U danu kada se dogodila tragedija u Osnovnoj školi “Vladislav Ribnikar” u Beogradu, predsednik Srbije na konferenciji za štampu izgovara rečenicu, koja je prošla ispod radara javnosti: “Ja mislim da je najvažnije da se spreči širenje laži”.

To kaže osoba koja na dnevnom nivou izgovori toliko laži da su građani odavno oguglali. Predsednik nema konkurenciju kao inicijator neviđene hiperinflacije laži. Njegovo ogrešenje o zakone i Ustav Srbiije više nije vest. Sve što radi je u svrhu vlastite promocije i rejtinga. Ništa nije važnije od toga, i zato verujem da su tragedije koje su se dogodile u Srbiji u razmaku od samo čertrdeset sati opasno naljutile predsednika. Jer, ugrožena je njegova mantra da živimo u Zlatnom dobu, da penzije i plate nikada nisu bile veće, da smo lider u regionu, da se nikada u Srbiji nije gradilo toliko puteva, toliko stanova, da nam svi zavide, a sve zahvaljujući njemu, koji samo radi i nikada se ne odmara. I onda odjednom, kao grom iz vedra neba, dve tragedije zaredom, 17 ubistava koja su konsternirala Srbiju.

Umesto da se upiše u knjigu žalosti, obrati građanima primerenim govorom i prepusti struci da radi ono što se od nje očekuje, predsednk se nameće kao vrhovni sudija, ne silazi sa malih ekrana, i nastavlja sa svojim degutantnim prenemaganjima. Mučne su te pauze, te tišine koje su sve duže, ta loša gluma, to šaputanje i smrknuto lice iza kojeg se krije – izvesno je – neka dijagnoza.

Nedopustivo je da se predsednik, premijerka i članovi vlade u danima žalosti obraćaju građanima sa Pinka, sa tog rasadnika govora mržnje. Zar smo tako brzo zaboravili da se sa te televizije sa nacionalnom frekvencijom godinama crtaju mete onima koji nisu po volji režima?

Čovek koji nije u stanju da sastavi pet rečenica, a da ne skrene u izbornu kampanju zaista je uvreda za zdrav razum. Manipulator koji ne propušta da se ogrebe o reket. Kome se to obraća dok izgovara sve same banalnosti koje su uvreda i za skromniji IQ?

Izveštava nas da nijedna majka, ni baka, u Srbiji nije spavala u poslednjih 48 sati. Razoružava Srbiju, preti nerealnim. Skreće pažnju jevtinim trikovima, nudi ono što narod voli da čuje, pa pominje da upad policije u stanove i pretres nije u skladu sa evropskim standardima.  – E, pa sad će da bude!, preti predsednik.

“Nismo mi ubice, tu smo da se borimo protiv ubica… Pravde će biti. Ni onaj mali monstrum, ni onaj veći monstrum. Da ubiješ decu, i još da se šetaš posle dve godine… Jutros sam predložio smrtnu kaznu premijerki Brnabić, ali to ne možemo po tim nekim mnogo pametnim konvencijama.”

Koga to predsednik proziva? Evropsku Uniju? Eto, priznaje da je nekad i on bio protiv smrtne kazne, ali sada se gorko kaje.

“Kada uhapsite čoveka vi vidite da on nosi majicu haj Hitler, generacija 88. U Srbiji se diviš Hitleru?”

Na stranu što ste brzopleto i pogrešno nešto povezali i zaključili, ili vam se prosto priviđaju simboli iz vašeg miljea – ali i da je tako – da se monstrum divi Hitleru, zašto glumite čuđenje, predsedniče? Zar u zemlji gde osuđeni ratni zločinac ima status idola, čiji portreti krase beogradske fasade, a vlast se povlači pred hordama huligana koje je sama proizvela kako bi se obračunala sa građanima koji je ne podržavaju? U zemlji koja negira genocid? U zemlji koju je ta ista vlast pre tri decenije vodila u ratove, a sada je vodi u Evropsku Uniju?

Da li ste vi normalni, predsedniče? S kojim pravom ste prvi čitač zdravstvenih kartona? Prvi gledalac snimaka sa nadzornih kamera? Vi ste predsedniče okupator zdravog razuma. Da li se nekada upitate koliki je vaš doprinos ovakvom katastrofalnom stanju stvari u Srbiji? Po istom principu po kojem niste dali Malog i Gašića, danas abolirate Pink i Happy ‒ Sodomoru i Gomoru Srbije ‒ tvrđave zla na kojima počiva vaša vlast.

Sram vas bilo, što ste tek posle sedam godina od rušenja Hercegovačke ulice javno priznali da ste vi izdali naredbu da se to učini. Sram vas bilo što dva dana kasnije negirate da ste ikada rekli to što ste pred milionskim auditorijem izjavili. Ali, to je u skladu sa vašom šibicarskom logikom. To je vaš način igre. To ste vi ‒ maskota licemerja i laži!

                         Sanjinu Lugiću, vrlom slikaru

Nadmašismo sanje koje za te ostale su morom
te doznasmo da ti nastojanje beslovesno bješe,
jer u zraku i ptičica visi nad kobnim ponorom,
zato žudnje za uzletom mene u mraku ne tješe

Pa još kada u pleneru kao na dnu okeana bijah,
udesu se ljudskom i gorčom grimasom smijah:
dramatično bolnim tu se i grotesknim ukazuje
izbavljenje o kojem se zažareno i ab ovo snuje

Za cijelu lakrdiju tvoja gesta simbol je najveći,
jer je opomena da je nesuvislo bjekstvo k sreći
i da laž je kazivanje o svijetu kao o dolini suza

Ne postoji Nebo i nije na njemu anđela i muza;
i kad svod Sikstine slika ili rajsku glazbu svira,
u očaju vječitome, čovjek tvoju ludost reciklira

(utopijska sonata)

Aldu, Stanu i drugim starogrojskim topolozima utopije

I.

Probudili su ga stari pijetlovi i mlado sunce,
razbudili su ga vrela kava i mrzli zrak.
Krenuo je.

Iza leđa mu uzak put do grada,
ispred njega široko i bujno polje.
Tu će pričekati ostale.
Doći će oni čim rastjeraju snove
i napune torbe jestvinama i poezijom.

II.

Možda je nedjelja, možda je praznik:
nikoga nema.
I dalje je sam na ovom zemaljskom raskrižju.

Sunce se već visoko popelo,
nebeske kazaljke pokazale su pravi čas.
Zaputio se.

III.

Trećega dana osvrnuo se –
možda su ga sustigli, možda su krenuli;
točkice u dalekom vinogradu:
jesu li to ljudi, ili trsovi, bobe, ili kukci,
ili kaplje rose prije isparenja?

Četvrtoga dana prošao je kroz pusto selo,
ni putokaza u njemu, ni puta iz njega.
Gusta šuma, još gušća šikara, a onda
čistina, i nekoliko staza uzbrdo, nizbrdo.

U petak – sve gušća raskršća,
travnata, kamenita, napučena izborima.
Na jednome je susreo staricu koja mu je rekla da je
prije nekoliko godina isti jedan takav prošao tuda baš,
baš onim putem nastavio.
Pa je i on nastavio.

IV.

Usput je ponavljao sve riječi koje zna,
u glavi je brisao riječi koje mu više neće trebati.
Do večeri je završio s jezikom,
pa je prešao na matematiku,
S njome je završio brzo
jer ju je cijelu izbrisao.

Počinuo je na toploj zemlji, tog dana,
uz maslinu koju je usanjao:
ona mu je bila drevan korijen, on bio je njen svjež plod.

V.

Dana šestog – koji više nije brojao –
izbio je na vrh brda i vidio sljedeće brdo,
umalo i dol ispred njega, i još jedno brdo iza njega,
i more iza njega slutio je.

Dana sedmog, ili sedamdesetog, učinilo mu se da je blizu.
Još samo malo želje, volje, i bit će još dalje, još bolje.
Pjevušio je:
„Ja sam momak
koji je nadomak…“
A nije znao:
do žuđenog i skroz jasnog cilja
vazda će da fali bar još jedna milja.

Stari Grad, 30. travnja 2023.

DOĐE MI PONEKAD 

Veli mi Hamo: imali smo vučjaka

Oteo ga je djed
Od vojnika kad su se
Nijemci povlačili odavdje

U isti sahat
Na istome mjestu
Svakoga božijeg dana
Okrenut jugu, pas je zavijao

Dok nije presvisnuo
Za onim u bijegu čovjekom

Porastao sam s njim

Pa mi dođe ponekad
Šabo, da i sâm zaurlam za nekim

(2022)

ISHAK BARABA 

Čuj: umro je danas Ishak Baraba
Kaže mi Hamo:

Više je on
Iselio muslimana
No udba za njena tugijana –

Pravio je Ishak lažne vasike
I papire za odlazak
U tuđinu

I svakome se na musaf zaklinjao
Da od nevoljnika nije
Zlato uzimao

Je li, nije li –
To više ne zna niko
Dok haberi iz Turkije stižu:

Potomci otišlih
Danas u Konji – spasitelju
Barabi Ishaku, spomjenik podižu

(1989-2021)

Strašni se pojavljuje u nekoliko mojih esejističkih, ali i fikcionalnih knjiga. Najkrupniju ulogu ima u romanu “Herkul”, gdje je već izgrađen fikcionalnih lik, kojemu su pridodani poduži esejistički pasaži o načinu njegova rada i o njegovim fotografijama. Ti pasaži mogu se čitati kao nonfikcionalni tekst, ali su zapravo pisani u obliku fikcije. Milomir Kovačević Strašni moj je prijatelj, jedan od najvažnijih ljudi onoga mog, u najvećoj mjeri raseljenog i iščezlog Sarajeva. Milomir Kovačević Strašni stvaran je čovjek. I pritom je fotograf. A fotografi su za barem jedan stupanj, za jedan level u životu stvarniji od drugih ljudi. Istovremeno, međutim, Milomir Kovačević Strašni fikcionalni je lik.

Ako bih pisao roman o Strašnom, što kao mogućnost nipošto ne isključujem, ustvari dugo već o takvoj knjizi razmišljam, u tom bi romanu važno mjesto bilo posvećeno razlici između njegovih fotografija Sarajeva i Pariza. Nakon što je cijeli svoj svjesni život bio fotografski kroničar i portretist Sarajeva, odselivši se s krajem rata u Pariz, Strašni je malo-pomalo upoznavao i fotografirao novi grad. Danas, dvadeset i sedam godina nakon selidbe, nakon što je broj fotografskih godina koje provodi u Parizu odavno već nadmašio broj istih takvih godina proživljenih u Sarajevu, a uskoro će već i njegovo biološko vrijeme provedeno u Parizu trajanjem nadmašiti njegovo sarajevsko vrijeme, ima smisla govoriti o razlikama u fotografiranju dva grada. Te razlike, osim što su poetičke i stilske, one su intelektualne, literarne i biografske. One su, na kraju krajeva, romaneskne. Premda Strašni nije romanopisac.

Na većini njegovih sarajevskih fotografija živi su ljudi. Gotovo svakog od njih fotograf poznaje. I oni poznaju njega. To im se prepoznaje u pogledima, često u riječi i rečenici koja je prekinuta trenutkom fotografiranja. Skoro u pravilu, ti ljudi poziraju. Sarajlije Milomir nije uhodio, nije on bio paparazzo, nije ih slikao iz potaje, nikad on nije razotkrivao ničiju intimu. Na slikama tih svojih ljudi on je oduvijek pokazivao samo ono što ljudi ne sakrivaju, pa čak ono što bi oni željeli pokazati od sebe. Iz toga proizlazi neobično i sasvim neočekivano dobro starenje njegovih sarajevskih fotografija. Ljudi na njima, ali ne samo ljudi nego i građevine, ulice, kuće, trgovi, fasade, izlozi i gradski natpisi, stare u savršenom skladu s našim sjećanjima na taj grad. Ljude na ulici, kao i same ulice, Strašni je fotografirao kao javne osobe u javnom prostoru. I to onda, sasvim paradoksalno, i ta lica, i taj grad čini duboko – intimnim. Nigdje Sarajevo nije toliko intimno kao na njegovim slikama.

Strašni je, u skladu sa stilom epohe, vazda bio skloniji tamnijim, crnijim slikama. Nije volio višak sunca na slici, a pogotovo na ljudskim licima. Na njegovim slikama Sarajeva vazda je bio oblačan dan. Osim ako ne bi pao veliki snijeg, pa je svjetlo dolazilo odozdo. Ali nije on previše fotografirao snijeg. Nije se dao lakim atrakcijama. Osim toga, ljudi na snijegu ne ponašaju se onako kako se inače ponašaju.

U ratu savršeno je slikao patnju. Slikao ju je tako što je nije slikao. Na njegovim fotografijama nema mrtvih ni ranjenih. Strašni u sebi nema ni zrnca od nastranih pornografskih interesa. Naprosto nije takav fotograf. On je anti-dajanaarbus! Sve suprotno od toga. To valja naglasiti bez ikakvog vrednovanja stvari. Ljudi se naprosto razlikuju. Pa tako i fotografi. On nikada ne bi snimio onu strašnu bijeljinsku fotografiju Rona Haviva, na kojoj Arkanov vojnik šutira mrtve ljude. Ili ljude koji leže. Ako bi je i snimio, Strašni bi tu fotografiju sakrio iza sedam brava. U tome, on je poput Danila Kiša. Za njega postoji ono o čemu se ne može pisati, ono što se ne može fotografirati.

Ali danas kad ljudi – naročito oni koji nisu iz Sarajeva – gledaju njegove slike Sarajlija iz rata, na njima vide isto ono, samo drukčijim sredstvima predstavljeno, što agresivno postoji na čuvenoj slici Rona Haviva. Gledam, recimo, Anu dok gleda moje slike, koje je Strašni snimio u ratu. I vidim kako se strese pred onim što vidi, a što ja, naravno, ne mogu vidjeti. Međutim, to što Ana vidi, to je prava istina slike.

Zatim je s krajem 1995. nastupio rez. Pa godinama potom započinje pariški ciklus.

Prvo što će gledatelj i čitatelj uočiti na tim slikama jest da je potpuno iščezao jedan od temeljnih motiva u fotografovu opusu – ulica! Način na koji je s njegovih fotografija nestalo ulice sa sobom nosi nešto u čemu skoro da osjetiš tragediju. Kao kad čovjeku kojem je granata otkinula obje noge iz života i iz vidokruga iščezne stubište. S ulicom su nestali i gradski izlozi, pločnici ispred tih izloga, prozori i ljudi na prozorima. Nestalo je grada kao mjesta intimne svakodnevice. Nema više onoga javnog prostora u kojem umijeće oka i duše, ili umijeće intelekta, a najprije će biti ipak umijeće talenta, svakog čovjeka, ženu, muškarca, dijete i psa pretvara u javnu ličnost. I sarajevski psi na Milomirovim su fotografijama bili slavni.

Pariz je strani grad, makar i najveći dio svoga života proživio u Parizu. To savršeno dobro razumijem, jer najveći dio života već živim u jednome stranom gradu. I premda sam manje skrupulozan od Strašnog, invazivne sam, osvajačke naravi i bavim se umjetnošću koja bolje podnosi tuđinu, ali svejedno sam u vlastitoj samospoznaji stranac u tom svom stranom gradu.

Strašni od tog stranstvovanja stvara umjetnost. U improviziranim studijima slika šahiste, naravno amatere, ljude od duga vremena, od kojih započinje njegova emigracija, koju bismo, upravo preko šahista, lako povezali s emigracijom najčuvenijeg književnog emigranta dvadesetog stoljeća, Vladimira Nabokova. Tu Strašni radi i na svom prvom narativnom projektu: od pariških Sarajlija traži da izaberu predmet koji im je najvažnija uspomena na prethodni život, i da ga opišu. Fotografira te male stvari, stvara ciklus koji nalikuje onim arhivima ljudi i koncentracijskih logora. Ali sam grad kao da je mimo toga. Pariz on svodi na simbole i ambleme, one kulturno-civilizacijske i one mnogo važnije, svoje i intimne. Grad skoro isključivo fotografira noću, s mnogo produženih ekspozicija, neizoštrenih prizora i gotovo snovitih obrisa. Na sličan način on slika čak i pariška groblja. Ta usporedba dodatno je važna, jer je Père Lachaise mnogo slikao, kao i katolička i pravoslavna groblja na Koševu, čije je čudesne fotografije snimao baš za vrijeme rata. Francuski grobovi tuđi su, za razliku od sarajevskih. O toj bi tuđosti također pisao u romanu “Strašni”.

Postoji, međutim, novi prostor javne intime: pariški caffe. Onaj jedan što ga je otkrio blizu svog pariškog doma, negdje u susjedstvu ateljea – jer Milomir Kovačević Strašni otkako je napustio porodični dom živi zapravo u ateljeu, tako je bilo u Sarajevu, tako je i u Parizu – caffe koji je zaslužio da bude posvojen, i koji je na kraju posvojio i njega, postao je pozornica jednoga novog živog svijeta, koji uza sve mentalitetne i kulturne razlike zapravo funkcionira onako kako je za ovog fotografa funkcioniralo Sarajevo. Tu on poznaje sve ljude, i ti ljudi poznaju njega. On ih fotografira, ali opet ne iz potaje, a oni mu poziraju. Istina, mnogo su, u načelu, mirniji pred objektivom, nego što su to bili ljudi u Sarajevu. Nema više one riječi i rečenice usred koje ih on prekine okidajući fotografiju. Nema toliko smijeha, drukčija je, mnogo smirenija facijalna ekspresija. Ali opet su živi, i opet vrlo jasno pokazuju što osjećaju prema onome tko ih slika. To je jedno od važnih čuda njegovih fotografija ljudi: na njima se na neki vrlo neobičan način vidi kakav je Strašni čovjek. Fotografirajući ljude, on izrađuje i svoj epski, nepregledni autoportret. To je još jedna od tema romana “Strašni”

Samo što je umjesto izgubljenog grada njegova pozornica danas jedan pariški caffe. To je pripovijest o emigraciji, o egzilu, o gubitku jedinoga svijeta koji si doista poznavao i o tuđini u kojoj si prinuđen da se bolje fokusiraš. U tuđini gradovi se pretvaraju u caffee. O tome, uostalom, govori velika umjetnost dvadesetog stoljeća. Milomir Kovačević Strašni samo je njezin nastavljač. Tu je, u svom caffeu, ili u prethodnom caffeu, iz kojeg se, skupa s gostima, morao seliti, jer ljudi kavane napuštaju mnogo lakše i češće nego gradove, on, recimo, pratio život jednoga psa. Ciklus koji je tako nastao, koji predstavlja cijelu jednu podebelu dijarističku foto-monografiju, u sebi je imao nešto od priče o psima kod Fjodora Mihailovića Dostojevskog. I to bi bila tema romana “Strašni”.

Umjetnost fotografije se od fotografskog obrta razlikuje u jednoj važnoj pojedinosti koja svaku umjetnost razlikuje od obrta. Obrtnik, naime, prosperira u prosperitetnom društvu, i veoma mu prija prosperitetno gospodarstvo. Umjetnost, međutim, živi od nevolje. Što je nevolja veća i raznovrsnija, to je umjetnosti bolje. Ali i tu je, opet, razlika između umjetnika i obrtnika ljudske nesreće. Dok ovi drugi žive od stradanja svijeta, uobličavaju ga, tumače i stiliziraju, dajući tako nesreći svijeta neki dublji smisao i ujedno pomažući ljudima da se za njihovo stradanje sazna i da im, možda, netko i pomogne, umjetnici žive od vlastitog stradanja i vlastite nevolje. A žive tako što tu nevolju oblikuju u djela za koja vam se na prvi pogled učini da su posvećena nečemu drugom. Milomir Kovačević Strašni fotografirajući Pariz savršeno precizno govori o egzilu, emigraciji, obezdomovljenju i o gubitku vlastitoga svijeta. Njegove fotografije veličanstvena su studija razlike između doma i tuđine. Autoportret u nastajanju.

Strašni fotografira analogno, na filmu. Radi u svom laboratoriju, onom istom koji mu je oduvijek jedini dom. Bez efekata, bez digitalnih sredstava za popravljanje i uljepšavanje fotografija. Bez anestezije.

Ono što se moglo nabrzinu smo
izvukli iz
zapaljenih kartoteka
bačenih kroz prozor;
nije bilo većih oštećenja:
naša srca su
malo ulijevo,
jetra na desnoj strani,
naša je krv arterijska
i venska (popola),
naše ruke i dalje imaju
po pet prstiju (uključujući palac,
kažiprst, srednjak,
prstenjak, mali), naš
mozak ima dvije polutke
isto kao i naš globus, čija je
spljoštenost i dalje
ravnomjerna s obje
strane, naše rijeke teku
kao i obično prema moru,
a drveće raste uvis,
naše jabuke padaju
okomito, a vodoravno
klize oblaci nad zemljom,
naš dan je svijetao, noć
je mračna, naš kruh je
svagdanji, naša voda
skuhana, kuća je
stambena, novine su
dnevne, a naša su
pera, ah, naša su pera
više nego prije vječna.

prev. Đurđica Čilić, 7. 5. ’23.

A onda je, upravo tih dana, mati našeg pilota, koji je letio sve do neprijateljskog glavnog grada, istresao sav teret bombi na najveće neprijateljsko obdanište s jaslicama, nakon čega su ga oborili, živog ulovili, četrdeset dana mučili pa pogubili, povratila onu životnu vedrinu koju je svud oko sebe širila prije rata, kada je djeci bila najdraža učiteljica u školi. Nije više bilo suza u njenim očima, nije kršila pomodrjele prste i licu prinosila onu uvijek istu papirnatu maramicu, nije se gorko osmjehivala na naše utjehe – Vaš sin je junak! Vaš sin je mučenik! Vaš sin jedini je bio spreman osvetiti svu onu djecu, spaljenu fosfornim bombama u našem rodilištu, i onda još na sebe primiti sav neprijateljev gnjev – nije više to bila ona majka kojoj ni ponos više nije liječio dušu – majka heroja je bogomajka – nego se najednom, u tih prvih nekoliko dana prividnog mira, pretvorila u staricu čija vedra blagost liječi ljude od jada, čamotinje i ratnih sjećanja. Iz crnine se presvukla u neke odavno izblijedjele i demodirane prijeratne ljetne haljine – ljudima treba vratiti boje!, govorila je, pa je sa ženama ispred tržnice progovorila o svježoj salati, koja je nekim tajnim putevima ušla u opkoljeni grad, o cikli, krastavcima i artičokama, o tome kako se priroda raduje proljeću. Ljudi su je slušali, pa su je gledati, pa su im, od nekoga iznenadnog ganuća, ženskima jednako kao i muškima, jecaji krenuli lomiti dah, a ona ih je tješila, grlila ih je, govorila im – no, no, dušo moja, no, no, ne plači, dušo moje duše! – na što bi se, naročito muškarci, sjetili da su te ruke grlile mučenika, i sad imaju srca za cijeli svijet, pa bi gorko i nekontrolirano ridali. Pola se grada već, u ovo vrijeme prividnoga mira, isplakalo u njedrima stare naše učiteljice, majke našeg junaka.

Ali nitko se više ne usuđuje spomenuti ga. Pred majkom svi šute o njemu, jer smo nakon nekog vremena shvatili da se ona više ne sjeća. Zaboravila je sina junaka, s prvim slutnjama mira, zaboravila je da je ikad ikome bila majka, i umjesto da se sjeća, ona grli i tješi ovaj nesretni grad. Iz kuće je izbacila sve njegove fotografije – tko li je Bože, ovaj lijepi i dragi mladić?, pitala se glasno, a mi se nismo odvažili da joj odgovorimo – bacila je sve sinovljeve stvari, knjige, novinske isječke. Iz njezine kuće, oko koje smo svi prolazili, pa smo kružili, nadajući se da ćemo privući njezinu pažnju, zazvati utjehu, nestalo je sve ono što je činilo život našega mrtvog junaka. Ostali smo bez njega, ali njoj to nismo smjeli reći.

U isto vrijeme, u istoj ulici u kojoj je živjela stara učiteljica, njezina davna školska kolegica, nastavnica tjelesnog, stroga muškobanja, kojoj su, dok je bila mlada i lijepa, naročita strast bile naše fragilne razredne drugarice, lomnih zglobova, lica žalosnih, kao u Bogomajke pod križom, njoj koja nikad nije dopustila da je dodirne muška ruka, a kamoli da rađa djecu – Ima li za ženu goreg poniženja i teže kazne od rađanja?, pitala se, goneći đake u trk oko školskog dvorišta, baš kao da goni kakvu neposlušnu sitnu živinčad – njoj se, dakle, koja nikad nije rodila, u prvim danima mira prikazalo sjećanje na mrtvoga sina. Mitraljesca, poginulog na ulazima u grad, dok je svojim rafalima štitio kolone izbjeglica i naše vojske u povlačenju. Ona, koju nitko nikada nije vidio da plače, plakala je bez prestanka, dok je ispovijedala strašno stradavanje svoga sina, i dok je njegovu smrt predavala nama. Teret majčinske tuge i nesreće raspoređivala je po svim preživjelim za tih prvih dana, tjedana i mjeseci prividnoga mira, tako što bi na žene prenosila lakšu krivnju i podnošljivije grizodušje, dok bi na muške, naročito na one jače i krupnije, na one drčnije, prebacivala i pretovarivala sav onaj teški olovni sram, kakav živi osjećaju pred svijetom koji naseljavaju mrtvi, i kakav živi osjećaju pred onima koji su umrli za domovinu, pred njihovim majkama, pred njihovim majkama, pred njihovim majkama… Ta žena, koju nikada nije dodirnula muška ruka, i koja ni dragome Bogu nije dala na sebe, stekla je lice Bogomajke pod križom.

I sada kada se sretnu, tamo na glavnome trgu, gdje je nekad bila uzidana neprijateljska porodica, jedna raširi ruke u zagrljaj, na što druga, neutješna, bježi.

“Ja sam Kosta Kecmanović pucao sam u školske drugove neka neko dođe. Ja sam Kosta Kecmanović pucao sam u školske drugove neka neko dođe. Ja sam Kosta Kecmanović pucao sam u školske drugove neka neko dođe.”

Ne, ti nisi Kosta Kecmanović i nisi pucao u svoje školske drugove. Pucao sam ja koji sam te umjesto u kino odveo u streljanu. Pucala sam ja koja sam te (na)tjerala da od odličnog budeš bolji i bolji i bolji, u dvije decimale. Pucali smo potom mi, roditelji koji smo šutjeli pristajući da se makneš iz razreda naše djece u kojem su ti se rugali. Pucala sam ja koja sam zaboravila i to svaki dan zaboravila pitati svoju djevojčicu i dječaka postoji li u njihovom razredu neko dijete kojem nije radost sjesti u klupu. 

Pucala je država koja se sakrila iza ponosa, nacije i pečata kojima ucjenjuje i maćehinski gospodari, kojima nacionalne ponose počasti zaštićenim pojasom, takozvanim zajedničkim dobrom od kojeg zajednici ne preostane ni zajedničkog ni dobrog (jer iako punih trbuha oči im proždrljivo grabe), dok kaste hrani kulturnim i nacionalnim blagom— večerama za pet, pinkovima, grandovima, zadrugama, masteršefovima, farmama, jebaonicama i klaonicama od “nula do dvajstčetr” prema kojima su gladijatori pe de i teška smaračina.

Naciljao je jedan što je mafiji kulturu za estradu prodao. Pucao je sve do jedan naš um koji nije od stida eksplodirao kada su presuđeni ratni “heroji” s krvlju na rukama s katedri podučavali studentariju a božji im službenici ljubili zle ruke. Pucao je jedan što je prošao pored dječaka zagledanog u rijeku. I nije zastao. I nije progovorio. I nije upitao “Sunce drago, reci šta se desilo!”. 

Pucali smo kada smo djetetu bez srama opravdali bježanja iz škole. Pucali smo kada smo im pisali lektire i lagali da je esej od prvog do posljednjeg slova njihov. Pucali smo kada smo pristali da nam dijete preda popis pozvanih na rođendansku zabavu. Puklo je točno tada kada ga nismo poderali i rekli “Ili svi ili nitko!”. Pucali smo i onda kada smo propustili djeci začepiti uši i dušu na taktove sjajnih lica:

“Napravi mi sina
Pod svetlima kazina
Biće dete sreće
Sve će da mu ide
Svi će da mu zavide
Napravi mi sina
Pod svetlima kazina
Biće milioner
Biće smrt za žene
Kao ti za mene”

pa kad nismo niti primijetili da je preko noći nekakav “poljem se širi miris ljiljana” kristijaniziran u “poljem se širi miris tamjana”. Pucali smo kada smo pristali praviti se slijepi i gluhi i nevješti. Kada smo izrekli “mama je mama”. Pucali smo kada smo sinčini digli kredit za novi Iphone 14. A ovaj ga strmopizdio jer je zbog gubitka na kladionici popizdio. Pucali smo kada smo ih prestali voditi u Auschwitze i Jasenovce. Kada smo prestali očekivati da mladost starijima ustane u autobusu. Repetirali smo kada smo im prestali čitati priče. Kada smo prestali pozdravljati susjede pod izlikom da ih ne poznajemo najbolje. Naciljali smo kada smo pristali zaokružiti “svoje” umjesto (naj)bolje. Pucali smo svi mi koji djeca nismo. Pucali smo jer nam puca kurac za to što se svijet upravo urušava pred našim očima. Pucamo! zar ne čujete? upravo sada i zato što  ne činimo ništa. 

Sjetimo se Pasolinija. Na tren. Ovo ne-vrijeme nije vrijeme za muk i šutnju. Vrijeme je da se Kosti Kecmanoviću izvinemo što je ubojica. 

“Ja sam Kosta Kecmanović pucao sam u školske drugove neka neko dođe. Ja sam Kosta Kecmanović pucao sam u školske drugove neka neko dođe. Ja sam Kosta Kecmanović pucao sam u školske drugove neka neko dođe.”

Na šta smo spali svijete
Ljudi stoje, a ti ode
I sve te tehnologije vele: biće lakše, bolje
A čovjeku sve gore i gore 

Još niko skener za dušu da pronađe
Il’ barem šavove za razum
Pa da nismo u podjele dvije
Na one snađene i nesnađene 

Sve može drugačije
Al’ od sile niko ne odstupa
Potrošismo šume hatrije
Da ubiješ brže, efikasnije 

I kad tek smrt u blizini postaje moja i tvoja
A sve su, pa i daleke, smrti naše
Na šta smo spali svijete
Kad dijete ubije dijete