Svijetom se, od pamtivijeka, zlotvori i jurodivi svijaju,
mnogi je i u električnoj vatri skončao, vezan na stolici,
izbavljali su se spretniji tamnovanjem u umnoj bolnici,
a neke su protuhe ka nebu sezale, vizijom koju snivaju

Naslušao si se da vruće glave s ramenā odlijeću glatko,
najčešće onē što sanjarenjem svijetle u sveopćoj tmini,
a s njima i što nesretno su zatečene u prevelikoj blizini
Da se i tvoja ne nađe među onima što trajale su kratko,

od kojih neke svetačke bjehu, kao i lubanje kraljevske,
ti ribu pecaj, tjeme od sunca ukloni ispod johe i lijeske
Ustani rano, i u sumrak lezi, svjetiljku ne drži dokasna,

i zvijezde oduvijek zavjera bile su, i sumnjiva i opasna
Razum neka ti služi da tijelu kaže: jedi, množi se i diši,
ne zbori o onom što pomisliš, a pogotovo nikad ne piši

2.

Ali, zapravo, moj cilj i jest da šutim, i ribu da pecam,
nikog da nema blizu mene, barem u najbližoj okolici,
a već je znao i Aristotel da sreća je upravo u dokolici,
no k rijeci kad se zaputim, sred vražjih zamki klecam

Kada bi meni se posrećilo, bio bih posvećen ribolovu,
prestao bih da pišem, pa ne bih više uopće ni govorio,
pridržavajući štap i motreći plovak, strasno bih gorio,
ono o čemu premišljam ne bi se splitalo u mom slovu

U nevolji sam, jer nikako ne uspijevam prići do vode,
prepreke na toj stazi za me su pitanje ključne slobode
na svoju misao, zbog koje i bijem ovu odsudnu borbu

Ako se jutro dogodi da uzmem ribarski pribor i torbu,
te mirno na obalu dospijem, u svojoj čežnji nesmetan,
zauvijek ću onda da zamuknem, jer neću biti nesretan

Iz rukopisa “Moje stvari”

Godina 1943. Krležu je zatekla u Vrnjačkoj banji. Tu je s Markom Ristićem, u Sanatoriju Živadinović, kod Ristićeva punca. Odmah nakon onoga strašnog susreta s Josipom Brozom, u krčmi u Bajićima, na koljenima je molio Vasića da ga oslobodi. Krleža, nemojte se ponižavati!, navodno se nakon tolikih godina gramatičke intime Vasić vratio drugom licu množine, vi ovdje nipošto niste zarobljeni. Ja zapravo ne znam koga ste se sad uplašili!, govorio je u očaju ili s prezirom, to Krleža više nikako nije mogao znati. Ali želju mu je ispunio, i to samo tri dana kasnije. Toliko mu je, valjda, trebalo da uspostavi kontakt s Ristićem, i da mu potom ishodi njemačku propusnicu s kojom će Krleža ići do Smedereva, gdje ga Ristić i dočekuje. Ali tim persiranjem, koje u verziji iz treće ruke i u imaginaciji pisca romana “Dvojica” glasi – Krleža, nemojte se ponižavati! – kojim je naslovljeno i jedno veliko poglavlje u tom romanu, raskinuto je kumstvo advokata i ideologa Draže Mihailovića Dragiše Vasića, i pisca Miroslava Krleže.

Na željezničkoj stanici u Smederevu Ristić dočekuje Krležu kao da je vrijeme blaženog mira onakvog kakvog zapravo nikad u nas nije ni bilo. Uspravan i svečan stao je nasred perona, kao da svud oko njega nije skupljen i raspušten sav gad zemljice Srbije okupatorski i izdajnički, uniformiran, uciviljen ili gologuz, i kao da taj nesoj ne može ništa, ni njemu, ni njegovu zagrebačkom gostu, koji, eto, po nekoj općoj i privatnoj nevolji ne stiže s Kaptolskoga kolodvora, nego ravno iz štaba zloglasnih gibaničara odbjegloga kralja Petra. 

Krležu su, naravno, dočekali agenti u civilu, koji ga legitimiraju odmah pri silasku s vlaka, ali Marko je već tu, pokraj njih, to je moj gost govori zapovjednim tonom, na što se oni na čas zbune, jer mora da je važan čovjek koji im se tako obraća i njihova je greška što ga nisu prepoznali.

Cijelu 1942. godinu Krleža provodi na Dedinju, u jednoj pomalo skrajnutoj vili s vrtom. Na kraju slijepe ulice, iza teških metalnih kapija uz koje nema električnog zvonca ni imena, niti se preko povisokog betonskog zida može vidjeti što je s druge strane, odmarao se tu zaštićen od svijeta i prikupljao snagu za ono što mu predstoji. S Belom, koja se, ubrzo po Krležinom nestanku, prihvativši da nastavi glumiti i u novostvorenim  prilikama uselila u garsonijeru na Neimaru, komunicirao je preko ceduljica, koje je prenosila izvijesna Cuca, sluškinja po kućama visokih njemačkih oficira, koja se u slobodno vrijeme bavila švercom i nekim drugim nedopuštenim poslovima. Premda je otpočetka rečeno da će korespondenti ceduljice spaljivati čim ih pročitaju, niti je Bela spalila Krležine poruke, niti je Krleža uništio Beline poruke. Bilo je to glupo, djetinjasto i neodgovorno. Da su za rata ti ljubavni papirići dospjeli u pogrešne ruke, oboje bi izgubili glavu, vjerojatno bi stradao još netko, samo bi se Cuca izvukla. Ona bi se uvijek i u svakoj prilici izvukla. Ali što bolje svjedoči o ljubavi i vezanosti dvoje ljudi, kao to da nisu imali snage jedno drugome spaljivati ljubavna pisma? Istina, Krleža se, godinama poslije rata ovoga svega pomalo i sramio, kao što si je silno zamjerao strah. “Oprostit ćete mi što ovako govorim”, ispovijedao se sedamdesetih Bori Krivokapiću, “ali ja sam vam nakon tog razgovora s Pavlom Bastajićem, koji mi je onako bez najave banuo na vrata u Radišinoj i tako ostao do sljedećeg jutra, da mi pripovijeda što je to radio u Moskvi i što je to, zapravo, i kako izgleda politike Kominterne i druga Staljina, gdje se većina stvarnih ili umišljenih idejnih nesporazuma rješava metkom u potiljak, ja sam vam se, kažem, nakon te noći ponio kao kakva milostivica nakon što dobije prvu mjesečnicu. Sklonio sam se na sigurno u Beograd, računajući da će me ruka Partije ovdje teže pronaći. Spas sam tražio u rakiji i ćevapčićima, na Čukur-česmi i Tošinom bunaru! O kako je to samo naivno bilo. Sve je nakon toka krenulo po savršenom kalendarskom redu, mjesečnica za mjesečnicom. Najprije taj susret s mojim ukletim kumom Dragišom, koji će moj siroti život spašavati tako što će me odvesti ravno na velikosrpsku Meku, kod čiča Draže, gdje ću postati hadži Krleža i zapečatiti za cijeli život svoju hrvatsku sudbinu! A kako je do svega toga došlo? Ja vam, Krivokapiću, nisam glup čovjek. Prethodno nisam bio ni prevelika kukavica. Ali mi se dogodilo da nasjednem na tu priču da je život čovjekov najveća vrijednost i da postoje vremena kad svijet izgubi razum i kada je doista jedino važno preživjeti. Uskoro sam s užasom shvatio da život nije najveća vrijednost. Naročito moj život. Ali tada je bilo kasno, jer sam, u povjerenju ću vam to reći, već bio izgubio čast. I to vam je sva priča o milostivici i prvoj mjesečnici.”

Osim što je pisao ceduljice za Belu i iščekivao njezine odgovore, Krleža je 1942. provodio pišući dnevnike, slušajući radio: Ristić mu je ostavio neki vrlo moćan Siemensov aparat, a Ristićev je hauzmajstor na krov uspio montirati skrivenu antenu, tako da je u za vedrih noći u slušalicama mogao imati cijelu Europu, a ponekad bi na kratkim valovima znao uloviti i neke američke postaje. Jednom je, u srpnju, tačnije 17. jula 1942, kako stoji u dataciji, nekoliko minuta vrlo jasno čuo vijesti i glazbu postaje iz Buenos Airesa. Tada piše svoju vjerojatno najromantičniju, pomalo i antikrležinsku pjesmu uopće, naslova “Radio del Estado”, čiji su naslov u vrijeme revolucionarne 1968. pariški studenti ispisivalo po gradskim zidovima. Usto, čita knjige iz kućne biblioteke, koja je pripadala arheologu, rođenjem Nijemcu, koji je radio kao gimnazijski profesor, da bi u jesen 1940. otputovao u Peru da se sljedećih godinu dana bavi Inkama. Uglavnom se radi o stručnoj literaturi, etnološkim i antropološkim knjigama, arheološkim i zemljopisnim atlasima, te nevjerojatno raskošnoj zbirci avanturističkih romana. Ozbiljne beletristike i moderne književnosti općenito u toj biblioteci nije bilo, ali nije mu začudo nedostajala. Takva je to za njega godina bila, a takav je, nakon svega proživljenog, Krleža 1942. i bio u duši. Plovio je niz radio valove, čitao “Robinsona Crusoea”, “Guliverova putovanja” i na desetine imitacija tih dvaju klasika na francuskom, njemačkom, ruskom i madžarskom jeziku. U arheologovoj biblioteci najviše je bilo knjiga na španjolskom, ali s tim jezikom Krleža je muku mučio, pokušavao je čitati uz pomoć latinskih i francuskih znanja, i na kraju je, s teškom mukom, uspio do kraja savladati samo meko uvezanu knjižicu jednoga nepoznatog pisca o kojemu tako zatvoren, izvan svijeta kod kojeg bi se mogao raspitati, daleko od knjižnica u kojima bi mogao konzultirati leksikone i enciklopedije, bez stranih novina pri ruci, daleko od profesora romanistike koji bi mogli znati, kao i svih onih zagrebačkih danguba i sveznalica, koji bi također mogli znati. Naslov tog slabo uvezanog knjižuljka, koji se rasipao onako kako bi on koju stranicu pročitao, bio je “Historia universal de la infamia”. Naslovnica od tek malo debljeg papira, bijela, uokvirena tankom modrom crtom. U istoj je boji naslov, ispisan nekim inervantnim modernističkim fontom, izuzev riječice i člana “de la”, koji su, kao i ime i prezime autora, te naziv edicije, crnom ispisani. Na sredini naslovnice je znak unutar pravokutnog štita: tri mača. Edicija se zvučno zove: “Colección Megafono”. Pisac čija anonimnost Krležu silno nervira: Jorge Luis Borges. Knjigu je čitao krajem kolovoza 1943. u vrijeme bitke kod Kurska, u kojoj su se njemački oklopi sudarili s oklopima Crvene armije, dok se vojska generala Eisenhowera iskrcavala na Siciliju. Ali nakratko je Krleža izgubio svoj interes za odsudne bitke rata koji će odlučiti i njegovu osobnu sudbinu, pretjerano obuzet pričama iz knjige “Historia universal de la infamia”.

Nekoliko dana prije katoličkog Božića stiže Marko Ristić da ga vodi u Vrnjačku banju. Da se oporavi i okrijepi, premda njemu i nije do te vrste okrepe. Da se vrati među ljude, iako se toga on najviše i plaši. Povratka među ljude i nastavka života od časa u kojem je bio prekinut. A on bi upravo to da izbjegne. Ristić mu govori da je predugo tu bio i da već postaje opasno. Previše je onih koji znaju da je Krleža u kući na Dedinju, Cuca previše pije, nepouzdana je, a ljudi koji mu donose hranu čine to zbog novca, a ne iz ideala… Uglavnom, stalo mu je da ga odvede u Vrnjačku banju, i tu Krleža ne može ništa.

Dana 25. prosinca 1942. kraj je godini Krležine samoće, za koju će poslije reći da je to, bez obzira na razdvojenost od Bele najsretnija godina njegova života. “Nisu mi više trebale ove šake, ruke, ni ramena, ni tijelo čija jedina je svrha već odavno bila da poput električnog magneta u fizikalnom laboratoriju privlači bol, ni glava mi više nije trebala, to beskrajno i tmasto skladište straha i srama. Moje se ukupno postojanje svelo na uho što upija radio valove i na kažiprst i palac kojima s kraja na kraj skale okrećem kolotur aparata, i tako po stotinu puta u jednoj noći proputujem svijetom.” Sada je tome došao kraj. Zatekao se na ulici, koja mu se činila mnogo širom i većom nego što je bila. Svijet se razrastao u tih skoro godinu dana koliko je dugo bio od svijeta zaštićen, ili se on, možda, u međuvremenu smanjio. Srce mu je kao ludo udaralo, ako se sad na ulici sruši infarktom pokošen, bit će to bizaran kraj jedne promaštene egistencije, koja osim niza nesporazuma i nekoliko mucavih knjiga za sobom nije ostavila ništa. Pod desnom je mišicom nosio kancelarijski torbak, kojemu se ručka potrgala, u kojoj je nekoliko stotina stranica preštampanog pelira i rokovnik Borskog rudnika, vlasništvo Đorđa Weiferta, sa sitno ispisanim dnevnikom 1942. godine. Sve ostalo što mu pripada, a to je jedan manji kovčeg s rubljem i intimnim predmetima, stići će za njim. Opasno bi bilo da se na ulici pojaviš s koferom, rekao mu je Ristić. I još ga je pitao kakve to gluposti vuče naokolo u tom koferu, što ga je donio sa sobom s Ravne gore. To je moje rublje, gaće i potkošulje, odgovarao je u očaju. Do gaća možemo doći i bez tog kompromitirajućeg kofera, insistirao je Marko. Ne možemo, ljutito je uzvratio. U tom kompromitirajućem koferu sve je ono što sam danas ja. “Prošupljene četničke gaće Miroslava Krleže”, uzdahnuo je Marko Ristić. Mogao je to biti naslov žestokog i smrtonosnog pamfleta protiv Krleže, ali je Ristić, ta aristokratska i sebeljubiva prznica, za života je objavio pamflete protiv Miloša Crnjanskog i – na naslovnici prve poslijeratne Politike – protiv srpske inteligencije koja se kompromitirala u suradnji s okupatorom pa sada zaslužuje metak u svoje plitko čelo, no pamflet protiv Krleže nikad mu nije na um palo pisati. 

U Sanatoriju Živadinović je ugodno. Prostrani, dobro osvijetljeni prostori, probrani art deco komadi, čvrsti divani i sećije, fotelje u kojima se obični ljudi pretvaraju u razvlašćene kraljeve ugašenih kraljevstava, tiha i odmjerena posluga koja govori francuski i njemački. Naravno da govori i srpski, bogme i hrvatski, ali kao da se svi trude te jezike u trenucima užitka na čas zaboraviti. To su jezici rata i nesreće, stradanja, smrti i masovnih pogubljenja, jezici izdaje i podlosti, krvavoga jugoslavenskog blata koje se lijepi za svaku izgovorenu riječ. “To su jezici groba u koji upravo liježe friški strv.”, piše u svom dnevniku Krleža. A francuski, pa čak i njemački, čim njemačke riječi i rečenice bivaju izgovorene u Sanatoriju Živadinović i u konverzaciji s ljubaznom i profinjenom poslugom, jezici su mira, razbora i književnosti. I što je najvažnije, na ovome mjestu, u Vrnjačkoj banji, negdje pri dnu zemljopisne karte Srbije, preko tih jezika čovjek prestaje biti dio žigosanog krda bivola, i opet biva pojedinac.

Prvih dana studenog 1943. u Zagrebu pada rani snijeg. Nagovještaj je to još jedne oštre zime. Cijena drva otišla je u nebo, a ćumur iz Bosne ne stiže, jer partizani od ljeta miniraju pruge, mostove dižu u zrak. Otkako je, izgleda, propao pokušaj “da se u Bosni zmiji čizmom glava zdrobi”, kako se prije stanovitog vremena izrazio ministar doktor Artuković, odmetnici kao da Zagreb kažnjavaju smrzavanjem. “To je ruska gesta!”, hukće i dahće Horvat niz Rokov perivoj, “komunistički uvoz ravno iz Sibira!” Andrić šuti i ne govori ništa, nakon što je rekao da mu je nepodnošljivo hladno, a tek je istekao listopad, toliko mu je hladno da mu iz kostiju izbiju uspomene na Sarajevo. “Nevjerojatno je”, govorio je Horvatu, “koliko je u sitnoj patnji čovjekovoj, u hladnim rukama, prstima i koljenima, ustvari mašte, koliko je u toj sitnoj patnji smrzavanja podsjećanja na okuse, mirise, misli i boje mjesta na kojem mu je bilo u životu zima. Meni je, znate, u Sarajevu mog djetinjstva i mladićstva vazda bilo hladno i vlažno. Taj grad mi je u kostima. A moja jadna mati cijeloga svog mučeničkog života ni oko čega nije se toliko brinula kao oko toga da nekako zagrije taj kućerak na Bistriku. Nije ona toliko brinula hoćemo li sutra imati kruha, jer glad se nekako izdura, glad je patnja s kojom se da pregovarati, prvo u djetinjstvu što naučiš jest da zavaraš glad, i onda tome s nekom radošću pristupaš, ali s hladnoćom, naučio sam to, nema pregovora. Hladnoći se pokoravaš.” Horvata te su riječi potresle, kao da stižu iz nekog svijeta o kojem on ništa ne zna, iz Bosne od koje je ionako zazirao, jer je Bosna bila taj daleki tuđu svijet iz prvoga susjedstva. Vrijeme tursko je kao vrijeme starozavjetno, u doživljaju hiljadama godina daleko od nas. A istovremeno, jedva da je od otomanske Bosne prošlo šezdeset godina, i još su se njegovi baka i djed jasno i blisko sjećali ljudi s turbanima i sa sabljama za pojasima, kakve je Horvat viđao samo na opernim pozornicama, uglavnom kod basova i ponekog baritona.

Nakon povratka iz jedne takve šetnje u svoj ledeni stan, Andrić u poštanskom sandučiću nalazi brzojav. Već ga je to uznemirilo: telegrami se ne mogu tako ostavljati, bez potpisa primatelja. I onda sadržaj: “Poglavnik NDH doktor Ante Pavelić poziva gospodina Ivana Andrića na osobni susret. STOP Mjesto: Banski dvori. STOP. Dan i sat: 29. novembra u osam izjutra. STOP. Služba ZOJ” Gledao je Andrić, kao hipnotiziran, u taj papirić, i ništa mu nije bilo jasno. Pomišlja da se to netko ružno sa njim šali. Ali tko bi se u ova vremena odvažio predstavljati Poglavnikovim imenom? I što je to ZOJ? Na um mu padaju komunistički ilegalci. No, to je glupo! Zašto bi se oni njime, Andrićem, danas bavili? 

Telefonirao je u ured Ministra vanjskih poslova, samo taj broj je imao, predstavio se i tražio privatan razgovor s ministrom Budakom. Ugodan muški glas odgovara mu da je ministar na putu, ali ako je gospodinu Andriću potrebna kakva pomoć… Andrić je, ne misleći previše, upitao što znači skračenica ZOJ. Glas mu je odgovorio, ali Andrić istog trenutka zaboravlja kako odgovor glasi, kao što zaboravlja i ime čovjeka s kojim je upravo razgovarao. Pamti samo ovo: “Vas biste provjerili vjerodostojnost brzojava koji vam je sinoć ili jutros stigao? Ne morate se brinuti, doista je to poziv od Poglavnika. Istom će vas i ministar osobno pozdraviti, ne bude li mu dužnost zapreku činila.” 

Spustio je slušalicu, osjetio je da se guši, pa je izašao pred poštu, naslonio se na zid i duboko udisao reski snjegoviti zrak. Razdirala su ga dva razumno gledajući suprotstavljena straha. Plašio se da je riječ o nekakvoj stupici ili prikrivenoj komunističkoj prijetnji, pa mu je laknulo kada je shvatio da je to doista Poglavnikov brzojav. A nadao se da se radi o podvali, makar bila i takva, prijeteća, i da su Poglavnik i ustaše na njega već zaboravili, pa se uplašio shvativši da nije tako. Tako su u njemu sada, jedan pokraj drugoga, umjesto jednog prebivala dva straha.

Brzojav je stigao puna tri tjedna prije zakazanog susreta, onako kako se ugovaraju sastanci u poslovnom svijetu i visokoj diplomaciji. Pavelić mu se rugao, ili ga je mučio dobro znajući u kakvoj će nepodnošljivoj nelagodi provoditi sljedeće dane. Pomišljao je i to da će ga na Markovu trgu umjesto Pavelića dočekati njegovi koljači pa ga sprovesti u logor ili ga smaknuti negdje podno Sljemena. Ali to nema smisla, zašto bi ga čekali ispred Banskih dvora, umjesto da po njega dođu tu u Waidmannovu kuću? Ni o čemu drugom više nije mogao misliti. Samo je u snu – ali ni to ne uvijek – bio je slobodan od Poglavnika.

A onda su i ti dani prošli, kao što na koncu svako vrijeme prođe, koliko god sporo poteklo: jutro je nakon tjedana ranog snijega te dugih i teških jutarnjih mrazeva i smrzavanja po pustih sobama, osvanulo puno sunca, kao da je proljeće naišlo. Obrijao se i obukao, zatim je predsoblju dugo stajao ispred fino izrađenog Bidermajer zrcala s pozlaćenim drvenim okvirom. Nije ništa znao o onima koji su prije njega živjeli u ovom stanu – osim što mu je prijatelj, a da ga nije ni upitao, rekao da prethodni stanari nisu bili Židovi, ali da su na vrijeme, prije rata, otišli iz Zagreba – ali bi pred tim zrcalom uvijek osjetio neko smirenje. Ono je dolazilo od tih nepoznatih ljudi, koje po svoj prilici nikada neće susresti, koji su se pred izlazak isto ovako ogledali u njemu. Ogledala pamte, mislio je Andrić, negdje u njima, u toj njihovoj čudesnoj plošnosti i u prividima dubine, zabilježeno je svako lice koje se ikada u njima ogledalo i svako raspoloženje čovjekovo u trenucima ogledanja. Njegovo je lice samo jedno od lica koja se međusobno ne susreću, ali se već sto, stodvadeset godina u tom zrcalu, načinjenom za predsoblja, pred izlazak ogledaju, tako da je negdje u njemu zabilježen i njegov lik, sa svim raspoloženjima s kojima je u ove dvije godine izlazio iz kuće. On je samo jedno lice, jedna figura iz nijeme povijesti zrcala. Ta povijest ne može biti ispripovijedana, jer ogledala ne govore, niti se odražavaju u očima i mislima onih koji su se u njih zagledali, ali ona svejedno postoji, i to je utješno i umirujuće. Kao što je priča općenito utješna po čovjeka, jer njegovu muku olakšava time što će biti ispričana. Ovo će zrcalo znati što se dogodilo, pomišlja Andrić, i izlazi van, na stubište pa na ulicu.

Od kuće u Dugoj ulici 18 pa do Markova trga kratak je put. Mnogo kraće nego od Kalemegdana do Terazija. Premda Zagreb duže poznaje od Beograda, ostalo mu je u navici da ga premjerava beogradskim razdaljinama. Kao što  je Beograd mjerio Sarajevom. U snu mu se i na javi miješaju gradovi, jedan preko drugog u njegovoj glavi padaju nacrti gradova, iscrtani na tankom i prozirnom paus papiru, i on istovremeno živi u svakom od njih, tako da mu se događa da u Zagrebu vidi Beograd, u Beogradu Zagreb, posvuda Sarajevo. Ali nikad ni u jednom od tih gradova nije vidio Madrid, Berlin, Lisabon, Trst…

Polako se kreće uz Dugu ulicu, prolazi kroz Kamenita vrata, na um mu pada da se prekriži, ali to neće učiniti, i već je za nekoliko trenutaka na Markovu trgu, ispred Banskih dvora. Tamo ga već čeka suhonjavi mladić u odijelu bukureštanskoga konobara, gospodine Andrić!, nakloni mu se nasred pustoga trga, u sjeni Rittigove crkve, on mu nijemu uzvraća, dobar dan!, govori mu, premda je sebi davno rekao da nikome, osim nekolicini najbližih, neće u Zagrebu govoriti ni dobar dan, ni dobro jutro, ni laku noć, jer bi ih to moglo iritirati. Pravom je ustaši, misli Andrić, dobar dan! gora provokacija nego živio Lenjin!.

Suharak ga lakim korakom vodi na kat, pa niz dugi slabo osvijetljeni hodnik, do pretposljednjih vrata. U predsoblju za radnim stolom sjedi mlada žena, pretjerano onduliranih kosa, u ženskoj ustaškoj odori. Osmijehuje se kao na reklami za frizeraj: Poglavnik vas čeka! Reći će to, ili nešto tome slično. Suharak triput kucne, otvara vrata, uslužno Andriću mahne rukom, kao da ovcu utjeruje u tor, i zatvara vrata za njim.

Na drugom kraju prenatrpane kancelarije, kao da joj uskoro slijedi selidba, s rukama na leđima, u sivomaslinastoj svečanoj odori, stoji Ante Pavelić i gleda kroz prozor. Andrić je zakoračio pa stao. Čeka kraj vrata da se domaćin osvrne, da mu se obrati. Ali ovaj to ne čini, nego stoji uz prozor, gleda i šuti. Da se zakašlje? Nema smisla. Da on prvi nešto kaže? To jednostavno nije moguće.

Prošlo je tako deset dugih sekundi, ili onoliko koliko je dovoljno da domaćin ugodi razgovor u skladu sa svojim raspoloženjem i namjerama.

“Vas Ivane nije strah?”, umornim će glasom Pavelić, kao da su već dugo u razgovoru.

“Ne razumijem vas, pred čime strah?”

“Pred time, recimo, kakvim vas vide drugi ljudi. U takva vremena živimo da je uvijek i u svemu o jednome riječ. Kako reče onaj u Srbobranu, usred Zagreba 1902: Do istrage vaše ili naše! A od drugih ljudi ovisi na koju će vas stranu smjestiti, na stranu vašu ili na stranu našu.”

“Ja, ipak, mislim da to ovisi o čovjeku samom: na kojoj će se strani naći…”

“Varate se. To je samo do drugih. Ja sam, kao što vjerojatno i pretpostavljate, pročitao sve što ste objavili. Cendranjima iz “Hrvatske mlade lirike” nisam bio sklon. Ali onim što je uslijedilo, osobito kad ste se u Bosnu ukopali, učinilo me je vašim poklonikom. U nekom ste me smislu učinili svojim zarobljenikom. Ali vidite, da ja kojim slučajem nisam čitao vaše pripovjetke, što se, no, ipak moglo dogoditi, i da sam o vama znao samo ono što se moglo pročitati u beogradskim novinama, što bih mogao pomisliti o tome na kojoj ste vi strani?”

“Da, ljudi se slabo poznaju. To je nevolja…”

“Ne, nego u vremenima revolucija, kada se žito razabire od pljeve i kada se jedni narodi uzdižu a drugi nestaju, nema vremena, a nema ni potrebe za pojedinačna upoznavanja. Takvo što je znakom neoprostive slabosti. Jer čim se tako zagledate u pojedinačnog čovjeka, vi ćete u njemu vidjeti samoga sebe ili nekoga svog. To je ono majmunsko u čovjeku!”

Na to je Andrić zašutio. I tek tad će ga Pavelić ponuditi da sjedne. “Hoćemo li kahvenisati?”, domaćinski će upitati, a on će se osjećati kao da mu je svaka kost u tijelu izgubila čvrstinu, pa se, kao da je od kaučuka naučinjena, presavija kao u cirkuskoga čovjeka od gume. Dalje su razgovarali, a da Andrić više nije ni znao o čemu razgovaraju. Pavelić se nekoliko puta nasmijao, tapšao ga je po ramenu, živo pripovijedao o Bradini, Tarčinu, Sarajevu, spominjao neke ljude za koje je tvrdio da su im zajednički poznanici, ali Andrić nije bio siguran da ti ljudi uopće postoje. Pomišljao je što će ako Poglavnik sad od njega nešto zatraži. Neće moći odbiti, što god da ovaj poželi. I to će konačno biti kraj. Misao o kraju nije mu u tom času bila teška.

starogrojskim ljudima od slobode

svanula je noć.
mrak vreba iz životinja.
vuk je vuku čovjek.
u očima je veliki strah.

nakon oslobođenja nastupit će ropstvo.
nakon toga: hoće li sužnji
______umeti da zapevaju?
i ako zapjevaju, hoće li pjevati:
______„smrt slobodi, sloboda fašizmu,
______fašizam narodu“?

i što ćemo učiniti po tom pitanju?

hoćemo li se i dalje koprcati
______u borbi s neslobodama,
poraženi već pristankom na borbu?

ili ćemo otkazati borbu
i pokazati što je sloboda,
mimo neslobodâ –
narodnooslobodilački život?

Stari Grad, 30. travnja 2026.

Miljenko Jergović, 1983, Booka, Beograd, 2026.

Nećemo pogrešiti ako kažemo da je književnost potraga za razlozima ili uzrocima događaja, pojava, ili bića (raison d’être), ali potraga za razlozima – tako nam sugeriše čitalačko iskustvo – više pripada filozofiji, istoriografiji, ili nauci, dok je u književnosti ta potraga tek jedan od elemenata, ili jedan od slojeva onoga što književnost čini književnošću. Ako je u filozofiji estetska ravan drugorazredna veličina jer filozofija barata pojmom (pojam nije ni lep ni ružan), ako je u istoriografiji, koja se usredsređuje na odnos između uzroka i posledice, svedena na odluku istoričara da piše „lepo“, a ne samo da ispunjava nalog za naučnim pristupom, ako je estetika iz nauke izgnana jer u njoj nema mesta ni za šta drugo do za matematiku, logiku i eksperiment (naučna mašta je druge prirode od mašte pisca: pisac može da laže kako bi delo bilo istinito, dok naučniku to nije dopušteno), estetika je u književnosti odlučujući element jer ono kako dolazi pre onoga šta: vrednujemo kako je neko delo napisano, a ne o čemu je. Pa ipak, dok čitamo novi roman Miljenka Jergovića 1983. – ili dok pratimo romaneskne manevre, kako glasi podnaslov knjige – nije lako oteti se utisku da je ovaj tekst od 700 stranica jedna impresivna potraga za razlozima raspada socijalističke Jugoslavije. 

Jergovićeva 1983. sačinjena je od 33 poglavlja u kojima se nalazi, recimo, 27 romanesknih manevara, ili, kako sam pisac kaže, „isplaniranih i skiciranih romana (…) koji neće biti napisani“ (Vreme, 26. februar 2026.), ali koji, na ovaj način, kao romani u romanu, kao nekakva zbirka nedovršenih romana, čine romanesknu celinu koja se opire tradicionalnim određenjima. Nema, recimo, jedinstva vremena i radnje, likovi se, uglavnom, zadržavaju u okvirima poglavlja – osim sedamnaestogodišnjeg Miljenka Jergovića koji nas, kao svojevrsni izaslanih u prošlost pisca Miljenka Jergovića, vodi po toj 1983. godini (pri čemu se ne pojavljuje u svim poglavljima) – a sled događaja i motiva uvezuje tek tanka vremenska nit o kojoj, zapravo, visi ta predorvelovska godina, te se Jergovićev tekst, verujemo, ne može drugačije razumeti do kao piščevo poigravanje i samim pravilima igre (što je u klasičnom razumevanju igre nedopustivo: igra se po pravilima, ali pravilima se ne igra). Ukoliko se, dakle, i sami poigramo našim čitalačkim iskustvima, ukoliko prihvatimo igru u kojoj i sami izumevamo načine čitanja, a naročito ukoliko otvorimo prolaze tumačenjima koja, poput žitkog maltera, prodiru kroz pukotine utvrđenih značenja, postajemo saučesnici u jednom nesvakidašnjem književnom događaju.

Na ovom je mestu potrebno svratiti pažnju na okolnost da je Miljenko Jergović jednako dobar esejista koliko i pisac romana i pripovedaka. Zbog toga mu je i bilo moguće da se poigra i samim pravilima žanra, te da pripovedačke delove prožme esejističkom armaturom, a da deonice u kojima dominiraju podaci, novinski izveštaji, ili refleksija, ogrne pripovedačkom atmosferom. Uostalom, u impresivnom sedamnaestom manevru naslovljenom „Stjepan Đureković“, verovatno najkraćem u knjizi, zapisaće pripovedač da bi splet okolnosti koji je odredio sudbinu glavnog lika „u ovim romanesknim manevrima trebalo razjasniti na ponešto drukčiji način nego što je to dosad učinjeno po tisku i na sudovima“ (str. 247). Taj „ponešto drugačiji način“ zapravo je čitanje Đurekovićevih romana, ali ne kao izvora podataka, već kao umetničkih dela. Osim što do umetnosti ti rukopisi ne dopiru, ali u tome i jeste zaplet. Stjepan Đureković bio je direktor moćnog socijalisitčkog preduzeća koje već po svom strateškom položaju u komunističkom režimu nije moglo da funkcioniše bez snažnog nadzora i upliva Službe, te je i više nego logična pretpostavka da je i sam Đureković bio važan deo nomeklature. Šta je Đureković uradio (ili nije uradio), te je morao da pobegne iz zemlje – ne zna se, ali te 1983. godine on je u nekoj nemačkoj zabiti svirepo ubijen. O tom događaju, izveštava nas pripovedač, pisale su sve jugoslovenske novine, ali na takav način da se, zapravo, iz članaka malo šta moglo shvatiti: novine su pisale jer se krvavi događaj nije mogao prećutati, ali pisale su tako da kažu sve osim istine. Istina bi, prema pretpostavci i tragovima koje pisac prati, bila da je Đurekovića, ni malo nežno, upokojila jugoslovenska Služba. Šta se pre toga dogodilo da je bivši direktor morao da emigrira i spas potraži u inostranstvu gde se krio kao progonjena zver, rekosmo, o tome se ne zna ništa. Ali zna se da je lik pokušao da napiše nekoliko romana jer, kako mu je rečeno (a on poverovao), Služba ne ubija pisce. Čovek, dakle, koji pre svojih zrelih godina nije napisao ništa a, sva je prilika, nije bog-zna-šta ni pročitao, odlučio je da napiše nekoliko romana i na taj način sebe spase. Već sama konstrukcija je dovoljno sumanuta da privuče pažnju, ali važnije od čudovišnosti same konstrukcije jeste način na koji ju je Jergović preneo i protumačio. Upravo u ovom romanesknom manevru pronalazimo možda i ključnu Jergovićevu filozofsko-književnu  nit vodilju: „interpretacija će uvijek biti važnija od faktografije, u kojoj će, pak, vazda postojati nešto što bi razaralo temelje stava iz kojeg se umorstvo interpretira“ (str. 248). Ovo je jedna od najveličanstvenijih ne samo Jergovićevih samorefleksija, već i jedna od temeljnih postavki umetnosti i filozofije. Poslušajmo još jednom ovu rečenicu. U činjenicama, dakle, postoji nešto što bi razorilo temelj stava iz kojeg se tumači ubistvo, u ovom slučaju Đurekovićevo, jednako kao i Hristovo (napisaće pripovedač). Jer, vremena se menjaju a činjenice u tim promenama ne održava njihova nepomerivost i njihova sraslost s istinom (veza između činjenica i istine veoma je upitna), već ih živima čini tumačenje. Drugim rečima, činjenice bez tumačenja nisu ništa. Činjenice nikada ne govore same za sebe. Same po sebi one ne znače ništa. Činjenice su neme, a tumačenje govori umesto njih i gtim govoerm daje im značenje. Činjenica da je Hrist ubijen ne bi bila drugo do vest iz crne hronike, ili puki administrativni podatak administracije Pontija Pilata, upravnika Judeje, da Hristova smrt više od 2000 godina iznova ne priziva tumačenja. Zbog toga su interpretacije važnije od faktografije. Zbog toga se priča o Stjepanu Đurekoviću istinski rađa tek u Jergovićevom romanu. No, pobrinuo se Jergović da stvar u ovom kratkom manevru bude još uzbudljivija: unutar priče o emigrantu, bivšem direktoru velikog jugoslovenskog preduzeća, ubacio je tumačenje romana pisca o „neprijateljskog emigraciji“ (kako se govorilo za jugoslovenskog režima), Miodraga Bulatovića. Kakva je tek to esejistička majstorija! Ali vrhunac, srž, jezgro ovog manevra ipak je tumačenje Đurekovićevih spisa. Odnosno, on, Đureković, piše toliko loše da se to ne može čitati. Ali zamislimo sada čoveka koji u neopisivoj panici, u neopisivom strahu za sopstveni život, samo zato što veruje da služba ne ubija pisce (neko mu je to rekao), ispisuje pet romana za suludo kratko vreme, a bez ikakve ideje o književnosti, o pisanju, o umetnosti. Da bi preneo njegovo iskustvo, da bi to postigao, morao je Miljeno Jergović da postane Stjepan Đureković, makar na kratko, morao je jedan veliki pisac da postane mali pisac (zapravo nikakav pisac), da to bude čak i kada svojim moćnim rečenicama piše o ništavilu u koje je, procesom transsupstancijacije, uronio. On je morao da razume Đurekovića da bi o njemu pisao. (Kao Flober što je morao da postane Madame Bovari kako bi j erahzumeo.) Ako u ogledu o Bulatoviću čitamo velikog esejistu Jergovića, u opisu pakla u kojem Đureković živi i piše, te nudi svoje uratke za objavljivanje (i sve će ih objaviti), čitamo velikog pisca Jergovića. I sva je 1983. takva. 

Da bi u dva romaneskna manevra pisao o Aleksandru Rankoviću i njegovim danima posle pada, morao je pisac da razume tog velikog zločinca, kao što je morao da razume i Rankovićevu ženu, Ladislavu Slavku Becele. Ni u jednom trenutku on neće pokazati simpatiju prema Rankoviću (prema Slavki, međutim, u trenutku slabosti – hoće), ali će ga, u jednom zanimljivom i tragičnom obratu, odbraniti od onoga u šta ga je polusvet promovisao: u velikog Srbina. Ostao je Ranković do svoga kraja, zapisaće Jergović, posvećeni Jugosloven. 

Priča o Đurekoviću, dakle, kao i priča o Rankoviću, ili Petru Stamboliću i Miki Špiljku (dakle starim komunističkim asovima), ili turskom ambasadoru ubijenom u Beogradu 1983. godine, ili Džoniju Štuliću i Bajagi, ili o „Šibenki“, Draženu Petroviću i Slavniću, ili o nesreći u rudniku Mramor u Tuzli (i o sudbini inženjera Leonarda Pittena zvanog Nardi ), o krađi knjige Danika Kiša Enciklopedija mrtvih, o zimskoj Olimpijadi u Sarajevu i jednom zaklanom svinjčetu s kojim ne zna šta da radi, o jednom svadbi na kojoj se slučajno zatekao i o pahuljicama, sve to su petlje u ovim romanesknim manevrima, koje, „ponešto drugačijim načinom“, iz ponešto drugačijih perspektiva i na ponešto drugačijim primerima, iskopavaju razloge propasti jedne zemlje.

Postoji, zapravo, jedan veliki roman dvadesetog veka koji bi se, po ideji, mogao uporediti s Jergovićevom 1983.: Čovek bez svojstava Roberta Muzila. Zar Muzil ne traži razloge propasti K und K (Austrougarske) kroz likove svog romana? Sredstvima drugačijim nego Jergović što to radi – uostalom, dva se pisca ovakvih gabarita mogu uporediti samo po ideji, ne i po stilu – Muzil kroz likove, ali i izvanredne esejističke deonice, pokazuje kako se i zbog čega raspada jedno carstvo: upečatljiva je scena, gotovo metafora, u kojoj Ulrih i Agatu nad očevim odrom izneveravaju njegovu poslednju volju, oslobađajući se na taj način nametnutih svojstava. Svojstva koja im je, kroz oca, obrazovanje i vaspitanje, usadila K und K već su bila mertva, kao i ona svojstva Jugoslavije koja će, tumači Jergoviće, te 1983. godine doživela krah, a u zimskoj Olimpijadu u Sarajevu svoju labudovu pesmu. Što će i Muzilovi i Jergovićevi junaci, računajući i onu dvojicu Jergovića iz Jergovićevog romana, slobodu papreno platiti – druga je stvar. Njihovi pojedinačni životi simptomi su raspada, a od Austrougarske Muzilovi se likovi opraštaju onako kako se sedamnaestogodišnji Miljenko Jergović te 1983. oprašta od Jugoslavije, a da o tome, zapravo, ne zna ništa. Zvuči ova poslednja formulacija malo čudno – opraštati se od nekog ili nečega a ne znati da to radiš zaista ne zvuči smisleno – ali mnogo je takvih preokreta, ili makar iznenađenja, u ovom romanu. Recimo, bez daha nas ostavljaju Jergovićeva čitanja Kišovih pripovedaka iz Enciklopedije mrtvih (ovde je nemoguće ne setiti se Serkasovog tumačenje Kišove priče „Slavno je za otadžbinu mreti“ iz romana Kralj senki), motivisana sećanjem na ushićenja sedamnestogodišnjeg M. J. Isti postupak, potom, pronalazimo u tumačenju Štulićevih, a kasnije i Bajaginih stihova. 

Verovatno je ovaj Jergovićev roman zanimljiviji onima koji se sećaju 1983. godine, nego onima za koje je 1983. godina deo mitske prošlosti, a Jugoslavija nešto nalik Atlantidi, ali to uopošte ne mora biti tako jer, da se vratimo samom Jergoviću, tumačenje je važnije od činjenica, a 1983. jedno je od najupečatljivijih Jergovićevih tumačenja.

Vreme, 22. april 2026.

Nema tog živog stvora koji bi mogao nabrojati sve značajne događaje koji su se izdešavali devetog aprila, 1865. godine. Ono što se sa sigurnošću može reći je da je ovaj datum jedan od najznačajnih u američkoj istoriji jer je upravo na taj dan general Li, vođa konfederativne armije, potpisao kapitulaciju i tim svojim činom završio krvavi četverogodišnji građanski rat u Americi.

Istog tog dana, možda čak i dok je poraženi general močio pero u tintu prije svog posljednjeg i najznačajnijeg potpisa, u jednom malom selu između Bosanskog Broda i Dervente rodilo se muško čeljade. Dadoše mu ime Jovo. Da li je ime dobio po svom ocu, krsnom kumu ili djedu, ostaće zauvijek nepoznato.

Imajući u vidu oba ova događaja, možemo sa sigurnošću konstatovati da su se tog dana radovali svi američki državljani usljed okončanja rata i porodica Todorović, zbog rođenja djeteta. Za ostatak dunjaluka ne postoje pouzdani podaci.

Jovo Todorović je od samog rođenja bio drugačji od ostalih parosnika svog omalenog sela. Kasnije će se, kako on bude odrastao, te razlike samo produbljivati. Dok su se ostali seljani uglavnom držali svog mjesta i eventualno posjećivali familiju u susjednoj varoši ili išli najdalje do derventske stočne pijace kao epicentru svih svojih potreba, Jovo je, vjerovatno sljedeći avanturistički duh nekog od svojih predaka, volio da putuje mnogo dalje. Bio je onako na svoju ruku, vjetropirast i vagabund.

Volio je kontraste, uzbuđivale su ga drugačije stvari, a sve ono što se dešavalo uobičajeno i kako Bog zapovijeda, izazivalo je beskrajnu ravnodušnost u ovom znatiželjnom momku. Iz svog rodnog sela, iz dosadne posavske ravnice, često je posjećivao planinske predjele gdje bi upoznavao običaje i načine življenja tih ljudi koji su se, uzrokavani drugačijim prirodnim uslovima, podosta razlikovali od njegovih. Jednom ga je tako 1885. godine put naveo u okolicu Užica. u Srbiju. Taman prije svoje dvadesete.

Sjedeći ispod velikog oraha koji se nalazio ispred omanje crkve u selu Kremna,  Jovo je pričao sa protom Zaharijem o svemu što su dva muškarca tog doba mogli pričati. Većinom je Zaharije govorio, a Jovo je sa velikim zadovoljstvom upijao svaku riječ ovog mudrog čovjeka.

U neko doba im se, pravo niotkuda, pridruži čovjek od svojih pedeset i kusur godina. Zaharije ga predstavi kao Mitra Tarabića i još ga nazva lokalnim prorokom čija je predskazanja (njega i još jednog Miloša, kome je Mitar bio sinovac) sam Zaharije pomno zapisivao u jednu malu crnu teku.

Zaharije Zaharić nakon izvjesnog vremena ustade i ode svojim poslom ostavivši Jovu i Mitra da se ispod oraha snalaze jedan s drugim kako znaju i umiju. Jovi se Mitar učini jako zanimljiv i pođe ga odmah i bez okolišavanja ubjeđivati da mu Mitar predskaže budućnost. Ovaj se u početku branio govoreći da ne voli ljudima prenositi ružne i loše vijesti kojih uvijek ima više nego onih dobrih i koje neminovno prate svaki ljudski život bez obzira da li se radilo o imućnom gazdi ili o najvećoj sirotinji.

Te Mitrove riječi ne da nisu odvratile Jovu od njegove namjere, nego su ga još više zaintrigirale. Naposljetku se Jovo uhvati kese, pa pođe Mitru nuditi novac za kratki pogled u budućnost, što Mitar odmah odbi, presiječe u startu, ali mu reče da će, kad je toliko navalio, reći nekoliko stvari. Mitar se zamisli pa nakon kratkog vremena progovori.

Jednog dana ćeš se ishodati i skrasiti u svom selu gde ćeš postati glavni i svi će tebe pitati i od tebe savet tražiti a ti ćeš im davati od srca i od pameti svoje.

Sretno ćeš se oženiti i postati otac i sve će ići na tvoj mlin, sve će biti kako treba i kako Bog zapoveda. A onda će te zadesiti velika nesreća i sve će biti crno u srcu tvom i životu tvom. Ali će u svoj toj crnini roditi se nešto belo što će ti umanjiti neizrecivu bol.

Svi tvoji potomci živeće zajedno, blizu jedni drugima sledećih stotinu godina, a onda će sve da se zacrni, rasuće se familija na sve strane Sveta. Umiraće i rađaće se familija po vascelom Svetu i braća neće znati govoriti, sporazumevati se jednim jezikom, pričaće 3 ili 4 različita jezika i biti tuđi a ne braća jedni drugima. Neće niko zanimati se jedan za drugog i tu će familija završiti, razbacana po celom Svetu, ne pitavši se jedni za druge, ne znajući roda svoga.

Kad preseliš na večni počinak, tvoje ime biće pogrešno upisano na grobni kamen. Poseban si čovek, na poseban način sa posebnim imenom, napustićeš ovaj Svet.

I na kraju, da ne bude sve crno, da ti završim pozitivno kako sam i započeo. Ti ćeš za tačno 133 godina oživeti u jednoj velikoj zemlji daleko odavde.

To reče Mitar Jovi, namače kapu na glavu, ustade i ode bez pozdrava. Jovo ostade zamišljen.

Pet godina godina kasnije, u proljeće 1890. godine, Jovo se oženi i tog časa odluči da je dosta putešestvija i da je vrijeme da se uozbilji. Za vrlo kratko vrijeme izrodiše petero djece. Dvoje muške i troje ženske.

Petar, Vasilj, Ana, Ilinka i Jovanka. (Pisac ovih redova vodi porijeklo od Vasilja pa će se u nastavku detaljnije baviti njime i njegovim potomcima).

Gazdi Jovi i njegovoj porodici išlo je jako dobro na svim poljima, kako porodičnim tako i poslovnim. Vrijedno je radio i širio svoje imanje, kupovao zemlju i šumu i koristio svaku priliku da napreduje. Sagradiše najveću kuću u selu, kako to i dolikuje seoskom knezu čiju titulu je ponosno nosio. Jovina se slušala sa velikom pažnjom i nemali broj mještana dolazio bi po savjet, mišljenje ili samo da, na kraju krajeva, sluša mudre riječi ovog nadasve zanimljivog čovjeka.

I trajala je idila narednih godina u familiji Todorović. Jovo bi se samo povremeno sjetio Mitra i njegovih riječi. Znao je svaku riječ napamet i strepio je od te velike nesreće sve prethodne godine. Nadao se sve vrijeme da je Mitar, koliko god je pogodio ove srećne stvari koje su mu se desile sa rođenjem sina (dobio dvojicu) nasljednika i titulom kneza, pogriješio u onim crnim i nesretnim predskazanjima. Bojao se za djecu, da im se neće štagod loše dogoditi. Vremenom se ćerke poudavaše i otiđoše za svojim muževima. Ana i Ilinka se udadoše za dobrostojeće i ostadoše u selu, a Jovanka se udade u drugo selo, s onu stranu Dervente.

Ostadoše mu dva sina na imanju. Kažu da roditelj ne pravi razliku među djecom, da svako svoje pile voli podjednako, ali je Jovo, ako se ikako može birati između sinova, nekako više naginjao prema Vasilju. Vasilj je bio vrijedan i radišan, obziran prema svima i primjer ostalim vršnjacima u selu. Lijepo se i na vrijeme oženio Todom Topic iz obližnjeg seoceta i bili su k’o stvoreni jedno za drugo. Nekako ga je Vaso podsjećao na njega samog, dok je Petar bio sušta suprotnost obojici. Imao je tešku narav, bio lijenčina koja je uživala plodove ćaćina rada. Volio je Petar i malo više zaviriti u čašicu a i kocka mu nije bila strana. Crna ovca u obitelji, što bi se reklo.

A onda je odjednom, 1921. godine, iznenada i na opštu žalost cijelog sela, a posebno neutješnog Jove, u dvadeset sedmoj godini umro Vasilj. Tuga Jovina je bila neizmjerna. Proklinjao je sve po redu, a često i Mitra čije se proračanstvo nepogrešivo nastavljalo. Loza Todorovića se tako svela na crnog Petra i Jovo se noćima budio iza sna sav u znoju sanjajući kako Petar raskućuje svu teško stečenu imovinu na kurvetine, piće i kocku po smrdljivim kafanama, seoskim vašerima i kirvajima. Dok je tako provodio mnoge neprospavane noći očajno tražeći odgovore na svoja pitanja, Jovo se često pitao šta bi moglo biti rodiće se nešto belo u svoj toj crnini koju je Mitar Tarabić spomenuo 1885. godine u crkvenom dvorištu sela Kremna, opština Užice.

Na odgovor nije predugo čekao, ni dva mjeseca poslije sinove smrti, jednog jutra mu Toda, Vasiljeva udovica, reče da je noseća i da će Jovo uskoro dobiti unuku ili unuka.

On se silno obradova činjenici da bi se dobra loza ipak mogla nastaviti ukoliko nevjesta rodi muško. I bi tako. Oboje se složiše da malog nazovu Vasilj, po nedavno preminulom ocu. Jovo je bio izvan sebe od radosti tako da nije ni primijetio zloćudne komentare pojedinih mještana da je mali Vasilj, u stvari, kopile. Međutim, sve sumnje su bile bez ikakvog smisla, pošto je dijete bilo pljunuti ćaća.

Svi znamo da Mitar Tarabić u svom govorenju Jovine sudbine nije išao skroz u detalje pa nije spomenuo da će se mali Vasilj roditi kao bogalj rođen sa jednom nogom za desetak centimetara kraćom od druge. Zbog te falinke dida Jovo je svog unuka zavolio još više.

Vjerovatno je i majka Toda osjećala isto naspram malog Vasilja, ali sva ta tragedija oko muža i rađanje djeteta invalida bijaše previše za nju, pa ona jedno jutro uteče od kuće i ubrzo se udade u drugo selo, ostavljajući rođena sina sa djeda Jovom.

Mnogo godina kasnije Vasilj bi znao spomenuti sopstvenoj djeci, kad bi ga upitali za roditelje, kako su mu majku Todu, nakon očeve smrti, obenđijali, pa ga je ona napustila. Jovo, nakon Todinog bijega, postade i otac i mati svom malom Vasiljćiću.

I tako je to išlo do Jovinog kraja u jesen 1929. godine. Umro je sa pune šezdeset četiri godine. Na kamenoj nadgrobnoj ploči isklesaše mu ime Jovo i prezime Todorić. Zašto Todorić umjesto Todorović ostaje pitanje do dana današnjeg. Jedino što se zna je da je Mitar Tarabić ponovo bio u pravu. Kad preseliš na večni počinak, tvoje ime biće pogrešno upisano na grobni kamen. Jovo se tako sahrani sa pogrešnim (prez)imenom.

Ogromno imanje se podijeli na dva dijela. Jedan dio pređe u Petrove ruke, a drugi pripade maloljetnom Vasilju.

Preživjeli logoraši su znali pričati novinarima, kako su, povremeno, u memljivim barakama Aušvica znali organizirati vrhovni sud gdje bi na optuženičku klupu izvodili uvijek jednu te istu personu – gospoda Boga lično jer nisu mogli pojmiti da ovaj to odozgo sve to mirno posmatra i ne čini ništa da taj užas stane. Nakon što je sedmogodišnjeg Vasilja kaznio gubitkom oca, pa onda matere i naposljetku voljenog djeda, pošto ga je osakatio od rođenja, Bog se tu nije zaustavio, ni to mu nije bilo dosta. Sljedeći veličanstveni potez svemogućeg bijaše stavljanje Vasilja pod starateljstvo strica Petra.

Petar, oslobođen svih stega nakon smrti oca (k’o kad podivljalu džukelu pustiš s lanca) potpuno se razgoropadio. Sve je više trošio i zapadao u dugove što je neminovno povlačilo sve češće prodaje, kako zemlje i šume, tako i stambenih objekata. Vrhunac je bio prodaja velike porodične kuće nekim Slišcima.

Godine su prolazile, imanje se smanjivalo, jedne večeri mladi Vasilj je prisluškivao razgovor između svojih staratelja, svojih najrođenijih, gdje su oni razrađivali plan da ga otruju i da formalno nasljede svu zemlju i imanje. Čuvši to, Vasilj pokupi malo svojih prnja i pod okriljem noći pobježe od njih tetki Jovanki gdje ostaje do svog punoljetstva.

1940. godine, u osvit Drugog svjetskog rata, Kupivši negdje na crno dugu devetku,odnosno austrijski pištolj “Steyr”, Vasilj se zaputi stricu Petru i pod prijetnjom da će ih sve pobiti naredi da se pod hitno njegov dio imanja (odnosno ono što je od njega ostalo i što stric pijandura i probisvijet nije rasprodo) ponovo prepiše na njega. Tako i bi.

Kasnije se saznaje da stric Petar nije bio bolji ni prema svojoj vlastitoj djeci te je ćerku Jovanku i sina Dušana davao u najam drugim gazdinstvima i redovno uzimao novce koje bi djeca zarađivala. Ćerka Jovanka se vremenom udaje i rađa dvije kćeri, Anu i Dušanku, a sin Dušan je imao sinove Zlatomira, Slavku, Gojka, Čedu, kćerke Dragicu i Nedeljku. Kasnije je, pošto mu žena umire 1959. godine, dobio još jednu kćerku iz drugog braka – Nadu. Ovdje je veoma važno napomenuti da su Petrovi potomci bili… ko da nisu njegovi. Svi odreda pošteni, radini i čestiti. (Konačan kraj za zloglasnog Petra se desio u vrtačama lokalne planine. Neka dobra duša ga je zatukla i zakopala u motajičkim vukojebinama tako da mu se za groba nikad nije saznalo).

Iduće godine pođe Drugi svjetski rat, ali Vasilja je (eto i malo sreće u toj svoj njegovoj nesreći) zbog njegove invalidnosti, mimoilazila svaka moguća regrutacija. U jeku rata Vasilj ženi Jovanku, prelijepu djevojku iz porodice Miličić. Prvi put u svom životu Vasilj upozna istinsku sreću. Do tad ga je zaobilazila koliko god je to znala i umjela.

Ubrzo dobijaju i prvo dijete, sina. Sreća neviđena. Međutim, kao što vjerovatno i sami već pogađate, ona (sreća) ne potraja dugo. Nakon što ga nazvaše Živko ili Ranko (nema tačnih podataka jer se o tome nije mnogo pričalo) dijete zakači tifus, te ono ode ubrzo nakon rođenja.

Nedugo nakon nesreće Joka ponovo zatrudni, pa krajem oktobra 1945. godine rodi opet muško. Ovaj put odaše počast djedu Jovi, pa ga nazvaše po njemu. I mali preživi. Pet godina nakon Jove dobiše Nedeljka, a nedugo kasnije na svijet dođoše Dušan, Marko i Milenko. Pet sinova, pet nastavaka loze Todorović.

Svi sinovi odrastoše, pozavršavaše fakultete, poženiše se i dobiše djecu. Na motici Vasiljevoj i Jokinoj othraniti pet sinova nije bila mala stvar. U prilog edukaciji nužno je spomenuti i socijalistički sistem koji je omogućavao i omladini iz ruralnih podneblja da besplatno upisuju i završavaju visoke škole. Uglavnom, svi sretno živješe blizu jedni drugima, u radijusu od 25 kilometara, baš onako kako i Tarabić reče onomad ispod velikog oraha u selu Kremna.

Slijedeći tradiciju svog djeda Jove, Vasilj je vremenom stekao popriličan ugled u selu. Pozamašno imanje od maksimalnih 100 dunuma zemlje, petero odškolovanih sinova, pođoše pristizati i unuci. Zajedno sa svojom Jokom živio je jednim normalnim, ali ipak teškim seoskim životom.

A onda ga je, oko njegove pedesete, sve stiglo. Sve te tragedije što su ga pratile praktično od rođenja, svi ti stresovi došli su na naplatu. Počeo ga je boljeti stomak. Obilazio je doktore uzduž i poprijeko tražeći lijeka, ali niko nije mogao da mu pomogne. Bolovi i patnje prouzrokovani stresom i patnjom ni danas se ne liječe kako treba, a kamoli prije pedesetak godina. Posegnuo je za alkoholom koji mu je na momente ublažavao bolove. Međutim, vremenom su bolovi rasli pa je tako Vasilj posezao za flašom sve češće i češće. Na kraju se to i otelo kontroli.

Godine 1991. Vasilj uslijed bolesti biva prebačen u bolnicu u Doboj. Uskoro započe novi rat i pođe veliko rasulo. Sinovi se pođoše snalaziti gledajući da sačuvaju živu glavu. Jovo s porodicom završi u Njemačkoj, Nedeljko u Kanadi, Dušan u Srbiji, Marko ostade u Hrvatskoj, a Milenko u Švedskoj. Malo kasnije u Švedsku, nakon velikih peripetija, dolazi i Joka, Vasiljeva žena.

Petero braće završi u pet različitih država, ili što onomad Mitar Tarabić reče rasu se familija na sve strane Sveta. Pođoše im djeca i unučad, unučad i praunučad Vasiljeva, pričati njemački, engleski, srpski, hrvatski i švedski, obistini se Mitrova: braća neće znati govoriti, sporazumevati se jednim jezikom, pričaće 3 ili 4 različita jezika i biti tuđi a ne braća jedni drugima.

Godine 1992. stiže vijest da je Vasilj preminuo u sedamdeset prvoj godini. 1996. godine umire Joka u Švedskoj. Kažu da je najljepša moguća smrt (ako se to tako može nazvati) kad se umre u snu, a upravo je tako umrla Joka Vasiljeva. Čuvši žalosnu vijest o Jokinoj smrti, jedna njena komšinica reče da kad god pročita ili negdje čuje riječ svetica,prvo na šta pomisli je ona.

I tako počiva Vasilj u Bosni, počiva Joka u Švedskoj. Između njih vječnost, cirka 1.800 kilometara. Završi se puni krug Vasilja Todorovića. Kako započe svoj život, praktički sam samcat od rođenja, završi na kraju sam samcat na dobojskom gradskom groblju.

Godine 2018. Jovo (praunuk Jovin, unuk Vasiljev, sin Vasiljev) obilazeći rodbinu (potomke crnog Petra) u Derventi ugleda na zidu neku starinsku sliku, portret nekog čovjeka. Rođak, vlasnik slike, reče mu da je na slici njihov zajednički pradjed Jovo. Jovo sav sretan uzima kameru i izbliza slika portret. Dolazi u svoj stan i preko imejla šalje sliku svom sinu u Ameriku.

Sin, sav oduševljen slikom svog čukundjeda, odlučuje da tu sliku sačuva kao screenshot na svom mobilnom telefonu. Uradivši to, čukununuk Jove Todorovića nesvjesno je ostvario i posljednje proročanstvo Mitra Tarabića koje glasi: Ti ćeš za tačno 133 godina oživeti u jednoj velikoj zemlji daleko odavde.

(Hvala na čitanju.)

Jasna Šegedin, Zdravamarija jedne grmuše, Biblioteka Žilković, Gradska knjižnica Ivan Vidali, Korčula 2006.

Sunce me okupa, more zabljesne, kad uđem u knjižnicu grada Korčule. Veliki prozori neba, i mora, i Pelješca, i cvrkut djevojčica zabavljenih nad slikovnicama u krilima. Zanesena, bazam među policama, i kao netko tko je dugo dugo žeđao, otkrivam oaze, nizozemske autore, i jedan niz, posvećen pjesnicima i pjesnikinjama sa otoka, i među njima, Jasnu Šegedin, i njenu Zdravamariju jedne grmuše. I tako prolazi, jedno sporo ljeto na Korčuli, dovoljno za jedan vijek, a Zdravamarija je uvijek uza me. U pauzama između uloge turističke djelatnice, koja malo zabavlja goste, voda ih u šetnje po prirodi i gradu, uči ih jogi i pilatesu, i čuva im djecu, dakle jednog studentskog posla u tridesetima, pa joj se čini da nanovo jednu mladost proživljava, uz jutra puna bonace i pogleda na Pelješki kanal, i sv. Iliju, učim se čakavštini Jasnina Žrnova. I sve mislim, čakavština je primordijalni jezik poezije. Uz pjesnike i prozaiste iz Biblioteke Žilković, nazvane po čuvenoj porodici, i njihovoj još čuvenijoj biblioteci, isčitavam i sve u vezi otoka, a zapravo ispipavam želju, može li se dom za sebe stvoriti,  mimo onog bosanskoga. Zadivljena činjenicom da Alena Fazinić iz Kraljeva, cijeli životni vijek posveti kulturnoj i spomeničkoj baštini Korčule. I s njom šetam pod mišicom, u zavičajnoj zbirci čitam Cvitu Fiskovića, Vinka Foretića, Ivana Vidalija. U pauzama između đuskanja uz bazen s gostima, kvizova i akvaaerobika, ispisujem citate o mejama, suhozidima, sve lijepo bilježim u mali plavi rokovnik. Upijam ritam i jezik otoka, i more je posvuda, i nijedna kap kiše nije pala od osmog lipnja, do osmog rujna, i to je taman dovoljno svjetlosti da rastjera sve magluštine, da ih zaboravim, kao da nikada nisu ni postojale. I ništa, ništa me ne pometa, sred otoka su otoci, i život pun radosti, kave Vrnika i katedrale od čempresa, nitko i ništa me ne mami da se osvrćem, osim prve cimerice. Katarina. Ona govori neumjereno, i što više šutim, jer mi je glava u isparavanjima ljekovitog i začinskog bilja, Katarina sve više i više govori. I pravda mi se, jer zna da je sve to previše, koliko ona uvijek može pričati.  Jer nije govorila sve do prvog razreda osnovne. U Sisku su joj dodijelili logopeda, i s njim je opet progovorila. Prije Siska bio je Prijedor. Otac je radio u Sisku, u željezari. I kad je sve krenulo, odlučili su pobjeći. To njeno „kad je sve krenulo“  je južina, i od svih ugodnih vjetrova, ona je odlučila kišu donijeti, slutim da će potopiti i novu mene, i mali plavi rokovnik, i svaki suhozid što sam za sebe uplanila sagraditi. Otimam se od toga, iako, bez kiše, nema ni rasta, ni napretka. A Katarina, govori, i govori, ne možeš je ne čuti, pješice su, kroz šume, sve do Siska hodali. Njoj maloj, čepili usta da ne plače, da se ne žali, da ne govori. Da ne zucne. Dok su stigli do Siska, naučila je da ne govori. Onda su je u školi odučili od negovora. I sad ne prestaje pričati, sretno zaključuje. Katarina samo živi u strahu da opet iz nekog razloga ne zanijemi. Nema mi druge, nego kao i sa turistima, bogoradim o korčulanskim ulicama, i strujanjima ugodnih vjetrova, o skladu i harmoniji, ovdje i krovovi prate nagibe i uzvisice, ništa ovdje ne odskače, i sve se uklapa, i sklapa, otvara povoljnim vjetrovima, kako i kad ustreba. Nema ovdje ni đavoljih nota, ničeg sličnog nama bijednima, pustimo te zvijeri što nas kidaju iznutra, sve ne bih li tog Modrobradog prošlosti iskasapila i u neki podrum zabacila, da nas više ne muči. Radije budimo gušterice, uzduž i poprijeko, plazat ćemo otokom, za i suncem i kamenom. I to će biti sasvim dovoljno za život bez sjećanja. Gušterice su Gospine prijateljice, Jasnu joj citiram, i otvaram plavi rokovnik, tu su čudesa različita, tloris stare Korčule, raspored kula, i svih ulica, mogle bi ih redom prebrojati, nema ih više od dvadeset i pet, mogle bi tražiti kuću čuvenih Andrijića, i rasplesane anđele u lepršavim tunikama, i vidiš li Katarina, sirena s vrha katedrale te promatra. A Katarina i dalje repom mlati po korčulanskim ulicama, kakva kamena, čipkasta poezija, nema od nje zaklona. Kiša Katarinina, u mali plavi rokovnik pored zapisa o starim korčulanskim bibliotekama, lapidarijima, i petralima, o Tintorettu u Opatskoj riznici, i golom ramenu anđela u crkvi Svih Svetih od Tripe Kokolja, Uskrslom Kristu Frane Kršinića, nanosi i zapise i o ljudima, našim radnim kolegama. Onima što startaju sa začelja, pa za njih cilj i ne postoji. Mladim, rosom Slavonkama, koje tek prohodalu djecu ostavljaju bakama i djedovima, rade kao servirke po hotelima, i nakon pola godine, kući se vraćaju s mrvicama za psiće. Bilježim ispovjedne crtice, bez ikakvih zahvata, rukom što je samo slušala. Pa tako Danica iz Vrginmosta, čistačica, prošlu sezonu oboljela od upale pluća, morala na operaciju jer je nije ni primijetila. Renata, sobarica, ima završenu Višu ekonomsku u Sarajevu, razvedena, za vrijeme rata otišla iz Sarajeva u Beograd za djetetom. Sada živi u okolici Siska, na sezonu u hotel Park, dolazi već devetu godinu, i ne želi to mijenjati, da ne dođe na gore. Živi, i spava u servisu, zakrčena stvarima za čišćenje, ona zadovoljna, ima svoj mir, svoj televizor, mali crno – bijeli portabl, svoju muziku. Prije se češće kupala u moru. Nekidan se vratila s mora, sva sretna, kao dijete. I tako, jezikom brzog tečaja uvođenja u posao turističkog rizorta, umjesto da Katarini dokažem da smo konačno u sigurnoj luci, tu ćemo se oporaviti i krenuti u nove avanture, shvatim da smo tek robovi na galiji. No, kako god, poezija nikom nije zabranjena, pa ni robovima. Ispred crkve sv. Justine, s pogledom na tuđe balkone i uređene živote, opipavam bilo otoka. A to je poezija Jasne Šegedin. Suživot mora i stijenja, čovjeka i vjetrova, suše i životinja. Slike otoka za bure, i južine, za jematve, u bogatstvu i siromaštvu. O ubogosti i pitomosti, odnosu prema životinjama koje ih hrane, o plaču vune. Pjesme su joj poput miljeića, malena i tanana, a opet bogata i raskošna, kao crkvena rozeta. 

Jedna od takvih je Kraj: 

Ocvalo lito/Šiloka/svetoga Roka/sušu znoj./Lastavice strah otresaju./Pripadeno gledaju/zadnje kapje masta/orošene osama./ 

Uči me otočnoj meteorologiji, i kad mogu prve kiše očekivati. U objašnjenjima riječi krije se poezija, šiloko je jugo, masti izgnječeno grožđe, mirlići su čipke koje vidim posvuda, u kamenu, u riječima, glogoji je uzavrela voda, lugerin je ptica pjevica, veska lijepak,  žunj je jun, a jur je putovanje. Cera je boja, a mozoji žuljevi. Učim se novom jeziku. Mora biti napola poznat, s tek ponekim iznenađenjem. A za neznalice, svako je iznenađenje veliko. Pa i žunj, i kantula, i kosmaći, i mrkenta. Čamiti je čeznuti. Ta je dobro poznata. Poezija je čežnja za ljepotom. I tamo gdje nitko drugi ljepotu ne gleda. Njeno oko zahvaća sve vidove otočkog života. Poje, misu, lov, petral, jame u koje se mačići bacaju.

Ponekad jedan ljudski vijek stane u jednu pjesmu, trenutak u kojem je sve počelo, i sve stalo. I onda je tako trajalo. Dok se nije okončalo. Tako se San jedne mladosti izdvaja:

Resta je u uvis,/a ne u širinu./Ni ima ni cêru/ni tulo od težaka./Sve što je dun Petar govori/pī je kako spužva./A jedna dan,/pod bûton kun bocuna/dun Petar je ocu reka:/“Pošaji maloga u skule!“/Njemu je srce zatuklo/na te riči/kako u lugerina na veski./Živinski se je htia odlipit/od te veske u kantunu/od trima:/od motike s držalon izlizanin/od didinih i pradidinih mozoja./Otac je zapovidi:/“Ne, ostat će na zemji!“/Ostā je bez riči,/i prignū visoko tanko tulo/i bile uske ruke/nad zemju./Zube i kolina svaki dan,/Oči mu se smrkle, pozlile:/posta je težak./A dun Petar je bi reka/da će biti meštar!/Bile, uske ruke su poškurile,/izili su jih mozoji./Cili je život mora dici govorit:/“Kupit ćemo kad se proda vino“!/A kad bi jedanput na godišće/vino prodā,/kupī bi sumpor, galicu, i cukar/a dica su jopet bila gladna./Smrknute mu oči, što su se bile pozlile kad otac ni dun petra posluša/zaiskrile bi nekad nadon/da će mu dite bit meštar./ 

Cijela je zbirka jedan život temeljito, svjesno i budno proživljen. Od reminiscencija iz djetinjstva do samoće zrele i udovičke dobi. 

…Grmuša,/gladna kako i oni/dožabala je kurijozno/i-pločica je pala./Držali su je u ruci/kako hostiju./Operušali./Oprali./Posolili./Stavili u škatulu od palme/I – izili./Trbuh je mirova/do Zdravamarije,/matere/i pogače./ (Zdravamarija jedne grmuše).

Jasna piše gospodstveno, kao netko na kraju životnog puta, pomno sabire što je sve u životu bilo, i što je ostalo, što je bitno i smisleno. I što ostaje. Piše testament. Bila je hodujak u poju, tek prohodalo dijete, što u gladi lovi grmuše, žedno kiše i željno matere, siromaštvo je bilo otmjeno, i na kruh se puno sunca mazalo, dažd je bio blagoslov, a materina ruka mekana tek nakon pranja veša ponedinjikom, a teta Mare je bila najljepša i najbolja iza mise: 

Kad bi teta Mara/došla iza mise/bila je dobrija/nego prin i posli./Vonjala je liston/zgnječenog bosilka/i orahovin ujen/i bila lipša/nego prin i posli/. U ponedinjik je opet/bila zla./A ja san/brojila dane pu nase/da brže dojde/nedija./

Murve su rasle i rađale u procijepu od kamena, i život je kadnekad bio svečanost od jematve, kad su roditeljske ruke bile slatke od cukora, a patilo se zbog životinja koje su ih hranile jer su dio familije: 

Ubit ćemo škopca,/oglojat mu kosti,/i plakat iznutra/živinu pitomu,/što mi je do učer/kupus kra iz njidrih/i liza mi ruke/s toplon, mokron čunkon./ (Žalost zbog radosti)

Život je bio sve to, kao i pogledi mačića u vreći pred bacanje u jame, i ruke u petralu, i kamen što će pod rukama ubogih postati znamenje kuća gospodskih, i sve je to otok u njenim očima. I tako će odrasti, još jednom kroz poeziju, i u odrasloj dobi klanjati se grmuši kao hostiji, i žuljavim rukama, i žilavosti bilja i životinja, i čovjeka, da se živi, traje i opstane, i ubogosti, i svečanosti. I na kraju, Jasna je ta murva što raste u tjesnacu i rađa iz sunca i malo otoka, i ona je te žuljave ruke u petralu i nad motikom, i janje je što grli golu, izranjenu mater, jer pjesnikinja i jest sve ono što gleda i piše. Ono što vidi, to i postaje. 

A meni je bila grmuša što me utješno hranila. Svaki je zalogaj bio pouka. Tko će nastanjivati naše misli, rečenice, naše zapise. Kome se klanjati, i zašto, sve su me to Jasna i Katarina to ljeto propitivale. 

Na jednom mjestu ona, Jasna, govori da je pisanje nalik izuvanju tisnih postola, i s njom o tome razgovaram u hladu Justininog stepeništa. Meni se čini, malo drugačije, kod nje je pisanje prelazak iz udobnosti u neudobnost, u oblačenje tisnih postola. I još onda trči s onim posljednjima. Jer čitanje je traženje lijeka, a pisanje samoranjavanje. A sve u strahu da se ne zanijemi pred jamama i patnjama koje život neminovno donosi.  A kad ih je previše, i rastu danomice, pobjegnem na Korčulu.

Lucija ima oba oka i kosu, za razliku od Anabele, koja nema jednog oka i kojoj je kosa ošišana kao da je iz sirotišta došla, kaže majka. Anabela je došla iz Caritasa. 

Lucijino lice je pošarano. Nije ga dijete pošaralo. Jedino joj je noge pogrizla. Noge od tanke plastike lakše je gristi nego noge od tvrde plastike kakve ima Anabela. Ona spava stisnuta uz rešetke kinderbeta. Luciji dijete grize prst po prst, dok joj na stopalima ne nikne rupa.

Luciju joj je poklonio otac kad je došao s bojišta. Majka je fotografirala susret fotoaparatom koji je donio: lutka, otac u uniformi. Dijete skreće pogled, želi pobjeći iz očeva stiska. Nije ga vidjela godinama. Otac nalikuje na đeda. Mrk je. Lutki je netko i prije djeteta nagrizao i prste na rukama.

Lucija je cijela plastična. Ima dugu plavu kosu. Majka kaže da se kosa lutkama radi od konjske grive. Dijete pita lutku kakva je bila djevojčica koja se s njom igrala. Pita je poznaje li konja koji joj je posudio kosu. Zamišlja da pričaju preko Lucije. Otac je rekao majci da je uzeo lutku kad su prolazili kroz napušteno selo. Kuće su bile prazne, na šporetima nezavršena jela, na otvorenim prozorima zavjese razmaknute. Uzeo je za majku bluzu, džezvu za kavu, i fotoaparat kojim je majka uslikala povratak. 

Dijete šiša lutku. Škarama uhvati što može. Potegne grubo. Samo sam te malo počupala, što cviliš. Majka dijete također šiša nakratko. Poslije, kad malo poraste, na tutu. 

Onda skida lutku do gola. Uzme olovku, našiljenu nožem, pa je zabode u oko. Otkine joj nogu. Gurne prst unutra. Praznina. Zamišlja kako je i ona šuplja iznutra. Viče u lutku. Glas odzvanja unutar plastičnog tijela. Ne budi goropadna. Ništa ti neću. Samo se igramo. 

Baba joj je ispričala da su svetoj Luciji izvadili oči pa ih stavili na pladanj. 

Igramo se svete Lucije, kaže dijete kad lutki iskopa jedno pa drugo oko.

Iz rukopisa “Moje stvari”

Trećega lipnja 1941. je utorak. Krleži dolazi kurir, mlad čovjek, plavokos, kratko podšišan, “dojeban kao po kipu onoga Hitlerovog dunstera Arna Brekera”, kaže da ga šalju prijatelji, “ali neće reći koji, i da prije večeri moramo bježati, Bela i ja, jer nam noćas iz Beograda stiže Mustafa Golubić, s glasovirskom žicom. Zbog čega, molim vas, s glasovirskom žicom? Zato da nas njome zadavi.” Tako mladić reče, i nestade. “Vjerojatno laže, jer otkud Mujica u Beogradu? A ako i jest u Beogradu, zar je svima, kao miss Simpson, obznanio svoj dolazak, tako da se i do Mirijeva čuje. Ona na kojoj će se plaži gola kupati, na kojem će štaglju daviti Krležu! Ali koliko god to bila laž, iza te je laži istina koja možda nije ništa prijatnija. I nije nam više noćiti tu gdje jesmo.”

Krleža je upitao seljaka ima li kompas. Seljak naravno nije imao kompas. Da ga je imao, krenuli bi iz istih stopa prema sjeveru, i to bi zacijelo promijenilo njihovu sudbinu. Ovako su ostali još sljedećih pola sata, da očajavaju. I u to se pojavio drugi kurir: seljačkog izgleda, s romanijskom šubarom u po ljeta, i s buđonijevskim brcima. “Vaš prijatelj, gospodin advokat Vasić me šalje!”, rekao je neobično mirnim glasom, “kao kazališni garderobijer, kad pruža značkicu za položen kaput, i izgovara njezin broj. Još je rekao da je tu s automobilom i da bi što prije trebali krenuti”.

“Ja i danas vjerujem da je Dragiša Vasić tog dana spasio Belin i moj život”, govorio je Krleža kratko pred smrt svome Eckermannu, dopisniku sarajevskog Oslobođenja u Beogradu Enesu Čengiću. “A to što su se nakon toga naši putevi sasvim razišli i što je on zastranio do krajnje mjere do koje je mudar, osjećajan i obrazovan čovjek u našemu drugoratnom klanju mogao zastraniti, to s mojom stvari nema osobite veze. Dragiša je bio moj prijatelj, jedan od malobrojnih u životu a da se pokazao odanim tom prijateljstvu. Pa onda laka i žalosna srca, ali bez imalo grižnje savjesti, prihvaćam da je u moju sudbinu, točnije da je u moje preživljavanje, upisan element Vasićeva zastranjenja. Prihvaćam, i to sam prihvaćanje pošteno odrobijao, da je u moj maleni golubiji život upisan svaki mogući zločin i grijeh moga mrtvog prijatelja. Uključujući, da se i to razumijemo, i samu prijetnju nestankom i protjerivanjem mom hrvatskom narodu. Za Dragišu, u njegovom konačnom tragičnom samoostvarenju, Hrvati su imali nestati. A za mene je, istodobno, bio spreman postradati. Prijateljstvo je u svome krajnjem metafizičkom i duhovnom smislu vazda pakt anđela s đavolima. Mučno je o tome misliti, ali je potrebno.”, govorio je Krleža Čengiću u posljednjoj, naknadno objavljenoj knjizi ispovijesti “S Krležom iz dana u dan”.

Četiri mjeseca kasnije, u selu Brajići, podno Ravne Gore, u seoskoj krčmi susreli su se četnički vođa Draža Mihailović i vođa jugoslavenskih partizana Tito. U Dražinoj delegaciji su potpukovnik Dragoslav Pavlović i kapetan Milorad Mitić, te Dražin politički savjetnik i ideolog, prijeratni odvjetnik, koji je pristajao braniti i komunističke atentatore i teroriste, talentirani književnik Dragiša Vasić. U Titovoj delegaciji su Mitar Bakić i Sreten Žujović. Osnovu za pregovore čini dvanaest tačaka o suradnji, što ih je partizanski vođa prethodno uputio četničkom suparniku. Pregovori su u znatno mjeri iznuđeni, jer na njima insistiraju britanski saveznici. Ni jedna ni druga strana u njih ne vjeruje, ali se čini da je Tito mnogo vještiji u pregovaranju. Recimo, on je predložio da pregovorima nazoči, te na neki način u njima i sudjeluje Bill Hudson, zvani Marko, šef savezničke vojne misije, koji se prije dva dana, tačnije 25. listopada, pojavio u Dražinom štabu, nakon što je kod Petrovca, na crnogorskim obalama, izronio s britanskom podmornicom, odakle su  dopješačili sve do Ravne gore. Naravno da je računao na to da će pukovnik Mihailović ovo odbiti, i da će iz tog odbijanja i Hudson, kao ozbiljan obavještajni oficir, donositi svoje zaključke, jer zamislite, Tito, sovjetski čovjek, fanatički komunist, vjeruje britanskim saveznicima pa će ih rado prihvatiti za supregovarače, a Draža, profesionalni oficir, na glasu kao antikomunist i pobornik svih vrijednosti zapadnoga svijeta, naročito onih koje su oličene u britanskoj kruni, ne dopušta da šef prve savezničke misije pri pokretu otpora u Jugoslaviji prisustvuje pregovorima.

Razgovori u Brajićima završili su propašću i šumadijskim čajem. Od dvanaest, precizno sročenih Titovih teza, drugoj su strani neprihvaljivi bili zajednička oružana borba protiv neprijatelja, formiranje narodnih vlasti na oslobođenim teritorijima, modeli vojačenja novih boraca, te zajednička opskrba vojnim materijalom, hranom i opremom. Osnovno je, ustvari, bilo to što je partizanska strana bila za borbu do oslobođenja zemlje, po svaku cijenu i odmah, a pukovnik Mihailović je bio za taktiziranje, jer se plašio njemačke odmazde. Dragiša Vasić je uglavnom promatrao Tita, nastojao je dokučiti tko je taj čovjek i što je zapravo njegov cilj. Nije znao njegovo ime i prezime, niti njegovo podrijetlo. On nije mislio da je Tito Rus, kao što je sumnjala većina ljudi u štabu, ali je po njegovu naglasku i načinu govora zaključivao da je to čovjek koji je dugo živio u Rusiji. Jedna stvar mu, međutim, nikako nije bila jasna: kao netko tko ima, da tako kažemo, dobre veze u Moskvi, tko je sa Sovjetima na vezi, pa je, recimo, unaprijed znao sve o dolasku Mustafe Golubića u zemlju – istina, sumnjao je, čini se posve krivo, da Staljin šalje Golubića da on povede gerilski rat u Jugoslaviji – a da o Titu ne zna ništa. Ili skoro ništa. Osim što zna, čuje, vidi, da se radi o opasnom i krajnje hladnokrvnom fanatiku, koji je spreman da žrtvuje narod za pobjedu.

Šta Tito vidi u onima koji su s druge strane stola? Kolebljivce, kalkulante i Velikosrbe. Buržoaske elemente, klasne neprijatelje, sitne duše proistekle iz duha neprincipjelne i nacional-šovinizmom duboko prožete svađe i prepirke u beogradskom parlamentu, koju je mogao prekinuti samo kralj, svojom diktaturom. Vidio je one koji će se uspješno boriti protiv vlastitoga naroda, po šumadijskim i bosanskim selima, ali za borbu s neprijateljem potpuno su nespremni, jer ga ni ne doživljavaju kao neprijatelja. Vidio je one koje će, bude li to potrebno, lako nadmudriti, ali tragovi će im biti krvavi. I dugo će, dugo potrajati dok saveznici se shvate s kime imaju posla. Bio je zabrinut, ali nije bio iznenađen.

Ali onda je, na kraju sastanka, možda i da razgali sumorne duhove i popravi atmosferu, Dragiša Vasić ponudio Titu da na čas pređe u susjednu prostoriju – tamo gdje se u krčmi karta i kocka – i upozna šefa savezničke vojne misije Bila Hudsona. Tu je Tita zateklo jedno od većih iznenađenja u životu. Hudson nije bio sam.

“Fric, što ti tu radiš?”, podviknuo je.

“Ništa, Joža, spašavam glavu pred beogradskom policijom i onim hercegovačkim killerom kojeg ste mi vi poslali da me davi glasovirskom žicom.”

“Nikoga mi tebi nismo poslali.”, odgovorio je tiho i okrenuo se Hudsonu.

Za Krležu kao da je izgubio svaki interes. Neko vrijeme je s nogu, formalno razgovarao s Englezom, koji je dobro govorio naš jezik, Tito s ruskim naglaskom i intonacijama, a on s naglascima glumaca u beogradskim bulevarskim komedijama kad glume ujaka iz Londona. Potom se još jednom s njim rukovao, osvrnuo se, da vidi gdje su njegovi iz delegacije. Pozdravio se s Dragišom Vasićem, i s njime se rukovao, ali Miroslava Krležu nije ni pogledao. Njega je, pak, Krležu tad podišla samoća kakvu nikad prije u životu nije osjetio.

Ivo Andrić 1941. u Zagrebu provodi mirno. Živi u Dugoj ulici, na broju 18, u onoj neobičnoj neorenesanskoj zgradi na uglu s Krvavim mostom, na prvome katu, u stanu koji je za njega svakako prevelik, ali tu su ga smjestili prijatelji, pa tu neka i bude. Budak je bio voljan da mu on riješi “stambeno pitanje”, ali je Andrić takve ponude uspješno izvrdao te dovoljno odlučno odbio. Grozio se useljenja u napuštene židovske ili srpske stanove, općenito u stanove u kojima je netko već stanovao, budući da je malo vjerojatno da je taj otišao svojom voljom. Držao se toga da prema Budaku ne smije iskazivati neraspoloženje, ali da istodobno prema njemu ne smije imati nikakvih dugova. “Nisam želio da me ustaše udome.”, jednom je kratko, za boravka u Počitelju, kazao Ljubi Jandriću, i to je općenito sve što će na ovu temu poslije rata reći.

Zagreb je poznavao iz nekih ranijih vremena. Mnogo toga se promijenilo otkada njega nije bilo tu. Ljudi pred kojima je 1921. umakao u Beograd više nisu živi, ili nisu važni, ili se sakrili pred zlom koje je nastupilo, jer mu, za razliku od njega, nemaju što pokazati da bi mu makar toliko umilili da im poštedi život. Kao što je Poglavnik njemu poštedio život i počastio ga položajem osobne svoje Šeherezade. Doista, što je Ivo Andrić u Zagrebu 1941, do li Šeherezada krvavome Šahrijaru? Presahne li mu jednom priča, ili postane li njegova priča Anti Paveliću dosadna, iščezne li iz nje one Bosne i onih mračnih bosanskih junaka i razbojnika, poput Đerzeleza i Mustafe Madžara, on će ga skratiti za glavu. Smaknut će ga onako kako se smaknuo nesretnog i naivnog Augusta Cesarca, trajno uplakanog nad sudbinom svjetskoga radništva, ali i nad sudbinom hrvatskoga narodnog plemena. Jednostavno govoreći, on je glavom platio Pavelićev književni ukus, premda Josip Horvat, stari anglofil i čudak, ali briljantan novinar, takav kakvih po Beogradu nije sretao, govori da Cesarec jednostavno nije imao sreće i da bi bio živ i danas, samo da je preživio prva tri tjedna ustaškog terora. “Ali zar se to za svakoga smaknutog ne bi moglo reći?”, čudi se Andrić Horvatu, s kojim se barem jednom tjedno nalazi u šetnji po opustjelom Rokovom perivoju. “Čim krvnik žrtvu u oči pogleda, ili žrva uz njega neko vrijeme živi životom koji krvnika podsjeti na njegov život i na živote njegovih bližnjih, on ga više ne može pogubiti. U tome je ponekad najveće lukavstvo preživljavanja.” Tako je govorio Horvatu, ali čim bi se malo osamio, već bi drukčije mislio. Recimo, mislio je kako će ga pogubiti kao što su pogubili Cesarca, i da je ovo dovlačenje njegovo u Hrvatsku samo igra. Kao kad mačka na prevaru ščepa miša, ne ubije ga odmah, nego se neko vrijeme sa njim igra.

Privukla ga je kuća u kojoj se nastanio. Izgledala je kao palača u Firenci, samo mnogo manja, sagrađena daleko od Firence, za nekoga tko će u njoj stanovati kao u vlastitoj uspomeni. Sagrađena je za strašna vremena, kada će uspomene biti dragocjene. Da odagna crne misli ili iz znatiželje, Andrić se počeo baviti kućom u kojoj živi. Prvo što saznaje jest da ju je sebi i svojima gradio Vilim Schwartz, madžarski Židov, rodom iz Nagykanizse, koju mi zovemo Velika Kanjiža, a Schwartzovi su je na svome njemačkom jeziku nazivali Großkirchen. Među poduzetnijim je zagrebačkim trgovcima i industrijalcima u vrijeme kada se oko srednjevijekovnim utvrda razvija moderni grad. Privlači ga sve što je drukčije i novo, što će promijeniti i preobraziti nam mali panonski svijet i učiniti nas drukčijim ljudima. Tako u podgradačkoj vlazi, na unutarnjim obodima maglenog Zagreba gradi firentinsku palaču. I tako za svoj račun, “o svom trošku i za svoju dušu”, kako kaže Andrić, stvara prvu telefonsku mrežu u Zagrebu. Naravno da je morao za to dobiti koncesiju iz Beča, ali mu to ne predstavlja problem. Ne samo da nije bilo drugih zainteresiranih, nego jedva da se našlo onih koji bi otprve razumjeli što to brzoglas treba biti i kakva je njegova praktična svrha. “Vilim Schwarz bio je veoma strpljiv čovjek”, piše Ivo Andrić, “i mogao je svakome tko bi se zainteresirao ili tko bi na glas u njegovom prisustvu posumnjao u smisao telefona satima pripovijedati kako će izgledati svijet premrežen telefonskim žicama i što će to značiti za posao kojim se on bavi, a Schwarz je po svome osnovnom zanimanju bio liferant i špediter, kada jednoga ne tako dalekoga dana ljudi budu mogli razgovarati s jednoga na drugi kraj svijeta, pa da se iz Pariza čuju sve do Zagreba i sve do New Yorka, pa nakraj nama poznatog svijeta. Ljudski glas će, govorio im je u najmanjem djeliću vremena prelaziti najviše planine na zemlji, prelazit će mora i oceane. Nisu mu vjerovali, a nisu pravo ni znali kakve bi koristi moglo biti od tog eglena na daljinu. Osim te što će ružne vijesti, koje su ranije putovale i po mjesec dana, pristizati tako brzo da se nećemo na njih stići naviknuti. I ljudi će redom biti nesretniji nego što su bili prije brzoglasa.”

Schwarzovu je kuću projektirao Kuno Waidmann, Nijemac, koji se najprije doselio u Austriju, u Klagenfurt, pa u Zagreb, gdje ga je poslalo da u Stenjevcu gradi zagrebačku duševnu bolnicu. Projektirao je lijepu, modernu građevinu, pravi dvorac u dalekom zapadnom predgrađu, pritom neobično velik, kao da tu valja naseliti poremećene i lude iz mnogo većeg grada nego što je Zagreb i iz veće zemlje nego što je Hrvatska. Imao je trideset i dvije godine kada je došao, a ostat će tu sljedećih trideset, kada se povlači u Graz. Hrvatski jezik nikada nije naučio, premda je imao mnoštvo učenika – gotovo svi istaknutiji zagrebački arhitekti pred Veliki rat bili su Waidmannovi učenici – ali to Andriću govori dvije stvari. Njemački jezik u Zagrebu je, čak mnogo izrazitije nego u Sarajevu, bio jezik tehničke inteligencije, inženjera, liječnika i gradske gospode, a grad je širok i razliven, nije planinama ograđen i zatvoren u jedno, kao Sarajevo, niti je stiješnjen oko ušća dviju naših najvećih rijeka, kao Beograd, nego on svojim prostranošću i razlivenošću na tom mjestu nagovještava neki mnogo veći grad, koji je, možda, čini se tako promatraču, postojao na ovome mjestu, da bi nekim čudom preko noći iščezao, i tu je onda nastao Zagreb. U takvome gradu jedan Nijemac morao bi izaći iz vlastitog ceha i svakodnevice, pa da nauči jezik. Njemački je u Zagrebu prije Velikog rata, kada je Andrić živio tu, a onda i poslije, kada je iz Zagreba bježao, bio glavni jezik i običnim zidarima, a kamo li neće graditeljima i neimarima, ili, kako se to danas kaže, arhitektima.

Neko ga je vrijeme, još uvijek do kraja nesnađenog, u zimu 1941. i do ljeta 1942, obuzimala tema Kune Waidmanna, izgradnje stenjevačke ludnice, i Zagreba od godine 1877, kada Waidmann dolazi u grad, do 1898, kada ga car Franjo Josip pri posjetu Zagrebu imenuje za svoga građevinskog savjetnika. Ali od svega ostala je samo onaj neobični i nedovršeni prozni komad, naslova “Selidba”, objavljen nakon njegove smrti, u izdanju Andrićeve zaklade, u kojem opisuje kolonu pješaka i zaprežnih kola, koja prolazi niz Ilicu. To se duševni bolesnici sele u svoju novu zgradu. Oni promatraju svoj grad, koji im kao na filmu promiče pred i većina ga njih nikada više neće vidjeti, ali i grad promatra njih. Normalni su hipnotizirano zagledani u lude. Vire iza zavjesa, skrivečki ih gledaju iz mračnih haustora, iz dubine iličkih dvorišta i kroz izloge svojih dućana, a ako slučajno budu primijećeni, onda im dobacuju, rugaju se, govore neke riječi kojim će se odalečiti od tog mimohoda ludih, uplašeni zapravo da bi ih mogao povući za sobom.

Ali ta ideja o stenjevačkom romanu Andrićevom trajala je kratko, te se zauvijek ugasila. Njome je pisac varakao sebe, sakrivao se iza priče, bježao u nju od strašne zbilje koja ga je okruživala, od Židova koje su odvodili i javno, pred očima ljudi, mrcvarili, od noćnih racija, od vijesti o strašnim pokoljima Srba na Baniji, od prvih utišanih izvještaja o Jasenovcu. Horvat mu je, uvijek dobro obavješten, pun užasa o svemu govorio. “Vi, Ivane, ne znate kamo ste dospjeli”, tim je riječima potvrđivao svaku svoju priču, dok se Andrić u svojoj nemoći samo kamenio. I tako je, umjesto da piše roman o stenjevačkoj ludnici i Kuni Waidmannu, jedan za drugim do kraja rata napisao tri svoja bosanska romana: “Travničku kroniku”, “Na Drini ćupriju” i “Gospodičnu Rajku”, koja se, istina je, zbiva u Zagrebu, ali i to je priča sasvim bosanska.

Taj iznenadni stvaralački uragan, zbog kojeg su ga mnogi poslije proglašavali bešćutnim i bezosjećajnim, jer je, kako se govorilo, u maničnom zanosu pisao dok se oko njega rušio sav poznati svijet, zbivali su se nepojmljivi zločini, a u najgore zločince pretvarali su se oni koji su izvirali iz Crkve u kojoj je on kršten i iz plemena iz kojega je on potekao, mada ga se tokom dugih dvadeset međuratnih godina svjesno odricao u korist onoga zajedničkog i obuhvatnijeg jugoslavenskog troplemenog roda i naroda. S nekim sveprožimajućim užasom, Andrić je, tumarajući tim prevelikim stanom, nastalim iz imaginacije projektanta one veličanstvene zagrebačke ludnice, shvatio da su ga upravo Poglavnik i njegove ustaše vratile hrvatstvu i katolištvu, preko tog neotklonivog i doživotnog osjećaja krivnje za grijeh i zločin počinjen u hrvatsko ime. Strašno je Pavelićevo lukavstvo, vratio ga je Hrvatskoj i Svetoj Rimskoj Katoličkoj Crkvi, pa ga poslao ravno u pakao. Najprije živog, a poslije – ako postoji drugog pakla do ovog na zemlji i u srcu čovjekovu – i mrtvog. Gore mu nije mogao učiniti ni da ga je one noći, u Zemunu kod Krklecovim, na pravdi Boga zaklao kao žrtvenog ovna. Mislio je to, i onda nije mogao zaspati, a kada bi zaspao budili bi ga vlastiti urlici. Nije se sjećao onoga što je sanjao, osim da je u snu vidio užas. “Strašno!”, govorio je tumarajući sobama u kojima nije smio paliti svjetla, “kako je to strašno!”.

Pisao je, jedan za drugim, tri svoja romana: najprije “Travničku kroniku”, pa “Na Drini ćupriju”, i na kraju “Gospodičnu Rajku”, upravo onako kako je u onoj priči japanski slikar pred pogubljenje poželio papir, pero i tintu, pa si je naslikao potok i šumu, i uz potok puteljak kojim je zatim pobjegao iz ćelije na smrt osuđenoga. Tako je u Zagrebu sam i ostrvljen, na živinu sveden, viđajući se, uglavnom, samo s Horvatom, koji mu je pripovijedao sve ono što je morao znati, a što nije bilo u novinama ni na radiju, Andrić ispisivao puteljak kojim će bježati. Pa je ispisao najvažnije stranice suvremene hrvatske književnosti, proklete već i time što su te stranice ustvari bosanske, a “Bosna je hrvatska zemlja taman onoliko koliko i nije”.

“Pomislite li na onog mučenika Krležu?”, upita ga jednog od tih dana u ljeto 1943. Josip Horvat.

“Ne prođe ni dana da ga se ne sjetim”, odgovori Andrić kao da ga takvo pitanje nimalo nije iznenadilo, “i svaki put se osjetim kao uljez u njegovom svijetu. Ovo je, znate, po mom najdubljem unutarnjem saznanju Krležin grad. I ne samo to: ovo što se oko nas zbiva, a što ja, ako mi dopustite i to pretjerivanje, doživljavam kao pakao, Krležin je pakao. Ne samo stoga što bi ga on mogao opisati, nego i zato što ga je on, a ne ja, mogao doživjeti. Vi me, dragi Horvat, jedini nećete krivo razumjeti dok to govorim, ali svi ti krilnici i logornici, bojnici i pukovnici u odorama boje saharskog pijeska, na čelu s Poglavnikom, bića su iz Krležine mašte. Tako ja to doživljavam. Pa iako  se nikada nismo previše voljeli, a bolje rečeno: on zbog nečega nije volio mene, valjda zato što nisam bio lenjinist i od nekih sam vremena zavolio kućni red, Krleža mi u Zagrebu nedostaje. Premda bi ga, vjerojatno, pogubili po kratkom postupku ako ga prethodno glave ne bi došli njegovi lenjinisti, sve je ovo ovdje njegovo, a ne moje ili – ako smijem reći – vaše. Hodam tako po onim mojim sobama, gledam na Krvavi most, gledam tko će naići, što će se događati, i razgovaram s Krležom. A zna li se gdje je on sad? Zna li se je li živ?”

“Pouzdano se ne ništa ne zna, a priča se svašta, uglavnom bajke, nisu to ni tračevi nego bajke”, govorio je Horvat, “primjerice, neki naši su ga, kao, vidjeli, ni manje ni više, nego u štabu Jugoslovenske vojske u otadžbini, zamislite šta ljudima na um pada, Krleža s rojalistima! Vi znate da sam ja s njime oduvijek u jako lošim odnosima. Ili, opet, kao i u vašem slučaju, u još mnogo gorim je odnosima on sa mnom. Ponajprije, nikad nisam bio adorant njegova teatarskog buntovništva. Da bi u svojim komadima kritici podvrgnuo izopačeno građanstvo, Krleža je najprije izmislio građansku klasu u našim zemljama. Ta vam je izmišljotima kao H. G. Wells, čista fantastika! I svašta je on poslije govorio, pa i pisao o meni, gotovo da bi se moglo reći da je radio na mojoj likvidaciji. Naravno, ne fizičkoj, nego onoj drugoj, koja nije tako krvava, ali jednako je definitivna. Ali unatoč tomu, reći ću vam da imam instinktivnu potrebu da ga branim od svih koji ga danas preda mnom spominju. A vi možete pretpostaviti tko su ljudi s kojima ja mogu imati kontakta: uglavnom dojučerašnji ljevičari, a danas prikriveni liberali, često i nekadašnji Krležini intimusi. Ne zna se, dakle, što je s njime. Pričalo se da je stradao u bombardiranju 6. travnja 1941, pa da ga je beogradska policija predala Gestapou, pa da ga je ista ta beogradska policija u Zemunu predala ustašama, nakon čega je skončao u Jasenovcu, da li od kame ili od malja, tu se interpreti ne slažu. Ali ja mislim da ništa od toga nije istina. Mogu samo reći da nekako osjećam da je živ, i sretan ću biti ako je tako.”

Andrić ga je samo pogledao, nekim za njega neobičnim pogledom, punim žalosti, kao da će u sljedećem trenutku zaplakati. Uzdahnuo je i s rukama na leđima, u sivom jesenjem ogrtaču i sa šeširom, nastavio koračati Rokovim perivojem. Horvat je, danas iz nekog razloga gologlav, u sivom odijelu od nekoga vrlo običnog štofa i s crvenom leptir mašnom, vazda išao pola koraka ispred njega. Ali Andrić kao da je sad požurio. Usporit će tek nakon što primijeti da im se odozgo približavaju trojica oružnika u svečanim odorama, i gotovo se zakloniti iza druga. Kao da ti ljudi govore nekim čudnim stranim jezikom, pa se on ne umije s njima sporazumijevati. Ali je trojka mirno prošla, a njemu se učinilo da se onaj krajnji lijevi, od njih najudaljeniji, čak i ljubazno nasmiješio. Kao i obično šetnja se završavala ispred Rokove crkvice, skladne građevine iz sedamnaestog stoljeća, na čijem je pročelju sunčani sat. 

U Rimu, u Trastevereu, u memli ulici, sreli smo čoveka sa crvenim okom. Majstor, vlasuljar, iz majstorske familije. Svaka je takva radionica slična, a oku putnikovom iznova začudna. Majstori uvek o zanatu. 

Ovaj, rimski, kazuje kome treba vlasulja, kome ne. Vlasulja prekriva glavu i daje izraz liku, vlasulja može biti od ljudske kose, ili sintetička, može se peglati, uvijati, kao prava kosa. 

On sam ćelav je, u godinama srednjim. Stavio je na teme tek napravljenu vlasulju, za lik grofa Lune u Trubaduru, uvijeni crni pramenovi u kontrastu sa crvenim okom: 

– Vlasulja, da, ali snaga uloge je u glasu i u pogledu – kazao je, baritonom kakav traži Verdijev lik, i pogledao u mog sina. Dečak je slušao i gledao u vlasuljarevo crveno oko, još više u crvenu šaru koja od slepoočnice puzi uz čelo. 

Moj sin zna gledati sa strane. Zanimljivo mu crveno oko, slušao je umoran od puta.

Vlasuljar ide ispred naših misli: 

– Oko, zašto je crveno? Od rođenja. Ima takvih tkiva. 

*

U taverni, jeli smo kravlje repove. Kujruk na rimsku, u sosu od paradajza i vina, jelo gusto i sito, s kosti. Čekali smo da se razmakne ekskurzija, vesela škvadra iz Valensije. 

Magija taverne i šibera, sa zavesicom kao u lutkarskom igrokazu: izlazili su kroz otvor, nakon što se začuje glas s druge strane, pladnji s mirisnim jelom. 

Rimljani jedu morsko i kopneno, na belo i na crveno. Vole i sveže puntarele, iz roda cikorije, sa sosom i tragom inćuna. Mila im je naročito artičoka. 

– Kad joj je vreme? – pitaju turisti na rimskim pijacama. 

– Zri sad, u proleće – odgovaraju im. 

Preko vode, u Libanu, to je zemlja artičoke, kažu: – Svako je vreme, vreme artičoke. 

Za biljku tvrdih listova, Plinije piše: Artičoka osnažuje, krepi. Rimljani, današnji, za blagog čoveka da mu je srce meko kao artičoka.

Rimska je hrana gradska, plebejska i patricijska. Kujruci, puntarele, inćuni. Kuvari znaju, usoljena ribica je začin, presolac. To je bio rimski garum, riblji sos od fermentisane riblje nutrine, o kojem piše Apicije u „Umeću kuvanja“. 

O piscu, bogatunu proždrljivom i raskalašnom, ostale su priče. Znao je organizovati pomorsko putovanje, ekspediciju, pa ode na kakvo udaljeno ostrvo jer čuo je da tamo love škampe, neke ogromne škampe, a kapari jedri kao trešnja.  

Priča o jelu ide pre jela samog. Rimljani je znaju zapržiti. 

Apicije čitaocu kazuje recepte na „ti“, meša slano, slatko, kiselo, bobe, travke, gastronomski pripravci prenapučeni su kao trbuh od silnog jela: 

„Za kuvanog noja treba da napraviš sos od bibera, nane, pečenog kima, semena celera, urmi, meda, sirćeta, prošeka, presolca i ulja. Sve to skuvaj i poveži brašnom, prelij preko komada noja i pospi biberom.“ Ili: „Jelena skuvaj, proprži i prelij sosom načinjenim od bibera, miloduha, divlje kumine, semena celera, meda, sirćeta, presolca i ulja.“ 

Egzotika afričkih provincija naspram siline apeninske, rimske koljevine. Mozak pauna, jezik flaminga, vimena kravlja i praseća, tovljene guske. 

Slabo piše Apicije okolo, mimo recepta samog, već samo ređa, meša, premeće. Petronije u „Satirikonu“, međutim, opisuje ritual, rimsku Trimahlionovu gozbu, o tom kako čopor lovačkih pasa ujuri u sobu, za njim sluge noseći na poslužavniku divovskog vepra, o čijim zubima vise korpice od palminog lišća prepune urmi. Iz zasekotine na veprovoj slabini, poleće jato drozdova… 

Slika dekadentnog, paganski rasipnog performansa, nadstvarna a sirova. Kuvarski amanet rimski, Apicijev i Petronijev, mreškavo je salo umirućeg carstva. 

Da li je baš tako rađeno, ne znamo, najposle nije važno. Patriciji su na gozbama možebiti i jeli noja, ali gde naći pticu plamenac, kako utrobu veprovu ispuniti šumskim pticama, drozdovima?  

Kakogod, ostalo je nešto od Apicijeve literarne i gastronomske egzibicije među današnjim Rimljanima. I sad vole jelo, narodno i jednostavno, ali i egzotično, jednostavnost taverne i perverznu egzibiciju gozbe. Voziće, kao što je onomad kretao na ekspediciju Apicije, stotinu kilometara da probaju testeninu pravljenu na bronzanim kalupima, po starinski. Pred novogodišnje slavlje ispiju čašicu maslinovog ulja, da obloži želudac. 

Nema antičkog garuma, drobljene i sušene riblje nutrine. Uz inćun, čeno luka, na vrelom ulju alhemijski i danas počinje rimsko jelo, zatim se ribica sva razloži u smeđ trag.

Osolilo se naše rimsko popodne. 

– Može li se ovde piti? – tako moj sin pred Fontanom di Trevi koja je barokna i bujna. 

Kažem mu: – U Rimu nema žeđi. 

*

Nego, da ne zagospodari pričom jestivo, da ne bude silno čitaocu. I da ne ostane priča oglodan kujruk. 

Ovako je govorio vlasuljar, iz Trasterea, baritonom, o svome vijugavom ožiljku: 

– Krajem prošlog veka, oko Jubileja, skupilo se sve u Rim, u Vatikan, u Trastevere. Otac je još bio živ, pozorište vrelo, živo. Bila je gužva u gradu. Studirao sam pevanje, solo pevanje, vežbao vokalize. Dijafragma, disanje, grudni koš. Pevao sam arije, iz opere, a onda mi kazaže da mi leži kamerno, arije, napuljske pesme, rimski stornelo, gradska pesma.

I kao što pesma prespoji iz mola u dur: – O ožiljku bi da čuješ? – pita nekog zamišljenog pitca, a govori nama što smo tu, otvorena uha, kazuje kao Apicije recept, na „ti“, uzmi ovo, dodaj ono. 

– Bilo je jutro i vreme artičoke. Nosio sam sveže plodove sa pijace, i snopove vlasi za vlasulje, u radnju. Rim, Trastevere, nosi, i čovek se začas zadubi u misli. Bude svetlo u koje ne možeš gledati, pa napola sklopiš kapke i vidiš samo crvene žilice sopstvenog oka. 

I najednom mrak. Sručio mi se na teme težak teret. Dalje slabo pamtim. Linula je krv, sve je bilo crveno, onda crno. Saksija sa rimskog balkona. 

Osim razlivene boje, pamtim glasove. Vozili su me u setečentu u bolnicu. I lik: naočare sitne, navrh nosa. Pominjali su mali i veliki mozak, talamus, hipotalamus. Tonući u dubinu, čuo sam: – Ne spavaj, Antonio, ne spavaj…

Od svega najviše pamti koža, njenih stotinu slojeva i kora pamte. Bilo je rimsko jutro, gomile koje hrle. Onaj sa naočarama bio je mladi doktor, odnekud sa severa, Pijemontez, na praksi u Rimu. Vlasuljar naš kaže da je pisao posle, u Torino. Doktor je odgovorio da pamti lice, rez i tu svoju prvu operaciju, drago mu je što je prošla dobro. 

Pitao je najviše: ima li problema sa govorom, sa pamćenjem, zaceljuje li ožiljak? 

Pamćenje se, putnici znaju, najviše pogubilo po pričama, a priče zastale na fabuli. I što si dalje od događaja, jasniji je. Za ožiljak, jedni vele: stavi oblog od zečje masti. Ili premaži mašću od jazavca. 

Kreneš li čitati rimske recepte, naći ćeš zapis o masti od kantariona, te smeši od prazilukovog soka, soli i medovine. U Libanu Bejrućani samo: Privij artičokin list. 

Vlasuljar, odloživši vlasulju grofa Lune, ćelav je, i opet je sav u glasu i pogledu. Ožiljak, crven, daje licu karakter, tkivo je crveno, licu ne treba vlasulja. 

*

Ima scena u filmu „Tototruffa“ iz 1962. godine. Toto, napuljski komičar, prodaje Fontanu di Trevi naivnom Amerikancu, gledajući da mu izmami avans. Tri decenije kasnije, sarajevski nadrealisti imaće skeč – prodaja Vjećnice. 

Sarajevski alčak prodaje strancu zgradu koja je simbol grada: – Dobra je, samo malo popravi balkon, i ne treba ugovor, samo reci da te ja šaljem – kaže i uzima keš. Stranac odlazi na drugu stranu Miljacke. Oba skeča, i italijanski crno-beli i sarajevski, bliži u vremenu i bliži nam zbog kulturnih referenci, mami smeh. 

Sad, Fontana di Trevi je puna bliceva, foto-aparati škljocaju, ruke se izvijaju da snime selfi. Dno fontane pune novčići. Jedan za povratak u Rim, drugi za ljubav, treći za brak. – Četvrti za razvod! – dobacuje neko. 

Fontana je Berninijeva, barokna, bujna kao Anita Ekberg. Kroz vrevu se čuje: barok, vajar, papa i: Pazi na džeparoše. Truffa, vele Italijani za podvalu, pa je u naslovu spajaju sa imenom komičara, Tototruffa. Gledajući film pun komike, italijanska reč za prevaru ne zvuči oporo, već slatko kao gurabija. 

Oko fontane Bangladešani peku kestenje. Šibicari prepliću prste, jagodice im titraju po čoji. Fontana je u kontrapunktu sa mirisom žara i plastike, šarenilom sladoleda i šljaštećim blicem telefona. 

Nema Totoa niti Anite Ekberg, i teško je od gomile, mnoštva tela i glasova, odvojiti sopstveni doživljaj.  Nigde se kič ne spaja sa obiljem umetnosti kakva je u Rimu, a život kakav je rimski pun je kontrasta i mediteranskog sladostrašća. 

Pistacije bockaju grlo. Žeđ taži limunski sorbet. Vode, sveže i rimske, iz akvadukta, traži moj sin. 

*

Gradovi ninaju sa sunčane na senovitu stranu. Trastevere ima osunčane trgove i memli ulice. Na italijanskom su gradovi ženskog roda, Rim posebno. Rim je Ona, vučica, etrurska i latinska. U današnjem danu ima nečeg ritualnog, paganskog. 

U mesari otkoštavaju svinjski trup. – Etrursko jelo – kaže mesar Gvido, puneći u šupljine od kostiju smešu soli, bibera, ruzmarina, belog luka. Porketa je to, opet: uz kost je najslađe, kazuje i porketaro. 

Jednako i naš drug, Roberto sa Sardinije: neka ukus ne kvari ni opora rukola, niti oštri pekorino, ovčji sir, to je za karbonaru, jelo etrursko traži samo dve šnite fokače, rimske pogače, u žitko testo Rimljani stavljaju ruzmarin. I masline koje sjaje kao uglačan kamen. Fokača, nalik na Apijski put.  

Hodali smo kroz boemsku četvrt, slušali priče Robertove, o mirti i lišću mlevenom u sir, a grančice ušuškavaju meso. 

Pred nama je Rim, ali on kazuje o Sardiniji koja je ostrvo, ali sva planinska, više pastirska, Sardinija je tvrda, gorštačka, pre nego moreplovna, kozja više nego riblja. 

Svako svoje slike vidi i o svom ostrvu govori.

Oko nas, o osnivanju grada. O Romulu. O otmici Sabinjanki. 

Išla je tura, slušali smo jednim uhom iz plastičnih slušalica, vodič, nastavnica latinskog, govorila je onome što zna ponešto novo, onom što ne zna, novo sasvim. 

Moj sin, razbuđen i živa duha, zapitkivao je mimo reda, spajao udaljene krajeve priče. Ja sam otvarao nasumično Apicija, listao istoriju začina. 

A sva je istorija sveta, magija začina i bilja. Levanćani kažu: začini su skupi zbog naših priča o njima. O začinima i mirisnim uljima, pišu: što je ulje skuplje, otvor je na bočici manji. Rimljani: putuj, plovi, probaj nije li škamp drugde veći, slađi. 

Na Mediteranu celom vole umeće priče, spremanje jela. Pitaju: znaš li raspaliti gradele, znaš li očistiti lignju? 

I ovde, u Rimu, ima ko je vešt i ko nije. Ima ko je čitao. Ili prečitao, i Plinija i Felinija.  Mada, ne može sve stati u sivu koru. Čovek živi kratko, među artijicama i užicima, malenim gastronomskim i erotskim smrtima. 

Bejrućanin Abu Ali, konsijerž zagledan u ptice, onog što puno kazuje o životnim tajnama ili se hvali velikim putovanje, pitao bi: 

– Znaš li očistiti artičoku? 

*

Moj sin ne može ćutati, govori bez stanke, kao što žedan ispija čašu vode. Pitao je a ona odgovarala, gubili smo se od njene male crvene zastave i kotvili opet u turističko jato. Vodila je kroz vrevu, razgrćući i ljude i utiske. Dečak je pitao, onda slušao, pa bi usred dana namah zaspao i budio se u sebi znanim prominućima vremena. 

U Koloseumu, videli smo grafite, čuli da je do koju deceniju tu bilo otvoreno, ulazilo se kolima, a u areni ostajali opušci, špricevi, kondomi. Od roba do gladijatora, od gladijatora do Rimljanina, od patricija među plebejce, bivalo je da čovek sklizne od karijere političke i svetovne na dno čaršije, u prah arene. 

Radilo se obično ovako: patricij dođe u senat, na radno mesto. I sve je tu, i toga i sto i privilegije. Prvog dana, sve kao inače, senator dođe i sedne, samo što nema poziva za sastanke, niti ga zovu, niti obaveštavaju. Tako bude i sledećeg i svakog narednog dana. Najposle on sam ustane, obesi togu o klin i ode. 

Tako je bilo i biće otkako je gradova, zemalja i vlasti. – Vratilo ga – govorilo se za diplomate vraćene sa dužnosti. Najpre se o njegove pozive oglušuju prvi do njega, ne zovu ga na sastanke ni na veća, pa se sam već skloni. 

Gledajući Koloseum, holivudska romantika, trke dvokolica, upletene su u sećanje, turisti pitaju da li je u filmu ovako ili onako, da li je to zaista bilo, ili je samo priča filmska. No to je isto kao za apicijevske začine: da li se zaista kuvao i na tanke fete rezao jezik ružičaste ptice.

Danas, u Rimu, čitamo nove pisce: Iđabu Šego, Rimljanku rodom, somalskog porekla, i Džumpu Lahiri koja je za svoj jezik odabrala novi, italijanski. Može li se progovoriti jezikom nove zemlje? Druga generacija, zna se, čuva običaje i jezik matice, treća već brusi matični akcenat u domaći, a novi život prepokriće priče i uspomene na stari. 

Začini iz domovine stapaju se sa novim, stvarnost daje sloj priči, novi pisci pišu jezikom lišenim epiteta. Možda će se ponegde štogod zagubiti u govoru. Italijanski je jezik, dijalekat rimski posebno, pun narodnog i gospoštine, jezička gozba darova. 

*

U grad, na forum! 

Tamo su svi koje nosi svetovna slava, ali forum je pun posrnulih, odbačenih, vraćenih. Slušali smo ulične svirače, cimbalistu iz Transilvanije. Roberto sa Sardinije kaže da ga je video u nekom drugom evropskom gradu, seća se tačno lika i pesme. 

Slušao je pa rekao: – Poznat mi je, a možda i nije. –  Cimbalista je svirao polke i valcere, a podalje, gitarista rimske stornele, napeve iz taverne o vinu, krčmarima i masnom jelu. 

Rim ima gradske oriđinale. Rapsod ulice pominje ljude iz kvarta i svakom je, kao karikaturista, pogodio crtu. Udara prstom po gitari u ritmu, na smrči gitarske ploče su tragovi noktiju. Svakoga je opevao, i sa asfalta i sa kaldrme, za jednog veli uširio se, pustio stomak, za drugog da se dao u politiku, te sredio posao svojima. 

Umeš li oko artičoke, pita bejrutski konsijerž. – Osetiš li ritam? – pita rimski rapsod, kao kolosejski zabavljač, držeći tempo basa, govoreći u isti mah. 

Rim obrgljuje ritualno, paganski. Na raskrsnici, bila je bacačica kugli, zapravo narandži. Pisalo je na tabli: „Reci drogi ne.“  Gledali smo njenu veštinu, narandžasti agrum leteo je kao užareni meteor. 

Tragom narandže, naše su misli u Libanu i Nakuri, jugu libanske zemlje. Tamo, svako je vreme cvetu narandži, i ona, kao rimska artičoka zri dvaput. 

Pustio sam sinu Bajagine „Rimljane“, pesmu o minuću velike zemlje. Salo carstva, trbuh i pupak, samo što ne prsnu. Varvari su tu, na kapijama. 

I dijalog iz Kuma, kad Hejgen kazuje Frenku Pentađeliju: ubij se, zapravo to ne kaže već sve o Rimljanima, kako je bilo u vreme starih, znao se red, bili su redovi, bile su kohorte…Tompusi padaju na zemlju posle razgovora. 

I danas gladijatori pune arene. Hoće li biti pobune robova? 

Rim je svet i kloaka. I ovde će dijaloge zaodenuti toga prijateljstva, ali i ljudska pakost i ljubomora. 

Porketaro seče, srž staje u niše između kostiju, tako se i priča ugnežđuje. Roberto je obavijao reči grančicama sardske mirte, mesar nepogrešivo sekao, vlasuljar o tom kako je kosa krinka za ćelavo teme i za lik. 

Priča traži svoj kostur i meso.

*

Noj je golema ptica. Njegovo jaje hrani desetoro, kajgana plebejska i patricijska. 

Abu Ali, konsijerž bejrutski, doneo je jednom nojevo jaje, njemu neko iz Južne Afrike. Našao je drvenu činiju i mešao žustro, dok se jaje gusto i sluzavo nije pretvorilo u penastu masu. 

Pred zgradom nazivom Al Manar, svetionik, konsijerž je pravio džinovski omlet od jajeta trkačice iz savane, nudio usputnog i namernog. Afrička ptica hranila je zgradu, konsijerž razgađao porcije.

U kazan, u vok, u kotlić, sve staje. Neka svako na našu vatricu prinese, i slano i gorko i posno i bibavo, apicijevski, gospodstveno i domaćinski, svakom neka je široko u priči. 

Moj sin sve gleda iz polusna, i noja i ružičastog flaminga ovde usred Trasteverea da vidi, ne bi ga iznenadilo. Opet spava, u nekom svom položaju prekrštenih nogu. Ustane rano, gladan kao da nikad nije jeo, drugog dana jede malo a pričao bi unedogled, ili piše u hotelski notes. Rimsko se putovanje sliva u kuke slova i crteža.

Apicije, gurman-ekscentrik, kaže da se stabljika artičoke ne baca, već kuva, uz listove. Sladokusci znaju da oporo traži protutežu, slatko i uljano. 

Vesti, svetske, bruje i žare, kao što sunce bije u ćelavo teme. Čisteći artičoku, odvajajući joj listove, ovde u Rimu, poželiš da su posvuda vesele škvadre, da stornelo s pjace traje večno, a ti živ, užici traju, i nema reči za pogrom, za žeđ, za odlazak sa sveta.