Prvi njegov roman, gusti, handkeovski “Morendo” (2011.), uglavnom ostaje nepročitan. Drugi, “Doba mjedi” (2015.), sveobuhvatna i masivna epska saga, romaneskni blockbuster, kakvi i nisu česti u suvremenoj hrvatskoj književnosti, dočekan je doma s oduševljenjem, koje se zatim proširilo po regiji, te je – što je, vjerojatno, najvažnije, jer se ne može namjestiti ni isforsirati – prevedeno na više europskih jezika i ozbiljno kritički tretirano u nizu kultura. “Anđeo nestajanja” treći je Šnajderov roman. Premijerno objavljen u kasno ljeto 2023, pisan je kao jedna fikcionalna zagrebačka povijest kroz dvadeseto stoljeće, uz odjeke prethodnih vremena.

“Morendo” je roman o kraju jednoga svijeta i vremena. “Doba mjedi” su obiteljska i folksdojčerska povijest. Prva knjiga donosi visokostiliziranu prozu, u duhu modernoga europskog romana, kakav je nastajao od kraja šezdesetih. Druga knjiga je tradicionalnija i, možda, konvencionalnija, ali stilski i tematski potpuno drukčija od “Morenda”. “Anđeo nestajanja” radikalan je stilski pomak i od “Doba mjedi” i od “Morenda”. Pisan u kratkim i vrlo kratkim, fabularno uglavnom zaokruženim poglavljima, s brzim i neočekivanim izmjenama očišta i figura pripovjedača, ovaj roman čitatelja će koji nešto pamti, a prethodno je, naravno, ponešto i čitao, podsjetiti ne samo na Šnajderove dramske komade, nego i na predstave po tim komadima. Poglavlja koja funkcioniraju kao dramski prizori i slike teku iza čitateljevih očiju, te svjesno i u potpunosti iznevjeravaju ideju velike epske strukture. Ono što on čita zacijelo je roman, koji će svršiti u konvencionalnom velikom romanesknom, životnom, povijesnom finalu, ali će svim svojim tokom u čitatelja izazivati senzaciju kazališta i povijesti (narodne kao i osobne) kao velike kazališne predstave.

Najmarkantniji pripovjedni glas pripada dvokatnici sagrađenoj 1911. u Zagrebu, i namijenjenoj za iznajmljivanje. Kuća pripovijeda svoju priču, kao i priče svojih stanara, njihove sudbine, misli i snove, od vremena pred Drugi svjetski rat do dana kada je u najnovije vrijeme ruše, da bi na njenom mjestu gradili neku veću i, s obzirom na vrijednost građevinskog zemljišta, mnogo isplativiju kuću. Šnajder je majstor zamaštavanja, igre dokumentarne faktografije, stvarnih povijesnih ličnosti i fikcionalnih, katkad i mitskih likova, u kojoj stvarnost i bajka bivaju izmiješane, ali tako da nikad ne gube vlastitu autentičnost i istinitost. Ono što mu je s “Hrvatskim Faustom” još prije četrdeset godina stvorilo vječni neotklonjivi problem kod raznih hulja i neznalica, u “Anđelu nestajanja” dovedeno je kao metoda do svojih stilskih i izvedbenih vrhunaca.

Pripovijest “Anđela nestajanja” vođena je oko Anđe Berilo, najprije služavke, pa ilegalke, koja jedne noći kod sebe, u toj iličkoj kući, skriva generalnog sekretara partije, lično. Poslije će Anđa otići u partizane, pa će oslobađati Zagreb, dopasti zatočeništva na Golom otoku, a zatim živjeti životom sloja deklasiranih sinova i kćeri revolucije, te će tako dočekati i 1990. Anđina priča sadrži, naravno, i onu sasvim intimnu povijest, koja u njenom slučaju nikad ne poteče mimo velike povijesti: u njoj su jedna životna ljubav i jedno izgubljeno dijete.

U Anđinu sudbinu upričani su, osim Josipa Broza Tita, Koča Popović, u jednoj vrlo snažnoj kratkoj epizodi, te Andrija Hebrang. O Hebrangu se, znamo, u nas mnogo, sve i svašta, brbljalo. I to je brbljanje ostavilo neke, uglavnom nemušte i slabo artikulirane književne posljedice. Sam Hebrang je, međutim, Šnajderov lik. Biva tako, premda ne biva često, da su živi ljudi, uglavnom sa svojim sudbinama i stradanjima, kao stvoreni iz imaginacije pojedinih velikih pisaca epohe. Hebranga su tako njegov život, a naročito taj strašni, neispričani, vjerojatno i neispričljivi životni kraj, prispodobili Šnajderovoj mašti, koja se, pak, ta mašta, dijelom vjerojatno i formirala pod utjecajem priča o Hebrangovoj sudbini. To je nešto što se obično nema na umu, a važno je: naša imaginacija dijelom je oblikovana našim povijestima. Na Golom otoku Anđa Berilo nije završila po Staljinu niti po rezoluciji Informbiroa, nego je tamo završila po Hebrangu. U svojoj pisanoj ispovijesti pred isljednicima napisala je: “Da ga je vidjela jednom i da je to bio čovjek koji je stajao u sunčevoj zraci.” Ruku na srce, to je sasvim dovoljno za put u logor.

Za razliku od većine suvremenika u matičnoj mu književnosti dobro zna da od zauzimanja strane, naročito one moralnopolitički ispravne, roman neće imati koristi. Uostalom, većina malih protagonista velikih povijesti bila je, u trenucima sadašnjosti, posve ambivalentna. Tako je i ta ilička dvokatnica ambivalentna kad ovako govori: “Izim u pitanju onih koji u našoj Hrvatskoj žive a da u nju ne spadaju već time što je mrze, svi su pod ovim krovom liberalnih nazora.” Ili ovako: “Redarstvenik stavlja lisičine mladiću koji je očito Židov, već rasno gledano tipičan, s plakata, dakle, sve je tu: kukast nos, klempave uši, dugi udovi, više majmun nego čovjek – jedino, što je ovaj primjerak, taj Židov lijep kao Apolon, svim tim primišljenim oznakama unatoč. Lijep uprkos! Mladić je blijed, uopće se ne opire, ali ga redarstvenici stalno tuku u rebra, on se povija – i tako se dobija kriva slika kao da se opire, a on nastoji izmaći se.

Židov a bez Davidove zvijezde usred slobodnog kraljevskog grada Agrama? Novine će pisati da se sve dogodilo uz primjenu sile jer se Židov, na zaprepaštenje nazočnih, fizički opirao privođenju, a da su redarstvenici ubrzo uspostavili mir.

U panici imade bijesa, kao na nekoga tko je, svojim zakržljalim osjećajem za disciplinu i građanski red, ugrozio miran život kao takav te svi gosti kavane na neki način sudjeluju u ovom hapšenju, kivni na mladića.” 

Ne treba, dakle, zauzimati strane, nego treba priču pustiti da poteče tako što će se strane pokazati same od sebe: strana redarstvenika, strana židovskog mladića bez Davidove zvijezde, strana inkomodiranih gostiju kavane, ali nad svima njima strana onoga stava i mišljenja koje je u Zagrebu uobičajeno, da ne kažemo standardizirano, u trenucima dok se ovo zbiva. Šnajder obično traži i pronalazi glas te strane, glas je to kojim govori ilička dvokatnica, a jezik romana sasma je i do u tančine jezik epohe. Nije toliko do leksika, koji je u Šnajdera uzoran hrvatski – pa je šteta što Gavran i falanga ne znaju jezik koji pokušavaju uzakoniti i upendrečiti, i uopće ne bi bilo loše da upišu kod Šnajdera satove hrvatskoga – nego se jezik epohe očituje u naponu i temperaturi riječi, fraza i rečenica u tekstu “Anđela nestajanja”. Doista, tako se govorilo! Kao što se onako, kao u romanu, govorilo nakon 1945. Šnajder se ne bavi sučeljavanjem povijesnih razdoblja ni ideologija, od toga ne bi moglo biti dobrog romana, nego dopušta vremenu da poteče onako kako je teklo njegovim protagonistima. Romanesknim i dramskim, ili živim, tu razlike nema nakon što vrijeme istekne. Između romaneskne fikcije i čovjekovih sjećanja često nema nikakve razlike.

Jedno od neobičnijih a snažnijih poglavlja u romanu, iz kojeg kao da progovaraju Beckett i Harms, a Šnajder demonstrira u njemu izniman, među Hrvatima u književnosti prečesto i prezren, talent za anegdotu, nosi naslov “Tamo ima nešto”. Godina je 1953, travanj je mjesec po Staljinovoj smrti, a u Plavom se vlaku vozi lijes s novim mrtvacem: četrdesetjednogodišnjega Borisa Kidriča, ministra industrije, pokosila je leukemija. Tu je i cjelokupni državni i partijski vrh, “još prilično jedinstven, putuje Plavim vlakom u Ljubljanu, skupa sa svojim lešom.” Puše, pepeljare su im na lijesu, i razgovaraju o posljednjim stvarima. Dakle, o onom o čemu se često misli ili razgovara u nazočnosti mrtvaca. 

Kardelj kaže: “Bez fizičkih, tjelesnih pretpostavki, nikakav oblik života nije moguć. Duhovi, čak i da ih ima, nisu živi. Uglavnom se u pitanju duhova radi o halucinacijama. Svekolika je religija jedna halucinacija, nešto kao masovna hipnoza.”

“Opijum za narod”, domeće na to Ranković, i tu se među drugovima zametne razgovor o smrti, kako ju tko doživljava.

“ – Ja sam prvu smrt doživio kad sam pokopao svoje dijete s Ruskinjom koja je i sama još bila dijete, i to u kutiji od cipela, veli Broz.

Ostali nisu imali ničeg sličnog što bi mogli staviti uz bok takvome iskustvu, pa razgovor zamre.

– Mi Zagorci, nastavi Broz, kad bismo u kući imali smrt, sjedimo oko pokojnika, udovica iznese kakvu dobru kapljicu, sjećamo se što je pokojni ovda-onda učinio, s kim se potukao, kakav je bio majstor ako je bio majstor, i tako dalje. Cijelu noć. Kartamo također za skratiti tu noć koja spada k smrti.

– Mi Srbi, veli Ranković, jedemo i pijemo na groblju, uz grob. Važno je da li je pokojni izmirio svoje račune s onima koje ostavlja, pa sa svijetom i s Bogom, i je li pravedno raspodijelio ono što je imao.

– Mi Crnogorci, nastavi Đilas, razlikujemo je li pokojni umro jer mu je došlo mrijeti, ili je ubijen. U potonjem slučaju, smatra se da je račun otvoren i da ga netko mora podmiriti. Uredno podmiren račun zove se pravična osveta.”

I tako pripovijest teče, upričana pomalo u formu kakvog jezovitog vica, da bi kraju došla, kako i spada, s raspravom o tome je li smrt kraj, kao što tvrdi Kardelj. Uto stiže i vrijeme večere: “Večera je za njih spremna u prednjem vagonu, kao što su raspremljene njihove postelje. Raskoš plavog vlaka usporediva je jedino s onom znamenitog Orient-Expressa kojim putovahu sultani.

Ali nikome se ne jede, nitko još ne želi u krevet, jer tamo bi svak sa svojim mislima bio sam samcat.

Ugodnije je, i nekako sigurnije, ovako sjedeći drijemati. Biti na okupu. Tu je država bila između sebe.

Prođe cio sat vremena, a da između njih jedna riječ nije pala, kad Tito reče:

– Tamo ima nešto.”

Kakav sjajan finale! Čitatelj ga u sebi osjeti kao istinu od života, kao vrhunac poglavlja ili romaneskne pripovijesti, ali i kao repliku izgovorenu na pozornici i naglašenu zastorom koji označava kraj tko zna kojeg to čina. Rečenica “Tamo ima nešto” finale je grotesknog harmsovskog vica, i ne mora značiti ništa. Ta rečenica, međutim, može biti shvaćena kao replika Kardelju: smrt nije kraj, jer tamo ima nešto! Ali još prije toga može biti shvaćena kao klasična replika iz filmskog horora. Tamo ima nešto, govori Tito, zagledan u svoj odraz u prozorskom staklu Plavoga vlaka, crnom od crne jugoslavenske noći, travnja 1953.

Sve se, zatim, u ovom romanu dogodi. I slom jedne zajednice, iz kojeg naprečac iznikne druga zajednica. Dječaku Dejanu, koji najednom u toj iličkoj kući biva Srbinom, nitko ne dolazi na rođendan. A gore pod Sljemenom biva ubijena mesareva kći. Odlaze, bez traga, jedni, a vraćaju se drugi. Negdje u romanu, čitatelj baš i ne bi sad tražio to mjesto, rečeno je da se 1941. klalo zbog krvi, a 1945. zbog ideja. Onda stiže 1991. kada će se ta dva razloga spojiti, pa će se klati malo zbog krvi, a malo zbog ideja.

Mnogo je još toga u “Anđelu nestajanja”, nespomenutog. Mnogo toga od čega bi čitatelj mogao nanovo započeti vlastitu pripovijest o čitanju knjige, u kojoj neće spomenuti ništa od onoga o čemu je upravo govorio. Za njega, tog čitatelja, najbolji je ovo od tri stilski vrlo različita Šnajderova romana. Divna i jezovita posveta Zagrebu, s kojom je ovaj mali u zemljopisu i u književnosti poprilično zatureni Šenoin i Zagorkin grad ozbiljno odrastao. Šnajder će sad biti velehvaljen i slavljen, ukoliko mjesni književni odbori ne nađu nekih svojih kandidata za čestitke, ili ukoliko im se zbog nečega, čitatelj sad ne može pretpostaviti zbog čega, hvale na Šnajderov račun ne sukobe s nekim njihovim prioritetima.

Meni bi, čitatelju, bilo drago da “Anđela nestajanja” prihvate, premda sam pun sumnje i prema prihvaćanju, i prema neprihvaćanju. Drago bi mi bilo da Šnajder ispravno shvati predstojeći ceremonijal, te da ostane dostojan svoga djela.

Kolonija, Idun

(23/ 9. 22) 

Kolonija

U junu mjesecu, nakon tri godine čekanja u redu, dobio sam od lundske komune ponudu za jednu parcelu u koloniji na Källby Mölla. Broj parcele je 98, ima blizu 100 kvadrata i par voćki. Godišnji zakup, ništa – 370 kruna. Do sad sam dvije ponude odbio. Da sam odbio i ovu, oduzeli bi mi bodove i vratili na začelje. A u redu, na čekanju, 300 – 500 duša.

Ova mi je prijenula za srce. Nalazi se s desne obale Höje potoka, pod voćem je, ograđena i slobodna s dvije strane. Popunio sam ugovor, platio godišnju zakupninu. Do 2. jula čekao sam da se bivši zakupac razduži.

Prije desetak dana počelo je nicati prvo sjeme koje sam svojom rukom posijao. Spanać, “Matador”. Juče smo ga pokrivali, jer je kolonija puna mördarsniglar (puževi-ubice, imigranati španskoga porijekla) koji jedu sve živo. Što oni propuste, dovrše kunići.

(Subota 24/9.)

Iz prospekta uprave Vrtlarskoga udruženja:

“Vrtne parcele na Källby Mölla grade najbolju koloniju u Lundu i čitavoj Skåne. Ne zato što su parcele posebno uređene, već zbog njihove lokacije i okolne prirode. Područje obradivih površina je dobro zaštićeno od grada gustim granjem na sjeveru (koji će uskoro postati šuma) i pravom šumom prema bazenu i sportskoj hali na istoku i željezničkim nasipom na zapadu. Međutim, potpuno je otvoren za Hoje potok na jugu i za poljoprivredno zemljište sa druge obale. Kada ste tamo, lako je zaboraviti da ste samo nekoliko desetina metara udaljeni od jednog od najgušće naseljenih područja Lunda. Čini se kao da ste na selu, u svojoj vikendici. To je izuzetno važno rekreativno područje za mnoge stanovnike Klostergårdena. Klostergården, izgrađen u okviru programa vrijednog milion dolara, sastoji se uglavnom od stanova bez dvorišta. Stoga nije iznenađujuće da je kolonija na Källby Mölla najveća u Lundu i jedina koja ima svoje Udruženje i statut. I oni koji nemaju svoju parcelu, mogu uživati ​​u ovom području, jer je dostupno svima. Oko terena nema ograde, čak ni zabravljenih kapija koje morate otvoriti.”

*

Kad sam dobio parcelu, prvo sam se pokajao. Šta ću sa njom, dersio sam H. kao da je ona kriva, nemam volje a ni snage, umorim se kad pomislim da nešto učinim. Nakon prvog dodira sa zemnim grumenom, prve lijehe i sijanja (spanać, salata), volja mi se povratila i sjećanje razmahalo. Prošetao sam, bez po muke, kroz sve novopazarske mahale i bašče u kojim sam stanovao. Od Potok-Mahale (1962-1964), preko Bukreša i Parica (1965), Luga (1965-1967), Ćukovca (1967) pa do Jošanice (1968-) u kojoj smo, dok je majka ležala u Dispanzeru za plućne bolesti (TBC) a otac radio kao kondukter na liniji – Novi Pazar – Beograd i Novi Pazar – Titograd, kupili staru kuću u ulici Osmana Đikića (između Altun Alem i Koraćke džamije). Kuća je imala prostranu avliju i baštu, sa velikim crnim dudom, tri kajsije i bunarom. Voda Hoje potoka pahne kao voda iz toga bunara.

*

Popio pivo na Botulfs placu. Gledao kako u Fiskaregatanu postavljaju kaldrmu. Prvo se naspe pijesak, pa se onda kocka dogna u ručnim kolicima i izruči na “čeperak” blizu. Onaj koji ređa kocku, spusti se na kolena, uzme kocku u šake, okreće je, pipa sa svih strana, a onda je spusti u red, kucne dva-tri puta otud i odovud, sve dok mu ne legne po meraku. Sjedim, gledam i, da mogu, ne bih se micao odavde.

*

Kroz šumarak na početku staze ka Hojeu. Čine ga mlada stabla hrasta, bukvi, breza, trepetlika i jasena. Prije desetak godina, tačnije 2013., kada sam se na Väster doselio, tu je bilo polje visoke koprive. A onda je neka univerzitetska eko-grupa, uz podršku EU,  pokrenula akciju sadnje poklon-drveta. Uplatiš im 100 kruna, odabereš sadnicu i dan u koji je želiš posaditi. Žao mi je što se nisam toj akciji priključio.

Jedva vidna tanka staza ove mlade listopade dijeli po sredini. Ja sam je napravio. H. me odvraćala od nakane; trava je gusta, visoka i oštra, prošarana koprivom i trnjem i još nekim drugim klempavim biljkama i onamo ima, mora ih imati, guja i akrepa. Nema guja i akrepa. Ima, za mrkline, vila i Rumunki-prosjakinja, koje onde u šuškoru grade svoje zanoćice, svoja lijegla.

(25/9)

Oko mene i moje parcele – sve birani narod, stari i mladi eko-baštovani. Sa nekima sam se upoznao, mijenjao alatke. Ima i stranaca, jedan tankokraki Iranac sa ženom, jedna naša, Makedonka, koja nam je dala sadnice jagoda. Ima i neki kineski naučnik, inovator – njegova je parcela botanička bašta. Čuje se i finski, engleski.

Najdraži granne (komšija) mi je postarija žena po imenu Idun. Ima parcelu ispred mene. Ne bavi se povrtarstvom, ona, veli, druguje s drvećem. Naziva nas parazitima, krticama. “Prekopali ste čitavu padinu, oborili svako drvo.” I ona živi na Västeru i pamti me iz vremena kad sam radio u tamošnjoj biblioteci. Drži ovu koloniju 35 godina i, uz dvije tete iz Uprave, najstariji je kolonist na Källbiju. Pomognem joj po nešto, prošetamo uokolo. Ona poznaje svako drvo, svaku pticu.

*

Iza pet popodne, zašli malo s gornje strane Vattenverketa (Objekti za pročišćavanje otpadnih voda). Otkrili na jednome skladu tri voćke: mladi orah, ne viši od mene, snažnu džanariku žutaru, i jednu jabuku čija se krošnja, u obliku slapa, ruči dole u koprive. Plodovi su blijedo-ružičasti, tanke pokožice, slatki. Kao trtovske sulije.

Berem sulije i pričam H. o Trtovskom voćnjaku u Šavcima/Požegi. Ti Trtovci potomci su pazarskih aga i begova. Imali su lijepu i prostranu kuću u čaršiji i dvije manje u Šavcima, okružene beskrajnim starinskim voćnjakom duž lijeve obale Ljudske rijeke.

S pozne jeseni, kad udare magle i prvi mrazevi, pregacao bih Ljudsku rijeku i u voćnjak zalazio. Padalice i branice. Prve sam tražio u smrzlom šuškoru, one druge, gore, u krošnjama. Te zadnje jabuke na golim granama. Usamljene i čudesne, kao ove zvijezde iznad Skåne. Miris i ukus tih jabuka ne daju se opisati. To bi možda mogla nepca, a jezik nikako.

U Šavcima svi smo imali jabuka. Ali rijetko tih turskih, starinskih. Njihova debla već su bila ispucala, krošnje zapuštene, raščupane kao kose zlostavljanih žena. Patile su, mislio sam onda a mislim i sada, za onima koji su ih ostavili (selidbe za Tursku). Sušile su se, jalovile. Mi smo bili tvrdi i neuki za takvu ljepotu, sjekli smo ih, bacali na vatru.

*

U staroj Valhali, ova krepka starica po imenu Idun, bila je boginja. Boginja mladosti. Njeno ime znači „ona koja podmlađuje“. Uzgajala je zlatne jabuke (11 komada). Kada dozru, pažljivo ih je ređala u pletaru i nosila drugim bogovima. Te su im jabuke davale besmrtnost. Bez njih, Bogovi bi pokrepali mladi.

Dobro, ima Idun i sad lijepih i krupnih jabuka. Ima i pletaru od vrbova pruća, a pruće se raznizalo pa jabuke lako ispadaju.

Jabuke (s nešto suhe i šarene trave) ne nosi više drugim bogovima, već rumunskim Romkinjama koje prose ispred Konzuma i Lidla. Prosjačenje je u Švedskoj zabranjeno, pa se one sa time pokrivaju i to nude na prodaju.

Gledam to jato jastreba, kočopere se na stazi,
upravo se umire, u Izraelu, u Gazi,
a jastrebi se šetkaju, nijedan dalje da leti,
ovo je moja zemlja, za koju će golubi mrijeti,
jer jasno je da sam ja jastreb,
a on je svemoćna ptica,
dočim to krdo goluba, to su nebitna lica,
njima pobij golubiće, i krenuće slijepo da ginu
za tvoju konačnu korist i povijesnu veličinu,
izgubiće sve što imaju, a nisu ni imali mnogo,
prsima će na bombe, da se susretnu s bogom,
ubijaće jedni druge, to im je komplementarnost,
dok jastrebi vječno vladaju,
i ostaju premoćna stvarnost,
izruguju humanizam, podstiču fanatizam,
žrtvuju tuđe i svoje, jer bitan je pragmatizam,
ruše svačije gnijezdo, i čine to slamku po slamku,
a te što ne mrze nikog, trpaju složno u raku,
jer ne treba jastrebu takav, da širi defetizam,
jastreb je željan plijena, i prezire pacifizam,
jastreb se hrani mesom goluba koji gine,
jastreb se tome smije, ah vidi gozbe fine,
dok nad njim nisko slijeće,
dok ga u kandže lovi,
dok leš mu baca na smeće,
dok mu se mesom tovi,
dok usput stalno krešti
one šećerne fraze
da milost božja bliješti
na djecu-kamikaze,
da je potrebno klati,
pa neka i drugi pati,
i bombe unatrag slati,
jer primi, pa onda vrati,
dok tako nam jastrebi vele
i tamo nas oni nose,
naše su nevažne želje,
njihove naše kose,
za njih treba ubijati
za njih se mora mrijeti,
za jastreba koji nas prati,
i usput prenisko leti. 

Gledam ih tamo jato, keze se tamo na stazi,
upravo majke plaču, u Izraelu, u Gazi,
njihova djeca su mrtva, ubijaju ih k’o muhe,
i dobrodošla su žrtva, mole na uši gluhe,
njima ne pripada ništa, čak ni njihova glava,
jer otkako svijeta i vijeka to je istina prava,
golubi samo postoje da hrane strojeve bojne,
djeca da im se uzmu, i šalju u redove vojne,
jer jastrebu tako paše, da ubija i njih i naše,
da se sveti, da prijeti,
da uvijek nisko leti,
taj jastreb je ptica zlica,
i kočoperi se na stazi,
i gorko plaču majke
u Izraelu i Gazi. 

11. 10. 2023.

Matko Sršen: Rokaška kraljevina, Sandorf, Zagreb 2023.

Matko Sršen (1947.) jedan je od onih, u nas sve rjeđih ljudi, pisaca, teatarskih radnika, umjetnika i umjetničkih povjesničara svake vrste, koji se po biografiji i po ostvarenom životnom djelu čine mnogo ambiciozniji nego što to odaje njihova narav i građanski status. Dramski pisac i kazališni redatelj, dugogodišnji profesor na Akademiji dramske umjetnosti u Zagrebu, rijetko kompetentan i inventivan držićolog, svojevrsni forenzičar djela Marina Držića, autor knjige “Pomet Marina Držića: rekonstrukcija”, jedne od istovremeno najsmjelijih i literarno najuspjelijih knjiga nečega što bi se, naravno vrlo uvjetno, moglo nazvati postmodernizmom u hrvatskoj književnosti. Ali koješta je Sršen još napisao, adaptirao i režirao, ali tako da nikad ne bude u javnosti prisutniji ni vidljiviji od vlastitih djela. Koja, po prirodi stvari u književnosti, teatru, a pogotovu u književnoj povijesti, nisu baš naročito vidljiva. Pritom, Sršen niti je dosadan niti je u se zatvoren čovjek. A njegovo bavljenje Držićem dobrim je dijelom zanimljivo i neukoj publici. Da je mašte, od njega su mogli načiniti doktora Housea za život i djelo Marina Držića.

“Rokaška kraljevina” prvi je njegov roman. Piscima nije za vjerovati kada govore o nastanku svojih djela, pogotovu romana, i nikad se ne može pouzdano znati koliko je u tom govorenju istine, a koliko se radi o nastavku romana drugim sredstvima, ali Sršen tvrdi da je “Rokašku kraljevinu” započinjao više puta u životu, da bi svaki put donekle došao, pred rat 1991. je, kaže, imao već skoro dovršen roman, ali je svaki put odustajao. Riječ je, dakle, o životnom romanu, ili o romanu života, te o knjizi u koju je upisano najmarkantnije iskustvo čovjekovo. Roman života, ili knjigu života, u našem bi stoljeću obično ispisali ljudi koji bi prošli iskustvo koncentracijskog logora. Ili liječeni alkoholičari, ljudi koji su se našli na životnom rubu, oni kojima se dogodilo čudo koje će ih trajno obilježiti. Čudo Matka Sršena je – djetinjstvo.

U drugoj verziji pripovijesti o nastanku knjige, koja se ne poništava s prvospomenutom, “Rokaška kraljevina” se razvila iz priča što ih je autor pripovijedao djeci i unucima. A te priče su, opet, one priče koje čovjek – ovaj čitatelj vjeruje da je to svaki čovjek! – pripovijeda samome sebi, pa ih tako nehotice upisuje u svoju memoriju i u identitet. To je, bit će, najstariji oblik autofikcije: pripovijest sebi o sebi!

“Rokaška kraljevina” uzoran je dječački roman. Poput, recimo, “Junaka Pavlove ulice” ili “Družine Sinjeg galeba”. Ili, možda, poput Kišovih “Ranih jada”. Ali za razliku od Kiša, Sršen je prikriveni introvert. Što je, možda, karakterna osobina, a možda se tiče prirode teatra: on umjesto da ponire u sebe i da se bavi svom širinom svoga unutarnjeg svijeta, taj svijet nastoji predstaviti kao svijet izvan sebe. Taj vanjski svijet unutarnjeg svijeta vanjskoga svijeta zapravo je izokrenut u odnosu na ono što je Peteru Handkeu bio unutarnji svijet vanjskoga svijeta unutarnjeg svijeta.

Prizorište romana Dubrovnik je pedesetih godina. Ujedno, Dubrovnik je i njegova tema, lik u romanu, a pomalo i metafora toga spomenutog unutarnjeg svijet. “Rokaška kraljevina” pripovijest je o djetinjstvu u vrijeme socijalizma, ali i o djetinjstvu u vrijeme teatra. Doba je kad grad postaje velika kazališna pozornica, započinje duga povijest Dubrovačkih ljetnih igara, narod, pa tako i klinci, statiraju u predstavama, ili se predstave uvlače u njihove živote, nestaje ne samo famoznoga četvrtog zida u kazalištu, koji razdvaja publiku od izvođača i stvarnost od teatra, nego nestaje i svih ostalih zidova koji bi činili razliku između imaginacije i zbilje. Naprosto je nevjerojatno, pomalo i tužno, da se iz takvoga svijeta uopće moglo odrasti. Što je tu, zapravo, cilj odrastanja? Okvir Sršenove pripovijesti u “Rokaškoj kraljevini” je u odraslosti. Takav okvir stvara u čitatelju neki vrlo čudan i ganutljiv dojam da čita “Građanina Kanea”, ili da čita testamentarni tekst, u kojemu se, međutim, kao ni u bilo kojem doista vrijednom testamentarnom proznom tekstu u povijesti, pisac ne obraća onima koji stižu nakon njega, nego se obraća upravo onome koji mu je prethodio. Osim što je djetinjstvo roditelj čovjekov, djetinjstvo je i jedini njegov nasljednik.

“Rokaška kraljevina” lijep je, pametan i bezvremen roman. U njemu je na neki način i objašnjenje Sršenove slabe vidljivosti, ili nevidljivosti u hrvatskoj javnosti, u našoj književnosti i kulturi. Ovaj uvjereni postmodernist, suvremenik Marina Držića i Veljka Maričića, i onoga posljednjeg Dubrovnika koji je još uvijek bio grad a ne muzej, ali i suvremenik šezdeset i osme, više u estetskom nego u političkom smislu, čovjek je izrazitog privatnog doživljaja vremena. Kada tako živiš izvan svih epoha, ostaješ nevidljiv onima koji su čvrsto u svom vremenu. A takvih je ljudi većina. I dobro je biti nevidljiv, neprisutan i svima stran.

Tabu anđela čuvara

Negdje pri početku romana, ne bih tražio to mjesto, nego bih ga radije interpretirao po sjećanju, učiteljica se uzruja kad joj klinac spomene anđela. I još anđela čuvara. U socijalizmu anđeo je tabu. A u svakom se društvu razumna čeljad uzruja čim joj se prikuči tabu. U socijalističkoj školi najosjetljiviji tabu je upravo religijski, kao što je u današnjoj školi najosjetljiviji tabu pedofilski. Anđeli, međutim, postoje izvan vjere, kao što i dodiri između odraslih i djece postoje izvan pedofilije. Ali tabu nas drži na distanci. Dječaku se, međutim, čim sazna što riječ tabu znači, učini da je upravo tabu ono jedino što ga u životu i zanima. Tako bi ta romaneskna scena izgledala u mom sjećanju na Sršenov tekst. Sjećanje čitateljevo jednako je važno kao i sam tekst. Ali sjećanje je tabu.

Srčana mana

Samo malo dalje u knjizi, možda će proći samo nekoliko stranica, majka plače nakon što joj doktorica – koja se zove doktorica Carević, što pamtim, jer je savršeno tačno ime za doktoricu – kaže da mali ima “srčanu manu”, i da je tu riječ o nečemu što je umnogome izvan moći medicine, i što treba predati u, mati će na to reći, “Božje ruke”. Jer djeca sa srčanom manom umiru! Vrijeme je to, još uvijek, kada djeca umiru, i smrt kao da se pravilno raspoređuje između veoma mladih i veoma starih. Smrt je pedesetih još uvijek za djecu i starce. A “srčana mana” je fraza, stanka u jeziku, pauza u smislu, koja se koristi da označi nešto što u velikoj mjeri i nije opisivo, ali je smrtonosno, kao što je samo malo prije toga smrtonosna bila tuberkuloza. No, kao i s tuberkulozom, bivalo je, samo još mnogo češće, da se normalno odraste, da se živi i poživi, i duboka starost da se doživi s presuđenom – “srčanom manom”. Samo bi čovjek s takvom manom malo češće mislio o srcu. Što je dobro.

Natalka Sniadanko, Zbirka strasti. 2001.

Natalka Sniadanko rođena je Lvivu 1973. Tamo djeluje i danas, kao spisateljica, novinarka i prevoditeljica. Galicija dominira njezinom književnošću koja je snažno regionalno obilježena. Zbirka strasti njezin je debi, preveden na više jezika, u Ukrajini bestseler. U nastavku ću serijala izvještavati i o drugim njezinim romanima (Uredne bilježnice nadvojvode Wilhelma, Gospođa Müller ne kani platiti više). No prvijenac je tekst koji ne plijeni toliko svojom voljom za eksperimentom koliko humornom razigranošću i ne baš uvijek suptilnom ironijom. Roman se može čitati i kao (potencijalno) autobiografski. U njemu je predočen proces, ponajviše seksualnog, sazrijevanja junakinje koji započinje u Sovjetskom Savezu, nastavlja se u nezavisnoj Ukrajini, a do kraja dolazi u Saveznoj Republici Njemačkoj. Taj proces započinje u dobi od dvanaest godina, a završava se kada junakinja navrši dvadeset pet. Roman zaokružuje epilog u kojemu se sažima ono što se junakinji-pripovjedačici zbilo nakon završetka procesa inicijacije.

Sam žanr bildungsromana – u koji se tekst Natalke Sniadanko neosporno svrstava – zahtijeva kronološko i kauzalno pripovijedanje. Zbirka strasti pokorava se tome pravilu. Ono što se događa ispripovijedano je linearno, s povremenim elipsama. Roman prati junakinju i promjene u njezinoj svijesti, a u prekidima se pripovjednoga toka naslućuje tehnika kojom se od čitateljice traži da sama popuni rupe nastale svjesnim izostavljanjima. Tako je i njezin rad bitna komponenta koja pridonosi zaokruživanju cjeline. 

Element koji vodi do subverzije žanra prema tome nije sadržan u oblikovanju strukture pripovjednog teksta. On se nalazi u konstrukciji glavnoga lika. Junakinju Olesju se doduše prati u procesu sazrijevanja, ali se to sazrijevanje teško može poistovjetiti s učenjem. Ona je odveć samosvjesna da bi se pokorila bilo kakvom autoritetu, a bez njega bildungsroman ne može postojati u svojem izvornom obliku. Kroz Zbirku strasti plutaju razni likovi, osobito muški (otuda, valjda, i strast iz naslova), ali je njihova snaga odveć mala da bi dovela do bilo kakvog usidrenja. Stoga se oni odbijaju od junakinje, pokušaji prianjanja, koji na prvi pogled izgledaju obećavajuće, bivaju osujećeni, a njezina se samostalnost sa osujećenjem svake nove veze sve više i više učvršćuje te time i potvrđuje.

Prvo ljubavno iskustvo Olesja doživljava u vrijeme Sovjetskog Saveza, u osnovnoj školi, kada se zaljubljuje u Tolju, „najvišeg, najdebljeg i najkovrčavijeg dečka u našem razredu.“ Zbog Tolje Olesja počinje pisati poeziju. Glas pripovjedačice koji izvještava o tim zbivanjima pripada njezinome zrelom Ja što joj omogućuje zauzimanje distancirane pozicije u odnosu na dječje Ja. Distanciranost se do izričaja dovodi gotovo ekscesivnom upotrebom ironije kojoj je izložen sovjetski sistem, osobito odrasli u njemu, prinuđeni na konformizam kako bi uopće mogli opstati. Sljedeći se period sazrijevanja veže uz kultnu knjigu Dee Snider’s Teenager Survival Guide iz 1987. koja je ukrajinskim adolescentima bila ključni priručnik za stjecanje seksualnih spoznaja. Naravno, i o njoj pripovjedačica govori s vedrom ironijom. Sukobi s roditeljima u centru su pažnje, a Tolju zamjenjuje Dima, rok-glazbenik i samim time idealna slika neprijatelja za konzervativnu stariju generaciju. Završetkom srednje škole i ta se veza prekida, a sukobi se nastavljaju, ovaj put u vezi s izborom studija. Dok Olesja preferira filologiju, roditelji, osobito otac, pokušavaju je primorati na tehnički studij. Olesja opet uspijeva nametnuti svoj izbor, a stariji matematičar Kostja koji je bezuspješno pokušava zavesti nova je žrtva pripovjedačičine zajedljivosti.  Tek se s Vitalikom počinje zbivati nešto ozbiljnije. Olesja u njemu vidi osobu s kojom bi konačno mogle izgubiti nevinost. Njezini roditelji i baka počinju kovati planove za predstojeći brak, no i ta se ljubavna veza nakraju ne realizira.

Neposredni je rezultat njezina prekida odlazak u Njemačku kojem je posvećen drugi dio romana. Ukrajina je nezavisna, europske se granice bar djelomice otvaraju za njezine stanovnike i stanovnice. Olesja koristi tu priliku, iznova slama otpor roditelja i započinje novu karijeru kao au-pair-djevojka u južnonjemačkoj provinciji. Na prvi pogled diskurs ostaje isti. No u njega se ipak uvlači bitna promjena. Imagološki promatrano, autostereotipove) koji su prevladavali u „ukrajinskome“ dijelu) ovdje zamjenjuju heterostereotipovi. Olesja govori o Nijemcima, njezina ironija povremeno i ujeda, ali je ipak obilježena iznimnom duhovitošću i preciznošću zapažanja. Svatko tko se susreo s njemačkim sustavom razdvajanja smeća prepoznat će se u sljedećem citatu: „U ovome kontekstu osobitu pažnju zaslužuje sistem razdvajanja smeća za kojega je u načelu potrebno apsolviranje jednoga dodatnog specijalnog kursa. U grubim crtama taj se sistem može opisati na sljedeći način: staklo, papir, plastika i ostaci jela čine različite kategorije smeća. Staklo se sortira prema bojama: zelene flaše ne smiju se bacati u kontejner s bijelima, a ove, opet, sa smeđima. Na plastičnim pakovanjima mora se tražiti zeleni kružić. Pakovanja s kružićem i bez njega ne smiju se ni pod kojim okolnostima pomiješati. Prva su ekološki čista i ponovno se prerađuju, a za druga se to ne može reći. U ostatke jela ne spada jestivo ulje. Strogo je zabranjeno prosipati lijekove u kanalizaciju. Svi predmeti kod kojih postoji sumnja da posjeduju toksične sastojke, kao i stare baterije, četkice za boju i slično spadaju u posebnu kategoriju smeća.“ Pripovjedačica drži da je poslodavka koja joj sve to mora objašnjavati požalila što je zaposlila jednu slavensku au-pair-djevojku.

No i njemački je dio Zbirke strasti prije svega posvećen njezinim ljubavnim vezama, i to s muškarcima raznih nacionalnosti – Talijanima, Nijemcima, Francuzima, Ukrajincima. Period adaptacije na njemački život povezan je i s odlukom da u toj zemlji, u Freiburgu, nastavi studij. U novim okolnostima susreće mladiće koji ispunjavaju njezine intelektualne uvjete. Najduža i najintenzivnija veza, i evo razloga za sljedeći napad nezaobilazne ironije, jest s Hermannom, doktorandom koji potječe iz tipične njemačke obitelji više srednje klase. Roditelji sveučilišni nastavnici, birači Zelenih, zastupnici zaštite okoliša i ljudskih prava. Sve odlike koje nasljeđuje i njihov sin. Već i samo njegovo ime – Hermann Hugo Siegfried Harold von Drachenfeld – posjeduje sve elemente persiflaže. Stoga se i veza s Ukrajinkom pokazuje kao komplicirana i, nakraju, neostvariva. U njezin opis autorica je uložila veliki napor kako bi ga ispunila doslovce vatrometom smijeha, ali, istovremeno, i notom sjete. Antologijsku vrijednost posjeduju oni dijelovi koji preokreću izvornu situaciju pokušaja Olesjine integracije u njemačko društvo. Ovaj se put Hermann mora snaći u Lvivu. Tegobe na koje pri tom nailazi dovode do gubljenja iluzija i otkazivanja sklapanja braka za koji je sve bilo spremno. Posljednje poglavlje knjige, prožeto autoironijom, koncentrira se na „strasti na galicijski način“. U njemu se može pronaći i „Kratka uputa za uporabu jedne prave Galicijanke“. 

Po Olesji svaka pripovijest o strastima mora, prema vodviljskoj tradiciji, završiti svadbom. U epilogu ćemo saznati da se ona udaje, naravno, za Ukrajinca, da se Hermann ženi studijskom kolegicom Evom, seli u Ukrajinu i dovršava disertaciju pod naslovom „Tema emancipacije u suvremenoj njemačkoj i ukrajinskoj književnosti.“ Time se završava zbirka strasti, a na njezino mjesto stupa svakodnevica – o kojoj prava literatura, kao da veli Natalka Sniadanko, može i treba samo šutjeti.       

(nezavršena priča)

Aleksandrof mlađi proguta Aleksandrofa starijeg. Kada se i gde to desilo, nije bilo obojici jasno, u svakom slučaju nisu se sećali dali je ovoj radnji prethodila neka jako dramatična situacija, naprotiv, sve je teklo takoreći bezbolno kada je onaj mlađi progutao starijeg. Bez bilo kakvog pitonskog odugovlačenja ili ajkulskog mrcvarenja. Ali, sada su očigledno bila dvojica u jednom telu. 

Pa ipak, neki bi ovaj gest nazvali neprimernim, jer čak i u XXI veku, kad virusologija i ljudska prava doživljavaju neviđene razmere, izaziva trnke uz kičmu. Neki stroži kritičari, odmah bi našli razlog da potsete da je Aleksandrof stariji pre više decenija napisao nekakav kvazi-manifest o ljubavi kog je nazvao “Ethica antropofagon (osam pravila za pristojno ljudožderstvo)”, dobar primer, govorili su, o njegovom neumerenom raspričavanju, ukrašavanju, doizmišljavanju svakakvih događaja, on bi rekao – priča iz života. Svakako, njegovo tzv. izvođenje je imalo izvesnu dopadljivost, neki od njegovih sledbenika čak su tvrdili da slušajući ga im omekšava čula, razvija imaginaciju, ali protivnicima, brojnijim, Aleksandrof stariji je malo išap na živce, sa njegovim preteranim nastojanjem da bude neobičan, tj. neodgovoran. 

No, da se navratimo na činjenice. Znači, bila su dvojica, iako u istom telu, sa istim prezimenom, ali očigledno rođeni različitih godina. Spremali su se da putuju negde, zajedno, jer su sa srednje velikim koferima u rukama, jedan do drugog, žurili prema železničkoj stanici. Pitam se zašto su koferi bili od onih kožnih, staromodnih, a ne od onih praktičnih na točkiće? I šta su to ova dvojica Aleksandrofaca čuvala, da ne kažem – skrivala u njima? 

Kupili su karte za ekspresni voz, popeli se u njega i s koferima među nogama, a ne gore na bagažniku, otputovali ka gradu B., gde je upravo počinjao neđunarodni skup „Književnost i tranzicija“. 

Na recepciji, u hotelu, sačeka ih glavna organizatorka skupa, doterana i namirisana Makedonka sa sitnim, svetlećim, skupim minđušama i malim lančićem oko vrata sa nečitljivim slovom na vrhu, koja im se nervozno obrati na engleskom: – Where were you till now?! Didn’t you know that the session was scheduled for 19,30?! – pa se obrati recepcioneru na makedonskom: – Daj mu, molim te, ključ od sobe – pa Aleksandrofu, ponovo na engleskom: – See you in ten minutes. 

Pažljiviji je čitalac sigurno primetio da je organizatorka skupa tretirala Aleksandrofa u trećem licu jednine, a ne množine – očigledno nije očekivala, niti je videla dvojicu, već jednu osobu. Što je zapravo ključno sazvučje ove kratke priče. Ako je tako, sa pravom može da se zapita iziritirani čitalac: – Otkuda onda taj suvišan deo sa “gutanjem”? Pa otuda, odgovara autor, i on pomalo iznerviran, što “gutanje” ne treba shvatiti bukvalno, već prenosno, u smislu suštinskog stapanja “Dvojice u jednog”, kao svojevidan reproduktivno-magijski proces! 

Otkako smo potrošili ovu uzgrednu diskusiju, da vidimo šta se dalje desilo sa Aleksandrofcima i njihovim misterioznim koferima. Nisu se zadržali u hotelskoj sobi (jednokrevetnoj, ali sa triju vrata, ulazna, ona između hodnika i spavaće sobe i ona iz spavaće sobe prema uvučenoj, prijatnoj terasi gde se može ispiti jutarnja kafa u pižami) osim da se umiju i presvuku u odgovarajuća lenena odela. Onda su opet zatvorili kofere i ostavili ih u plakaru. Logično, primećuje čitalac, kofer služi da se u njemu drži donji veš za put. Ali, šta se krije ispod tog veša, ispeglanih košulja i pantalona i nekoliko rala tek kupljenih čarapa? 

Međutim, Aleksandrofci su bili prinuđeni da žure, te nisu dočekali lift, nego su pojurili stepenicama nadole, prema konferencijskoj sali, u kojoj je uvažena učesnica iz Britanije već izlagala svoju temu “Totalitarizam i tabu”. 

Organizatorka ih strogo odmeri dajući im kažiprstom na ustima znak da budu tihi i da zauzmu slobodno mesto u pretposlednjem redu. 

Kako je već rečeno, ona je videla, a uostalom i svi drugi, samo jednog Aleksandrofa, te su oni pažljivo, na prstima, tiho seli na to jedino prazno mesto, među učesnicima koji su ozbiljnih lica, neki klimajući glavama, pažljivo slušali Britanku. 

Kasnije, dok su na pauzi od pola sata učesnici pijuckali kafu, grickajući sendviče iz bogate ketering ponude, razmrdani i raspričani, začulo se kako sa kraja gužve, neko uzbuđeno povika: – Strašna stvar! Jeste čuli!? Došlo je do krađe! – Kakva krađa? – povikaše makedonski učesnici skupa. – What happened? – uzbuđeno pridružiše se i stranci, neki sa još neokušanim đakonijama u ruci. – Robbery! Robbery! – vikala je žena organizatorka. – Oh, my God… – čuo se visoki ton Britanke. I zavlada svojevidan metež sa isprekidanim i glasnim noise od glasova, kada Aleksandrof mlađi skoro neprimetno stegnu levi ručni zglob starijem. 

– Čemu takav gest? – umeša se čitalac: – A koferi u sobi? Kapiraš?! 

Pa da, pomisli autor, tu ima nečeg. Ali izgleda da više nije spreman, bar danas, da ulazi u te svetove. Možda nekom drugom prilikom. Nekog drugog dana.             

(Fragmenti dnevničkih zapisa)

GUČA GORA, CRKVA I SAMOSTAN U VATRI

Uništenje franjevačkoga samostana u Gučoj Gori, kao i njegovo „uskrsnuće“ koju godinu kasnije, jedno je od mitskih mjesta bosanske franjevačke povijesti. U veljači 1945. godine, kada je već u toku masovno povlačenje njemačke vojske s Balkana, u gučegorskom samostanu bila se utvrdila jedna grupa njemačkih vojnika, zapravo Čerkeza i Ukrajinaca, tzv. Vlasovaca pod komandom kapetana Rogozovskog, s desetak ustaša. Partizani su već ovladali cijelom okolicom samostana, te Rogozovskom šalju ultimatum za predaju. Kada ovaj to odbija, počinje nesmiljena bitka, uz upotrebu minobacača. O svemu tome, kao i o požaru crkve i samostana u kojemu je izgorjela dragocjena knjižnica zajedno s arhivom i brojnim umjetničkim djelima, kao i bogata ostavština biskupa i pisca fra Marijana Šunjića, postoje različite usmene predaje, manje ili više vjerodostojne, često „obogaćene“ jednostranim i slabo provjeravanim tvrdnjama. U jednoj od takvih kazivalo se da je partizanskom operacijom zapovijedao oficir identificiran, pogrešno, s kasnijim sarajevskim profesorom dr. Jocom Marjanovićem; prije mnogo godina i sâm sam to ponovio u jednom tekstu. Po svemu sudeći, najtačnija, istovremeno najplastičnija i najmanje jednostrana, jest verzija koju je nervom rasnoga kroničara napisao fra Miroslav Džaja (vidi u: Dobri Pastir, god. X, sv. I-IV, Sarajevo 1960, str. 307-324; također na:
http://www.ivanlovrenovic.com/clanci/bosna-argentina/fra-miroslav-dzaja-borbe-kod-guce-gore ).

Hoće li se naći kroničar-povjesničar sa sličnim nervom, da opiše ponovljeno stradanje i pustošenje gučegorske crkve i samostana u novome ratu, od islamskih boraca Armije BiH, godine 1993?

12. prosinca 2014.

GUDELJ, KOSTURI POD ALPAMA

Hercegovina, Šimićevi susreti. Noć u gostionici između Gruda i Drinovaca. Večera za uzvanice, sijelo, razgovor. Petar Gudelj, dokasno u noć. Kosturi pod Alpama. Tenkovski rov kod Maribora, plitko zakopani leševi pobijenih, godinama poslije ᾿45. pčele ne dolaze na to mjesto. Milan Basta: trijumf pobjednika.

26. studenoga 1979.

GUINESS S ALBERTOM GOLDSTEINOM U PARIZU

S Albertom Goldsteinom u Parizu, bit će ujesen 1989. Hotel Unic Renoir Saint-Germain u Rue de Montparnasse. Iza ugla bistro u kojemu ispijamo guiness i pušimo američke cigarete do kasnih sati. Pa Rotonde, Flore, Les deux magots… Grandiozna izložba o vijeku Sulejmana Veličanstvenog i Filipa Drugog u Grand Palais. Na tv i u novinama velika nacionalna debata o integraciji muslimana. Nema suglasnosti, nema rješenja – problemi narasli. Već su cijele nove teritorijalne zajednice muslimana u gradu koje zahtijevaju status općine. Pitanje škola i vjerskih običaja u školama. Pitanje bogomolja – više ne zadovoljavaju obične prostorije s tom  namjenom, traži se izgradnja džamija s munarom. U diskusiji i veliki Georges Duby: da, trebaju imati svoje sakralne objekte, ali pitanje je možemo li dopustiti arhitektonske oblike koji mijenjaju gradski pejzaž? Itd, itsl…

HATA DIZDAR IZ POČITELJA

Hata Dizdar iz Počitelja na pitanje nada li se: „Uzdam se u Boga, Bog je jedan, na njemu ne piše je li hrvatski ili muslimanski.”

Studeni 2004.

HENRIK RENNER 1895. U JAJCU

Austrijski putopisac Henrik Renner 1895. u Jajcu u franjevačkoj crkvi:

„…slikarije joj jako te sjećaju Turske, no još više vjernici u crkvi. Mogao bi pomisliti da si u džamiji. Osim nas je tu bila samo još jedna gospogja evropski odjevena, inače sav svijet u domaćoj nošnji, a od toga najmanje tri četvrtine seljaka. Čuče, kleče ili sjede podvijenih nogu na golom podu crkvenom, neki metnuli poda se ćilim, drugi odjeću, a treći torbu; crveni saruk, što ga katolički seljaci najviše nose, svi su poskidali i ti vidjaš osobitu sliku. Skoro sve su glave obrijane kao i kod muslomana, samo u sredini je ostavljen dugačak perčin, koji raščupan pada niz legja ili je lijepo iščešljan u pletenicu…Još je veća sličnost s muhamedovstvom, kada svećenik kod podizanja uzdigne kalež i svi se vjernici čelom dotaknu samoga poda, a kod blagosova pruže ruke u vis i raširenih prstiju segnu njima za uši, sasvim kao muslomani u džamiji. Očito je, da je taj običaj preostao još iz dobe osmanlijskog gospodstva.“ (Herceg-Bosnom uzduž i poprijeko, Sremska Mitrovica 1900, preveo Iso Velikanović)

Tačno kao u Rennerovom opisu činili su pod misom još u mome djetinjstvu stari katolici i katolkinje u Varcaru. Možda je zadnji katolik u Bosni koji je to činio, a ti zadnji koji si vidio kako se to čini, bio stari kovač Stipo Demirović na grobljanskoj misi u Varcaru uz Svisvete u Ćeliji jedne od godina poslije rata ʼ95.

1. studenoga 2002.

HERCEGOVINA, NOĆ

Trebinje, noć, kasni novembar. Taj čas kad na Hercegovinu dolazi noć! Nadstvarna svjetlost i krvavi arhipelazi na zapadu, i šiljci-vriskovi hercegovačkih brda, iza kojih leži postojbina cvrčaka, maslina, čempresa, postojbina Pana, stara sunčana Melita, Korkyra Nigra, Pharos…

23. studenoga 1975.

HRVATSKI JEZIK I NJEGOVA POLITIKA

Kao svaka politika, i jezična politika u jednoj zajednici može biti loša i štetna, najprije po samu tu zajednicu, a može biti mudra i razvojna. Hoće li biti prvo ili drugo, nema mnogo veze s jezikom samim, nego ovisi o kvaliteti političkih koncepcija i o ljudima (ne samo političarima, nego i jezičnim stručnjacima) koji te koncepcije provode u život.

Nije naodmet podsjetiti na grandiozne datume u povijesti civilizacije, koji svjedoče o sretnim trenucima sprege između politike i jezika. Takav jedan je kroz hiljadu godina sudbonosno odredio kulturu i pismenost Slavena, osobito Južnih, a na poseban način Hrvata. Bila je to ćirilometodska akcija u IX stoljeću, kada je vizionarska politika Carstva (Bizantskoga) i Crkve angažirala solunskoga erudita Ćirila (Konstantina) i brata mu Metoda da za potrebe efikasnije kristijanizacije (što je značilo također i: političke homogenizacije) slavenskoga svijeta naprave za njihov jezik pismo i na njega prevedu Bibliju, što je bila prva naša jezična standardizacija. Grci po rođenju, braća su naučila slavenski jezik u okolici Soluna, gdje je bilo mnogo slavenskih doseljenika, a tadašnja razina slavenske jezične bliskosti omogućila je da se ćirilometodski prijevodi svetih tekstova podjednako čitaju i razumijevaju na ogromnome prostoru od Soluna do Moravske i od Jadrana do Kijeva. S manje sreće, ali u istoj povezanosti političke akcije i jezične politike, odvijala se i golema akcija Rimokatoličke crkve u vemenima nakon luterovskoga raskola, kada se ona intenzivno okrenula Istoku, ne bi li tamo nadoknadila dramatične gubitke što joj ih je prouzročila Reformacija. Trebalo je iznova „standardizirati“ jezik svetih knjiga za potrebe slavenskoga svijeta tako da bude prihvatljiv što većem broju korisnika. U mučnim razilaženjima oko različitih koncepcija, jedno vrijeme prevagnuo je bio koncept sveslavenskoga „esperanta“ fra Rafaela Levakovića, koji je na kraju uvenuo u vlastitoj neprirodnosti. U sjeni je ostala zamisao i rad Bartula Kašića, koji je 1625. godine dovršio svoj prijevod Biblije namijenjen upotrebi u cijelom „Iliriku“ (Dalmacija, Hrvatska, Bosna, Slavonija – prema definiciji Rimske Sv. Rote iz godine 1655), za koji je kao osnovu uzeo štokavski dijalekt i to onako kako se govori u Bosni, jer ga je ocijenio najprikladnijim za ostvarenje cilja. Zahvaljujući spletkama, različitim interesima a i neznanju, Kašićev prijevod Biblije nije odobren, te je ostao neizdan sve do prije nekoliko godina. Da su tadašnji moćnici u Crkvi imali više znanja i sluha za Kašićevu genijalnost, te da je njegov prijevod Biblije unišao u hrvatski i uopće u južnoslavenski svijet, razvoj jezične kulture u nas i procesi jezične standardizacije kretali bi se mnogo sretnije i brže.

Nažalost, u vremenu poslije prekretnice 1990. godine, kod nas su se političari i stručnjaci, uz sasvim rijetke izuzetke, takmičili u nemudrosti. Hrvatski osobito predano, i s osobito lošim rezultatima, nalegnuvši u svemu, pa i u jeziku, na Tuđmanovu ideologiju svehrvatstva, za ljubav koje se trebalo odreći svega što je u Bosni izvorno hrvatsko, kao da je manje vrijedno, kao da je stidno, zato što se tijesno prepliće s kulturnim i jezičnim osobinama drugih, tvoreći zajednički bosanskohercegovački kulturni i jezični kontekst.

2007.

HULIGANIZAM U IME BOGA

Peter Sloterdijk:

Često se na svojoj didaktičkoj površini prikazuju („oba ekspanzionistička monoteizma“, op. I. L.) kao pitanje čiste ispovijedi te se time širom otvaraju vrata patogenoj zabludi: tada dezertiranje iz neuspješnog formiranja svojega ja vodi izravno u opsjednutost od strane Velikoga drugog. Ondje gdje se na djelu vidi monoteistički populizam opet je neki mentalni vježbovni sistem prešutio što on doista jest: opet se neki program za treniranje prodao pod „religiju“. Tada se ne treba čuditi ako agitacija nadjača introverziju. Štoviše, može se pitati ne nastaje li moderni efekt „religija” tek time što se neki etički vježbovni program prefunkcionira za svrhe formiranja kolektivnog identiteta – na taj se način duhovna vježba iz zahtjevnog oblika povlačenja pretvara u jeftin oblik opsjednutosti, koji se zove konfesija. Ta je vjera huliganizam u ime Boga.

(Peter Sloterdijk, Svoj život promijeniti moraš, Zagreb 2015)

2018.

ISUSOVE NEMOGUĆĒ

Tri su Isusove nemogućē:

Okrenuti i drugi obraz: „U ono vrijeme obraćajući se mnoštvu reče Isus: ᾿Čuli ste da je rečeno: Oko za oko, zub za zub! A ja vam kažem: Ne opirite se Zlomu! Naprotiv, pljusne li te tko po desnom obrazu, okreni mu i drugi. Onomu tko bi se htio s tobom parničiti da bi se domogao tvoje donje haljine prepusti i gornju. Ako te tko prisili jednu milju, pođi s njim dvije. Tko od tebe što zaište, podaj mu! I ne okreni se od onoga koji hoće da mu pozajmiš.’“ (Mt 5,38-42)

Ljubiti neprijatelja: „Kažem vam: ᾿Ljubite svoje neprijatelje, činite dobro onima koji vas mrze.’“ (Lk 6,27).

Tko je bez grijeha, neka prvi baci kamen: „Tko je od vas bez grijeha, neka prvi na nju baci kamen.“ (Iv 8,1-11)

Da su nemoguće  sve tri, jesu, ali jednom izrečene javno, u obliku etički neopozive ultimativne upute, one obavezuju i onda kada ih se nitko ne drži. Obavezuju samim time što su izrečene, i u pamćenju Svijeta nezaboravljene.

Da su nemoguće, jesu; da smo bez njih sve dalje od čovjeka u sebi, jesmo.

Lipanj 2022.

IZ PSALMA 103 (102)

„Dani su čovjekovi kao sijeno,
cvate k’o cvijetak na njivi;
jedva ga dotakne vjetar, i već ga nema,
ne pamti ga više ni mjesto njegovo.“

Čuj: Ne pamti ga više ni mjesto njegovo!

Studeni 2021.

„JA SAM TURČIN!“

Ne znam da je na našemu jeziku ikad išta bolje napisano, a sad znam da to nije nimalo slučajno, od Andrićeve priče o doktoru Kolonji u Travničkoj hronici. Sjećate se, doktor Kolonja doživljuje trenutak kozmičkoga prosvjetljenja izazvan ljudskim divljaštvom i ljudskom patnjom, i u ekstazi čovječnosti preobražava se – u drugoga. “Ja sam… Turčin… jesam Turčin, bolji od tebe”, deklarira on to svoje preobraženje, pretvara se na čas u gospodara postupaka svjetine, i spašava anonimnoga mučenika. To je isti lik, koji na drugome mjestu izgovara one gorke a uznosite riječi o ljudima sa granice: „To su ljudi sa granice, duhovne i fizičke, sa crne i krvave linije koja je usled nekog teškog i apsurdnog nesporazuma potegnuta između ljudi, božjih stvorenja, između kojih ne treba i ne sme da bude granice. To je ona ivica između mora i kopna, osuđena na večiti pokret i nemir. To je treći svet u koji se sleglo sve prokletstvo usled podeljenosti zemlje na dva sveta…“ I, konačno, to je isti onaj lik, kojemu pisac daje da citira kao svoj najviši uzor nikoga drugoga do – Dželaludina Rumija, i to da ne bude nikakve greške ni zabune, baš ono veličanstveno mjesto o identitetu: „Jer samog sebe ne mogu da poznam. Niti sam hrišćanin, ni Jevrejin, ni Pars, ni musliman. Nit sam sa Istoka ni sa Zapada, ni sa kopna ni sa mora.”

1999.

JAJCE, S JOSIPOM

S Josipom u Jajcu. Prosinački dan, studen, sunčan. Obišli smo svaku stopu podgrađa, zidine, unišli u svaki kutak citadele, silazili u „katakombe”, obilazili Sv. Luku i Sv. Mariju, ručali u „Starom gradu”, otišli na vodopad. Dozivao doživljaje, osjećaje; javljali se samo izdaleka, samo na trenutke, kao tuđi.

Prosinac 2006.

JESI LI IKAD BIO MIRNIJI

Varcar, zimski raspust na fakultetu, dvadeset ti je: vunene čarape na noge, gumene borovo čizme, preko njih nogavice od hlača, sjekiru u ruke, pa po dubokome suhom snijegu starim putinama u Grabež po božićno drvce, krizban u podmahalskom katoličkom rječniku. Jesi li ikad bi mirniji, jači?

Siječanj 2022.

JEZIK – BOSANSKI ILI BOŠNJAČKI?

Kada bošnjačkomuslimanski političari i intelektualci svoju opciju naziva – bosanski jezik – obrazlažu povijesnim argumentima, nisu nimalo više u pravu nego njihovi srpski i hrvatski osporavatelji. Paradoks? Ne, nego sušta politička zbilja. Naime, onaj “bosanski”, koji Bošnjaci posljednjih godina nastoje kodificirati (pravopisima, rječnicima, gramatikama, nastavnim programima – onakvima kakvi već jesu), i koji politički percipiraju kao svoj nacionalni jezik, jednostavno nije onaj povijesni  bosanski jezik na koji se pozivaju. To, dalje, nije ni ovaj današnji zbiljni, govorni jezik, kojim, usprkos svim nasilnim podjelama, govore svi Bosanci i Hercegovci, kad govore prirodno, “organski”, a ne politički “standardizirano”. I jedan i drugi “pravi” bosanski jezik, onaj povijesni i ovaj današnji govorni, imali su i imaju “širinu i dubinu”, u njemu se, kao u svojemu, prirodno osjećaju i ogledaju svi njegovi govornici. Ovaj, pak, etnonacionalni bosanski jest samo to što politički i hoće da bude: politički simbol ograničen tijesnim horizontom jednoga etničkoga komuniteta. Značka identiteta. A jedino, što na bošnjačkomuslimanskoj strani stoji kao kakav-takav argument, jesu usputni rezultati popisa iz 1991, kada je bila uvrštena i rubrika jezik, u koju je većina upisala bosanski (što, opet, relativizira podatak da tada nije bilo bošnjačke nacionalne nominacije), te činjenica da u postojećim ustavima Federacije i Bosne i Hercegovine stoji tako. No, to je podatak nimalo jezične, a posve političke naravi. Naziv bosanski jezik, dakle, može se reći, hendikepirali su i umanjili mu šanse najviše sami oni koji ga zagovaraju. On je, jednostavno, politički kompromitiran, a pošto je proces o kojemu se radi – politički proces, još će ispasti da su argumenti na strani onih koji su jezično-historijski najmanje u pravu. Ako vam se to čini apsurdnim, pokušajte se sjetiti ičega u dizajnu naše političke “zgrade”, što – nije apsurdno!

15. veljače 2002.

JOZO TOMASEVICH: RAT I REVOLUCIJA U JUGOSLAVIJI

Ako je istina da knjige ne mogu popravljati svijet, nije manje istina da bi naš svijet bez pametnih knjiga bio mnogo lošiji nego što jest. Jedna od takvih knjiga je monumentalna historiografska sinteza američkoga historičara hrvatskog porijekla Joze Tomasevicha Rat i revolucija u Jugoslaviji 1941-1945. – okupacija i kolaboracija. Objavio ju je 2010. godine nakladi svojega Novog Libera Slavko Goldstein, jedan od najvećih izdavača i urednika u modernoj historiji izdavaštva na prostoru bivše Jugoslavije.

Tomasevich umro je 1994, a na redakturi i tehničkoj pripremi rukopisa nastavila je raditi njegova kći, s kojom je Goldstein dogovorio paralelno prevođenje na hrvatski jezik, te se dogodilo nešto vrlo neuobičajeno u našoj izdavačkoj praksi – da je zagrebačko izdanje izašlo praktično istodobno kad i originalna engleska verzija u Americi. Rezultat je to Goldsteinovih suradničkih relacija s Tomasevichem jos od sedamdesetih godina prošloga vijeka, kada je u Zagrebu objavio i prvi dio njegove historiografske sinteze o ratu u Jugoslaviji, knjigu o četničkom pokretu. Tomasevich je svoje veledjelo zamislio kao trilogiju, u kojoj bi treći dio bio posvećen partizanskom pokretu, no u tomu ga je smrt omela.

U knjizi Rat i revolucija u Jugoslaviji čitalac se na hiljadu  stranica, koje se čitaju u dahu, susreće s autorskim i znanstvenim vrlinama kakve su u domaćoj historiografiji skoro sasvim nepoznate. Najprije, tu je ogromna obaviještenost o činjenicama, događajima i ličnostima iz Drugoga svjetskog rata u Jugoslaviji, koja na momente ostavlja dojam gotovo kao da je autor živi svjedok svih tih događaja. Naravno, radi se samo o tomu da je Tomasevich uložio ogroman trud i vrijeme u pomno i savjesno arhivsko i dokumentarno istraživanje, kao i o njegovu izrazitom pripovjedačkom daru oblikovanja i sintetiziranja te nepregledne građe. Zatim, ovu knjigu krasi znanstvena akribičnost i sveobuhvatnost, te izvanredna interpretativna objektivnost. Autor, doduše, ne taji svoju generalnu, reklo bi se civilizacijsku simpatiju spram osloboditeljske i emancipatorske dimenzije partizanskoga pokreta, te u skladu s tim ne skriva ni odbojnost spram nacionalističkih i kolaboracionističkih pokreta i snaga.

Zajedno sa spomenutom Tomasevichevom monografijom o četnicima, ova knjiga je iscrpan i panoramski sveobuhvatan, ljekovito deideologiziran pogled na rat i revoluciju u Jugoslaviji, iz kojega bismo mogli s pouzdanjem sasvim iznova učiti ono što smo učili nekad, kao režimsku historiju NOB-a i revolucije. Jedna od ilustracija takvoga pristupa je zanimljivost, da su u Tomasevichevoj monografiji o četnicima prvi put u nas objelodanjeni podaci, do tada čuvani kao najstroži ideološki tabu, o Titovim mirovnim pregovorima s Nijemcima u proljeće 1943. godine.

Paradoksalno, upravo u tako objektiviranom i činjenično uravnoteženom prikazu, u kojemu se ništa ne prikriva i ne retušira, i veličina partizanskog antiokupatorskog pokreta i uloga Josipa Broza Tita u njemu dobivaju na jasnoći i istinitosti mnogo više i uvjerljivije, životnije i plastičnije, nego u ideološki retuširanim i ukrućenim apologijama i hagiografijama.

14. studenoga 2010.

KADA ME NE BUDE

Kada me ne bude, bit će kao da me nije ni bilo, kao što i nije.

Ožujak 2010.

KNJIGE, LJUDI…

Intervjuer je pitao: Ko je na tebe presudno uticao. Knjige, ljudi, ideje?

– Čovjeku je samomu to najteže znati. Ako je istina ono o čemu govori psihologija – da je s našim osnovnim mentalnim oblikovanjem manje-više sve svršeno do šeste-sedme godine života, tada je moj odgovor: djetinjstvo u Varcaru, to zlatno djetinjstvo u starinskom Varcaru, uz jako djedovo koljeno i pod brižnom bakinom  rukom, a, opet, pokraj te idile, uz ranu slutnju i spoznaju političkoga fatuma što ga je nosilo i moje najuže obiteljsko naslijeđe, i opći bosanski usud (kojemu je Varcar bio savršena metafora, ogledni prizor), i Dvadeseto stoljeće u cjelini. Ima jedna bukvalnost, koja može ponešto sugerirati o važnosti te varcarske konkretnosti, na kojoj uvijek tvrdoglavo inzistiram: mogao je, recimo, fra Ivan Frano Jukić biti ne znam kako važan, velik, zaslužan i jedinstven pisac i prosvjetitelj u bosanskoj kulturnoj povijesti, ja sigurno nikad roman o njemu ne bih napisao, da s prozora djedovske kuće u varcarskoj katoličkoj i kovačkoj Podmahali nisam gledao u još prepoznatljive temelje stare kuće u susjednoj bašči, o kojoj sam slušao kako govore da je “u njoj stajala Jukićeva škola” još dok pojma nisam imao tko je bio taj Jukić, dok nisam ni prva slova bio naučio.

Ljudi? Svakako. Svi ljudi u čiju blizinu me je život nanio. Teško je znati – koji više, koji manje. Možda je utjecaj koji na nas izvrše zli, nepoželjni, odbojni ljudi veći i važniji nego što i sami znamo. Druga je stvar – kojih se ljudi najrađe i najtoplije sjećamo. U prekrasnoj pjesmi Chanson pour l’Auvergnat veliki Georges Brassens pjeva o vječnoj zahvalnosti prema onomu koji “mi je dao kruha kad sam bio gladan, koji mi je dao vatre kad je u mom životu bilo hladno, kad su mi čestiti građani pred nosom vrata zatvarali”…

Zatim, knjige, da, naravno, ali ni sam ne bih mogao u tome otkriti nekakav sistem. Mnoge knjige, na razne načine, u različitim razdobljima života. Ima ih, ipak, s kojima sam se susreo veoma rano, a ne tamne nikad, uvijek sjaje istim sjajem, uvijek mi se jednakom snagom odazivaju. Imali smo u kući Novi zavjet s ilustracijama Gustava Doréa – nikad ne mogu zaboraviti djelovanje što ga je na mene imala ta knjiga. I uopće silni estetski i performativni intenzitet kojim je zračio crkveno-liturgijski život, u onoj staroj, latinskoj verziji prije reformi Drugoga vatikanskog koncila, kombiniran s elementima drevne starobosanske slavenske liturgije “po šćavetu”, koju je, valjda posljednji u Dvadesetom stoljeću, uporno čuvao od potpunoga nestanka legendarni varcarski župnik i kroničar Niko Kaić.

Andrić! Kad sam kao klinac-adolescent perjao u Pariz, ne znajući ni sam pošto ni zašto, jedina knjiga koju sam nosio uza se kao kakav vademecum bio je neugledni crveni sveščić Radove biblioteke “Reč i misao” s deset Andrićevih priča pod zajedničkim naslovom Priča o vezirovom slonu. Tko zna bih li se tada uopće vratio kući, da nije bilo te knjižice. A čudesni magnetizam Krležina Djetinjstva 1902-03! Albert Camus, pak, otkako me je kao dvadesetogodišnjaka “uzeo” s prelijepim esejima iz zbirke Ljeto, te sa svojim epohalnim obratom o sretnom Sizifu i drugim tekstovima, nije me pustio do danas. I priče Riunosukea Akutagave, Rašomon i druge, spadaju u mojemu iskustvu u takve, fundamentalne tekstove. Babelj, Crvena konjica, također. Ili, među filmovima, tom monstrumskom industrijom iluzija: Treći čovjek. Jedini film koji uvijek iznova možeš gledati, bez ikakve mogućnosti da se navikneš. Biblioteke su napisane o toj filmskoj priči, a nitko još nije uspio odgonetnuti tajnu.  Završna pak scena, u kojoj Alida Valli prolazi pokraj Josepha Cottena i nestaje u izmaglici beskrajne perspektive grobljanskoga perivoja, kao da u sebi sublimira svu bolnu, traumatsku ljepotu zapadne civilizacije.

18. travnja 2003.

KOČIĆ

Varcar. Valja u Banju Luku, govoriti o Petru Kočiću. Što je Kočić nama današnjima – napisati razmišljanje o tome, da bude i osnovano i „kulturno”, a, opet, da bude dovoljno jasno. Nije lako. Kočić poslije Kočića – jest, to je i slobodarski duh, bunt, ali to je i arhajska plemenska nostalgija, apologija opanka i duha rakijskoga kazana. A to je i četnički odred na Manjači s njegovim imenom.

Kolovoz 1977.

KROZ PROZOR: TREBEVIĆ

Kroz prozor iza kojega sjedim: Trebević je u snijegu i izmaglici kroz koju na pramenove probija difuzna svjetlost sunca, pa se sav reljef planine, sve njezine kose i planovi ponašaju kao najfinija grafička majstorija na listovima starih majstora. U tu planinu četrdeset godina gledam u najrazličitijim njezinim sezonskim izdanjima, pa mi padne na um Cezanne sa svojom planinom Sainte-Victoire. Samo, s ovim prizorom i s ovom planinom ja nikada nisam uspostavio duhovnu i emocionalnu povezanost, kakvu sam imao s pejzažom oko mojega potonulog Varcara.

15. prosinca 2021.

LASIĆ, KRLEŽA

Dva dana gladnoga iščitavanja: Stanko Lasić, Krleža – kronologija života i rada. Četiri godine oko knjige se ispliću negativne legende, za najcrnju boju zaslužan bio je sam Krleža. Nitko do sada nije ušao u Krležu tako kao Lasić: fenomen Krleža treba čitati kao tragediju neostvarenosti (neostvarljivosti?). U detaljima – more prokletih asocijacija koje mi ne daju spavati. Motiv sudbine Đure Vranešića, na primjer.

Ožujak 1982.

LITURGIJA MRŽNJE

Bilo bi vrlo zanimljivo sada vidjeti kako su Slobodanu Miloševiću i njegovoj „borbi za Jugoslaviju“ aplaudirali onda neki naši ondašnji i današnji sarajevski uglednici, književnici i farizeji; onda, kada je usred Beograda jednomu Bogdanu Bogdanoviću, recimo, bilo zastrašujuće jasno što nam to dolazi ususret u tom milom liku toplih očiju.

Baveći se lijepim poslom smišljanja i izdavanja knjiga, imao sam neke od ranih jeseni s kraja osamdesetih rijedak privilegij obresti se jednoga poslijepodneva u protomajstorovom kabinetu-biblioteci u ulici Maršala Tolbuhina na prvom katu. Koincidentno, bilo je to istoga dana kad i ona zloglasna sjednica srbijanskoga Centralnog komiteta, na kojoj je, tokom jutarnjega zasjedanja, Bogdanović osjetio poriv iz kojega će nešto kasnije nastati čuveno njegovo Pismo Centralnom komitetu, a iz ovoga zatim knjiga Mrtvouzice, što ju je početkom 1988. objavio zagrebački izdavač Albert Goldstein. Briljantna ta i neponovljiva Bogdanovićeva političko-antropološka satireska kao da je na neki tajanstven ali i posve zakonomjeran način ispunila svoju sudbinu: nestala je iz naših privatnih knjižnica, iz knjižara i biblioteka, tako temeljito da se podataka o njoj prisjećam s mukom i uz konzultaciju s prijateljima, na prvom mjestu s izdavačem samim. A i Albert ju drži samo u sjećanju, i njemu je nestao posljednji primjerak!

O mnogočemu razgovarali smo toga vrućeg rujanskoga dana u Maršala Tolbuhina, većinom o idejama iz kojih će nastati čarobna Knjiga kapitela, prva od deset koje je Bogdanović zamislio kao svojevrsnu autorsku aluziju na Vitruvijev traktat Deset knjiga o arhitekturi. Politike smo se doticali ciklično, na mahove, i svaki put Bogdanović bi reagirao žešće, kao da odgovara na neko za mene nečujno, unutarnje povisivanje ljutnje. Sve je, toga se dobro sjećam, na kraju našega razgovora zapečatio izrazom, nakon kojega, dobro pronađenoga, kao da se smirio: „Sve vam je to, prijatelju, jedna opaka liturgija mržnje!“ Doista, bilo je bezbroj trenutaka od tada do danas u kojima mi je u glavi odzvanjala Bogdanovićeva definicija onoga što je dolazilo: liturgija mržnje.

6. travnja 2001.

www.ivanlovrenovic.com

Bora Ćosić: Zapisi iz mrtvog doma, Durieux, Zagreb 2013.

Bora Ćosić (1932.) rođeni je Zagrepčanin, iz jedne od onih ubavih, vječno osamljenih obiteljskih katnica iz Zvonimirove. Roditelji ga rano sele u Beograd, u jedan od starih kvartova, tamo oko tržnice na Zelenom vencu, i razvode se. Vremena su Drugoga svjetskog rata i ranog poraća. Okružen je s mnogo tetki i ujaka, živi u stambenoj zgradi i među svijetom naseljenim u velike građanske stanove, podijeljene između više zakrvljenih obitelji (i inokosnih stambenih subjekata), uz upotrebu zajedničkog zahoda i kupaonice.

Sve je to jedna od velikih tema ovog pisca, inače živoga europskog klasika, čije djelo gotovo podjednako nevoljko i nezainteresirano zajednički baštine srpska i hrvatska književnost. Godine 1969. objavljuje roman “Uloga moje porodice u svetskoj revoluciji”, kojim osvaja Ninovu nagradu – nesumnjivo najznačajniju književnu nagradu u povijesti socijalističke Jugoslavije – a istovremeno izaziva priličan skandal i zabrinutost među komesarima i braniteljima sistema. Uskoro zatim bivaju tiskane i “Priče o zanatima”. Nakon toga, u furioznom proznom i romanesknom nizu, i u vjerojatno najmasivnijem autorskom opusu naših poslijeratnih književnosti, motivi djetinjstva, tog jednog, uvijek istog, sporadično se, ali uporno pojavljuju. Ista obitelj, u pravilu isti djetinji pripovjedač, i jedno vječno djetinjstvo, čiji su artefakti vjerojatno najbliži onom što pamtimo od Ćosićeva vršnjaka i suborca u maštanju Dušana Makavejeva.

Četrdeset i kusur godina nakon “Uloge moje porodice u svetskoj revoluciji” Ćosić objavljuje konceptualnu knjigu pjesama “Zapisi iz mrtvog doma”, koja se i tematski, ali i stilski, na nju nastavlja. Tek nekoliko godina ranije, nakon što je već prevalio sedamdesetu, prvi put u životu počinje objavljivati knjige poezije. Ne, nije on u sebi naprasno otkrio lirsku žicu. Još manje je postao starački sentimentalan. I nimalo ne brljavi po stihovima. Pjesme su Bori vrlo često, ako ne i uvijek, komprimirani i kondenzirani oblici proze. Cijeloga života on je pisac s viškom ideja, s previše novih tekstova i knjiga koje bi trebalo napisati, i onda piše pjesme ne bi li kako stigao samoga sebe. Ali uzalud! Nemoguće je to.

“Zapisi iz mrtvog doma” samo jedna je u nizu mogućih, redom napisanih i nenapisanih njegovih knjiga oko “Uloge moje porodice u svetskoj revoluciji”. Borapišući nove knjige usporedo piše i stare, ali na nove načine. U pjesmi “Opis poslova” to, otpočetka pa do kraja, zvuči ovako: “Moj tadašnji narod/ danas većinom mrtav/ 1952 ili 1953/ izlazi iz svojih kuća/ da utvrdi da li je/ prvomajska tribina već podignuta/ sa palate preko puta/ vijori platno sa slikom predsednika/ uz pomoć vetra izgleda da ovaj namiguje/ drugi su takođe vrlo zaposleni/ šnajder u prizemlju čudi se/ kako Rusi više nisu naša braća/ fudbalski trener sa prvog sprata/ vratio se iz Italije/ kaže imaju celodnevni program/ televizijski/ i uopšte televizore/ ujak proba da popravi peglu/ mama beleži sve ove poslove/ u tatinu trgovačku knjigu/ od pre rata/ službenik u banci izašao da se prošeta/ zapravo ljubi se sa kelnericom/ u hodniku/ šalter u međuvremenu ne radi/ anđeli prekopotrebni/ prolaze stepeništem/ nije ni čudo što ih toliko ima/ u tadašnjoj poeziji/ čudo je što uopšte ima poezije/ otkud ljudima vremena da pišu pesme/ uz onoliku zaposlenost”.

Ćosić je u svome djetinjem ciklusu, naročito u “Ulozi moje porodice u svetskoj revoluciji”, pun karnevalesknih ushita i fascinacija. Opet blizak Makavejevu. Nešto od toga osjeća se, makar u slutnjama, sjenama i obrisima, i u “Zapisima iz mrtvog doma”, u kojima se povremeno, upravo kao u pjesmi “Opis poslova”, načas stvara vremenska distanca i taj pogled iz daleke, daleke budućnosti. Iz onoga vremena u kojemu se najednom u autoru susretnu dva samo naizgled isključujuća očišta: mladićstvo komunizma i cinizam zrelog doba. Fraza “Moj tadašnji narod, danas većinom mrtav” višeznačna je i ambivalentna. Ima u njoj nešto od melankolije postkomunizma, do koje su dorasli malobrojni svjedoci epoha. Bora Ćosić među je onim piscima, kakvih jedva da ima po Europi – a kod nas ih, osim njega, nema nikako – koji su melankoliju postkomunizma u stanju artikulirati.

Ćosić je majstor gega. Premda se nije bavio komedijom, niti je nastupao u kabareu, a nije sudjelovao ni u snimanju nijemih filmova, naročito ne onih u epohi Chaplinovoj i Keatonovoj, on majstorski umije stvoriti dosjetku, i u nju ugraditi neočekivan obrat. “Ulogu moje porodice u svetskoj revoluciji” povremeno je pretvarao u slapstick komediju – čega, na žalost, neće biti u filmu koji je po ovom romanu snimio Bata Čengić. Nešto od tog majstorstva gega demonstrirao je i u nekim pjesmama “Zapisa iz mrtvog doma”. Recimo, u pjesmi “Sličnosti”, koja ide ovako: “Mama je priznala/ da joj sve ovo liči/ na nešto od pre/ samo ne zna na šta/ tetke su tvrdile/ kako knjižar sa ugla/ silno je nalik Tajronu Paueru/ naročito po onim gustim obrvama/ ujak je poznavao tipa/ veli pljunuti fudbaler Moša Marjanović/ (iako onaj pravi odavno je mrtav)/ moj drug Čedomir/ umeo je da nacrta/ bioskopsku kartu/ s toliko sličnosti/ jedino da ga ne uhvate/ tata je bio siguran/ da je sadašnje piće/ samo nalik na ono od pre rata/ što nije isto/ ovo je ljutilo kapetana iz prizemlja/ koji smatrao je/ da su naše sadašnje prilike/ iz osnova nove/ kao i neke radnje/ ja sam međutim osećao/ da sve to liči na nekakav život/ a ipak baš nije”.

Eto, to je ono što bi se najpreciznije moglo reći o društvenim projektima kakav je bio rani poslijeratni komunizam, kakva je bila Mussolinijeva Italija, u opisima Umberta Eca, a kakva je, recimo, i Hrvatska u trenutku u kojem Andrej Plenković ponosno nabraja sve proizvode koji su zahvaljujući njemu i njegovim ministrima pojeftinili, pa ispunjen nekim nepojamnim ponosom, izgovori riječ – hrenovke. Sliči to na nekakav život, a ipak baš nije.

Naiđete li negdje na ovo izdanje, u javnoj knjižnici ili u antikvarijatu, obavezno ga uzmite i čitajte.

Umjetnost fotografije

Pjesma “Grupni snimak bez slike” jedna je ispričana osobna i kolektivna povijest: “Da se nije onoj daktilografkinji/ istina naočitoj/ silno dopao moj tata/ da se jednom poručniku kraće noge/ nije svideo naš stan na trećem spratu/ u centru grada/ da nije jedna naoružana banda/ od dedinog vrta napravila svinjac/ da ujak nije bio neoprezan/ pokazujući svima svoj novi/ Leica aparat/ da nije nastupila diktatura proletarijata/ u jednoj brdovitoj zemlji Balkana/ mama i tata bi i dalje/ držeći se za ruke/ odlazili na čajanke trgovačke omladine/ gluvoj babi amreldžiki/ sa prvog sprata/ ne bi nagurali u jednu sobu/ prolaznu/ sve naše stvari/ na čelu s klavirom/ još uvek bismo u mirnodopskom avgustu/ u nekadašnjoj malenoj kraljevini/ sedeli u dedinom vrtu/ a ujak (kome ukrali su aparat/ na konjskim trkama)/ sve bi nas/ ujedinjene srećne nerastavljive/ u skupnom snimku/ ovekovečio”. Kažu: slika govori više nego tisuću riječi! “Grupni snimak bez slike” govori više od tisuću slika. Književnost govori više od slika.

Rastavljeni roditelji

Ako se netko ozbiljno bude bavio temom disfunkcionalnih obitelji u hrvatskoj (i/ili srpskoj) književnosti, a naročito temom rastave i djece rastavljenih roditelja, neka se na ovo mjesto pozove na kao izvor konstatacije da je Bora Ćosić prvo dijete rastavljenih roditelja u našim književnostima, jer se prvi tom temom u nas bavio.

Aram Pačjan (Արամ Պաչյան) suvremeni je armenski pisac i esejist i jedan od najznačajnijih predstavnika postsovjetske generacije armenskih pisaca. Godine 2021. bio je laureat Nagrade Europske unije za književnost za svoj roman „P/F“. Tekst Iskustva zaborava, u kojem autor isprepleće temu kulturalne povijesti s vlastitim pamćenjem, objavljen je 26. 9. 2023. na portalu „Ostwest Monitoring“, istodobno na armenskom, ruskom i engleskom (https://ostwest.space/articles/armenia/111-the-experiences-of-oblivion-ru?fbclid=IwAR1fyLDisWtf4KCTrdMToLpCaxaN1NkL7rZ_HO8dc1EeDfowOL2LrpFcNho). Tekst je posvećen suvremenoj proznoj spisateljici i pjesnikinji Polini Barskovoj, koja piše na ruskome jeziku i predaje rusku književnost na Sveučilištu Berkeley u Kaliforniji.  

Ovaj sam esej napisao u ljeto 2023. Jesen je, i sada Azerbajdžan provodi etničko čišćenje nad Armencima iz Arcaha.

Polini Barskovoj

Sat kaže da je točno 11 sati.

Posvema bezopasno vrijeme. 

Neloše vrijeme – jednostavno rečeno.

Vrijeme za lagano rashlađenu kavu i ulične prodavače koji u dvorištima visokih zgrada viču: “Metle i svježe sevanske ozimice!”

Vrijeme je za jednostavan doručak u samoći – najjednostavniji i najtiši ritual na cijelom ovom svijetu.

U 11 su sati sve moguće monstruozne vijesti već online. Oprostite mi, ljudski životi, ali u 11 sati more vaših leševa nije samo fotografirano, već i depersonalizirano – neki od vas su već postali meme, drugi iskaču kao zrcalne refleksije u odjelima za ljudska prava.

Vojnik koji je poginuo u Drugom arcaškom ratu je raskomadan, fotografiran, poslan majci – raskomadani vojnik je poslan s telefona tog istog vojnika. U 11 sati. Žao mi je – vijest je objavljena u 11 sati, i u knjižnici je također bilo 11 sati.

Zaruhi je to ispričala. 

Ona mi je to rekla. Onda je otišla do zahoda, isplakala se, vratila se i sjela na svoje mjesto u čitaonici. Poput plašljive učenice prvog razreda, Zaruhi je privukla stolicu do stola i uzela tanku zelenu bilježnicu. Ponovno je zaplakala. Tiho je zajecala.

Kada je to sve bilo? Koje godine? Već sam zaboravio. U jesen 2020. ili 2021., od 22. do 27.

U jesen.

To je sigurno.

Tijela se broje u jesen. Raskomadana tijela – tkiva pomiješana sa zemljom u posebnoj vrećici – mlade su i prljavština, i maramice, i vrećica. Zaruhi je zaspala u knjižnici, ponavljajući u snu o ratu: “Mladost ovoga svijeta nikad nije bila pobijeđena”. 

Sve što se čini banalnim možete pripisati snu. Sve ono što se izbjegava, ono što izaziva užas – pripišite to snu – uvjerite se da će proći, ali, već to dobro znaš, i dalje nećete moći zaobići sebe.

Čini se da je Brecht jednom rekao, ne mogu se sjetiti točnih riječi, nešto poput: “Strah da ćete ispasti banalni najteža je forma banalnosti”.  Konačno, Brecht je žalio za nečim svojim, i kajao se, i osjećao se krivim. Tako se preživjeli u ratu stide pred mrtvima – oni koji su preživjeli katastrofu ne mire se s njezinom preživjelošću.

Ozbiljno. Kako je sve to banalno.

I neka je.

Čovjek bi pomislio da samo čeka tvoje dopuštenje.

Zaboravimo Brechta. U državnoj knjižnici u Chicagu Erwin je vehementno rekao: “Brodskij je bio u pravu – Auden je stvarno promašio cilj – ‘Brecht nije bio veliki pjesnik’ – Ljevičar, marksist, sovjetski logoraš ne može biti pjesnik; onaj koji je marširao pod staljinizmom, prošao kroz destaljinizaciju/jugovinu – taj je živio tuđi život i proslavio se kao trubadur ritma i osjećaja – on ne može biti pjesnik.”

Ovdje je nedostajao samo Erwin sa svojom banalnošću i teorijom o pjesniku-nepjesniku. 

Ali Erwinu si prigovorio: javne knjižnice u Jerevanu proživljavaju prvo postsovjetsko doba, a nakon toga – naopačke izvrnutu dekolonizaciju. Odete li u knjižnicu, naći ćete se u nikad-postojećem Sovku. (Ne-bivajući Sovok) nadživljava onog koji je bivao. Zatim je dodao: “Moji prijatelji i ja smo u knjižnicama praktički stalno, provodimo noći u arhivima, želimo konačno razumjeti prirodu ovog “Ne-bivajućeg Sovka”. Ali o sudbini naše povijesti i naših tijela ne odlučuje se u knjižnicama.

Čini se da ti nedostaje čikaška knjižnica. Bio si tamo samo sat vremena. Točnije, dvadesetak minuta. Tamo se najvjerojatnije više nećeš vratiti – na mjesto koje ne bilježi nijedan gubitak kolektivnog i osobnog sjećanja, gdje sebe ne osmišljavaju kroz drugoga, umjesto drugoga. 

U čitaonici jedne od jerevanskih knjižnica pronađen je rukopis (izmišljaj). Svi su znali kome pripada. Čitatelj ju je otvorio i, u prisustvu sebi sličnih, naglas započeo čitati: “Kada prestanete čeprkati po svom sjećanju, po sovjetskoj prošlosti, konačno ćete napustiti knjižnice i suočiti se s ratom. Rat nam je pod nosom. Na (ne)dohvat ruke. Da se nisi usudio lagati. Ti i jesi rat, on je u tvojoj nutrini. Tvoje neraskomadano tijelo sačinjeno je od rata“.

Kako mi je muka od tvog patosa. Mrzim te. Mrzim svaku tvoju riječ. Vi, upravo vi ste dopustili da se sve ovo ponovno dogodi. 

Dokle će još biti – ovih floskula – u ušima i nozdrvama svih koji još dišu, gdje god se okreneš – riječi – dva svjetska rata, jedan neprikladan, drugi prikladan (odgovarajući), Auschwitz, Gulag, Hiroshima, umjetnost, književnost, humanité.

S kakvom ste genijalnošću o tome pisali: goleme tiraže, slava, novac, oh i ah, nagrade, rasprave s okusom raspadajuće demokracije, tirade, vriska. A najgore je što je sve to bilo i što se radi sjajno.

Što može biti monstruoznije od velike umjetnosti koju je ispljunuo dimnjak krematorija? Umjetnosti koja je svojim značenjem počela istiskivati ​​ne samo povijest nastanka i eksploatacije krematorija, već i sam krematorij. Samo nemojte ovo: „Uz pomoć pisanja pokušavamo shvatiti krematorij.“

Još niste shvatili da su pokušaji shvaćanja jednaki zločinu. Odbijanje razumijevanja je također zločin. Hajde, idemo utabanim putem – pisati i prodavati prekrasne romane o tuzi, patnji, gubitku, o ruševinama.

Znate li zašto ste vi, pisci i umjetnici, tako nemoralni, zašto se uvijek iznova rugate? Našao sam odgovor: jednostavno – vi ste živi, oni su mrtvi. To je sve.

I nije me briga ako u tvojim očima izgledam kao idiot, bolestan u glavi. Adorno, moj anđeo čuvar, dat će mi snagu. Moj infantilizam će djelovati kao anestetik protiv tebe. Sjećate li se motiva-razloga? Još jednom – vi ste živi, oni nisu. Eto vam banalnosti – najgluplje koju ste ikada čuli. Uzmite ju, premažite ju sujetom i mržnjom – “Ja” i “Mi”.

Sada se i Jerevanci unose jedan drugomu u lice: “Prokleto klepetalo, sladoled s kaskada plače za tobom. To je u redu. Uskoro. Neprijatelj će doći i do tvog grla i prerezati ga, i razmazati ti sladoled po licu, i sjesti ti na trbuh da pojede ostatak.”

I općenito, zaustavite rat. Ja? Ne. Vi idite. Nemam pitanja za sebe – niste me se ni sjetili. 

Za vas, među vama i na vašim stranama uvijek sam bio i ostao nitko. To je sve što zahtijevam od vas. Svoj dom, svoju knjižnicu neću napustiti. Sjećanje na sovjetsko nasljeđe, neprijateljstvo i osvetu naroda prenosit će se, kao na pokretnoj vrpci, generacijama i bez vas – bez vašeg razumijevanja i osmišljavanja. Za tim nema potrebe, i nikada je neće biti. Zapamtite – vi ste se uvukli u tu igru “shvaćanja” umjesto drugih – umjesto ubojica i ubijenih. 

Pohlepno njušite, kao da osjećate miris smrti, a čim se dogodi neka katastrofa, tu ste – notorni trgovci smrtovnicama. Vaše je milosrđe cinično i užasno smrdi. Taj vaš jezik književnog suosjećanja najveća je gadost koju je rodilo čovječanstvo. Jezik koji tuguje, koji siluje gubitak. Ništa vas neće ušutkati. Književnici, umjetnici, kulturnjaci i umjetnici – ja vam sudim i osuđujem vas. Osuđeni ste na same sebe …. gubite se odavde.  

Već je skoro jesen. 

Jerevan se pojavljuje u zaboravljenoj postsovjetskoj knjižnici. 

Ali što ako se tamo, daleko od svijeta knjižnica, tuga i radost mjere istim mjerilom? Smiješno je: mjerilo samo do sebe ne doseže, ali svejedno mjeri. Dodajte tu tragično i komično kao legalna i još uvijek neiscrpna sredstva artikulacije rata – tko je to rekao? – ne sjećaš se. Samo na ulasku u čitaonicu. A ti kažeš: „Nije loše, uopće nije loše, moram ovo zapamtiti i umetnuti negdje.“ Evo, umetnuo sam. Iako „umetnuti“ nije prava riječ, bolje je reći „primijeniti“. Ali vrijedi li zašećerivati ​​a-moralnost ranog 21. stoljeća? Rekavši sebi, reći nekom drugom: „Izgledaš sjajno, a tvoj životni stil je baš ono što ti treba“, a – općenito – za primitivca – to je dosta zadovoljavajuće. Iako tko ih sada može razlikovati – primitivca, postprimitivca, što je sljedeće?

ah da

Zaruhi

Ukočila se nad bilježnicom na svoj uobičajeni način – kao bezimeni stoik, kao čovjek, znanstvenica. Počela je nešto zapisivati. Što točno još uvijek nije jasno. Zaruhi nikada nije pobliže objasnila što traži – tako očajnički i tvrdoglavo, sa zaleđenim licem mislioca koji želi spasiti utopljenu uspomenu s dna knjižničnih zbirki. Zaruhini prsti su prekrasni, poput čudesne legende koja se pojavljuje niotkuda. Čudno je zašto u njezinoj zelenkastoj školskoj bilježnici još nije ponestalo praznih listova i da se tinta u njezinoj olovci još nije osušila. Koliko me sjećanje vara, školske bilježnice imaju samo 12 listova.

Iako mi je ipak nešto rekla.

Da proučava iskustvo uzgoja divljeg hmelja u sovjetskoj Armeniji i o tome da namjerava stvoriti vlastitu farmu hmelja. Pitam se je li bila fascinirana samom riječju? Zašto ne? Riječ i jest sjeme i, kao u poznatoj priči, ona ne izrasta bilo gdje. Hmelj-hmeljić-hmeljčić. Divlja, živa, ​​poput vučića – sa šapama i ušima – neka bude vučić –  nije slučajno da ga tako zovu u Armeniji. Iako, tko zna, postoje riječi koje niču i žive samo u tami. Riječi-nevidljivice siju se kako bi označile cilj smrti: nećeš primijetiti kako rastu i nećeš osjećati svoju zabrinutost za smrt do te mjere da se ugušiš u vlastitoj neodgovornosti.

Svijet je u vatri

a u sovjetskoj je Armeniji 1940. netko uzeo i objavio knjigu “Kultura hmelja” (Priručnik za predradnike o uzgoju hmelja). U svijetu koji je na izdisaju postoji čak i jedan profesor hmeljarstva koji tu knjigu uređuje. I kada več igrate na kartu gubitka pamćenja, recite ime profesora – bezadresno, samo ga napišite, možda stvarno preživi progonstvo – evo: profesor E. Antonjan, i tko je on bio? U kojoj je jerevanskoj ulici živio? Kako je točno postao profesor i je li zbog hmelja potpao pod staljinističke represije? Opravdano? Zašto je nepravda pogubljenja opravdana smrću?

I sada, gotovo stoljeće kasnije – 2023., kada pola svijeta gori, Zaruhi, približivši se policama knjižnice, proučava iskustvo razvoja divljeg hmelja na temelju knjige koja je još uvijek neprevaziđena među sovjetskim nasljeđem: “Jednog dana će ratovi prestati, neće biti ni Putina, ni Erdogana, ni Alijeva – svi će se oni raspasti, svi oni koji su vlast gradili na njihovim smrtima, koji drže vlast nad svojim živim leševima – također će se pretvoriti u prah. A oslobođenje će doći od bivšeg i – još više – ne-bivšeg Sovka. Tada ću početi uzgajati hmelj, uzgajat ću ga vlastitim rukama, i ljudi će raditi, ljudi će živjeti.”

Osim toga, konačno ću dovršiti dokumentarac o životnoj priči djeda moje majke, profesora Antonjana, zapravo o izmišljenoj životnoj priči. O osobi koja je uspjela urediti djelo posvećeno kulturi hmelja – samo to. Ubijen je tijekom progonstva – opravdan je smrću. Primjećujete li ovu banalnost? Nakon 1937. svatko u svakoga sumnja, jedni u drugima traže doušnike i izdajice, ponekad ih nađu, ali ne znaju što bi s njima. Ali staljinizam je znao.

Svaki put kada u knjižnici naručim knjigu o hmelju, kao da oživljavam sjećanje na profesora Antonjana – kenotaf – nestalo mjesto za nestalo tijelo – jednog dana ću poći s tobom u hidroelektranu Kanaker: želim vidjeti spomenike koji predstavljaju ratne zarobljenike.

Vijesti o ratu čitam ležerno – dok žlicom vadim sjemenke iz pekmeza. Bila bi to dobra metafora ili vrag zna što još. Vijest se nikako nije primila, istina je zapravo da ništa nisam ni shvatilo. Nastavio sam se igrati s pekmezom. Ja sam iz pekmeza vadio sjemenke, a vojnici na granici – jedni drugima iznutrice. I to ne žlicom ili vilicom, već rukama. Vidio sam to na Telegramu. Zašto sam to vidio. Prije godinu dana izbrisao sam Telegram. Ozbiljno, pekmez i iznutrice spojili su se slučajno. Istim mjerilom se mjeri sladoled s kaskada, sjemenke u pekmezu, vojnici koji jedni drugima prebiru iznutrice – o čemu ja pričam.

Jeftino kinesko ljepilo spasit će – htio sam reći – svijet, ali će ispasti glupo, kao i sve ostalo što je izrečeno ozbiljnom intonacijom. Bolje je ovako reći: kinesko ljepilo spasit će umiruće knjige u jerevanskim knjižnicama. Čini se da samo u Matenadaranu postoji restaurator knjiga. U knjižnicama nema restauratora, ali knjigoveža bi trebalo biti. Bit će tako uvezane da ih neće biti moguće pročitati. A stare naslovnice knjiga s vremena na vrijeme bivaju zamijenjene nevjerojatnim stvarima – Danteovu naslovnicu zamijenio je krik Lady Gage – izrezan iz nekog časopisa, klizeći, satenski. Knjižnični knjigovešci – kako kažu ljudi novog doba – razmišljaju na nov način. Bez ironije: ažurirana naslovnica “Novoga života” je jako dobra: nije riječ o Gaginom kriku iz Danteovog svijeta, nego o Gaginom kriku prema svijetu Dantea.

S Anjom lijepite zadnje korice, otrgnute stranice, završne listove – neki se čine kao remek-djela. Nitko ih ne treba, uključujući i vas. Lijepite ih odvojeno, jednu za drugom, to će vas spasiti. Nešto prolazi. Prolazi – živi – ne spašava.

Kada smo se sreli na policama s knjigama, Anja je tijekom razgovora rekla: ja nisam ni relokant ni migrant, rekla je: znaš li koja je razlika između relokanta iz Jerevana i migranta: relokant je netko tko, hodajući po Jerevanu, jednog dana shvati da u djetinjstvu sigurno nije prezirao griz. I dodala je: ovo je duboka misao, nemoj se smijati. Zatim je opet dodala: što se tiče “dubokog“, to je ispalo smiješno, ali nemoj se smijati, dobro, ja nisam tvoj zapovjednik, smij se, oh, i ja ponovno naređujem.

Možda je, dok ste se vi tamo hihotali, ruska vojska ubijala civile u Buči, a vojnici azerbajdžanske vojske na vrhu “Ovaz-1” Išhansara  su strijeljali u armenske ratne zarobljenike. Ali Anja je upala s pismom. Napisala je: “Slušaj, prestani dramatizirati, prestani ismijavati rat, molim te prestani obesmišljavati njegovu apsurdnost, pretvarati ga u umjetnost svim silama. Ne sakati osakaćenog, tvoja samoproglašena odgovornost neće poništiti tvoju vlastitu neodgovornost, oprosti i ne oproštaj.

Ovaj moralni i monstruozni pokušaj pervertiranja osjećaja krivnje prema poginulima u ratu tiče se vas i samo vas.

Sutra u 11 sati u knjižnici

Zaruhi će donijeti hmelj 

sama ga je uzgojila, možete li to zamisliti?

vlastitim rukama

aram

Prevela i priredila Danijela Lugarić

SLIKA NE LAŽE

za Anu Bogišić

Očeve mi majke majka, Zada
Podigla fijaker i sina
Da je povede 

Do magaze Elizara Konfortija
Dakiku prije no što je
Preselila – 

Priča mi Hamo: 

Za vasiku da joj načini sliku
Dok ona stoji uz topove
Svile i kadife 

I da se usred zemlje Turske
Velegazdama prikaže 

Kako je Zada hanuma
Izistinske iz kuće gospodinske 

(2023)

SOBA MUSAFIRHANA

 za Đurđicu Čilić

Nikada tamo nisam kročio sam
Bez prijeka povoda 

To se zvalo hàna, namještena
Soba – prozračena svijetla
Prostrana 

Tu, u hladno
Uvodili smo musafire 

Tu smo okrenuli i pokrili nanu
I naspruđeni šuteći
Sjedili uz mejta –

Sad mi se čini
Bez zehre izobraženosti
Da je ta soba između svijeta 

Dva – hladna odaja prolaznosti

(2023)

BEZRIJEK I MRTAV

 za Zorana Žmirića

Ja onaj sam koji se u tebi buni
Sa četiri strane svijeta

I svejedno mi je –
Sve sam potrošio sâm:

I dobrotu riječi iskoristio
Na pravome
Putu –

Pa ako se
Sutra i ne probudim
Hladan i stamen kao kamen –

Opet biću, hanumo
Moja poezijo –

Ja, bezrijeki
Onaj koji se i mrtav u tebi buni 

(2023)