Današnji je dan crnji od jučerašnjeg.

Crnji jer nije dan žalosti, a žalost ima tendenciju da pritisne jače običnim danima koji nisu dani žalosti – jer utakmica se mora odigrati.

Crnji jer ćemo slagati sebe da dete sa pištoljem nije naše dete, da ne bi nikad moglo biti naše dete.

Jer ako je maloletni K.K. psihopata – on se takav rodio, mi nemamo ništa sa tim. To je već mentalno odstupanje u ličnosti – moglo je bilo kad da kvrcne u glavi, eto njemu kvrcnulo sad. Ali mi tu ne možemo ništa. Fatum. Stihija. Nešto kao zemljotres. Važno da mi ništa nismo krivi.

Mora da je i K-ov otac lud. Nije izgledao kao lud, radio je kao lekar. Ali sigurno je tu nešto nenormalno čim se ovo desilo. Nesnosno je misliti da je on samo prosečan roditelj poput nas, koji baš i ne razume probleme dece ovog našeg vremena, pa pravi neke greške u odgovoru na situaciju. Nesnosno je to misliti – jer šta ako je tako? Kako se onda ovo desilo?

Možda se sve može i tako tumačiti, dubokom psihopatologijom. I tumačićemo naposletku upravo tako. Ali bi bilo veoma opasno da zbog toga zanemarimo sledeće:

K. je naše dete. Deca koja su mu dobacivala uvrede jer je socijalno nesnađeni štreber koji muca – naša su deca. Deca koja su okretala glavu i pravila se da to ne vide – naša su deca. Deca koja su prišla da mu pomognu – naša su deca. Da je ovih poslednjih bilo više – možda bi K. i dalje maštao o astrofizici a vršnjaci koje je ubio vratili bi se svojim kućama iz škole. Možda i ne. Ne mogu da tvrdim.

Ali… Deca koja po mrežama danas pišu da je K. car – naša su deca. Deca koja su danas uplašena i tužna naša su deca. Deca koja su danas besna naša su deca.

Mi o svojoj deci ne znamo ništa. 

Ponavljajte kao mantru, lekovito je: ja o svom detetu ne znam ništa. 

Ako i dalje verujete da “vi najbolje poznajete svoje dete” – tim stavom potvrđujete koliko nemate pojma o pojmu. Ne možete shvatiti sa kakvom mukom neki prosvetni radnik na nekim otvorenim vratima sluša takve što “najbolje poznaju svoje dete”. Jer on gleda vaše dete u drugom socijalnom kontekstu o kom vi, izvinite što vređam vaša roditeljska osećanja – nemate pojma.

A nemate pojma jer vam deca ne govore deseti deo onog kroz šta prolaze. I to nema nikakve veze sa ljubavlju. Nemaju kapacitet da vam objasne kroz šta prolaze, u socijalnom kontekstu u kom je nasilje potpuno normalizovano. 

I ne, nemojte slučajno biti dovoljno glupi da pomislite – pa tako je bilo i kad sam ja odrastao. Samo mi poverujte da je neuporedivo. Dugo sam se time, po nesreći, bavila. Neuporedivo je. Vaša iskustva iz vašeg detinjstva i tinejdžerskog doba su ništavna, irelevatna. Zaboravite ih. Ona vam neće pomoći da razumete ko vam je dete niti u kakvoj sredini živi kad napusti kuću.

Upamtite dobro sledeće. Vaše dete u socijalnom sistemu škole okupira jednu od četiri moguće uloge: žrtva, nasilnik, pomagač, posmatrač.

Ne postoji peta. Ne lažite se da postoji.

Prvo pitanje koje si postavljate glasi – kojoj grupi moje dete pripada? Ne znate? Savetujem da saznate što pre.

Evo, da ne pričam uprazno, imam troje dece.

Prvo dete – posmatrač.

Drugo dete – žrtva.

Treće dete – pomagač.

Ta tri prethodna reda – to je kratka priča za pametnog tumača. Treće dete je videlo stariju sestru kao žrtvu. Zbog toga je ono danas pomagač. Da se to iskustvo nije dogodilo – možda bi i ono bilo posmatrač. Možda ni ja ne bih ovo pisala.

Prvo saznajte ko je vaše dete. 

Dakle, mantra. Ponavljajte u sebi dok ne shvatite: “ja o svom detetu ne znam ništa.”

I to će biti dobar početak saznavanja.

Sa decom pričajte svaki dan. To vam niko ne kaže tako precizno. SVAKI DAN. Svaki dan mora da se razgovara o tome šta im se tog dana desilo. Dakle ciljano – šta se desilo, kako su se osećali zbog toga. To je deo onog što ne razumete – frekvencija, učestalost. Jer njihovo vreme, vreme njihove generacije, protiče drugim tempom, neverovatno brzim. Ono što smo mi u njihovim godinama od utisaka sakupljali za mesec dana, oni sakupe za dan. Naučite ih da sve to istresu na vas, svaki dan. Iscrpeće vas, ali poverujte da je neophodno. Aktivno slušajte, postavljajte pitanja. Ne svaki drugi ili svaki treći dan. Svaki dan. Svaki dan.

Jer za tri meseca nepažnje izgubili ste dete. Ne za tri godine. Za tri meseca. 

I poverujte – psiholozi o ovome uče kao i vi, u hodu. Oni su danas kao zubari na ratištu. Oni među njima koji to ne shvataju – nisu dobar izbor da pomognu vašem detetu. Ako vašem detetu treba stručna psihološka pomoć – nađite mu psihologa koji je dovoljno pametan da zna koliko ne zna. Takav možda nešto i pomogne, jer su mu alarmi uključeni i mozak mu radi. Ostali – koji veruju u naučene istine – u ovom kontekstu nisu efikasni.

Razumite da vaša deca nikad nisu nasamo. U njihovom pametnom telefonu su u svakom trenutku svi ostali. Dakle ako je vaše dete žrtva – ono je to i dok sedi sa vama u dnevnoj sobi a na nekom je četu. Ako je vaše dete nasilnik – važi to i za njega. Možda ponižava nekog dok vi mešate salatu u kuhinji. Ako je vaše dete posmatrač – ono to čita, prima u sebe i odlučuje da ignoriše. Od svih uloga – opet mi poverujte – samo će vam pomagač reći šta se događa. Jer pomagač je gnevan – i iz njega će to izbiti. Reći će – ne mogu da verujem, kakav kreten, uradio je to i to, napisao je to i to… problem je što je pomagača malo. Oni su najmalobrojnija grupa. Zato i ne znamo šta se događa.

Zašto ih je malo? Zato što je ta uloga u društvu najobezvređenija. Decu učimo da budu posmatrači i gledaju svoja posla jer i većina nas tako ide kroz život. Pomagači su budale koje se mešaju. Pa ipak – od njih sve zavisi. Da ih je u socijalnom sistemu OŠ “Vladislav Ribnikar” bilo više – do ovog ne bi možda došlo. Zajebana je to pomisao, i opasna, jer možda je onda ipak do nas.

Rešenje za normalizaciju društva krije se u odgajanju pomagača. Pomagač se gaji primerom. Da se ne lažemo – morate i vi ponekad biti pomagač i dati primer detetu. Morate vi biti utočište nekom potrebitom. Ne možete vi gledati uvek samo svoja posla.

Morate vi aktivno kreirati sadržaj koji će u vašoj deci izgrađivati vrednosti. Jer danas, ispod slike K.K.-a deca ostavljaju imena likova pucača iz domaćih serija. Likova koji žive od prodaje droge, ali ih život za to ne kažnjava. Ne morate to cenzurisati, samo ih morate vi naučiti da je to sve jedno veliko sranje, jer takvi sadržaji ne zaslužuju bolji opis. Naučite decu da takve sadržaje plasiraju kukavice. Jer to je jedina prihvatljiva kvalifikacija za ljude koji stoje iza tih sadržaja. Društveni oportunisti – dakle kukavice. Nema hrabrosti u preprodaji narkotika i pucačini iz pokreta. A posebno nema hrabrosti ni integriteta u produkciji sadržaja koji takve likove predstavlja kao nosioce narativa, one koji vode radnju i glavni su, sa kojima treba da se identifikujemo. Hrabrost je nešto drugo. Naučite ih šta.

To znači da morate vi kreirati paralelan konkurentni sadržaj. To će tražiti vaše ozbiljno promišljanje i kreativnost. To će tražiti vašu žrtvu – jer odustajaćete od onoga što vas interesuje ili odmara zarad toga. Verujte, isplatiće se. I verujte da to morate biti vi, ne može to niko drugi.

To zavisi od vas. Mi sedimo sa decom i pogledamo neki starinski film sa pravim, punokrvnim herojima i borcima za pravdu. Pogledamo stotinu takvih filmova. Pokažemo im svaki put razliku.

Završimo svako filmsko veče poukom brkatog Banijca Nidže, koji je među onima koji su meni formirali vrednosti:

Rode, ovo su ljudi, a ovo su kontejneri. Nauči da ih razlikuješ.

Vi možete raditi sa decom nešto drugo, ne znam, nisam vam u koži.

Ali učinite sve da vam deca naposletku ne postanu kontejneri. Ne da učinite sve da budu lekari, advokati, sportisti, biznismeni, kuvari, glumci, automehaničari, jutjuberi, manekeni, sveštenici, zubari, veterinari. To nije vaš zadatak.

Nego da budu ljudi. A ne kontejneri. To vam je dovoljan zadatak, ne opterećujte se u životu drugim zadacima. Dosta eto taj jedan da obavite pa da mirno odete tamo kud svi idemo.

Jer je to danas podvig, a ne nešto što se podrazumeva.

Ajd sad hrabro dalje, u drugi dan posle.

Ljeto kada su u Sarajevu posljednji put sudili pjesnicima

Suđenje započinje u ponedjeljak, 18. srpnja. Ljeto se bliži vrhuncu, grad se prazni, radni se narod spušta prema jugu, pune se radnička odmarališta po Dalmaciji, vrve ljudski mravinjaci po plažama Makarske rivijere, Sarajevo je u Trpnju, Sarajevu je u Orebiću, Sarajevo je na Stradunu. Sarajevo je posvuda, osim tamo gdje bi trebalo biti. U gradu je žega, koju na čas, na samo nekoliko trenutaka, razblaži vjetrić s planine, što puhne u dah-dva, svjež, i leden u slutnji, naježi kožu, dozove vazda istu pomisao kako je dobro da smo još uvijek tu, a ne na moru. Taj vjetar, koji i nije vjetar, svake godine se javlja u mjesecu julu, nema ga ni u jednoj prognozi vremena niti meteorološkom izvještaju, puhne dva-tri puta u danu, a mi ga dočekujemo u bašči Pozorišne kafane ili ispred Hotel Pošte, tu on mora proći, gdje po vas dan sjedimo, usitno razgovaramo, prepiremo se i tiho, svatko za sebe, strahujemo oko budućnosti. Posljednje nam je ljeto pred vojsku, jednima posljednje, drugima u društvu pretposljednje, i započinje sezona neponovljivih stvari. Ovo vrijeme koje nam je još preostalo trebali bismo u nešto vrijedno uložiti. Trebali bismo ga provoditi na najbolji mogući način, tako da imamo poslije što pamtiti. Ali nam se snedalo, pa samo čekamo i čekamo, premještamo se iz bašče u bašču, iz birtije u birtiju, i lovimo taj dah-dva, što duhne odozgor s planina, od Jahorine, Treskavice, Igmana, Bjelašnice, na čas rastvori ljetnu vrućinu, razmakne je kao tešku plišanu zavjesu, pa nam zaledi krv u žilama.

A noću, jer mi ni noću ne idemo kući, nego naokolo tumaramo po kafićima, od Čenge do Bugattija, pa po studentskim klubovima koji i usred ljeta rade, mjerkaju nas s pustih uličnih raskrsnica milicioneri u paru, virkaju iz memljivih austrougarskih haustora genteri u svojim smiješnim civilkama. I jednih, i drugih više je nego inače. Znamo zašto ih je više, u ponedjeljak počinje suđenje, ali ne bi se reklo da nas je briga. Naše društvo, gimnazijsko, pankersko, kafansko, čine mladići i djevojke iz građanskih obitelji, redom je to ona besmrtna srednja klasa, visokoobrazovanih roditelja, što su se rađali neposredno pred Drugi svjetski rat ili tokom rata, gotovo u pravilu članovi partije. Ima nas od sve tri nacije, pa i od poneke četvrte, smiješani smo onako kako se u godinama mira, ekonomskog prosperiteta i jednopartijskoga bosanskog ravnovjesja ispremiješalo sve sa svačim, ali tako da u tom miješanju svejedno ostaje prepoznatljivo što je od čega poteklo. Među nama je dvoje, možda i troje, koji imaju nenu i dedu, stariji tradicionalni svijet, dedo u pravilu ateist, možda stari partizan, a nena vjernica, svakodnevno klanja, posti Ramazan. Ali ne čini to neku naročitu razliku: ni njih se, kao ni nas ostale, suđenje ni na koji način ne tiče. I njima je komičan taj noćni višak drotova u paru, komični su im genteri, a na kraju krajeva, i te dobre i drage nene, koje suču najbolje pite i bureke u gradu, i vjeruju u kojekakve natprirodne pojave, i one su, skupa s dedinom partizanijom, dio nekoga komičnog jučerašnjeg svijeta. Budućnost je nešto drugo! I mi smo definitivno nešto drugo.

Ono o čemu u tom trenutku ne razmišljam, ali o čemu ću vrlo intenzivno misliti četrdeset godina kasnije, jest da se posve razlikuju i dva moja doživljaja istoga povijesnog događaja: dok ovako gluvarim po Sarajevu, pa se premještam iz jedne u drugu kafansku baštu loveći dah planinskog vjetra, i noću pijan tumaram niz Titovu bezglasno se podsmjehujući narodnoj miliciji, suđenje me se baš nimalo ne tiče, doživljavam ga kao scenu iz crtanog filma, ali dok sam na Sepetarevcu, svejedno je li taj dan teta Almasa navratila ili nije navratila, suđenje osjetim u vlastitom želudcu, tiču me se ti nepoznati ljudi, znam da ću njihovu sudbinu skupo plaćati i da sam nekom još uvijek neopisanom vezom trajno povezan s njima. Razlika između ta dva doživljaja na neki je način i razlika između dvije strane kućnog praga. S jedne sam strane ovo što jesam, a s druge sam netko sasvim drugi. U tom će opasnom procjepu jednom započeti rat.

Nedžada Latića u ljeto 1983. nisam poznavao. Ustvari, nisam poznavao nikoga iz tog svijeta, koji se nije dodirivao s našim svijetom. Oni su išli u vjerske škole, stanovali su po nekim đačkim domovima, internatima, sjemeništima, ili kao podstanari u nekim podtrebevićkim kućercima i stanovima do kojih naša noga nikad nije doprla. Stigli su iz provincije, sa sela i s planine. Čitali su drukčije knjige nego mi, slušali su neku drugu muziku, u kino nisu išli na iste projekcije kao mi, nije ih bilo u kinoteci… Te ljude ću, pa tako i Nedžada Latića, upoznavati godinu dvije pred rat. S nekima od njih družit ću se u ratu. 

Džemaludin Latić, Nedžadov stariji brat, onaj je dvanaesti, naknadno uhapšeni, kojem će se suditi u ovom procesu. Autor jedne pjesničke knjige iz 1980, naslova “Mejtaš i vodica”, koju imam na Sepetarevcu, i među je nekoliko, po mom doživljaju stvari, najdojmljivijih pjesničkih knjiga objavljenih u Sarajevu posljednjih nekoliko godina. I sam sam pjesnik u nastajanju, ili mi se barem čini da ću biti pjesnik, pišem i u tom što napišem skoro da nalazim ispunjenje, čini mi se da nisam romanopisac ni pripovjedač, mislim da to nikada neću biti. Možda ću, tako mi se tad čini, pisati dramske komade na Beckettovom tragu. Ustvari, mogu to sad reći, nije me više sram o tome govoriti, htio bih – mislim to sa sedamnaest godina – pisati dramske komade koji će istovremeno biti paradoksalni, beznadni i slobodni od forme kao Beckett, i intenzivno životni i svakodnevni kao Čehov. Hoću li ja to moći? Vjerojatno neću! Ali pjesme već pišem, i važan mi je Džemaludin Latić, važna mi je ta njegova mala knjižica…

Nedžad, pak, on je prolazio iste vjerske škole kao i Džemaludin. Uskoro će postati novinar, a nakon rata i vrlo zanimljiv prozni pisac, ali uvijek u sjeni starijeg brata. Trajno neprihvaćen, neshvaćen i nepročitan od obje strane u svim unutarnjim društvenim sukobima i previranjima. Nevoljen od desnih i lijevih, primitivaca i građana, obrazovanih i neobrazovanih, Nedžad Latić zanimljiv je, meni i danas drag, svoj čovjek. Bez njega ova bi povijest bila nepotpuna, ovi bi romaneskni manevri o 1983. mjestimično bili neodrživi, jer Nedžadu Latiću dugujemo saznanje o onom što se iznutra zbivalo, i kako je, zapravo, izgledao montirani politički proces tim ljudima i njihovim obiteljima. O tome, naime, nitko više neće pisati: jedni neće zato što ne znaju, drugi neće zato što će ih biti sram, dok će treći lagati, a četvrti će se lažno predstavljati.

U jednome novinskom feljtonu – negdje ga imam izrezanog, spremljenog pa zagubljenog… – koji je zatim naokolo citiran i prenošen, pa ga u dijelovima nalazimo i po internetu, Nedžad Latić precizno opisuje atmosferu i raspoloženje u Sarajevu, među vjerujućim muslimanima, te učenicima i profesorima medrese. Njemu dugujemo i jedine opise procedure suđenja, započetog u ta gluha ljetna doba. Suđenje je bilo javno, u sudnicu se ulazilo s propusnicama – bio je to papirić  ovjeren potpisom predsjednika Suda – a svaka od trinaest obitelji trinaestero optuženika mogla je dobiti najviše tri propusnice. Otpočetka pristigli su strani novinari, uglavnom dopisnici velikih zapadnih novina i agencija, koji će na određeni način činiti protutežu domaćoj propagandnoj mašineriji. Kao zastupnici obrane pojavili su se advokati iz Sarajeva, Beograda, Zagreba, Prištine, različitih nacionalnosti, a među njima i neka od najmarkantnijih društvenopolitičkih i jurističkih imena epohe poput Rajka Danilovića, bivšeg političara i partijskog radnika, smijenjenog za sječe srpskih liberala 1972, koji će o ovom suđenju napisati i knjigu. 

Cilj obrane bio je da se suđenje učini što vidljivijim i prisutnijim u javnosti, dok je cilj bosanske države i Partije, predstavljene u Tužiteljstvu i Sudu, bio da se spektakl izbjegne pod svaku cijenu. Bližile su se Zimske olimpijske igre, i Jugoslaviji, a naročito bosanskim komunistima, nisu trebali belaji sa svijetom. Važno je bilo predstaviti se u najljepšem svjetlu, kao zemlja bratstva i jednakosti. A Sarajevo, ta ubava Planinska metropola, u kojoj su izmiješani otomanski i habsburški graditeljski stilovi i tradicije, sa socijalističkim modernizmom Titova doba, kao začudan europski grad u kojemu će ljudi sa Zapada i Istoka vidjeti ono što se u kulturološkim, zemljopisnim i turističkim stereotipima ne viđa: snijeg po kupolama džamija, pahuljice koje se strmoglavljuju niz k nebu upravljene olovke minareta, i neki pitom, drag i gostoljubiv svijet koji slobodno, u zemlji socijalizma s ljudskim licem, ulazi u svoj hram na molitvu. I kako to onda pomiriti s montiranim političkim procesom, kakvih te 1983. nije više bilo ni u zemljama iza željezne zavjese?

Nedžad Latić opisuje kako u taj ponedjeljak, 18. srpnja, čeka pred ulazom u sudnicu. Svi drugi su već ušli, njega ne pušta sudski policajac Ratko, koji na tom mjestu redovno stražari, kaže mu neka čeka, i on sad čeka. Pusto je, nema nikoga i nikoga zapravo nije briga za ono što se događa. Radni je narod na moru, blagodati socijalizma pri svojim su vrhuncima, uživaju Sarajlije u hladu svojih dubrovačkih, peljeških, makarskih vikendica. Sirotinja i komunarci kod sebe su, u Neumu. I koliko god će već za pet-šest godina, pa za deset, dvadeset i četrdeset, biti gužve oko ovog procesa, u ovoj sudnici i ispred nje, pa će tisuće i desetine tisuća njih po sportskim dvoranama, trgovima i stadionima slušati govore prvooptuženoga, danas nikoga nema i nikoga nije briga. Osim njega, kojemu su u uze bacili brata, i sad će mu suditi. A kako je brat u pitanju, odjednom je i njega briga za sve koje su isto tako zatvorili, pa će im isto tako suditi. To je logika socijalizma. A to je, na neki način, i logika ovoga grada: vjerujući su u njemu još uvijek manjina, naročito mumini, oni pravovjerni, a većina ovdje samo dahne dušom što nije u manjini, pa manjinu prepusti njezinoj sudbini. I još se čudi, ta većina, ako bi se manjina opirala.

On se opire, i zato tu sad čeka. A onda se iza stupova, iza imitacije antičkih stupova, karakterističnih za zgrade u kojima se nekome zbog nečega sudbi, pojavljuju muškarci u civilu, zbog nečega veoma bijesni, jedan od njih, čovjek s brkovima, viče: “Sad ćeš ti vidjeti svoga boga!”, pa Nedžada čvrsto grabi pod ruku, a oni drugi grabe jedinog uz njega kojeg nisu pustili u sudnicu, Nuriju Milića, živopisnu osobu, koja kao da je izniknula iz svih onih sarajevskih romana koji nikada neće biti napisani, “Marš! Marš! Pustite me!”, gnjevi se na njih Nurija, koji je tu jedini odistinski slobodan čovjek, slobodan od ljudi i od pameti. Nedžad prepoznaje brku koji mu sadistički gnječi mišicu, u nekom ga pravedničkom, ali uzaludnom očaju desetljećima kasnije imenuje. To je Meho Hadžimešić, sin Murata, nekadašnjeg sekretara Medrese, vjerske škole u koju  su išli i Nedžad i njegov brat. Misli, posve krivo Nedžad, da će to razotkrivanje naškoditi Mehi nakon što je manjina postala većinom, jer ne shvaća da je uz sadista Mehu i sav taj svijet koji se skupa s njime presaldumio i preokrenuo, i da se njihovim razotkrivanjem može navući samo novi jad na sebe i na sve svoje. U ovom gradu trebalo je znati kako se uvijek ostaje u većini. 

“Vodi ga Rusmiru!”, zaurlao je na nekoga Meho, pa su Nedžada vodili Rusmiru, tojest Rusmiru Hadžiosmanoviću, navodi precizno Latić, i onda ga je taj ispitivao u svojoj kancelariji, u kojoj je svirala muzika, moderna, od vremena, i bila je tu još neka ženska, s kojom se Rusmir uz muziku zabavljao. “Da vidim i tu ptičicu!”, dobrodušno se našalio, “Šta si skrivio?”, upitao je. “Ništa!”, odgovorio je upitani, a taj odgovor vrlo običan, malo je onih koji ga u Bosni i u Sarajevu pred milicionerom u nekoj prilici nisu izgovorili, u sebi kao da ima nešto od pobune dvojice Selimovićevih junaka, Ahmeda Nurudina i Ahmeta Šabe. Nije li nepromišljeno oholo na isljednikovo pitanje što si skrivio odgovoriti: baš ništa?

Ali ta kratka epizoda iz dokumentarističkog svjedočenja Nedžada Latića o procesu u kojem je suđeno i njegovom bratu, možda je i najdojmljivija od svega što je Nedžad posvjedočio zbog onoga drugog kojeg nisu pustili u sudnicu: Nurije Milića. “Nuriju su ljudi poznavali kao ludu, Bože me oprosti, koji je čitav život prodavao tespihe i hamajlije ispred Begove džamije.”, tako ga opiše Nedžad pri prvom spominjanju. To lice, tu krupnu a nemoćnu figuru mlađega muškarca, koji svakoga zna, i svi njega znaju, pa malo glasnije razgovara s ljudima po Saračima i pokrajnjim čaršijskim sokacima, viđao sam tih godina kad god bih prošao Baščaršijom, premda nisam znao ni tko je, ni što radi. To ću na kraju saznati, kad njega više ne bude. Živio je kao beskućnik, spavao po parkovima i čaršijskim magazama, prodavao vjersku galanteriju, knjige i novine, i bio jedan od onih osobenjaka kakvih je po raznim sarajevskim kvartovima i mahalama bilo, koliko ih u pamćenju uspijevam izbrojati, barem desetak. Većinu se znalo po nadimku, ili po nekoj markantnoj osobini, po nekakvoj legendi ili priči. I obično je svaki od njih imao jasno određenu i ograničenu putanju po kojoj bi se kretao: Nuriju, recimo, nikad ne bih sreo izvan Čaršije i starih dijelova grada.

Svaki taj čovjek u svojoj se mahali, u svom dijelu Sarajeva, držao kao domaći. Neki su, poput njega, bili glasniji, rječitiji, jezičaviji. Drugi su govorili malo, ili su šutjeli. Jedni su bili razumni, samo što im je razum bio jedva malo pomaknut, iščašen kao u Nurije, dok su oni drugi znali biti sasvim izluđeni, ili vječito pijani, mahniti od života i od nekoga svog životnog jada, koji obično ne bi dopro do nas, nego bismo ga tumačili nekim svojim izmišljenim pričama, koje s njima, nesretnicima, nisu imale ništa, ali onda bi iz njih, najmahnitijih, najednom progovorio razum, iz njih bi zasjala neka Božja svjetlost. Pa bi se to onda pričalo i prepričavalo! O tim bi ljudima, sarajevskim obespamećenim i raspamećenim čudacima i drukčijima, gotovo redom muškima, jer kad bi se takva žena pojavila, nestajala bi, nesretnica, brzo, vrijedilo napisati knjigu priča. Ali ne toliko da bi ih se pretumačilo u književne likove, nego da bi se prikazao jedan nadasve zanimljiv efekt što su ga svojim načinom života, životnim energijama i postupcima, stvarali ti ljudi. Naime, oni su, redom, svaki na svoj način, ljude u svojoj okolini, u svojoj mahali i kvartu, doživljavali kao sebi bliske, kao srodnike. A ulicu u kojoj su živjeli, mrežu sokaka, bašči i zabačenih periferijskih ledina, svu svoju čaršiju, ili gradski kvart, kao vlastiti dom. I onda bi se, zahvaljujući njima, i za druge stanovnike stvarala intima mahale, rađao bi se iz ničega prostor dvorca s nebom umjesto stropa, u kojemu su svi živjeli, dijeleći zajedništvo kakvo nigdje u životu neće naći. Imaginarni kućni prag, koji je ležao negdje na dnu ulice, dolje ispred nebodera, kod škole, na nekom zamišljenom ulazu u mahalu, bit će i najmarkantniji kućni prag koji će u životu imati. A niz pripovijesti, ako ih bude imao kome pripovijedati, ili ako kojim slučajem u životu postane pisac, koje iz takvog doma ponese postat će najveće njegovo bogatstvo. Eto, tome su služile gradske lude, čudaci, beskućnici i ludaci iz naših mahala i kvartova.

Nurija Milić je, dok su ga odvlačili iz zgrade – jer njega neće ispitivati, njemu ne trebaju isljednici, njemu se nema čime prijetiti, Nurija je ovdje jedini slobodan čovjek – gnjevno je uzvikivao: “Ne dam ja svoje muslimane!” On je, govori Nedžad, a to što kaže po svoj je prilici istina, jedini u Sarajevu tog ljeta javno protestirao protiv uhićenja i suđenja. Samo što se taj njegov protest u povijesti grada neće računati. Ali hoće u ovoj romanesknoj vježbi o 1983. godini! Hoće, računat će se u književnosti, općenito.

Nurija, beskućnik, marljiv čovjek, vjerujući musliman, poput kakvog evlije, narodnog sveca i pravednika, nije imao ništa. Pa tako po općem, naravno pogrešnom mišljenju, nije imao ni pameti. Rodom odnekud od Rogatice – odakle je i teta Almasa – zabio si je u glavu da će u rodnom kraju graditi džamiju. Bit će da su mu se ljudi smijali, čuj Nurija gradi džamiju!, od takvih ludih ideja i takve šege živjelo se u to vrijeme po sarajevskim ulicama, ali Nurija će, bogme, do 1987. u selu Mahala podići svoju džamiju. Uredno će, od svoje sirotinje plaćati radnike, oni će mu graditi, kao što bi gradili svakome drugom, pa će mu sazidati i mali, ali uredno oblikovani minaret, nakon čega će Nurija plaćati imama da u njegovoj džamiji drži službu. A kako ju je podigao na dobrom mjestu, tako da prema njoj gravitiraju tri rogatička sela, bilo je i vjernika. Sam Nurija bi išao po selima i mamio djecu na vjersku poduku, dijeleći im čokolade i sokove. Sve je on to činio za svoj trošak, od svoje volje i s idejom o kojoj mi, zapravo, ne možemo ništa znati. Čovjek nikako ne može znati u što drugi čovjek vjeruje. A to kako drugi čovjek vjeruje, pogotovu ne može znati, jer ne znaš pouzdano ni to kako sam vjeruješ. Ali, eto, Nurija Milić je vjerovao. I imao je neku poštovanja vrijednu misao o svojoj ulozi na zemlji.

Priča s njim dalje će ići ovako: iznenadni početak rata u ovom dijelu Bosne zatekao ga je na nekoj dženazi u Rogatici. Nije se više mogao vratiti u Sarajevo, nego je ostao s narodom, s kojim će kasnije završiti u izbjeglištvu u opkoljenoj zoni Goražda. Tu će, nesretnik, iste 1992. i umrijeti. Mlad čovjek je bio, tek je pedeset i jednu napunio, a umro je, kažu, jer nije mogao preboljeti to što su mu četnici spalili džamiju.

Ali do tog vremena, nesretnijeg mnogo od ovog za kojega Nuriju Milića izbacuju iz zgrade suda, dok on viče “Ne dam ja svoje muslimane!”, proći će devet godina. I u tih devet godina, za kojih će Nurija doživjeti najveću svoju sreću, ali i najveću, konačnu nesreću u životu, sve će se u Sarajevu i sa Sarajevom promijeniti. Jedna će manjina postati većina, dok će se prva većina pretvoriti u manjinu. Ili će se, što je mnogo češći slučaj, mimikrijski preobraziti, poput kameleona, poput vojnika u prašumi, i postat će dio političke, vjerske i nacionalne sljedbe prvooptuženoga u Sarajevskom procesu. Nedžad Latić, kojemu dugujemo pripovijest o Nuriji, kao i njegov brat Džemaludin, u prvi mah će postati prvaci i vođi tog općenarodnog preobražaja, da bi ubrzo, i jedan i drugi, svaki na svoj način, postali njegovi otpadnici. Mnogo godina kasnije, u nekim mračnim predjelima Sarajeva koje ja više neću poznavati, jer ću biti iz njega izgnan voljom bivših prijatelja i poznanika, koji su bezbolno prešli put k većini, Nedžada će prebijati, a neke će novinarske organizacije na to upućivati svoja mlaka priopćenja. Kako to već biva posvuda u našim krajevima. Običan svijet, pak, koji se na sve lako navikava, i spremno pridonosi svakome novom zlu u ime naroda ili u ime države, prebijanje Nedžada Latića promatrat će jednakim okom i mjerilom kao što bi nekad promatrala zlostavljanje Nurije Milića.

U procesu protiv dvanaestero muslimana i trinaestog Alije Izetbegovića suđeno je dvoje pjesnika. Uz Džemaludina Latića, autora knjige “Mejtaš i vodica”, učenika i studenta sarajevskih vjerskih škola, rodom i zavičajem iz duboke bosanske provincije, koja se Sarajeva uglavnom i nije ticala, i koju je Sarajevo, kad god bi mu ustrebalo, doživljavalo kao najdalju i najzatureniju tuđinu, sudilo se i Meliki Salihbegović. Ona je drukčiji slučaj od Latića. Pa iako je svaka, pa i najneznatnija ljudska egzistencija, svako, najmanje i sebi samome najdosadnije čeljade, slučaj za sebe, znatniji u svojoj jedinstvenosti od svih drugih slučajeva, u životu te žene bilo je nečega što ju je sasvim izdvojilo iz grada i vremena u kojima je rođena. Rodom Sarajka, godišta onog prvog, 1945-og, otišla je studirati u Zagreb, gdje je završila političke nauke, usporedo studirajući komparativnu književnost i filozofiju. Postdiplomski je iz suvremene filozofije pohađala u Sarajevu, da bi zatim, kao stipendistica francuske vlade, studirala u Parizu. Magistrirala je na ontologiji moderne umjetnosti, bavila se Gastonom Bechelardom. Krajem šezdesetih je, kako se pronosilo sarajevskim književnim krugovima, a onda i sedamdesetih, Melika bila jedna od onih ikoničnih djevojaka, kakvih biva u svakoj generaciji, neuhvatljivih, nedodirljivih i pametnijih od svega muškog oko njih. Vrlo autoritativna, jaka i nadmoćna, vozila je, pričalo se, spačeka, i širila duh intelektualnog Zapada u gradu koji je još uvijek počivao svojim dubokim socijalističko- samoupravnim snom. Pisala je, i objavljivala, neku neobičnu poeziju i vrlo kratku prozu, snimala eksperimentalne dokumentarne i televizijske filmove. Bila je udana za Ivu Kneževića, sarajevskog Hrvata, s njime je imala sina. Bio je to život visokoobrazovane i samosvjesne žene, koja je pomalo i dominirala svojim naraštajem.

Promjena, o kojoj nije uputno ni pristojno suditi mimo onoga što je izvana mogla značiti, događa se 1978. i 1979. godine, otprilike kad se zbivaju islamska revolucija i prevrat u Iranu. To što se Melika okrenula Bogu danas znači jedno, ali je u ono vrijeme značilo nešto sasvim drugo. I opet je tu riječ o odnosu većine prema manjini: kada bi se u Sarajevu, usred komunističke Jugoslavije, u doba visokog standarda, sveprisutne materijalne sigurnosti i kolektivne bahatosti, žena koja je prethodno prepoznavana kao ateistkinja, slobodnog ponašanja i otvorenih životnih nazora, okrenula Bogu i islamu, to je već moralo izazvati svojevrsni skandal u čaršiji, mahali i komitetu. Premda je sloboda vjeroispovijesti bila zajamčena, ta sloboda nije podrazumijevala mogućnost da se većinci slobodno preobražavaju u manjince. Osim toga, Melika ne samo da nije prikrivala svoj preobražaj, nego ga je učinila javnim, na isti onakav način na koji je svoje intelektualne pozicije, mišljenja i stavove ranije činila javnim. Otkrivši Boga, ona nije žrtvovala ni svoju slobodu, ni svoj karakter. 

Sredina, koja je umjela biti vrlo uska prema onima koji bi se odlučili razlikovati, ili im je, naprosto, sudbina bila takva da se razlikuju, Melikino spoznavanje Boga spremno je, i odmah, oglasila kao silazak s uma. A sići s uma istovremeno je i sramota, i općenarodni cirkus i zabava. Te što je najvažnije: sumasišavši ili sišavša rasterećuje naše svijesti i savjesti od koječega što na njima nosimo. U komunizmu, naročito jugoslavenskom, a u Jugoslaviji pogotovo onom specifičnom, endemskom, sarajevskom, tehnike rasterećivanje svijesti i savjesti raznovrsne su, mahom svirepe, zamaskirane krinkom ideološkog terora. Ljudi, da bi se rasteretili, u ime Partije, te vjere u Tita i Partiju, rade koješta što sama Partija od njih nikad ne bi zatražila. Ni Partija, ni narodna milicija, ni mračna Služba državne bezbjednosti (u Sarajevu ne i – sigurnosti) ne bi insistirali na onoj vrsti ozloglašavanja kojem je Melika Salihbegović otpočetka svojega vjerskog preobražaja bila izložena. Na to je ozloglašavanje ona, naravno, reagirala. Reagirala je na isključivanje iz društva, iz intelektualne i književne zajednice, koje su provodili pojedinci s kojima je do nedavno i sama činila istu tu zajednicu. I tako je distanca rasla, i bivala po nju sve pogubnija i opasnija.

Upisala je, već kao magistar znanosti, osnovni studij orijentalistike, učila je arapski i perzijski jezik, i kršila zakon o zȃru i feredži, što ga je Narodna skupština Bosne i Hercegovine usvojila 27. rujna 1950, kada su tradicionalnim muslimankama, najprije u toj republici, a poslije i u Crnoj Gori, Srbiji i Makedoniji, s glave, lice i tijela, strgnuti dijelovi odjeće, kojima su se stoljećima zaklanjale od pogleda stranaca, i koji su, kao svakom čovjeku njegova odjeća, bili dio njihova identiteta. Učinjeno je to, kako u obrazloženju piše, “da se otkloni vjekovna oznaka podčinjenosti i kulturne zaostalosti žene muslimanke, da se olakša ženi muslimanki puno korištenje prava izvojevanih u Narodnooslobodilačkoj borbi i socijalističkoj izgradnji zemlje i da joj se obezbijedi puna ravnopravnost i šire učešće u društvenom, kulturnom i privrednom životu zemlje”. Jednim je ženama “Zakon o zabrani nošenja zȃra i feredže” donio slobodu, priliku za rodnu i društvenu emancipaciju, i za život u kojemu svaka žena i muškarac imaju jednaku priliku da budu gospodari vlastite sreće i sudbine, dok je drugim ženama ovaj zakon donio ropstvo, obeščastio ih je, ukinuo im mogućnost da izlaze iz kuće, u njihovim vlastitim očima učinio ih je nedostojnim. Vjerojatno je bilo mnogo više onih kojima je zakon donio slobodu, ali kako vrijeme bude prolazilo, i desetljeća se nizala jedno za drugim, ova je zabrana, kao i svaka zabrana koja zalazi u način života i ljudsku intimu, počela rađati nekom zlokobnom i uznemirujućom – neslobodom. Kada se Melika Salihbegović pokrila i tako prekršila “Zakon o zabrani nošenja zȃra i feredže”, riskirala je tromjesečni zatvor, ali je rizik, zapravo, bio neusporedivo veći. U vrijeme kada je ona to učinila, u Sarajevu nije bilo druge pokrivene žene. Ili jest, ali je za razliku od Melike ona nastojala biti nevidljiva.

U tih nekoliko godina, koliko će proći od Melikina obraćanja Bogu i njezina uključivanja u raznorodnu skupinu osumnjičenika, “muslimanskih intelektualaca”, kojima će se suditi u ponedjeljak 18. srpnja, i suđenje će potrajati sve do pred kraj onoga pravog ljeta, da bi u nedjelju, 21. kolovoza bila izrečena presuda, štošta će se odviti između te žene i zajednice kojoj je prethodno pripadala. Sarajevo nije bilo tako veliki grad da se za Meliku Salihbegović ne bi znalo, i da se o njoj, uglavnom nepozvano, kroz tračeve i ogovaranja onih koji su je prethodno poznavali, i onih koji je nikada neće upoznati, ne bi vrlo živo razgovaralo. I u tom razgovoru očuđavalo. A čovjeka se, naročito ako ga dobro ne poznajete, ili ako vas je od njega nešto snažno odbacilo, očuđavati uglavnom može na dva načina: ili ga se pretvara u anđela, u meleka, junaka, biće nadnaravnih vrlina, ili ga se pretvara u đavla. Prvo činimo da bismo sebe okitili njegovim vrlinama, drugo činimo da bismo pokazali kako nemamo ništa s njegovim manama.

Na fotografijama sa suđenja, Melika Salihbegović svaki put je u drugom redu. Njezina krivnja bila je, sa stanovišta tužitelja i Partije, drugorazredna. U prvom redu su sjedili oni koji će nakon izbora u jesen 1990. činiti vlast u Bosni i Hercegovini, tojest njezinu muslimansku, od 1993. bošnjačku nacionalnu komponentu. Meliku su, formalni i neformalni propagandisti i zagovornici unaprijed ustanovljene krivnje optuženih, koju sud samo treba protokolirati i ovjeriti, otprilike onako kako javni bilježnici ovjeravaju nesumnjivo autentične pravne spise, koristili kao živi dokaz i potvrdu fanatizma cijele skupine. O tom fanatizmu se, na osnovu urbanih legendi, tojest općeraširenih tračeva o Meliki, govorilo tiše ili glasnije, čim bi to nekome zatrebalo, ili čim bi šutnja o samom procesu, građanima počela bivati nepodnošljiva. O tom su fanatizmu pisale zapjenjene i bijesne sarajevske novine, na čelu s besmrtnim dnevnim listom Oslobođenje, tim fanatizmom krv nam je u žilama ledila Televizija Sarajevo. U skladu s nacionalnim ključem, prvogovornici, glavni izvjestitelji i komentatori, tužitelji, suci i veliki inkvizitori bili su redom ljudi muslimanskih imena i prezimena. Pojedini nisu ni bili članovi Partije. Pojedini su bili ozbiljno upućeni u znanja o islamu. A presuda, ona je unaprijed bila upisana svakom, ili skoro svakom od trinaestoro optuženih. Nedžadu Latiću sugerirao je to i advokat Rajko Danilović. Na obrani je samo da proces učini što eksplicitnijim i javnijim, jer će na taj način položaj budućih osuđenika biti prisutniji u svijesti zapadnoga svijeta i jugoslavenskih zagovornika slobode i demokracije, koji su, ni to nije nezanimljivo, u ljeto i jesen 1983. živo postojali samo u Beogradu. Neki od onih koji su u Beogradu potpisivali peticije za Aliju Izetbegovića i njegovu skupinu nepunih će se deset godina kasnije pretvoriti u vođe pokreta koji će voditi rat za uništenje naroda kojem će se Alija naći na čelu. Organizator peticije bit će sam predsjednik države koja će stajati iza tog rata. Drugi, pak, također iz Beograda, s iste te peticije, postat će nemoćni vođe antiratnog pokreta, Alijini zagovornici i podržavatelji. U Zagrebu nije 1983. bilo nikakvih peticija u vezi Sarajevskog procesa. Osim što je Nikola Muslim, odvjetnik iz brojnih političkih procesa u sedamdesetima, nastupio kao jedan od branitelja, i što se Start – ako me sjećanje ne vara, raskošno bio raspisao o samom suđenju.

Džemaludin Latić osuđen je na 6 i pol, a Melika Salihbegović na 5 godina zatvora. S njihovim su uzništvom bosanske komunističke vlasti pred svijetom i Europom imale više problema nego s preostalih jedanaest osuđenika, uključujući i vođu skupine Izetbegovića. Koliko god pokušavali ozloglasiti Džemaludina i Meliku, u čemu im je od pomoći bila i sarajevska književna čaršija, za svijet to su dvoje bili samo pjesnici. I dobra je u to vrijeme bila računica svijeta, koji je sasvim ispravno jugoslavenske pjesnike u zatvoru te 1983. mjerio istim mjerilima kao i sovjetske, rumunjske, kineske zasužnjene pjesnike. Građanima je, pak, u Sarajevu i diljem ove zemlje, to išlo na živce. Njima se, naime, kao i majmunima u zoološkom vrtu, činilo da su oni slobodni, i da žive u najslobodnijoj zemlji na Istoku i na Zapadu, a neslobodni su ustvari oni koji naše vlasti optužuju da pjesnike drže u zatvoru. Ako je već tada netko u toj zemlji i imao problema sa zatočenim liricima, imao ih je na isti onaj, naravno sasvim pogrešan način na koji će, četrdesetak godina kasnije, imati s njima problema. Danas, u današnjem Sarajevu, građanska će većina biti protiv komunista koji su hapsili Džemaludina i Meliku, ali će na sve načine braniti i opravdavati komuniste koji su hapsili Gojka (Đoga). U Zagrebu, pak, Vlado (Gotovac), koji 1983. provodi na slobodi, ali bez putnog lista i prava na objavljivanje i javno istupanje, mučenik je komunističkog režima, ali Džemaludin i Melika to, možda, i nisu, dok će u Zagrebu i Sarajevu svatko tko 2023, ili neke od budućih godina, ustvrdi da su Gojko Đogo i Vojislav Šešelj bili mučenici režima, biti proglašen za narodnog neprijatelja i četnika. Ako ni zbog čega drugog, a ono zbog onog što će Gojko i Vojko pisati, govoriti i raditi kada nekoliko godina kasnije započne rat. Ali kako čovjek može biti kriv za nešto što još uvijek nije učinio? Kako čovjek može biti kriv za ono što će učiniti u budućnosti? Ili kako njegovo ponašanje u budućnosti može amnestirati njegove mučitelje?

Koješta je u životima ovih ljudi, od kojih su mi neki u mislima bliski, premda smo po svemu u životu ostali udaljeni, posljedica djelovanja njihovih mučitelja. Koješta je od onoga što će oni u budućnosti krivo ili zlo učiniti zlo djelo Partije, države i građanstva, koje je iz hladovine svojih ljetnih vikendica pratilo kako u njihovo ime sude pjesnicima. I nikada, sve do trenutka kada su Meliku proglasili za mučenicu, a sebe za dionike i suvlasnike njezina mučeništva, nisu osjetili ni trenutak srama što su joj se prethodno rugali, što su je ismijavali i što su na nju projicirali vlastito zlo. Oni koji su 1983. prelazili na drugu stranu ulice da se ne moraju pozdraviti s Vladom Gotovcem, pjesnikom na slobodi, desetak godina kasnije postat će njegovi adoranti. Muka s 1983. godinom je ta što podsjeća na dvoranu iskrivljenih ogledala, u kojoj se, iskrivljena i izobličena, zrcali budućnost.

Melika Salihbegović, koja će u budućnosti promijeniti ime u Melika Salihbey Bosnawi, jedina od osuđenika nije zatražila pomilovanje, niti je amnestirana. Spremnošću da ide do kraja i da svoja ljudska prava istjera i po cijenu života, natjerala ih je da je, nakon što je sedamdeset i tri dana štrajkala glađu, puste na slobodu. To će se zbiti u rujnu 1985, sasvim tiho, mimo ušiju i očiju javnosti, te u vjeri režima, ne sasvim bezrazložnoj, da će Meliku trajno ridikulizirati, ali da se uskoro nitko više neće sjećati tko je, koga i u ime čega hapsio, sudio i mučio po tamnicama. Nitko, osim braće Latića, neće poimence spominjati tužitelje, mučitelje i suce u ovom slučaju, a u imaginariju nekoga novomilenijskog Sarajeva, mit o Sarajevskom procesu bit će konstruiran tako kao da muslimanima nisu sudili Muslimani, niti im je sudila Partija u kojoj su, kada je o ovom procesu riječ, glavnu riječ opet imali Muslimani, nego su im sudili Srbi i Hrvati. Ili Hrvati i Srbi, već prema trenutnom raspoloženju kasablijskih gospodara zaborava.

U godini pred početak ratova Džemaludin Latić objavit će knjigu pjesama “Dome Davudov”, koja se dijelom bavi njegovim uzništvom. Najbolja je to Latićeva knjiga pjesama, i vjerojatno jedna od umjetnički najuspjelijih knjiga u našim kulturama, koje se bave komunističkim terorom. Potom je, u ratu i poslije rata, Latić prošao nekoliko različitih faza u svojim odnosima s preporađajućom bošnjačkom političkom elitom i njezinom temeljnom strankom. Također, prošao je nekoliko različitih faza u svojim odnosima prema drugima i drukčijima u Bosni. Ali sve to je bilo upisano i zadano u scenariju Sarajevskog procesa iz proljeća i ljeta 1983. Iz zatvora se još i moglo izaći, ali teško je, nemoguće je skoro, osloboditi se djelovanja volje onih koji su te zatočili i osudili. Čovjekom, vjerujućim i nevjerujućim, vlada njegova nesreća. Ovaj pjesnik nije u tome izuzetak.

Melika Salihbegović živjet će sedamdeset i dvije godine, i umrijeti 18. kolovoza 2017. Nikad je, koliko znam, nisam susreo, za razliku od Nedžada i njegova brata Džemaludina, s kojima sam od nekih doba u Sarajevu često razgovarao, uglavnom s nogu, na ulici, tako da rečenice ne budu preduge, ali s razumijevanjem, čini mi se. Međutim, od nekih mi se doba, od 2013. čini mi se, Melika počela javljati. Mail adresu pronašla je na mojoj web stranici, i ta je adresa, naravno, bila pogrešna. Bila je dio zadane forme moje elektronske platforme pod nazivima “info” i “editor”, mjesto na koje su se, uglavnom, javljali čudaci, pa tu adresu, tojest njih dvije, nikad nisam provjeravao. Ali Ana jest, pa mi je jednom proslijedila poruku. Ovako je započinjalo to pismo: “Bismi’llâh, ja ne trebam nikog drugog doli jergovića, ako on nije ni info ni editor, molim vas proslijedite mu.” Sljedeća rečenica glasi: “ponekad navratim, pa se vratim… u one davne…” Meni je, iz konteksta koji ću shvatiti u nastavku pisma, što ga nemam namjeru dalje citirati, ta druga rečenica značila da Melika ponekad navrati na moju stranicu, na moj ajfelov most, “pa se vrati… u one davne” dane, prema kojima je do kraja imala vrlo aktivan odnos. Ta zanimljiva žena nije, za razliku od većine neofita i obraćenika u sve vjere i ideologije, od svetoga Pavla pa do danas, zaboravljala prethodnu sebe. Poruke je završavala sa “Salâm!”, uvijek punim imenom i prezimenom, nakon kojeg slijedi trajno upisana adresa njezine web stranice, i moto: “Moj život sitni ko omaha, abdestim se i gasulim njome!” Ispod imena autorice na lijepom i sadržajnom web portalu, koji ću tih godina često obilaziti, još jedan je moto: “ko svilena buba koja tka i ugiba usred svoga tkanja”.   

U proleće 1939., kada je Ivo Andrić imenovan za vanrednog opunomoćnika jugoslovenske ambasade u Berlinu, Trajko Prokopiev je izabran, među 18 kandidata, na konkursu za horovođu sarajevskog mešovitog hora “Sloga” i za honorarnog nastavnika u pravoslavnoj Bogosloviji. 

Tih dana, masovnoj euforijom, u Nemačkoj je proslavljen Hitlerov rođendan, a italijanska vojska se iskrcala na albanskoj obali.  

Hor “Sloga” rukovođen Prokopievim održava u Sarajevu nekoliko uspešnih, “stilski bogatih koncerata”, kako pišu tadašnje novine, a mladi dirigent je pohvaljen kao “umetnik sa velikom perspektivom koji vodi hor veoma usaglašeno”. U “Jugoslovenskom listu” prema recenzentu: “…Hor koji je inače postavljen na visokom umetničkom nivou, pevao je sočno i zvučno… uspešno je ostvarena ravnoteža među glasovnim grupama, što je rezultiralo uspešnim dinamičkim efektima…”

Nasuprot mračnih nagoveštaja blizine svetskog rata, Prokopiev je produžio sa stalnim probama i koncertima na kojima su počele da se izvode njegove kompozicije „Žiglilovke 1 i 2“ , koje će kasnije preimenovati u „Kumanovke“. Piše „Žigligovke 3“, „Drugu heruvinsku pesmu“, kompoziciju za muški hor „Dena“. 

U međuvremenu, Nemačka napada i okupira Poljsku (prvog septembra 1939., što se u istoriji označava kao početak II svetskog rata). 

Među horistkinjama “Sloge“ se izdvaja svojom lepotom, stasitošću, ali i (prejakim) altom, Angelina, iz poznate sarajevske porodice Kapor. G-đica Kapor završila je učiteljsku školu, a radila je kao službenica u Agrarnoj banci. – Na jednoj od proba – sećao se Prokopiev – kad sam dao znak za početak, iz altovskog dela, čuo sam jedan krešendo koji me je iznenadio, te sam upitao, Ko vas je tako naučio? A ona, Angelina, javi se u ime altova: Mi smo tako pevale kod gospodina Oskara Danona. I tako, tog trenutka, pogledi nam se sretoše, oči su joj zasvetlucale… 

Svetski rat besni Evropom, blickrigovi disciplinirane vojske Vermahta su efikasne u kapitulacijama Holandije, Norveške, Francuske… 

Trajko je mobilisan, dan pre odlaska kao vojni telegrafist ženi se u Skoplju Angelinom koja se odmah vraća u Sarajevo. Slede bombardovanja Skoplja i Sarajeva, Trajkovo zarobljavanje od strane Nemaca u okolini Debra, pa njegovo puštanje, okupacija Makedonije. Ipak, Prokopiev uspeva da stigne do svoje žene u Sarajevu, koje je već bilo u sastavu N.D.H., nekako da je izvuče iz grada i zajedno da se vrate nazad, u Skoplje. 

– Da nije izbio rat – imao je običaj da nam kaže kada bi nas posetio u Alžirskoj 1 – verovatno bih karijeru nastavio u Sarajevu. Tamo sam već bio stekao dobre pozicije, postao sam popularan i cenjen, i moj životni put bi sasvim drugačije izgledao… 

Angelina Prokopieva je bila omiljena nastavnica književnosti u osnovnoj školi „29 Novembar“ (danas „Vojdan Černodrinski“) gde su učile moje ćerke. 

Trajko Prokopiev (1909), poznat makedonski kompozitor klasične muzike (ženske, muške i mešane horske pesme, duhovna muzika, kamerne kompozicije, pesme za glas i klavir, balet, opera), dirigent, autor filmske muzike i moj stric, umro je 1979., godine kada je Tito, u elegantnom belom odelu, na 6-oj konferenciji Nesvrstanih u Havani, upečatljivo otvorio Samit, braneći Pokret od radikalnosti. Kastro je bio jedan od retkih državnika koji sledeće godine nije došao na sahranu doživotnog jugoslovenskog predsednika. 

*

*

Da sam ološ, gnjida, smeće, oduvijek ovdje znaju,
ali ja sam postigao sve što može besprizorna hulja
dok tobože časno zbori, a cilju se poput lisca šulja
Dočepah se tako izobilja u ovome zagađenom raju

Samo onaj koji mene baš nikada uistinu ne iskuša
može izustiti da sam dobar insan, plemenita duša,
ali oni koji provjereno na djelu me pravom znadu
odmahnut će i kazati: Radi se o ljudskom smradu!

Zato mi je preostalo ono što me već žestoko žulja,
za buduće lik vlastiti, retuširan, da ovjekoviječim,
da rječitom maskom obraz od poganstva izliječim,
životopis da očistim od truleži, smrdljivoga mulja

Grabio sam, bezdušno zgrtao, nezajažljiv gomilao,
pa, milion kad izbrojah, na čvrstu sam granu stao!
Principi su, svi do jednog, vječito mi bili smiješni,
djed i otac zalud sjetovaše: Sine, nemoj biti grešni

Ali idu dani, osamdeseta će, eto, starim neumitno,
ne bih na to ni feninga dao da se glava moja bitno
ne izvitoperi: kraste krokodila kapuljačom krijem,
gadnu njušku pred obitelj svoju iznijeti ne smijem

Te pomišljam da se radi o izlivu duše mi rugobne,
odslikavaju se obrazom nakaznim i misli turobne,
jeziv preobražaj odvija se tako na mojoj vanjštini:
jednači se sa morbidnom psihom u njenoj suštini!

Kloni me se i unučad premda nisu bolji ni za jotu,
jer ostavljam i budućem svijetu prepredenu sortu,
a takva je i mogla da bude od zla oca i lije matere,
i potomstvo moje hlepi samo da se imovina zbere

Nek se skriju i kad kevću sve dok za imetak haju,
pa, kad poznu starost dočekaju, mahnito nek laju,
neka onda svima pametuju i odvažno neka pljuju,
bezobzirno javno klevetaju, imbecilno nek umuju

i otrovnom karakteru ljekovitog oduška nek daju!
Sve bilmezi, kao i ja, o svijetu nek drsko dociraju,
namazani svim mastima, kao sveci neka pridikuju
o ahlaku, o etici, gradivši se da ih cijene i poštuju

Uzor da im budem, na me da se uglédaju u životu,
jer sam najmudriji, kao vezir da sam ili muteselim
A kao amanet uzvišeni, zavještam im to što velim:
Istinu i pravdu, tê utvare dajte sirotinjskom skotu!

Teta Almasa i Josip Broz Tito, koji nasmijan gleda prema crnom kamenu u Meki

S komšinicom Almasom, čije smo ime, kao i većini žena i muškaraca sa Sepetarevca, obavezno navodili uz neki dodatak, pa je tako bila teta Almasa, gospođa Almasa, Almasa-hanuma, bili smo, kako se to nekad govorilo, kućni prijatelji. To je prijateljstvo slučajno začeto u 1973. ili 1974, kroz nekoliko susreta i mimoilaženja na našoj uličnoj strmini, od kojih pamtim jedan: odnekud smo se iz grada vraćali, mati moja i ja, i naišli smo nasred ulice na tetu Almasu – za koju u to vrijeme nisam još znao ni kako se zove – kojoj su, dok se penjala uz Sepetarevac, popucale i raspale se ručke na sve tri najlonske vrećice s gomilom svega i svačega, kupljenog u samoposluzi i u piljarnici kod Alje. I što je ona, nesretnica, više pokušavala da sakupi sve rasuto, tako se ono dalje rasipalo. Nasred pustog Sepetarevca, sama, u šarenim dimijama, malena, sa šarenom maramom na glavi, ni sagnuta ni nagnuta, skuplja i nagurava šakama ono što je kupila, pa ne znajući što da učini, kori samu sebe: e, tako ti i treba kad ne nosiš cekere, guzica ti za džabnom kesom zinula!

Mi se penjemo uz ulicu, dolazimo joj s leđa, ona se ozari kad nas vidi. Moja Javorka odmah ulazi u neku živu priču, kao da se njih dvije već odavno znaju, a vjerojatno se iz viđenja već i znaju, pa grabimo one stvari Almasa-hanume, trpamo ih po nekim svojim torbama i cekerima – čini mi se da sam ja imao školsku torbu, ili je to bila neka druga torba – i nosimo sve to dalje uz Sepetarevac, pa ulazimo u kuću u kojoj ona stanuje, prvi put sam u tom ulazu i hodniku, riječ je o dvokatnici, žutoj, sagrađenoj od ćerpiča, od nepečene cigle, s drvenim podovima i basamacima, po kojima su prostrte ponjave, da se drvo previše ne zablati. Penjemo se na kat, pod nogama cvili nam drvo, i škripi, teta Almasa otključava prastara drvena vrata onim crnim starinskim ključem. Suvremene elzet brave nisu za kuću od ćerpiča.

Ulazimo unutra, Javorka već vadi stvari iz svojih torbi i cekera, i reda ih po stolu. Stropovi su još niži nego kod nas, sve je toplije, ali zidovi su nekako nahero i ukrivo, kao i podovi. Sve uzbrdice i nizbrdice po stanu. Mnogo kasnije, proći će već i 1983, kad budem otkrio velikog Antonia Gaudija, i njegove meke, zakrivljene kuće i stropove koji čuvaju onu prvotnu toplinu spiljskoga čovjekova doma, u svemu tome prepoznavat ću ideal kuće na adresi Sepetarevac 21, i stana gospođe Almase. Ćerpič je živi materijal, možda i jedini živi od kojeg su građena kuće, jer glina tih opeka diše, mijenja se i preobražava, pod težinom stanara i njihovih života, pod težinom kuće, u protoku vremena. Ćerpič se na kiši pomalo topi, niz Sepetarevac s jeseni i u proljeće poteku neke žućkaste vode. Pomisliš, kuća će se istopiti od tolikih kiša, ali ona, eto, stoji već sto i koju godinu, od onih kasnih ili od ranih austrougarskih doba.

Sve je u tom stanu neravno, kao od plastelina, i sve je umireno, šareno i ponjavasto. Almasa-hanuma nam se, ne znam koliko zahvaljuje na pomoći, pa pristavlja kavu. Mati moja se opire minimalno, milo je njoj sjesti, pričati, upoznati se, ja pijem malinu, sok na razmućivanje, prejak i prezaslađen, i sa sećije, meke starinske, gledam u sučelni zid na kojem je prostran zidni ćilim s motivom Ćabe, crne kamene kocke u Meki, prema kojoj se svi muslimani svijeta orijentiraju u vrijeme molitve. Na drugom zidu, onom kod vrata, uz kredenac iza čijeg su stakla fotografije nekoga porodičnog svijeta – o kojemu su sljedećih godina tek saznavati, na nakrivljenom, u bijelo okrečenom zidu, iz novina izrezana, visi fotografija široko osmjehnutog Josipa Broza Tita.

Sutradan se vraćam i zvonim kod tete Almase, jer je na dnu one moje torbe – za koju više ne pamtim je li bila školska – bila zaostala jedna pileća kocka. U to je vrijeme, pretpostavljam, ali ne mogu reći da imam o tome jasnu svijest, pileća kocka bila mnogo više nego što je danas.

I tako je, s ovim događajem, i s nekoliko sličnih, redom slučajnih susreta, započelo naše prijateljstvo. Volio bih da mogu, ali zaista to više nisam u stanju, a nema više živih da mi pomognu, rekonstruirati onaj zapravo najkrupniji i najneizvjesniji korak u tom procesu, s kojim je Almasa-hanuma prvi put ušla kod nas, nakon čega smo i mi, nekako prirodno, krenuli ići k njoj. Možda je to prijateljstvo začeto u nizu umiranja, koja su sljedećih godina uslijedila. Mislim da tete Almase nije bilo, niti se kod nas na Sepetarevac dolazilo na žalost – ili na karmine, kao što se to u Zagrebu kaže – kada je u srpnju 1974. u Dubrovniku umrla tetka Lola. Ali je dvije godine kasnije, u prosincu 1976, ona bila tu, i dolazilo se kod nas na žalost, kada je umro Nano. Teta Lola je Karla Ćurlin, zvana Lola i Lukre, sestra moje None, Olge Rejc, a Nano je Rudolf Stubler, njihov brat. Iako se pojavljuju na toliko mjesta, bolje je uvijek iznova razjašnjavati sve porodične odnose.

Tada je, po Naninoj smrti – a sve smrti iz tih godina bile su iznenadne, nitko nije prethodno bio bolestan – teta Almasa, diskretno poput stražarice između svjetova, obilazila Nonu, tješila je brbljarijama, praznovjericama, dobrim i umjesnim šalama, nepogrešivo u svakom trenutku pazeći da je ničim ne povrijedi. Nevjerojatno je, zapravo, kako su me godine s tetom Almasom navele na posve krivu pomisao da uvijek postoji netko tko dolazi kad ti je teško, zabavlja te i zapričava, i liječi te od svega onog što još nije poravnato utjehom zaborava i mirenja.

A onda bi je, kada bi komšiluk i rodbina krenuli dolaziti na žalost, naprosto nestalo. Iza nje su ostajale neke pite, čorbe, kolačići i baklave, koje bi donosila da možemo ljude počastiti. Noni je to pomalo išlo na živce, jer je gospođa Alamasa mijenjala identitet naše žalosti, ali svejedno se nije opirala. Uostalom, moralo je tako biti. I sigurno će biti još gore. Dvije godine kasnije, prosinca 1978, u Moskvi gine jedina Nonina unuka, moja sestra po ujaku (kako bi se kod Srba reklo) Vesna. Ta je smrt bila strašna i neutješna, i kao da je bila ispunjena nečim dubinski nerazumnim i prostačkim. Pritom, u Vesninoj smrti ponovio se, u mirna doba, model Mladenove smrti iz 1943. Samo što su Mladena ubili njemački nacionalsocijalizam, Nezavisna Država Hrvatska i Nonina pusta iluzija da ima načina da se između njih provuče njezin sin, a Vesnu je ubio sovjetski komunizam, utjelovljen u službenom blindiranom ZIL-u, koji sa sto dvadeset na sat projuri kroz crveno, i zabije se u njezin auto. Almasa-hanuma po tom je strašnom događaju, te za tjedana koji su uslijedili do duboko u siječanj sljedeće, 1979. godine, odigrala u našem stanu na Sepetarevcu, i u našim životima, Noninom, Javorkinom i mom, važnu ulogu, od onih sudbonosnih koje zbližuju ljude, ali o kojima se ne razmišlja, jer je povod strašan, i u njemu smo žrtve, nesretni, poniženi, ojađeni u svojim beznađima. Teta Almasa dolazila je svakodnevno, ali nenametljivo. Ostajala taman onoliko koliko treba. Bila tu onoliko koliko je dramski prikaz to tražio od nje. Na dan Vesnina sprovoda, bilo je to u srijedu, 19. prosinca 1979, njoj smo ostavili kuću. Redila je po stanu, spremala sve što je bilo za počastiti, i čekala nas da se vratimo. Skoro trideset i četiri godine kasnije, dok sam ja tako u Rovinju, u kući Mirka Kovača, čekao da ga sahrane, i da kuća ponovo oživi, ona mi je na um pala. Mislio sam o tome kako je život čudo, pa ja tako zaigram ulogu stare muslimanke. I mislio sam kako te uloge, možda, baš i nisam dostojan: niti sređujem kuću, niti milujem bureke i sirnice, niti se Bogu molim za Kovačevu dušu, kao što je ona, znam to, dragom Allahu preporučivala unuku svoje prijateljice, i molila Ga da bude milostiv prema ovim dobrim i dragim nevjernicima. Doista, moju rodicu Vesnu te je 1978. u raj mogla odvesti samo muslimanska molitva, jer svi njeni tog su trenutka bili nevjernici.

Sljedeće godine slijedi još jedna, posljednja iznenadna smrt u našemu još uvijek brojnom i prisutnom rodu: u Njemačkoj od aneurizme iznenada umire Lolina kći, moja teta Branka, liječnica anesteziologinja. Ceremonijal se ponavlja, ali na nižoj razini, kao da je žalost bila dijelom anestezirana prethodnom žalošću. Uz zaborav, čovjeka spašava i navika.

Ali krivo bi bilo pomisliti da je Almasa-hanuma bila jedna od onih, u životu prisutnih, crnih vrana zloslutnica, koje se pojave sa svakom nesrećom, i samo se unutar nesreće dobro snađu, a čovjek ih poslije baš ni ne voli viđati, jer mu se čini da samo najavljuju novu nesreću. Ne, ona je bila neka vedra i prisutna žena, kada smo joj ono skupljali špeceraj i zelen po Sepetarevcu imala je pedeset i koju, vjerojatno je bila mlađa nego što sam ja danas, ali je, kao i cijela ta generacija, a možda i kao sav naš tradicionalni svijet, za starošću žudila kao za ispunjenjem mudrosti, sreće i nekog konačnog ljudskog dostojanstva, pa je, otkako sam je zapravo i znao, bila – starica. Dakle, bila je nena. Muslimanska je baka u našem jeziku bila nena, pa je u mome hrvatskom jeziku to do danas ostala. Ali moju je Nonu, od sebe stariju, vjerojatno, i petnaestak godina zvala – baka. To je bilo Almasa-hanumino ime za Nonu, a nju je to užasno nerviralo. Riječ baka u jeziku tete Almase znači isto što u mom jeziku znači riječ nena. Baka je nena kod kršćana. Nonu je to nerviralo zato što ona nije podnosila tu vrstu jezičnih nijansi.

Gospođa Almasa Branković bila je udovica. O svom rahmetliji i o nekadašnjem životu pričala je lako i neopterećeno. Imala je kćer, koja se upravo bila udala. O zetu Bakiru pripovijedala je kao o junaku nad svim junacima, kao o antičkom polubogu, koji je u stanju riješiti sve probleme svijeta i stoji kao zaštita od svakoga zla, uključujući i ono hogarovsko da će nam se nebo sručiti na glavu. Ozarenje koje bi Almasa-hanuma doživljavala sa svakim Bakirovim spominjanjem nas bi pomalo nasmijavalo. Pa smo Javorka ili ja, još uvijek dječak, zafrkavali tetu Almasu, a Nona bi se ljutila na nas. To je jedna od onih rijetkih situacija u kojoj svoju majku vidim kao vrlo mladu.

Teta Almasa dobro je podnosila šale na svoj račun, umjela je biti autoironična, srođena sa Sarajevom i sarajevskim smislom za humor, premda nije bila Sarajka. Kao mlada cura neke 1942. ili 1943. u Sarajevo je stigla sa zbjegom ispred četničkog noža. Tu je provela život, naselila se na Sepetarevac i u živote onih koje je zavoljela, ali je, kako to biva u svih emigranata, svejedno je li emigriraju iz Rusije u Ameriku ili iz Rogatice u Sarajevo, zauvijek nastavila živjeti tamo odakle je potekla. U Rogatici je gospođi Almasi svanjivalo i omrknjivalo, u Rogatici njoj bi, a ne u Sarajevu, po trebevićkim padinama, s proljećem probeharalo. I to je bilo silno dirljivo. S tim se nikada nitko nije našalio.

Postojalo je ono o čemu se na Sepetarevcu, uglavnom u kući kod nas, mnogo rjeđe kod nje, razgovaralo. I postojalo je ono o čemu se nije razgovaralo. Ali, ipak, bilo je jednom rečeno, znalo se između nas, ali o tome se šutjelo. Almasa-hanuma znala je za muku kuće u koju je ulazila, kao što smo i svi mi znali za njezinu muku. Te dvije muke bile su različite. I to iz više razloga. Drukčija je nevolja, drugi ljudi, u ime drugoga uvjerenja, prevodeći neki drugi narod istjerali Almasu-hanumu iz Rogatice, i poklali njezinu mladost, tako da se ona nikad više ne vrati u svoju kasabu, nego da tamo svaki put odlazi kao k nečemu što joj je oteto. Njezino stradanje, i Nonino, te posredno Javorkino i moje stradanje, potpuno su se razlikovali. I imali su različit tretman u društvu i zemlji u kojoj smo te 1983. živjeli. Njezina nevolja imala je pravo na riječ, na glas, na krik i artikulaciju krika. Njezina je nevolja imala pravo na svoju književnost, ali i na svoju glasno i bez straha izgovorenu priču. Naša nevolja nije imala to pravo. Naša je žalost iz 1943. bila neprijateljska, jer je naš sin i brat, moj ujak, ubijen kao neprijateljski vojnik. Da bi ljudi živjeli jedni među drugima, da bi ljudi između sebe mogli postajati prijatelji, njihove sudbine moraju moći biti ravnopravne. To znači da njihove priče na jednak način mogu biti ispričane ili neispričane.

Gospođa Almasa dobro je pazila da svojom pričom ne zakloni našu priču. O onome što se zbilo 1941. šutjela je upravo onoliko i onako kako smo šutjeli i mi. Ništa jedni od drugih nismo skrivali. Upravo suprotno: bio je to jedini način da sve bude otkriveno, i da jedni drugima budemo to što smo bili. Osim toga, preduvjet prijateljstvu je pravo na priču, koje, ustvari, znači i pravo na sudbinu. Jedan od onih temeljnih, pokazat će se i krajnje autodestruktivnih, razornih problema Jugoslavije i njezina komunističkog režima i antifašističkog vjerovanja, bio je što je nekim ljudima i obiteljima uskraćivano pravo na grob, sjećanje i sudbinu. Oni su bili izolirani u svojoj nesreći, ali njihova je nesreća bila zarazna.

Između gospođe Almase i nas nije postojao takav problem, ponajprije zato što je ta žena, koja nije imala nikakve visoke škole, ustvari uopće nije imala škole, osim onih prvih razreda, instinktivno savladavala prepreke koje je život stavio pred nju. Trebalo je preživjeti pogrom u Rogatici, i živjeti u zajednici s onima u čije je ime taj progon učinjen. Trebalo se sa skromnošću odnositi prema vlastitom stradanju, koliko god ono upjevano u sve partijske komunističke liturgije, jer ne valja svojom nevoljom činiti nasilje nad drugima, pa tako i samoj sebi priređivati nove probleme. Trebalo je živjeti s vjerom u Boga, što u njenom slučaju ne samo da je bilo posve neupitno i lišeno sumnje, nego ne pamtim da sam u svojoj blizini imao ikoga tko je svaki trenutak svoga života usklađivao s činjenicama vlastite religioznosti, kao što je to činila teta Almasa. A istovremeno je, uz Boga, stalnu misao na Njega, i postupanje u skladu s pravilima života uz Njega, trebalo uspostaviti potpuni sklad s državom i zajednicom koji ne samo da su bili areligiozni, nego su se znali i narugati njezinoj vjeri. To je onda podrazumijevalo i živ odnos prema Titu: onu fotografiju izrezanu iz Oslobođenja, na kojoj se maršal onako lijepo smije.

Kada je umro, u nedjelju 4. svibnja 1980, mi smo se taman u našemu fići vratili s Ilidže, od rođaka kod kojih smo bili na ručku. Javorka je vozila, Nona i ja smo mučali kao sleđeni, više u strahu da bi nas ona u svojoj histeriji mogla zabiti u kakav tramvaj, kamion ili drugi auto – jer je, nakon što je, vozeći se kroz Alipašino polje shvatila po reakcijama ljudi po ulici što se dogodilo, počela psovati i vikati, baš kao da smo nas dvoje krivi, kao da smo atentatori na Tita, a u fići još nismo imali ni radio, tako da smo bili sasvim izolirani od povijesti koja nam se, činilo se, poput lavine približavala, prijeteći da će nas satrati. Ustvari, jedva smo čekali da stignemo kući, da u miru razmislimo o svemu.

Javorka se ni nakon parkiranja nije smirivala. Sa svih strana po Sepetarevcu čuli su se ljudski glasovi. Odjekivali su kroz sumrak i večer do daske pojačani televizori. Događalo se nešto što su i gluhi željeli čuti. Na prozore izlazili su susjedi koje nikada ranije nismo vidjeli. Čudio sam se licima koja plaču. Ljudi su drukčiji kada plaču. Naročito oni koji prije toga dugo nisu plakali.

I čim je sa svojih prozora vidjela da se upalilo svjetlo u našem hodniku, pa u dnevnom boravku, teta Almasa se požurila k nama. Uplakana, očajna, uplašena. I tu su se Javorka i ona grlile. Nona je, kao i inače, uspješno izmicala zagrljajima. A ja sam, bilo mi je skoro četrnaest, sa strane sve promatrao, kao da ovo nije život, nego je film. Danas mi je, nakon nekoliko epoha za kojih su svi oni pomrli, a Sepetarevac pretvorio se u uspomenu, u književnu činjenicu i u laboratorij jedne povijesti, pretočene u dokumentarnu fikciju, žao što te 1980, kao ni ove 1983, sve to nisam mogao gledati sa sviješću o jedinstvenom životnom i povijesnom trenutku. 

Večer po Titovoj smrti jedna je od onih vrlo rijetkih prilika, možda ih je u tom prijateljstvu ukupno bilo dvije-tri, kada se teta Almasa malo predugo zadržala. Čekali smo da ode, a njoj se nije išlo. Javorka se u međuvremenu smirila, pa su njih dvije razgovarale, teta Amasa bi svako malo zaplakala, pa bi je moja mati tješila, i taj je razgovor u sebi imao nešto od joneskovskog apsurdizma. S Javorkine je strane bila to priča o ničemu, u kojoj su se više ogledale njezine neuroze i duševna stanja, prevelika upućenost na unutarnji svijet, na nekakav unutarnji zid, pust i siv, iza kojeg više nema ničega, dok je iz Almase-hanume progovarao neki autentičan egzistencijalni strah. Za sve drugo, osim ovoga što se zbiva u nedjelju, 4. svibnja 1980, pobrinut će se dragi Allah, On je svemoćan, On je milostiv, u Njemu je sve, pa se ona, koja se u Njega uzda, nema za što u svojoj svakodnevici brinuti. Ali Titova smrt izmiče Allahovoj volji i brizi, na isti način na koji su događaji u Rogatici, na isti način na koji je četničko klanje ispred kojeg je kao mlada bježala u Sarajevo, izmicalo Allahovoj volji. Bog je svemoćan, ali postoji dio stvarnosti, i postoji nešto u čovjeku, što je na neki način mimo i izvan Boga. Da bi se ljudski živjelo, valja nekako uspostaviti ravnotežu između onoga što jest i onoga što nije, između Božje svemoći i svoje nemoći, između vjere i vlastitoga užasa. Almasa-hanuma bila je odistinski užasnuta mogućnošću svijeta bez Tita. Osim što je to za nju bio svijet u kojemu opet postaje žrtva progona, poniženja i klanja, bio je to svijet prijeteće praznine. Svijet bez Tita za nju je, muslimansku vjernicu, pomalo bio svijet bez Boga.

Taj odnos nije bio odnos prema narodnome ocu, vođi, poglavaru ili diktatoru… Nije ona Tita voljela, ali je imala odnos prema tome što joj se Tito smilovao. Za razliku od onih u Rogatici. Za razliku od onih koji bi nastupili da Tita nije bilo. Otud, iz te njegove milosti, baš ona fotografija, izrezana iz novina, požutjela, ona na kojoj se Tito onako široko smije, a ne bilo koja od onih čistih, lijepo uređenih i bistrih službenih fotografija u boji, načinjenih na kartonu ili na masnom papiru, koje bi svake godine, krajem maja, izlazile u sarajevskim dnevnim novinama, i bile su savršene za uokvirivanje i vješanje po kućnim zidovima. Ali na tim je slikama bio strogi, ozbiljni Tito, Tito koji upravlja i vlada. Teti Almasi trebao je jedan drugi Tito, i ona si ga je našla, pa ga je objesila na zid kod vrata, tako da gleda u crni kamen u Meki, nasmijan i vedar, upravljen prema samom orijentiru islama.

Sve se to, kažem, dalo uskladiti i upjevati u svakodnevici ove neobične žene, o kojoj sve više mislim otkako je svijet pošao svome kraju, i sve mi se neobičnijom njezina pamet čini. Ali ovdje ne bi dalje trebalo biti riječi o pameti, nego o prijateljstvu, a ovako dug uvod u poglavlje, važan je ne bi li najprije sebi, onda i svojoj pripovijesti, makar iz daljine razjasnio osjećaje, strepnje i mutna mišljenja, kojima smo bili na Sepetarevcu vođeni, nakon što su krenule stizati vijesti o uhićenjima i pripremi suđenja grupi “muslimanskih intelektualaca”. Onih koji su, kako su pisale novine, “četa mala, ali zatrovana”, onih koji su, angažirali Allaha “u službu bratoubilaštva”…

U tjednu koji će uslijediti nakon petka – dana u muslimanskom tjednu kada se održava džuma, tjedna molitva s okupljanjem zajednice u džamiji – na koji je Tužilaštvo izdalo saopćenje o istrazi i hapšenjima, te se sastalo Predsjedništvo Centralnog komiteta Saveza komunista Bosne i Hercegovine, organizirani su sastanci svih osnovnih organizacija SK BiH, na kojima su članovi informirani o događajima, a u najvećoj mjeri i indoktrinirani dirigiranim stavovima, mišljenjima, osjećajima, predrasudama… To su, recimo, dani kada se definitivno i trajno određuje mjesto Islamske Republike Iran u kolektivnom imaginariju, a društvo u Bosni se po nevidljivom šavu dijeli na golemu većinu onih koji će vjerovati da u Iranu živi i djeluje sam crni đavo, i da su živi đavli svi koji tu među nama prema Iranu imaju pozitivan odnos, i na onu manjinu muslimana, redom istinskih tradicionalnih vjernika, koji nastavljaju misliti nešto drugo.

Javorka se s partijskog sastanka, koji je u njezinoj osnovnoj organizaciji, u Zemaljskom muzeju, održan već u ponedjeljak, u pet sati, poslije posla, vratila mirna, ali vrlo zabrinuta. Naravno da je nisam ispitivao što se događalo: šta mene briga o čemu oni govore na svojim partijskim sastancima! Osim toga, nije li to što ona tako bezrezervno vjeruje u sve što je tamo čula  samo po sebi dovoljno da ne povjerujem ni u jednu njezinu riječ? Očito su je uvjerili da se događa nešto strašno. Ali što bi to bilo strašno? I što sam ja tog svibnja 1983. uspijevao zamisliti kao strašno? Ovo je, čini mi se, važno pitanje. Nona i Javorka su, svaka na svoj način, u svom iskustvu imale upisan rat, i sve ono najgore što je iz Drugog svjetskog rata moglo proizaći. Njih obje je ono što se upravo zbivalo moglo podsjetiti na nešto iz tog rata. Saopćenje Tužilaštva je,  uza sve ono što će uslijediti, s kirurškom preciznošću učinilo rez u društvu: između nas i njih. Pritom, načinom na koji je tog petka cijela stvar definirana, pa već i tim što je proces pokrenut upravo u petak, a ne bilo kojeg od preostalih šest dana u tjednu, vrlo snažno je sugerirano da nije riječ o suđenju samo jednoj skupini muslimana i Muslimana, nego su pod istragom, stvarnom, simboličnom, metaforičnom, svi oni koji s tim ljudima dijele vjeru, pa čak i ime. I onda, po nekom automatizmu višenacionalne zajednice, na strani Tužilaštva u tom procesu svim muslimanima i Muslimanima stoje svi oni drugi, Srbi, Hrvati, vjernici i nevjernici. Nije važno što istragu vode ljudi muslimanskih imena i prezimena, kao što kasnije neće biti važno to što će muslimanska imena imati tužiteljica u procesu i sudac, kao što ni 1971. i 1972, u vrijeme gušenja Hrvatskog proljeća i montiranih političkih procesa koji su zatim priređivani, neće biti nimalo važno to što će tužitelji i suci u golemoj većini biti ljudi hrvatskih imena i prezimena.

Možda se na Sepetarevcu 23 ne bismo toliko ni bavili onim što se u travnju i svibnju zbivalo, i što će se zatim nastaviti za suđenja, što će se održati u ona gluha godišnja doba, kada je cijela Jugoslavija, pa s njom i Bosna, odlazila na more, da nije bilo tog toliko važnog i bliskog kućnog prijateljstva. Svi drugi odnosi i prožetosti, sva druga prijateljstva Javorkina, Nonina i moja, nisu podrazumijevala toliku prisutnost u našemu domu. Ali su se, što je bilo mnogo važnije, razlikovala po tome što nitko od naših prijatelja iz tog vremena, osim tete Almase, nije bio vjernik. Ili što ničija religioznost nije tako duboko prekoračivala granice našega kućnog oltara.

Tih dana, tjedana i mjeseci Almasa-hanuma nas je promatrala. Imala je otvorene četvere oči. Ono što će se zbivati nije se, iz njezine perspektive, ticalo samo nas, nego se ticalo svega što jesmo i svih onih koji su ono što i mi jesmo. Kao što se, vjerojatno, ono što smo mi vidjeli u njoj, ili što smo u to vrijeme čuli od nje, nije ticalo samo Almasa-hanume, nego jednoga šireg svijeta kojem je pripadala. Tradicionalnog, u se zatvorenog, koliko god srdačnog muslimanskog vjerničkog svijeta. U tom međusobnom promatranju, o samoj se temi govorilo vrlo malo, premda se kao i ranije brbljalo, razgovaralo, eglenilo o svemu i svačemu. Međutim, nešto se moralo reći. Almasa-hanuma nije poznavala nikoga od tih ljudi. Kao ni Javorka. Ali moj Dragan, rekla je Nona, zna tog Ismeta Kasumagića. Metalurški inžinjer, kolega iz Zenice, radio svuda po svijetu, vrlo fin čovjek, Dragan govori. Na to teta Almasa samo klima glavom, i ponavlja: ja, ja, ja… Samo jedne se stvari Dragan sjetio, kaže Nona: jednom su, još davno prije, bili u nekoj slastičarnici, a Ismet nije htio da pije bozu. Strah ga bilo da boza nije prevrela u alkohol. Zamisli ti to!, čudi se teta Almasa, ali ne možeš ti u tom čuđenju znati osuđuje li ona inžinjera Kasumagića, ili je na njegovoj strani. Ali opet, Nona govori, ne možeš ti čovjeka kriviti što ne pije bozu. Neka, brate mili, pije što mu se pije. I tu gospođi Almasi bi nekako vidno drago.

Ili drugom prilikom, istoga tog proljeća i ljeta, televizor, crnobijeli, Ambasador 61, Elektronske industrije Niš, slučajno je ostao uključen, premda bismo ga obično gasili kada bi netko dolazio, jer uključen se televizor u to vrijeme još uvijek tretirao kao nepristojan sugovornik, stalno brblja, pa ne možeš od njega doći do riječi. I onda se, usred neke vanjskopolitičke emisije, na ekranu ukazala mračna bradata glava pod turbanom. Imam Homeini nešto je negdje govorio. Nisu oni kao mi, rekla je tad iz čista mira teta Almasa, oni su šitovci! Mi nikako nismo isto što i šitovci! A poslije se ta riječ šitovci, koja zapravo znači šiti, često ponavljala. Uvijek bi je ona izgovarala, najprije kao neku crtu razlike između sebe i svojih, te Homeinija i njegovih, a onda i kao neku toliko važnu poveznicu između nas ovdje, za ovim stolom, u ovom stanu na Sepetarevcu. To da su oni šitovci, Almasa-hanuma je, vjerojatno, neposredno prije saznala, i to ju je, pretpostavljam, oslobodilo velike brige. Ali činjenica da je ona to nama rekla, i da je poslije stalno govorila, potvrđivala je njezino veliko povjerenje. Jer ona bi samo nekome kome je vjerovala rekla to da su oni šitovci, a mi nismo. Pred nekim kome ne vjeruje, ne bi se ograđivala od drugih muslimana, makar i iranskih. Jer to ne bi bilo ni fino, ni ljudski.

Ali ono do čega ni Nona, ni Javorka nisu mogle doprijeti, i o čemu se nikad nije razgovaralo, ticalo se njezinih osjećaja prema onima kojima će se upravo suditi. Kao što nikad neće, pa ni u najdaljoj aluziji, temom postati to da ovo nije suđenje samo tim ljudima, nego je i suđenje islamu i određivanje do koje mjere možeš, a preko koje mjere ti ne bi smio biti musliman. Svakog Božjeg trenutka osjećala se mjera u kojoj se Almasa-hanuma i sama osjećala optuženom i suđenom, kao što smo se i nas troje u svakom trenutku doživljavali kao sudionici njezine unutarnje identitarne, metafizičke i intimne nevolje. Kako nikome nije na um padalo da se odriče tete Almase, bili smo, na neki način, dio vrlo širokog kruga suoptuženih. Naravno, ne u očima tužitelja ni sudaca, nego po vlastitom izboru i onom svakodnevnom biranju strana u životu, koje na kraju ljudima odredi sudbinu. Pogotovu u onakvim društvima kakvo je te 1983. još uvijek bilo i bosansko, i sarajevsko društvo. Ta godina je, s upravo započetim procesom “muslimanskim intelektualcima”, bila važna u nekom afektivnom, prirodnom, u najvećoj mjeri i nepromišljenom, ali svakako sudbonosnom odabiru strana, koji je toliko ovisio o tome s kime si i kako živio.

Tog proljeća i ljeta teta Almasa pomalo je, bez gotovo ikakve svoje uloge u cijeloj stvari, po logici povijesti, a mimo logike pripovijesti i tradicionalne dramaturgije, s pobjedničke prelazila na stranu gubitnika i poraženih. I dalje se besprijekornom, s imperativa socijalističke revolucije te bratstva i jedinstva, činio njezin rogatički zbjeg. Ali sve drugo se, najednom, voljom Centralnog komiteta SK BiH, te stjecajem međunarodnih okolnosti, našlo na drugoj strani, koja je nju, makar izdaleka, mogla podsjetiti na stranu na kojoj smo se nalazili mi. Tuđi na ovom brdu i u ovom gradu, tuđi u ovom društvu, čak i kada smo, poput Javorke, članovi Partije, određeni smo onim na što nismo imali nikakvog utjecaja. Ili Nona jest, kada je sina slala u neprijateljsku vojsku, u kojoj će poginuti, ali mati moja Javorka i ja s tom stvari baš ništa nismo imali, ali smo za nju svakodnevno bili odgovorni, bili smo sami pred sobom krivi, živjeli smo svoje društvene živote ucijenjeni onim što se dogodilo prije tačno četrdeset godina, 1943. kada je smrću našega bližnjeg grijeh s njegove uniforme prenesen na nas, rođene i još uvijek nerođene u ovome gradu.

Teta Almasa počela je mnogo češće spominjati svog tetića, koji je 1983. bio na jednom od najviših partijskih i državnih položaja u Bosni i Hercegovini, premda nije bio ni naročito utjecajan, niti će ga se itko sjećati nakon što nekoliko godina kasnije potone u čuvenoj aferi s drugovima koji su za izgradnju vikendica u Neumu angažirali poneku vreću s cementom ili bloketu u društvenome vlasništvu. Dvojim hoću li spomenuti njegovo ime i prezime, možda je, ipak, bolje da ga ne spominjem, to teti Almasi možda ne bi bilo drago, tako da ću ga ovdje ostaviti bez imena. Koje je, eto, 1983. u njezinom dnevnom meandriranju, prepričavanju događaja, nizanju sjećanja i razgovaranju, postalo tako važno i toliko frekventno. Ili nam se samo učinilo da ga mnogo češće spominje, i da u tom spominjanju postoji i neka ne baš tako daleka primisao da je njezin tetić štiti od stradanja, i da ga što češće treba spominjati. Noni je taj čovjek počeo ići na živce, pa bi ispotiha rogoborila čim bi se pojavio na ekranu – pogledaj ga, primitivac! – ali naravno da to nikad nije pred tetom Almasom pokazala. Omrznuo joj je taj tetić, a da ni on, jadan, nije učinio ništa što nije činio i ranije. 

Sarajevski proces, čiji će se odjeci, televizijski, novinski i razgovorni produžiti do duboko u jesen, i tek će Zimske olimpijske igre, u veljači sljedeće, 1984. godine, iz svakodnevnih priča i razgovora otkloniti pomisao na ono što se prešućuje, a što nad svima lebdi kao optužba i kazna, ništa nije promijenio u našem kućnom prijateljstvu s gospođom Almasom Branković, vjerojatno i posljednjem velikom kućnom prijateljstvu u povijesti našega roda, jer će i Nona uskoro otići, a mati moja Javorka i ja nećemo više imati zajedničkih prijatelja, koje bismo skupa dočekivali. Ujedno, ta godina, 1983., bila je i vrhunac tog živog odnosa. Uslijedit će vremena opadanja, pristići će kojekakve bolesti, starački deveri i nevolje pomalo će odvajati i Nonu i tetu Almasu od svakodnevice, i sve ih više upravljati nekim njihovim prošlostima. Ionako je čovjek poput raka: gdje god pođe, kako god da ide, kreće se unatrag. A s vremenom i onih dvadesetak basamaka iz njezine kuće, sedamdeset metara uzbrdo do naše kapije, i desetak skalina do ulaza u kuću, postalo je predugo i previše za umorne njezine noge. Džaba joj bilo što je do zadnjeg klanjala, što se Bogu molila, bila u hrani skromna, a tjelesno istrenirana, jer musliman koji klanja po pravilu sve dnevne namaze, tjelesno je mnogo spremniji od kršćanina koji se jednako usrdno moli Bogu. Naprosto, prerano se umorila i isplovila iz naših života, ostavivši za sobom nepodnošljivu pustoš. Žalim što ih sve tri ne mogu obuhvatiti ovim svojim današnjim živim očima, nego ih gledam očima sedamnaestogodišnjaka, krivo uvjerenog da je Drugi svjetski rat završio i da nas progone duhovi neki i fantomi.

Gospođa Almasa Branković, Almasa-hanuma (Ove dvije riječi valja izgovoriti kao jednu, tako da se na glasu “s” prelome i presamite, a da se glas “a”, nakraj imena Almasa gotovo i ne čuje…), komšinica naša Almasa, moja teta Almasa, koja je maksuz meni znala ispeći burek, pa donijeti cijelu tepsiju, otići će, malo-pomalo, u zaboravljanje, seniliju, sklerozu, kako se to u ono vrijeme govorilo. Danas se drukčije kaže, ali današnje riječi nema smisla koristiti za nešto što je bilo nekad. Posljednji veliki montirani politički proces u Jugoslaviji, u kojem je bilo i nekog dalekog odjeka čuvenih Staljinovih suđenja, pomoću kojih je sredinom tridesetih preoblikovao društvenu zajednicu, u mom je doživljaju bio obilježen figurom tete Almase. Premda tužiteljica ni sudac nisu imali pojma da je tako, u Sarajevu se sudilo njoj. Sudilo se takvim ženama i muškarcima, koji su se uglavnom držali podaleko od društvenog života grada, ali su bili dobra i vjerna publika Titove Jugoslavije. Da tako nije bilo, zar bi 1990. u Sarajevu i u Bosni i Hercegovini na vlast došli upravo oni koji su u tom procesu i formalno osuđeni?

Sofija Andruhovič, Amadoca, 2020

Amadoca je jedan od najkompleksnijih pripovjednih tekstova kojega sam pročitao posljednjih godina. Već me lektira romana Felix Austria (o kojemu sam izvještavao na ovome mjestu) uvjerila da je talent Sofije Andruhovič nesporan, a vjerojatno i neiscrpan. Novi roman nadmašio je sve ono što sam predmnijevao čitajući prvi. No u svojoj složenosti on se opire prikazu koji, kao forma, interpretira prvenstveno sažimajući. Kako ga, onda, približiti čitateljici ne prelazeći prostorne okvire koje sam si zadao kada sam odlučio kreirati ovu rubriku? Ipak vrijedi pokušati.

Prvo pitanje koje se postavlja u tradicionalno zamišljenoj školskoj analizi kakvog književnog teksta odnosi se na temu. Možda tim započeti raspravu o Amadoci i nije tako loše. Što je, dakle, tema ovoga romana? Nedvojbeno sjećanje i pamćenje. Razlog je tomu što se u samoj ideji njegove konstrukcije krije težnja ka sveobuhvatnosti. Sjećanje i pamćenje koje se aktiviraju i reaktiviraju ovdje su usmjereni na povijest Ukrajine od pobjede Oktobarske revolucije do agresije Rusije koja je, privremeno, kulminirala ratom u Donbasu od 2014. naovamo, a kulminaciju doživjela otvorenom agresijom i žudnjom za sveobuhvatnim uništenjem Ukrajine. Sofija Andruhovič, naravno, ne govori o aktualnom zločinačkom činu kojega poražena imperija egzercira na teritoriji susjedne države slijedeći pri tome dva cilja – osvetu zbog poraza i pokušaj vraćanja na prošlo a izgubljeno stanje. Pripovjedna struktura slijedi proces rekonstrukcije pamćenja i to tako što aktualizira jednog od njegovih središnjih generatora – traumu. Promatrano realno cjelokupna je povijest Ukrajine obilježena traumama. Ako bi Andruhovič doista i htjela ispisati svoj roman u procesu njihova opisivanja i fikcionaliziranja, takav bi projekt od samoga početka, iz tehničkih razloga, bio osuđen na neuspjeh. Ona se stoga odlučuje na izbor, sužava povijesni period koji je interesira na sto godina i unutar njega vrši dodatnu selekciju tako što će, samo jedan primjer, izostaviti vjerojatno najvažniji traumatični događaj, Holodomor, te se odlučuje za tri segmenta: strijeljanu renesansu, Holokaust i najnoviji rat, koji još traje, a u trenutku u kojemu ona piše bar u svijesti Zapada zauzima marginalno mjesto umrtvljenoga ratnog sukoba.

Na koji način Andruhovič povezuje historijska zbivanja? Pod kakvim ih zajedničkim imeniteljem svodi? I, na koncu, kakvim se narativnim metodama i tehnikama služi kako bi povezala nešto što na prvi pogled ne tvori cjelinu? Odgovor koji na pitanje takvoga ulančavanja daje model realističke proze usmjeren je na obitelj. Veze između povijesno i prostorno odvojenih zbivanja najjednostavnije se mogu uspostaviti konstruiraju li se njihove nositeljice ili nositelji kao članovi jedne krvne zajednice. Onda se na takvoj osnovi može sprovesti i prekid s tradicijom realizma, kronologijom i linearnošću. Andruhovič strukturira roman kao proces praćenja sudbina više obitelji (Krivodjak, Frasuljak, Birnbaum) koje slijedi – retrospektivno, skokovito i fragmentarno, ali sukcesivno – kroz tri generacije. Te su obitelji u središtu pažnje prve, druge i posljednjeg dijela treće knjige. Najveći je, pak, dio treće „posvećen strijeljanoj renesansi“, ali ponajprije, i to je veza s mojim prošlim tekstom, onome njezinom članu koji nije strijeljan nego je, dapače odigrao neprozirnu ulogu u Drugom svjetskom ratu i u poslijeratnoj Ukrajini – Viktoru Popovu/V. Domontoviču. Zbog takve je tematske usmjerenosti taj dio ispisan u esejističkome maniru. No, da ostanem kod njega, u esejistički diskurs, povremeno čak i diskurs znanosti o književnosti, uvlače se momenti fiktivnoga u kojima se pokušavaju rekonstruirati tanane veze između Viktora Petrova, njegovog suputnika Mikole Zerova i njegove udovice Sofije Zerove koja će, na kraju dugoga puta, postati Petrovljevom ženom. Mada su ti biografski podaci u svojoj povijesnoj dimenziji provjerivi, oni se ipak fikcionaliziraju, i to tako što se koriste elementi psihološke naracije. Pripovjedačica se romana uvlači u njihovu svijest kako bi rekonstruirala općenitu situaciju unutar jednoga kolektiva uz pomoć uvida u individuu. 

Obitelji koje se nalaze u središtu romana Sofije Andruhovič teško su traumatizirane. Učinjeno im je nasilje, njihovi su članovi mučeni, ustrijeljeni, pogubljeni na neki drugi način, nestali; preživjeli nose ožiljke koji nisu samo nevidljivi, psihički, već su i jasni tragovi na tijelu. Urezi noža na zapešću koji svjedoče o pokušaju samoubojstva, rane nepoznatoga porijekla na leđima koje gotovo izvjesno potječu od mučenja i, kao vrhunac, potpuno unakaženo Bohdanovo lice (no je li to uopće Bohdan?) kao posljedica teškoga ranjavanja na frontu u Donbasu. Čovjek koji je po profesiji zadužen za uklanjanje teških fizičkih izobličenja, dakle plastični kirurg, istovremeno je Bohdanov otac. Na taj se način zatvara jedan od bezbrojnih narativnih krugova koji sačinjavaju iznimno kompleksnu, ali isto tako iznimno vješto elaboriranu, strukturu Amadoce. Da bi ju se učinilo još dodatno složenijom, u igru se uvode i oni koji su traumatizirani na drukčiji način. Riječ je o traumi počinitelja, a njih u tekstu ne manjka. Najčešće je riječ o članovima NKVD-a koji su likvidirali ukrajinsku avangardu, ali i o pripadnicima ukrajinskih snaga koji su za vrijeme Drugog svjetskog rata skupa s njemačkim snagama sudjelovali u progonima i ubijanjima Židova. Njihovi su potomci, tada, nositelji sekundarne traume proistekle iz potpune svijesti o zločinima što ih je počinila prethodna generacija. Doista, želi li se trezveno spoznati u kolikoj je mjeri povijest Ukrajine u dvadesetom i dvadeset prvom stoljeću obilježena slijepim nasiljem i njegovim posljedicama, nema boljeg načina nego se upustiti u zahtjevnu, vrlo često nelagodnu, lektiru Amadoce Sofije Andruhovič.  

Ovaj se roman u svakome pogledu može usporediti s monumentalnim tekstovima koji su obilježili bosansko-hercegovačku književnost s početka dvadeset i prvoga stoljeća. Tu prije svega mislim na Rod Miljenka Jergovića i ciklus Ivana Lovrenovića započet Nestalima u stoljeću, a nastavljen Ulazeći u Varcar i U sjeni fantoma. Povijesno-tipološka analogija koja će ih spojiti jest pri-povijest totalitarizma prelomljena kroz prizmu obiteljskih tragedija. Pretvaranje povijesnih događaja u fiktivne, kao središnji oslonac poetologije, realizirano je kod sve troje autora implementacijom u tekst spisatelja koji su u nacionalnim književnostima odigrali odlučujuću ulogu (Kranjčević kod Jergovića, Kiš kod Lovrenovića, strijeljana renesansa kod Andruhovič), dok se obiteljska povijest (kod Jergovića i Lovrenovića nedvojbeno autobiografski, kod Andruhovič manje) odvija na matrici koja ukida model tradicionalnog – realističko-naturalističkog – obiteljskog romana i realizira ga prema pravilima kasnoga modernizma (ili, ako hoćemo, postmodernizma). Kronologija, kauzalnost, završetak zamjenjuju se diskontinuitetom, fragmentarnošću, otvorenim krajem. U istočnoj i jugoistočnoj Europi, tek nedavno oslobođenima od totalitarne vladavine, vodi se gotovo bezizgledna borba protiv njezinih poražavajućih preostataka. Nije slučajno što je u toj borbi za vlast nad pamćenjem i sjećanjem centralna uloga posvećena književnosti i kulturi općenito. Povijest kao takva jest znanost u čijem se središtu upravo i nalazi pamćenje. Za književnost se takvo što ne podrazumijeva samo po sebi. Stoga su i pregnuća, poput ovoga Sofije Andruhovič, ili onih Miljenka Jergovića i Ivana Lovrenovića, nezaobilazan temeljac u prevladavanju monološkog diskursa koji je fokusiran samo na jednu, svoju, istinu i koji se ni na koji način ni hoće niti želi baviti vlastitim udjelom u patnji Drugoga. Da bi se takav gigantski zadatak ostvario potrebne su brojne stranice – ispunjene dokumentarnim materijalom, radom imaginacije i vještim stilističkim slaganjem kompleksnoga sadržaja u jednu plauzibilnu cjelinu. Stoga se nije čuditi kada se vidi da su takva djela obdarena iznimno velikim obimom (Lovrenović svoje još uvijek ispisuje, ali će se i on brzo približiti brojki od tisuću stranica). Veliki pothvati zahtijevaju i velik prostor – i veliko strpljenje čitateljstva u njegovu svladavanju. Pokušajte čitati Amadocu, isplatit će se.

I za kraj. To bi svladavanje sigurno bilo teže, kvrgavije i neugodnije da nije bilo besprijekornoga prevoditeljskog rada Ane Dugandžić i Dariye Pavlešen. I svakako hrabrosti izdavača – Edicije Božičević – da ovakvo u osnovi nekomercijalno djelo ponudi hrvatskome tržištu. Potrošite 30€, nabavite ga, nećete se pokajati.            

Roman Jaroslava Hašeka “Osudy dobrého vojáka Švejka za světové války” među opsežnim je, da ne kažem debelim romanima, onaj koji sam, u to nema baš nikakve sumnje, najviše puta pročitao. U originalu, na češkom, međutim, nijednom! Naprosto, previše sam lijen da bih učio i naučio češki toliko dobro da na češkom čitam Švejka. Iako, ne znam za bolji razlog da se neki jezik nauči od toga da se na njemu pročita knjiga. Problem je samo taj, objašnjavam ja to samome sebi, što bih zbog Don Quijotea trebao naučiti španjolski, zbog Dantea talijanski, zbog kneza Miškina ruski, zbog Cărtărescua rumunjski, zbog Thomasa Manna njemački, zbog Krúdyjeva Szinbád madžarski, zbog Zagajewskog poljski… I kako bi mi onda od tolikog učenja barem tridesetak nasušno važnih jezika moje književnosti ostalo vremena za čitanje? To je razlog što sve pobrojane, kao i neizvjestan broj onih koji su ostali iza tri tačke, pročitao uzdajući se u dobre i manje dobre, darovite i manje darovite, marljive i manje marljive njihove prevoditelje.

Međutim, eto, postoje i knjige koje ne samo da sam čitao više puta, nego sam ih čitao i u više prijevoda. Tu su, na neki način, knjige kojih se živ ne mogu načitati. Na neki način od njih sam, tih knjiga, načinjen. Ili mi život nema bolje i ugodnije svrhe i smisla od čitanja tih, više puta dočitanih knjiga. 

Ali nijednu, kažem, nisam čitao koliko Švejka. Trotomno izdanje beogradskog Ježa, u prijevodu Petra Andrića, čitao sam samo jednom. (Nije, možda, važno za priču: ali odmah početkom opsade Sarajeva, svibnja 1992. ispaljen iz strojnice prošao je kroz prozor naše kupaonice na Sepetarevcu, pa kroz vrata hodnika, razbio je staklo na masivnom socijalističkom regalu u hodniku i zabio se u treći tom Švejka. Danas, oštećena, ali i dalje čitljiva knjiga zajedno s ostale dvije boravi u našem pulskom stanu.) Jednom sam, odmah nakon izlaska, pročitao i prijevod Nade Gašić, temeljen na zagrebačkom kajkavskom govoru Nadina djetinjstva, kao i nekog njezinog prenatalnog zavičajnog jezika, koji je istinskome i rasnom piscu, naročito pripovjedaču, često intrigantniji i bliži i od takozvanog materinjeg, od malih nogu doživljavanog jezika. Prijevod Ljudevita Jonkea, koji se i danas među hrvatskim švejkistima i švejkijancima doživljava kao kanonski, dočitao sam dvaput, a čitao ga mnogo više puta. I na kraju, ili na početku svakoga mog početka razgovora o Švejku, stoji poput stijene i obeliska Stanislav Vinaver i njegov prijevod, naslova “Doživljaji dobrog vojnika Švejka u Prvom svetskom ratu”. Ovu knjigu dočitao sam – nakon što sam je prvi put čitao kao dvanaestogodišnjak, u postelji, tjednima bolujući od nekog tvrdokornog bronhitisa, stalno na granici upale pluća – do današnjega dana još tri puta, a čitao sam je parcijalno i na mahove, uglavnom je noseći na odmore i kojekakva iritantna putovanja, barem još dvadeset puta. Vinaverov prijevod Hašeka u mom je životu jedna od onih knjiga kakve oduvijek postoje među skoro svim pismenima, uključujući i one koji gotovo ništa i ne čitaju. Nekoj je pobožnoj seoskoj ženi, koja ide u posjetu sinu u Irsku, pa prvi put u životu leti avionom, takva je knjiga molitvenik. Ivi Andriću, kad su ga posljednji put vodili u bolnicu, ta knjiga bila su “Samorazmatranja” Marka Aurelija. Meni, takva knjiga, premda nipošto jedina, u raznim je prilikama životnih tuga i nedaća, ili naprosto trenutaka koji su odveć nabijeni raznim uzbuđenjima, bivao i bit će Vinaverov prijevod Švejka.

A kako sam ga već toliko puta čitao, mogu ga naslijepo, u glavi i u imaginaciji, a onda i s različitim prijevodima na stolu, uspoređivati s Jonkeovim, ali i s prijevodima Nade Gašić i Petra Andrića. Vinaver u tim je usporedbama genijalan – jer uvijek pronađe nevjerojatan i nemoguć jezični ili stilski korelativ u jeziku na koji prevodi. Jonke je, očito, precizan i pokatkad smrtonosno tačan. Ali mora li se biti baš tako tačan? Ili ako vam je milije – točan? Vjerojatno biste rekli, pozivajući se na vlastito čitateljsko ili prevoditeljsko iskustvo, da mora. I kada bismo, recimo, uspoređivali prijevod velikoga i zapravo vrlo duhovitog zagrebačkog jezikoslovca Ljudevita Jonkea s prijevodom Stanislava Vinavera, tako što bismo rečenice, pa možda i čitave odlomke, sravnjivali s izvornikom, Jonke bi, bit će, ispao bolji. Jonke bi pobijedio u tom natjecanju bez natjecanja. Ali ako bismo roman razdijelili u scene i prizore, u epizode i male narativne cjeline – kakvih je kod Hašeka svo obilje, tada bi Vinaver, da se vulgarno izrazimo, s crnom zemljicom sravnio Jonkea i njegov prijevod. Na kraju, kad bismo uspoređivali dvije knjige, Vinaverovu i Jonkeovu, Vinaverova bila bi u književnom smislu apsolutno superiorna, bolja, duhovitija, moćnija. Onakva kakva naprosto i mora biti knjiga jednoga od najvećih srpskih i južnoslavenskih pjesnika kada se nađe u usporedbi s knjigom jednoga od čuvenijih i marnijih hrvatskih i južnoslavenskih jezikoslovaca i bohemista, te književnih i jezičnih znanstvenika. Naravno, tako je kada govorimo o knjigama koje sadrže umjetnički tekst. 

Osim toga, Vinaver osim što je bio ozbiljan pjesnik, “rudar u jeziku”, bio je genijalan persiflant, parodist, imitator, rugalac, pantologičar, koji je ispisivao, iz čiste ludosti književne i pjesničke, čitave antologije srpske i hrvatske književnosti, sačinjene od tekstova koje je pripisivao drugim piscima, koristeći se karakteristikama njihova stila, teksta i imaginarija. Upravo on je, Stanislav Vinaver, praotac Feral Tribunea, naročito Feralovih pjesničkih parodija, koje je ispisivao Predrag Lucić. Tim duhom, s tom pameću i darom, Vinaver je pristupao prevođenju Françoisa Rabelaisa i Françoisa Villona. Njegov “Gargantua i Pantagruel” jedna je od najveličanstvenijih gozbi srpskoga jezika, premda će mnogi romanisti, katkad i ispotiha, reći da Vinaverova knjiga baš i nema previše veze s Rabelaisovim originalom. Ali što je, zapravo, smisao prevođenja pjesničkih djela koja se svojom fakturom i jezikom, svojim duhom i smislom, čine neprevodivima? Treba li prevoditi sadržaj iskaza, tako da se onaj kojeg svom prijevodu izlažete informira o čemu to Rabelais piše, ili je smisao u interpretiranju djela, tako da se, često i uz faktografsku štetu, pokuša u drugome jeziku stvoriti umjetnina duhom i doživljajem dostojna “Gargantue i Pantagruela”? Odgovora ne znam, samo pitam.

Prevodeći Švejka, Vinaver, naravno, nije izvodio onakve akrobacije kao u prijevodima Rabelaisa i Villona, ali nije ga bilo briga ni hoće li mu picajzle tražiti greške i nepreciznosti u odnosu na original. Osim što mu je bilo važno da djelo bude umjetnina, i da Hašek u njemu bude Hašek – u onoj mjeri i na onaj način na koji je to u Srba i Hrvata moguće, on je ovu knjigu prevodio tokom 1947. i 1948, malo po povratku iz koncentracijskog logora u Osnabrücku, gdje je proveo pune četiri godine kao jugoslavenski kraljevski oficir, zarobljen u kratkotrajnom Aprilskom ratu 1941. U logoru je imao pomalo i specijalan tretman jer je bio i – Židov. Premda u prijevod Švejka nije izravno upisivao vlastito iskustvo i sudbinu, niti sudbinu svojih stradalih rođaka, glava i srce s kojima je prevodio bili su glava i srce onoga koji je upravo preživio Holokaust. Mislite da to nema veze s prijevodom? Možda i nema, ako prevoditelj nije pjesnik, ako nije Vinaver, i nije genij.

Početak romana o Švejku svakako jedan je od upečatljivijih romanesknih ulazaka iz svih naših književnih iskustava. Jedna je to od onih slika i konstrukcija u jeziku koje čine frazeologiju čitateljeva bivanja na zemlji. Ono čega se sjećam to sam ja. Ono kako je moj svijet opričan, to sam također ja. Evo kako Švejk započinje u Vinaverovu prijevodu:

“- I tako nam ubiše Ferdinanda – reče služavka gospodinu Švejku, koji je otpre nekoliko godina, pošto ga je vojna lekarska komisija definitivno proglasila za blesavog i otpustila iz vojske, živeo od prodaje pasa, gadnih nečistokrvnih rugoba, kojima je falsifikovao rodoslove.

Pored toga zanimanja još se baktao i sa reumom, i baš je trljao kolena opodeldokom.

– Koga to Ferdinanda, gospođo Miler? – upita Švejk, ne prekidajući masiranje kolena. – Ja poznajem dva Ferdinanda. Jednoga, što služi kod drogeriste Pruše, i što mu je u zabuni popio flašicu nekakve vodice za mazanje kose, a onda, znam još i Ferdinanda Kokošku, onog što skuplja pseća govanca. Ni za jednog ni za drugog nije nikakva šteta!

– Ali zaboga, milostivi gospodine, pa ja govorim o gospodinu nadvojvodi Ferdinandu, onom iz Konopišta, o onom debelom, pobožnom!…

– Jezus-Maria – uzviknu Švejk. – Divota! A gde li se to gospodinu nadvojvodi desilo?

– Ucmekali ga u Sarajevu, milostivi gospodine, iz revolvera, baš kad se sa svojom nadvojvodkinjom vozio u automobilu.

– Ta šta kažete, gospođo Miler! U automobilu! Tako veliki gospodin da to sebi dozvoli, a pritom i ne pomisli da takva vožnja može i nesrećno da se završi! I to još u Sarajevu! U Bosni, gospođo Miler? To su sigurno Turci uradili! Ipak nije trebalo da im otimamo Bosnu i Hercegovinu. Ali šta možemo, gospođo Miler!… Znači gospodin nadvojvoda je već otišao bogu na istinu. A da li se dugo mučio?”

Evo kako isti taj početak zvuči kod Jonkea:

“Ubili nam dakle Ferdinanda! – reče dvorkinja gospodinu Švejku koji je prije nekoliko godina bio otpušten iz vojske pošto ga je vojna liječnička komisija definitivno proglasila slaboumnim, pa se prehranjivao trgujući psima, ružnim, nečistokrvnim nemanima kojima je krivotvorio rodoslovlje.

Osim toga bolovao je od reumatizma i baš je mazao koljena opodeldokom.

– Kojega Ferdinanda, gospođo Müllerova? – upita Švejk. ne prestajući s masažom koljena – ja poznajem dva Ferdinanda. Jednoga koji je sluga kod drogeriste Pruša, pa mu je jednom u zabuni ispio bocu nekakve tinkture za kosu, a poznajem još i Ferdinanda Kokošku koji sakuplja pseće izmetine. Obojice nije nikakva šteta!

– Ali milostivi gospodine, gospodina nadvojvodu Ferdinanda, onoga iz Konopišta, onoga debeloga i pobožnoga!

– Isuse i Marijo! – uskliknu Švejk. – To je fino! A gdje se to desilo gospodinu nadvojvodi?

– Udesili ga u Sarajevu, milostivi gospodine, revolverom, znate. Vozio se ondje sa svojom nadvojvodkinjom u automobilu.

– Gle, gle gospođo Müllerova, u automobilu. Da, takav gospodin može to sebi priuštiti, a pritom i ne pomišlja kako se nesretno može završiti takva vožnja automobilom. I to još u Sarajevu, to je u Bosni, gospođo Müllerova. To su valjda uradili Turci. Nismo im smjeli uzeti tu Bosnu i Hercegovinu. Eto vidite gospođo Müllerova. Gospodin nadvojvoda je sad već mrtav. A je li se dugo mučio?”

Prvo što će svaki čitatelj osjetiti jest da je Vinaverov prijevod glađi, mekši i na neki način ujezičeniji. Zvuči sasvim kao da i nije prijevod, nego je tekst u originalu srpski. “I tako nam ubiše Ferdinanda” rečeno je kao kroz uzdah. Priča započinje usputnom konstatacijom jednoga dramatičnog dana. Jonke to formulira kao: “Ubili nam dakle Ferdinanda”. Može i tako, rečenica malo neispravna, govorna. No, dok Vinaverova ne sugerira nikakav naročit emocionalni angažman, tek konstataciju jedne obične žene o nepogodi u povijesnom vremenu, Jonkeova je nekako napeta. Gospođi Müllerovoj, za razliku od Vinaverove gospođe Miler, Ferdinanda je žao. S tim da je gospođa Miler aktivna u događaju, a gospođa Müllerova pasivno mu nazoči. Ali da nije ovdje riječ o čitateljevim govornim i jezičnim afinitetima, a ne o značenjima dvije skoro iste rečenice? Može biti i da je tako. Ali rečenica “I tako nam ubiše Ferdinanda!” pamti se i citira, pretvorena u svakodnevnu frazu, izražajniju i od one s kojom Tolstoj započinje roman o ženi koja se bacila pod vlak, dok se rečenica “Ubili nam dakle Ferdinanda!” teže pamti i nepogodna je za frazu. Nemoguće ju je tek tako citirati, jer kako u njoj nema ritma ni govorne gipkosti, ona izvan knjige ne znači mnogo. Ta je rečenica naprosto knjiška. I to ne bi bio veliki prigovor da njome ne započinje ovakav roman, i da upravo ta rečenica u ovom romanu nije mišljena kao jak udarac i timpan, kao fraza u koju će se, premda iskošeno i u nagoviještenoj šali, sabrati sva moć jezika.

Gospođa Miler je služavka, gospođa Müllerova je dvorkinja. Prva riječ je svakodnevnija i frekventnija, hrvatski bi se to reklo sluškinja, a druga riječ je probranija, starija i maglovitija. Nevolja prevođena na hrvatski u biti je slična nevolji pisanja hrvatskim jezikom: počesto se, tamo gdje ne bi smjelo biti tako, u tekstu pojavljuju sintaktičke konstrukcije, a pogotovu leksemi kakvih u govoru naprosto nema. Brbljanje i pisanje nisu, naravno, isto. Ali kada se brbljaj više ne može prenijeti u tekst, ili kada se jezik brbljanja više ne može prepoznati u jeziku teksta, tada se jezik počinje dijeliti na dva jezika. Zato što je devedeset posto njegovih govornika nepismeno i nema doticaja s tekstom? Ili možda zato što devedeset posto njegovih tekstopisaca ne govori aktivno materinjim jezikom ili ga se srami pa u tekstu se koristi nekim drugim jezikom? Ovakva pitanja nije umijesno izgovarati pred časnim i čestitim Ljudevitom Jonkeom. Ali dobro ih je, makar i po cijenu grdne iritacije ili urtikarije, postavljati pred hrvatskom književnošću i pred živim korom hrvatskoga književnog prevođenja. Nije dobro, opasno je, pisati ili prevoditi s rječnikom pokraj sebe. Rječnik treba biti nekoliko metara dalje, tako da se moraš dići kada ti rječnik zatreba. I moraš imati živu svijest da jezik kojim pišeš i na koji prevodiš znaš mnogo bolje i tačnije od svih njegovih rječnika i pravopisa. Ako nije tako, svi pravopisi i rječnici ovoga svijeta neće ti biti od pomoći.

U nastavku, u istoj rečenici, slijedi jedno od najgenijalnijih romanesknih – da ne kažem šahovskih! – otvaranja za koje znam. Vinaver tu kaže da je “vojna lekarska komisija” Švejka “definitivno proglasila za blesavog i otpustila iz vojske”, dok nas Jonke izvještava kako je Švejk “prije nekoliko godina bio otpušten iz vojske pošto ga je vojna liječnička komisija definitivno proglasila slaboumnim”. Volio bih tu znati, ali nisam u prigodi da nađem, kako je Hašek to mislio u originalu, jer “slaboumnim” je malo prejako, danas, u doba bolesne političke korektnosti, odavno preko granica teške uvrede, tako da ne sumnjam kako će osviješteno holivudsko čitateljstvo naše malograđanske varoši smjesta otkazati Hašeka i manuti se daljeg čitanja, a “blesavog” je nekako preslabo i nekako skroz vinaverovski. Na ovom mjestu miliji mi je i bliži Jonke.

No, do kraja rečenice svašta će se još dogoditi pa ćemo saznati i da je Švejk “živeo od prodaje pasa, gadnih nečistokrvnih rugoba, kojima je falsifikovao rodoslove”, ili da “se prehranjivao trgujući psima, ružnim, nečistokrvnim nemanima kojima je krivotvorio rodoslovlje”. Ovdje je Vinaver opet tačniji i mnogo lakši na jeziku. Ima smisla da pas bude “rugoba”, jer je rugoba tek nešto što je nepopravljivo ružno. Ali neman je nešto sasvim drugo: neman je tek posredno ružna, premda to uopće i ne mora biti. Neman samo straši, ugrožava, prijeti. Neman je, eventualno, nekakav morski pas, a samo za ljude koji se inače plaše pasa suhozemni bi pas mogao biti neman. Osim toga, nemani su jednako rasni psi, kao i džukele, koje Švejk okuplja. Nemanima se naprosto ne falsificiraju rodoslovi, jer su nemani rodom nemani. Vazda rasne.

Možda u češkom ovo funkcionira, ali u hrvatskom ne funkcionira. Zabluda u koju Jonke uvede svog čitatelja nije, naravno, fatalna. Dobro će on razumjeti što mu je prevoditelj htio reći. Ali uvijek je loše kad prevoditelja moramo razumijevati na način na koji ne razumijevamo pisca. Uvijek je loše kad se prevoditelj pokaže, da se sad i našalimo – malo blesavim. Loše je ako je prijevod takav da ga moramo dalje prevoditi na naš jezik. Jonkeov Švejk nikako nije takav, ali mutnim upisivanjem riječi “neman” tamo gdje se neman teško može naći veliki nam je naš prevoditelj dao priliku da se požalimo na one koji su manje dobri i pažljivi od njega.

Vinaver koketno veli da Ferdinand Kokoška skuplja pseća “govanca”, dok Jonke kaže da on to sakuplja pseće “izmetine”. Vjerojatno je u našem jeziku i govoru bilo vremena kada su izmetine mogle biti obična, frekventna riječ. Njome se knjiški nazivaju govna. Postoji, međutim, neki đavo u jeziku koji takozvane zamjenske, pristojne i salonske riječi nespretnom a čestom upotrebom pretvara u vulgarizme, uhu i umu neugodnije mnogo od onih koje su trebale ublažiti i upristojiti. Govno je još za Jonkeova života, i za njegova prevođenja Švejka, bilo mnogo ljupkija riječ od izmetine. Ali ne i za jezikoslovca, ali ne i za rječnikovca, koji je iz Jonkea tako sigurno i superiorno prevodio ovaj veliki roman. Njemu je posve obično i naravno bilo pasje govna nazivati izmetinama. Tim prije što to i nisu, pravo da kažemo, govna. Nego nešto od toga sitnije, manje ljudsko, više pseće. Vinaver, pak, kaže – govanca. Tako damski ljupko i ubitačno tačno, sočno točno.

Ako je suditi po nekoliko uvodnih rečenica prijevoda, Vinaveru su psi miliji bili nego Jonkeu.

Saznavši kojeg je to Ferdinanda ubilo, Švejk će odaslati markantni uzvik čuđenja, zapanjenosti, kobajagi očaja, karakterističan za naš kršćanski svijet u onoj nekoj prošloj epohi. Tako gdje današnji naš čovjek opsuje, onodobi je zazivao Boga i Božju rodbinu. I nije pritom imao svijesti da upravo to čini, kao što ni mi nemamo svijest da u takvim prigodama psujemo. Tu će stvar postati zanimljiva, jer pseudoreligiozne fraze kao i psovke usko su povezane sa zavičajnim govorima. Te riječi i fraze, tako se barem vjeruje, ne postoje u knjiškom i književnom jeziku, kreću se samim rubom jezičnoga standarda, tako da prevoditelj kroz njih govori o sebi i svom doživljaju svijeta i jezika.

Podrijetlom, Jonke i Vinaver su, zapravo, bliska čeljad, rođaci iz provincije. Jonke je Zagrepčanin, rodom i djetinjstvom iz Karlovca. Vinaver je iz Šapca, ali prirođeni Beograđanin. Obojica su djeca kuferaških roditelja, čiji materinji, očinji i kućni jezici i govori nisu čvrsto fiksirani. Jonke će Švejkov usklik prevesti: “Isuse i Marijo!”, što je, pretpostavljam, upravo ono što je od djetinjstva on mogao čuti. Vinaver će prevesti: “Jezus-Marija!”, što će meni, o avaj!, opet biti bliže, jer je upravo tako moja Nona, inače obezvjerena katolkinja, ateistkinja njemačkoga materinjeg jezika, obično govorila.

Ali njegov prijevod važan nam je ovdje zbog nečega drugog. Premda je potekao iz srpske sredine, iz čivijaškoga Šapca i iz samog srca Beograda, i nije živio među Hrvatima niti katolicima, on Švejka prevodi frazom koja je u biti još hrvatskija od one Jonkeove, jer je usto švapska, urbana i na takav način fluentna, ali i davno ukorjenjivana, da nije, čak ni kao pomoćno sredstvo u govoru, širila našim književnim tekstom. Naravno, ovo rješenje nije ništa bolje, premda je za nijansu efektnije, od Jonkeovog. Ali nama je važno i dragocjeno zbog sljedećeg: Stanislav Vinaver prevodi s punom sviješću o kulturološkom kontekstu jezika s kojeg prevodi i jezika na koji prevodi. To onda znači da zapadnokršćansku frazu srednjoeuropskoga, češkog svijeta neće prevoditi istočnokršćanskom frazom Beograda i Šapca. To nema nikakve veze s vremenom u kojem je prevodio, niti s jezičnim unitarizmom, niti s tim da je srpskohrvatski tobože nešto sasvim drugo nego što su srpski i hrvatski. Nema to čak veze ni s pitanjima policentričnoga jednog jezika, ili dva, tri, četiri, sedam istih ili vrlo sličnih jezika. U svakom od tih slučajeva praška se fraza, ili govor iz perspektive zapadnoga kršćanstva ne prevodi govorom iz perspektive istočnoga kršćanstva. Zašto? Zato što je u srpskom jezičnom iskustvu, posve jednako kao i u hrvatskom jezičnom iskustvu sretno upisano iskustvo i jednog, i drugog kršćanstva. I onda to s jedne na drugu stranu prevode samo loši ili tendenciozni prevoditelji.

Zašto sam najednom zapeo za ovo? Zato što mi malo toga toliko ide na živce kao kada naši prevoditelji crkvene činove i zvanja u pravoslavlju prevode u činove i zvanja u katoličanstvu. I onda tako po ruskim romanima nailazimo na biskupije, biskupe, župe i župnike, premda u hrvatskom jeziku, u hrvatskoj kulturi, pa čak i u hrvatskoj katoličkoj svakodnevici, u grkokatoličkoj hijerarhiji kao i kod pravoslavaca u Hrvatskoj, i eparhija i episkopa i vladika, i parohija, i paroha. Ovo je samo jedan sitan, ali vrlo frekventan primjer, ali mnoštvo je primjera tog pre-prevođenja, koje osim što bespovratno kvari prevedeni tekst svjedoči o lijenosti duha i o strahu od vlastitog jezika i širine prostiranja vlastite kulture.

Okolnost da Švejka imamo na toliko različitih prijevoda – hrvatskih i srpskih, dakle onih koje možemo čitati kroz iskustvo vlastitoga materinjeg jezika – višestruko je dragocjena. O tome je pisala i sama Nada Gašić, autorica jednog od ovih prijevoda, pišući da svatko od nas švejkijanaca ima svoj prijevod, i da je sasvim u redu da se upravo njega drži, ali kroz to mnoštvo prijevoda – od kojih su stvarno četiri dobra, koješta se može saznati ne samo o Švejku, nego i o našim jezicima, stanju u kojem se oni nalaze, o kulturnim politikama i politikama prevođenja, a onda i o osobnoj marljivosti i individualnom talentu, i o razlozima zašto se uopće prevodi i što je ustvari dobar prijevod. Premda ovo zadnje – što je dobar prijevod? – pitanje je mnogo kompleksnije i odgovorom neizvjesnije nego što je bilo nekad.

Ako je književni prijevod prenošenje informacije iz jednoga jezike u drugi, tada je Ljudevit Jonke, prevodeći Švejka, postigao svoj cilj. Tako da poslije njega Hašekov roman ne bi trebalo prevoditi sve dok se stanje jezika toliko ne izmijeni da njegov prijevod ne postane nerazumljiv, tačnije sve dok ne nastane problem s prenošenjem informacije. Ako je, međutim, književni prijevod prenošenje umjetnine iz jednoga jezika i podrazumijevajućeg mu kulturnog konteksta u drugi jezik i njegov kulturni kontekst, uz minimalan gubitak autentičnosti ili preciznosti informacije, tada je prijevod Stanislava Vinavera književno i prevoditeljsko remek-djelo. No, dok nakon Jonkea i prenesene informacije nema previše smisla dalje prevoditi, Vinaverov Švejk poziva na dalja prevođenja. Kao što, uostalom, svaki veliki roman poziva na sljedeće velike romane. Svaki veliki roman uvod je u buduću književnost, budući tekst.

Prevođenje s ciljem prenošenja gole informacije, pa još i prevođenje uz veliku pomoć propisanih pravopisa, te s rječnikom hrvatskoga jezika pod rukom, gdje episkopi i vladike postaju biskupi, a parohije župe, i gdje se govor u slengu prevodi nekim našim slengom, pa onda Laponci postaju kajkavci, a američki južnjaci, rodom iz Atlante, bivaju Dalmatinci, ne ište i ne traži znatniji književni talent, možda ni emocionalni i intelektualni angažman. To je idealan posao u fušu, za poslije posla, dok su djeca kod bake ili su na izvannastavnim aktivnostima. I to je, ne zavaravajmo se, pretežit oblik i način prevođenja danas. Tako se prevodi za knjige koje su prošle na Ministarstvu kulture ili na europskim fondovima, te za vruće bestselere The New York Timesa. Samo što to, naravno, nije više Jonkeov prijevod, nego nešto mnogo, mnogo lošije. Književno prevođenje s ciljem prenošenja gole informacije o izvorniku, koje je upravo onoliko dobro koliko se izvornik preslikao u drugi jezik, poput je transporta sladoleda s jednog na drugi kraj užarenog srpanjskog grada. Otopljeni sladoled naprosto se ponovo zamrzne, i to je onda to. Sve je kao što je bilo, samo malo drukčije.

Starinski naši prevoditelji, čak i ako nisu bili odistinski pisci, ili ako nisu imali ludu hrabrost Vinaverovu, kakvi su recimo bili Ivo Hergešić ili besmrtni Iso Velikanović, prevodili su s nakanom stvaranja umjetnine. Služeći svojim piscima, oni su bivali ne samo njihovi glasnici u hrvatskome jeziku, nego su i vlastitim talentom jamčili njihov talent. I dok se Vinaveru ili Tinu Ujeviću prigovaralo na višku slobode, koju bi si uzurpirali pri prevođenju, svi oni smjerni posvećenici iz Velikanovićeva i Hergešićeva roda prevodili su krajnje obzirno. Razlika je bila uglavnom samo u tome što je Vinaver – te nešto manje i Ujević – pisao onako kako bi pisali njegovi pisci da su pisali našim jezikom, katkad im pripisujući i ponešto što oni nisu napisali, ali što je u najdubljem smislu bilo njihovo, dok su posvećenici prijevoda samo prevodili najbolje što su znali. Ali i jedni, i drugi nastojali su stvoriti u svojih čitatelja iluziju da su prevoditelji zapravo pisci, i da svijet koji prevode preko nemuštih polja između dvaju jezika moguć i postojeći i u našem jeziku. I što je vrlo važno: nastojali su da u svakom tekstu koji bi preveli bude sačuvana iluzija da je napisan upravo na njihovom jeziku. Oni bi uspijevali prenijeti taj sladoled preko grada, a da se ne otopi. Njihov čitatelj jamči da je bilo tako.

Prijevodna kritika književnoga djela bi se u značajnom dijelu trebala baviti upravo time: je li prevoditelj stvorio iluziju da je nanovo u ovome jeziku napisao knjigu koju je preveo. Ako ta iluzija ne postoji, onda nema prijevoda, nema čarolije, Švejk je mrtav. Gluho bilo!

Esej je nastao za projekt Prijevodna kritika i objavljen na stranicama Društva hrvatskih književnih prevodilaca u svibnju 2022.

Esej o apokalipsi

Na mestu gde put skreće iz naselja ka Zlatnom kraju za toplijeg vremena je parkiran kamion sa cvećem – ljudi staju da kupe ruzmarin ili petunije, i niko ne gleda u pravcu Zlatnog kraja, kao da ničega nema na kraju puta, zarobljenog u visokoj hrastovini. Kad se točkovi zavrte cestom prema Zlatnom kraju, sva je prilika da putniku niko neće doći u susret, niti će ga iko pratiti. Drum postaje samotan, iako se ne udaljava daleko od naselja i glavnog puta. 

Na rubovima hrastove šume, sa desne strane, kad je drveće ogoljenije, oko će uhvatiti mistično koračanje nekoliko konja, koji se kao u snu kreću pod visokim krošnjama; samo trenutak kasnije, sa leve i desne strane otvoriće se pogledu dugi zeleni tunel koji je prokrčila pruga na kojoj nikad nema prometa, ali koja se ipak otima travi, sa upornošću svojstvenom gvožđu koje je nosilo vagone. Uskoro – pročelje velike drvene kapije koja stoji iznad puta, sa napuštenom drvenom kućicom – verovatno je ovde nekada sedeo čovek čiji je posao bio da zna ko je ušao u Zlatni kraj.  Još malo dalje – spaljen objekat nekadašnjeg restorana, sa kog se, za vlažnih večeri, i sada podigne nejasni miris gareži. Tu se parkirate. 

Prvo izađete na jezerce, koje se guši u trsci i podvodnom bilju. Za vaših prvih dolazaka bilo je dom sivim čapljama, patkama i žabama, onda ste, posle nekog vremena, ugledali prvi par labudova sa tri mladunca. Sada jezerce pripada labudovima, ima ih preko četrdeset. Sa svojim naizmenično tihim i bučnim labuđim običajima oni su preobrazili jezero i učinili ga potpuno svojim. Međutim, sve je u Zlatnom kraju neprekidni preobražaj – ponekad, ako odete dan za danom – grm  šipka promeniće izgled i vi ćete morati da ga dodirnete ne biste li se uverili da je u pitanju isti šipak od juče. 

Visoki zašaptani hrastovi u šumi pored jezerceta gube bitku sa bršljanom. Da vas ne spotiče svest o banalnosti te slike – rekli biste da snaga i visina često upravo tako prolaze u susretu sa niskošću – ono što gmiže po zemlji oduvek obara ono što stremi ka nebesima. Zato zastajete da milujete hrastove i maštate o tome kako ćete sledeći put poneti neku alatku kojom se može prekinuti život bršljana, čija vas upornost podseća na nepotrošivu vitalnost glupaka. 

Dok koračate zajedno pod krošnjama, pored svakog hrasta stoji tvoj djed jer je svaka hrastova šuma kroz koju prođeš njegova. Djed je imao hrastovu šumu u kojoj je poznavao svako stablo. Kad bi te u nju vodio, nikad nije usklađivao svoj veliki korak sa tvojim malim. Radije bi odmakao, meko gazeći po šumskoj stelji i onda stajao, čekajući da ga stigneš. Radio je to zato da bi mogao ćutati sa hrastovima – to si shvatila tek u šetnjama po Zlatnom kraju, razrešilo se u tvom  sopstvenom ćutanju sa hrastovima. Kad je umro, djeda ste sahranili u izbegličku raku na groblju u ravnici, nekoliko kilometara od Zlatnog kraja. I dok svi misle da je tamo, i tamo mu odlaze u posetu, on stoji i ćuti sa hrastovima u svojoj šumi i u svakoj hrastovoj šumi na svetu, umnožen u beskraj, pa tako i u ovoj, u Zlatnom kraju. Svaka savršena šetnja je šetnja sa mrtvima, to čovek shvati vremenom, i to je jedan od glavnih razloga zašto čezneš za Zlatnim krajem svakoga dana – jer u njemu ćeš ih sve sresti.

U fizičkoj realnosti Zlatni kraj zahvata nešto ispod sto hektara samonikle hrastove šume. Po svoj prilici, jer se nisi bavila dubljim istraživanjem imovinskih odnosa, Zlatni kraj je u posedu Ministarstva odbrane. Nekada davno, pre rata, u njemu su izgrađeni bungalovi za odmor vojnih lica. U ono doba koje većina smatra zlatnim dobom Zlatnog kraja – bio je to sportsko-rekreativni centar otvoren za građanstvo. Vojna lica iz bungalova sretala su građanstvo na stazama i sportskim terenima, pre vremena pušaka koje je promenilo način na koji se susrećemo. I sada prolazite pored ponekog sportskog terena koji vreba okolna šuma, a ako se zagledate kroz sadašnju pustoš i tišinu, ugledaćete providne bicikliste, porodice sa decom na travi, ljude koji trče za loptom ili šetaju među drvećem i zapitaćete se ko je od njih vojno lice a ko obično, građansko, i gde je sada, sa ove ili one strane života. Jer vreme drugačije šumi iznad hrastovih krošnji u Zlatnom kraju – u njemu se sve odvija jednovremeno – prošlost, sadašnjost i budućnost.

Kad je došao rat i kraj sveta kakav ste poznavali, u bungalove su useljene vojne izbeglice – pripadnici armije bivše zemlje, svi naplavljeni u njenu nesretnu prestonicu. Vojska ih je smeštala gde je znala i umela i tako je deo njih završio ovde – na kraju sveta, pored jezerceta iza kog se završava grad. Vremenom je građanstvo prestalo da dolazi – vojna lica iz bungalova su izgubila privlačnost – biti u njihovom društvu, na njihovoj teritoriji, nije više označavalo ulazak u povlašćeni prostor, već susret sa izbegličkim stidom jedne poražene kulture. Tako je Zlatni kraj ušao u novu epohu. I nekako je svima koji su na različite načine pokušavali da objasne, označe i protumače kraj bivše zajedničke države promaklo da se ona zapravo završava ovde, u Zlatnom kraju, čvornom mestu ponavljanih apokalipsi. Njen završetak najrečitije progovara ovde, u zaboravljenom naselju vojnih izbeglica, u koji ulazi samo jedan autobus sa trocifrenim brojem, za koji se iz milosrđa pobrinula opština, budući da je vojska sasvim zaboravila Zlatni kraj i realne potrebe njegovih stanovnika.   

Danas, preko trideset godina od početka državnog raspada, kad se zađe kroz naselje bungalova i turističkih brvnara, pravljenih za neku sasvim drugačiju namenu koja se razlikuje od namene stalnog života – uređena i održavana dvorišta i kuće smenjuju se sa napuštenima, ponegde i zapaljenima. Da te ne spotiče svest o banalnosti te slike – rekla bi da tako život obično opstaje pored potpunog rasula i rastakanja. U jednom dvorištu ruže i podšišana trava – u susednom – osvaja bršljan i šiblje, u onom preko puta zjape ogaravljeni prozori. 

Niz put objekti koji verovatno regulišu vodosnabdevanje ili energetsko održavanje ovog nevelikog naselja išarani grafitima, malo dalje, u šumi, školjka zapaljenog vozila koje je služilo za ko zna kakvu kriminalnu namenu. Kriminalci vole Zlatni kraj, kao i sve prigradske šume, njive i neosvojene livade na kojima se često mogu videti dva crna džipa u nekom dijalogu, od kog svako pametan okrene glavu praveći se da prizor uopšte ne vidi. Jednom će, uostalom, i oni postati samo providne prikaze pod drvećem, samo im je i za života delatnost kojom se bave omogućila nevidljivost za ostatak običnog sveta.

Pored kuća se krećete tiho – jer tu je uvek tiho, kao da vlada nekakav produženi minut ćutanja za srušeni svet. Na jednom tremu sedi čovek u sedamdesetima i puši. Nikada se ne pozdravljate i on se ponaša kao da vas ne vidi, zagledan u krošnju ispred. Ti se uvek pitaš koliko je godina čovek sa trema imao kad je pristigao u Zlatni kraj, odakle je stigao i kako je prošao njegov prvi dan pod ovim krošnjama. 

Mačke i psi u Zlatnom kraju su pitomi i umiljati i prilaze vam sa poverenjem – zato znate da su ljudi iz bungalova Zlatnog kraja umireni u čekanju, jer se životinje najbolje razumeju sa onima koji su umireni u čekanju. Umireni u čekaju su oni koji su osvestili svoj prelazni status, svoje osećanje privremenosti na nekom mestu. Došli su u Zlatni kraj kao izbeglice u privremeni smeštaj, ne zato da bi u njemu ostali – kao, uostalom,  i svako drugo biće na svetu – samo se njima ta egzistencijalna činjenica ukazuje u svoj svojoj raskoši, i to čoveka koji puši na tremu i staricu koja trese mrve sa stoljnjaka čini duhovno povlašćenima, iako oni možda osećaju samo patnju te spoznaje. Na umrlicama Zlatnog kraja ponekad čitate njihova imena, došljačka imena, imena večnih gostiju.  

Jednom ste decu doveli u Zlatni kraj i dok su osvajale prostor sa njima svojstvenom slobodom, jedna od njih sa skejtbordom na ramenu ili pod nogama, druga sa rukama punim lokalnih mačaka ili pasa – rekle su vam da je Zlatni kraj zapravo gradić Hawkins iz serije Stranger things. Redovi bungalova u fasadnoj cigli koju nagriza vlaga zelenila – zaista su i vama tad zaličili na neki mali američki grad u kom vrebaju čudovišta. Kad su čule da sve to pripada vojsci, to ih je utvrdilo u zaključku da se negde u šumi sigurno krije neka mračna vojna laboratorija – i da ispod ovog vidljivog sveta u Zlatnom kraju postoji portal u jedan drugi, posuvraćeni, u kom vladaju čudovišta.  

Bilo je to samo još jedno tumačenje Zlatnog kraja – svih njegovih oprečnosti koje izmiču našem razumevanju. U Zlatni kraj se i odlazi u naporu razumevanja, u pokušaju da se istovremeno razume hrast i bršljan, labud i siva čaplja, mrtvi pod krošnjama, živi, umireni u čekanju u dvorištima, psi i mačke, pa zatim  sve ono što nam se dogodilo proteklih godina, kao i ono što će se tek dogoditi kad čudovišta iz podzemlja Zlatnog kraja iznova izađu na površinu i ponovi se apokalipsa. Jer apokalipsa ima sklonost ka ponavljanju, iako je mi, pod teretom tradicionalnih tumačenja, doživljavamo kao jedan završni, odlučujući događaj.

Kako za tebe realnost iz knjiga oduvek ima značajniji vrednosni status od stvarnosti koja te okružuje, i Zlatni kraj si prvo upoznala u tekstu, pa si ga potom pronašla svega par kilometara od svoje kuće, u jednom slučajnom skretanju sa puta. U najzačudnijoj i najboljoj modernoj knjizi o apokalipsi u svetskoj književnosti, Pekićevoj 1999, ponavlja se opis zlatnog kraja, preuzet iz Orvelove 1984.  U Orvelovom tekstu u pitanju je pašnjak, tajanstveno prisutan u svesti glavnog junaka, kao predeo koji je sanjao i koji se javlja nakon evociranja uspomena na najbliže članove porodice nestale u režimskim čistkama. Orvelov zlatni kraj mesto je subverzije i pobune, koje će glavni junak na javi ugledati upravo u onom trenutku kad se i sam odluči na subverzivni čin, kad sa voljenom ženom prvi put napusti grad i upusti se u nedozvoljenu vezu. Poslednji put njegovo viđenje zlatnog kraja doći će nakon više dana torture i upravo ono će ga odati: utonuvši u viziju zlatnog kraja, junak će nehotice kriknuti ime žene koju voli, izloživši se mogućnosti novog mučenja. 

U Pekićevoj 1999 Orvelov zlatni kraj ima sličnu, subverzivnu funkciju. On se javlja u svakom poglavlju kao čvorno mesto na kome se vodi rat mašinske civilizacije protiv prirode: zlatni kraj izrasta u simbol regenerišućih moći prirode, koja uvek čeka svoj trenutak da stvori život. Otuda je on predmet neprekidnog zatiranja, ali i ključnih dijaloga koje čovek vodi sa prirodom koju je izdao. On se ne odlikuje spektakularnom lepotom već neuređenošću koja sama po sebi predstavlja subverziju u kontekstu mašinske civilizacije. Zlatni kraj kod Pekića postaje mesto na kome se odigrava uvek isti događaj, apokaliptični scenario u kom propada još jedna neuspešna verzija civilizacije. Preko motiva Zlatnog kraja pratimo postepeni gubitak sposobnosti pripadnika čovečanstva da komuniciraju sa prirodom, sa svojom suštinom, i kako gubitak te sposobnosti biva srazmeran faktičkom nestanku njihove čovečnosti.

Uništeni i zaboravljeni sportsko-rekreativi centar na kraju grada ti u sebi zoveš Zlatnim krajem, jer ti svaka šetnja pod hrastovima potvrdi da naraštaj kom po nesreći pripadaš ispisuje veliku elegiju prirodi i smislu. Vas dvoje u svoj Zlatni kraj odlazite zato da biste se sreli sa celokupnošću svih ovih istina, koje neprekidno izmiču vašem poimanju, zbog čega mu se neprekidno vraćate. U njegovim umirućim hrastovima, zapaljenim kućama, ljudima umirenim u čekanju, koje je uz rub jezera nanela prethodna apokalipsa, u njegovoj krhkosti, trošnosti, u njegovoj zagledanosti u buduću propast – vi osećate neku duboku istinu koja na nerazumljiv i neobjašnjiv način povezuje prošlost sa onim što dolazi, jednu apokalipsu sa sledećom. 

Nad hrastovima i čapljama Zlatnog kraja nadvija se banalnost poslednjih velikih ideja mašinske civilizacije u kojoj vam je suđeno da živite. Šta se stvara u mračnoj laboratoriji u podzemljima Zlatnog kraja, kako će izgledati sledeće čudovište koje će biti pušteno na ovaj svet da bismo ponovili apokalipsu još jednom, zatirući poslednju vlat trave, daveći poslednju pticu i trujući poslednju ribu? Ti veruješ da će Zlatni kraj pretrajati i nadživeti sve te krajeve sveta – njegov stalni preobražaj izmiče tumačenju, i koliko god se trudili ne možemo iscrpeti njegova značenja koja se danas sabiraju pod tajanstvom hrastova, da bi sutra bujala u nekoj neprimetnoj mahovini ili poslednjoj preživeloj bakteriji.

Iz Zlatnog kraja vas dvoje stoga posmatrate budućnost, već zatočenu i odživljenu pod teretom njegovih krošnji. Onu bližu, najpre, u kojoj će neki investitor ulučiti priliku i dogovoriti se konačno sa vojskom, dodajući novi sloj značenjima Zlatnog kraja. Većina će to, naravno, pozdraviti, jer ljude ništa ne oduševljava više od privida izvesnosti, utehe predvidljivosti. Otuda sve naše diktature – potreban nam je privid izvesnosti, potrebni su nam ljudi iz bungalova koji čuvaju poredak, ljudi na kojima počiva građevina naše zajedničke kulture, ljudi koji znaju šta rade, ljudi uspravnog držanja koje ćemo želeti da sretnemo na stazi pod hrastovima, dok nam deca voze bicikl i mi uživamo u vikendu. 

Potrebne su nam investicije, koje će načiniti nove bungalove, poseći bolesno drveće i ono zdravo koje smeta napretku, očistiti jezero od žaba i pobrinuti se da labudovi budu hranjeni kao atrakcija za posetioce. U novim budućim objektima koje hrastovi slute – jer znaju sve – biće novi ljudi uspravnog držanja koji će u rukama nositi telefone pametnije od sebe. Međutim, kao što nam govori iskustvo literature i života – apokalipsa će se ponoviti. To je ona, nešto dalja budućnost koju gledate sa obale neuglednog jezera. Šta god budemo činili – nakon naredne apokalipse korenje će iznova mrviti beton, žabe će vrebati sa rubova sveta koji smo im oteli i svako naše delo će u konačnici prekriti trava i bršljan. 

 I vas dvoje ćete, naposletku, postati providne senke u velikom inventaru senki Zlatnog kraja. Ako budete posebno blagosloveni i Istina bude ekonomična, možda od vas dvoje postane i jedna senka. Svakako ćete biti zajedno.   

Prizor nestvarno strašan: u tijesnom i uskom bolničkom krevetu, jedno uz drugo, kao dva na suhom skapala vodozemca, dvoje ljudi, dvije žene, u položaju sasvim obezljuđenom, leže. Tu sliku će prenijeti svi hrvatski elektronski mediji. Najklikabilniji su patnja i smrt. Saznat ćemo da je snimljena u sisačkoj Općoj bolnici. Ravnatelj bolnice će se pravdati da je do onoga što vidimo došlo zbog nedostatka prostora, ali da je trajalo kratko. I još je izjavio da je prizor bio ružan, ali da “smo požrtvovnošću, upravo borbom svih naših djelatnika, uspjeli spasiti živote svih ugroženih pacijenata”. Zatim će proći nekoliko dana, pa ćemo zahvaljujući portalu Dnevnik.hr, i anonimnom glasniku iz sisačke bolnice, saznati da je istoga dana jedna od dvije žene na fotografiji umrla. Ono što ne znamo jest je li umrla na krevetu s onom drugom ženom. Kao ni to je li druga žena bila pri svijesti dok je ona umirala. Tako da ne znamo ni to je li umrla žena koja je u krevetu drugoj ženi gledala u leđa, držeći svoju lijevu ruku na ogradi, ili je umrla žena koja desnu ruku ispružila kroz rešetku kreveta. Bilo bi to važno znati, svaku bi pojedinost iz ove situacije i s fotografije bilo iznimno važno znati, jer tako bismo napokon osjetili sućut. Strašno je, kao u Solženjicinovom “Odjelu za rak”, kao iz izvješća o bolničkim odjelima u njemačkim koncentracijskim logorima, koja nalazimo kod Prima Levija, strašno je ono što vidimo na slici iz sisačke Opće bolnice. Strašna je svaka konsekvenca onoga što vidimo. Bezmjerna je tuga, nepodnošljivo je poniženje, i jedne i druge žene na fotografiji. Obje klijentice hrvatskog zdravstvenog sustava, u kojemu su, sva je prilika, obje za života i radnog vijeka aktivno pridonosile. U toj su postelji završile kao svoje na svome, suverene i neovisne kao Hrvatska. 

U isto vrijeme, u istim se medijima, pronosila druga, manje klikabilna, sretna vijest. U Nišu, u Klinici za kardiokirurgiju, liječnici su, zajedno s pratećim medicinskim osobljem, dvanaest vikenda zaredom besplatno radili, operirali su subotama i nedjeljama, sve dok nisu likvidirali listu čekanja. Niš, naravno, nije u Hrvatskoj. Srbija nije u Europskoj Uniji. Plaće liječnika u javnom zdravstvu u Srbiji višestruko su – dakle, nekoliko puta! – niže od plaća liječnika u javnom zdravstvu u Hrvatskoj. No, Hrvatska je, naprosto, bogatija zemlja, s mnogo većim izdvajanjima za zdravstvo. Ali dva sustava su, ipak, usporediva, a uz njih usporedivi su mentaliteti, karakteri i svjetonazori hrvatskih i srpskih liječnika, na isti onaj način na koji su usporedivi političari u jednoj i drugoj zemlji.

Međutim, za razliku od ravnatelja sisačke bolnice, koji onu strašnu fotografiju pokušava pokriti “požrtvovnošću, upravo borbom” svih svojih “djelatnika”, pa onda malo pretjera s tvrdnjom da su “uspjeli spasiti živote svih ugroženih pacijenata”, direktor Klinike za kardiokirurgiju Univerzitetskog kliničkog centra Niš, doktor Dragan Milić (njemu ćemo, ipak, spomenuti ime), u intervjuu za beogradski opozicijski tjednik Vreme insistira na suprotnom: “Ovde ne postoji nikakav herojski čin. (…) Bilo kakva nagrada nije merodavna, da tako kažem. Ovo što smo uradili nije na tom nivou da zaslužuje bilo kakvu nagradu jer mi smo samo radili svoj posao. Ništa više.” I još kaže: “Da smo hteli da to bude plaćeno, mi nikad to ne bismo uradili. Samo smo želeli da se taj finansijski momenat, ako je moguće, isključi iz svake te diskusije. Može se odrediti kolika je cena dva kilograma aluminijuma ili kolika je cena automobilske gume. Ali ko će da definiše kolika je cena ljudskog života?”

Tu se, dakle, radi o dva suprotna principa. Jedan govori o “požrtvovnosti, upravo borbi”, i svoj će izraz pronaći u specifičnoj kombinaciji patriotskog i financijskog priznanja, kakvo se očekuje čak i kada se pokušava objasniti jedna užasna fotografija javnoga zdravstva, ili kada se, u jednom drugom slučaju, pod visokim pokroviteljstvom Ministarstva zdravlja i Vlade Republike Hrvatske pravda medicinsko ubojstvo novinara Vladimira Matijanića, te ga se još optužuje da se sam ubio neodgovornim odnosom prema vlastitom liječenju, dok drugi princip govori da liječnici, bez obzira na novac koji neće dobiti, liječe ljude i izvan radnog vremena, i da odbijaju vlastitu heroizaciju. Doktor Milić, naime, s gađenjem reagira upravo na kvalifikacije tipa, “požrtvovnosti, upravo borbe”. Pacijenti nisu neki nama daleki i strani ljudi, objašnjava on: “To su ljudi sa kojima mi živimo, koje srećemo u našem gradu, a nismo ni svesni da je njima potrebna neka pomoć.”

Liječnici u općoj bolnici Sisak, kao ni medicinske sestre, laboranti, čistačice, portiri, vrlo vjerojatno nisu ništa lošiji od svojih kolega u Nišu. Moguće je čak i to da ravnatelj sisačke bolnice nije manje human i požrtvovan od doktora Milića. Ono po čemu se njih dvojica razlikuju, i po čemu se ovih dana razlikuju pripovijesti o dvije zdravstvene ustanove, jednoj hrvatskoj, drugoj srpskoj, društveno su proklamirani ideali. Dok liječnik u Sisku, trenutni ravnatelj tamošnje Opće bolnice, vjeruje u zdravstveni sustav u kojemu bi sve, pa tako i liječnički rad, pa tako i mjesto u bolničkoj postelji, trebalo imati svoju jasno određenu cijenu, prema kojoj bi se potrošači zdravstvenih usluga, ili klijenti hrvatskoga zdravstvenog sustava, jer teško je u ovom slučaju izgovoriti riječ pacijenti, trebali odnositi na jednak način kao i prema cijeni automobila u autosalonu, ili prema visini uplate u sportskoj kladionici, dotle njegov daleki kolega Dragan Milić uporno i dalje vjeruje u ono iz čega su obojica potekli, u ideal javnoga zdravstva, koji na kraju svih krajeva podrazumijeva svačije pravo na mogućnost ozdravljenja ili na dostojanstveno umiranje. Pritom, valja još nešto reći: srpsko zdravstvo je za razliku od hrvatskog zdravstva na takav način osiromašeno, opustošeno i osuđeno na donacije (“Kad nas pitaju za tu nagradu, mi smo od nadležnih tražili da nam obezbede još jedan aparat EKK koji tražimo pet godina. Jedna jedina EKK mašina koju imamo je donacija američke ambasade i Komande američke vojske za Evropu. Da tu mašinu nemamo, ne bismo mogli da radimo.”), i dijelom i zbog tog siromaštva srpsko javno zdravstvo u svojim je boljim segmentima, kakav je, očito, i ova niška klinika, osuđeno na idealizam, mudrost i plemenitost liječnika i medicinskog osoblja. Nije nužno da novac ukida ideale, niti siromaštvo ljude čini mudrim i plemenitim. Ali tranzicija nas je naučila da se, što je više novca, mudrost i plemenitost manje cijene. I onda postaje moguće da ljudi umiru u zajedničkim krevetima. Toga u Nišu sigurno nema. Toga nije bilo ni u socijalizmu. Ali toga itekako ima u američkim bolnicama za siromašne, koje često i služe samo tome da se boljestojeći ne uznemiravaju gledajući kako sirotinja umire po ulicama. Naprosto je pogrešno težiti tom idealu.

U hrvatskom javnom zdravstvu postoje, naravno, primjeri koji bi mogli biti usporedivi s onim što se dogodilo u Nišu. Takvi primjeri postoje čak i u hrvatskome privatnom zdravstvu. Privatni liječnici nisu gulikože. Čak bismo imali razloga misliti i vjerovati da su najbolji među privatnim liječnicima u Hrvatskoj mudri i plemeniti ljudi, čiji je ideal da ne postanu liječnici za bogate. Način na koji je veliki dio hrvatskih zdravstvenih ustanova, javnih i privatnih, funkcionirao u vrijeme pandemije, pokazao nam je neku dobru i utješnu stranu hrvatskog zdravstva, ali i cijeloga društva. Ministarstvo zdravlja i ministar, skupina iritantnih stranačkih činovnika s medicinskim diplomama, i na položajima u javnome zdravstvu, samo su krajnje iritantni izuzetak. Oni će, čujemo, provesti istragu u Općoj bolnici u Sisku. Pronaći će i kazniti dežurnoga krivca. Pedro će poslovično visiti, a mi ćemo znati da Pedro nije kriv. U krajnjoj liniji, ne radi se tu uopće o toj jednoj slici. Radi se o pogledu na svijet, radi se o medicinskoj praksi, radi se o svijesti koja je tu sliku učinila mogućom. Radi se, napokon, o nečijoj savjesti.

Pritom, onaj tko je tu sliku snimio i poslao u javnost vjerojatno nije pozitivac. Kao što ni većina medija tu sliku nije objavila iz razloga koji su dostojni novinarskog zvanja. U obračunu sa suparnikom na poslu često ćeš posegnuti za onim što ćeš i sam raditi čim zauzmeš suparnikovo mjesto. Nema tu principa ni časti, nakon što novac i vlast postanu kriterij uspjeha. “Samo požrtvovnošću, upravo borbom” stiže se do cilja. Ne pomislivši nikad da su te dvije žene možda nečije bake, tetke, majke, sestre, ili su naprosto “ljudi sa kojima mi živimo, koje srećemo u našem gradu, a nismo ni svesni da je njima potrebna neka pomoć”. 

Mada mi je mama čvrsto obećala da će me čika doktor samo pregledati, ipak sam na kraju fasovao injekciju u mračnoj sali omražene školske poliklinike u Skerlićevoj. Uvečer će se ocu žaliti, jer misli da ih ne čujem zabavljen sudaranjem autića na podu dječje sobe, kako sam se toliko otimao da su me morale držati dvije bolničarke i jak stažista, te da sam neljudskom drekom svima u krugu od par kilometara probio uši. Nekako osjećam ponos jer nisam nadmoćnijem neprijatelju bez otpora pao u ruke, kao Zagor kojeg čitavo pleme indijanskih ratnika jedva uspijeva zarobiti i zavezati za totem zlokobnog izgleda.

Po izlasku iz poliklinike vjetrovit proljetni dan na obrazima mi suši suze. Sunce i osjećaj slobode čine blagu bol u stražnjici manje neugodnom i shvaćam da je sada, kada je sva tegoba iza mene, besmisleno biti ljut na mamu. Kako je otac na poslu, a brat u školi, konačno imam svu njenu pažnju samo za sebe. Rekla mi je i kupiti sladoled jer sam, kako kaže, junački izdržao malo boli. Razmišljam kako ništa ne bih otrpio da sam se samo ikako uspio iščupati iz čeličnog stiska zdravstvenih radnika, ali kada me već hvali i obećava sladoled – klimam glavom i držim tu misao za sebe. Ona će me, svakako, cijeli život vidjeti hrabrijim i boljim nego što to stvarno jesam.

„Mama, mama…“, stalno je dozivam željan njene pažnje, neka se njeno lice ni na tren ne okreće od mene.

Pješke se vraćamo kući gornjim putem preko Bjelava, kupila mi je mliječni sladoled Stela sa smrznutom višnjom u sredini kartonske čašice. Kiselkasta kuglica nalikuje iščupanom srcu koje je neko zatrpao u snježna bespuća, sladoled se brzo topi i bijela masa poprima crvenkastu boju. Pošto višnju uvijek pojedem zadnju, taj zalogaj me rastuži jer znači da sladoleda više nema, dio rituala je i da stiskom između palca i kažiprsta klizavu košticu ispucam niz ulicu. 

„Reci Zlatni?“

Mama me zove „Zlatni“ samo kada sam joj posebno drag i nije nimalo ljuta na mene. Penjemo se kroz uske bjelavske ulice, iza avlijskog zida se čuje lavež psa.

“Šta bi ti da sad iskoči cuko i napadne me?“

„Ja bih te obranila“, odgovara mi mirno.

„Čak i kada bi bio strašan pas? Što nije neki fini što plazi jezik i maše repom, već ljuti sa velikim zubima?!“

„Da, uzela bih štap i otjerala ga.“

„A gdje ti je štap?“, zanima me.

„Uzela bi neku granu, kao da je to problem…“

Nisam baš sretan tim odgovorom, gdje joj je štap? Kako se može pouzdati u oružje koje nema? Zagor se ne odvaja od svoje sjekire, ne čeka juriš Indijanaca ili napad bande pljačkaša poštanskih kočija pa da traži čime bi ih mlatio. Više bih volio da mama u rukama drži nekakvu batinu, hoće li nam se baš toliko posrećiti pa da odmah pronađe nešto čime će otjerati velikog i strašnog psa?! Gledam unaokolo ima li išta što bi moglo poslužiti toj svrsi.

„A mama, mama…“, opet je propitujem kada smo se malo odmakli od laveža, „a šta bi ti da mene neko pokuša ukrasti?“

Neki stariji nalaze zabavnim plašiti djecu pričama kako bi ih neko mogao ukrasti, ako smo pretjerano razigrani i nemirni često nas tom prijetnjom nastoje dovesti u red. Jedino, ne mogu shvatiti zašto, po njihovom, otimači djece radije kradu nestašnu dječurliju od one mirne i poslušne? Zar im ne bi bilo lakše izaći na kraj sa onima koji rade što im se kaže?!

„Ne bih te ja dala“, odgovara mama odlučno. „Nikome!“

Nastavljam nabrajati bezbroj opasnih situacija i ispitivati je šta bi tada učinila, kaže da bi me svaki put izbavila i ja joj vjerujem. Onda postepeno povećavam uloge, zamišljam još strašnije događaje sve dok okolnosti nisu takve da mogu biti spašen jedino ako je spremna za mene dati i sam život. 

„I onda, avion se pokvario… a samo jedan padobran?“

„Ja bih ga tebi ostavila!“, potvrđuje mi osmjehujući se.

Gledam je ispitivački, na tren ne mogu odgonetnuti njeno lice a ne vidim ništa smiješno u situaciji koju sam opisao. Onda se uozbilji i kaže: „Ma kako bih mogla živjeti bez svog Zlatnog?!“

Konačno sam zadovoljan i koračamo u tišini držeći se za ruke, univerzum je postavljen kako treba, a moje mjesto u njemu sigurno. Mada je mnogo puta dokazala da joj je važnije ugoditi meni nego sebi, čak i to smatram nedovoljnim te hoću potvrdu da sam joj draži i od samog života. Ne pristajem na bilo šta manje od toga jer ona je središnja točka mog djetinjstva. Volim je više nego oca i brata zajedno, više nego cijeli svijet i sve i svakoga na njemu. Tek decenijama kasnije ću otkriti, kada prvi put u ruke uzmem kćerku, da je zapravo moguće voljeti nekoga više od nje.

Najveći strah tokom odrastanja, jer me neki unutarnji mrak navodi zamišljati gubitak najdražih – je da mi mama ne umre. Užasavaju me dječji filmovi i knjige, a po nesreći ih je čitava gomila, u kojima glavni junaci ostaju bez majke.  Od same te pomisli gubim tlo pod nogama i imam želju da se od nje nikada ne razdvajam, neka prestane ići na glupi posao i više ne gubi vrijeme baveći se mojim starijim bratom i zahtjevnim ocem. Neka samo mene gleda i sluša, želim da je cijelim svojim bićem jedino meni posvećena. Sve vrijeme. 

„Mama, mama, je l’ de da ti nikada nećeš umrijeti?“

Neko vrijeme ništa ne odgovara.

„Otkud ti to?“, čudi se nakon što me je dobro osmotrila.

Ništa ne odgovaram, gledam ispred sebe pokušavajući šutnuti zaobljeni kamičak prema stablu divljeg kestena čije se niske grane protežu niz ulicu kao ruke krakatog golmana.

„Pa, to će se desiti nekada puno, puno kasnije. Kada budem stara a ti već veliki…“, počinje mama oprezno.

„Ali je l’ de da ti nećeš ni tada umrijeti!?“, prekidam je zabrinuto.

Neko vrijeme razmišlja o tome očiju prikovanih za neku točku u daljini. „Neću, nemoj se brinuti!“

„Nećeš!? Kako?“

„Pa fino, do tada će se već otkriti lijek protiv smrti…“, uvjerava me.

Gledam je s nevjericom pa nastavlja da smo, eto, i sami maloprije vidjeli koliko u samo jednoj običnoj poliklinici ima doktora, bolničara i apotekara. A tek na cijelom svijetu?! I svi oni po cijeli dan rade na tome da se otkriju lijekovi za svaku bolest, pa i protiv same smrti.

„Pa kako će ga otkriti?“, pitam povlačeći je za ruku kojom me drži.

„Pa fino, uzmu malo limuna, pa dodaju šećera i neke druge stvari umiješaju. Onda vide da li to pomaže i tako znaju da je to lijek.“

Razmišljam o tome što govori. U mojoj najdražoj TV seriji „Svemir 1999“, koja se dešava tek malo više od dvadeset godina u budućnosti – čovječanstvo posjeduje svemirske brodove, lunarnu bazu veličine čitavog grada, lasersko oružje, kompjutere koji govore i robote toliko napredne da ih ne možeš razlikovati od ljudi. Zašto bi u vremenu kada mama neće imati ni pedeset godina, pored svih tih čudesa sutrašnjice, bilo nemoguće imati i lijek protiv smrti?

„Kažem ti“, uvjerava me mama, „kada ja budem stara to će se već riješiti. Doktori cijelog svijeta rade na tome!“

Kada nje više ne bude, sjetiti ću se tog proljetnog dana, doći će mi slika majke i sina što šetaju Bjelavama, spokoj svijeta u kojem je sve u redu jer se oni drže za ruke. Pamtim da je dječak bio spreman zdravstvenim radnicima oprostiti zarobljavanje i injekciju. Čak se i pomalo loše osjećao zbog tolikog otimanja. Zbog njegovog su kukavičluka gubili vrijeme umjesto da rade ono najvažnije – otkrivaju lijek koji će učiniti da moja mama nikada ne umre.