Ulomak iz romana “Dvori od oraha” (poglavlje VII)

Klein je sanjao svoj stari san koji ga je pratio od dana kada je kao dječak krenuo u školu, da je nasred ulice izgubio lijevu cipelu, ne zna kako mu se to dogodilo, pa je sada traži. Nekad se iz tog sna budio u znoju i suzama, očajan jer se mora vratiti ocu i majci bez cipele, ali s godinama se navikao na svoj san, prihvatio ga kao svakonoćnu zabavu i odmor od svih dnevnih briga. Tražio je izgubljenu cipelu, polako, odgađajući buđenje i znajući da je neće naći jer ju nikada nije našao i tko zna što bi se s njegovim snom dogodilo ako bi se cipela jednom pojavila. Možda bi tada umro, mislio je, a možda će stvarno i umrijeti kada ju u svome snu nađe. Znao je, barem dok je spavao, da je taj san daleko.

I tako, dok je Klein tražio cipelu, u misli mu se počeo uvlačiti zvuk ćemaneta. Gudila je neka tužna bosanska pjesma, uskoro se priključila i harmonika, a kad se začuo def, Klein je shvatio da sa snom nešto nije u redu. Prestao je tražiti cipelu i pokušavao se sjetiti je li u ovakvim prilikama i ranije svirala neka pjesma ili je potraga prolazila u tišini. Nije mogao dozvati u pamet nikakav zvuk. Ali ni muk. Svira li nešto ili ne svira u snovima? Ima li u snovima boja i mirisa?

Tako se i probudio, upravo u trenutku kad su gruhnule trube. Naježila mu se svaka dlačica na rukama, čvrsto je stegnuo krajeve jorgana i ugledao od straha izbuljene Ivove oči. Iako je njega probudio već prvi ton ćemaneta, jednako nije shvaćao što se zbiva.

Zurili su jedan u drugoga dok je hrapavi muški glas pokušavao nadglasati trube i harmoniku. S one strane Plive gajtan trava raste, pjevao je, i svaka tuđa zemlja tuga je golema dopjevavao još glasnije. Kad je pjesma završila, netko je viknuo: Sviraj Zagrebačke frajle. Krenule su trube, čuo se cilik i muško podvriskivanje, začuo se čitav zbor, mlad ustaša pod barjakom, boj se bije bije, ustaški se barjak vije, za slobodu i za dom, hrvatski dom, a Klein se tresao kao da ga je netko priključio na struju. Neće Samuel, neće, šaptao je sebi u bradu, neće Samuel, neće, ponavljao je formulu koja ga je štitila od mraka, neće Samuel, neće, govorila mu je baka dok je umirao od difterije, neće Samuel, neće, i kada je pao s ograde i slomio nogu, neće Samuel, neće, govorio je prvi put samome sebi. Legli su uz procjep između krova i poda, koji je na nekoliko mjesta bio širok i po tridesetak centimetara, a kroz koji se vidjelo dvorište ispred kuće i nasred njega logorska vatra. Petnaestak ljudi u crnim uniformama sjedili su u polukrugu, a la turca, na goloj zemlji. S druge strane vatre dvanaest svirača, nevjerojatno odrpanih, izvodili su pjesmu o slatkoj maloj Marijani. Iza njihovih leđa bila su dvojica crnih s automatskim puškama preko grudi. Trube su se presijavale na vatri i sasvim odudarale od sumračnoga prizora. Da nije njih, ljudi bi bili samo sjene, i oni koji sjede, i svirači, i nepomična straža. Kleinu je ono u što gleda bilo nestvarnije od njegovoga sna, a muzika koja je izlazila iz instrumenata manje je pripadala ovom prizoru nego vječnoj potrazi za cipelom. Kao da je na mrtvu sliku netko zalijepio zvuk, u vjeri da će ju time oživjeti. Ali umjesto toga ona je postala još mrtvija.

Brže sviraj!, dreknula je nepomična prilika pokraj vatre i orkestar je zasvirao brže.

Pjevaj mi, pjevaj, pjevaj, soookooolee, šalaj sokole, promuklo je zavijao glas.

Još brže, nemamo mi vremena!, pa su svirali još brže, svaki svirač za sebe i u skladu s vlastitim moćima koje su u svakoga različite, kao što je različit i strah u ljudi pa više nisu zvučali kao orkestar, nego kao svirači koji su u kriva vremena započeli svoju pjesmu, netko jučer, a netko prije deset godina, i slabi su izgledi da se ikada sretnu u istome tonu i taktu.

Stooooooj! Onaj koji je od početka naređivao ustao je sa zemlje i izvadio revolver. Ostali se nisu micali.

A sada ćete polako svirati Širok Dunav, ravan Srijem, ali da zvuči ko u kazalištu, bez falširanja. Ko bude falširao, dobit će metak među oči.

Nastao je muk, očito se nitko nije usuđivao da prvi počne, ruke su se tresle na noćnom povjetarcu. Sa sjevernih strana, iz Panonije i još dalje, možda iz Sibira ili iz tamnih sjevernih mora, stizao je dah koji bi u nekoj drugoj prilici, u istoj ovakvoj noći, malo rastrijeznio akšamlije zanesene lakoćom ljeta, naveo ih da kratko ušute i da s tanjura oslikanog s tri crvene ruže odlome svaki po nokat sira, stave ga u usta i zamisle se nad solju njegova tijela.

Diverzija!, povikao je čovjek s revolverom i netko se nasmijao. Vidi, ćemane se upišalo, rekao je smijač i pokazao prstom na starca s violinom, kojemu se mlaz slijevao niz nogavicu. U isto vrijeme još dva mlaza slijevala su mu se niz obraze. Toliko suza na jednom licu vidi se samo u nijemim filmovima. Crni mu je cijev prislonio na sljepoočnicu.

Sviraj! Širok Dunav, ravan Srijem, naredio je, samo ti, a onda će i drugi. Starac je instrument prislonio uz bradu, spustio gudalo na žice i pogledao čovjeka s revolverom. Pred okruglim ustima cijevi razmicale su se najmekše kosti glave.

Zatvorio je oči i povukao gudalom po žici. Čuo se drhtav zvuk, kao da su zaškripala vrata u sobi lutkine kuće, revolveraš se zagrcnuo, mislim da si pogriješio pjesmu!, čuo se pucanj, ne previše glasan, kao da je netko mokrom košuljom udario po potočnom kamenu, eksplodirala je glava, tkivo je zacvrčalo na žaru logorske vatre, čovjek se srušio na bok i ostao tako ležati.

Na plamenu se jasno vidjela otvorena prazna lubanja, kao dno prljave zdjele za čorbu. Iznad su ostali čuperci kose, a u dnu, tamo gdje završava pravilno ocrtan krater, kao izrezan dijamantnim nožem, bila su nedirnuta živa ljudska usta i crni brkovi.

Nitko se nije ni pomaknuo. Ljudi u uniformama sjedili su kao djeca dok gledaju lutkarsku predstavu pa se oni iz zadnjih redova nadviruju da bolje vide. Dvojica s automatima izgledaju razočarano. Iz njihovog ugla prizor je nezanimljiv. To tijelo bi, što se njih tiče, moglo biti tijelo spavača. Ne mogu vidjeti ono što je kuršum načinio od glave i nisu najzadovoljniji zbog toga. Ivo i Klein imaju pogled kao s galerije, iz carske lože. U dnu lubanje nazire se neka kvrga, ili se djelić tkiva slijepio uz kost ili plamen vatre čini takvu sjenu koja pokazuje nešto čega zapravo nema.

Nikada kao tada Samuel F. Klein neće se osjećati tako zaštićenim; mali bog čija se besmrtnost ne dovodi u pitanje, posramljen jer od svega što bi sad mogao ili trebao osjećati, svega što čovjeka čini čovjekom, on u sebi nalazi potrebu da izvadi preostali komadić tkiva ili pomjeri tijelo da vatra ne baca krive sjene i da smrt postane savršeno okrugli komad porculana sa stola pred nedjeljni ručak. Krivi osjećaj mučit će ga do kraja života, svega će se osloboditi, i zaboravit će svoj strah i trenutke kada mu se činilo da se duša raspada u tisuću hiljada zraka svjetlosti koje više ništa neće sastaviti, ali to da je u ubijenome vidio samo estetsku činjenicu, dno lijepe porculanske posude za juhu, neće mu dati mira.

Jesam li bio lud?, upitat će koptskog svećenika, pedeset i neke u Jeruzalemu. On će ga pogladiti po obrazu, kao dječaka koji je došao na vjeronauk, i neće mu odgovoriti. Bog zna što je mislio i je li uopće razumio priču taj Kopt.

Nemojte, satniče, za ime Isusovo!, pao je na koljena trubač. Revolveraš ga je zgrabio za uho, mladić je jauknuo, što reče, govno cigansko?, razjareno će revolveraš, nemojte, Allaha vam!, trubač je krivo shvatio poduku, što je tipa dodatno razgnjevilo pa mu je trgao uho. Pokušavao ga je iščupati, ali nije išlo jer bi mu resica stalno migoljila između kažiprsta i palca, uho se kobeljalo kao jegulja i nije bilo te snage koja bi ga mogla čvrsto zgrabiti. To je zasmijavalo ekipu koja je sjedila s druge strane vatre.

Revolveraš nije mislio da se smiju na trubačev račun, pogotovo nakon što je ovaj, kad mu se po peti šesti put uho izmigoljilo između satnikovih prstiju, prekrio dlanovima uši i počeo kukati i moliti na sav glas. Ali više ne spominjući Boga ni po ovom, ni po onom imenu, nego Poglavnika, Nezavisnu Državu Hrvatsku, svoje čisto katoličko porijeklo, što znaju svi u Pitomači i kanonik Zovko u Novskoj i pukim je slučajem on, kršteni Hrvat, završio u ciganskome orkestru.

Ta dreka je satnika u trenutku pokolebala. Možda Cigo ne laže i možda uopće nije Cigo. Niti je baš tako crnpurast, u satniji ima i crnjih mladića i malo tko bi, osim po odjeći, u ovom drekavcu vidio Ciganina, ali onda je shvatio koja bi i kakva sramota bila ako popusti. Ako rekne – jest, nisi ti Cigo, ja sam se prevario!, da mu nogom u guzicu i pošalje ga kući, pola satnije mislilo bi da je satnik Hajnrih mekušac, a drugo pola da je glupan jer ga je Ciganin uspio uvjeriti da je Hrvat, a samo ćorav čovjek ne vidi razliku između Cigana i Hrvata, čak i ako imaju jednako tamnu put. Čak i ako Ciganin ima plave oči.

Pa što ne kažeš, majka mu stara! Hrvatina! A ja mislio da si firaun. Ama nema problema, sad ćemo mi to provjeriti. Dedera, dođi malo vamo, vabio je satnik Hajnrih trubača da ustane, de se sad nagni, tu, ovako fino, da ti na vatri vidim lice.

Trubač je stao na pola metra od ognja, smješkao se prijazno uvjeren u svoje spasenje.

Dobro, evo, ama kako sam tako mogo pogriješiti, iščuđavao se Hajnrih i lupkao trubača po zatiljku, kao da miluje dobroga lovačkog psa, a onda ga je naglo zgrabio za kosu, pokretom hrvačkoga asa izmaknuo mu nogu, trubač je potrbuške tresnuo o ledinu, s licem ravno u žar. Hajnrih ga je držao za kosu i gurao mu glavu dublje među sagorjele hrastove cjepanice, trubač je udarao rukama i nogama pokušavajući se izvući.

U grobnoj tišini čuo se samo topot po travi i prašini. Kao da veliki medvjed upravo prelazi prašnjav seoski drum.

Hajnrih se preznojavao od napora, a vjerojatno mu je i vatra prljila ruku. U nekoliko navrata činilo se da će popustiti i da će trubač izvući glavu iz žara, ali tada bi satnik odnekud izvukao još malo snage pa bi ga jače pritisnuo. To je ona snaga za koju čovjek ne zna dok se ne nađe u životnoj opasnosti ili prilici da spašava bližnje ili da, što je možda i najjači motiv, dokazuje svoju snagu pred masom ljudi. Da ne odustane i ne popusti pred vatrom i očajničkim koprcanjem žrtve, satnika Antuna Hajnriha vjerojatno je najviše motivirala misao da će ljudi iz njegove satnije, barem jedan među njima, dvojica, sedmorica ili svi, osjetiti divljenje pred njegovom moći, da će shvatiti kakvu ljudinu upravo gledaju kroz plamen logorske vatre, dok se znoji i muči, ali ne odustaje. Jer pravi ustaša nikada ne odustaje, pravi muškarac koji ne zazire od vukova i divljih zvijeri, od paklenoga ognja, neprijatelja i straha, od srca koje drhti u grudima i pita: što to činiš, crni Antune, u paklu ćeš zbog ovoga gorjeti! I neka pakla, i neka sav svijet u pakao ode, ali prije toga valja provesti ono po čemu će nas naša djeca i djeca naše djece pamtiti i biti nam zahvalna dok se nad našim grobovima budu molila za domovinu i mir.

Držao se Antun Hajnrih duže nego što bi itko mogao pomisliti. Koprcalo se i opiralo trubačevo tijelo čitavih deset minuta. Možda i duže. Ili se samo tako činilo onima koji gledaju. Možda je glavu gurao preduboko i možda je trubačevim licem zagasio žar, ali tijelo je bilo živo taman onoliko koliko treba krumpiru da se ispeče. A nakon što se konačno smirilo, satnik je još malo držao glavu, da netko ne pomisli kako on više ne može izdržati, a onda ju je izvadio van. Klein je zatvorio oči.

Prije nego što su pijevci drugi put kukuriknuli, od noža, ognja i metka stradao je cijeli ciganski orkestar. Satnik Hajnrih svojom je rukom ubio devetoricu, a harmonikaša, dječaka koji je svirao berde i drugog trubača prepustio je stražarima. Oni su posao obavili bez imalo strasti. Naredili su svoj trojici da kleknu i lovačkim noževima prerezali im grkljane. Tako je, negdje prije pola tri, teferič došao kraju. Momci su poustajali sa zemlje stenjući od bolova u koljenima i teškoga soldatskog života gdje nemaš ni stolice, ni postelje. Rasprostrli su sive vojničke deke i ubrzo pozaspali među razbacanim instrumentima, nekoliko metara dalje od mrtvih tijela. Satnik Hajnrih nikoga nije odredio za stražu. Ili je od silnoga zora i umora zaboravio na to, ili je znao da u blizini nema partizana.

Samuel F. Klein i Ivo Delavale su s tavana još dugo gledali na dvorište, u ljude koji su hrkali i glasno prdili, stenjali u snu i dozivali majke, selili se iz ratnoga u vrijeme mira i iz svojih odraslih muških tijela u dječje duše. Čulo se kako plaču u snu, onako kako vojske plaču otkad je svijeta i ratova, tugom muškaraca kada se nađu daleko od žena i majki, od vlastitih života i svakodnevnih građanskih nježnosti.

Da sam vojnik, šaptao je Klein, sišao bih dolje, došunjao se do prve puške i sve ih poubijao. Samo da sam vojnik, ponovio je kao da čezne za tim. Ivo nije odgovorio. Jezik mu se zalijepio za nepce ili se pretvorio u glatku kamenu ploču, u stup soli koji se topi u ustima, od čega biva sve žedniji i kune sebe, ludu glavu, što nije napunio boce vodom. Činilo mu se da više nema sa čime progovoriti i da će prije jutra umrijeti od žeđi. Stegnuo je Samuela za mišicu i prstom mu pokazao da šuti. Ostali su budni do jutra, gledali vojsku kako se diže iza sna, pa doručkuje, sprema stvari i odlazi. Potom su gledali ugašenu logorsku vatru, trube koje blješte na suncu i mrtve ljude. Tek oko deset Ivo se pomaknuo. Idemo!, naredio je. Klein je otresao prašinu s hlača, želio je da se ponaša kao da ničega nije bilo. Mogao je hodati, misliti o čemu hoće, bio je miran i sabran, osjećao se kao i svakoga dana. Tjedni pješačenja i lutanja su ga ojačali i bio je ponosan na sebe. Puštao je da mu sve to prolazi kroz glavu.

Neko bi ove ljude trebao sahraniti, rekao je kada su izašli van.

Neko bi trebao, složio se Ivo.

Nemamo čime, rekao je Klein.

I da imamo, tri dana bi nam trebalo da ih pokopamo, rekao je Ivo.

Možda i duže, rekao je Klein.

Nije im se išlo, nisu mogli tek tako, bila je to jedna od rijetkih prilika kada su se i jedan i drugi u isto vrijeme jednako osjećali. Bili su zbunjeni i nisu znali što se u ovakvim prilikama radi. Kao da takve situacije inače postoje, pa ima onih koji znaju.

Znaš li neku molitvu?, upita Klein. Nemoj to, odmahnu Ivo. A što onda da radimo?… Ne znam… Ja ne mogu tek tako ostaviti ljude, pa zastade kao da smišlja kakve ljude, koji su bili živi! Vidjeli smo ih dok su bili živi… Da, baš smo ih vidjeli, Ivo će gorko.

Onda krenu prema mrtvima, Klein ga je samo gledao. Sagnu se nad prvim, bio je to onaj mali berdaš, najmlađi u orkestru, dodirnu mu ruku i nešto šapnu. Dodirnu drugoga, pa trećega i tako do posljednjeg, uz riječ koju Klein nije mogao čuti.

Što si im rekao?, upitao je kad su već bili nekoliko kilometara dalje.

Fortaleza, Natal, Joao Pessoa, Sergipe, Espirito santo, Nova Iguacu, Vitoria, Celatina, Sao Luis, Curitiba, Sao Mateus, Santa Cruz Cabaralia. Eto, to sam im rekao, odgovori Ivo, a sa svakom riječju osjećao je da mu se u grlu skupljaju suze.

Kakva je to molitva?… Nije molitva. To su mjesta na brazilskoj obali. Lijepa mjesta, jedno ljepše od drugoga, reče Delavale i zaplaka.

Sjećaš li se našega davnog divnog sna
da u ovom svijetu sagradimo dom?

Ali – koliko je godina proteklo,
a mi još uvijek na ludome vjetru stojimo,
hladne nam kiše obraze kvase,
mrazevi lede u pesnice stisnute prste.

Šta se zbilo?

Previše je bilo prethodnoga posla:
trebalo je
osvijetliti bezličnu tminu,
prilazni prokopati put,
korov ustrajni počupati,
pomjeriti vulkansku stijenu,
poravnati uzvitlanu zemlju,
nabujalu preusmjeriti rijeku,
a na zvijeri pri tom motrit prepredene –

i ni do temelja nismo uspjeli stići.

Mnogo je vremena prošlo
dok smo mijenjali svijet
kako bi moguć bio u njemu naš dom.

Sjećaš li se našega sjećanja,
ljubavi?

Božićna priča

Vidiš ovu košulju na meni, ne smijem ti ni reći koliko sam je platio. Nacrtao ju je i iskrojio čuveni japanski šnajder, danas će se reći modni dizajner, i još će se reći da ju je dizajnirao a ne iskrojio, ali sve ti je to isto. Bio sam još vrlo mlad kada sam poželio jednu takvu, malo preveliku, kao snijeg bijelu košulju. Ali ne onakvu u kakvima naši ljudi idu po sprovodima, ili joj uz džep nad lijevom sisom na svadbi zataknu grančicu ružmarina. Ne, nikako nisam htio takvu košulju, usku i tijesnu, od lošeg platna, od sintetike, u kojoj se oznojiš pa smrdiš na druge ljude, i koja na tebi stoji kao zalijepljena, pod njom ti se potkošulja ocrtava, i zaprlja se čim je obučeš. Nisam htio takvu košulju za ispod sakoa, svečanog crnog, u nas bi se reklo konobarskog, nego sam htio onakvu veliku bijelu košulju, kakvu je nosio onaj jedan umjetnik, koji je odmah nakon rata dolazio u Sarajevo, govoreći da će se tu naseliti, da boljeg mjesta od ovog nema. Bilo je to za prve čađave poslijeratne zime, u gradu je bilo struje, ali nije bilo vode, sve bilo je nekako umazano i zamašćeno, dimnjak u ćevabdžinici Željo bio je u kvaru, pa je vraćao sav onaj roštiljski dim, znojili smo se iako nam je bilo hladno, i bili smo prljavi i nikakvi, bili smo lišeni svake nade, samo je on, taj umjetnik u toj svojoj velikoj i savršeno čistoj bijeloj košulji, koja ga je branila i od dima, i od prljavštine, i od te vražje bezvodice, koja će potrajati sve dok nam stranci ne zakrpe vodovod. Na ćevape su ga bili doveli Miro Purivatra i njegova Izeta, oni će mu i izložbu napraviti, i on im je rekao, pa je poslije Miro to pričao a ja zapamtio, u glavu mi se zavrtilo, da je čovjeku od svega najvažnije da ima dobru bijelu košulju. I da je obuče svaki put kad nema para, ili kad nema gdje zanoćiti, kad ide među sirotinju, ili se iz svijeta vraća kući da svojima položi račune je li uspio u životu. Tako je taj umjetnik Miri i Izeti rekao, možda baš tad, na ćevapima kod Želje, a Miro je poslije u intervjuu pričao, tako da se meni u pamet usjeklo, i nije me puštalo, nego sam godinama, ustvari moglo bi se već reći i cijeli život, tražio svoju bijelu košulju, ali je nisam mogao naći. Niti je to naše bijelo bilo ono bijelo s umjetnika u zadimljenoj ćevabdžinici Željo, niti je to bilo ono platno, onaj kako to žene kažu – materijal, kao što je u njegove košulje. Osim toga, sve te bijele košulje koje sam ja naokolo kupovao, odmah bi se zaprljale. A njegova se, svojim sam očima to gledao pa ti i govorim, u onoj najgoroj prljavštini prve poslijeratne zime, i u crnoj magli naših umornih pogleda, bijelila kao zastava slobode. Je l’ de da sam ovo lijepo rekao: čuj bijelila se k’o zastava slobode! Pa otkad je to, majka mu stara, zastava slobode bijela? Otad otkad se meni ukazala moja bijela košulja!

Elem, uskoro sam se i ja odselio iz Sarajeva. U Zagreb sam privremeno došao, ali znaš kako je s tim privremenostima u nas. Nisi se ni okrenuo, i već su prošle godine, a da ti nisi dobacio dalje od Utrine i Zapruđa. Ali neka, meni je ovdje dobro: domaći sam taman koliko mi je potreba, a stranac sam taman koliko bih bio i u najdaljoj tuđini. Svakom bih, ako može, preporučio tako. Niti sam svoj, niti sam njihov, nego gledam svijet kao na televiziji! Eto, to sam ti ovdje ja. Govoriš da sam isti kakav sam bio u Sarajevu? E, to se, brajko moj, tebi tako iz tvoje Haife čini! Tebi je, vidim, u tom Izraelu sve ovo naše, cijela Europa, jedno veliko Sarajevo… E, ali košulja! Tražio sam je po Zagrebu, tražio sam je u Trstu, Grazu, Beču, sve ti je to ovdje blizu, nakupovao sam već jedno trideset komada raznih bijelih košulja, lanenih i pamučnih, od ove moderne sintetike koja se ne gužva i u kojoj se ne znojiš, potrošio sam na bijele košulje više nego na auto, uvjeravao bih sebe da je baš ta koju sam kupio konačno ona prava, ali džaba kad nije bila, džaba kad se ne bi onako bijelila na meni, nego bi se gužvala i prljala, kao i sve ostale koje sam kupovao, i bila mi je nekako u ramenima i u prsima uska, ama uža od rođene kože…

I onda sam slučajno ušao u taj neki japanski butik u Beču. Sve dizajnerski komadi – tako se to kaže: komadi, a ne hlače, košulja, sako! – ili to i nisu hlače, košulja, sako, nego sve k’o nešto između, i nije ni za sprovod ni za svadbu ni za kazalište, niti je za muško, niti je za žensko, nego je za one koji su po potrebi i raspoloženju i muško i žensko. Smiješ se, smiješ se, je li? Pa da, nama je Sarajlijicama nekad to bilo smiješno, ali meni, Boga mi, odavno već, još od rata, nije! Prije sam, da me upitaš, morao reći, jest, ja sam muško, pravo muško, za vojske muško! A onda mi je, pravo da ti kažem, prisjelo! Kao što mi je stoput u Sarajevu, pa još stoput u Zagrebu, prisjelo što sam Hrvat! I stoput bi mi došlo da se osjećam k’o onaj Srbin ili bolje, Musliman! E, tako ti je meni u ratu, dok sam gledao kako zrakom lete komadi ljudskog mesa, ruke, noge, glave, i dok sam slušao priče silovanih žena, došlo da se nekih dana osjećam kao žensko. I danas mi je, vidiš, skroz jasno sve to s ljudima, uglavnom mlađarijom, koji ni u kom pogledu ne kontaju šta su, i baš ih briga šta su! Da imam tih para, ja bih samo stvari iz tog japanskog dućana nosio, pa bi se u njima osjećao tačno to što jesam i nisam! Nemoj se smijati, ne zajebavam se, ovo je ozbiljno!

I tako, među svim tim stvarima ugledam ja ovu bijelu košulju: sve je na njoj kao što na košulji i treba da bude, samo što se sve nekako jače bijeli, i sve je na njoj preveliko! Nema čovjeka na Zemlji kojem bi ova bijela košulja bila taman. A mogao bi je obući i ti, koji si jedno duplo manji od mene, i ta tvoja Sara – je li, bolan, je l’ ona stvarno ne razumije ništa od ovog što ja pričam, da se ne brukam pred gospođom? – i svim trima bi nam bila jednako prevelika! E, to ti je, vidiš, to japansko čudo! Svakom preveliko, a svima taman!

A platio sam je neću ti reći koliko! Platio sam je toliko da me je mjesecima poslije grizla savjest kao da sam čovjeka ubio. Ama, nije da ja nemam para, imam taman koliko mi treba!, ali gdje ćeš košulju, čovječe Božji, toliko platiti! Ali svaki mi se euro stoput u njoj isplatio. Te je to najbolja košulja koju je svijet vidio, te to i nije košulja, nego je ona ja, kao što su ove oči u glavi ja, i kao što su mi ovi palčevi na rukama ja, te mi je za košuljom stigla i priča koju ti sad moram ispričati, a ti je nosi u taj tvoj Izrael, ispričaj je tamo nekom od mudraca, da je protumači!

Dakle, nakon što sam košulju kupio, sve sa specijalnim certifikatom tog slavnog japanskog krojača, modista, dođem ja u hotelsku sobu da je svlačim i oblačim, da je isprobavam k’o ona kona nove dimije, i da ću da pogledam sastav materijala – 98 posto pamuk, 2 posto sintetika! – kad tamo piše: Made in Bangladesh! Čuj made in bangladeš, a krojio je slavni Japanac i košta k’o po’ Pariza! Skoro da sam se tu i razočarao u rođenu košulju. Ili sam se pomalo osjetio prevarenim! Dobro, znam ja da mala djeca i robovi u zemljama trećeg svijeta za dolar na godinu po osamnaest sati šiju, kuckaju, sklapaju skupe stvari za nas, ali to da je moja najljepša bijela košulja made in bangladeš, to ti fakat ja ne kontam! Ustvari, sad kontam, ali tada nisam.

Onda sam se vratio u Zagreb, košulju oblačio i svetkom i petkom, srodio se s njom onako kako nikad nisam ni s time što sam Hrvat, ni što sam katolik, ni što sam muško – ajde, pusti me da pričam, zajebavam se malo, znaš ti otkad se mi nismo vidjeli! – i već sam zaboravio i na to koliko košulja košta, i na made in bangladeš! Sve dok se godinu dana kasnije, bilo je to dvadeset i pete, nije počela događati evo ova priča: jedne večeri, petak je bio, izlazim iz nebodera, krenuo na književnu večer, zamisli: književnu večer!, onaj naš nesretnik sarajevski, što mu je ustašija po neboderu našarala da će ga zaklati, drži književnu večer, pa hajde da ga podržimo. Malo sam ja to njegovo čitao, i nije da mi se baš nešto sviđa, puno se on tu bavi poslima koji nisu njegovi, vraga za rep poteže pa mu vrag onda i odgovori, ali jebiga kad je naš, pa ga moramo slušati… Da, da, ti si ga tamo čitao više nego ja, ali tebi u tvom Izraelu fali Sarajeva, a meni ga je u Zagrebu i previše; i nemoj me skretati s teme! 

Elem, krenuo ja na tu književnu večer, taman zakoračio u park ispred nebodera, košulja na meni, a jedan čovječuljak, garav k’o Cigo, ali nije Cigo nego strani radnik, mete lišće sa staze i trpa ga u kantu. A kanta plastična zelena, skoro da je veća od njega, toliko je on malen! I kako sam prolazio, on stade, ispusti metlu iz ruke, ukopa se, uperi prst u mene i kaže – shirt! Ja se iznenadim, a on će ti opet – shirt! Upitam ga nešto, naravno na engleskom, ali on ustvari ne zna engleski, nego samo ponavlja – shirt! Prođi me se čovječe, kažem mu, žurilo mi se, kasnim na tu nesretnu književnu večer na koju mi se ionako ne ide, u HNK-a, Festival svjetske književnosti, zamisli ti, Bog ti jadan kako oni to ovdje zovu, a naš ti Sarajlija doveo beogradskog režisera da mu govori na večeri; pa mislim se, nije ni čudo što ti šaraju po fasadi, k’o da nisi mogao kakvog režisera naći u Imotskom ili Sinju, a ti baš u Beogradu… Ali stvarno mi se žurilo u HNK na tu književnu večer, znam da se tamo ne smije kasniti, i pobjegoh od malenog smećara koji samo viče širt, širt, širt!

Nešto mi, međutim, nije dalo mira. Iz glave mi nije izlazila njegova faca. To malo lice maloga stranog radnika, ama najmanjeg stranog radnika kojeg sam u Zagrebu vidio, toliko malenog da valjda ni dostavljač nije mogao biti, jer ne može pedalu na biciklu nogom dokučiti, a lijepo, stoput ljepše i kulturnije od naših kvrgavih europskih i bosanskih lica – jest, i u tebe je lice bosansko, ama da si stoput Židov, pa se zato ta nesretnica tvoja u tebe i zaljubila – onako je lijepo to lice melenog smećara kako su lijepa sva ta indijska lica, ama svejedno je li čovjek hindus, musliman, budist, Indijac, Pakistanac, Cejlonac, Nepalac, Tibetanac, sve ti je to za nas ružne ista ljepota. Na takvom ti se licu, druže moj, samo gospoština pozna, i ništa drugo. U Indiji ti gospoda umiru od gladi! A negospode nema, ako nisu odavde došli! No, ne bih ja o njemu poslije mislio zato što je lijep, a ni što mi se se zagledao u košulju i ponavlja širt, širt, širt, nego mi se onako u brzini učinilo da se čovjek rasplakao. Ili je htio zaplakati, pa nije imao kome. 

Reći ću ti da sam ga te noći sanjao, a ti mi nećeš vjerovati! Nisam sanjao ništa od onog što mi je bliže, ni našeg Sarajlijicu pisca, ni Hrvatsko narodno kazalište i veliku književnost, ni sebe i svoj život, što je i red da sanjam, nego tog smećara stranca, kojeg sam na tri sekunde vidio, i od njega čuo jednu jedinu riječ. Cijele sam ga noći sanjao, ispričao se sa njim kao ni s ijednim svojim, i da znaš da mi je fino bilo sa njim pričati, finije recimo nego s tobom, jer tebi ne dam do riječi doći otkako smo se našli, sve mi je on po redu objasnio, ali kad sam se probudio, nisam se sjećao nijedne jedine riječi od sve te priče. Upamtio sam samo da je fin čovjek, taj maleni strani radnik, koji za mnom po parku viče širt, širt, širt.

Sutradan navukoh opet najdražu svoju bijelu košulju, i pođoh da ga tražim. Ja ću njega sigurno prepoznati, ali da i on mene po košulji prepozna, da se ne prepadne. I da ga pitam šta ono jučer bi? Pa sam tako ko budala kružio oko Zapruđa i Utrine, išao do Mamutica i dalje, sve do Sloboštine, spustio se na Sopot, obišao Siget, pa prešao na drugu stranu, i preko Velesajma se vratio na Bundek, i još dva-triput po Bundeku zaokružio. Sreo sam jednog smećara, i on je meo lišće, pa sam mu se kao i obratio, ali on me tako ružno pogledao da sam samo produžio. Znaš ono kad bi ti u naše vrijeme jalijaš u Sarajevu rekao: Produži!, s onim mehnim ž? E, upravo je tako taj mene pogledao, i nije mi više bilo ni na kraj pameti da ga upitam za kolegu. A kako ću ga i pitati, kojim riječima?

Tako kako sam taj dan šetao s kraja na kraj Novog Zagreba, tražeći malenog smećara, šetao sam i sljedeća tri tjedna. Tačno dvadeset i jedan dan! Prehodao sam, računam, u tom svom hodočašću jedno dvjesto kilometara. Taman kako mi je odavno moj kardiolog rekao da hodam, jer dva sam infarkta nekako predurao i naddurao, treći mi moj hercika ne bi izdržao, nego bi stao, a ako srce stane, stao sam i ja! Ali džaba ti i srce, džaba košulja, jer svih dvadeset i jedan dan ja ti hodam u ovoj skupoj bijeloj košulji, ljudi me već kao sveca gledaju, starije žene se pobožno krste kad ja naiđem, a svakog trećeg dana navečer košulju i operem, na ruke, s deterdžentom blagim k’o  kamilica, pa je do ujutro sušim iznad radijatora, jer znam ako bez košulje krenem tražiti malenog smećara džaba će mi biti i ako ga nađem, pošto mu neću moći objasniti tko sam, ni što hoću.

Dvadeset i drugog dana, ja ti njega nađem! Mete oko onih garaža kad pođeš prema Središću. Nema veće što ne znaš gdje je Središće, čim ti ja kažem da je kod garaža, znaš kako to mjesto kod nas može izgledati. Ja mu priđem, on gleda, zinuo u mene, ništa ne govori, i ja šta ću, nego ga zagrlim. Ne znam kad sam nekoga tako zagrlio. Niti grlim, niti volim da me grle! Eto, to mi je ostalo od mog Sarajeva. Ovdje se stalno grle, i muško s muškim, i žensko sa ženskim, i međusobno, kao što se grle i na Zapadu. Eto, to ti je, ako mene pitaš, razlika između nas i njih, između Bosne i Europe. Po tome je Zagreb Europa. Grle li se ljudi u Izraelu? Jesi li ti, Boga ti, ikad zagrlio nekog Palestinca? Bezbeli da jesi, morao si, kad je i on tvoj. Ne razumiju ljudi šta to znači, a sad im je već kasno objašnjavati. Je li tako? Ja mislim da jest! Elem, zagrlih ja Jusufa Rahmana, trese se on kako ga grlim, pa ga ne smijem pustiti, jer se i ja tresem. Ne znam ja šta je njemu, ne zna on šta je meni. A između nas košulja. Takva je to, druže moj, košulja: smećara grliš, a ona i dalje čista!

Obojica smo se nekako smirili, pa smo mogli pustiti jedan drugog. I onda dolazi ono najteže – stoput sam se sjetio one vaše židovske, koja je i nama poslije došla: kako je Bog ljudima zamrsio jezike, jer su izgradili kulu u Babilonu, neboder jer su izgradili prije nego što je Bog rekao gradi nebodere! – i kako da sad nas dvojica, s tih njegovih dvanaest engleskih riječi kažemo šta nam je?

U to on isuka ajfon, isukah i ja svoj, te udarismo u priču, sve dok nam obojici baterije ne iscuriše. I tada se opet nađosmo jedan pred drugim, nijemi i bezrijeki, ali ne više onako. Moje mi majke Marice, ako se ne bih sad odrekao rođenog svog jezika, pa da do kraja svijeta svi razgovaramo s ajfonima u rukama, tako da nas prevodi i u jezik salijeva, ta umjetna inteligencija. Sve što je među nama biva kraće, jasnije i lakše izrecivo. Kao u Starom zavjetu, Novi ti neću spominjati, da ti abdest ne kvarim! Dobro, hajde bolan, šalim se! A imate li vi Židovi kakav svoj abdest? E, pa eto vidiš!

Ali vratimo se mi na mog ahbaba Jusufa Rahmana! Dakle, šta on meni kaže: ta košulja na tebi, kaže, ona je mene na moju kuću, na dom moj, na moje prijatelje i roditelje, ona je mene na moju zemlju Bangladeš podsjetila! I još nešto neka znaš, kaže meni dobri moj Jusuf Rahman, ja sam ti tu košulju svojom rukom sašio. I sve košulje tog velikog japanskog modnog dizajnera – rekoh mu: kod nas bi se ljepše reklo šnajdera, krojača! – šivali smo moj komšije Evan, Junaid i Masud, ali tu na tebi sam šivao ja. Svaki od nas pozna svoju košulju!

Rekoh: ne mogu vjerovati! Vjeruj ili ne vjeruj, kaže meni Jusuf Rahman, ali to je moja košulja, i drago mi je da je na tebi vidim. Pitam ga, pa zašto si preko svijeta dolazio u Hrvatsku?

Kaže, zato što se više nije moglo. Sirotinja. A roditelji pomrli, jedno za drugim, pa ga više nije držalo mjesto. Otišli Evan, Junaid i Masud, pa i on za njima krenuo. Ali moju košulju je sašio dok su babo i mati još bili živi, a njih su, sva četvorica, još uvijek jednako šivali velike bijele košulje za genijalnog japanskog krojača. To je sretna košulja, još mi je rekao Jusuf Rahman.

Sljedeći put našli smo se opet punih baterija u mobitelima. A ja sam obukao crnu košulju. Ta nije moja, rekao je Jusuf Rahman. Naravno da nije, ta je talijanska, rekao sam ja njemu. (Poslije sam mislio: a šta ako se i talijanske košulje šivaju u Bangladešu?) I onda mi je Jusuf Rahman ispričao svoju priču.

U Zagrebu je sam, svo vrijeme otkako je došao, jer u Zagrebu baš i nema mnogo Bengalaca. Njegovi zemljaci idu prema drugim zemljama, u kojima ima više posla, a njega je, eto, skoro slučajno nanijelo u Hrvatsku. Ne žali se, dobro mu je, sretan je ovdje. Čudo je ta sreća: ono što neke ljude unesrećuje, druge će učiniti sretnima, a ono što njih grdno ojađuje, one prve bi moglo usrećiti!

Živio je Jusuf Rahman u Hrašću, tu blizu Novog Zagreba, u jednom od onih sela prema aerodromu, sam u sobici u prizemlju obiteljske katnice, s još petnaest stranih radnika, Nepalaca, Sirijaca, Indijaca, Filipinaca, a neko vrijeme bio je i neki zlosretni Ukrajinac, ali je po njega jednog dana došla policija i odvela ga. Jusuf Rahman mislio je da je Ukrajinac osuđen na smrt i pogubljen, jer je prodavao drogu, pa mu je laknulo kada sam mu rekao da u Hrvatskoj nitko ne može biti osuđen na smrt. Vidiš da je Hrvatska dobra zemlja, kaže mi Jusuf Rahman. Dobra je, kažem ja njemu, ne može bolja biti.

Ne znam kako je upoznao Mariju Terezu, to ga nisam pitao. Ali Marija Tereza je Filipinka, i radila je u nekom narodnjačkom klubu u okolici Zagreba. Ne znam znaš li ti to, ali u Zagrebu ti postoje narodnjački klubovi, u kojima se pušta ona najtruhlija narodska muzika iz Srbije i Bosne, s pjevačicama u zlatnim i srebrenim hlačicama i sisama od po pet litara svaka, gdje se dolaze zabaviti naoružani ljudi u crnom. Ja ti taj svijet ne znam, a pravo da ti kažem nije me nešto ni zanimao, sve dok nisam sreo Jusufa Rahmana i njegovu Filipinku.

Ne znam šta je Marija Tereza u tom klubu radila, valjda je bila šankerica. Jusuf Rahman mi nije mogao reći, jer on ne zna ni što na njegovom jeziku znače riječi šank, šankerica i konobarica. Ili te riječi na bengalskom ne postoje, pa se zato ne razumijemo. Marija Tereza spavala je u skladištu, među gajbama, u tom klubu u kojem je i radila. I nikad nije vidjela Zagreb. Nakon svega Jusuf ju je odveo u grad, pokazivao joj tramvaje, objašnjavao kako rade. Vodio ju je na kolače. Mariji Terezi nije se svidjelo slatko, rekao je.

Ali sve se to poslije događalo. Nakon što se Marija Tereza, kaže Jusuf Rahman, probudila trudna. Kako, bolan, probudila se trudna. Tako, kaže, jednog se jutra probudila glavoboljna, bolesna, kao da je polomljena, i znala je da je trudna. Kako je znala, opet sam pitao. Tako što žena uvijek zna, rekao je Jusuf Rahman. S muškarcima se o tome ne razgovara, još je rekao, pa on ne zna kako žene znaju da su trudne, ali on misli da je Marija Tereza usnila svoju trudnoću.

Tu već dolazimo do onog za što nikako ne mogu biti siguran radi li se o kulturnim razlikama između nas iz Bosne i Jusufa Rahmana iz Bangladeša, o prevodilačkim kapricima umjetne inteligencije, o tome da pristojan čovjek iz Bangladeša pred navalentnim Bosancem nešto skriva, ili se pokušava izražavati kroz figure i metafore, ali ja zapravo ne znam kako je Marija Tereza ostala trudna. Znam samo da ljubavnika nije imala, niti je s nekim bez ljubavi legla. Tako je, sama od sebe, rekla mom ahbabu Jusufu Rahmanu, i ja joj vjerujem onako kako joj i on vjeruje. Ono što bih ja pomislio, ali on, čini mi se, ne bi nikad, jest da su Mariju Terezu u narodnjačkom klubu napili, pa je onesviještenu silovali. Ako i nije tako bilo, moralo je biti nešto drugo strašno.

Kada su se upoznali i u to malo vremena zbližili, moglo je to biti u tri dana, u dva mjeseca ili u jednom jedinom danu, Marija Tereza njemu je rekla da je trudna. To je lijepo, rekao joj je Jusuf Rahman. Ali ti nisi otac, rekla je ona njemu. Jesam, odgovorio je Jusuf Rahman. Kada se rodi dijete bez oca, onda u mom selu kažu da je to vrlo sretno dijete, jer mu je cijeli Svijet otac. Ja ću tebi, Marija Tereza, biti cijeli Svijet, jer sam tvom djetetu otac. Tako je Jusuf Rahman rekao Mariji Terezi. A ona je njemu uzvratila da u njenom selu na Filipinima kažu drukčije: samo se jednom rodilo dijete bez oca, ono čiji je otac bio Bog! Svako drugo dijete ima oca među ljudima. Ja sam zabrinuta, rekao je Jusuf Rahman da mu je tad rekla Marija Tereza. Nemaš se ti zašto brinuti, odgovorio joj je. U tvom selu misle isto što i u mom selu, samo što se u mom selu kaže cijeli Svijet, a u tvom selu se kaže Bog. A zar Bog nije cijeli Svijet? Pa jest, priznala je Jusufu Rahmanu Marija Tereza. I zar se sve ono što se dogodilo jednom na kraju ne dogodi i drugi put?, pitao je on. Sigurno si ti u pravu, ti si pametniji, jer si muško, rekla mu je. Ja sam Jusuf, i nisam pametniji od tebe, rekao mi je Jusuf Rahman da je rekao Mariji Terezi.

Ona više nije radila u narodnjačkom klubu, nego je živjela s njime u onom sobičku u Hrašću, i čekala dijete. Rodila je na sam Božić, a porodili su je Jusuf i dvojica njegovih najbližih susjeda u kući, obojica Nepalci. Jedan je u Katmanduu porađao mlađu sestru, pa im je mogao govoriti što da rade. Nije to teško, rekao mi je moj ahbab Jusuf Rahman. Mnogo je teže, rekao mi je, pomesti mokro i blatnjavo lišće, dok svud naokolo žure neraspoloženi i nervozni muškarci i žene, čija mu djeca prevrću kantu. Poroditi ženu, rekao je, lako je kao pomesti suho lišće u parku, za sunčanog dana, kada su svud naokolo dobri i sretni ljudi. To je praznik, rekao je, pogotovo kada na svijet stiže tvoje dijete.

Bio je sretan jer mu se rodila kći. Htio je da joj daju ime Mira, pa da se zove kao prodavačica u dućanu u Hrašću. Ustvari, htio je da se njihova kći zove onako kako se zovu ljudi u zemlji u kojoj se rodila. Nije dobro, rekao je Jusuf Rahman, kada se tvoje ime razlikuje od svih drugih imena. Dobro je kada si s drugim ljudima zajedno u imenu. Kao što smo ti i ja zajedno u košulji?, upitao sam. Jusuf Rahman se nasmijao.

Ali Marija Tereza opet je bila nesretna. Ili se zabrinula jer je rodila kćer, a bila je sigurna da će roditi sina. Ustvari, morala je roditi sina, rekla je Jusufu Rahmanu, koji je to rekao meni. Pošto nije rodila sina, onda ništa od onog što joj je rekao ne može biti tačno. Kako to?, čudio se Jusuf. Tako što je Bog, u mom selu kažu, i to je govorio svećenik, u Bogomajci bezgrešno začeo Sina! A u tome je problem, nasmijao se Jusuf Rahman, koji se već bio navikao na luckaste brige Marije Tereze! Pa, stvar je u tome što je Bog nakon što već ima Sina Božjeg poželio da mu ti rodiš Kćer Božju. Ne samo Njemu, naravno, nego Njemu i meni. Zato se Bogu rodila Mira, rekao je Jusuf Rahman da je tako rekao Mariji Terezi. Ona ga je, pak gledala sumnjičavo, misleći da ju on, možda, zafrkava, ili da je malo poblesavio, ali je onda, čini se, shvatila da je Jusuf Rahman ozbiljan i da je, pored toga, i jako pametan. Jer, doista, sve se događalo upravo onako kako je on i rekao da će biti. 

Onda je Jusuf Rahman na internetu pogledao kako je to bilo kada je Bogu žena rodila sina, u što vjeruju oni iz vjere njegove Marije Tereze. Iznenadio se kada je shvatio da i u Hrvatskoj u to isto vjeruju. Kako je moguće da je onda ne prihvaćaju kao svoju? I da je onako bijedno živjela u tom klubu u koji zalaze opasni ljudi u crnom? Ali to su teška pitanja, s kojima se Jusuf Rahman nije htio baviti. Čim počneš misliti o razlogu za zlo, počinju teška pitanja, povjerio mi se Jusuf Rahman. Heidegger, odgovorio sam mu. On se zagledao u svoj telefon, i tad sam ga prvi put vidio da plače. Tko zna što na jeziku bangla, koji govore ljudi u Bangladešu, četvrtom ili petom najgovorenijem jeziku na svijetu, piše o Martinu Heideggeru, e da je Jusuf Rahman zaplakao?

Tu je, na tom svom telefonu, dok se Marija Tereza oporavljala od poroda, saznao i što treba dalje činiti. Tako joj je jedne večeri doveo poštara Miju, portira Seju i prometnika Jašu, koji su majci i djetetu na dar nosili mirisne štapiće, čokoladice u zlaćanom staniolu i kremu za dječju kožu. Sva trojica došli su u uniformama, Marija Tereza bila je sretna.

Poslije je postupao tačno onako kako je na bangla jeziku pisalo da je postupala mala kršćanska obitelj kad joj se rodio dječačić od Boga. Mislio je da na takav način Mariji Terezi potvrđuje njezinu vjeru, koja je njemu, Jusufu, bila malo smiješna, dječja. Kršćanstvo je vjera za djecu, povjerio mi se drugar moj Jusuf Rahman, samo što djeca na kraju odrastu, rekao je zabrinuto, a kada odrastu, trebao bi im netko da za njih stvara svijet kakav je u njihovoj vjeri. Nemoj to nikome govoriti, rekao sam mu, osim meni. 

Tako su prolazile prve tri godine Mirina života, ali uskoro nije više na jeziku bangla bilo riječi  o tome što je radila mala kršćanska obitelj kad joj se rodio dječačić od Boga. Ili kad joj se, budi Bog s nama, rekao je Jusuf Rahman, prema vašem dječjem vjerovanju, rodio poslanik Issa, Allah neka je s njim. I onda je mene pitao šta se dalje događalo sa Sinom Božjim. Ne znam, rekao sam mu, o sljedećih tridesetak godina Njegova života u našim svetim knjigama ne piše ništa, ali ako već pitaš mene, rekao sam ahbabu svom Jusufu Rahmanu, mislim da mu se događao život. Kakav bi mogao biti život Sina Božjeg, kakav bi mogao biti život Boga, zabrinuo se on? Nije, rekao sam mu, naš Isus živio život Boga, živio je život čovjeka. To je dobro!, ganut je bio Jusuf Rahman. Sad znači započinje patnja! Nisam ga pitao na šta misli, ali je bilo upravo tako. Sve je moj drug razumio, čitajući na bangla jeziku o našoj dječjoj vjeri.

Da ti nisi takav kakav jesi, i da nisi navalio da se odmah sad vraćate u taj svoj Izrael, da si laf kakav si bio u ona, ehej! u ona naša vremena, poderao bi sad te vaše avionske karte, pa biste sa mnom pošli do Novog Zagreba, da tražimo Jusufa Rahmana. On i sad negdje mete mokro lišće, koje je najteže pomesti jer je mokro, a dva koraka pred njim, onom malom metlom, koju joj je on napravio, mete mala Mira. Tri su joj godine, a lijepa k’o slika, ozbiljna kao da nije dijete, a ista mater, Bog da joj dušu prosti. Jest, mislio sam ti to ne reći, tuga je to, od svijeta veća, a šta će ti, dragi moj, tebi koji tamo živiš, još i ta tuga? Zaspala proljetos Marija Tereza, nije se više probudila. Eto tako, navečer pjevušila maloj neku svoju filipinsku uspavanku, kuhala mlijeko, brisala maglu s prozora, ujutro je moj Jusuf ledenu našao. Piše li ovo negdje u tim vašim dječjim svetim knjigama, pitao me je, sabrano. Ne piše, rekoh. Pa je zamolio da mu pozajmim njegovu košulju, baš je tako rekao, njegovu košulju, da u njoj pođe na hrašćansko groblje i da ga u košulji prepoznaju Bog i Sin Božji, rođeni brat kćeri mog prijatelja Jusufa Rahmana… Vratit će mi je čistu i ispeglanu, rekao je. Dao sam mu košulju, koja mu je bila prevelika, isto onoliko koliko je meni prevelika, iako sam ja od Jusufa Rahmana duplo veći. Ali takva je to košulja.

Eto, da vam se ne žuri u Haifu, odveo bih vas u Novi Zagreb, pa bismo našli Jusufa i Miru, kako metu mokro lišće. Napisao bih mu u mobitel, ovo su moji prijatelji. Njemu bi bilo drago, jer on je zabrinut za mene, misli da ja nemam prijatelja. A vama bih rekao, ovo je moj ahbab Jusuf, on mi je košulju sašio, a ovo je Mira, ona je naša spasiteljica, ona će pomesti svo suho lišće Novoga Zagreba, tako da nam na proljeće stabla mogu opet prolistati. Je li tako Miro?, reći ću, a ona će meni reći: Ti si dijete, ništa ti ne znaš! 

Nije toliko čudno
Što smo tako drukčije od psa,
Na čovjeka smo se namjerile
Puno kasnije, desecima tisuća godina iza vuka  –
Nikud se nama i nikad nije žurilo
Divlji je lajavac već tu uz nogu mokrio
Kada smo mu prišle oprezno, zapitno
(Još  u maslini ulja nije viđeno.)

Mjauknula sam:
Ja ću odsad živjeti devet života.
Neće mene pokislu dohvatit propuh na dvoru
Nit’ otrovna kocka pod bakrenim olucima.
Treću smrt sam sanjala u ožujku
Mijenjali smo vodu ružama na stolu;
Četvrti put me udarilo auto, pa auto, pa auto
Peti put sam pljunula crnu kuglicu dlaka i kuršum
Povici, psovke, krstitke i lavori
Motori i grijalice, graste i navlake, natikače.

Šesti život sam provela u smočnici crne vilenice
Sedma smrt me zavila u noć kao zarazna boljka ugasnica
Osmi put je pas lajao na kost dok su kopali moju rupu.

Devet godina sam vladala u vrtu, sa braćom i sestrama
Naši su bili zeleni kontejneri i niske krošnje,
Sluge su donosile dobre umake i suhe zalogaje po kiši
I mali ljudi su to sve jasno vidjeli
Sive pruge i razne europske fleke, narančaste pramenove
Kutije, stare majice, tople šugamane i krpe, loptice
Riblje kosti, lučke poglede, zalaske sunca i zagorene tave

Protezale smo se kako smo znale i umjele, mi mačke,
Prele i zirkale
Te nježno uvlačile kandže
Devet isprepletenih života.

Ćirilični obrazac Izvoda iz Matične knjige umrlih, takozvani obrazac XXIII/25, izdanje Invalidskog knjižarskog preduzeća Srbije – Beograd, prodavao se po 0,50 dinara. Uz njega valjalo je priložiti i taksene marke u iznosu od 20 dinara, da bi se dobio punovažan Izvod iz Matične knjige umrlih, dokument kojim se mogla regulirati ostavina, provesti nasljeđivanje obiteljske mirovine i na kraju, s potrebnom birokratskom izvjesnošću i za sva vremena ustanoviti da je rečena osoba mrtva, te da su i ostali podaci u Izvodu tačni.

Ali ono što je tačno u vremenima smrti, ne mora biti tačno i za života.

Ovaj izvod ispunjen je latiničnom pisaćom mašinom, objavljen 10. aprila 1950. god. i u njemu se ustanovljava da je smrt nastupila 9. aprila 1950. god. u 6h.

U tom je nastupu sa svijeta pomela ŠTUBLER DRAGUTINA, rođenog 31. VII. 1874. god. u mjestu Bozovići – Rumunija. U rubrici državljanstvo upisano je: FNRJ. U rubrici narodnost: Hrvat. Zanimanje: penzioner. Posljednje mjesto stanovanja, ul. i br.: Stup. Bračno stanje: oženjen. Porodično i rođeno ime bračnog druga: Škedelj Ivana. Porodično i rođeno ime roditelja, oca: Štubler Mihajlo, majke: Bajfuz Regina.

Onda, porodično i rođeno ime prijavioca: Štubler Rudolf. Mjesto stanovanja (ul. i br.) prijavioca: Stup 97.

Rubrika primjedbe i ispravke grešaka ostala je prazna.

U potpisu: Štubler Rudolf, s.r., prijavilac

Sreten Savić, s.r., matičar.

Uvjerenje je izdano dana 11. aprila 1950.

U trenucima kada je, očiju punih suza, izlazio iz kuće u Kasindolskoj ulici, koja se u to vrijeme nije tako zvala, da ode u općinu i prijavi očevu smrt, sin Rudi, naš Nano, nije razmišljao o podacima oko kojih će biti pitan. Podrazumijevalo se da mu je ocu ime Karlo. Tako se, uostalom, cijeloga života zvao. Osim u onim vrlo rijetkim slučajevima, moglo ih je biti dva ili tri, odmah nakon Prvoga svjetskog rata, dvadesetih, možda i tridesetih godina, kada bi ga, i ne pitajući ništa, kraljevinski činovnici upisivali prema “narodnoj” verziji njegova imena: Dragutin, Drago. Kako su ti priprosti i osioni ljudi, mahom Srbijanci ili Srbi iz istočne Bosne znali da ime Karlo zapravo znači Dragutin? I što su još sve osim toga znali?

Ali nije bilo vrijeme da se oko toga pravi problem. Otata je bio bez posla, živio je od sindikalne pomoći, od koje je prehranjivao ženu i djecu, u tuđoj kući i bez perspektive da će više ikad dobiti namještenje, pa mu je ime bilo najmanje važno. Glavno da je on sam znao kako se zove.

Ali što se dogodilo s Nanom da je tog 10. aprila 1950. pokojnog oca predstavio narodnom, a moglo bi se reći i žandarskom, varijantom njegova imena? Uplašio se Sretena Savića, matičara? (Za njega moramo primijetiti da je samo svoje ime upisao mimo činovnički vazda popularne inverzije, po kojoj se najprije navodilo prezime pa ime.)

Ako je Karlo Stubler za života katkad i znao biti Dragutin, ono sljedeće baš nikad nije bio, niti je živ sanjao da će ikada biti: Hrvat.

Pet godina ranije komšije Srbi spasili su ga od deportacije u logor, iz kojeg bi kao narodnosni Nijemac bio deportiran u Njemačku. Naravno, u slučaju da preživi logor. Spasili su ga jer im je prethodno valjao, jer ih je štitio od ustaša. A mogao ih je zaštititi samo zato što je bio – Nijemac.

I tako je s pet udaraca u pisaću mašinu Karlo Stubler od jednoga postao drugo.

Njemu je sad svejedno, tješio se Nano, smirujući svoju savjest, a nama nije svejedno, nama je bolje ako ga se upiše kao Hrvata. Vremena su kada nije dobro biti Nijemac. Još uvijek svi folksdojčeri, Karlovi sunarodnici, nisu deportirani u Njemačku, pa bi se, ne daj Bože, moglo dogoditi da im još netko bude pridodat.

Recimo, on, Rudi.

Iako mu je njemački jezik bio očinji i maternji, bez obzira na to što se za omamu nije jasno znalo je li Slovenka ili je Njemica, i naučio ga je prije jezika kojim se služi dok Sretenu Saviću izgovara podatke o svome pokojnom ocu, Rudolf Stubler uglavnom se očitovao kao Hrvat. Kažemo uglavnom, jer je bilo prilika i kad je bio Jugoslaven, ali i kad je bio Austrijanac. Dok je studirao u Grazu i u Beču, što je za sebe mogao reći nego da je Austrijanac iz Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca. Ali Nijemac on bio nije. Za razliku od Karla Stublera nije nalazio razloga da bude Nijemac. I to je još jedna od prirodnih reakcija kuferaškog svijeta, ali i općenito svijeta tog vremena. Pripadnosti, pogotovu nacionalne, nisu bile tako čvrsto zadane i zašarafljene kao danas. Mogao si biti jedno, a onda postati drugo. A mogao si biti i nešto mimo onoga što si zapravo biti.

U čemu se sastojalo hrvatstvo Rudolfa Stublera, ili, bolje kazano: koji su bili razlozi njegovu hrvatstvu? Želio je pripadati nekoj većoj zajednici, osjećati se zaštićenim, svome katolištvu naći neki čvršći i sigurniji okvir. U Sarajevu se nakon propasti Monarhije nije moglo tek tako biti Nijemac. Za takvo što valjalo je imati dara za samoću, za život usred vječnog sumraka. Nano nije imao tog dara, i bio je plašljiv čovjek.

Svoj strah platio je skupo.

Platio ga je time što sam našao četrdeset godina nakon njegove i šezdeset i sedam godina nakon smrti Karla Stublera u prozirnoj plastičnoj fascikli s originalnim i kopiranim dokumentima, izvodima iz matičnih knjiga rođenih i umrlih, krštenicama i uvjerenjima o državljanstvu, koja je, neočekivano uredna, stajala u komodi, na heklanim stolnjacima, ručnim radovima i maramicama s monogramom.

Odavno sam rekao kako neću, ne mogu, ne znam pisati o prošlom ratu. Trudim se zaboraviti. Istisnuti to iz sebe kao što dječaci i djevojčice cijede gnojne prištiće. Ne ide. Moram neke stvari reći, napisati, podijeliti s dragim, manje dragim i nedragim ljudima.

Oni koji su bili u Zenici te, 1992. godine, pa sljedeće, pa sljedeće, znati će o čemu govori ova priča.

To je bilo vrijeme kada su neki naši prijatelji otišli iz grada. Netko bez pozdrava, bez cilja. Netko bez razloga. Netko iz sebi znanih razloga, strahova. Naša reakcija, nas koji smo ostali, prvo je bila ljutnja, a onda smo polagano razumijevali, mi njih. Čini mi se da oni nas nikako i nikada nisu. Čini mi se, s ove distance, kako su oni nas smatrali militantnim budalama, jer, za Boga miloga, ostali smo, nismo morali, jer smo htjeli trunčice vlasti i slasti, jer smo voljeli oružje, jer smo htjeli, jednostavno, da se pitamo nešto barem u to vrijeme ludila i kaosa. Još oružje u rukama, kud ćeš bolje.

Kako samo nismo razumjeli jedni druge.

U tom vremenu opće neimaštine, kada je jedno jaje bilo 4 marke, one stare, prave, njemačke, s orlovima. Kila brašna bila je od 25 do 29 maraka, kila kave 150 maraka, čovjek nije bio ni svjestan kako može preživjeti i izdržati s malo potrebnih stvari za preživljavanje. Od toga vremena rižu jedem samo u sarmi ili punjenim paprikama. Za divno čudo, grah mi nije dosadio nikada, u svakom obliku. Kada sam, kao osoba sa statusom izbjeglice, dobio od Caritasa švedsku kantu u kojoj je na vrhu bilo pakovanje od pola kile leće, ja, ovako, tersav, bacio sam je kroz prozor sa šestog kata, kao pravi seljačina i rekao:

– U moju kuću i moj stomak neš’ više nikad’!

Korist od tog mog čina imale su ptice, ta nedužna Božja stvorenja, koje su uredno pozobale svako zrno.

U ta teška vremena, nekako, iznenada došlo je i primirje, pa prolazak i dolazak konvoja sa hranom i transportima koje su ratni profiteri propuštali do sitne raje.

E, tu dolazimo do prave priče.

Već tada sam imao oboje djece. Sin je uvelike samostalno hodao, a kćerku sam nosio u onoj nosiljci na svojim prsima, sada je zovu klokanica. Nju sam okretao licem prema vani kako bih joj, kao i sinu, mogao pokazivati svijet koji je okružuje. Išli bismo tako, ja bih joj pokazivao na objekte i ljude i pojašnjavao, iako ona nije ništa kontala jer je bila mala, a ja sam bio duboko smiren jer sam mogao lajati sve i svašta bez da me netko prekida i govori:

– Ne budi budala. Šuti Tomo, mogu te čuti! (što reče Zabranjeno pušenje)

– Vidiš, ćeri moja, ljubavi tajina, ono ti je Konjska česma, tamo sam pio vode bio žedan ili ne, vidiš ono je kino dvadeset deveti, tu sam pogledao sve značajne filmove, vidiš onog tipa što prelazi ulicu, taj je bio vazda šupak, a onaj tamo što stoji, onaj desno, to ti je, ćeri moja, teški konj marke brdski bosanski, i sve tako.

Da je kontala, mislila bi da je cijeli svijet napravljen od šupaka i nekih životinja koje samo izgledaju kao ljudi.

Šećemo ti, tako jednog dana, proljeće je bilo, sunčano, ne previše vruće, supruga i ja. Između nas vodimo sina za ruke i ja nosim kćerku u nosiljci, kad pred beogradskom robnom kućom neki tip viče:

– Piva, samo cener! Piva samo cener!

Bile su to limenke austrijske pive Gosser. Tada sam već odavno bio nepušač, jer popušio sam što sam imao. Moja Prva i Jedina imala je želju zapaliti cigaretu pa sam joj ja donosio svoja vojnička sledovanja, kako bih joj ublažio tegobne dane života sa mnom.

– Haj daj cenera za pivu – kažem ja njoj jer, Bogu hvala, ona je bila uvijek ministrica financija našeg doma, a ona odmah, na prvu, na volej dočeka i kaže:

– De ba, bjež’ tamo, znaš da treba djeci za hrane.

Dođemo mi tako, polako do Kamenog mosta kad tamo neki tip viče:

– Dva piva za cenera!

Ja moju ljubav samo pogledam, ona vidi zaljubljeni pogled kojim sam gledao one pive, pomalo ljubomorna na njih kaže:

– Slušaj Tomice (ona je jedina, uz moju majku, koja je imala privilegiju zvati me Tomice), kad budu četiri za cenera, daću ti. (Provjerio sam, mislila je na cenera).

– E ja ću tebi onda kupiti šteku garaci – rekoh ja njoj.

Tako prođe nekoliko dana, ekonomija radi, profiteri profitiraju, tržište diktira cijene, ponuda i potražnja i ostala sranja tek, idemo mi, u istom sastavu, istim putem kad kod beogradske tip se dere:

– Tri pive cener, tri pive cener, ko nije dobro čuo: tri pive cener!

Meni su se oči zasjajile, kontam moj dan je sve bliži. I dalje mojoj kćerki pojašnjavam tko je šupak, tko je međed, a tko konj ili konjina, kad kod Kamenog mosta, isti onaj tip od neki dan viče:

– Četiri gezera za cenera!

Prva i Jedina me pogleda, izvadi cenera i uzima pive. Ja, naravno, uzimam od nje lovu za šteku cigara (već sam reko kod koga su pare, i dan danile) i kupujem i dobijem upaljač gratis.

Stanemo ti mi na sred one pješačke zone u Titovoj, ispred Tončine i Gafurove mesnice, taman do Bombonjere, Prva i Jedina vadi ritualno jednu cigaru, ja kao pitomi, odgojeni Bosanac palim upaljač, pripaljujem joj i otvaram dva piva. Njoj pružam jednu, a ja kao najveći alkos, ili kako smo mi to govorili, kao gubar, ili kako je to radio Al Kapone (stari zenički pjandura, moj susjed) naginjem preko pametne glavice moje kćerke i pijem kao da mi život ovisi o toj pivi.

Sreća naša, tada nije bilo mobitela pa nas nije imao tko snimiti i postaviti na youtube ili na fejs, inače bismo osvanuli na internetu kao loš primjer roditelja. Već sam i u današnje vrijeme bio zvijezda mostarskih crnjaka i Hercegovina.info kada sam gazio kroz vodu do koljena na glavnoj mostarskoj ulici, fotografirali me motoristi, sudionici motorijade, koji su sjedili u Gage i jeli čuvene filete, naravno na suhom i ispod krova.

Odavno već ne pijem nikakav alkohol, pa ni pive. Prva i Jedina odavno više ne troši duvan, ali ostala je ova priča koju ponekad znam ispričati, onako kao šaljivu ali duboko u sebi znam kako je to priča puna osobnih frustracija. Jer, u moru temeljnih životnih potreba, potreba koje su imala moja djeca, mi svoja zadovoljstva rješavamo na jedan jednostavan, primitivan način, puni neke naivne ali divlje zadovoljštine, kao da nam je samo to nedostajalo u životima.

A znam sigurno da mi u tim ratnim, ružnim vremenima nikada, ama baš nikada nije pala na pamet piva. I sada kad mi je dostupna rijetko kada je popijem, i to bezalkoholnu ili onu s limunom.

Ćoek ti je naveći hajvan.

Profesorica u zagrebačkoj XII. gimnaziji, vidio sam je nekoliko puta, okruženu đacima koje je dovela na Interliber i Festival svjetske književnosti, možda i još neku književnu priredbu, pa bih svaki put pomislio, možda sam joj se čak to jednom i odvažio reći, kako je šteta što mi nije šesnaest-sedamnaest, i da budem jedan od njezinih đaka. Vrlo lijepa i ikonična, generacijama učenica i učenika ona je mati hrvatskoga jezika i sveukupne svjetske književnosti, te velikom broju njih prva i posljednja životna veza s onim što čini osnovu njihova pripadanja baš ovom svijetu, društvu i narodu. Da nije nje, ta bi djeca jednako mogla biti i Tuarezi koliko i Hrvati, jer ih ništa više, osim tog jezika i književnosti – možda, istina minimalno, i tena! – od Tuareza ne razlikuje. A oni koji će poslije u životu čitati lijepu književnost, i koji će slijedom toga dobro govoriti ovaj lijepi, lošim političkim prilikama i još gorim nacionalističkim režimima izloženi jezik, to će u velikoj mjeri moći zahvaliti njoj. Ona je, ta njihova profesorica, kroz stoljeća burne povijesti, za njih pronijela i sačuvala hrvatski jezik, i ako bismo stvar svodili na individualna čovjekova iskustva – a velika književnost uglavnom i govori o samo takvim iskustvima – ona je za generacije svojih đaka svakako važnija od Bartola Kašića, Marka Marulića i Miroslava Krleže, zajedno. 

Naravno, ne odnosi se ovo na sve gimnazijske i srednjoškolske profesore hrvatskoga jezika, niti na sve profesorice. Mnogi od njih tek silom prilika rade u školi, i samo čekaju priliku da jednog dana pronađu bolji posao. Ima ih koji su frustrirani, osjećaju se životno neuspjelim i osujećenim, jer nisu, recimo, dobili priliku da za ozbiljne novce i uz minimalan radni angažman napreduju kroz život na kakvoj sveučilišnoj kroatistici, ili na kakvom institutu za jezik. Ima ih koji su naprosto surfali niz liniju manjeg otpora, pa su završili u školskoj zbornici i sad tamo životare do mirovine. Ima ih nacionalista, sadistkinja i sadista, ima ih psihopata i članova HDZ-a i DP-a, koji svojim đacima polunasilnim sredstvima utjeruju hrvatstvo u kosti, dok o hrvatskome jeziku i svjetskoj književnosti ne znaju zapravo ništa. A najviše je onih koji korektno i bez previše razmišljanja odrađuju svoj posao, kao što bi jednako korektno i bez razmišljanja odrađivali i bilo koji drugi posao. Takvih kakva je bila ova profesorica u XII gimnaziji, takvih koje svoj postao doživljavaju kao neku vrstu poslanja i rade ga otprilike s onom uznositosti i osjećaja osobne odgovornosti s kojom bi neki pametan čovjek upravljao Institutom Ruđer Bošković, a u slobodno vrijeme bio izbornik nogometne reprezentacije, te s potpunim unošenjem u nastavni plan i program i u posljedice koje će njihova primjena ostaviti na osjetljive i plahe duše naraštaja koji su im povjereni, takvih je posvuda najmanje. Da bi žena tako obavljala neki posao, da bi muškarac s takvom odgovornošću prilazio onome što radi, moraju u sebi imati onu vrstu talenta i odgovornosti, koja je, uz najplemenitiju idealističku naivnost, krasila najveće duhove prethodnih epoha. Takvih koji će danas za velike novce hiniti pozu takve predanosti i odgovornosti naći će se mnogo među političarima, kao i politički delegiranim šefovima svih živih društvenih institucija, od loptačkih društava do akademija znanosti, ali ne i među gimnazijskim profesorima. Naprosto zato što biti učitelj i osmoškolski ili srednjoškolski nastavnik u Hrvatskoj naprosto nije in ni cool. Biti ikonična gimnazijska profesorica hrvatskog jezika danas je otprilike kao i biti gordi čistač ulica ili karizmatični noćni čuvar. Ponosita čistačica javnih zahoda.

Srednjoškolski profesori imaju svoju ljestvicu strukovnog napredovanja. Kao što i vojska ima činove. Ili kao što profesori na sveučilištu imaju ljestvicu koja ih vodi od asistenta do redovitog profesora. Tako je i ona napredovala po toj nekoj srednjoškolskoj ljestvici, te je stekla čin profesor-mentor. A onda je, kao mama blizanki koje su bile na pragu adolescencije, ponovo ostala trudna. Što, možda i nije nešto što bi trebalo imati veze s njezinim đacima, ili što bi se čak i društva trebalo pretjerano ticati, bez obzira što nam Crkva i nacionalisti rasplod ispostavljaju kao prvorazredni društveni imperativ, ali nekako je logično pretpostaviti da će srednjoškolska profesorica hrvatskog jezika stekavši prije trudnoće status profesora mentora to biti i nakon što rodi dijete, kao što bi, da je kojim slučajem kao sveučilišna profesorica u trajnom zvanju, da je primarijus ili, na primjer, prvakinja drame, sve to ostala i nakon što rodi dijete. Da bi izgubila ijedan od spomenutih statusa, ili da bi od pukovnice Hrvatske vojske završila kao bojnica ili kao obična redovkinja, morala bi počiniti neko ozbiljno zlodjelo. I svakako joj to što nije ispunila neku administrativnu obvezu, nije si u vrijeme trudničenja taksenu marku zalijepila na golo dupe i zatim načinila selfie – jer je tako, možda, zahtijevalo Ministarstvo znanosti, obrazovanja i bla bla – pa da to bude razlog što više nije u statusu profesora-mentora. 

Dakle, kada se Korana Svilar, kako se profesorica zove, vratila s porodiljnog, trebala je, kao kakva skrušena Cankareva mati, ponovo krenuti od dna. To bi bilo neprihvatljivo i nepravedno, čak i kada bi nekim čudom u tome bilo nekog smisla i koristi po školu i školstvo. Ali ako školu i školstvo shvatimo ozbiljno, ako gimnaziju shvatimo ozbiljno, a među gimnazijama ako ozbiljno shvatimo i tu zagrebačku XII gimnaziju, onda ne samo da to nema nikakvog smisla i ne samo da iz osobnog ponižavanja i profesionalne degradacije jedne izvanredno dobre profesorice – to da je dobra potvrđivali su njezini radni rezultati s kojima je postala profesor-mentor, ali mnogo više od toga su to da je dobra potvrđivali njezini bivši i sadašnji đaci – može proizaći samo neka prilično velika društvena, pedagoška i obrazovna šteta, nego se radi i o nekoj vrsti institucionalnog ruganja hrvatskih pedagoških vlasti samoj instituciji srednjoškolskog nastavnika. Ionako nam se već neko vrijeme čini da su za gluplje među roditeljima nastavnici samo čuvari njihove djece dok su oni na poslu, dok su za vlasti u Hrvatskoj nastavnici samo provoditelji ideološke indoktrinacije hrvatske mladeži, sa svrhom da se od njih načine dobri momci i cure u crnim hudicama i s čarapama preko lica.

Korana Svilar uspješna je i vrlo primijećena hrvatska prozaistica, koja svoje knjige objavljuje kod uglednog nakladnika, one su čitane i pozitivno od kritika ocijenjene. Nije krivo reći ni da je Korana, i pod prethodnim prezimenom Serdarević, jedan od uspješnijih i perspektivnijih hrvatskih pisaca svoje generacije. No, premda se književnošću vrlo ozbiljno bavi, svakako ozbiljnije nego mnogi među onima koji se, i koje se, već pomalo smatraju živim hrvatskim besmrtnicima i besmrtnicama, Korana Svilar prvenstveno je gimnazijska profesorica hrvatskog jezika i književnosti. I kada bi stekla mnogo veću književnu slavu u zemlji i inozemstvu, i nakon što bi tek napisala najbolje svoje knjige, ona bi prvenstveno bila gimnazijska profesorica hrvatskog jezika i književnosti. Naprosto se takva rodila, s tom vrstom dara, tako rijetkog a društveno važnog, koji ju je učinio profesoricom koja svojim đacima mijenja i određuje njihove svjetove, tako što im, mnogo prije Kašića, Marulića i Krleže, pred duše njihove i pameti čudom rastvara hrvatski jezik i književnost. Jedva da među hrvatskim nogometašima itko postoji s tako dragocjenim darom za nogomet, kakav je dar Korane Svilar za gimnazijsku profesuru hrvatskog jezika i književnosti. Ustvari, nema nijednog takvog nogometaša!

Kada su je degradirali, oni su uništili čaroliju. Kao da su onim Disneyjevim dobrim vilama raščinili i nemoćnim učinili njihove čarobne štapiće. Osim što su je sneveselili i uvrijedili, znalački su joj sjebali životni ideal. Uništili su nešto što čini samu suštinu njezine učionice. I onda se pojavio taj neki administrativni posao u znanosti, recimo da se, čehovljevskim jezikom, traži tajni sreski savjetnik u ocjenjivanju maturskih radova, pa je Korana otišla iz škole. S administrativnog stanovišta, za taj položaj iz Čehovljeve humoreske, boljeg od Korane nema. Ali bi li ona ostavila školu i prešla na taj posao da se nije dogodilo sve ono što se dogodilo? Naravno da ne bi. A da li bi iz škole otišla da nije bilo tog posla. Na žalost, bi. I to je, zapravo, sve.

Katkad i Facebook zna biti sadržajan i važan, sadržajniji od svih hrvatskih novinskih rubrika s prosvjetnim i obrazovnim vijestima i sadržajima. Na svom je fejsbučnom profilu Korana Svilar uputila oproštajno pismo svojim učenicima. Bivšim i sadašnjim, a na žalost i budućim. Pismo počinje rečenicom: “Danas sam zauvijek prestala biti profesorica Korana.” Nije to neki sentimentalan i samosažaljiv oproštaj, kojim bi profesorica žicala pažnju. Ma kakvi! To je lijepo sročen i brižan tekst, jedna od onih tako rijetkih gesta građanske i ljudske odgovornosti, koje nam katkad pomažu da živimo među ljudima. Onako kako se Danilo Kiš umio obratiti mladim piscima i čitateljima svih generacija, onako kako se on, kao s oltara, umio obratiti Književnosti, tako se Korana Svilar na kraju svih krajeva obratila vašoj djeci. 

Naši kumovi sa Dolac Malte imali su „pezejca“. U to vrijeme, a radi se o sedamdeset i nekoj godini prošlog vijeka, fiće, trabanti i škode su vozili radnici, a direktori i uspješni ljudi poput našeg kuma pezejca. Pezejac, ili poljska verzija fiata 125, zaista je bio luksuzan automobil, a i najveći koji sam dotad vidio. Motor je omogućavao ubrzanje od nule do 100 km/h za manje od trinaest sekundi i maksimalnu brzinu od 150 km/h. Budući je kuma bila krupna žena s malom slatkom glavicom na ramenima, velikim crnim očima i visećim bisernim naušnicama, a kum ljudina od dva metra, taj auto im je baš pristajao. Osim toga, kum je ostao bez jedne noge, pa je auto imao ručni gas. Izašao bi iz auta na jednoj nozi, a onda bi dohvatio štake koje su stajale sa strane pored sjedišta.

Tako se ja u rano jutro obično nečega sjećam i raspričam dok vozim Tanju na posao. Tanja me uglavnom sluša, samo povremeno provjeri poruke u telefonu. Kuma je bila baš posebna i mila žena puna pozitivnih emocija prema svakom. Dok je govorila, mljackala je, kao da uvijek ima bombon u ustima i korisitila demunitiv u skoro svakoj izgovorenoj rečenici pa su tako debeli prsti postajali prstići, kumove štake štakice… ljetovali su u Neumčiću i vozili pezejčića.

Iz svog iskustva znam da umanjenice najčešće koriste zločesti ljudi kad hoće nekom da se narugaju.

Naša kuma nije bila zločesta, iskreno je tako doživljavala svijet oko sebe.

Jedno ljeto smo krenuli zajedno na more, i to baš u Neum i, ako se ne varam, uplatili puni pansion u odmaralištu Pošte.

„Idi ti prvi, a mi ćemo za tobom“, rekao je stari kumu.

I tako je i bilo. Prekrasan ljetni dan. Stari je vozio folksvagen 1300 i dosta dobro pratio kuma. Mama je sjedila do njega, a ja na zadnjem sjedištu. Kum je vozio oprezno i savjesno poštovao saobraćajne znakove.

U Jablanici oni su pili kafu a ja Pipi. Bio sam silno uzbuđen jer ću ubrzo vidjeti more. Stari će parkirati „bubu“ ispod guste krošnje tamarisa, ostavićemo u sobi neraspakovane stvari i otići pravo na kupanje.

Kuma je od Poljaka turista kupila aluminijsku kutiju i složila baklave koje je napravila noć prije putovanja.

Nekoliko minuta nakon Jablanice na putu se ispred kuma ukazao crveni mini moris. Kad je na jednom proširenju vidno usporio, kum je pokušao da ga pretekne. Sjećam se, bila je isprekidana linija, a stari me baš to ljeto naučio da je tad dozvoljeno preticanje. Onda se dogodilo nešto posve neočekivano. Vozač crvenog mini morisa je dodao gas i kum se vratio ponovo u svoju traku. Zatim je dotični ponovo toliko usporio da je izgledalo kao da će zaustaviti vozilo. Kum je pokušao ponovo, ali, gle hajvana, on je opet dodao gas.

Tada smo skontali da se vozač mini morisa očigledno zavitlava s našim kumom i stari je rekao: „Vidi budale šta radi!”

„Stvarno nema smisla, još čovjek bez noge”, dodala je mama sažaljivim glasom. Htio sam se javiti sa zadnjeg sjedišta i reći da vozač crvenog mini morisa ne može znati da je naš kum invalid, ali to bi bilo kao da ga podržavam, zato sam mudro šutio. Nakon nekoliko minuta čovjek bez noge, tj. naš kum, potpuno je izgubio živce. Nije više poštovao propise, nije mario za one koji dolaze iz suprotnog pravca, pokušavao ga je preteći na uzbrdici, u krivini, na ravnici, na punoj liniji, ali nije išlo. Taj mali crveni auto jednostavno je bio brži, što kum nikako nije mogao prihvatiti.

Skrenuo sam na semaforu lijevo i krenuo prema univerzitetskom kampusu.

„Dobro”, kaže Tanja, “I šta bi poslije?”

Znam da smo ubrzo izgubili i kuma i njegovog bjegunca iz vida jer ih tata više nije mogao pratiti. U Metkoviću smo jeli krempite u slastičarnici koju, kako moj stari uvijek naglasi, drži Crveni krst, kao da je htio ukazati da na neki način činimo dobro djelo.

Na naše veliko iznenađenje, kad smo stigli u odmaralište, kumova nije bilo. Uzeli smo ključeve od sobe, ostavili neraspakovane kofere i otišli na kupanje. Tata je bio zabrinut kad se nisu pojavili ni za vrijeme večere. Onda je recepcionerka u žutoj mini haljini prišla našem stolu i rekla da imamo telefonski poziv.

„Samo da javim da se ne brinete”, rekla je kuma tati. Kum je po svaku cijenu htio prestići vozača u mini morisu pa ga je nastavio pratiti sve do Cavtata, a kuma prestravljena od lude vožnje sve vrijeme je žmirila pa nije ni primijetila kad su profurali pored Neuma.

„Ma biće sve u redu”, dodala je na kraju razgovora.

„Našli smo divnu sobicu u Cavtačiću. Dolazimo sutra ujutro.“

Sad smo već ispred Tanjinog fakulteta. Na zelenim travnjacima ispod visokih stabala niklo šatorsko naselje. Porasle su najamnine za stanove pa je svakim danom sve više beskućnika.

Hvala na vožnji, rekla je Tanja i izašla iz auta.

Ja sam neko vrijeme sjedio i gledao. Rano je pa niko još ne izlazi van. Oko šatora razbacana odjeća, plastične boce i otpaci. Ispred jednog je stajao zarđali plinski roštilj.

Sumnjam da bi kuma u ovom surovom kapitalizmu mogla korisititi demunitiv. Šta da kaže, beskućnik je čovjek koji je ostao bez krovića nad glavicom. Ne, to zaista ne bi bilo primjereno. Njen pogled na svijet bi ovdje izgubio svaki smisao.

U neposrednoj blizni su zgrade sa luksuznim kondominijumima. Rijetki prolaznici okreću glavu, niko ne voli skitnice i one koji žive od socijalne pomoći.

Gledam tako i pitam se kako bi to bilo da se jedno jutro samo probudim u jednom od ovih šatora u odrpanoj sivoj trenerci.

Dao sam lijevi žmigavac i polako krenuo. Jesen se ušunjala preko noći. U krošnjama se smjenjuju jesenje boje, od zlatnožute do zagasitocrvene. Mislio sam kako će sad dani bivati sve kraći, a noći hladnije.

Ne volim ovo doba jer jurca bez glave i ništi sve što je u davnim danima bilo lijepo. Mnogi naši stari narodni običaji zauvijek su nestali. Na primjer konzumiranje domaće hrane u vozu. Čak i kad se iz Bosanskog Novog išlo u Prijedor ili Bosansku Krupu, što je nekih tridesetak kilometara razdaljine, pripreme za put trajale su cijeli prethodni dan. Pekla bi se koka, pravilo slatko: gurabija ili hurmašice; sipala voda u kanistere koji se već godinama koriste i u kojima voda odmah poprimi ukus stare plastike, ili bi se u staklene flaše sipao razrijeđeni sok od bazge. Stanica je bila daleko, čitavih deset–petnaest minuta hoda umjerenog tempa od centra grada. Jelo bi se prije izlaska iz kuće. Na stanicu se stizalo podosta ranije, jer “ja mogu čekati voz, on mene neće.” Do Krupe se putovalo motornim vozom. Ušlo bi se u voz, zauzela mjesta i čim voz krene odmotavala se i komadala koka. Vagon u motorcu bi poprimio miris pečene piletine prije nego što bi voz uhvatio ubrzanje. Obrok bi završavao zadnjim zalogajem hurmašice upravo kad voz staje. Onda bi se išlo kod rođaka koji su također bili jako daleko od stanice, deset do petnaest minuta hoda umjerenog tempa, i oni bi nas dočekali pečenom kokom i hurmašicama.

Ako bi se putovalo gdje dalje, na more recimo, nosila se pita koja se motala u novinski papir tako da se tekst iz novina često znao preslikati u koru pite, pa si prije nego što jedeš iz pite mogao pročitati ocjene igrača i izvještaj sa utakmice OFK Beograd – Osijek ili raspored TV programa. Na veći komad pite stao bi raspored i za prvi i drugi program.

Napraviću ovdje malu digresiju; naši stari su, tako kažu, hranu znali nositi u džepovima. Pričalo se za neke kako su u džepu stalno imali komadić sudžuka ili suhog mesa i kuhano jaje, pa kad bi sjeli u kafanu naručili bi čokan rakije, izvadili jaje i sudžuk, narezali i polako pijuckali i mezili. “Ništa nas ne smije iznenaditi” bila je maksima tih godina i očito se odnosila na sve sfere života.

No, da se vratim na hranu na putovanjima. Sjećam se jedne prilike, moglo mi je biti desetak godina, putovao sam na zimskom raspustu iz Novog u Tuzlu. Vozom do Doboja, pa autobusom do Tuzle. U autobusu bi gužva, ali mi dva prijazna čovjeka napraviše mjesta, zguraše se i ja sjedoh kraj njih, tako da smo na dva sjedala sjedili nas trojica. Čim je autobus krenuo izvadiše slaninu, luk i rakiju, a meni se ionako povraćalo u autobusu – muka mi je bilo tokom vožnje od Novog do Dvora što je tek nekih tri kilometra – dakle čim počeše reckati hranu i odvrnuše čep sa flaše meni se pomiješaše mirisi hrane sa mojom mukom, skidoh pletenu vunenu kapu sa glave, zaburih glavu u kapu i… već možete zamisliti dalji tok priče.

Još jedan lijep običaj koji se više ne praktikuje je punjenje unutrašnjosti auta duhanskim dimom. U stojadina ili pezejca bi se nekako natrpale dvije porodice, tate naprijed, mame sa djecom pozada, troje–četvoro djece. Obično barem jedno dijete nije podnosilo vožnju. Tate bi naprijed zapalile cigarete i bistrile politiku, možda bi malo otvorili jedan prozor, ne sasvim i nikako ne dva prozora jedan nasuprot drugom (protiv otvaranja prozora bile su i mame koje su se gušile u dimu, jer zaboga, od dima još niko nije umro, od promaje jest) dok bi djeca pozadi otvorenih usta hvatala zrak kao ribe na suhom i usput se borila da ne povrate dok auto vijuga krivudavim bosanskim cestama. Neminovno bi barem jedno dijete povratilo. Nekada bi to izazvalo lančanu reakciju, ali tate su to stoički podnosile i nastavljale pušiti jednu za drugom i analizirati političku situaciju u zemlji i svijetu. Nije pomagalo ni što su djeca na sebi imala obično barem jedan sloj odjeće više nego što je potrebno – jer ključno za očuvati zdravlje bilo je dobro se utopliti – pa bi im vjerovatno bilo muka od vrućine u pretrpanom autu zatvorenih prozora u kojem su sjedili zalijepljeni jedni za druge čak i da nije bilo dima i krivina.

Divan narodni običaj bio je i skidanje temperature oblogama od rakije. Dok je dijete buncalo u bunilu zbog visoke temperature odrasli bi, mame obično, natopili krpe šljivovicom (vjerovatno su se koristile i druge rakije u ove svrhe, meni je u sjećanju ostala šljivovica) omotali djetetove noge ovim oblogama pa preko njih navukli čarape. Inače je rakija za obloge bila odličan izgovor za održavanje zaliha rakije u kućama tatama čije su se supruge bunile zbog njihovog prekomjernog uživanja u voćnim destilatima. Ta je rakija za lijek, toga vazda mora biti u kući, zlu ne trebalo. Elem, djetetu bi stavili obloge i uskoro bi cijela soba bazdila na rakiju. Smrad (rakijoljupci ne zamjerite mi, u nekom drugom kontekstu bih ga mogao nazvati mirisom, ali u ovom moram ovako) rakije bi se ubrzo uvukao u posteljinu, pa bi ispunjavao cijelu sobu, pa i kada bi djetetu skinuli obloge. Alkohol bi kroz kožu prodro u krv, pa bi dijete, ionako omamljeno visokom temperaturom, bivalo dodatno ošamućeno alkoholom. Lebdilo bi dijete iznad kreveta dok su oko njega letjeli slonovi, mace i mede, Krezumica, Kalimero i Tom i Džeri, nasmijani Minja Subota se u ćošku sobe spuštao niz muzički tobogan, Vajta vodio Kockicu, a Branko Nedjeljni zabavnik. Eh, da su nam znali u tim momentima pustiti Pink Floyd ugođaj bi bio potpun. Gledano sa ovog vremenskog odmaka, možda bi ipak bilo bolje da su nam temperaturu skidali hladnim oblogama i andolima, ovako nam je u ranim godinama alkohol ušao u krv.

Polako izumiru naši lijepi običaji, a na nama je da ih se ponekad sjetimo i sačuvamo od zaborava.

O tempora, o mores!

VATRA (PRVA, VJEČNA); HERAKLIT

kao da jučer
ili da prekjučer sam
palio vatru,

a stvarno nisam,
već duže od toga nisam.
peć je šutjela,

drva šutjela,
čekala izvršenje
svoje sudbine

(i moje sudbe:
energetske, toplinske,
vatrene, drvne).

onda je palih,
onda je i zapalih,
vatru, tu moju,

a zapalih je
i kao vječnu vatru
u vječnoj peći.

kao heraklit,
potpalih i održah
vatru i vatru.

kao heraklit,
veselih se tom vječnom
u prolaznome.

kao heraklit,
s mjerom i neizmjerno,
sretan i blažen.

kao heraklit,
moram i to da kažem:
kao piroman.

PEČENJE RAKIJE

ta uspomena,
kad su pekli rakiju,
trajno sjećanje,

ne tek događaj,
nego to događanje,
proces, običaj,

ti rituali,
u novembru studenom,
mirni, a divlji,

čitav komšiluk,
moj stari, drugi stari,
a svi najbolji,

svi ovi moji,
mudraci oko kotla,
predsokratovci.

fragmente pamtim,
i dalje su nejasni,
ali i bitni.

u to vrijeme,
a i mnogo kasnije,
nalazio ih

kod nekih drugih
suvremenika ili
nevremenika,

primjerice, kod
svetog petra kočića,
„rakijo, majko“.

(usput se pitam:
otkud to u lektiri –
rakija, djeca?)

uglavnom, ovo:
sve te uspomene – dim –
snašle me jutros

(ja kao mali,
prst u čaši rakije,
„nek’ mali proba!“

ja kao mali
moram čuti, saznati
šta je to svijet)

uz dim iz peći:
miris iz korijena
mozga i mene

nije tek spomen.
drvo, vatra i priča
– beskonačnost su.

PEPEO (PEPELU)

„ashes to ashes“,
pjeva mi ziggy stardust
u pravom času:

sabajle, zorom,
dok čistim peć – pepeo
ugasle vatre

(dok spremam novu
– još drvâ, još žrtava –,
mora se, zima),

nisam tek čistač,
a ni običan ložač;
biblijski sam lik.

to što ja radim,
uz običnu pećicu,
biblijski je čin,

žrtvovanje je,
sa svim posljedicama,
odgovornošću,

i sa svom krivnjom.
tako je to, nažalost,
kod nas vjernika

i nevjernika
koji se uklanjamo
nuždi trenutka.

ta banalnost zla:
neupitno pitanje,
mȍra moranja

(ah… život, pa smrt…
relativizacija,
fina umorstva).

drva me muče:
prah prahu i prah meni,
pepeo taj, moj.

a kad je tako,
što drugo da pomišljam
osim očitog?

očito mi je,
pa mislim na pepeo
svih pepelova:

onaj prah prahu
i pepeo pepelu
vatrozločinstva:

vatra nijemstva:
pepeo auschwitza.
ashes to ashes.

vatra židovstva:
pepeo palestine.
ashes to ashes.

neka sve ide
u prah praha, pepeo,
u tri lijepe

(baš tako kažem,
a i namjerno psujem
sve po popisu).

jebi se, ziggy!
zar smo dotle morali
u zoru doći?

PALJENJE VATRE; MOJ POSAO I POZIV

evo što radim:
razni materijali
preda mnom stoje;

biram, pa slažem,
stvaram neke strukture
pažljivo, skrbno;

nečemu težim
(mislim neku cjelinu),
imam svrhu, cilj;

želim postići
najmanje loše dobro
(sklon sam najboljem);

kad dođe moment,
izvjestan tren jasnoće,
tražim upaljač,

inspiraciju,
ali i neko sredstvo,
pametan alat.

isto što radim
s ovim drvljem, papirom,
svim zapaljivim

(da bi stvorio
plamičak, vatru, toplinu
sigurnu, trajnu)

radim inače,
kao filozof, pjesnik,
(takvim se smatram),

u saznavanju
ne skroz jasnih procesa,
usmjeravanju.

(jedno je jasno:
teorija i praksa
sasvim su srasle.)

kao znanstvenik,
a i kao stvaralac,
nemam kontrolu;

sto je faktora
koji mi umanjuju
aroganciju,

sto podsjetnika
da nisam gazda svega,
a ni ne znam sve.

ova je vatra
u mom nedjelokrugu
i djelokrugu.

je li baš vječna?
koliko je baš vječna?
– to je pitanje.

bez te vatrice
ne bi svijet propao,
to je sigurno.

neke, pak, grije
– mene i moje bližnje,
uže i šire.

moram li stvarno,
rastvarajući tvarno,
vatru da tvorim?

i što bi svijet
ako ja kao ložač
jednom sagorim?

koliko žara
i koliko pepela
tad bi ostalo?

moram li, dakle,
inzistirati dalje,
sve do pepela?