Maline (Rubus idaeus)

Danas mi je termin, trebala sam biti u rodilištu, a umjesto toga primičem se vrhu Učke. Negdje ispod Vojaka nailazim na nekoliko crvenih malina pa umorno zastajem i sladim se. Sin se zadovoljno meškolji u mom trbuhu, i njemu paše ovaj šećer. Lijepo mu je i ne želi van.

Kao mala provela sam mnoštvo dana u malinjaku koji je davno posadio djed. Bila je to starinska, mirisna sorta samostojećih biljaka koje bi rodile dva puta, početkom ljeta i ponovno na jesen. U gustišu malina raskrčile smo čistine koje su nam bile kućice za igru, tu bi se čučeći smijuljile, zamišljale da živimo neke druge, odrasle živote i usput zobale sitne plodove. Kada su moji počeli neposredno pokraj graditi kuću, malinjak je polako iščezao, skupa s našim dječjim igrama.

U moj pazinski vrt presađujem nekoliko sačuvanih starinskih sadnica koje se ubrzo počinju nekontrolirano širiti, stvarajući nešto nalik onom starom malinjaku. I u ovaj se sada zavlače susjedove mačke i moja djeca, probijaju kroz njega stazice i uživaju u plodovima. S vremenom djeca odrastaju, a maline napada neki virus i one polako odumiru, nestajući po drugi put iz moga života.

Bijeli jasenak (Dictamnus albus)

U šetnji bijelim putem kroz šumarke i livade iznad Tinjanske drage pažnju mi privuče ugodan, limunast miris. Onda ugledam ljepoticu dostojnu tog mirisa, iznad zelenog lisnatog grma uvis pruža grane pune velikih mirisnih cvjetova. Tako je lijepa da bih je najradije nabrala za u vazu.

Poslije je povremeno viđam, najčešće je prvo namirišem, a zatim tražim pogledom. Za mene je to istarska biljka, nikada je nisam srela u Slavoniji. I ne znam joj ime, ne znam niti kako bih ga otkrila, prijatelji s kojima je srećem također je ne poznaju. Srećom, njeno ime me samo pronalazi. U nekoj grupi na facebooku u kojoj učim o samoniklom bilju pojavljuje se njezina slika i ime: bijeli jasenak. Sada mogu dalje slijediti niti i slagati priču. Najupečatljivija priča koja je prati jest legenda da je jasenak bio gorući grm iz biblijske priče o Mojsiju. Naime, cvjetovi ispuštaju hlapljivu, lakozapaljivu tvar koja se, kažu članci, ponekad zapali. Zbog toga je na engleskom zovu gorući grm. A ja sada, kada je namirišem, osim cvijeta pokušavam negdje uočiti i čudesne lebdeće plamičke koje zamišljam kada je se sjetim.

Marihuana (Cannabis sativa)

Negdje krajem srednje škole dobila sam od prijatelja suhi list marihuane, isprešan za herbarij. Uzgojio ga je među nekim kukuruzima koje je biljka na kraju prerasla, pokušao me zadiviti, neiskusnu i naivnu djevojčicu. Prvi put osjetila sam strah i uzbuđenje zbog skrivanja zabranjene biljke. Premetala sam taj list po omiljenim knjigama, brinula se da ga ne pronađu mama i tata, branila prijateljima da ga smrve u neki džoint. Kako sam polako zaboravljala na prijatelja, zaboravila sam i na list koji je ostao u nekoj knjizi iz tog vremena, možda kod Hessea ili Huxleya, čeka neko novo odrastanje da ga onako ishlapljenog netko pronađe i začudi se.

Konoplju sam zatim viđala kako izmrcvareno raste po prozorima studentskih soba, u bujnim razraslim vrtovima skrivena među paradajzima, čak i u zapuštenim gradskim žardinjerama provocirajući prolaznike. Sveprisutna zabranjena biljka.

Godinama kasnije u društvu sam nekog talijanskog stolara, pijuckamo vino, on vadi kutiju trave. Na kutiji jasno piše Cannabis sativa, 104 eura. Objašnjava mi da je zbog bolnih leđa dobiva na recept, sve mu plaća država Italija. Dok se on opušta, ja se čudim kako te jedna država za istu stvar kažnjava, a druga časti.

Svake predbajramske večeri, na kuhinjskom stolu, ispisivao sam na parčetu papira plan i program obilaska slavljeničkih kuća i uspijevao da izvedem prilično pouzdan predračun. Vodeći se iskustvom prethodnih Bajrama, uzimajući u obzir visinu datuma, sezonu, godišnje doba, znao sam što se narednog dana može skupiti. Pare su se brojale, naravno.

Ujutro, na Bajram, sami ili češće sa nekim starijim, počeli bismo obilazak najbližih: babe, stričevi, tetke… I, tu je, s prihodne strane gledano, vrlo rijetko bilo iznenađenja. To su bile ustaljene, uhodane tarife.

Drugog bajramskog dana sakupljale su se pozrnice, pa je svaki novčić bio čisti ćar i prebacivanje norme. Pošli bismo, tada, buljuk nas, širom komšiluka, od vrata do vrata, izvikujući još s kapije nešto nalik na čestitku. Stali bismo pred vrata i čekali.

Stari Sait živio je sam, u kućerku na dnu sokaka. Ušli bismo u njegovo dvorište i ako bi po njemu bile razbacane kocke šećera, vratili se odmah nazad. Nema tu para, znali smo, samo kocke šećera. Naši su ih prethodnici odmah bacilli za Saitom, čim im ih je dao. A dao im je kocke šećera jer ništa drugo nije ni imao…

E, ali jednom je njegovo dvorište bilo čisto, nigdje pobacanog šećera i to je pobudilo neku nadu. I zbilja: Sait se nekako dokotrljao do nas – a bilo nas je mašala – i svakome dao po jednu žutu paru, ko zna otkud i kako stečenu. Bio je srećan kao malo dijete, a mi samo iznenađeni.

Mislim da narednog Bajrama Sait nije bio kod kuće. Počivao je na ljepšem mjestu od njegove oronule kućice i, siguran sam, sladio se rajskim hurmama, umjesto kocki šećera…

Nakon pola sata razgovora pruža ruku i predstavlja se: ja sam Marko. Sama se ne moram predstaviti jer cijelo vrijeme, tih tridesetak minuta, on povremeno baci pogled prema spomeniku nad nadgrobnom pločom, na kome su uklesana četiri imena i tri fotografije, ono bez slike moje je ime, ni jedna brojka kraj njega, sve u svoje vrijeme. 

–   Je l’ groblje otvoreno – pitao je, ali je morao tri puta ponoviti pitanje i prije svakoga se približiti nekoliko koraka, jer ga nisam čula. Kao što ni danas ne znam iz kog je pravca stigao i kako se odjednom našao na grobljanskoj sredini, meni iza leđa, ni čemu je služilo pitanje kad je tko zna kada ušao na groblje bez ulaza.

Dok sam mu objasnila da ga uopće ne čujem, približio se, čovjek kasnih dvadesetih, ni dječak ni muškarac, crnilo na njemu, hlače i atletska majica, sredina je ljeta, prvi dan augusta, subota, oko osam ujutro, došla sam ranije, da izbjegnem vrućinu, zmije na sunčanju i gladne pse iz obližnje šume.

–   Znate li ima li ovdje starih grobova?

–   Nema, ovo je novo groblje, tamo na drugoj strani su dva stara, katoličko i pravoslavno. A koga tražite, možda Vam mogu pomoći, domaća sam ovdje, dobro se snalazim.

–   Trebam mahovinu sa starih kamenih grobnica.

–   Što će Vam mahovina?

–   Za magiju.

Tko je tu luđi, pitam se bez glasa, zadovoljna što sam krenula ljubazno i još više što ne osjećam ni strah ni nelagodu pred nepoznatim muškarcem u crnome, valjda zato što nema tetovaže, a na prsima mu visi oveći križ sa razapetim Isusom. I kad bi ga svaka normalna i ozbiljna žena otpratila ljubaznom isprikom kako je završila posao i žuri, ili bi povukla sebe prema odlasku, u strahu kreće li joj se iza leđa, bešuman kao što se i pojavio, nastavljam ispitivati. Ni nakon sat i pol razgovora, a ni danas, nisam uspjela shvatiti ulogu mahovine sa starog groba u magijskim obredima i o tome znam jednako ništa kao i toga jutra.

Ali sam saznala tajnu, te cijeli taj i nekoliko sljedećih dana čekala policiju u civilu da me odvedu, a kakav inspektor ispituje o čemu smo sve razgovarali, dok je noću moje spavaće mjesto bilo osvijetljeno, sa sviješću da je to glupo, jer Marko mi je dao do znanja da može sve što hoće. Pogotovo nečujno i neprimjetno ući čak i tamo gdje ga očekuju. 

Nudim mu da sjedne na moju nadgrobnu ploču, neće, kaže, iz poštovanja, on nudi klupu na ulazu u groblje, onu pored mrtvačnice, ja neću, sigurnije se osjećam ovdje, kao da će ga, pođe li sa lošom i ružnom namjerom prema meni, nečija ruka onih koji su me voljeli ščepati i spriječiti da me dodirne.

Katolički karizmatik njegov je anđeo čuvar od vremena kad je bio dječak od pet-šest godina. Uradit će sve što mu ovaj kaže. U crkvu ne ide, izgubio je odavno povjerenje u tu bratiju, još onda kad su karizmatika povukli iz javnosti, a njegove tjelesne čuvare smjestili na malo „jače“ psihijatrije, iz kojih je samo Marko živ izašao. Dečki su umrli od predoziranja, a ni jedan se nije drogirao, siguran je. I on je nakon ludnice završio u zatvoru – ha, tu smo, tu je bio, u ovom gradiću, kojim se god pravcem išlo na sva tri groblja, mora se proći s jedne strane zatvora, zašto laže da ne zna gdje su stara groblja, gubim povjerenje – žena ga je u međuvremenu napustila, pokupivši sav novac – a puno sam imao, jako puno – odvela je i kćer od četiri godine, nije malenu vidio više od dvije godine, otet će je, zna gdje su. Istovremeno dok mi se rasvjetljava mogućnost da je pobjegao iz zatvora pa će me, kad se policija približi, uzeti kao taoca, odbijam pomisao da je pobjegao prije nekoliko dana i sakrivao se u jednoj od grobnica, jer je uredan – mogao se oprati na grobljanskoj pipi – ali svježe je obrijan, nije bjegunac, ne bi toliko dugo stajao kraj moga spomenika i brbljao o svemu što ga ne pitam, već bi nešto poduzeo, tražio da što prije dođu da iznese svoje zahtjeve, već bi čekao helikopter koji bi se spustio na travnatu ravnu površinu brdašca koje su okupirali mrtvi, nema u gradu boljeg mjesta za spuštanje iz zraka, govorim – nemojte je otimati, pustite je da mirno i bez trauma odrasta, shvatit će ona i onda će Vas sama potražiti.

–   Ima li u čijem dvorištu u gradu ružmarina?

–   Nema, posmrzav’o se prošle zime. 

Zvoni mu mobitel, u taj čas, ispričava se, ni koraka ne odmiče, kaže da je na groblju, razgovara sa jednom gospođom … i – prijatelj mu javlja da je našao ružmarin. Gospođa se u trenu „oladila“, netko prisluškuje razgovor, povezani su, ružmarin je šifra, brzo će stići prijatelj ili prijatelji, nemoguće je da je zazvonio iste minute kad su spomenuli ružmarin.

–   Baš me zanima u čijem to dvorištu ima grmova ružmarina, živim ovdje, znam svaku kuću, bila sam sigurna da nema – djeluje kao opravdanje za laž, ali on ne obraća pažnju, a ni ja nisam lagala.

Povjerava mi svoju misiju u kojoj je moguće da ne preživi, ili u toku ili kratko poslije. Karizmatik-prijatelj-otac-vrhovni sudac zna gdje je izvorište zla, patnji, nesreća, ubijanja, ratovanja na užem prostoru našeg življenja, možda hiljadu kilometara uokrug. I to zna još samo jedan čovjek, jedinstven u cijelom svijetu po tome što ima dvije lijeve ruke, ili dvije desne noge, ili pola kose na glavi svijetle, a pola tamne, ili sa jednom normalnom, a drugom potpuno deformiranom nosnicom, ili štogod drugo različito od svih ljudi na svijetu, a što za ovaj susret nije važno, iako mi je Marko to izravno rekao. Taj specijalno obilježeni rođenjem čuva sarkofag sa posmrtnim ostacima, kostima, moštima, balzamirano tijelo pravoslavnog karizmatika – opet nije važno čije, iako znam, a iz kovčega već tri i pol stoljeća zrači negativna energija koja širi i potpiruje oganj mržnje i zla. Energiju treba uništiti. Smještena je na nedostupnom mjestu, a čuva je Obilježeni, Jedinstveni koji jedini zna tajnu moći kostiju, samo on i živi karizmatik. Njega, Obilježenoga, Marko treba ubiti i energiju uništiti. Sve mi govori što me zanima.

–   Kako ćete stići do kovčega?

–   Uvježban sam, mogu Vam ući u kuću i da su sva vrata i prozori dobro zatvoreni. Ne pretvaram se u nevidljivog i nepostojećeg, nego znam metode trenutačnog, bešumnog otvaranja, ulaza i zatvaranja.

–   Taj čuvar je već vjerojatno star, ako tajna postoji uskoro će umrijeti prirodnom smrću, zašto bi Vi činili grijeh?

–   Važno je da on nikome ne prenese tajnu.

–   Kako znate da to već nije učinio?

–   Zna onaj koji mi je povjerio ovaj zadatak.

–   Ako je Obilježeni takva snaga da zna najveću tajnu, onda mu sigurno ni Vi niste nepoznati, i Vas negdje osjeća i predviđa?

–   Da, zna da dolazim.

–   Kako ćete onda do njega?

–   Imam načine i metode. Iako me čeka, neprimjetno ću do njega, preko rijeka, kamena, gudura, litica, stijena, do vrha.

–   Kažete da je negativna energija neuništiva već stoljećima, kad ubijete čuvara, jedinog koji zna, kako ćete uništiti energiju?

–   Imam upute i sredstvo za način.

To mi jedino nije povjerio i ni danas o tome ništa ne znam, što me čini iskorištenom, omalovaženom i bezvrijednom, iako je u razgovoru nekoliko puta ponovio: Nije naš susret slučajan.   

Kad mi je okrenuo leđa i zamišljeno stao licem prema spomeniku s uklesana četiri imena i jednim prezimenom, što sam drugo mogla pomisliti nego da izgovara bezglasnu molitvu ili nešto propituje – imate anđela čuvara. Sunce je dobrano prigrijalo u proteklih sat i pol, postalo je vruće, susret se bližio kraju i bilo mi je žao.

–   Vidjet ćemo se sljedeće godine.

–   Možda, samo ćete se Vi meni morati javiti, jer će vjerojatno Vaše lice biti izmijenjeno, neprepoznatljivo, i nemojte zaboraviti da ste danas Marko, a znam da niste. I odmah da Vam kažem, naći ćete se u jednoj mojoj priči.

To je odšutio. Otišao je a da mi nije pružio ruku. Nastavila sam brisuckati bijele mrlje od ptičjeg izmeta na nadgrobnoj ploči, kad glas iza mojih leđa:

–   Našao sam mahovinu, tamo na ulazu, nije onaj spomenik uzalud oštećen.

Nismo se više sreli, pitanja nagomilana nakon razgovora i dalje ostaju bez odgovora. Nikad neću znati da li je Marko obavio misiju, o eventualnom nerazjašnjenom ubojstvu visokog religijskog dostojnika novine neće pisati, a imam previše godina da bih se lično mogla uvjeriti u (ne)djelotvornost energije iz kovčega. Ipak, čekam, bilo kakav Znak, sigurna da se susret dogodio, da razgovor nije izmišljen. Ponekad, sjednem li na nadgrobnu ploču, sjetim se providnosti kroz čovjeka – u kojoj je s prednje strane mladićev lik, a sa stražnje šuma ispred koje ispovijedamo mogućnost besmrtnosti – dolje, kad pogled padne na njegova stopala, nepogažena trava na kojoj nitko ne stoji, a iznad nje stasita i čvrsta živa figura koja govori i govori, s puno mimike i malo pokreta, da svijet može biti spašen od zla – ispred, na zaravni, prema kojoj je pokazao kad sam ga upitala postoje li ukazanja, lelujanje u praznini, ma kakva ukazanja, možemo i Vi i ja dugo gledati u ovom pravcu i u našem umu će se nešto oblikovati – iza, na čistini, bešumno stizanje kroz, još prije trena, nepostojeća vrata – iznad, u širini i visini pogledom dosegnutim, samo mahovina.

(Događaj je stvaran susret autorice s opisanim muškarcem, u subotu, 1. kolovoza/augusta 2015. godine na Novom groblju u Glini)

Prošle nedelje ukrali mi bicikl, godinama me vozio skopskim ulicama, pa sada peške idem Partizanskom, ne zna se da li je počelo proleće ili je zima još tu – sipi kišica, duva severac – kad, kod Bunjakovca, čujem, neko me doziva. Okrećem se, i eto ti, komšija Pera, i on u kaputu sa dignutom kragnom, pošao da kupi mamac za ribe. Otkad sam u penziji, kaže, idem na pecanje uz Vardar, onde kod „Žabara“.

– Zar i po ovakvom vremenu?

– Ne smeta mi. Ma to ti je terapija, dva-tri sata, kući se vraćam krotak kao jagnje. Pecanje ti je dijazepam. 

Pera, pa još miran kao jagnje, nije za verovati, znam mu narav, ali mu baš zato ne protivrečim. Produžismo, on prema prodavnici, ja dalje Partizanskom… i posle par dana, kupio sam novi bicikl, jednog podneva ga uzjahao i pravo prema mostu, kod „Žabara“. Komšija tamo, stoji na mostu sa udicom u ruci, do nogu u žutoj plastičnoj kesi praćakaju se dve ribice. Kraj njega, drugi pecaroš sa iskrzanom slamnatom kapom, usredsredio se na plovak što se njiše na talasima Vardara. Kad me ugleda na biciklu, Pera promrmlja, malo mrzovoljno:

– Ne grize nešto riba danas. 

Posmatram ih, njega i njegovog sadružnika, izdržavaju tako časovima stojeći sa svojim dugim udicama ispred jednosmerne rečne autostrade. S vremena na vreme, kružnim pokretima premotavaju, u tišini, na svojim alatkama, najlonski konac, vade iz reke mamac, usredsređeno stavljaju nov, i ponovo, kao da je na lasu, bacaju ga natrag. Spokoj. 

Otpozdraviše me nemo, lakim zamahom leve ruke, čvrsto držeći udicu desnom. A ja na biciklu, vrteći pedala, žurno produžih po keju prema parku. Dole, sa reke, presretoše me dve patke, jedna šarena, druga siva, plove po vodi, puštajući da ih nosi struja, sve dalje, i dalje…

Brojne autorice, književnice, scenaristikinje i dramske spisateljice često govore i pišu o svojim “književnim majkama” – onima na čijoj su literaturi (samo)odgojene, onima koje su ih formirale, međutim, u tome svemu, ponekad osjetim i iščitavam isuviše ideološkog, svjetonazorskog i političkog formiranja, što nerijetko ide protiv književnosti, što ide u korist njene štete. 

Priznajem, tek danas upoznajem i čitam one koje mi postaju „književne majke i bake“. Ipak, čini mi se da oduvijek postoji pisac kojeg smatram svojim „književnom djedom“. Riječ je o Ivanu Lovrenoviću čije biografske i bibliografske detalje, kao i nagrade, neću spominjati, ne zato što ih je previše nego zato što, makar i naivno, vjerujem da će oni koji još uvijek nisu upoznati s veličinom i važnosti njegovog djela, potaknuti možda i ovim tekstom, potražiti neku od tih knjiga kako bi bolje razumjeli svijet i društvo, a najviše od svega, kako bi razumjeli sebe i svoje sunarodnike u BiH. 

Za svaku od Lovrenovićevih knjiga koju sam pročitala točno se sjećam vremena i mjesta gdje sam je kupila i kako sam je čitala. 

Prva je bila knjiga razgovora, odnosno, intervju koji je s Lovrenovićev vodio Miljenko Jergović, knjiga „BiH – budućnost nezavršenog rata“. Kupila sam je za dvadeset maraka u Travniku, na štandu ispod Hafizadića kuće kod uličnog prodavača. Pročitala sam je istog tog, ljetnog dana, u kafiću „Vremeplov“ u jednoj od travničkih mahala koju zovemo – Varoš. Mnogo toga mi tada nije bilo jasno i razumljivo, mnogo toga je bilo iznad mojih gimnazijskih znanja i saznanja, ali postoji u njoj jedna, velika rečenica što ju je Lovrenović izgovorio i koja će mi postati nekakav trajni životni moto, rečenica koja mi daje snagu i u meni traje i živi kao da neki biblijski psalam – “Kao Bosanac, nisam manje Hrvat zato što nisam samo Hrvat.“ 

 Zbog te rečenice koja me osvojila i osvajala, koja me „nosila“, tijekom studija u Mostaru, gladno sam i strastveno čitala Lovrenovićeve knjige do kojih sam dolazila. Sve sam njegove knjige, do preseljenja u Zagreb, kupovala kod uličnog prodavača na Šetalištu Nikole Šubića Zrinjskog, a koje je i u mom jeziku, kao i kod rođenih Mostaraca, brzo postalo – Lenjinovo, onako kako se prije rata zvalo. Nedjelje su bile dani za Ivana Lovrenovića – samo bih čitala i plakala, osobito na dvije meni tada najvažnije njegove knjige „Bosanski Hrvati“ i „Unutarnja zemlja“.  Zahvaljujući tim knjigama upoznala sam narod kojem pripadam, zavičaj koji me određuje, ali i samu sebe odredila kao nekakvu strpljivu, marljivu i tihu učenicu iz zadnje klupe koju profesor i ne zamjećuje. Do ranih jutarnjih sati gledala sam njegove intervjue na YouTubeu u kojima je govorio o rodnom Varcar Vakufu, Zemaljskom muzeju BiH, kulturi sjećanja. Da je kojim slučajem, čitao i telefonski imenik prijeratnog svijeta, i to bih slušala s istim žarom i oduševljenjem. Prvi sam ga put uživo vidjela kada je došao na Filozofski fakultet održati nam predavanja na poziv profesora Mile Lasića, čovjeka koji nikad nije odustajao od svojih studenata i koji se istinski posvećivao izgradnji kulture dijaloga u našoj studentskoj grupi. Nisu ga toliko zanimale sve te silne znanstvene teorije i studije, nego naši pogledi i stavovi, način na koji mi, mladi, razumijevamo svijet. Danima prije najavljenog dolaska sastavila sam popis pitanja, nalik onom što ga nosimo u trgovine, a kada se Lovrenović pojavio, nisam imala hrabrosti podignuti ruku i postaviti niti jedno jedino. Kolega Toni Begović, prpošni Splićanin, odvažio se, nešto ga upitao, a ja sam samo slušala, istovremeno i razočarana u sebe jer je strah ponovo pobijedio, ali i radosna što mi je Lovrenović bio tako blizu. 

Uslijedile su „Sedam dana po Bosni“,  „Nestali u stoljeću“, „Ulazeći u Varcar“, dvije, meni danas, najvažnije njegove knjige, svojevrsne hrvatsko-bosanske Biblije, koje i imaju ono što i sama Biblija ima – duhovnost, moć, snagu, trajanje i cikličnost. 

Priznajem, Ivana  Lovrenovića se plašim. Kad stojim pored njega, za to sam imala nekoliko prilika u životu, nikad ne znam što bih rekla. Kad sam ga nekoliko puta zvala na fiksni telefon u Sarajevu, toliko bih zablokirala, počela lupetati nekakve gluposti, objašnjavati da „nisam ustaša“, jer su me tako određivali anonimni i javni komentatori s društvenih mreža i novinari, dok sam pisala o ratnim zločinima Armije RBiH nad Hrvatima u srednjoj Bosni, a on ne bi ništa rekao na to, nego samo jedno kratko – pošaljite mi pitanja. 

Ivan Lovrenović i njegovo veliko književno, esejističko i publicističko djelo trajat će i kad njega, ali ni nas, bh Hrvata, u BiH više ne bude. Trajat će kao „steći mramor“. 

U mojoj glavi, Lovrenović je moj bosanski did, did s kojim sjedim na klupi na groblju Gorica iznad Guče Gore, a on mi priča o našim precima, njihovim životima, odnosima, o tome tko smo bili i tko smo postali. Otkriva mi velike tajne koje su desetljećima bile zakopane, pokazuje gdje su sahranjeni naši mrtvi, a gdje bi možda danas, mogli biti naši nestali. Kad se Lovrenović tekstom spušta u doline rijeka, planinske tjesnace, bosanske šume, kad pohodi naša groblja, stećke i križeve, kad se onako mrk, strog, autoritativan, spusti u klaustre naših samostana i njihove stanovnike, i ne čujem i ne vidim i ne osjećam ništa drugo, nego:

„U početku bijaše Riječ i Riječ bijaše u Boga
i Riječ bijaše Bog.

Ona bijaše u početku u Boga.
Sve postade po njoj
i bez nje ne postade ništa.

Svemu što postade u njoj bijaše život
i život bijaše ljudima svjetlo; 

 i svjetlo u tami svijetli
i tama ga ne obuze.“*

*Evanđelje po Ivanu, proslov 

Mnogi će se zaleteti, a kad malo bolje razmislim malo je onih koji su i pročitali ovu veliku knjigu, pa će “Ulazeći u Varcar” označiti kao knjigu spomenik, stećak čak, knjigu mramor-kamen veličanstvenu kao što je groblje Ćelija u Varcaru. No, to nije slučaj! “Ulazeći u Varcar” za mene je pre svega knjiga živih… Ivan Lovrenović napisao je najživlju knjigu koju sam čitao u životu, a sve prisećajući se i snatreći o danima koji su minuli, o ljudima koji su pokopani, o Varcaru koga takođe više nema.

Jezik, stil i forma kojom je knjiga komponovana izdvaja “Ulazeći u Varcar” na posebno mesto u našim književnostima… Ritmizirana proza, poema, esej, roman? Sve je to isprepleteno u ovom slučaju. U nekim momentima javlja se iskonska poezija, u drugim majstorsko romaneskno tkanje, no opet ponekad imate utisak da čitate istorijsku naučnu literaturu ili čak letopis nekoga franjevca na koje se Lovrenović itekako poziva u knjizi “Ulazeći u Varcar”; baš ti franjevci i fratri, župnici osnova su konsultujuće literature uz autorovo lično i porodično sećanje na kojima se grade putevi i makadami jezičkog univerzuma koji je jedna živa disajuća celina ovoga mushafa.

Likova u knjizi je onoliko koliko je cveća na rosnoj livadi… Pobrojan je u njoj čitav nekadašnji grad, onaj Varcar Vakuf, koji je baš zbog tih i takvih likova gradom i bio. Doktor Grinfeld, Hamdija i Željka, Šjor Jure, Kućne Babe, Sveti Pijanci, rusinka Karojka Warhol, advokat Niko Marić samo su neki od njih, verovatno oni koji su ostavili najvećeg utiska na mene… Upoznajući te ljude i njihove sudbine žalim za gradovima koji umiru. Tako je umro grad Varcar Vakuf, a rodio se Mrkonjić koji u sebi ima reč Grad, no on to svakako više nije.

U jednoj prepisci koju sam ovih dana vodio sa Ivanom izlažući mu svoje ushićenje zbog čitanja knjige “Ulazeći u Varcar”, Ivan mi odgovara:

“Dragi Srđane Sekuliću,

Vrlo mi je važno Vaše čitanje i Vaš doživljaj te knjige. Napišemo mi mnoge tekstove, koje baš i nismo morali, pa i knjige, bez kojih smo mogli biti, ali ima onaj jedan Tekst, ona jedna Knjiga koju moramo napisati, jer ako je ne napišemo, čini nam se, osjećamo tako, da smo sve promašili. E, meni je ta knjiga barem donekle to – ta Knjiga.

Budite dobro, srdačno Vas pozdravljam

Ivan.”

Život i delo Ivana Lovrenovića ulazi u večnost pisanjem o Varcaru… Iako to piscu verovatno nije bitno, meni je važno to saznanje, bolje reći utešno. Blago onima koji nisu sve promašili. Jedan od njih je Ivan Lovrenović.

http://www.prometej.ba/

Gužva u metrou, previše ljudi, čudni mirisi pomiješani, jedva dišem, u prsima me steže, skoro pa i ne dišem. Neki ljudi nose još uvijek maske, navikli se tri godine, osjećaju se sigurno, iako možda i nisu. Pola sata vožnje nije ni malo, ali kad me ponesu misli i ako su lijepe, nije ni dosta. Misli su život naš cio!

Pokušavam da sažmem sve ove godine te da ih uobličim u nešto za šta se mogu uhvatiti, ali ne ide, pojavljuje se samo beskonačna vožnja ovim istim podzemljem, imena stanica već odzvanjaju i prije nego ih najave.

Znači, sve je već prije ucrtano, označeno; samo što je čovjek najavljivao dolazak i odlazak, a sad na zvučnik skoro svuda isti se glas čuje; kome li pripada, a mi ga svi slušamo!? Valjda je rođen za taj glas, da ga mnoštvo sad sluša. Mnogi koji imaju slušalice opet ga čuju, makar iz daljine. Prije smo više promatrali jedni druge , makar ispod oka praveći se da ne gledamo nego da smo u svom svijetu

I onda uđe stariji čovjek s harmonikom i povećim zlatnim prstenom te odsvira jednu divnu melodiju i uljepša nam par minuta. Mnogi izvadiše sitniš da mu darivaju i po tom se vidi da je dobro odsvirao.

U vožnji idući dan malo bolje stanje u ljudstvu, manje ih ima, mogu da tonem u svoje riječi, s otvorenih prozora odasvud puše, poneko bez karte i nadrlja jer ulazi kontrola. Ljudi u većini slučajeva gledaju u svoje telefone, samo rijetki vade knjige, obično podebele, samo poneko zvirla okolo. Još do prije par godina ljudi su stupali u konverzacije, sad baš i ne, ako se ne raspravljaju ili ne pričaju na telefone. Ah da, u vrijeme škole zna da se čuje i velika graja djece, kao sad grupica oko šest godina, slatki su, a i ne toliko bučni.

I opet kloparalo se čuje, isti glas sa razglasa, isti redoslijed stanica, samo unatrag, a misli istrošene poput telefonske baterije. S posla se vozim nazad, ništa posebno (puno ljudi, puno jezika, riči i pisama). Eh, da mi je da sam na livadi zelenoj koja se na suncu presijava u nijanse te da berem ljubičice nestvarne boje i mirisa, eh!

Danas se osjeća hrana, mirisi kuvanja, a to nije loše, ima par ljudi, pričaju međusobno tako da kloparanje nije toliko uočljivo, a ni bučno zatvaranje vrata sa udarom na kraju. Svijet je življi jer je vani otoplilo, kiša još nije počela iako je najavljena, ali pritislo nešto odozgo, zasigurno će pasti. Prelazak na proljeće i nije tako značajan kad si u betonu. Moje tijelo unutar, pa i moje misli, izlaze iz okova i lutaju prostranstvima koje, da nisam vidjela i doživjela, ne bih mogla ni da predočim. Tako mi je lakše u ovoj tami pod jakim neonskim svjetlima i s puno izmiješanih tjelesa, misli i duša… I onda neki drčni, nemirni mladi stranac pusti svoju muziku, ali sreća da je brzo izašao.

Jedan dan vraćajući se nisam bila sama tako da je vrijeme ispod zemlje brzo prošlo pričajući o macama i kucama, hrani i malo o poslu s kolegicom. Ali drugo jutro, bijaše ranije i pospana još, pod uticajem snova i događaja prethodnih dana, ne razmišljah ni o čemu, a i vani je velika razlika u temperaturi u odnosu na druge dane. Još uz to moja saputnica priča na telefon i govori svojoj prijateljici o događajima iz prošlog dana i izgovara zvučno njeno prezime, kako drugi izgovaraju, ali sad i ja znam, i pije kavu koja miriši i onda priča recept šta će da kuha i jede; njena kava miriši, ona se smije, jutro je… Interesantna, ali izlazi, ljudi su mirni, kloparanje i glas koji poznajemo.

Jutros je bila gužva, ali nisam puno stajala jer djeca idu u školu i ne voze se dugo. Ljudi je puno, ali je tišina, pospanost se osjeti u zijevanju i praznim mislima još opijenih od sna. Telefoni u rukama su prorijeđeni, sigurno su još topli od sinoć, istrošile se baterije. Miriši kokos i orijentalnost, ne promatram ljude oko sebe, jutros ih osjećam i primjećujem da novija je mašina i manje klopara, primjećujem i glas jak, ali mekaniji, valjda bolji zvučnici. Podignuh oko i primijetih da je radni narod okolo jer svi drže poveće torbe i ruksake pune – sigurno doručaka, ručaka, flaša vode i skuhanih čajeva. Dan je dug i treba se piti i jesti. Vagon se puni i prazni u valovima…

I tako dođe zadnji radni dan u sedmici mnogima, telefoni su u rukama, padaju dogovori za izlaske i malo je veselije, a i vrijeme se proljepšalo!

Čuju se dječica, žena preko puta mene ima masku te čita neki krimi roman. Primjećujem da su najurednije žene u kasnijim srednjim godinama i da se najviše čuvaju jer su u osjetljivom dobu kad im promjene smetaju te najviše nose maske. Nose ih i uredni muškarci oko tridesetih godina, zasigurno menadžeri u firmama, ne smiju sebi dozvoliti da fale sa posla, ipak imaju odgovornost. Stariji muškarci obično se voze svojim autima ili ih ima manje.

Ljudi su postali praktičniji, naučili su se voziti dugo te biti strpljiviji. Davno nekad su bili sređeniji i originalniji da bi bili primijećeni, a sad se skrivaju i uvlače glave u svoj virtualni svijet.

Malo poslije, kada se probude, stižu prosjaci i pokoji svirač s glasom ili bez… Zna biti nekada i mirnih putovanja, tišeg glasa sa zvučnika, ljudi pristojnih u ponašanju, urednih u izgledu, s lijepim cipelama i kaputima, ne žure i ne jure (da li su krenuli na vrijeme ili im je svejedno kad će da stignu jer imaju mogućnosti?).

Kad sam se vozila svaki dan u isto vrijeme, sretala bih iste ljude, a ovako u različitim vremenima imam i drugih ljudi različitih zanimanja.

Vikende neću ni da spominjem, to je tek paleta raznih boja. Subotom preovladava mladost u svojim žargonima i obično u grupicama, a nedjeljom familije sa kolonicama djece.

Ne mogu reći da mi se sve ovo, ova putovanja, sviđaju, ali prilagođavam se, integrišem se ili barem pokušavam kao svaki auslender, jer svuda bih sada bila to šta sam sad ovdje. Idemo dalje…

Dok god je nad njim sunca, a sunčanih je dana uglavnom od kraja ožujka do sredine listopada, Sarajevo je grad oštroga svjetla i dubokih tamnih sjena. Zatim se nad grad spušta magla, čime dani dodatno okračaju, tako da jasnog svjetla biva samo između deset ujutro i dva popodne. I to svjetlo je kao u loših neonskih svjetiljki, iz izloga dućana u sedamdesetima. Drukčije zimi biva samo dan nakon što na grad polegne debeli snijeg. Obično tad biva vedro, dan je sunčan, a refleks sunčeva svjetla izbija iz svih stvari, iz automobila, ulica i brojnih uličnih stubišta, s krovova i s obijeljenih krošanja. Tad jedino ljudi nose tamu i samo oni jedni po drugima čine sjene. Tog jednoga zimskog dana nakon što padne veliki snijeg, Sarajevo je vjerojatno i najljepše. Ali tad ga je nemoguće fotografirati.

Grad obično slikaju za sunca. Ili se promatraču tako čini. Zime su ovdje depresivne i teške, kiše duge i dosadne, i začas pređu u snijeg, a u zrelo proljeće i ljeti, vrijeme je za život i za fotografiranje. Tako će pomisliti netko tko se rodio i tko je živio u Sarajevu. Oni koji bi da fotografiraju predio, nastojat će, kao i posvuda, slikati u rano jutro ili pred sumrak. Premda je iza ovih brda, u gradu koji se pruža dolinom rječice, koja teče negdje od istoka, ili sjeveroistoka, prema zapadu, jugozapadu, teško pronaći trenutak upravo tog jutra i vrijeme baš takvog sumraka, kada svjetlo na predmete i ljude pada pod takvim uglom da svijet prikaže u najboljem svjetlu pred okom objektiva. 

Sarajevo su mnogi fotografirali. Bolje rečeno, mnogi su ovaj grad crtali okom objektiva. A još prije toga, još od kraja osamnaestog stoljeća, crtali su ga olovkom, tušem i tintom, vodenim bojicama. Najprije putnici i avanturisti, potom špijuni i vojni crtači, pa fotoreporteri, gradski fotografi, te na kraju, od 1992, ratni izvjestitelji. I svaki od njih se, svjesno ili nesvjesno, bavio svjetlom, i tim u prvom trenutku neobičnim fenomenom da ovdje sve izgleda drukčije i da dan drukčije traje, sunce se prikazuje nekim drukčijim svjetlima. A stvar je, zapravo, lako objašnjiva: Sarajevo se markantnijim svojim dijelom, ili onim dijelom koji predstavlja prepoznatljivo lice grada, nalazi u dubokoj kotlini, iz koje se zatim, s obje obale Miljacke, vere u brda i u planinu, ali tako da nikad ne stiže do vrha. Sarajevo nikad ne stiže do one tačke koja čini uobičajeno prirodno osvjetljenje grada. Svi drugi gradovi, naime, fortifikacije su po vrhovima brda, sa svjetlom koje se slobodno pruža, tako da mu brda ne čine prepreku. I još nešto: Sarajevo što se uz brda uspinje, rijekom je podijeljeno na osunčanu i sjenovitu stranu. Desna je obala većim dijelom dana na suncu, lijeva je uglavnom u hladu. Tu lijevu zlobnici s desne nekad su nazivali: memli strana. Od turcizma memla, koji u nas znači vlagu, ustajalost, plijesan… A nastao je od perzijske riječi nem, koja znači vlaga, preko turske riječi nemli. Promijenili smo, dakle, prvo slovo, ali smisao je ostao vjeran. Važniji od smisla je, međutim, zvuk same riječi. Memli stranom Sarajeva kroz život mine sirotinja. Naravno, tako je samo u mašti, u imaginaciji. Stvarnost je obično nešto drugo.

Fotografiju čini suptilna i neuhvatljiva granica između imaginacije i stvarnosti. Pritom, stvarnost je svjetlo, a imaginacija su predmeti, imaginacija je u ovom slučaju grad, onakav kakvim ga Anto Magzan vidi. Sarajevo je vrlo zanimljiv test imaginacije svakog fotografa. Grad stiješnjen među brdima, uzak i nevelik, s relativno svedenim licem, što ga sačinjava onih nekoliko vizura koje svi slikaju. I u naturalističkom ključu vjerojatno najfotografiraniji europski grad u povijesti. Drugi gradovi bili su turistička središta, poprišta rađanja velikih živih kultura, mravinjaci ljudi i naroda, a Sarajevo je bilo mjesto pojedinačnih malih i anonimnih ljudskih života i umiranja. Sarajevo je posljednje mjesto u povijesti naše civilizacije s kojeg su pristizale slike raskomadanih ljudskih tijela, ekspresivne patnje, čežnje, očaja i nade. Nakon Sarajeva to je zabranjeno: smrt i osjećaji proglašeni su pornografijom, tako da iz najnovijih ratova i iz samrtnih gradova, recimo Damaska i Kijeva, mnogo većih i slavnijih od Sarajeva, ne vidjesmo nijednog mrtvog, i nijedno živo ljudsko lice obilježeno očajem. Iza Sarajeva skrila se sva golotinja svijeta.

Ali istu tu vizuru, koju 1992. i 1993. fotografiraju zapadni agencijski fotografi, što pod minama i granatama prvi put vide ovaj grad, fotografirajući krv i ranjena ljudska tijela, prethodno su već slikali Mladen Pikulić, Šahin Šišić, Rikard Larma, i najčuveniji portretist Sarajeva Milomir Kovačević Strašni. Osim što je riječ o istoj vizuri, katkad skoro i o istom kadru, na njihovim slikama gotovo da se i naslućuje ono što će njihovi čuveniji kolege fotografirati u ratu. Premda je Strašni oduvijek izbjegavao sarajevsko sunce, grozio se oštrih kontrasta svjetla i mraka, koji su u ovoj kotlini sudbinski zadani, u sjenama njegovih predratnih fotografija kao da su svi budući mrtvi. To je imaginacija fotografa i njegovog motiva. U ratu stranci su besramno fotografirali moje mrtve i raskomadane znance, ljude koje sam iz viđenja poznavao, i one koji su mi se samo činili poznatima. Strašni nije slikao smrt i patnju. Ali to ne znači da je on već tada prihvatio neke buduće etičke kodekse. Ne treba fotografirati ono što ne pripada žanru. Svaka je fotografija jedna mala i konačna smrt. Nepristojno je, kič je smrt potvrđivati smrću.

Anto Magzan dolazi nakon što je i ta povijest prošla. I slika Sarajevo iz neke vrlo pomaknute perspektive. On niti je domaći fotograf, a niti je stranac. U Sarajevu prethodno jedva da je boravio, nepoznate su mu vizure grada, ne poznaje svjetla grada i njegove mrakove, a opet je potekao s istoga kulturno-povijesnog polja, s iste ledine. Rodio se i odrastao u osamdesetak kilometara udaljenoj Zenici, gradu drukčijeg svjetla, ali sličnih ljudi i građevina.

Za razliku od Strašnog, Anto Magzan ne plaši se sunca, oštrog svjetla i duboke tame. I to je ono prvo što gledatelj zapaža na njegovim slikama Sarajeva i što ga iznutra oblije i obasja nekom gotovo nostalgičnom toplinom bezazlenih vremena. Ne sjećam se da sam i kod jednog sarajevskog fotografa vidio tako vjerno i tačno uslikano sarajevsko svjetlo. Svi oni su, živeći u ovome gradu, nastojali popraviti tu nesavršenost grada koji se iz kotline penje uz svoja brda, ali do vrhova stiže samo mezarjima, a ne živim ljudima i kućama. Magzan nije popravljao sarajevska svjetla, nego ih je koristio onakva kakva ona jesu. Ta svjetla su se, na neki način, savršeno uklopila u njegovu poetiku. Na njegovim fotografijama u sjenu se često odlazi kao u provaliju. Kada tako oštre crte svjetla i tame crta u Barceloni, ja ne znam kako on to radi, jer u Barceloni nisam živio i ne poznajem njezina svjetla, ali u Sarajevu, ovo svjetlo proizlazi iz samog karaktera grada.

Zatim pada mrak, onda pada snijeg, sitan, privremen i ovovremen, ali još uvijek je to snijeg sarajevski, koji obasja i osvijetli lica ljudi, i ozrnati fotografiju. Ali onda se dogodi i to da Anto snimi jednu, dvije, pa tri fotografije koje me zbune, jer na njima vidim nešto što ne poznajem. Beskrajni neuredni nizovi, nakupine katnica i dvokatnica, uglavnom porodičnih kuća, slikanih iz neke meni nepoznate perspektive. Kasnije ga pitam. Kaže da je to slikao s čuvenog poslovnog tornja, podignutog u vrijeme kada mene tu više nije bilo. I time je objašnjeno kako mi vizura može biti baš tako strana i tuđa. 

Grad je sačinjen od pogleda na grad. Sarajevo nisu sve sarajevske građevine, sva stabla, ulice, sokaci i ćorsokaci. Sarajevo nisu svi sarajevski mostovi, nego je Sarajevo svaka tačka s koje je čovjek gledao grad, najčešće i nemajući svijest o tome što zapravo gleda. I, naravno, Sarajevo je to nevjerojatno svjetlo. I onda zagušenje svjetla, umekšavanje svih sjena kada se spusti magla, i građevine koje kao da izbijaju iz ničega, ili iz magle i oblaka. Pamtim kako je u ratu, kad više nije bilo ulične rasvjete ni struje, Sarajevo mijenjalo svoje lice, pa je drukčije izgledalo. Ali to nitko nije slikao. Teško je fotografirati noć u kojoj svijetle samo svjetleći meci i pokoja zvijezda.

Ponekad bi mi se, dok sam listao ove fotografije, trudeći se da previdim tekstove s objašnjenjima, dogodilo da zalutam u gradu, pa da ne znam jesam li ovo u Barceloni, ili sam u Sarajevu. Inače, takvo što moguće je samo u snu i na fotografijama. Onda bih dugo gledao u ploče na pločniku – ima li takvih u Sarajevu? – pa u lice čovjeka koji izranja iz tame – može li ovo biti Sarajlija, je li ovo netko poznat? To su, paradoksalno, najbolji trenuci svakog gledanja gradova. Trenuci u kojima u jednom gradu prepoznajemo onaj drugi. Na Magzanovim slikama čovjek je često u prilici da se na takav način zaigra.

Travko među travkama,
Jabuko među jabukama,
Kuniću među kunićima,
Telence među kravama,
Duh si samo, što šumi
Prisojima i šumama,
Upija kapi kiše s listova
Bujadi, da očvrsne,
Da sagradi kuću nevidljivu,
Na proplanku potkozarskom,
Da dočekuje roditelje i goste,
Pozdravljajući obnavljanje,
Klijanje, rast i cvjetanje,
Da bi se ponovo rodilo,
Da bi se ponovo oglasilo,
Kad sunce izađe nad prisojem
Koji te je primio objeručke,
Da klecaš i da narasteš,
Da izvedeš u život iz kutija,
Iz ograda, klaonica i buke
Oružja zalutalog svijeta,
Zatvorenog u staklo i beton.

Pođu otac i mati u zavičaj.

Zavičaj je zarastao u trave i lišće. U zavičaju živi još samo majčin ludi brat, očev ludi šurak, tvoj ludi ujak, sa familijom. Ujak je obnovio kuću stradalu u ratu, pa je tu kuću, po neispitljivim zakonitostima nesreće – srušio zemljotres. Ludi ujak živi, dakle, i dalje tvrdoglavo u stambenom kontejneru, gledajući u ruševine, u trave i lišće koje osvajaju svijet, kao u pojedinačne znake nekakve tajne poruke koja se sa ništavnim uspjehom odgoneta čitav život.

Svi ostali su u zavičaju mrtvi. Otac i mati stoga u zavičaju obilaze grobove. 

A grobova je mnogo i krhki su – jer i na njih strpljivo čekaju trave i lišće, koji sad dopuštaju posjete, prije no što zatvore sav prostor kao što epitel zatvara ranu. Tvoji roditelji rade brižljivo na uspostavljanju ožiljka – jer  je nekim ljudima važno da ostave dokaze o sopstvenom postojanju u rijeci vremena.

Zatičeš ih u svađi. Raspravljaju se oko broja grobljanskih lampiona koje će ponijeti u zavičaj. Tvoja mati broji mrtve i smatra da na svakom grobnom mjestu treba zapaliti barem jedan crveni lampion, kao neku crvenu goruću čuvarkuću. Tvoj je otac užasnut pomišlju da bi na granici između Srbije i Hrvatske neko mogao otvoriti gepek a on izgledati kao švercer grobljanske opreme. Zato predlaže da se u zavičaj ponese – samo jadan grobljanski lampion, veće zapremine, koji će se onda simbolički tamo zapaliti za sve naše blaženopočivše.

Mati je zaprepaštena idejom. Pita ga gdje točno misli postaviti taj jedan simbolički lampion. On se ušeprtljava ali ne odustaje – pominje groblje u ujakovom selu. Dobro – gdje na tom groblju? Gdje točno spuštamo lampion, na čiji spomenik, na koju stazu, gdje, gdje? Majka strijelja okom iz kog neće poteći suza – gnjev suze okreće ka unutra, ali ti ih vidiš iako ih nema.

Otac joj kaže da je „uvijek razmišljala megalomanski“, pa eto i sad, u slučaju grobljanskih lampiona, i da niko nikad ne razumije njegove umjerene racionalne prijedloge. Šta ti lampioni uopće znače? Šta mrtvima oni uopće znače?

Mrtvi za to vrijeme sjede u očevoj i majčinoj dnevnoj sobi, popunivši je do posljednjeg centimetra i zamišljeno slušaju svađu. Sa majčine strane prva progovori baba, kojoj je i za života slabo išla šutnja, rekavši da je zet od takve familije – bajagi nešto racionalni a ovamo zapravo cicije. To pokrene komešanje među očevim mrtvima. Djed po ocu joj odgovori da ona nema pravo glasa u ovoj stvari – jer su i ona i čoek joj saranjeni u Srbiji. 

Na to se tvoj djed, majčin otac, iznenadi, jer nije znao da je sahranjen u Srbiji. „Šta to prijatelj priča, Drago, da sam ja saranjen u Srbiji?“ „Nisam ti stigla kazat. Al eto, našo se prijatelj da ti reče.“ 

Situacija postaje sve neprijatnija. Stric sjedi u uglu, mota duvan. Na njemu je prst izbjegličke prašine iz kolone, a odijelo pocijepano.  

„Šta ti veliš na ovo, Dujane?“ – pita ga djed.

„Šta ću reć. Ja ne morem ništa reć kad sam u prelaznom statusu.“

„Kako to misliš – u prelaznom statusu?“

„Umro sam u Australiji a materi još nisu rekli. I sad se ne mogu ko vi samo opustit i bit mrtav i bavit se mrtvačkim pitanjima.“

To zabrine prisutne.

„A što ćeš materi reć kad ona vamo dođe – pa te vidi?“

„A što… Reći ću joj da je stigla u Australiju. Ne mora znat da je umrla. Eto ni prijatelj nije znao đe je saranjen.“

Svi se zamisle nad tom idejom, a onda čukunđed, koji je upamtio život ne u Australiji no u Austriji, reče da budu zahvalni i za taj jedan lampion – jer eto, i ovo dvoje su u godinama, ljudsko vrijeme teče, a većina ovdje prisutnih ukopana je u zemlju koja, kako se pokazalo – i kosti protresa – i šta kad svi prestanu dolazit i kad se prestane plaćat ležarina, e onda će nas lijepo deložirat iz tih naših grobova i preselićemo se još samo u Božje pamćenje. Jer je valjda dosad svima jasno da nas u toj zemlji nikad nisu htjeli.

Mogućnost deložacije jako uznemiri jednog starog ujaka kom je kuća dvaput gorjela, i on zatraži od strica da mu smota jednu.

A vide ove, kaže stari ujak – ona nema pametnija posla nego da piše o nama. Još da to nečemu valja, nego – miševi pa miševi. Ne vrijedi, i mrtvog te tvoja rođena krv zajebava.

***

Nekoliko dana kasnije otac i mati šalju fotografije iz zavičaja. Slikali su se sa nadgrobnim spomenicima. Slikali su se pored, iza, postrance, u sjedećem i stojećem položaju. Na svakoj fotografiji tvoji roditelji spomenik dodiruju kao čovjeka – i ti gledaš slike i vidiš ruku na ramenu, obgrljaj oko vrata, dodir po nadlanici.

Šalju potom sliku očeve rodne kuće.

Kuća u kojoj je otac odrastao slika se iz pokreta, kroz prozor automobila. U njoj sad živi neko drugi, dalek i nepoznat, i užasno je komplicirano stati i razgovarati sa tim nekim. Iza kuće je put pokraj livada i šume, do rijeke pored koje u proljeće rastu šafrani. 

Jednom kad ti umreš – slagaćeš sebe da su te tu sahranili.