. Kada biste je sreli u liftu, ne biste nikada posumnjali da je nešto muči, osmijehom i živošću krila je sve svoje brodolome i sva svoja razočarenja. Sada s njim bilo je drugačije. Skeptičnost i sumnjičavost njenih godina razoružala je njegova djetinja prostodušnost, jednostavnost čovjeka koji nije naučio lagati. Dugo joj je trebalo da mu povjeruje jer tjerana oprezom žene naučene da preživljava u svijetu okrutnosti nije sebi mogla priuštiti još jedan ljubavni fijasko. Osjećala je da nema snage za još jednu igru pokvarenosti. Kada je mislila da će odustati, kada je svojim isceniranim raspoloženjima nastojala omrznuti u njegovom srcu, ostajala je zabezeknuta i zbunjena njegovim reakcijama. Stoički je podnosio njena lažna histerisanja mirno joj opisujući osjećaje koje je dugo krila od svijeta, pričao je nevjerovatne priče koje je požudno slušala, nasmijavao je vicevima za koje je i on sam znao da više nisu smiješni. Što se više trudila da se odvoji od njega, to je više padala pod njegov utjecaj. Jedne večeri dok su šetali gradom i dok je ona ljuta zbog nekog nevažnog incidenta na poslu neraspoloženo tiha i odsutna hodala pored njega, on je uhvati za ruku. Ona protrnu, ali ne izvuče svoju ruku iz njegovog blagog stiska, već stade nešto govoriti brzo i nervozno. Do kraja večeri bili su par. Voljeli su šetati dok su zajedno, ali kiša koja je padala zadnjih sedmica nije im to dozvoljavala i sada kada je vrijeme na neobjašnjiv način postalo snošljivo, nisu gubili dragocjene trenutke. Dogovorili su sastanak na uobičajenom mjestu. Hodala je polahko znajući da se on neće ljutiti zakasni li malo. Usput je kupila punu kesu vrućih kiflica i dok mu se primicala kradom iza leđa, znala je da će biti sretan kada je ugleda. Tu grozničavu subotnju večer proveli su nakon dugo vremena lunjajući gradom, zaustavljajući se pred svakim izlogom pomno razgledajući njihove sadržaje. Pozdravljali su se s poznanicima i prijateljima koje su sretali, pričali su o pozorišnom festivalu, koji su oboje voljeli. U neko doba, pomalo umorni od šetnje, sjedoše na drvenu klupu u gradskome parku. Noć je bila toliko topla da on raskopča jaknu i ona mu nježnim pokretom pomilova prsa. Naslanjajući glavu na njegovo rame, hihoćući, pričala mu je nekakav prastari trač. On je nije uopće slušao, s osmijehom na licu gledao je prsten koji je sama napravila od komada žice i dugmeta. Kad se mjesečina probi kroz granje breza i osvijetli betonsku stazicu koja je prolazila kroz park, njih dvoje su već dugo bili zagrljeni i nijemi. On je bio spokojan, ona zadovoljna i sretna. 

 ***

Izjedao ga je osjećaj krivice. Cijelu večer sjedio je sam u sobi naizmjenično gledajući nezanimljiv televizijski program i čitajući dnevne novine. U novinama nije bilo ništa vrijedno pažnje tako da je svaki čas pogledavao prema supruzi koja je opušteno izvaljena u ugodnoj sofi listala nekakav magazin za žene. Čim bi je pogledao, ljutnja i krv udarili bi mu u čelo i jedva se susprezao da je ne naruži na pasja kola. Svaki put kada bi riječi došle na vrh jezika, obuzdavao bi se dobro znajući da njegove bijesne reakcije ostavljaju bezmalo čudan efekt na njegovu suprugu. Gledala bi ga mirno, slušala njegove eskapade optužbi i zamjerki, a kada bi on već dobro umoran od teatralnog nastupa odustajao od svog monologa pomiren da nema nikakav utjecaj na ponašanje svoje supruge, ona je prelazila u kontranapad. Sam njen pristup porodičnim svađama bio je radikalno drugačiji od njegovog. Čim bi se on primirio, počinjala je ona. Tihim, jednoličnim glasom iznosila bi sadržaj njihove razmirice, ulazeći svojim analitičkim umom u njegovu suštinu. On bi se isprva branio, pokušavao bi na njene argumente odgovoriti kontraargumentima, nastojao je osporiti njene tvrdnje, ali kako je razgovor tekao tako je njegov glas u njemu bivao sve neprimjetniji sve do trenutka kada se diskusija ne bi pretvorila u njeno autoritativno izlaganje. Okrenute glave u stranu, hineći nezainteresovanost, pažljivo bi slušao šta govori i što je duže slušao bivao je svjesniji da je upravu, da je sve što je govorila istina i da je slušajući njene sugestije postupio pravilno. Za vrijeme toplih ljetnih mjeseci svađe je često završavao odlaskom u šetnju, lutanjem prepunim ulicama grada, a na povratku kući neizostavno je zvao kući priupitati suprugu šta želi da joj donose sa svoje odisejade. Koliko god svađe bile bučne i tihe, koliko god zamjerao supruzi zbog nekih njenih postupaka, odluka i izgovorenih riječi, vraćao se njenom zagrljaju i njenom umilnom tepanju, sladunjavom objašnjavanju geneze problema koje je nerijetko pratila tjelesna sentimentalnost. Večerašnja svađa nije se mogla završiti lutanjem jer noć je bila ledena i šibao je studen vjetar, koji je čovjeku svojom gigantskom snagom lomio svu toplotu u tijelu. Stoga je odlučio ne produžavati raspravu, ali što je duže sjedio u sobi otuđen od supruge, osjećaj krivice upornije ga je mučio. Nema govora, postupio je pravilno, postupio je upravo onako kako odgovoran otac postupa, ali svaki put kada bi djecu kažnjavao batinama, koliko god one bile opravdane, razjedao ga je osjećaj krivice. Ovaj put su pretjerali. Zapravo, pretjerao je samo stariji od dvojice bandita njegovog srca, prekardačio toliko da ih je oboje doveo do ludila. Kada ga je to poslijepodne, pred sumrak, grupa starijih muškaraca dovela kući mokrog do gole kože, bio je zbunjen, ali kada su mu pojasnili da je izvađen iz rijeke, bio je lud od straha i bijesa. Izvađen iz nabujale smeđe rijeke, koja je već danima prijetila da se izlije iz korita i koja je na svojim podivljalim leđima nosila stabla iščupana daleko u planini. U prvi tren se savladao tek toliko da se zahvali ljudima na nesebično pruženoj pomoći, da ih pozove da uđu u kuću popiti nešto, a kad oni kurtoazno odbiše gostoprimstvo, isprati ih gotovo do same ulice, neprekidno se zahvaljujući. U kuću je ušao hladan kao špricer, nijem i odlučan da kaznu za ovo nesmotreno razbojništvo odmah izvrši. Iz ormara u svojoj sobi izvadi stari vojni opasač, zgrabi sina za uho, uvede u kupatilo i išiba po nogama i leđima skoro do krvi. Nije se obazirao na njegovu riku i preklinjanja, tukao je tako snažno i disciplinovano samo s jednim ciljem – ovim batinama mora mu se izbiti iz glave ta pogubna ludost. Hodati u ovo doba godine uskim riječnim adama bilo je zabranjeno. Tek kad je sjeo u sobi na svoju fotelju, kada je plač u susjednoj prostoriji zamukao i kada je pored sebe na sofi vidio nijemu suprugu kako leži, ruke mu se stresoše i u cijelom tijelu, od glave do pete, osjeti strah. Dođe mu da zaplače, ali se suzdrža. Šta da je pao, pomisli, i odmah misao otjera u najdublji ponor podsvijesti. Ohladivši se, poželi se svađati sa suprugom, ali je znao da ga ta svađa neće nigdje odvesti. Ljutio se što ga nije branila, što ga nije zaštitila svojim tijelom, što njegovo mahnitanje nije spriječila nekom prijetnjom. A, onda shvati da je namjerno tako postupila, da mu je svojim ćutanjem i svojom pasivnošću pružila potporu u kažnjavanju, shvati da je i ona bila sve vrijeme prestravljena. Ostatak večeri provedoše u tišini i mimoilaženju, a spavati odoše ranije nego inače. Cijelu noć se okretao na krevetu pokušavajući uhvatiti san koji mu je neprekidno bježao. Pokrivao se i otkrivao, bivalo mu je čas vruće čas hladno i kad dođe jutro, kad se na istoku probudi sunce i kad ču mujezina kako svojim lijepo melodičnim glasom navještuje rađanje novog dana, ustade sretan što se mučna noć napokon okončala. Prolazeći kroz kuhinju, nesvjesno proviri kroz prozor i ostade zapanjen. Ne oklijevajući niti trenutka, iz kuhinje odjuri u dječiju sobu i probudi sina. Ovaj je još uvijek bio ljut zbog sinoćnjih batina, ali očeva djetinja uzbuđenost brzo otopi njegovo neprijateljstvo i on gonjen očevim entuzijazmom i vlastitom radoznalošću odskakuta za ocem do kuhinjskog prozora. Zajedno razgrnuše zavjesu nakon čega mu se s usana ote prvo uzdah radosnog iznenađenja, a zatim pomirujuće “tata”. Imali su šta vidjeti. Cijeli horizont bio je zamagljen bezbrojnim pahuljama snijega koje su krupne kao orasi padale po zemlji. Letjele su krivudavim putanjama, sudarale se njima pred očima, raspadale da bi na kraju završavale na deset centimetara debelom snježnom pokrivaču. Otac pomirljivo zagrli sina i vlažnim ga usnama poljubi u obraz. 

Probudio sam se u Crnoj Gori, u Pljevljima. Hladno je. Magla udarila pa se grad u kotlini ne vidi. Prvih par koraka čaršijom deluju kao magnovenje. Tanak miris pečene paprike dolazi do mojih nosnica i tada sam siguran da je došla jesen. Ne znam ni šta ću ni gde ću, nikoga ovde ne poznajem ali osećam da sam kod kuće. Nižu se ulice Marka Miljanova, Vardarska, Nemanjića, Durmitorska, Karađorđeva, Lovćenska… Tanak miris pečene paprike stegnuo mi se oko srca i ne pušta, a srce kuca tu je. U Pljevljima sam u Crnoj Gori, i grad se brani od jeseni pečenjem ajvara.

Objavljeno u julu 2006. godine negdje

Evo, skoro da je prošlo dvadeset pet godina, ili četvrt jednoga krvavog stoljeća, od nastupa slovenske grupe Martin Krpan u sarajevskome Domu mladih. Teško da se više netko sjeća tog cjelonoćnog koncerta, priređenog u povodu dolaska Štafete mladosti u grad, na kojem je sudjelovala tušta i tma omladinskih glazbenih skupina, hevimetalaca, simforokera, novovalovaca i pankera, i na kojemu je, kako je to bio i red tih godina, Ljubiša Racić, lokalni gitaristički heroj, dokazivao da je i dalje najbrži neshvaćeni gitarist svijeta. Nastup Martina Krpana prošao je brzo i bez tragova u očima i u ušima publike, koja nije znala nijednu njihovu pjesmu jer debitantskoga, i tada jedinoga, albuma nije bilo u sarajevskim trgovinama, a na radiju smo Martina Krpana mogli čuti samo u emisiji Sa i oko jugoslovenske pop i rock scene, koju je Ognjen Tvrtković uređivao i vodio svake nedjelje u 23 sata i pet minuta, s bespotrebnim entuzijazmom čovjeka koji je uvjeren da ima svoju misiju. Hvalio je tada Ognjen Martina Krpana, a naročito vođu, autora i pjevača grupe Vladu Kreslina, i trudio se da slušateljstvo ostavi u uvjerenju kako on čovjeka osobno poznaje. Pjesma koju je pustio zvala se Slovan Karantan.

Davno je, kažem, to bilo, još davnije nego što to pokazuju godine, jer više ne postoji ništa, ili gotovo ništa, što je u to vrijeme postojalo. Štafeta mladosti više ne noćiva u Sarajevu. Nema ni Martina Krpana. Odrekli smo se većine svojih uvjerenja, a drugi ljudi su se odrekli nas.

Vlado Kreslin bio je jedan od onih, rijetkih i dragocjenih, koji se nisu odricali. Iz onog mraka s početka ratnih devedesetih, izranja na ljubljanskoj pozornici njegov ciganski šešir, pod kojim, u pratnji zbora koji je Vesna Andree sakupila i sastavila od bosanskih izbjeglica u Sloveniji, pjeva sevdalinke. Dobro ih je Vlado pjevao, onako bekrijski i ravničarski, kao što se pjeva u krajevima u kojima je rođen Meho Puzić, no od te pjesme važniji je bio sam razlog za pjesmu, važnija je bila gesta, koja nije bila junačka, ali je pripadala onim najljepšim i najuzornijim ljudskim vrlinama, u ta zla vremena rjeđim i od samoga junaštva. Vlado Kreslin pristajao je uz one kojih je bilo malo, i bili su slabi i jadni. S njime jednim bilo bi ih puno više.

Opasno je hvaliti nečije ljudske vrline, koliko god, možda, bile iznimne, dok se govori o pjesmama, jer tada nekako prirodno ispada da pjesme ne valjaju, ali čovjek je dobar, pa onda govorimo o njegovim vrlinama. Međutim, u Kreslinovom slučaju, vrlina je ono iz čega počesto pjesma i nastaje. Po tome on je poput srednjovjekovnih trubadura, ili onih bundžija iz vremena kada je Dylan bio mlad, premda zapravo nikada, koliko ja znam, nije napisao protestnu pjesmu. Vrline za koje se on zalaže su pretpolitičke, ili postpolitičke. To je, na kraju krajeva, isto.

Rođenjem i životom on je iz Prekmurja, vjerojatno najzabačenijega i najizdvojenijega dijela male Slovenije, u kojoj po prirodi stvari ništa ne može biti baš tako jako zabačeno i izdvojeno. Ali Prekmurje, eto, pomalo jest. U tamošnjim melodijama čuju se zvukovi mađarskih čardi, gostionica u pustarama koje je proslavio Bela Bartok, a čuje se i ponešto od one maglene i vodene slavenske tuge, koja je proizvela da tolike pjesme i tolike ljubavi skončaju utapanjem. Mura je fatalna rijeka.

Kao i toliki slovenski pjesnici prije njega, Vlado Kreslin je u svojim stihovima sklon pastoralama. Dok su se hrvatski, bosanski, srpski, općenito južnjački pjesnici bavili svojim duševnim stanjima, Slovenci su radije opisivali prirodne ljepote. Kosovel je svoj kratki život proćerdao da bi onome koji nije bio na Krasu, ili onome tko je gluh i slijep kod zdravih ušiju i očiju, prikazao što Kras jest. Tako i u Vladinim pjesmama teče Mura, dublje nego što druge rijeke teku pjesnicima s juga. Nešto od te idile, koja u neka doba prelazi u metafiziku, te u onu finu prazninu po kojoj se poznaje svaka dobra pjesma za jedan glas i instrument, vezuje ga, opet, s njegovom dalekom braćom Bosancima, i ponekom sevdalinkom nastalom od čuda, a ne od tuge.

Najvažnija njegova pjesma do danas je Crna gitara. Možda je napisao boljih, koje će bolje izgledati na papiru, ili će se ljepše i tačnije pjevati, ali nijedna nije važnija od Crne gitare. Između ostaloga, samo ju Kreslin može otpjevati. Kada drugi pokuša, to zvuči krivo, i tjera te da odmahuješ glavom i ponavljaš: nije istina, nije istina… To je zato što je Crna gitara ona važna i neponovljiva, a na neki način i neprenosiva pjesnička bilješka o jednome životu. Bilješka o autoru. Pa, iako je neprenosiva, nju bih želio svaki put slušati.

Cigani su, uglavnom na njihovu žalost, već dugo u modi, ali Vladini Cigani, Cigani Crne gitare, nisu mondeni. Njih je malo, slabi su i jadni. S Vladom ih je puno više…

Za pjesništvo je važno i to da Kreslin vozi stari mercedes karavan i nosi crni kožni sako. Gledao sam ga jednom takvoga usred Opatije, na samo stotinjak koraka od terase Hotela Kvarner, tog kultnog mjesta jugoslavenske estrade, do kojega nikada, svaki iz svojih razloga, nećemo doći ni on ni ja. I u tom karavanu i kožnom sakou ima neke više i važnije tačnosti. Uz Kreslina se uvijek mogu pojaviti svi junaci njegovih pjesama i života, a da se jedni drugih ne srame. Svu svoju autentičnost on uvijek nosi sa sobom. Rijedak čovjek bez rezervne varijante.

Šerbedžija mi je, posve fasciniran, pričao kako Vlado razbija boce o glavu. Ne znam je li to istina, ali bit će da jest, ne bi Rade lagao. O Kreslinu nikada nisam čuo ništa ružno. Kao da ljudi koji o drugima vole ružno govoriti za njega i ne znaju.

Na početku je bio dogovor da ja prevedem ove pjesme, pa sam ih, bogme, i počeo prevoditi, ali onda je Ahmed Burić rekao da će on to prije napraviti, što je, naravno, bilo istina. Osim toga, mene je strah prevođenja, jer radije ukradem nečiji stih, riječ, atmosferu, nego što ih vjerno prenesem u svoj jezik i potpišem tuđim imenom. Burić me je, dakle, oslobodio velike napasti i odgovornosti. On je Vladu preveo, i to je odlično napravio, a ja ću svoje slobodno ukrasti, prepraviti, prekrojiti. Tome pjesme i služe. Da ih voliš toliko dugo, dok ih na kraju ne počneš smatrati svojima. Kreslin je napisao nekoliko mojih pjesama. 

Često ostajem sam
I tada slatko čitam,
Ponekad i pišem
I već odavno
Nikud i nikom
Ne hitam.

Kroz odškrinut prozor
Dolazi dječji glas
Vraća me u zavičaj
U kom, kad sve zaspi,
Da smo živi
Svjedoči
Pod kućom
Naš svezani pas

Svezan broji noći
Svezan reda dane
I tako ponekad, ni na kog,
Iz puste dosade,
Lane.

***

Često ostajem sam.
Škola je u blizini.
O, hvala ti, Veliki Bože,
Što dječja graja
Tišinu nadglasat može.

Zatvorim knjigu,
I šutim, šutim…
Možda sam živ,
Ili to samo,
Dok slušam dječju graju,
Slutim.