A onda je u jesen sedme godine opsade, koja se sve do u zimu i u prosinac razvukla u najduže miholjsko ljeto otkad grad pamti, zavladao neki neobičan mir. Koji nije bio pravi mir, niti je bilo potpisano ikakvo primirje, nego je ratnicima, ili bolje rečeno neprijatelju, posustala mašta. I onda bi se svakih nekoliko dana u daljini čula eksplozija, ili bi jednom dnevno u nebo osuo umoran, mrzovoljan rafal, na koji se nitko u gradu ne bi ni stresao. Kao što je posustala mašta onih koji opsađuju grad, tako je bilo i s maštom njegovih branitelja. A običan svijet, onaj koji najviše pati i gine, ionako je bez mašte, upućen na svoja sitna životinjska zadovoljstva.

Tako su ljudi, kao u doba najvećeg mira, izašli, ispuzali, izmilili na ulice, da ogriju tjemena na ostarjelom miholjskom suncu.

Izašla je, prvi put nakon junačke pogibije sina jedinca, mater najčuvenijega našeg heroja, onog koji je triput zaustavljao neprijatelja da ne uđe u opkoljeni grad.

Svi su je pozdravljali, ali nitko je nije gledao u oči.

Izgubila je sina, pa smo se osjećali krivim.

Ispred sebe gurala je starinska dječja kolica. Svakih bi desetak koraka zastajala, i namještala platneno sjenilo, tako da djetetu sunce ne ide u oči, a da ga opet svo vrijeme grije.

Objašnjavala je to svakome tko pita.

A pitali su svi. Došlo je vrijeme mira i razgovora.

Ovo je moja unuka, govorila je.

Ali nisu zavirivali da vide malenu kćer svoga mrtvog junaka, kao što ni njegovu mater nisu mogli pogledati u oči. Golema je naša krivnja.

Morao sam pogledati, jer silna je samoća bake čiju unuku ne vidi nitko.

U kolicima, u pletenoj ružičastoj benkici, koju su moljci pretvorili već u paučinu, leži minijaturan ljudski skelet, ne duži od muške podlaktice, lubanje malo prevelike u odnosu na tijelo, onako kako jest u sasvim male djece, bezubih čeljusti, mračnih očnih duplji, koje me vuku da u njih skočim.

Zar nije ista tata, pita me baka, očiju punih suza. Pa se brzo pribere, vrati se dostojanstvu majke poginulog heroja, i na rastanku kaže:

Ali u toj dobi sva djeca su ista. 

Iz podzemne željeznice u autobus. Još pola sata do kuće, a već sam umoran, ne mogu ni da čitam. Ispred mene jedna proćelava glava govori londonskim akcentom. Jako lijep rječnik. Govori dvjema mlađim djevojkama o nekom piscu, nisam čuo kojem.

U „Stipinoj knjižari” na pultu sam vidio malu knjigu crnih korica, otvorio je: Okrutni Bog. Autor: Al Alvarez. Pisao sam svoj rad o Camusu i ova studija o samoubojstvu mi je baš dobro došla. Kupih knjigu, pročitao je isti dan, svrstao u „literaturu korištenu u radu”.

Kada je Daco radio u nekim nedjeljnim novinama zamolio me da napišem tekst, ja napisao o kockanju. Poslije u Londonu naišao na odličnu knjigu pjesnika Alvareza o kockanju, dogovorio s urednikom jednog književnog časopisa da Alvarez i ja o tome objavimo svoje tekstove, on će s nama napraviti razgovor, još bolje ako nas dva o tome razgovaramo, nazvao Alvarezom, rekao mu pjesnik bit će mu drago, on voli govoriti o svim vrstama hazarda, a i drago mu da će biti u društvu s tim piscem iz Bosne, i on je predavao na fakultetu, sličnog su porijekla, a i interesa, bit će to zanimljiv susret. I ja se radujem susretu, konačno ću upoznati ovog pisca kojeg čini mi se dobro znam iz njegovih knjiga. Čekao sam da se javi urednik, ali nije, on od svega odustao, ne znam zašto. 

Pričam to u knjižari svom znancu dok gledam Alvarezovu knjigu o noći. „On je jedno vrijeme imao problema s alkoholom” – kaže neki čovjek koji stoji do nas. „Pa šta?” – velim malo iritiran, jer sam tada i sam pio – „Pio je i Baudelaire, i Poe, i Thomas, sve veliki pjesnici”. Čovjeku malo neprijatno, „Jeste li i vi pjesnik?” – upita, snebivajući se. „Sort of”, kažem.

Proćelavi čovjek reče da izlazi, njegova stanica, dvije mlade djevojke kažu „Žao nam je, baš je bila zanimljiva priča”, ja ga pogledam kroz prozor. Autobus krenu. Poslije koji minut shvatim: Al Alvarez. 

Umro je 2019. U enciklopediji sam pročitao da smo rođeni različitih godina, ali na isti dan. Ne znam ima li to neke veze s ovom mojom pričom. 

Montiranje jednog političkog procesa: Bog u službi bratoubilaštva

Liberalizacija društva koja je nastupila po Titovoj smrti, ali i, općenito, ono što se u nas često nazivalo socijalizmom s ljudskim licem, baš kao da je postojao i socijalizam sa životinjskim, sa đavolovim ili s Božjim licem, zasnivala se na imperativnoj potrebi da ostaneš neprimijećen. Paradoksalno je, međutim, baviti se književnošću, filmom ili teatrom, i biti neprimijećen. Ili željeti da budeš neprimijećen. Kao što je paradoksalno i biti sedamnaestogodišnjak, pa još u Sarajevu, u tom leglu i jazbini bratstva&jedinstva, u kojem se dobro pazilo kakav je tko i što netko misli o dogmama socijalizma i jugoslavenske revolucionarne povijesti, koje su u Bosni i Sarajevu doživljavane strogo i neporecivo, onako kako bi se u kakvoj katoličkoj teokraciji doživjele dogme Svetoga pisma i zbivanja iz evanđelja, živjeti s idejom da je važno ostati neprimijećen da bi se moglo biti slobodan. Sve što ti je na umu sa sedamnaest, sve što činiš, što radiš i u što vjeruješ, upravo je to da ne ostaneš neprimijećen. Kako ćeš naći curu ako i dalje budeš neprimijećen? Ili, barem, drugaricu iz gimnazije, drugaricu koja ti se inače uopće i ne sviđa, koja bi s tobom išla u kino? Ne, nakon što promislim ipak nije moguće da je marta 1983. u kinu Romanija igrao Karanovićev “Petrijin venac”. Bit će da se to zbilo dvije godine ranije, u ožujku 1981: u kino sam išao sam, sjedio sam negdje u sredini jedanaestoga ili dvanaestog reda, sigurno je bio ožujak, jer sam pred početak filma gledao u svoje zimske adidas cipele, imitaciju planinarskih bakandži, koje su bile u modi tih sezona, i bilo ih je u smeđoj i crnoj varijanti; gledao sam, dakle, pred početak “Petrijinog venca” u svoje adidas bakandže, po kojima je sol, kojom je posipan grad, iscrtala niz fantastičnih geografskih predjela, nepostojećih pokrajina i država… Moralo je to biti u ožujku, godine 1981.

Te 1981, dakle dvije godine ranije, u travnju je, u elitnoj je ediciji beogradske Prosvete, jednostavnog naziva Savremena poezija, objavljena knjiga pjesama četrdesetjednogodišnjeg srpskog pjesnika, rodom iz Ljubinja u istočnoj Hercegovini, Gojka Đoga. Prethodno Đogo nije pripadao prvoj ligi jugoslavenske mlade lirike, koja je na scenu stupala u drugoj polovici sedamdesetih, kao prvi naraštaj koji se nije sjećao Drugoga svjetskog rata i više je držao do Eliotova učenja o tradiciji i individualnom talentu, nego do junačkih ratnih tradicija svojih naroda i narodnosti, ali je bio prisutan po omladinskim novinama i književnim časopisima, smatrali su ga darovitim i perspektivnim, prvu je knjigu objavio 1967, bila je lijepog naslova: “Tuga pingvina”. Taj Đogin naslov nisam u stanju zaboraviti.

Knjiga koja izlazi u travnju 1981. nosi naslov u kojem se očitava i drukčija poetika, i drukčiji temperament: “Vunena vremena”. Na sam Dan mladosti 1981, prvi bez života Tita, cijela je tiraža “Vunenih vremena” zaplijenjena, a zatim i uništena. Četiri dana kasnije, 29. svibnja, pjesnik je uhićen, propisan mu je istražni zatvor, u kojem ostaje sve do prvostupanjske presude: osuđen je na dvije godine zatvora. Zanimljiv je bio put od inkriminacije Đogina zlodjela, preko niza novinskih članaka, analiza i eseja, sve do sudskog pravorijeka. Taj put dijelom će ostati trajno zamagljen. Naime, ono najzanimljivije u cijelom slučaju nikad se neće doznati. Tko je bio taj prvi čitatelj “Vunenih vremena”, koji je u pjesmama pisanim u mitotvoračkoj tradiciji, što ju je u srpskoj i jugoslavenskoj poeziji utemeljio Vasko Popa, prepoznao aluziju na Tita? Tko je bio taj tumač poezije koji je u “Vunenim vremenima” pronašao skrivenu pripovijest o njegovoj amputiranoj nozi, i koji je u jednoj nerazrađenoj štakorskoj basni prepoznao našu još uvijek svijetlu prošlost, obilježenu Titovom vladavinom? Ali tko god on bio, a morao je to biti neki beogradski pjesnik, urednik u izdavačkoj kući, profesor književnosti, svojim je čitanjem sugerirao nešto čega u “Vunenim vremenima” možda ima, možda i nema, ali će nakon takve sugestije biti tako snažno prisutno (ili uprisutnjeno), da nitko više neće biti u stanju čitati pjesme iz “Vunenih vremena”, a da u njima ne prepozna snažnu aluziju da vladavinu, bolest i smrt Josipa Broza Tita. Problem je, međutim, u tome što se ovakvim čitanjem u svakoj napisanoj i objavljenoj knjizi mogu prepoznati i drugima sugerirati aluzije na sve i na svakog. Sugestijama takvih tumača pjesništva i književnosti najpodložnije su dvije društvene skupine: većina naroda koji malo toga čita ili ne čita ništa, i onaj dio zajednice koji u Tita i socijalizam vjeruje na isti onakav način na koji će u sljedećoj epizodi vjerovati u Boga i svete knjige. I jedni, i drugi – ako to, zapravo, nisu isti ljudi – u stanju su živjeti u svijetu aluzija. I ne samo da sebe mogu uvjeriti u to da je pjesnik u “Vunenim vremenima” aludirao na Tita, nego im je izvan svake sumnje i vjerovanje da je zlodjelo aluzije jednako zlodjelu počinjenja. Ako već i nije gore od toga.

Nakon što je osuđen, Gojko Đogo se sljedeće dvije godine povlači po sudovima, a oko njega se formira cijela jedna nova javna scena, sačinjena od boraca za ljudska prava, odvjetnika, slobodoumnih intelektualaca, otpadnika revolucije, dobronamjernih i nedobronamjernih tipova, koji preko pjesnikova slučaja testiraju mogućnost društvenih promjena. Oko Đoga se, naravno, angažira Međunarodni centar PEN-a, širom zapadne Europe potpisuju se proglasi i peticije, stižu otvorena pisma jugoslavenskim vlastima, svijet se zgraža nad samom mogućnošću da pjesnik zbog pjesama koje je napisao završi u zatvoru. “Kriv je što je u svojoj zbirci Vunena vremena zlonamerno i neistinito prikazivao društvenopolitičke prilike u našoj zemlji”, pisalo je u presudi beogradskoga Okružnog suda, donesenoj nakon ukupno samo pet dana suđenja, “na taj način što je, služeći se očiglednim aluzijama, na svojevrstan način izneo tvrdnju da u našoj zemlji nema slobode i demokratije, da je nastupilo beznađe i nerad, da naše društvo nema nikakve perspektive, da se naš sistem zasniva na strahovladi jedne ličnosti kojoj je sve podređeno, da niko ništa ne radi već se samo ta ličnost veliča, želeći pritom da omalovaži sva dostignuća naših naroda i narodnosti u posleratnoj socijalističkoj izgradnji, obezvredi tekovine naše revolucije i na najgrublji način vređao vrednosti i simbole našeg društva.”

Četrdesetak godina kasnije, onaj tko je živio u tom vremenu, makar kao zainteresirani sedamnaestogodišnjak, već pomalo i zaboravlja ne samo to da se u riječi iz Đogine presude moglo vjerovati, nego da je upravo na iskrenoj vjeri u njih bio zasnovan policijski, pravosudni i politički teror nad onima koji – recimo, kao Đogo! – nisu imali te sreće da ostanu neprimijećeni. A samo je o vjerovanju tu i moglo biti riječi, jer je u ovoj aferi, kao i u svim drugim aferama sa zabranjenim knjigama ili filmovima, čovjeku bilo dostupno samo tumačenje, dostupna mu je bila egzegeza, ali mu je objekt tumačenja bio nedostupan. Naime, “Vunena vremena” bila su, rekli smo, prema odluci suda zabranjena, zaplijenjena i uništena, tako da ozloglašene pjesme nisu bile poznate ne samo onima koji su čitali presudu i identificirali se s narodom u ime kojeg je presuda donesena, nego pjesme iz “Vunenih vremena” nije čitala ni golema većina onih koji su po režimskom tisku i u književnim časopisima osuđivali pjesnika i njegovo zlodjelo. Ustvari, legalno te pjesme nije čitao nitko od njihovih partijskih i književnih tumača. Mogli su ih pročitati samo oni koji su bili dio sudskog procesa.

Krajem ožujka 1983, nakon pravomoćne presude, prema kojoj mu je kazna smanjena na godinu dana zatvora, Gojko Đogo odlazi u zatvor. U Beogradu se, u prostorijama Udruženja književnika, u Francuskoj 7, redovito počinju održavati književne večeri, po opozicijskim se društvenim marginama širi duh pobune, afera s pjesnikom u zatvoru preplela se s aferom zabranjene kazališne predstave, i tako se, malo-pomalo, na očigled javnosti rađa novo društvo. U prvi mah, obilježja tog društva su liberalizam i slobodarstvo, radikalno zapadnjaštvo, žudnja za sjećanjem i podsjećanjem, za otkrivanjem i rasvjetljavanjem svih zatamnjenih i skrivenih mjesta bliske prošlosti… U proljeće 1983. nitko još ne sumnja u Jugoslaviju i u socijalizam. Ali demokratski socijalizam! U nešto što bi se, možda, trebalo pretvoriti u nestranačku demokraciju, u društvo u kojemu će svatko imati pravo da kaže ono što misli, i onda će u međusobnoj borbi mišljenja pobjeđivati najbolje ideje. Stvarno se 1983. u to vjerovalo, pa je uzbudljivo i izazovno zamišljati što se sve iz takvih vjerovanja moglo roditi.

A onda, iznenada, kao da je puk’o grom posred Sarajeva! U petak, 8. travnja, Okružno javno tužilaštvo objavljuje vijest da je Služba državne sigurnosti uhitila jedanaestero osoba, pod sumnjom za počinjenje krivičnog djela neprijateljske propagande. Dva tjedna kasnije njima će, kao dvanaesti, biti pridružen pjesnik Džemaludin Latić, i tako će započeti javni dio procesa “muslimanskim intelektualcima”, koji će se na kraju pretvoriti u jedan od politički najsudbonosnijih događaja u postkomunističkoj povijesti Bosne i Hercegovine. Naime, tada će se, iz patnje i nevolje, te iz frustracije osjećajem pretrpljene nepravde, koji se širio među muslimanskim življem, formirati buduća bošnjačka politička elita. A kako se radilo o montiranom političkom procesu, koji je kao i cijela jedna, vjerojatno i pretežita vrsta sudskih političkih procesa u komunizmu, bio zasnovan na nasumičnim optužnicama, jer se primarno i nije sudilo pojedincima, za njihova pojedinačna djela, nego se sudilo određenom načelu, ideji, uvjerenju, ili se sudilo već samoj pretpostavci da bi se određena ideja mogla ovladati elitom zajednice, tako je umjesto dvanaestero muškaraca i žena predvođenih anonimnim sarajevskim pravnikom Alijom Izetbegovićem, moglo biti suđeno nekoj drugoj skupini muslimana, za čijeg bi zločinačkog predvodnika bio izabran neki drugi od stotina, a možda već i koje tisuće potencijalno pogodnih muslimanskih intelektualaca, vjernik, izvanpartijac, možda čak i član Partije. I onda bi taj, po neumitnoj logici kolektivne frustracije i povijesne nužnosti, sedam godina kasnije bio izabran za vođu muslimanskog naroda u Bosni i Hercegovini, i predvodnika najmoćnije stranke u zemlji. Pamtim do danas naslov iz sarajevskog političkog tjednika Svijet, koji će u broju od sljedećeg tjedna uvesti svoje čitateljstvo u ritam događaja: “Četa mala, ali zatrovana”. Kasnijih tjedana ili već mjeseci nepoznati narodni pjesnik je smislio jedan još efektniji naslov: “Bog u službi bratoubilaštva”. Čovjek je morao imati vrlo oskudnu maštu, pa do kraja povjerovati u taj naslov i u ono što ispod njega piše. Ali je, s maštom ili bez mašte, morao osjećati strah, čije su dubina i snaga ovisile, pretpostavljam, o tome je li imenom bio musliman, ili je bio nešto drugo. Ovoga se nisu plašili samo oni koji su time upravljali. Ili je i njih bilo strah.

U taj petak, 8. travnja održana je, povodom priopćenja iz Tužilaštva, sjednica Predsjedništva Centralnog komiteta Saveza komunista Bosne i Hercegovine. Skup je, kako to biva u Jugoslaviji, a naročito u Bosni, još od vremena Rezolucije Informbiroa, imao dvojaku funkciju: kao manje važno, bilo je to izvještavanje o onome što se dogodilo, usaglašavanje stavova i formuliranje smjernica za dalje djelovanje, kroz partijske forume i kroz javnost, ali, važnije od toga, sjednica je sazvana da bi se provela svojevrsna pojedinačna diferencijacija, i da bi svatko, svaki član Predsjedništva, a naročito drugovi muslimanske nacionalnosti, iznio svoje lično mišljenje o akciji uhićenja, i da bi, što je zapravo i najvažnije, izgovorio nedvosmislene riječi osude. Od takvih riječi žive i Partija i društvo, one se, te riječi osude, nedvosmislene, ledene, a u isto vrijeme vatrene, hladne i bezdušne, ispunjene najponesenijim revolucionarnim osjećajima, osude jednoga čovjeka, koja je u isto vrijeme i osuda zajednice, ugrađuju u svakodnevicu zajednice, u živote svakog radnog čovjeka i građanina, i presuđuju, izričitije od svakog suda, životima onih na koje se odnose. Stenogram s ove sjednice, naravno, postoji, ali nikada nije objavljen, premda bi ga bilo zanimljivo u cjelini iščitati. Pisac ovih romanesknih vježbi po temama i kronikama jedne prijeratne godine sluti da je cijeli taj stenogram jedna velika i već dovršena društvena i povijesna drama, koju bi se, bez naknadnih intervencija, moglo postaviti na scenu sarajevskog Narodnog pozorišta, ili je se snimiti i emitirati kao višesatnu radio-dramu. Taj stenogram gotova je građa za roman, koji bi, međutim, trebao napisati neki muslimanski, od nacionalnog preimenovanja iz 1993. bošnjački pisac, ili tek jednoga toma u muslimanskoj romanesknoj tetralogiji, posvećenog događajima iz te jedne jedine godine.

Sociolog Šaćir Filandra stenogramom sjednice Predsjedništva CK SK BiH, od 8. travnja 1983, poslužio se u knjizi “Bošnjačka politika u XX stoljeću”, iz koje saznajemo da su tog dana svoje stavove najtemeljitije i najopširnije iznosili Hamdija Pozderac, te braća Nijaz i Raif Dizdarević. Što promatrača iz godine 2023. neće začuditi, kao što ne bi tog 8. travnja 1983. čudilo ni njegovog sedamnaestogodišnjeg predšasnika, e samo da je ovakvo što mogao znati, jer su Pozderac i Dizdarevići bili daleko najmoćniji muslimanski političari u tadašnjoj Bosni, te uz pojedince iz srpske i hrvatske zajednice i općenito najmoćniji ljudi u Bosni. Njih su trojica jedini nesumnjivo znali za istragu i za uhićenja koja je dva tjedna ranije provodila Služba državne sigurnosti, ali su isto tako, sva trojica, bili glavni casting directori operacije. Nisu određivali tko će, redom, biti uhićen i optužen, ali jesu, upravo njih trojica, kojem će okružju i kakvom svijetu pripadati, koliko će se visoko i široko ići, koje će strukture biti zahvaćene, vjerske, svjetovne, institucionalne, izvaninstitucionalne, i hoće li ozloglašavanje zahvatiti isključivo vjerske krugove, ili ćemo zaći u vlastitu utrobu i proširiti proces na partijske krugove i na onaj licemjerni i vazda prilagodljivi svijet, kakvog je među komunistima Muslimanima taman koliko i među Hrvatima i Srbima, koji je jednom nogom u Partiji, a drugom u crkvi ili džamiji. I još nešto su, u to nema baš nikakve sumnje, odredili Hamdija Pozderac i braća Dizdarevići: koje će biti vodeće figure skupine ozloglašenih? Prema Šaćiru Filandri, inače obaviještenom i nesklonom velikim fabulacijama, Predsjedništvo CK SK BiH raspravljalo je i o tome da li da se skupini, kao njezin nesumnjivi čelnik, daleko najjača, intelektualno, moralno i politički najkrupnija figura, priključi Ahmed Smajlović, teolog i islamski propovjednik, doktor znanosti s kairskog El Azhara, dugogodišnji predsjednik Starješinstva Islamske vjerske zajednice u Bosni i Hercegovini, prevoditelj Selimovićeva romana “Derviš i smrt”, te suprevoditelj “Hasanaginice” na arapski, jedan od onih odistinski iznimnih, pomalo i samoniklih ljudi, kakvi se u našim krajevima pojave rijetko u svakoj našoj zajednici. Smajlović je u narodu bio čuven kao vaiz (propovjednik, tumač vjere narodu…), govorio je na svim masovnim okupljanjima muslimanskih vjernika po Bosni, a bio je, kažu, tipičan predstavnik prvog postkolonijalnog naraštaja propovjednika u muslimanskom svijetu, koji su se priklonili diskursu lokalnih, ideološki vrlo heterogenih oslobodilačkih pokreta, pa su žestoko kritizirali i Zapad, i vrijednosti liberalne demokracije i kapitalizma, ali i sam kršćanski svijet. Kako je Smajlovićev diskurs bio gotovo savršeno u skladu s jugoslavenskom politikom nesvrstanosti i njezinim tekovinama, tako se vlast, koja je po Bosni pomnije nego igdje pratila šta govore i o čemu propovijedaju vaizi i propovjednici svih vjera, krajnje blagonaklono odnosila prema njegovoj kritici Zapada, pa čak i kršćanskoga svijeta. Sve dok na otvorenju džamije u Slimenima kod Travnika Smajlović nije, uzdižući u svome vjerničkom puku osjećaje samopoštovanja, i zanoseći se u vlastitom govorništvu, izgovorio “da je islam poklonio Europi renesansu i da je Europi spas u islamu”. Tu ga je stigao prijekor službene Komisije za vjerske zajednice, ali uz prijekor išla je i ta vrlo nezgodna posljedica da više nije bio neprimijećen od onih od kojih je prethodno, kao i svaki pametan i oprezan čovjek, želio ostati neprimijećen. U tom trenutku Ahmed Smajlović već je bio nositelj Ordena zasluga za narod sa srebrenom zvijezdom, kojom ga je 30. rujna 1981. odlikovalo Predsjedništvo SFRJ. 

Šaćir Filandra u svojoj knjizi tvrdi, pozivajući se na stenogram, da su tog 8. travnja doktora Ahmeda Smajlovića od belaja i bespotrebne slave spašavali Nikola Stojanović, u to vrijeme najmoćniji Srbin u Bosni, i Hamdija Pozderac. Teško je zamisliti što bi se dogodilo da je za najkrivljeg, tojest za prvookrivljenog na Sarajevskom procesu, umjesto Alije Izetbegovića, anonimnog pravnika, kojeg je i u vjerskim krugovima malo tko poznavao, bio odabran Ahmed Smajlović, nesumnjivo najuglednija muslimanska vjerska ličnost u Bosni, uglednija i od Naima Hadžiabdića, reis ul uleme, kojeg je pratio glas režimskoga, partijskoga čovjeka. Naravno da se nitko ne bi pobunio, kao što se nitko ni ovako nije bunio, jer je 1983. narod po Bosni, muslimanski kao i svaki drugi, bio duboko anesteziran Titovom vladavinom, blagodatima bratstva&jedinstva, kao i policijskim terorom, međusobnim uhođenjem i vladavinom struktura koje nipošto nije odlikovao liberalizam kakvog je bilo u Partiji, zapadno i istočno od Bosne i Hercegovine, ali bi rana i frustracija po posljedicama procesa morala biti dublja, te na neki način i – autentičnija. Ahmed Smajlović bio je mlad čovjek, tog travnja nije još navršio ni četrdeset i petu. Rodom iz Srebrenice, neće on biti duga života. U srijedu, 10. kolovoza 1988, (one godine kad pomilovani i na slobodu pušteni bivaju svi osuđeni u Sarajevskom procesu) izlazi sa ženom iz stana u koji se tih dana baš bio uselio, i pada na pragu pokošen infarktom. Sutradan ujutro umire. Bilo mu je pedeset, i očito mu nije bilo suđeno da dočeka pad komunizma. Da je članove Predsjedništva Centralnog komiteta Bosne i Hercegovine prenio njihov zanos, da se Nikola Stojanović nije umiješao u cijelu stvar, da ga je Hamdija Pozderac prešutio, možda čak i da nije bilo onoga ordena, pa da je doktora Ahmeda Smajlovića tog 8. travnja, ili jednog od sljedećih dana uhapsilo, pa pridružilo skupini “muslimanskih intelektualaca” u istražnome zatvoru, vrlo je vjerojatno da bi ovaj čovjek umro u zatvoru i da bi tako postao nacionalni mučenik u svome narodu, otprilike na onaj način na koji je Hrvatima i Katoličkoj crkvi u Hrvata to Alojzije Stepinac. Samo što bi ovo mučeništvo bilo mnogo svježije od Stepinčevog, dok bi Smajlovićeva odgovornost pred zakonom i poviješću bila neusporedivo manja od Stepinčeve. Iz mučeništva u nas se nikad ništa dobro ne rodi. Danas po Ahmedu Smajloviću naziv nosi Islamska gimnazija u Zagrebu.

Ali što je pokrenulo ovaj zakašnjeli montirani politički proces, jedan od većih u jugoslavenskoj socijalističkoj povijesti? Unutarnja politička potreba vladajuće i jedine Partije? Partija se hrani, obnavlja se i jača kroz ovakve događaje. Tako je bilo u Staljinovo vrijeme, a tako je i danas, s proljeća 1983. Ili nije tako? Postoji nešto što je pokrenulo dugi lanac uzroka i posljedica, obilježen, naravno projektiranom paranojom: u nedjelju 2. siječnja 1983. u Teheran su, u Islamsku Republiku Iran, gdje se baš i nije tek tako tih godina putovalo, avionom letjeli budući okrivljenici: Omer Behmen, Ismet Kasumagić, Edhem Bičakčić, Huso Živalj i Hasan Čengić. Trebao je ići i Alija Izetbegović, ali nije pošao jer mu se udavala kći Sabina. Što su njih petorica radili u Teheranu, s kime su se sastajali, o čemu su razgovarali, samo po sebi više i nije važno, niti se u proljeće 1983. činilo tako važnim, jer je već to što su išli u Teheran samo po sebi bilo dovoljno strašno. Islamska je revolucija otpočetka, još od zime 1979., u Jugoslaviji bila na zlu glasu. Je li razlog tome bio u prethodnom našem prijateljstvu sa šahom Rezom Pahlavijem, inače zakletim antikomunistom, ili je razlog bio u instantnom i neraskidivom prijateljstvu s iračkim režimom i diktatorom Sadamom Huseinom, u koje je bila ugrađena i golema gospodarska suradnja, u koju je ulazio i neprestani angažman jugoslavenskih, naročito bosanskohercegovačkih građevinskih i privrednih tvrtki, u Iraku, ili se pravi razlog naše dubinske nevoljkosti prema Homeiniju ipak prvenstveno ticao unutarnjih jugoslavenskih prilika, ili recimo ideje da islamska revolucija narušava naš revolucionarni primat u nesvrstanom svijetu, to je zapravo nemoguće znati. Ali je važno imati na umu da se to neraspoloženje i ta neprestano potencirana negativna emocija nisu bitno ticali ni svjetske diplomacije, ni političkih odnosa u svijetu, a najmanje su se ticali onoga na čemu se najviše insistiralo, represivne i natražnjačke prirode Homeinijeva režima, budući da je među najvećim jugoslavenskim nesvrstanim prijateljima itekako bilo onih koji su Homeiniju u tom smislu bili ravni, ako već nisu bili od njega i gori.

Ono što se, međutim, drugovima iz Centralnog komiteta nikako nije moglo svidjeti, naročito Hamdiji Pozdercu i braći Dizdarevićima, a onda i ostalim drugovima Muslimanima s velikim M, bilo je to što je islamska revolucija u Iranu imala određeni sentimentalni odjek među muslimanskim vjernicima u Bosni. Već to što ze revolucija zove islamska – a revolucija je nužno zvučala kao nešto dobro u rječniku i imaginariju epohe – i što joj je na čelu jedan ozbiljan dedo, duge bijele brane, s turbanom na glavi, morala je, naročito neukom vjerničkom svijetu, ali ne samo neukom, zatitrati srcem. Pritom, drugovi komunisti su u Bosni bili suočeni i s tom nevoljom da se islamska revolucija u Iranu vremenski i povijesno preklapa sa smrću druga Tita, i prazninom koju ta smrt za sobom ostavlja u dušama, glavama i ideološkim imaginarijima pojedinaca i zajednica u Jugoslaviji. Tu bi se prazninu moralo nečim ispuniti, jer ako mi to ne učinimo, učinit će neprijatelj. A neprijatelji su, zapravo, svi drugi, svi koji nisu mi. Uključujući imama Homeinija, još uvijek više kao imaginarnu figuru u glavama naših vjernika, nego kao stvarnog čovjeka. I tako je onda putovanje petorice idealista, različitih generacija, iz različitih društvenih slojeva, koji su i po obrazovanju međusobno bili vrlo udaljeni, moglo biti iskorišteno kao povod za veliku društvenu akciju, u kojoj će montirani politički proces biti tek onaj najvidljiviji i najspektakularniji element. Tome je pridružena “Islamska deklaracija”, spis koji je Alija Izetbegović započeo još 1966, a dovršio ga i objavio četiri godine kasnije, brošura na 32 stranice ili dva tiskana tabaka. Taj tekst, koji sam autor opisuje kao “Jedan program islamizacije muslimana i muslimanskih naroda”, kao cilj mu navodeći “islamizaciju muslimana”, a kao devizu “vjerovati i boriti se”, koji ću pun nestrpljenja uzeti na čitanje 1988. ili 1989. godine, u svom je tonu imao nešto od poleta i vedre borbenosti jugoslavenskih partijskih brošura iz pedesetih i šezdesetih. Samo što je proleterski internacionalizam zamijenjen zajedništvom muslimanskog svijeta, a historijski je materijalizam zamijenjen Bogom i čovjekovom vjerom. Pritom, tekst se očigledno odnosio samo na muslimane i na muslimanski svijet, tako da nisam imao toliko mašte, toliko znanja, ili naprosto toliko vjere u razloge svijeta na odlasku, pa da shvatim što je zapravo u tom tekstu, pa da njegov autor bude kažnjen sa 14 godina zatvora, da bi mu se pred sljedećim sudskim instancama kazna smanjivala na 12, pa na 9 godina. I još nešto, već kao sedamnaestogodišnjak, nisam razumio: kako je moguće da netko 1970. objavi knjigu, za koju mu tek 1983. sude? Znači li to da knjigu u međuvremenu nitko nije pročitao, ili da je nije pročitao onaj koji je nadležan za čitanje knjiga zbog kojih će se njihovim autorima suditi? Ono što je 1983. bilo zbunjujuće i uznemirujuće u vezi s “Islamskom deklaracijom”, i što će i svih sljedećih godina stvarati nelagodu, za mene bilo je što ta okolnost, što tih trinaest godina koje su protekle od 1970. do 1983. nikog kao da nisu uznemiravale i sablažnjavale. (Inače, u to je vrijeme i među običnim svijetom bila već živa svijest, koju su otvoreno i slobodno širile bolje zagrebačke i beogradske novine, uključujući i omladinsku štampu, da nitko ne bi trebao ni smio ići u zatvor zbog onoga što misli i govori, a pogotovu zbog knjiga koje objavljuje.)

O onome što se unutar zajednice uz koju sam živio, s kojom sam se miješao, te joj u određenom smislu i pripadao, onako kako svaki čovjek unutar živoga višenacionalnog društva pripada svim markantnijim njegovim dijelovima, a ne samo onom dijelu kojem imenom pripada, zbivalo u zimu i u rano proljeće 1983. po Sarajevu i širom Bosne, saznavat ću malo-pomalo tek za ratnih i poslijeratnih godina, od ljudi koji su mi bili bliski, a potekli su iz muslimanskih vjerničkih obitelji. O tome će se i naknadno govoriti samo u povjerenju, kao o nečemu što čovjeka posramljuje, i tek će u vremenima lokalnih naših postmodernih nacionalnih preporađanja to postati tema o kojoj će se brbljati na svakom koraku i u svakoj prigodi. Ali o onome o čemu se na takav način brblja, saznaje se manje nego o onome o čemu se nikako ne govori. 

U tih nekoliko mjeseci, dok je politički proces bio u fazi montaže, Služba državne sigurnosti radila je punom parom: sazivani su informativni razgovori, ljudi su privođeni na ispitivanja, zorom im se dolazilo na vrata, Služba je pod prisilom ishodila priznanja svakovrsnih verbalnih i terorističkih zlodjela, mašinerija se preko svake mjere zagrijevala i, naravno, pretjerivala u proizvodnji krivaca i svjedoka, što će kasnije dovesti do povlačenja priznanja i brojnih komplikacija tokom procesa, koje će na kraju, vjerojatno, proizvesti kontraefekte i iz perspektive samih naručitelja.

Mi smo, pak, na Sepetarevcu 23, sve to promatrali i doživljavali kroz perspektivu tete Almase, naše prve komšinice s broja 21, i kućne prijateljice, s kojom smo se voljeli i posjećivali.

Uz odlazak maestra Valtera Dešpalja

Životi Henrika i Konrada sudbinski su se isprepleli još kada im je obojici bilo deset godina. Iz dva različita kraja s istoka Habsburškoga carstva našli su se u bečkom vojnom zavodu, krevet do kreveta u spavaonici internata u koji su poslani da postanu vojnici.

Oni su glavni likovi briljantnog kratko romana “Kad svijeće dogore”, jedne u svakom pogledu savršeno oblikovane i uređene dragocjene knjižice kakvu ju je ponovo pred hrvatsko čitateljstvo, u majstorskom prijevodu Jadranke Damjanov, početkom ovog proljeća iznijela izdavačka kuća OceanMore. (Ranija izdanja istog prijevoda objavila su ranije dva druga zagrebačka nakladnika, Fidas 2003. i Mirakul 2009.)

Autor je Sándor Márai, veliki mađarski pisac rođen 1900. u tada mađarskom gradu Kassa, današnjim slovačkim Košicama. Kao protivnik komunističkog režima Mađarsku je napustio 1948, a od 1956. do 1990. objavljivanje njegovih djela bilo je zabranjeno. Ponovno otkrivanje i vrednovanje njegovog opusa kao dragocjenosti mađarske i svjetske literature, koje se dogodilo tek 1990-ih godina, Márai nije doživio. Metkom u glavu okončao je vlastiti život 1989. godine u San Diegu.

Najveći dio romana zbiva se u jednoj noći 1940. godine kada se dvojica prijatelja nakon 41 godine ponovno susreću, već kao dva starca koja jedan drugome polažu životne račune.

Baš kad sam pročitao knjigu, sustigla me vijest o smrti još jednog glazbenog velikana, Valtera Dešpalja. I zato s dvostrukom namjerom pred vas donosim probranih nekoliko rečenica iz Máraijevog romana: da vam dočaram i da vas ne mimoiđe genijalnost njegova jezikam u da oplačem i ispratim predragog Valtera Dešpalja, genija upravo one i onakve glazbe kako je u nekoliko briljantnih pasusa u romanu “Kad svijeće dogore” opisuje i tumači Sándor Márai.

Glazba je, naime, bila jedna od rijetkih stvari u kojima su se Henrik i Konrad razlikovali. Pokazat će se u njihovim životima ta razlika još sudbonosnijom nego što je bilo njihovo različito klasno porijeklo. Evo kako je to počelo…

“U zavodu o glazbi nisu govorili ni odgojitelji ni đaci, više su je podnosili ili je opraštali, kao neku vrstu mladenačke ludosti…

Ali je Henrik već ponekad slutio da glazba i nije tako bezopasna strast. U zavodu, naravno, nisu trpjeli tu glazbenu pobunu. U obrazovanje je spadalo poznavanje pojma glazbe, ali više u općem smislu. O glazbi se samo znalo da su potrebne limene trube i da je na čelu orkestra kapelnik koji svoj srebrni štap ponekad diže uvis. Iza glazbenika mali poni vuče bubanj. Ta je glazba bila glasna i pravilna, dovodila je u red vojničke korake, mamila je na ulice građansko stanovništvo i bila je nezaobilazna pri svakoj paradi. Čovjek hoda odlučnije ako čuje glazbu, to je bilo sve. Glazba bi znala biti i šaljiva, ponekad častohlepna i svečana. Ali, zapravo, nitko nije mario za nju.”

Ne razlikuje se mnogo, ili zapravo nimalo čitav današnji svijet od austrougarske vojne škole kada je glazba u pitanju, jer za tajanstvenu, moćnu i veliku umjetničku glazbu zapravo ne mari i sve su mu nepotrebniji ljudi koji je doživljavaju, a glazbenici poput Valtera Dešpalja cjelokupnim svojim životima rekreiraju, onako kako ju je doživljavao već od djetinjstva jedan od dvojice prijatelja.

“Konrad bi uvijek problijedio kad bi čuo glazbu. Svaka vrsta glazbe, i ona najjednostavnija, dotaknula bi ga tako izravno, kao neki tjelesni udar. Problijedio bi i usne bi mu zadrhtale. Glazba bi mu govorila nešto što drugi nisu razumjeli. Melodije vjerojatno nisu dotaknule njegov razum. Stega u kojoj je živio i bio odgajan, pomoću koje je sebi stjecao rang u društvu, a koju je svojevoljno prihvatio kao što vjernik prihvaća kaznu i pokoru, u tim bi trenucima popustila, baš kao da mu u tijelu popušta grčevit i ukočen stav, kao kad na paradama zapovjede ‘voljno!’ nakon dugih, zamornih vježbi. Ali usne su mu drhtale kao da hoće nešto reći. U takvim je prilikama zaboravljao gdje je, oči su mu se smješkale, gledao je u zrak, nije primjećivao svoju okolinu, nadređene, drugove, lijepe dame, ni kazališnu publiku. Glazbu bi slušao cijelim tijelom, kao žedan, poput osuđenika u zatvoru koji osluškuje bat dalekih koraka što možda donose vijest o slobodi. Kad bi mu u takvim prilikama govorili, ne bi ništa čuo. Glazba bi rastvarala svijet oko njega, na čas bi promijenila dogovorene zakone i u takvim trenucima Konrad više nije bio vojnik.”

U Máraijevom romanu ima još jedna kratka epizoda koja spada među najljepše i najistinitije riječi o glazbi ikada ispisane u svjetkskoj književnosti. Riječ je, naravno, o umjetničkoj istini, kako književnoj, tako glazbenoj, o umjetnosti od čijeg zvuka “kao da sve što su ljudska srca zakopala, sve ono što je tromo i ustajalo počinje živjeti”, o umjetnosti u kojoj je jedna Chopinova skladba povod “da se u svijetu oslobode snage koje će pokrenuti i dići u zrak sve što ljudski poredak tako brižno skriva”, u kojoj “kao da u oluji i jurnjavi glazba iznad svijeta pokreće vatrenu kočiju s legendarnih vrancima”, a oni što “ukočenih tijela, uspravni, napeti i nagnuti malo unatrag” sviraju “svojim čvrstim rukama zauzdavaju razularene snage”.

Nakon takve jedne seanse, Henrikov otac, gardijski časnik, sinu je o njegovom prijatelju rekao: “Konrad nikad neće biti pravi vojnik.”

“Zašto?”, upita ga sin?

“Jer je čovjek drukčijeg kova.”

Iz svijeta koji, zapravo, za takvu glazbu ne mari, Valter Dešpalj se povukao u tišini, u tišinu. Umjesto nabrajanja njegovih silnih dostignuća, blistavih vrhunaca svjetske karijere velikog violončelista i pedagoga, o Valteru Dešpalju mnogo istinitije i prikladnije u trenutku zahvale i oproštaja govore rečenice o glazbi i glazbenicima iz romana Sándora Máraija.

Čitava je obitelj Dešpalj bila drukčijeg kova. Imali smo neizmjernu sreću i blagoslov biti njihovi suvremenici, slušati i doživljavati čitavim tijelom i bićem glazbu kojoj su služili. Valterova je svijeća dogorila, ali nebeske vatrene kočije i dalje tutnje pod prstima brojnih njegovih genijalnih učenika. Osuđeni na svijet kakav jest, osluškujemo njihovu glazbu kao “bat dalekih koraka što možda donose vijest o slobodi”. I premda znamo da tu vijest dočekati nećemo, sama slutnja te slobode i njeni glasnici čine ovaj svijet podnošljivijim, a život smislenijim i vrednijim življenja.

Koliko je slutnje i mile tišine u nježnosti glasa toliko je u sevdalinki čeznuća i žestine osjećaja. Još kada u jednom pjevaču poput one “dva su cv’jeta u bostanu rasla” nestanu sve granice u činu kreacije smisla i slobode, tada čovjek ne samo da povjeruje Alice Herz-Sommer da je muzika bog. On to osjeti i zna svim svojim bićem. I nije moć ta koja implicira odgovore i legitimira braću Moriće kao metaforu kritičkog mišljenja bosanskog bića. Nego je zazor od gubitka vlastitosti.

Bila ona proživljena u ljubavnom, etičkom, patrijarhalnom ili iskustveno-kolektivnom. A ta je proživljenost i dramatska napetost utišana nježnošću interpretacije i mirnoćom tonova i opet, nečim iz najdublje dubine uspijeva joj bivati dominantnom naspram zadane i uglavnom vrlo stroge kulturološke forme. Pa i onda kada sevdalinke pišu pjesnici poput Šantića, Osmana Đikića, Muse Ćazima Ćatića, Hamza Hume ili Safvet beg Bešagića.

Sevdalinka je prije svega paradoks i složenost, epska i lirska stvarnost u isprepletenosti; ona je čuvar neprolaznih tajni— posebno ženskog prkosa i slobode! Koliko je patrijarhalna kultura model za sevdalinku toliko je model (ako ne i više) i otpor ženski u njoj.

“Ali-beg se s ljubom zavadio prvu noćcu na meku dušeku.
Svezao joj ruke aspurlijom od lakata do bijelih nokata;
iz nokata crna krvca kapa.
– Kazuj, ljubo, ko te je ljubio,
– Pusti, beže, pravo ću ti kazat’: dva pašića, tri dizdarevića.
Dizdarići za redak dukata, a pašići za zlatnu feredžu.
On zamahnu, odsječe joj glavu, od zla roda, nek nije poroda!
Poskakujuć glava govorila:
Volim biti mrtva dizdarićka, nego živa Alibegovica!”

Moja je majka, Biljana Vuković, pjevala sevdalinke (a sevdalinka kao primarni autoritet u sebe uvodi upravo majku!) i činila je to u “ona” doba u kojima se savršeno dobro znalo što radijski pjevač sadržajno, autentično i recepcijski mora biti. “Karađoz” (u kojem pjeva i glumi Zumbul) izvorna je “enciklopedija” minucioznog seciranja estetskog i patrocentrističkog zanatstvom ljudskim kakvo je nedostižno evo do današnjega dana. Serija je to dragocjene, koloritne jezično-scensko-glazbene energije i ljepote koja naprosto žudi i uspijeva obuhvatiti SVE: iskustveno, lokalno, tradicijsko, erotsko, imaginativno, recitativno, estetsko, humorno, etičko, melodijsko-ritamsko, arhaično, dijalektalno-jezično (semantička nedefiniranost glagola, imenica, pridjeva…knjiga=pismo /gledanje=ljubav/ pusta=sama/stade =poče), kulturno, patološko.

U “Karađozu” (kao i u sevdalinki) identitetska je suština žene preispit(iv)ana i interpretirana očima suvremena čovjeka. U njem žena sa margine patrijarhalnog svijeta, iz nepotentna objekta postaje aktivan subjekt. Iz nebivanja dospijeva u središte čiju bit prema vlastitosti oblikuje; emancipira se od svoje podređene uloge na način da zauzima prostor suštine upravljajući dramskom radnjom i pričom samom.

“Ja sam mlada u Boga iskala:
– Daj mi, Bože, đerđef od merđana,
Daj mi, Bože, iglu od biljura,
Daj mi, Bože, svilu iz Misira
Da navezem jorgan od behara,
Da pokrijem sebe i bećara,
Da ja vidim kako bećar spava,
Kako spava, kako alčak ljubi?
Bećar spava, oči ne zatvara!
Bećar ljubi kad god se probudi!”

I nema šutnji pred autoritetom. Kontekst jest neupitan i moćan ali glas uvijek ide u pravcu njegove destabilizacije.

“Ne čudim se mraku nit’ oblaku,
nit’ Vrbasu što se često muti,
već dragome što se na me ljuti,
jer sam drugog okom pogledala.
Ako sam ga okom pogledala,
ja ga nisam srcem sevdisala;
ako sam ga srcem sevdisala,
ja ga nisam u dvore uvela;
ako sam ga u dvore uvela,
ja mu nisam bijelo lice dala;
ako sam mu bijelo lice dala
i njemu sam dosta ostavila.”

Ženskog je “nama” toliko da pomiče norme (hej “Imala sam devet ašik! I malo mi bi!”). On je pobuna i polifoničnost ženskog identiteta preko uobičajenog, toleriranog, prihvatljivog. Pa i preko ljubavi, preko spoznaje o tome što paradigma oslobođenja duše, tijela i uma ženskog jest.

“Ja sam ona iz Šehera, haj vaj
Ja sam ona iz Šehera, haj vaj
Suljagina kći, haj vaj
Suljagina kći

Imala sam
Devet ašik, haj vaj
I malo mi bi, haj vaj
I malo mi bi

A kad dođe
Onaj pravi, haj vaj
A kad dođe
Onaj pravi, haj vaj
I dosta mi bi, haj vaj
I dosta mi bi!”

Kao folklorna tradicija prenošena već od sredine 16. stoljeća sevdalinka se pjevala i jednoglasno i višeglasno, desetercem, osmercem i trinaestercem, simetričnim dvanaestercem i četrnaestercem, pjevala se bez pratnje i uz pratnju instrumenata, plakala se i izdisala; proklinjala i prijetila:

“Ljuto kune skoro dovedena:
“Svekre, babo, izjeli te vuci, a svekrvu odveli hajduci!

Nisam došla da vam vodu nosim,
Ja sam došla da vam sina ljubim!”

Dijaloškog, grubog i milog, svega sevdah u sebe prima. Od toga raste i od toga ve(h)ne.

“Akšam mrače, moj pobogu brate,
a jacijo, moja posestrimo!

Pola noći, pola dobra moga,
eto zore, dušmanina moga!

Da zna zora što je milovanje,
ne b’ svanula za nedjelju dana!”

Ljubavna misao od muškarčeve volje jači fatum biva, i kada je prigušenost i kada transformirana u prkosu vrisne:

“Ali-paša na Hercegovini,
lijepa Mara u Bišču kamenu.
Koliko su na daleko bili,
jedno drugom jade zadavali.
Knjigu piše paša Ali-paša:
Lijepa Maro, bi li pošla za me?
S Bišča Mara njemu poručuje:
– Ali-pašo, koliko te kažu,
da me prosiš, ne bih pošla za te,
a da umreš, bih se otrovala,
da s’ oženiš, bih se objesila
o javoru prema tvome dvoru.”

“Nešto se ružno desilo među nama, i nisam siguran da sam ostao potpuno čist” rečenica je šejha Ahmeta Nurudina koja lomi roman “Derviš i smrt” (u nenagonsku već mišljenu potrebu za izbavljenjem duše ispred tijela). O njoj mislim i kada se dešava u inverziji. Jer “bili smo”, još kako smo “bili u zavjeri” slušajući sevdah Vrećin. I nešto se duboko i uglato, tako da ožiljak pod grudima stvara— desilo među nama. Izmijenjeni, misli transponiranih u tamnu, “crnu žuč” (»sevdah« u turskom jeziku označava ljubavnu čežnju i zanos, a ishodište nalazi u arapskom izrazu »säwda«, koji obuhvaća i imenuje pojam »crna žuč«/ M. Rizvić, 1969.) kretali smo se u rasponu njegova glasa u svim smjerovima, po onim finim rubovima dizdarevskim:

“preko slutnje preko sumnje
iza šutnje iza tmače
I još huđe i još luđe
Iza uma iza boga”

…po šapatu sa svijetom neizmirenim, po stilu i plesu štikle što njome, namirisan dušom Aska Božo pod nama Vukovima zemlju ritmom iz mrtvila budi. Vrećo tamo Nurudin u derviškoj kretnji živ pleše, okrećući se brže od zemlje spašava svu našu braću, sve naše mrtve i sve ljubavi koje su ostale življe u našoj unutarnjosti od nas samih kakvi se prikazujemo svijetu.

“Propio se Dujčin Petar
Varadinski ban
I on propi sto dukata
Sve za jedan dan
Grdio ga knez Matija
Zemlje gospodar
Što ti propi sto dukata
Sve za jedan dan
Da ti ljubiš ono zlato
Koje ljubim ja
Propio bi cijelu Peštu
I sav Budim grad.”

Pa nek nije Vrećo jedan, neka i Zehre, Selimovićke, Mamule, Zore, Kristića, Zaima, Polovine, Zekerijaha, Isovića, Salkovića… Sofke i Cicvarić. Al’ je Vrećo svi oni i sve one i oni. Suptilnost u metafori, glumac i glumica u priči, slojevitost dijaloga muškog i ženskog principa što pred nama pjeva, igra i kazuje. Raščlaniti sevdalinku kao poetsku kreaciju i možemo ali doseći mnogostrukost sevdalinke Vrećine zahtijeva svestraniji prodor u suštine ova dva principa. I nije čuđenje a čudo jest. I nije mir a da nemir nema. Lapidaran i detaljan u sve do jednoj nježnosti note istina je kojoj kraja nema. Osim u nama samima.

“Rasla jela da je više nema,
pod njom dragi da ga ljepšeg nema.
Kakve su mu oči i obrve,
smamio bi iz oblaka vile,
kamol’ ne bi mene od matere!

Čelo mu je altun hamajlija,
dva obraza dva đula rumena,
a dva oka dva vrela studena,
usta su mu kutija sećera,
zubi su mu dizija bisera.
Da je meni mladoj poživjeti
da poučim altun hamajiju,
da otkinem dva đula rumena,
da popijem dva vrela studena,
da pozobljem kutiju sećera,
da raznižem diziju bisera
da je nižem po crvenoj svili,
da raznižem po bijelu vratu.”

Sevdah je ljepota iznad izrečenog, povratak sebi u drugome, sramota i prokletstvo iz sebe, prkosna suptilnost:

“- Dođi, dragi, doveče sam sama.
– Što si sama, ja kamo ti mama?
– Ja sam majci večericu dala
da mi stara do zorice spava.
Kada budeš na avlijska vrata,
čuvaj, dragi, da ne škrinu vrata,
jer je babo mučna tabijata.
Da ne vidi kad se milujemo,
ne zna babo da ašikujemo.”

Ima sevdalinke i u prozi pa uz Andrićevu Maru milosnicu najljepšu priču bosanskohercegovačke književnosti ispisuje Jergović u Inšallah, Madona, inšallah (po autorovoj napomeni “sve priče su prozni remiks bosanskih sevdalinki, osim priča Misir, Jid i Lepant, koje su nastale od dalmatinskih klapskih pjesama). Gurbet je (a tu su i Mejtaš, Akrap…) sevladinka bez muzičke pratnje. Pisana u slovu, čitana uhom njezina se narativna ekspresivnost utiskuje u prošlost u jednakoj mjeri u kojoj se iz prošlosti nanovo oživotvoruje u samoći neispisana papira.

Gurbet je (notno) pamćenje u formi teksta. A na posve sličan, gotovo identično neinhibitoran način i Vrećo misli, interpretira i drhti sevdalinku. On je ispjevava glasom žene. A ja uvijek čujem i muškarca. “Znaš, majko”, reći će moja treća, najmlađa kćer s kojom sam u Lisinskom slušala (ili bi preciznije bilo reći “slušali smo se”) Božu “ja to gledam baš po glasu. A glas je ženski. I za mene je on tada žena.” Ako je sevdalinka ljubavna čežnja i meditativni bljesak žudnje u spoznaji čija bol ne izmiče jeziku što u dijaloškom i monološkom kopa po našem unutarnjem biću koliko je tek sevdalinka usložnjena i senzualna u stanju biti ukoliko je donosi androgina pjevač- pjevačica? Umjetnička vrijednost sevdalinke koju promišlja dijete? Ili odrasla osoba? I koliko je točno pjevača na pozornici? Gledamo li okom ili dušom? Nije li višeglasje? Kakve je muzičare okupio Božo! A kakve Vrećinica! Sve su etičnosti neminovno složenije estetičnosti u entitetu dvojnosti. A Vrećo upravo takva dvojnost jest.

“Jesam li ti govorila dragi
Ne ašikuj ne veži sevdaha
Od sevdaha goreg jada nema
Ni bolesti od ašikovanja”

“Doći će kraj
i nevolji što me prati.
Dohvatiću i ja
jednog dana dugu
samo noćas
da zaboravim tugu”

Sevdah je Hali Gali Halida koji nit je bolest niti metafora. On je naprosto najljepši hommage napisan, odsviran (kao da ga svira električni sazlija Simeunović) i otpjevan (sve to učinio je Bare sam) sevdahu u formi rugalice. A i tada, bilo je ruganje (po Baretovim riječima) “glupavim bendovima poput Jabuke i Orgazma, Iliću, Breni…” a ne narodnoj muzici koju smatra iskrenijom, “onom koja govori puno više istine”. Sevdah je i Kultur Shock, Štulić je a što nego i “sevdalija električni”, sevdah je beskrajna Amira Medunjanin i nepomirena sa svijetom harmonika Merime Ključo koju nazvah samim Bogom, sevdah su Boško Jović i Mustafa Šantić, Damir Imamović i Mostar Sevdah Reunion koji i u “najbanalnijoj” evokaciji defa i udarcu dlana po butini zvuči kao čitav orkestar.

Sevdah naime pripada onome tko ga živi odnosno “svakome tko ga želi pjevati i svirati”. Pripada eto i drugom i drugačijem:

“Đaurko mila tuga me mori
Za oči tvoje što suze rone
Ustašca tvoja prepuna baja
Ah, dođi dođi, sred zagrljaja”

Pripada onom koji ga tek (nanovo) treba ispjevati. I onom koji ga je ispjevao davno i od kojeg više niti kosti, osim one u glasu sačuvane— ostalo nije. Sevdalinka je središte, sama suština bosanskog bića. Ona je upravo ona Bosna koju je nemoguće osvojiti, poništiti, zatrti. U njoj je (još) jedino sigurna, svoja i po izreci “mirna”. Po tome je sevdah lutajuća, neprolazna zemljica. Čudo gdje je sve ima.

“A po čemu da se prepoznamo,
Bosno moje mladosti i sna,
Zar mi više pjevati ne znamo
Drage pjesme što ih srce zna?”

A Vrećo? Vrećo je sevdah sam. On se obznanjuje kao sevdalinka i na drugačiji, imaginativni način njezino je ishodište i medij u jeziku i vokalu. On je tama i svjetlo, prožimanje muškog i ženskog principa očima, versima, drhtajima; jedinstvom suprotnosti. Njegov glas ne možete “prećutati“. On je ljubav bez uvjeta, on je hipnotičnost bez molitve, želja u vrtlogu, aksiološka kretnja koja se razrješava upravo u trenutku u kojem se dešava– pred publikom i u publici.

“Sve sam dertli, sve kaharli
Sama s’ razgovaram
Dertli žene, dertli ljudi
Ne znaju mi ćudi
Niko ne zna, niko ne zna
Mojih teških jada”

Sevdalinka Vrećina melopoetski je, zgusnutiji je intenzitet osjećajno-misaonog i pred takvom potpunošću, pa i nadžidžanošću suptilne erotičnosti gotovo da vidimo kako pokreće se svijet. Čovjek. I život u njem.

“Oj djevojko, džidžo moja
Džidžala te majka tvoja
Nadžidžanu meni dala
Dala, pa se pokajala”

Jer on(a) miriše. Poput duše, Božin glas miriše! I utiskuje se ljepotom svojom samo u one kojima je dato da duše omirisati mogu.

“Vezak vezla Mejrima djevojka
na pendžeru na debelom hlatku;
za glavom joj dva rumena đula.
Al’ besjedi Mejrima djevojka:
— Đul miriše, moja mila majko,
đul miriše oko našeg dvora,
čini mi se Omerova duša. —

Al’ besjedi l’jepe Mejre majka:
— Muč ne luduj, Mejrima djevoiko!
sad tvoj Omer drugu dragu ljubi,
a za tebe mladu i ne mari.

Al’ besjedi Mejrima djevojka:
— Đul miriše, moja mila majko,
đul miriše, Omerova duša.”

Helena Klakočar: El Shatt: fragmenti, U. O. Radni prostor, Zagreb 2023.

Helena Klakočar likovna je umjetnica, crtačica stripova, ime joj se redovito spomene pri svakom nabrajanju najznačajnijih hrvatskih i ex-jugoslavenskih autora, a naročito autorica. O njezinom crtanom romanu “Nemirno more”, jednom od onih ključnih artefakata za razumijevanje svih razloga za odlazak u emigraciju 1991, mnogo se govorilo i pisalo u dvijetisućitima. Knjiga je, međutim, bila objavljena i u Srbiji, i u Sloveniji, prije nego što se našao Veljko Krulčić da je objavi i u Hrvatskoj. Što je bio razlog nevoljkosti hrvatske kulture prema Heleni Klakočar? Razloga nije bilo! I zapravo se nije radilo o nevoljkosti. Prije je to bio, kao što i inače biva, svojevrsni stupor: tupa i u biti nepopravljiva nezainteresiranost za sebe i za sve svoje.

Helena Klakočar (1958.) rodila se u Tuzli, u školu je pošla u Mariboru, gdje je živjela sve do kraja gimnazije, studirala je na Likovnoj akademiji u Zagrebu, od 1992. živjela je u Nizozemskoj… Po majčinoj strani je iz Podgore. To je za ovaj strip važno. Žanrovski govoreći riječ je o knjizi kratkih crtanih priča, nastaloj po svjedočanstvima djece koja su se između veljače 1944. i ožujka 1946. (ili, u njihovom slučaju, osamnaest mjeseci unutar te dvije godine), skupa s obiteljima, a obično i cijelim rodnim selom, nalazila u zbjegu u pustinji na Sinaju. U zbjeg se išlo pred njemačkom ofenzivom, koja je uslijedila nakon pada Italije. Glavni štab Narodnooslobodilačke vojske bio se povukao na Vis, veliki broj punoljetne muške čeljadi otišao je u partizane, ili je u partizanima već ranije bio, a neboračko stanovništvo organizirano je evakuirano, u razložnome strahu od njemačke odmazde. Neprijatelj se već nalazio pred sigurnim porazom, a Dalmaciju je nastojao osvojiti ne bi li osujetio savezničko iskrcavanje na istočnoj obali Jadrana. Ofenziva je istovremeno bila efikasna i besmislena, jer saveznici očito nisu imali ni potrebu ni namjeru desanta na Dalmaciju.

Najprije je zbjeg trebao poći na Vis, pa je trebao ići u južnu Italiju, pa na Siciliju, ali izbjeglica je bilo toliko da ih saveznici nisu mogli udomiti nigdje prije Egipta. U zbjegu se našlo 40.000 ljudi, najviše iz Makarske i Makarskog primorja. Do povratka doma za mnoge će proći pune dvije godine. A mnogi će, njih 715, ostaviti kosti na improviziranom groblju usred pustinje, koje će zatim, dvadeset i koju godinu kasnije, biti uništeno u egipatsko-izraelskom ratu 1967. Groblje su 1985. obnavljale ondašnje jugoslavenske vlasti, da bi 2003. hrvatske vlasti na mjestu nekadašnjeg groblja načinile mjesto sjećanja, s pločom na kojoj su uklesana imena svih 856 Dalmatinki i Dalmatinaca koji se nisu vratili iz zbjega.

Pripovijest o El Shattu velika je, reklo bi se konstitutivna legenda u identitetima bezbrojnih malih mjesta središnje Dalmacije i otoka. Neobičan i strašan događaj, u kojem istovremeno ima neke biblijske dramatike, ali i toponimike, kao i velike avanture odlaska, koja je i inače bila povijesno svojstvena ovim pečalbarskim krajevima. Nevolja je, međutim, i jad hrvatske kulture što legenda o El Shattu nije porodila nijedan značajniji književni tekst, roman, pripovijetku, pjesmu, niti je po ovoj slikovitoj i spektakularnoj epopeji snimljen film. El Shatt prošao je po rubu svih naših kulturnih interesa, sve dok generacija iz zbjega nije došla svome prirodnom kraju, i dok se sva ta velika svjedočanstva nisu pogasila jedno za drugim.

Helena Klakočar je na kraju tog vremena, iz svoje izmještene, iskorijenjene, lutajuće perspektive, ispričala i nacrtala svoju priču o El Shattu. Ustvari, ispričala je nekoliko priča djece koja su se našla u tom zbjegu – jer odraslih više nije bilo među živima – i te priče je sklopila u dokumentarističku cjelinu. Tako je nastala vrlo lijepa, narativno i slikovno upečatljiva crno-bijela crtana pripovijest, u kojoj je sačuvano začuđujuće i začudno mnogo od duha i smisla one velike priče, uz koju smo početkom sedamdesetih odrastali u tim malim mjestima Makarske rivijere. Dok su njemački turisti u pionirskom naletu osvajali nedirnute plaže, konobe i nadograđene katove prvih armirano-betonskih nakazica, živa se ljudska povijest odvijala između Sutjeske i Sinaja. Jedni su bili na jednom mjestu, drugi su bili na drugom mjestu, a rane i žalosti i jednoga i drugog svijeta bile su žive. Helena Klakočar jednu je od crtanih priča posvetila kozi. U Drveniku, u Gornjoj vali, bila je 1972. još uvijek živa jedna baba, koja je i u vrijeme zbjega već bila stara, a od svega što se tad zbilo jedino nije mogla prežaliti kozu koju je ostavila kada se išlo na more, pa u Egipat. S jedne je strane neobično, a s druge tako prirodno da se ovakav motiv ponovi.

Ovaj bi strip trebao pročitati svatko tko je po bilo kojoj osnovi odozdo. Jedna od temeljnih hrvatskih knjiga o izbjeglištvu. Tiha, diskretna moć Helene Klakočar.

Svakodnevni život

Helena Klakočar ne bavi se velikom poviješću. Ili se, bolje rečeno, velikom poviješću bavi preko životne svakodnevice običnih ljudi. Na naslovnici njezine knjige plesni je par iz zbjega, u knjizi ima kino predstava, nogometa, nezaboravnih avantura jednoga djetinjstva, koje se od drugih djetinjstava, zapravo, i ne razlikuje. Zbjeg je nesreća za odrasle, i avantura za djecu. Jedinstvena i besmrtna, koja će ispuniti cijeli jedan ljudski život. Autorica je, vrlo vjerojatno, samo stjecajem okolnosti i protoka vremena svoju priču ispripovijedala iz dominantno dječje perspektive. Odrasli svjedoci odavno su, naime, već bili mrtvi kada je ona posegnula za El Shattom. Ali to je, mimo svih okolnosti, savršen način da se ispriča epizoda iz velike povijesti. Bez patnje, bez žrtve, bez velikih stradanja, bez svega onog kroz što se velika i autentična ljudska stradanja pretvaraju u laž.

Imena, znakovi

Još uvijek se i danas na pretposljednjim stranicama Slobodne Dalmacije mogu naći obavijesti o smrti i sprovodu poneke Sinajke i Sinaja, pa čak i Elšatke, koji preminuše, blago u Kristu, ispraćeni utjehom svih sakramenata, uljuljanim u vječni san vlastitih imena, po kojima neće biti nazvano nijedno više dalmatinsko dijete.

LJUBAV PO GODIŠNJIM DOBIMA

Najčešće su me ostavljale u proljeće
Kad sve budi se i raste
Procvjeta mi tuga
Probehara očajanje 

Dijete sam avgustovske žege
Znojne ruke babice prvo me okupale
Sad su mi ljeta sve kraća
I sve me rjeđe zagrljali znoje 

Uspomene namaštam da manje bole
I uvijek sve umekšam neminovnostima
Neki vole jesen što kiša često pada
Ja što niko ne pomisli da mi je kragna uplakana 

Samo sam jednom zimi voljen
A tad nije bilo snijega
Pa sjećanja ne znaju kako u paru gažena
Pršti bjelina pod nogama

BILJEŠKE LIRSKOG SUBJEKTA

1. 

Dočekao sam punih dvadeset i pet
Pa mogu napraviti prvo sabiranje

Ako poživim tri takva računa
Taman ću znati kakav je saldo
Šta sam sabrao ja, a šta je život oduzeo

Ta matematika ne uči se u školi
Računsku operaciju za kvalitet života
Ne računa kalkulator već sjećanja

2.

Od imovine imam
star kofer čemerne nutrine
i zabluda pun štek 

Ružno djetinjstvo uljepšavali mi snovi
Zrelost me probudila
Ne postoji cifra zaborav da kupi 

Životarim i slabo spavam
jer samo tako nemam noćne more
što moram često pregurati dan 

3.

Majka reče:
Izgleda, nisam te rodila da radiš
već da opjevaš radničku klasu 

Otac reče:
tvoj jedini siguran put je u propast
sve ostalo su iznenađenja 

Pjesma reče:
kap u oceanu kad umisli da je talas
briše dječije dvorce u pijesku

Autarkija u odnosima među republikama i prvo pomicanje sata u socijalističkoj Jugoslaviji

Dok se po Sarajevu topio posljednji snijeg te zime, skoren i garav od gradskoga smoga i luga, kojim su starije žene posipale led po strmim ulicama naših mahala, da narod ne lomi vratove, ja sam jednu djevojku pozvao u kino. Nije to bila ona u koju sam već godinu-dvije stvarno zaljubljen: nju se ne bih odvažio zvati. Gimnazijska drugarica, generaciju od nas mlađa, djevojački mudra i načitana, redovna na koncertima i predstavama, lijepa, ali ne i pretjerano popularna, prema meni vrlo blagonaklona, skoro da je predstavljala idealtipsku figuru moje adolescentske opsesije. Vjerojatno bih se mogao u nju zaljubiti ako bi pristala sa mnom poći u kino. Ili se ne bih ni morao zaljubiti, nego bih sebe samo uvjerio da se nekome, nekoj curi, mogu svidjeti. A to je ona crta i granica do koje su zapravo dopirale moje erotske i zaljubljivačke ambicije. Jednom će to, možda, biti malo ili ništa, ali tad je, u ožujku ili travnju 1983, nemjerljivo najveća ambicija mog života. Ništa što kasnije budem želio i pokušavao, ništa za čim budem čeznuo, ništa o čemu budem potajice maštao, neće biti tako krupno i neostvarivo kao to da se kao muškarac svidim nekoj djevojci iz gimnazije.

Da su postojali mailovi ili sms poruke, bilo bi mi mnogo lakše. Da sam bio u stanju, kao što drugi vjerujem jesu, opušteno i prostodušno pozivati drugarice u kino, jednu, drugu, pa treću, ne obazirući se na to što me odbijaju, bilo bi mi lakše. Ali ja sam, da bih je pozvao u kino, morao pomno isplanirati cijeli događaj, kao da planiram pljačku banke ili ubojstvo, a da sve djeluje prirodno i obično. Trebalo se to dogoditi onoga dana kad nam, oboma, nastava jednako traje, pa da je sačekam ispred razreda, i kao slučajno pitam ideš li kući?, a ona kaže idem kući, umjesto da kaže da se ide naći s prijateljicama, hoću li i ja?, ne, neću, ja moram kući, i da onda zajedno prošetamo od gimnazije do tramvajske stanice na Čeki, tojest ispred Narodne banke, i da na vrijeme navedem razgovor na film, na nove filmove, na ono što igra u Tesli, Romaniji ili Dubrovniku, recimo na “Petrijin venac”, film Srđana Karanovića, koji baš u martu 1983. igra u kinu Romanija, i da je onda opčinim svojim govorenjem o romanu Dragoslava Mihailovića po kojem je film snimljen, ali da u tome ne pretjeram, da je opčinim upravo tako i toliko da je u sljedećem trenutku opušteno, najopuštenijim glasom koji se uopće može zamisliti, glasom nekoga kome to uopće i nije važno, glasom nekoga kome se podrazumijeva da će ona reći Da, pozovem u kino na “Petrijin venac”…

Sve sam, dakle, bio isplanirao, toga se još sjećam, pa sam je pratio do tramvajske stanice na Čeki, pozvao sam je u kino, ne pamtim koje kino, ni koji je bio film – zbilja je to mogao biti “Petrijin venac” – a ona me je, pred sam ulazak u tramvaj, u najvećoj zamislivoj nezgodaciji, odbila. To odbijanje je zvučalo poput ostavljanja ranjenog vojnika u neprijateljskom okruženju, zvučalo je poput rastanka dvoje ljudi u autu koje tone na dno mora – ona će se spasiti, a njemu je suđeno da se utopi – zvučalo je onako kako danas više ništa ne zvuči. Možda sam joj na to odbijanje rekao: dobro, nema veze! Možda ništa nisam rekao. Ali sigurno je nisam pitao: a zašto nećeš? Premda mi se, četrdeset godina kasnije, učini logičnim upitati je upravo to. A zašto tog marta 1983. nisi htjela sa mnom ići u kino? Pa nisam te htio ženiti, nisam te ni zvao da sa mnom skidaš mrak s očiju, ništa od tebe nisam htio, niti sam išta od tebe očekivao, pa onda zašto? Možeš li uopće zamisliti koliko mi je tada to bilo važno? Tako bih je, četrdeset godina kasnije, upitao, tu svoju dobru i dragu gimnazijsku drugaricu, ali ne mogu to učiniti, jer je mrtva. I ništa više neću reći: ni kako je, ni gdje je, ni zašto je umrla, neću reći kako se zvala, jer bih se, čini mi se, raspao kada bih rekao. Četrdeset godina kasnije, na pragu epohe zaborava, raspada jezika, govora i riječi, četrdeset godina kasnije, kada svaka slika vrijedi tisuću riječi, i kada više ništa od onoga što nam se zbilja dogodilo ne postoji kao događaj, dokument, kronika, nego je pretvoreno u digitalni zapis, u prepravljenu i popravljenu povijest, u život anesteziran zabranama i ograničenjima koje nalaže sveprožimajuća i sveudiljna politička korektnost, briga za manjine, stvarne i nestvarne, briga za stvorenja, živa i imaginarna, četrdeset godina kasnije, dok se nje sjećam, i tog dugo pripremanog i planiranog poziva za kino, i dok me od tog sjećanja u purpurnim valovima obliva sram, najdublji dječački, četrdeset godina kasnije ja sam, ipak, živ, nekako sam se uspio snaći, vozio sam pažljivo, nisam uživao u alkoholu, bio sam pažljiv sa svim drogama i narkoticima, nisam imao velika očekivanja od ljudi i od života, imao sam sreće s mecima i granatama, imao sam sreće s onima koji su me štitili i voljeli, a ona je mrtva, mrtva, mrtva, ona je tako potpuno mrtva, kao gaj Julije Cezar, kao Ivan Goran Kovačić i Marija Bursać, ona je začudno mrtva, kao zemlja, kao kamen, i njezino odbijanje da pođe sa mnom u kino postoji još samo u mojoj svijesti, ali postoji intenzivno, postoji dublje i trajnije od koječega drugog što u meni također postoji, postoji intenzivnije nego što je ikad ona u meni postojala, postoji intenzivnije nego što u meni postoji njezina smrt.

I ono što je svakako vrlo zanimljivo, o čemu bih sad da govorim ako bi bilo nekog da me posluša, o čemu bih sad da pišem, pokušavajući se vratiti u 1983, pokušavajući provesti nešto što je, naravno, nemoguće, da prodrem u tu godinu, da se vratim u sedamnaestogodišnjeg sebe, i da sve ono što će se nakon toga događati proživim na drukčiji način, ono o čemu bih, dakle, sad da pišem, i što me čudi više od svega drugog jest da sam u knjigama koje sam pisao, u knjizi “Otac”, u knjigama “Rod” i “Selidba”, pregorio bližnje, sramoteći ih da bih anestezirao sav jad koji ih je nadživio, pišući katkad o ocu i majci i gore od onoga kako je stvarno bilo, čudi me da sam u tim knjigama pregorio i sebe, onakvog kakav sam bio, dokinuvši si, nakon što sam dokinuo njih dvoje, i dom, i grad, i domovinu, dječaštvo svoje i adolescenciju, dostojanstvo ljudsko u sjećanju, pa sam tako ostao sam u sadašnjosti, bez ikakvog uporišta i zaklona u onome što je bilo, čudi me da sam o svemu sve mogao reći, ali o tome kako me je ta mrtva djevojka odbila za kino, ja ne mogu govoriti, ili govorim teško, govorim jedva, s takvim nepodnošljivim sramom i tugom koja me iznutra ždere, srče mi srž iz kostiju. Ne mogu o njoj govoriti, i općenito ne mogu govoriti o svim tim djevojčicama i djevojkama kojima nisam bio drag.

Godina 1983. važna je, kao posljednja godina pred 1984, pred godinu koja u stvarnost stiže iz metafore. Godina 1983. važna je kao posljednja godina u razdoblju jugoslavenskog titoizma, i prva predratna godina u životima naše generacije. Ali ta godina je, zapravo, posljednja godine moje emocionalne i erotske čežnje, samoće i pustoši. Sljedeće godine, u kolovozu, idem u vojsku. U martu 1983. to mi je već na umu, opterećuje me, plaši i usmrćuje. Što godina dalje bude odmicala, strah od vojske bit će intenzivniji. Čitat ću sve kraće i kraće romana, planirati život u sve kraćim i kraćim vremenskim fragmentima: ništa duže od tri mjeseca, ništa duže od mjesec dana, ništa duže od tjedna… Dolazi vrijeme kada ću razgođivati vrijeme onako kako zatočenik u logoru razgodi komadićak suhog kruha. U tom će vremenu strah od vojske pomalo preuzimati prostor emocionalne opsesije. Od kolovoza 1984. pa do rujna 1985. potrajat će ne-vrijeme, bit će to siva mrlja u životnom kalendaru, nakon čega započinje novo doba: na Sepetarevcu približava se epoha Nonina umiranja, ostarila je jako u tih mojih petnaest mjeseci vojske, a moj se ljubavni život, posve nepredviđeno i neočekivano, mimo ikakvoga mog angažmana, naglo rastvara i oslobađa. Kao da je netko otvorio neke kapije, kao da sam raširio ruke u zagrljaj… Nakon toga proći će ratovi i desetljeća prije nego što se odvažim ponovo misliti o onima koje su me odbijale, a onda i o onima kojima se nisam usuđivao ni prići, a bio sam u njih zaljubljen. A kada konačno počnem i o njima misliti, godina 1983. najednom će se pojaviti kao velika raskrsnica.

Sredinom ožujka, jednoga dana koji ne mogu precizno odrediti, u svim dnevnim novinama koje sam kupio, u Vjesniku, beogradskoj Politici i Borbi, te u Oslobođenju, na koje smo još uvijek pretplaćeni, pa nam svakoga jutra u pola šest stiže pred kućna vrata, pojavljuje se riječ čije mi je značenje nepoznato: autarkija, kako piše u Vjesniku, autarhija, kako piše u Politici, Borbi i Oslobođenju. Naime, radna grupa, sastavljena od neovisnih stručnjaka, u svom je izvještaju o odnosima u Federaciji, sačinjenom za državni i partijski vrh, donijela nalaz da se republike “autarkično ponašaju”. Nižu se vijesti, izvještaji i komentari. Na večernjim televizijskim dnevnicima, koje u to vrijeme neredovito gledam, autarkija postaje riječ dana. Nitko, naravno, nema potrebu reći što je to autarkija. A iz konteksta nemoguće je precizno razumjeti. Govor političkih foruma u socijalizmu blizak je teološkom diskursu učenijih crkvenih propovjednika. Osjeća se duh izgovorenih riječi, ali nejasno ostaje njihovo značenje. Pritom, u forumskom, kao i u teološkom govoru, obično se govori samo o načelnome. Komunisti, kao i biskupi, osuđuju zla djela, a ne ljude. Sve dok ne započne lov na vještice. A o zlim djelima govori se tako da se u njima ne prepoznaju konkretni događaji. Revolucija se, na putu u komunizam ili u život vječni i u uskrsnuće, vazda čuva pada u kal i blato svakodnevnih banalnosti.

Pritom, 1983. se od 2023. razlikuje i po tome što je mnogo teže otkriti značenja nepoznatih riječi. Ne postoji internet, a u leksikonima, enciklopedijama, rječnicima koje nalazim među knjigama na Sepetarevcu, autarkije nema. Iz konteksta je, ipak, jasno da se riječ odnosi na ekonomiju i privredu, i da znači nešto loše. U Hrvatskoj enciklopediji naknadno otkrivam niz dragocjenih objašnjenja. Dragocjena mi je svaka riječ u natuknici: 

“Autarkija (grč. αὐτάρϰεıα). 

1. Samodostatnost, samodovoljnost, zadovoljstvo samim sobom, vanjska i unutarnja neovisnost. U stoičkoj filozofiji i kod Epikura, čovjekova neovisnost o vanjskim okolnostima i afektima, a to je također pretpostavka eudajmonije. U patristici, tj. kod crkvenih otaca, autarkija je i kršćanska krjepost, ili krjepost umjerenosti, tj. zadovoljstva malenim. 

2. Stanje izolacije zemlje od međunarodnih veza, odn. naziv za politiku kojom se određena država teži, u svakom pogledu, što više osamostaliti u odnosu na druge države, sama zadovoljavajući što veći broj svojih potreba. Ekonomska autarkija, naziv je za gospodarsku politiku pojedinih država kojom se teži podmiriti sve gospodarske potrebe vlastitom proizvodnjom, bez uvoza, izolirati nacionalno od svjetskog gospodarstva, te domaće tržište od svjetskih konjunkturnih kretanja.”

Dok čitam ova objašnjenja, u koja je, makar i bez takve namjere, uz značenje pojma upisana i povijest jedne riječi, njezino trajanje u različitim epohama i brojnim ljudskim životima, uključujući i epohu iz koje je proizašla radna grupa iz 1983, o čijim nalazima sredinom ožujka 1983. pišu sve dnevne novine, učini mi se da naknadno shvaćam sva moguća značenja jedne fatalne medicinske dijagnoze. I biva mi jasno zašto su se u ono vrijeme svi dobro čuvali krajnjih tumačenja pojma autarkije. Pritom, vrlo je zanimljivo kako se autarkija i u svojim negativnim ekonomskim, gospodarskim i političkim značenjima iz enciklopedijske natuknice, jednako kao i u načelno pozitivnim filozofskim značenjima kod stoika i u Epikura, pa čak i u teološkim tumačenjima riječi, uspijeva preslikati na događaje iz ožujka 1983, te na sve ono što će se zatim događati.

Iz osjećaja “samodostatnosti, samodovoljnosti i zadovoljstva samim sobom” proisteći će težnja za potpunom “vanjskom i unutarnjom neovisnošću”, pa i po cijenu “izolacije zemlje od međunarodnih veza”. Pritom, doista je, potpunim ostvarenjem ekonomske i političke autarkije, ostvarena eudaimonija: unutarnja sreća društva i svakog pojedinca koji se u stanju u potpunosti identificirati s društvom, zasnovana na “samodostatnosti, samodovoljnosti i zadovoljstvu samim sobom”. To je ideal “kršćanske krjeposti”, “krjeposti umjerenosti”, to je ideal “zadovoljstva malenim”. To je gotovo savršeno precizna definicija državnoga i nacionalnog osamostaljenja, koje će savršeno logično proizaći iz autarkičnih odnosa unutar Federacije, koje radna grupa dijagnosticira početkom 1983, a javnosti svoju dijagnozu predstavlja sredinom ožujka te godine. Ono što će predstavljati odstupanje, i što se 1983. još uvijek ne osjeća, ili to nije u stanju osjetiti sedamnaestogodišnjak čija je pogođenost time što gimnazijska drugarica ne želi s njim u kino na svaki način bezmjerna, jest krvavi rat koji će nastupiti 1991. i 1992, koji će, istina, biti vođen osjećajem “samodostatnosti, samodovoljnosti i zadovoljstva samim sobom” unutar najveće i najnaoružanije republike u Federaciji, te naroda koji je toj republici gravitirao, ali će, istovremeno, trajno poništiti sav jad i bijedu “samodostatnosti, samodovoljnosti i zadovoljstva samim sobom” u onim manjim i slabije naoružanim republikama i njihovim narodima. Jer, koliko god se 2023. rat drukčije tumačio, istina je da ni 1991. ni 1992. manje jugoslavenske narode za rat nije motivirala njihova autarkija. Motivirala ih je borba za opstanak. Isto tako, ona najveća i najnaoružanija republika nije bila u ratu vođena eudaimonijom. Ona je, eudaimonija, posve paradoksalno, pripala manjim i slabijima, kad god bi im se učinilo da su uspjeli obraniti svoje gole živote. Na kraju, međutim, gubitnici će postati svi, od najveće do najmanje jugoslavenske republike, s tim da će poraz najvećih, posve logično, biti najveći. Autarkija, naime, ne može proizvesti ništa dobro. Autarkija je vrelo nesreće, čak i u trenucima kada se pričinja samim idealom ljudske i narodne krjeposti.

Autarkija je u Jugoslaviji prethodila nacionalizmu. Neosviještena, gospodarska i ekonomska samodovoljnost, zatvaranje u sebe, te definiranje društvenog prosperiteta, sreće i napretka granicama vlastite republike, još uvijek, u proljeće 1983, nisu podrazumijevali preporod ideja, uvjerenja i afekata iz 1941, i vremena građanskog rata u Jugoslaviji. Štoviše, takva su se uvjerenja i afekti činili udaljenijim, tuđijim, stranijim, gotovo antropološki nevjerojatnijim nego za života Josipa Broza Tita. Tada, u njegovo vrijeme, prije samo četiri, pet godina, još uvijek su se snimali klasični partizanski filmovi, stari su prvoborci i narodni heroji obilazili đake u školama, pa su im prenosili vjerovanja iz doba zla i nesnošljivosti, te se posvuda živom i prisutnom činila ta avet nacionalne netrpeljivosti, čije je žive zemaljske i nebeske vojske narod, predvođen Titom i Komunističkom partijom, potukao 1945. Ali sada, nakon što je maršal zbilja umro, a njegovi su junaci otišli u svoje zaslužene boračke penzije, ili su postali članovi Savjeta Federacije, ali sada, kada se snimaju neki drukčiji filmovi, u kojima se ni o ratu više ne govori iz perspektive junaka i zločinaca, nego se ponešto želi reći o ljudima koji su naprosto bili ratom zbunjeni ili ratom unesrećeni, ali sada kada školska djeca sve više sliče svojim vršnjacima sa Zapada, pa se oblače kao oni, slušaju istu muziku i čitaju iste knjige kao oni, sada je, 1983. godine, potpuno nevjerojatno da bi itko mogao biti nacionalist. Fanatici su malobrojni, oni imaju dijagnoze, fanatici su neutjecajni, oni su niže obrazovani pojedinci, uglavnom sa sela, iz pasivnih krajeva, disfunkcionalnih i duboko religioznih obitelji… Tako to izgleda iz perspektive 1983, dok radna grupa sa zabrinutošću izvještava o autarkiji u odnosima između jugoslavenskih republika.

Ali onda se, posljednje nedjelje u ožujku, 27. dana mjeseca marta, zbiva nešto novo i neobično. Prema odluci Saveznog izvršnog vijeća, Jugoslavija prelazi na ljetno računanje vremena. U većem dijelu Europe, ili u većem dijelu svijeta s kojim se želimo uspoređivati, uobičajeno je da se kazaljke na satu s proljeća pomiču sat unaprijed, jer to je, zaključak je eksperata različitih struka, da pojedinac, društvo i država uspostave sklad s izmjenama u ritmu dana i noći. Na takav način pridonosi se čovjekovoj psihologiji, provode se značajne uštede u gospodarstvu, naročito u energetici, povećava se industrijska produktivnost… Drugi dio ožujka protječe u novinskoj i televizijskoj kampanji kojom se građanima objašnjavaju svi aspekti i sva korist koju će imati od pomicanja sata. Odsad će se, kažu, svake posljednje nedjelje u mjesecu martu, u dva po ponoći sat pomicati šezdeset minuta unaprijed, tako da će to prvo jutro osvanuti sat ranije, a sunce će na nebu sjati sat duže. Tako će biti sve do posljednje nedjelje u mjesecu septembru, kada će nam izgubljeni sat života biti vraćen, tako što će se sat pomicati šezdeset minuta unazad.

Građani su uzbuđeni i radoznali, kao da jedva čekaju nastupajuću promjenu. Raspituju se jedni kod drugih, komšiluk bruji informacijama i dezinformacijama, kao da je u pitanju kolektivna zagonetka, rebus, pitalica, labirint, pred kojim se zatekla cijela zajednica. Neće se dogoditi ništa loše, nikakvo zlo se iz pomicanja sata ne sluti, osim što se opet čini da nešto nije u najboljem redu s ljudskom memorijom. Kao da nešto nije u redu ni s pamćenjem zajednice, ni s pamćenjima pojedinaca. Naime, nitko se ne sjeća da je već bilo vremena koja nisu tekla prirodnim ritmom, i bilo je godina kada se sat pomicao šezdeset minuta unaprijed, pa šezdeset minuta unazad. Od kraja Drugoga svjetskog rata prošlo je nepunih trideset i osam godina, što je dvije godine manje od vremena koje će proći od 1983. pa do godine kada o toj godini pokušavam misliti, ne bi li se u nju vratio, ali svejedno nikoga da se barem privatno sjeti onoga čega se javno možda i ne smije sjećati: u vrijeme Nezavisne Države Hrvatske, kao i na teritorijima koji su bili pod njemačkom okupacijskom vlašću, postojalo je ljetno i zimsko računanje vremena, koje je bilo istovjetno onom koje ćemo mi uvesti posljednje nedjelje ožujka, godine 1983. Josip Horvat u svojoj knjizi “Preživjeti u Zagrebu – Dnevnik 1943 – 1945” zaključuje da se pad NDH konačno i definitivno odvio onoga trenutka kada je ljetni sat, u svibnju 1945, vraćen na svoje prirodno vrijeme. 

Ljetno računanje vremena, uče nas leksikoni i enciklopedije, uvedeno je 1916, najprije u Njemačkoj, pa u Austro-Ugarskoj. Postojalo je i za Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca, te Kraljevine Jugoslavije, i zadržano je sve do 1945, kada se pred sam ulazak partizana u Zagreb stvari vraćaju na “Božje vrijeme”, ili na vrijeme prirodnih kalendara. I onda, kako je moguće da se u ožujku 1983. nitko toga ne sjeća?

Strategija zaborava važna je, kako za život cijele jedne zajednice, tako i za život svakoga čovjeka. Obiteljski i društveni sklad u velikoj su mjeri zasnovani na strategijama hotimičnog zaboravljanja. Jednom će se, u dalekoj budućnosti, naširoko govoriti o kulturi sjećanja. Ta će sintagma u velikoj mjeri ostati neobjašnjena, ali će se svejedno njome služiti svi. Kultura sjećanja će postati važan društveni imperativ. Međutim, kao što će postojati kultura sjećanja, tako će postojati i kultura zaborava. Moglo bi se reći i ovo: da bi kultura sjećanja uopće postala moguća, mora joj prethoditi razvijena, kultivirana i krajnje empatična – kultura zaborava. Onaj tko je lišen pretpostavki za kulturu zaborava, i tko ne želi zaboravljati, taj se neće moći ni sjećati na način koji bi uvažavao pravo drugoga na sjećanje. A kultura sjećanja zapravo uvijek govori samo o pravu drugoga na sjećanje.

Trinaest godina kasnije, 1996., sat koji smo izgubili u martu nije nam se vratio krajem septembra, nego krajem oktobra. To je već bilo u zrelu jesen, ali u neko buduće, sivo i pusto poslijeratno vrijeme, u vrijeme nakon djetinjstva i dječaštva, kada nije više bilo domova koji mirišu na esenciju, niti su se u pećnicama pred večer pekle paprike roge i patlidžani, kupljeni mimo gradskih pijaca, direktno iz prašnjavog kamiona, s registracijom Skoplja, Gostivara, Kavadaraca, od pospanog Makedonca, koji je kupca obasipao riječima milošte, koje su, izgovorene na njegovom jeziku, zvučale uvjerljivo i istinito, kao blagoslov za neizvjesnu budućnost, kao blagoslov za sjećanje, u kojem će, eto, zahvaljujući njegovim miloštama, biti upamćena i jutena vreća crvenih roga, i tajanstvo patlidžana, čija se koža crno sjajila kao furniri skupog namještaja u nečijem tuđem stanu, i bit će upamćen ajvar koji smo u jesen 1983. još uvijek pekli. Ustvari, te smo ga godine na Sepetarevcu 23 (tada: Ulica Miladina Radojevića 23) posljednji put pekli, u povijesti te adrese, ali i u povijesti naših života.

Ušao je u ambulantu nervozan i nestrpljiv
Neuredne kose i zaudarajući na ustajali znoj
Ne ispuštajući mobilni iz ruku
Imam ja ovu bru bra kako se kaže iglu
Pogleda u količinu infuzije koja mu se uključuje
Šta je to
Šta će mi tolko vode kru te ranio
Pa ima dva sata da ležim ovdje
Stavila si mi duplo više nego one u mojoj ambulanti
Kod njih to izađe za deset minuta
Ubrzaj to malo
Ne smije brže
Hoćeš poslije da te oživljavamo
Ko zna šta sve može biti
Vidjećeš šta će biti kad izađeš
Sam ću ja ubrzati
Gospođo šta je vama
Ugrizao me krpelj
Čuj
I za to treba infuzija
Mene je ugrizao jedan prije petnest godina
Polio malo benzinom znaš kako je lako ispo
Mada me malo zanosi u posljednje vrijeme
Možda je isto od toga
Al to se brzo pokaže
Sestro stalo ovo moje
Daj da vidimo šta se dešava ispod flastera
Šta će se dešavati
Čini mi se da je ispala
Bodi ponovo
Samo ne znam đe ćeš
Ove moje me juče šest puta izbole po desnoj ruci
Vidi modrica kolko je
Pokazuje crvene fleke razlivene po duboko utisnutoj tinti
Štaš
Konobarice i frizerke sad završe medicinsku i bodu
Ona jedna kod mene deset godina radila ko konobarica
Poslije je vidio nosi neke knjige
Eno je sad radi kod privatnika
Vadi krv
Priča sve vrijeme igrajući igricu na mobilnom
Dok mu sestra opipava vene
Nemoj tu
Tu me boli
Jedino da ubodeš u džamiju (tetovaža na podlaktici)
Moro sam kriti od starog
Ubio bi me da je vidio
Bog da mu dušu prosti
Hoćel bit šta
Tu su mogu se napipati migolje se
Tanke kažu
Čuj tanke lako je to reći kad ne znaju ubosti
Ne bi mogao biti narkoman
Sestra ga za to vrijeme ubode
O sunce ti poljubim šta to bi
Đes ovo ubola
Kako ću sad igrati
Pridiže se
Prebaci mobilni u lijevu ruku
Utom uđe spremačica
Pita hoće li nam smetati da malo prebriše pod
Pauza je
Dođi ti malo sjed ovdje do mene
Odmori
Ne dolazi u obzir
Odbrusi mu
Kako hoćeš
Ja sam lijepo ponudio
E moja gospođo
Ja sam ščetvrtog sprata pao
Nemam bubrega, slezene, pola crijeva
I sad me ovo snašlo
Sestro ovdje se ne smije pušiti jel tako
Tako je ne nalažu pravila
A što ja ovo primam
Zbog astme valjda
Pa ja ispušim tri kutije cigara dnevno
Koji q ja ovo primam da mi je znat