Čekamo li možda još na okret zemljin terminalni,
Da drobina se izvrati i postane sjajna kora;
Sremze su se rascvasle, april je i šećer glazurni
Rastapa se s vrhova, ispija ga betonska grota.

A pod nebulama ološ olovo trga od zida,
Na rpi kandelabri, sagovi, srebreni relikti,
Vjeruje li ćorav kad strvinar raspomamlog krika
pet prstiju podiže – kolona nestaje u marmalji?

A djeca se bave sa kamenjem šarenim ko šljunkom,
Popođena čaršija c’jela razvalinom svetišnom;
Štembiljaju kundure, jame r’jevaju mozaikom,
Šalom, Šalom! – beči se konobar ogrnut taletom.

Bakar truni se s kupole – e kad ruke se slože pune alata,
Svašta se može – i nestane kupole – no čija je gratakaža

što izribala mrlje je sa zagasite rožnjače?
Čekamo li možda da probije neko svjetlo jarkije?
Da vremeplov se izgradi, il’ da Kain se pokaje?
Čekamo li, dušo, da kuršum vrati se u ležište?

Da palimpsest se satvori od talmudskoga gareža?
Da izapiše se nanovo neka ratna hronika?
Da budeš Jeremija, da plačeš ispred svoga klateža?
Da sapere te nevakat? Da golgota je samonikla?

I da baš nijednim prstom nisi ciljao u oko
bogu zelenookom – dok žad mu virka iz vitraža
poliedra – a caklići se sipaju kao orzo?
Možda je i vječna tvoja armirana kamuflaža

u vremenika hrama – skoro da i vidim tvoj kovčeg pol’vakantan:
Vadiš kad ushtiš, nemajuć’ da dodaš – s kupole je saguljen bakar.

Knjiga je nekad bila vazduh između dvojice pripovjedača koji nijesu htjeli svjedokâ. Bila je i ožiljak na licu kamena – neželjeno otkriće onih koji na divlje kopaju tražeći zlato. Bila je i pečat na kori ubijenog drveta. I vjetrovima i ratovima raznesena gomila listova papira. Bila je i plamen u najmračnijim epohama čovječanstva.

Knjiga će ostati tečnokristalna tajna koju arheolozi neće pronaći ni u jednom grobu bogataša. Ali nema se rašta ni kopati da bi se pronašlo ono što prodire u dubine svijeta van dohvata sumnjivih istorijskih sjećanja. I ne mislim da će književnost osloboditi svijet rešetaka njegovih meridijana niti da je ona bjekstvo od stvarnosti ili pribježište. Književnost je sklonište usred stvarnosti. 

Treba da se pripovijeda, da se vjeruje u dinamiku književnog doma, u čijem se podrumu pohranjuje neispričano. Treba da se prevodi, da se ne dozvoli da se priče skamene u fosile koji spavaju u dobro obezbjeđenom izlogu državnih muzeja. Svaka književnost koja sumnju ne sadrži sumnjiva je. Istinska književnost kreira stvarnosti, razotkriva svjetove, a da pri tom nijednom ne zabode zastavu u krhko tijelo zemlje. U jeziku čuva sjeme bezvremenog nagona za nepripadanjem, osvjedučuje krvarenje u periodima između dvaju ratova.

Kad se svijet pozivao na nužnost i pravednost bombardovanja u ime univerzumskog spokoja – širila se simetrija omeđenih grobova; kad je svijet brisao „nacionalnu pripadnost“ plemenitim metalima – počinjala je kolonijalna vjera u daljinu; kad god je na polju bolesne istorije bio posijan princip socijalističke ili religiozne jednakosti – javljali su se diktatori. Književnost je često bila biološko oružje u rukama tamnih figura ljudske istorije, ali – i pored svih surovih ubistava bajonetom oštrih riječi (jer u građanskim ratovima ubija se i zarad pogrešno izgovorenog akcenta) – slijepo vjerujem u čistotu književne i pjesničke misli, u istu onu o kojoj je govorila Hana Arent i koju u sebi nosi svako dijete što razumije pjesmu ptica selica. 

Kad nešto ne želim da zaboravim – ponavljam ga naglas. Tako je i s telefonskim brojevima bolnica ili izdavačkih kuća, za koje mislim da će me izvući iz stvaralačke usamljenosti. Kad nešto želim da zapamtim – zapisujem ga tajno, ograđujem list papira čitavim svojim tijelom, kao da riječi pokušavam sakriti od anđelâ istorije. Kad zaboravimo kome pripada priča koju smo čuli, ona postaje naša, na način na koji su i tradicionalne pjesme, u stvari, pjesme koje je zaboravio onaj što ih je napisao – prije nego što ih je svijet proglasio svojim. Moja baba, koja je bila slijepa na jedno oko, znala je dublje sagledati svijet i iste pjesme je uvijek kazivala na različit način. Kad god bih poželio da ih zapišem, samo bi mi rekla: „Ne ubijaj mi pjesme.“ Pisanje je tu bilo egzekucija. Naliv pero – giljotina iz koje je isticala plava krv. Književnost proširuje granice sumnje, čini da se vjerovanja i strahovi ne nasljeđuju, podučava nas tome da budemo svoji čak i onda kad poput ranjenog lista treperimo na grani porodičnog stabla. Pisanje predstavlja strah od pripadnosti i glasno oplođivanje riječi u gluvoj školjki koja čuva zvuk vremena, ona je rezbarenje na zidu prvobitne tišine. Ponekad je tišina koja nastupa pošto se pjesma pročita snažnija od bolnog uzvika napuštenog. Ponekad je tišina ptica kojom se najavljuje bombardovanje jača od alarma zajedničke smrti.

Na nadgrobnim pločama ispisuju se godine rođenja i smrti, a crta koja stoji među njima može predstavljati svu nerođenu djecu, nenapisane knjige, sve neosvjedočene slučajeve hrabrosti i pokajanja. Književnost je nenaslijeđena prostorija zajedničkog rođenja. U društvu u kojem živim moć se nasljeđuje brže od bolesti, ali je bezbjednost književnosti zagarantovana upravo njenom nenasljedivošću i nedjeljivošću, odsustvom testamenata i zavjetâ. Kao čitalac, smatram da je književna memorija nasljedna na jedan drugačiji način – kao početak novoga svijeta. Pozivanje na nju ne završava se samo sentimentalnim i selektivnim besjedama koje možemo čuti nad nečijim svježim grobom. Književna memorija tijesno je povezana sa slobodom postojanja, čak i onda kad oživljava slike ratova, iskorjenjivanja i vraćanja nečega što više ne postoji – izuzev nagona koji nosimo u sebi da snažno uzviknemo kako bi nas vrijeme čulo.

Sve što mi je ostalo od majke je rukopis u sveskama s receptima za kuvanje, koje nijesu bile položene uz nakit u njen grob. Od babe mi je ostao jedan snimak pjesme, koju je i tad bila ispjevala na neki novi način. Poslije mene i svih ostalih što pišu ostaće bibliografske jedinice, koje će neko pokušati da sistematizuje i protumači uvijek na različit način – s ciljem da se potvrdi smrt autora. I istorija će se ponoviti na različit način – knjiga će spaliti lažne trgove sigurnosti. 

Preveo Nenad Vujadinović

Odjednom, ulete jedan u salu, u sred predavanja, vičući: – Tuku ga! Tuku ga! Odmah poustajasmo svi, devojke, momci, i potrčasmo na mesto incidenta. Čuveni klub književnika! Gde inače ulazimo tiho, pažljivo, jer tamo su, čoveče, sedela velika imena, laureati. Ali sad, ništa nije bilo isto. Milicija je već bila na mestu i nije puštala nikog da uđe, a ono malo što se moglo nazreti kroz poluotvorena vrata, ličilo je na mesto obračuna, sve ispreturano – čaršavi, stolice, a stari kelner, napolju ispred kluba, inače rastrčan i pričljiv, sad nekako onemeo, kao zakovan stajao je pred tim neredom i na naša zapitkivanja samo je klimao glavom, bez reči, sa cigaretom u ustima. 

Primetih da mu cigareta treperi. – Vidi ga, ukočio se jadničak – dijagnosticirala je jedna koleginica, što je imalo efekta – ostaviše kelnera samog da i dalje klima glavom u oblaku duvanskog dima, a oni, desetak koraka dalje, okupiše se brbljajući o mržnji čaršijskih realista prema postmodernizmu. Jedino je Branko ostao po strani: – Nerviraju te, a? – reče mi dobrodušno – Prave se važni sa tim svojim formulacijama, ali, u suštini su u pravu. Okomile su se mračne sile na našeg  pisca. Pisac je zaista bio „naš“, prvi diplomirani student sa katedre za opštu i komparativnu, čije smo knjige čitali, pothranjujući iluziju da posedujemo delić njegove darovitosti, smelosti i načitanosti. 

Iz kluba izađe tip, očigledno iz Unutrašnjih (ne samo zbog sivog kišnog mantila) sa dve pune šoljice kafe u rukama i odvede kelnera pod široku krošnju najbližeg drveta. Situacija postade pomalo smešna – agent služi kelnera! Ovaj, sav zbunjen, prihvati šoljicu, ali, posle prvih gutljaja, kao da mu se malo po malo vraćala nekadašnja agilnost u pokretima i govoru. Mada je sad, zbog prisustva agenta, njegov glas bio stišan i nekako stegnut, pa smo Branko i ja mogli da načujemo delove njihovog šapata: kelner – … pomutila im se svest… ali to im se, druže inspektore, dešavalo i ranije… agent – … čekaj, malo lakše… ko je počeo?… Načuljili smo uši: kelner – … pa, oni… agent – ko to oni?… kelner (stišavajući glas još više) – … obojica… le… – nečujno izreče nadimak jednog od njih. Agent, kao da mu je sve jasno, srknu kafu, onda namršten, pogleda ka meni i Branku, dajući nam do znanja da treba da se udaljimo. Branko me povuče za rukav: – Dođi ovuda. Vidiš da hoće da nas istera. Povukosmo se u društvo sa fakulteta, koje se takođe utišalo od agentove pojave. – Šta to pričaju? – tiho upita koleginica živih maslinastih očiju koja je i na predavanjima sve kapirala i brzo reagovala: – Jeste li čuli nešto? “Opet se pravi važna”, pomislih, a ipak joj odgovorih: – Dvojica ga napala. Jedan je izgleda bio… – i kazah nadimak koji sam dočuo iz razgovora kelnera i agenta.  – Znala sam. Bila sam sigurna da je on zamešan u ovu svinjariju. Zapravo, među komparativcima se odavno dobro znalo za hajku koja se vodila protiv „našeg  pisca“. Žestoka i napeta je bila polemika u kojoj je on branio smisao nove književnosti, kao i književnosti uopšte. Naročito su ga napadala trojica, jedan profesor fakulteta sa partijskim odličjima i dvojica, što mi je bilo čudno, jakih pisaca koji su takođe bili poznati, znali smo ih i čitali. Šta im bi, da li je bila u pitanju zavist ili dirigovana politička diverzija, ili su obe bile izmešane? Mi komparativisti smo, normalno, bili na njegovoj strani, mada smo, sudeći po namrgođenim pogledima agenta, bili predugo na “mestu zločina”. Tada je koleginica, i tako najaktivnija i omiljena među profesorima, morala da kaže poslednju reč, prilično predvidljivu: – Hajde, da idemo. Ostavimo ih njihovim prljavim poslovima. 

Da nije bila tako prepotentna, možda bi mi se i dopala – sa izražajnim crnim očima, sa punim, malo širim usnama, srednjeg rasta, ali skladne figure, sa vitkim, no dovoljno popunjenim nogama i naprćenom zadnjicom. 

Produžili smo prema “Kolarcu”, kafani gde smo imali običaj da svratimo posle predavanja i nastavimo druženje. Koleginica je zauzela čelno mesto, Branko i ja smo se smestili pri kraju dva spojena stola: – Druže, da li ti se čini da su nas nekako izolovali. Ova devojka će se teško ukrotiti – uobičajno dobrodušno zareža: – Dobro bi joj došla kocka leda u usta da zaćuti. 

Pa ipak smo ostali do fajronta. Čak smo zapevali, svi u glas: – „Gori vatra“, „Da li znaš da te volim“…, da bi završili sa „Šta će mi život“. Branko se, već dobro pijan, premestio do koleginice, a kad smo zapevali, zagrli je.  

Sledeće godine, Pisac je napustio državu i otišao da živi u Parizu. Imao sam sreće da jednog popodneva 1983., dok sam i ja bio u Parizu, u stanu jedne prijateljice, slikarke, zazvoni telefon, ona je bila nešto zauzeta u kuhinji, zamolila me je da odgovorim, dižem slušalicu i čujem karakteristični glas koji prepoznajem. 

Te večeri, na žurki – mešano internacionalno društvo, bio je i jedan temperamentan Argentinac, možda rumunskog porekla, ime mu pamtim – Grigorij. Pisac je pevao, prateći se na gitari, Okuđavu, Visockog, ruske romanse, dok su oko njega ljudi uživali, udarali po taktu, pevušili. 

Godinama posle toga video sam ga na TV-u, bio je u Izraelu, već veoma bolestan, možda manje od godine pre odlaska, snimao je intervjue sa starijim ženama, bivšim logorašicama. Onda je umro, opelo mu je držao pravoslavni pop koji je puno docnije umro od korone. 

Eto, to bi bilo moje sećanje o kratkim susretima, ako se tako može reći, s Piscem. Danas, kad svi pišu o govore o njemu, za mene kao da je postao lik, lik iz njegovih pripovedaka. 

Šta se tiče Branka i naše zgodne koleginice, njih dvoje su se na brzinu smuvali  i počeli su da žive zajedno, potom su se venčali (na svadbi se mladoženja po svom običaju opio), kupili su stan, negde na Novom Beogradu. Vremenom smo se viđali sve ređe, čuo sam da su dobili ćerkicu, pa sina. U martu 91-e, kad je zajednička država počela da se slama, kada su u Beogradu tih dana počele demonstracije, javili su mi o Brankovoj smrti od masivnog infarkta. 

Ja sam već odavno bio u Skoplju. Osamostaljivala se Makedonija. 

Vrlo mršav muškarac, izduženog lica, obraslog rijetkom bradom, uskih dugoprstih šaka, nasmiješen, sjedi svakoga dana od jutra do kasnog popodneva ispred pečenjare iza školskog dvorišta. Tad plati svoj račun i odlazi.

Nismo sigurni tko je on. Netko kaže da je prije rata predavao geografiju. Drugi da je isto ovako besposleno sjedio ispred kavane blizu glavnoga trga. Žena koja čisti školu kune se da je bio kirurg i da je njezinom malom jednom izvadio šivaću iglu iz želuca.

Istina je, međutim, da ga se nitko ne sjeća, a da ga svi odnekud znaju.

Tražili su način da ga upitaju. Ili da ga navedu da priča o sebi, i da nekako onim što će reći ispune svoja sjećanja. U to nesigurno vrijeme mira možda je najvažnije ispuniti praznine u sjećanju. Učini se čovjeku da će stvarni kraj rata nastupiti kada se svega bude sjećao. Ili kad zaboravljeno bude samo ono za što je i prirodno da bude zaboravljeno. Ne treba se sjećati baš svega.

Ali uzalud su ga mamili da nešto kaže.

Pitaj, nemoj se sramiti!, nasmijao se jednom od njih.

A koji si ti, mi se tebe, da ti priznamo, nikako ne možemo sjetiti, iako si nam poznat?

Ja sam Bog!, reče on, i kao da će mu pružiti ruku. 

Čovjek odskoči, kao da ga je stresla struja, pa nekim smiješnim pokretima otrese jedan pa drugi rukav.

Lud čovjek, čudo da svi nismo od ovog rata poludjeli, pokušao sam ih smiriti kad su došli da mi govore što je bilo.

Nitko nije poslije govorio s njim. Dolazili su i dalje u pečenjaru iza školskog dvorišta. Pivo je tamo jeftinije, a ima i nečeg davnog u tom mjestu, i u tim popodnevima pokraj školskog dvorišta, kad svako malo lopta doleti među stolove, ili se začuje uzdah nakon pogođene stative i prečke, vrisak postignutog gola.

Ljudi su u potrazi za mirnodopskim ritualima.

On sjedi sam, izdužen, mršav, osmjehnut, gleda dječju utakmicu, igra se s praznom čašom. Nitko nikad nije vidio da u toj čaši nečega ima. Pitali su jednom gazdu, a što tom čovjeku naplaćuje ako mu je čaša uvijek prazna?

Ništa nije odgovorio.

U to se pojavio muškarac s bombom, njega znamo, nekad je radio kao činovnik u pošti, stanovao u predgrađu, na početku rata izgorjela kuća, i u kući žena i tek rođeni blizanci, dječaci. Poslije se javio u dobrovoljce, obukao uniformu, uzeo pušku, raširenih ruku jurišao u zagrljaj neprijateljskim rafalima. Nijedan da ga okrzne. Neprijateljski vojnici iskakali bi iz svojih rovova i bježali pred njim. Nije pucao. Oni su bili brži.

Bio bi junak da je ikad ikoga ubio. Ovako nije.

Ali sad se pojavio s bombom, stao je na sredinu dvorišta, priđite djeco moja!, zvao ih je, oni su mu prilazili, zašto nam prekidaš utakmicu?, on je aktivirao bombu, i bomba je na oči svog onog svijeta ispred pečenjare, eksplodirala.

Najprije snažan bljesak, pa nevidljive sjajne oštrice, koje režu dječake na fragmente, kao da su od papira, i kao da ih režu škare poludjelog kolažista, i odrezane fragmente lijepe uz još sitnije fragmente muškarca koji je aktivirao bombu.

On ustaje, svaki mu se pokret lako razaznaje, iako je brži od vremena koje teče kroz eksploziju, pritrčava sredini školskog dvorišta, i razmahuje rukama, grabi svojim golemim šakama, kao da perje koje se razletjelo na vjetru vraća u jastuk, i vraća tako dijelove eksplodirane bombe u cjelinu. Kako koji zahvati, tako se dijelovi dječjih tijela vraćaju na svoja mjesta, kao da eksplozije nije bilo, ili je stvarno nije bilo, i svijet na školskom dvorištu opet je cijeli, dječački.

Skloni se, vidiš da od tebe ne možemo igrati!, viču dječaci na njega.

On gleda u svoju bombu, pa gleda u njih, jednako očajan kakav je i na početku bio, pa prilazi stolu za kojim već opet sjedi izdužen, mršav, osmjehnut Bog, odlaže pred njega bombu, metal se sudara sa staklom čaše, i začuje se zvuk pitom, mirnodopski, kao kad se prsten na ruci sudari s prozorskim staklom, jer počinje kiša, i treba zatvoriti prozor.

Ovo biste trebali zaboraviti, nježnim će glasom Bog.

Oni se poslije sjećaju samo tog zvuka, ne znaju otkud im je u pameti. I muči ih tko je taj koji svakoga dana sjedi ispred pečenjare iza školskog dvorišta. Svima je poznat, pa misle da nije špijun.

Sarajevo je grad pričâ.

I više od toga: Sarajevo je grad-priča.

Priča Sarajeva jest ćilim bogate šare, nesagledive, asimetrične – pa ipak harmonične, uzbudljive, uzbuđujuće – pa ipak skladne u svom konrapunkt-prepletu. Sarajevo, grad-priča, velika je pripovest sačinjena od mnogo malih, sasvim majušnih ili, pak, monumentalno velikih, presudnih, odsudnih. Sarajevo je grad- roman u neprestanom nastajanju. Nezavršen kao i svako pravo remek-delo.

Veliku priču grada Sarajeva pričaju pripovedači. Jedan od njih zove se Zoran Radulović. Ustvari, to mu je zvanično ime. Kao i svaki dobar pripovedač, Homer ili Šeherezada, svejedno, on ima svoje pravo ime. Pa kad se kaže Rale, zna se o kome je reč. Rale – odranije i u nekim krugovima poznat i pod kodnim imenima „Radule“ i „Raleks“ – priča svoju/svoje priče onako kako to čine pravi pripovedači: autentično, navlastito i vlastito, u svoje ime i pod svojim imenom, pod punom odgovornošću, pod punim doživljajem, sa istinskom proživljenošću. Otud „Rale“: prisnost je instantna, neminovna, zagarantovana.

Ovo ne govorim zato što znam čoveka, još malo pa pola stoleća. (Znam čoveka pola veka.) Govorim zato što pouzdano znam da i oni koji ga ne poznaju osobno, nakon čitanja njegovih pesama i priča postaju njegovi poznanici, drugari, ahbabi, jarani, kameradi, saučesnici u njegovoj priči – čak i ako nisu Raja- iz-Saraj’va. Tako to biva sa pripovedačima koji nenametljivo i nežno upisuju svoju priču u čitaočevo umno oko, u veliku, opštu priču kojoj je Sarajevo i glavni junak i mesto radnje i događaj-po-sebi, čak i ako se pripovest ne odvija u Sarajevu. Jer, ko je zbilja iz Sarajeva, čak i ako mu se mater nije tamo porodila, taj je rođeni Sarajlija činom ulaska u tu veliku priču. U koju se, rekoh li, ulazi lako, a ne izlazi nikad. Čak i oni koji poriču Sarajevo u sebi, ostaju zarobljenici magičnog grada.

Jer, Sarajevo je magičan grad. Takvim ga čine dve stvari: jutarnja i večernja svetlost, ona iznad Trebevića i ona iza Igmana, i pripovedači njegove velike povesti. Rale je, evo svedoči o tome i ova druga knjiga, magician, čarobnik, druid, činodejstvenik sarajevske priče. U toj priči nema onog što se van Sarajeva naziva „sarajevskim duhom“, nema mesta smehu na pogrešnim mestima – prava šega nikad nije ono što je očigledno; u ovoj priči, Raleksovoj, ima grada u ljudima, a ne ljudi u gradu.

Znači li to da Rale ne laže pripovedajući?

Naravno da ne.

Laže kao pas.

Kao pas na čiji je rep neko stao. Kao pas kojeg je neko namerno povredio. Kao pas čiji je trk pomalo u šreh. Laže onako kako laže svaki dobar Sarajlija i dobar pripovedač: nežno, tražeći lepotu i tamo gde je nema, merhametli, benevolentno, dobrohotno, primećujući sve nesavršenosti onog o kome piše i za koga piše, razumevajući da postoji zlo, ali nedoumevajući kako nastaje – jer, kad bi to znao, više ne bi imao rašta pisati – piše, dakle, sa svešću da laže, najpre sebe. Jer, sve je tako bilo kako Rale piše, samo što on zna da ima smisla pisati samo ako se toj stvari istinski i ljudski čudiš. Rale laže tako što ništa ne ulepšava i ništa ne nagrđuje, on laže zato što je njegova laž istinita. Jer to rade dobri pripovedači: lažu da nam daju utehu.

Šta je pisanje ako nije otkrivanje nesavršenosti sveta i čoveka, i uteha zbog toga? Obično drljanje. Rale ne piše iz malog mozga, nego iz čistog lica, ljudskog, začuđenog nad svetom, lica koje se ibretom ibreti, ali ne presuđuje. Ni kad osuđuje. I kad to čuđenje postane poezija, onda nema foliranja. Laž nije foliranje, naime.

Foliranti su prevarili vrijeme, kako kaže Arsen. Našli su neko svoje, misle: bolje, pa ga žive patvoreno, folirantski. Raletovo, pak, vreme jest njegovo i njegovih čitalaca, istinsko i naše, jer Raleks ne folira i ne vara. On nas samo laže: laže da smo bolji nego što jesmo. Jer, opet valja prizvati Dedića, i mala jutarnja nježnost i gorko noćno sjeme i te kako su vredni spasavanja od zaborava „istine“, one koju ispisuju historici i histerici, koju obdelavaju sveznajući pripovedači nezačuđeni nad bilo čim, koju propovedaju velevažni sujetnici. Jedino vredni, kad bolje razmislim.

Raletova laž jest jedina istina.

To je zato što je tačna. I lepa.

Čitajte, pa ćete videti.

Knjigu otvara moto Roberta Bolaña iz romana “Divlji detektivi”, u kojem je skriven i naslov “Najskrovitiji spomen na ljude”. Vrijedi ga u cjelini citirati, jer u Bolañove riječi upisani su i način, stil i strategije Mohameda Mbougara Sarra: “Neko vrijeme Kritika prati Djelo, zatim Kritika iščezne i ostaju Čitatelji koji ga slijede. Putovanje može biti dugo ili kratko. Zatim Čitatelji umiru jedan za drugim i Djelo ostane samo, iako se druga Kritika i drugi Čitatelji malo-pomalo priključe plovidbi. Zatim Kritika ponovo umre i Čitatelji isto tako umru i na tom tragu kostiju nastavlja Djelo putovanje prema samoći. Približiti mu se, ploviti na njegovu tragu nepogrešivi je znak izvjesne smrti, ali druga Kritika i drugi Čitatelji neumorno i neumoljivo joj pristupe i vrijeme i brzina ih dokrajče. Naposljetku, Djelo neizbježno putuje samo preko Beskonačnosti. I jednoga dana Djelo umre, kao što umiru sve stvari, kao što će se ugasiti Sunce i Zemlja, Sunčev sustav i Galaksija i najskrovitiji spomen na ljude.”

Sarr je Senegalac, ali je Afrikanac. To je, istovremeno i širi i uži okvir njegova identiteta. Kao što je Bolaño Čileanac, ali je Latinoamerikanac. Sarrov jezik je francuski, iako on, barem kao romanopisac, ili kao pisac ovoga romana, nipošto nije Francuz. Bolañov jezik je španjolski, ali ni on nije Španjolac. Premda u slučaju obojice gravitacija jezika izravno će utjecati na njihovu sudbinu, građanski identitet, mjesto na kojemu će otpočinuti i na koje će se naseliti. Premda nisu to što svojim jezikom jesu, Bolaño i Sarr bit će njegovi veliki pisci. Obojica će, uostalom, pisati o prividima istovremenog pripadanja i nepripadanja. Sarr više nego Bolaño. I važna tematska linija “Najskrovitijeg spomena na ljude” bit će put u francustvo i fancuskost. Nemoguće riječi, nemoguća stvar.

Roman je prevela Ursula Burger, vrlo nadahnuto. Objavila ga je Fraktura, kao jednu od onih knjiga koje neće postati bestseleri, niti će se oko njih odigrati spektakl, ali bi trebale biti vrlo utjecajne i inspirativne za svoje odistinske čitatelje, a naročito za pisce među tim čitateljima. Kada bi među profesorićima Filofaksa u Zagrebu, naročito mlađim, koji u akademskoj dangubi rado pokušavaju pisati romane, čak vrlo obimne, postojalo svijesti, skromnosti i dara, bavili bi se Mohamedom Mbougarom Sarrom sljedećih nekoliko sezona. Ali neće oni to, na žalost.

Dakle, Sarr je pisac za pisce. Koliko god to frazerski zvučalo. On je pisac koji rastvara i razigrava imaginaciju, navodi čitatelja da misli i da započinje neku svoju istragu. Njegova je, pak, istraga vezana za tajanstvenu knjigu T. C. Elimanea “Labirint nečovječnog”, za pokušaje, uspješne i neuspješne, konstruiranja i rekonstruiranja Elimaneove biografije, kao mogućeg objašnjenja onoga što “Labirint nečovječnog” jest. U istragu uključeno je više osoba, živih i pokojnih, kolega lika koji ovu pripovijest donosi, afričkih pisaca iz različitih zemalja, ali i Elimaneovih suvremenika, ljudi koji su ga poznavali pa imaju određena saznanja, možda tačna, možda i netačna, o tome iz čega je i kako nastao “Labirint nečovječnog”. Elimane je svojedobno za neke bio “afrički Rimbaud”. Drugi su ga pokušavali proglasiti za plagijatora i krivotvoritelja. Da bi im to uspjelo, poslužili su se krivotvorinama. Sam Elimane je, međutim, šutio. Ili je govorio kroz biografije likova koji će poslije za njim tragati. Govorio je kroz apokrife, biografske bilješke, atake velike povijesti na krhke ljudske živote… Govorio je kroz legende. I nije govorio nikako.

Mohamed Mbougar Sarr roman je postavio onako kako bi ga postavio Bolaño. Sličnost je neskrivena. Čak bi se moglo reći da je ova knjiga postavljena kao varijacija na Bolañovu temu. Što je to očiglednije, to je i bolje. Kao što, recimo, ni Gustav Mahler nije skrivao umetke, citate, parafraze, krađe i preinake u svojim simfonijama, ili Šostakovič. To slušatelja, tojest čitatelja, dovodi u dvostruko iskušenje: da sam krene u potragu za onim čime se autor poslužio, ili da se upusti u usporedna čitanja Sarra i Bolaña. Privlačno je, pa i zabavno, i jedno i drugo. Jedino što je nepametno činiti, i što je uostalom pokazatelj nedostatka dara i imaginacije, jest optužiti pisca za plagijat i krivotvorinu. U književnosti se, kao ni u umjetničkoj glazbi, ništa ne može plagirati ni krivotvoriti. Eventualni takav postupak je sam po sebi kreacija. Veliki plagijat u romanesknoj bi književnosti morao biti veliki roman. Pripovijedanje je prostor za interpretaciju, tumačenje, variranje, zavođenje na krivi trag, ali ništa se, doista ništa, ne može plagirati ni krivotvoriti. Znamo to od Borgesova doba, ili na neki mnogo tragičniji način, od afere s “Grobnicom za Borisa Davidoviča”, a znamo i od nekih mnogo ranijih vremena, kada su braća Grimm interpretirala, varirala, prenosila tuđe bajke, ili, još i mnogo vjerodostojnije, od vremena kada su nepismeni pripovjedači svih naših jezika prenosili pripovijesti koje su prihvatili od svojih prethodnika, a koje će njihovi također nepismeni nasljednici prenositi sljedećoj generaciji slušatelja (ustvari – čitatelja!). U tom nadopisivanju, nadopričavanju i upisivanju već postojećih modela, konstrukcija, legendi u vlastiti stroj za imaginaciju, umjetnost je pripovijedanja. Iz toga se razvila i umjetnost romana. Ne samo iz toga, naravno.

Negdje odmah pri početku, jedna od spisateljica u ovom romanu o književnosti, o piscima i o jednoj knjizi, ime joj je Beatrice Nanga, “za koju sam se nadao da će me jednoga dana ugušiti svojim grudima”, piše Mohamed Mbougar Sarr, “izbacila je kandže i kazala da samo djela istinskih pisaca zaslužuju debate u kojima se povade noževi, da samo ona zagrijavaju krv poput prvorazredna alkohola te da ćemo, budemo li izbjegavali strastveni sukob na koji pozivaju i priklonimo li se mlitavosti beskičmenjačkog konsenzusa, obeščastiti književnost. Istinski pisac, dodala je, potiče debate na život i smrt kod istinskih čitatelja, koji su uvijek u sukobu”.

Možda se to dogodilo na petnaestoj ili dvadesetoj stranici romana, možda je Beatrice Nanga ispalila to i ranije, neću vam to govoriti, uzmite knjigu i čitajte, ali u tom sam se trenutku, ili još i malo ranije, naježio i nastavio čitati gladno, sjetivši se, tko zna zašto, Borisa Marune, i jedne od njegovih patriotskih pjesama o Hrvatima, u kojoj im, tim Hrvatima, Maruna govori: “Vi možete zajebavati poeziju/ Ali ne i mene”. Kod Beatrice Nanga, a ustvari kod Mohameda Mbougara Sarra, stvari stoje donekle obrnuto nego kod Hrvata: vi možete zajebavati Beatrice Nanga, ili Mohameda Mbougara Sarra, ali ne i književnost! Njih dvoje, književni lik i njezin pisac, oni su koji će doista oko djela istinskih pisaca povaditi noževe. To je, ako me razumijete što govorim, osnovna razlika između ovoga afričkog pisca francuskoga jezika, i skribentčića koji nas okružuju. Dok govori o književnosti, M. M. Sarr govori o istinskim piscima. Makar da su samo likovi njegova romana.

Francuska i Pariz poprište su ovoga afričkog romana. Ili romana o jednoj izmišljenoj (ili neizmišljenoj?) afričkoj književnosti, pisanoj na još radikalniji način od onog na koji je Bolaño konstruirao i ispisivao jednu izmišljenu latinoameričku književnost, nižući njene izmišljene autore. Mohamed Mbougar Sarr konstruira cijelu jednu egzilantsku afričku scenu, na kojoj je, recimo, i Musimbwa, “moj prethodnik u fotelji mlade afričke nade”, ruga se pripovjedač. Musimbwa je izbjeglica iz Konga, iz Demokratske Republike Kongo, o kojoj je u zimu i proljeće 2023. u Hrvatskoj bilo mnogo riječi. “Znao sam samo da je, kao dječak, pobjegao od rata, s tetkom koja je preminula prošle godine. Nikad mi nije pričao o okolnostima svoga bijega, o roditeljima, životu prije Francuske. Jednoga dana pitao sam ga zašto nikad izravno ne govori o svojoj prošlosti. Nikad neću zaboraviti njegov odgovor: ‘Zato što iz Zaira nosim samo nesretne uspomene. Ondje sam proveo najsretnije trenutke u svom životu. Ali kad na njih mislim, uvijek sam nesretan. Prisjećanje na njih ne potvrđuje mi samo da su prošli već i zauvijek uništeni, a s njima i cijeli jedan svijet. Imam samo sretna sjećanja iz Zaira. Loša, naravno. Ali i dobra. Hoću reći da čovjeka ništa tako ne rastužuje kao njegova sjećanja, čak i kad su sretna.”

Oni koji me makar i površno znaju, znat će da nisam Afrikanac, nisam, očigledno je, na žalost crnac, tako da nisam ni iz DR Konga. Ali dok Musimbwa govori o Kongu, a M. M. Sarr samo bilježi ono što njegov lik kaže, meni se, njegovom čitatelju, čini da u moje ime govori o nekoj drugoj zemlji, nekom drugom Zairu. Pritom, M. M. Sarr na vrlo precizan način, glasom svoga pripovjedača, ili glasovima svojih likova, afričkih pisaca, a onda i glasom ipak najfascinantnije među njima Marème Sige D, šezdesetogodišnje senegalske spisateljice, i jednog od najkarizmatičnijih ženskih romanesknih likova koje je ova čitatelj stigao upoznati, konstruira svijet afrički, emigrantski, kolektivni, kao i svijet svakoga pojedinog čovjeka, u čijoj se sudbini ogleda to neobično čovječanstvo. Siga je, kao i svatko od njih, afričkih pisaca u Parizu, onih koji znaju ili ne znaju za Elimanea, imala je neki svoj strašni razlog da emigrira. Jedni su bježali od rata, razlozi drugih bili su politički, treći su bježali od sebe. Elimane, pak, možda je tražio oca, koji je otišao u Veliki rat, da umre za Francusku. Ili možda nije? Možda to i nije bio on?

Knjiga kojom je pripovjedač fasciniran, a čiji je knjiški život povezan s nekim od spomenutih i nespomenutih pisaca, izbjeći ćemo reći kojim, možda je ključ Elimaneove biografije. Krećući se za tom knjigom, pisac se dotiče holokausta, stiže u Argentinu, eto ga kod Sabata i Gombrowicza, a onda odnekud progovara Léopold Sédar Senghor. 

Mohamed Mbougar Sarr pisac je od tisuću i jedne reference, koje čitatelj može, ali i ne mora loviti. Njegovi likovi stižu iz fikcije, ali čitatelj mora biti oprezan, jer neki progovaraju iz stvarnosti. Roman je ovo o Africi, ali baš i nije. O afričkoj povijesti, ali i povijesti Europe. Ponajprije, naravno, roman je ovo o književnosti. Njegov autor mijenja registre, presvlači se, ispovijeda se, pripovijeda legende, pa ih pretvara u dokumentarnu stvarnost. I neprestano hvata svog čitatelja za gušu. Ovoga naročito glasom Marème Sige D. Govori Siga: “Malo je pisaca ostalo vjerno mržnji prema svojim roditeljima. U knjigama u kojima se s njima obračunavaju ili jednostavno preispituju težak odnos s njima, na kraju se uvijek pojavi malo ljubavi, malo nježnosti koja ublaži čist zanos njihovog čistog nasilja. Kakva šteta! Život im pruži nenadan dar, a oni sve protrate u idiotskom sentimentalizmu koji gajimo prema roditeljima. Kakva odurna šteta! Ja se nadam da ću nastaviti mrziti svog oca i da u tome neću pokleknuti. On nikada nije pokleknuo. (…) Bila je to njegova lekcija i dobro sam je upamtila. Ako prestanem mrziti oca, što će njegovog ostati u meni? To je njegova duboka ostavština. To je moje nasljedstvo i moram ga biti dostojna. Računaj na mene, Ousseynou Koumakh. Računaj još dugo na moju mržnju, oče.” Veoma je lijepo i sigurno Ursula Burger u ovom ljubavnom romanu prevodila najvažnije rečenice za ovoga Sarrova čitatelja: “Računaj još dugo na moju mržnju, oče.” Naizgled, jednostavno je, ali nije.

Volim beznadnost “Najskrovitijeg spomena na ljude”. Volim Mohameda Mbougara Sarra, premda bih mu mogao biti otac. Ovaj je pisac 1990. godište.

EUKLIDOVI ELEMENTI – Στοıχεῖα

„Kada govorimo o prvim misliocima, govorimo o povijesnim počecima, o onome što je prvo nastajalo, a ne o nekim nespretnim početnicima. Ovi rani mislioci su svoje mislili i domislili, svoje ostvarili. Tako je kada je u pitanju nastajanje svijeta, tako je kada je u pitanju stvaranje umjetničkog djela ili oblikovanje misaonog sustava. Svaki u sebi započinje i svoje završava, svaki je rođen iz onoga što mu je prethodilo, a kao potpuno svoj svoje dovršava. Svaki svoju kružnicu zaokruži. U sebi je potpun, cjelovit i smisao sebe sama.“

Predrag Finci, „Prvo, bitno“

 Moje bavljenje matematikom, po završetku studija, pored rada u srednjoj školi, koje sam relativno brzo okončao, svodio sam na istoriju matematike, a u toj istoriji na matematičare, njihov život i njihov odnos prema matematici. Temelj takvog proučavanja je istorija grčke matematike koja je bila u mnogočemu povezana sa filozofijom. Bertrand Rasel smatrao je da svaki filozof trebа da zna temelje matematike, pa i šire. Paralelno sa matematikom i fizikom, proučavao sam i helensku filozofiju, „prvo bitno“ kako je napisao filozof, pjesnik i pripovjedač Predrag Finci. Pošto nijedan posao nisam radio preko noći, trebalo je više godina da bi se napisalo nešto bar za nas ovdje novo, a pomalo i temeljno. Tako su nastale moje knjige, jednako beletrističke kao i one iz istorije matematike. U njih sam uložio godine i godine rada, od prikupljanja materijala, do pisanja knjige. Zato su, vjerujem,  „Veliki matematičari“ jedna od mojih najpopularnijih knjiga. Četiri izdanja, samo u „Nolitu“ sa tiražom od preko petnaest hiljada primjeraka. Antikvari, ili bukinisti, tražiocu te knjige obično kažu da je rijetka jer je vlasnici ne prodaju rado. Ali nisam napisao posebnu knjigu o grčkoj ili helenskoj matematici, iako moju knjigu o matematičarima otvara veliki Arhimed koji je donekle sažeo matematičko znanje svoga vremena. Danas ovdje hoću da ispričam na svoj način povijest srpskog prevoda Euklidovih „Elemenata“, iz više razloga, ali ću sve te razloge ostaviti čitaocima za zabavno otkrivanje.

Knjiga koju vam predstavljam sastoji se od trinaest svezaka, što znači da ima 13 knjiga, kako su od svog nastanka određene, jer svaka obrađuje jednu oblast elementarne geometrije. Njihov tvorac je bio slavni aleksandrijski matematičar Euklid, pa se po njemu i cijela geometrija koja je nastala iz tih 13 knjiga nazvana euklidskom. Kasnije će nastati neeuklidska geometrija, ali to nije predmet ovog teksta. Takođe, nematematičari ne treba da se plaše da će ovo biti neki suvoparni stručni tekst. Ne, ovo je priča što je nastala u mojoj glavi tokom mnogih godina ispisivanja raznih priča o matematičarima, koje su prevashodno priče, a potom i matematička istorija. Ali, sva naša prošlost je istorija, uključujući i ono što se jutros desilo. Mene u svemu tome, uvijek zanimaju veliki ljudi, stvaraoci. Često su mudri političari ostali upamćeni kao pokrovitelji tim ljudima i njihovom djelovanju. Pretpostavlja se da je u Aleksandriju Euklida doveo prvi Ptolemej, po zapovjedi Aleksandra velikog graditelj Aleksandrije i svih njenih institucija. Tako se računa da s Euklidom u Aleksandriji počinje da radi matematička škola a Euklid je njen prvi predavač. U nekoliko navrata u tu školu, koju možemo da zovemo Muzeum, ili Biblioteka, nekoliko puta dolazio je i Arhimed sa Sicilije. Ostao je i dio njegove prepiske sa aleksandrijskim matematičarima. 

Kako sam došao u posjed svih trinaest svesaka „Elemenata“? Desilo se to osamdesetih godina prošlog vijeka, poslije izlaska mojih „Velikih matematičara“ u Beogradu, kod uglednog izdavača „Nolit“, kod koga ću objaviti i još „Slavne arapske matematičare“ i „Dječake sa Une“. Nažalost „Nolit“ više ne postoji, ali tu su još njegova izdanja. Htio sam da posjetim našeg poznatog matematičara Ernesta Stipanića i da porazgovaramo za novine o njegovom životu i njegovim knjigama. Razgovor je trajao nekih dva sata, u njegovom stanu u ulici  „Kneza Miloša“. Profesor Stipanić Ernest je bio Hercegnovljanin, ona generacija kojoj su u tadašnjoj gimnaziji predavali, pored domaćih, i ruski profesori. Ali oni nisu bili po zanimanju profesori, nego ruski carski oficiri. Svestrano obrazovani, u našoj jedva pismenoj zemlji, mogli su da predaju sve predmete, to im je bilo odobreno po zakonu. I predavali su, od matematike, preko fiskulture ili tjelovežbe, do muzike i francuskog jezika. A odlučivali su dogovorno, na početku školske godine ko će šta predavati, stalno se rotirajući. Bili su sjajni predavači, ruski strogi i pravedni. Profesor Stipanić o njima je govorio sa velikim uvažavanjem. Oni su ovdje, u ovom tekstu, spojnica koja povezuje Ruse bjelogardejce sa našim ali i evropskim prostorima. Neki su ostali kod nas do kraja života, doprinoseći naučnom i prosvjetnom razvoju, većina je, poput današnjih izbjeglica sa svih strana, otišla dalje na zapad. Još nešto o profesoru Stipaniću, istoričaru matematike, velikom znalcu dvojice dubrovačkih slavnih matematičara i fizičara, Boškovića i Getaldića. O obojici Stipanić je objavio izvrsne tekstove, mada se uglavnom u svim pregledima dubrovačke književnosti i pridruženih disciplina i ne spominje, jednako u Srbiji kao i u Hrvatskoj. 

Kada sam se spremio da pođem od profesora Stipanića, on mi je poklonio veliki broj svojih separata, upravo o Boškoviću i Getaldiću, ali i nekoliko knjiga, od kojih su ove o kojima sada pišem, „Euklidovi elementi“, najviše zbog moga bavljenja matematikom  o čemu sam mu govorio, sasvim kratko, navodeći moju želju da poslije „Velikih matematičara“, i knjiga tada u nastajanju, „Slavni arapski matematičari“,  sasvim posebna, kao roman o Hipatiji, „Posljednji bibliotekar u Aleksandriji“. Za tu knjigu sam se ozbiljno spremao, naručio iz Londona nezaobilaznu „Istoriju grčke matematike“ ser Tomasa Hita (Sir Thomas Heath, History of Greek mathematics) koju mi je poslao naš književni kritičar i lektor na londonskom univerzitetu. Kasnije sam nabavio više izvrsnih knjiga iz istorije matematike, na ruskom, engleskom i francuskom jeziku, od kojih je za ovu temu veoma značajna „An Introduction to the History of Mathematics“ (ne gledajte velika slova, to je za korice). Sedamdesetih i osamdesetih godina nije bilo lako i jednostavno doći do tih knjiga. 

Sada prizivam za pomoć bitnog čovjeka za prevođenje sa grčkog na srpski jezik slavnih knjiga „Euklidovi elementi“.Tih trinaest knjiga, temelja klasične planimetrije, preveo je jedan Ukrajinac, ili Rus, emigrant, značajan matematičar, profesor na više fakulteta od Rusije i Ukrajine, do Beograda, znalac više jezika među kojima je bio i klasični grčki, srpski akademik Anton Bilimović. Evo kratke biografije Antona Bilimovića, čiji su studenti bili značajni profesori matematike u vrijeme mog studiranja, naročito Tatomir Anđelić. Preuzimam tu biografiju, koja je već više puta potvrđena, a koristili su je mnogi matematički pisci, među kojima je bio i već spominjani Ernest Stipanić. Tako pletemo priču o slavnim knjigama koje je napisao Euklid iz Aleksandrije, koga ne treba brkati sa Euklidom iz Megare, koji je bio otac filozofske škole koja je razvijala umijeće beskrajnog raspravljanja. Sva sreća što je taj Euklid živio prije ovog o kome mi pišemo. Hegel je više volio starijeg Euklida, a matematičare nije uvrštavao među bitne mislioce helenizma pretpostavljajući joj fiziku. 

Anton Bilimović rođen je 20. jula 1879. godine u gradu Žitomiru, koji se nalazi u ,sevjerozapadnom dijelu Ukrajine. Njegov otac, Dimitri Bilimović, bio je vojni ljekar, ps je shodno svojoj profesiji često bio službeno premještan. Anton je zato u djetinjstvu nekoliko puta mijenjao mjesto boravka i školovanja, ali najveći dio svoje mladosti proveo je u Rusiji. Osnovnu školu završio je u mjestu Vladimir, nedaleko od Moskve. Nakon završetka osnovne škole, upisao je Kadetski korpus (srednja vojna škola) u Kijevu koju je završio 1896. godine. Nakon toga seli se u Sankt Peterburg gde je upisao Nikolajevsku inženjersku akademiju i naučio latinski i grčki jezik. Međutim, kasnije je napustio akademiju i prebacio se na Fizičko-matematički fakultet Kijevskog univerziteta, gdje je 1903. godine diplomirao sa zlatnom medaljom. Poslije odbrane magistarske teze iste godine izabran je za asistenta na Katedri za mehaniku.

Bilimović je želio da postane profesor pa je upisao i doktorske studije. Kako bi usavršio svoje znanje i doktorsku disertaciju nekoliko godina je proveo u Francuskoj i Njemačkoj na usavršavanju. 1905. i 1906. godinu proveo je u Parizu radeći sa poznatim fizičarom i matematičarom Polom Apelom. Ovaj veliki matematičar je u to vrijeme bio dekan Prirodno-matematičkog fakulteta Univerziteta u Parizu i bio je poznat po rješavanju nekih od najtežih problema u matematici i mehanici. Bilimović je naredne dvije godine proveo na Univerzitetu u Getingenu u Njemačkoj, radeći sa Davidom Hilbertom. Poslije povratka u Ukrajinu, Bilimović je odbranio doktorsku disertaciju na Univerzitetu u Odesi. Od te godine radio je kao docent na Kijevskom univerzitetu i počeo da objavljuje radove o teoriji krivih i površi. Ovi radovi bili su napisani na ruskom jeziku, ali 1910. godine počinje da objavljuje i na njemačkom. Od 1915. godine radio je kao redovni profesor Novorosijskog univerziteta u Odesi. Tu je radio pet godina, a dva puta je bio izabran za rektora.

Poput mnogih izvrsnih stručnjaka, bježeći od ruske revolucije, u aprilu 1920. godine prelazi u Beograd gdje ostaje do kraja života. Prvo je bio vanredni profesor Filozofskog fakulteta, a od 1926. godine i redovni profesor za oblast racionalna mehanika i primijenjena matematika. 1936. godine postao je redovni član Srpske akademije nauka i umjetnosti (SANU), kada je osnovao časopis Publications de l’Institut Mathématique, a u posleratnim godinama izabran je za prvog upravnika Matematičkog instituta Srpske akademije nauka i umjetnosti. Međutim, tokom Drugog svjetskog rata bio je udaljen sa fakulteta zbog svoje ruske pozadine i neprijateljskog držanja prema Trećem rajhu, ali se poslije rata vratio na svoje radno mesto. Bio je zaslužan i za osnivanje Odjeljenja za tehničke nauke Srpske akademije nauka i umjetnosti i Jugoslovenskog društva za mehaniku.

Anton Bilimović je delovao u oblastima matematike i fizike. Najviše se bavio primjenom teorije diferencijalnih sistema u klasičnoj mehanici. Poseban doprinos dao je oblasti kinematike čvrstog tijela. Njegovi prvi doktoranti su bili Tatomir Anđelić, Vjačeslav Žardecki, Demčenko i Konstantin Voronjec koji su nastavili njegov rad i bili uspješni u svojim oblastima. Bilimović se u oblasti fizike bavio i problemom nebeske mehanike, kretanjem materijalnog sistema koji malo odstupa od krutog tijela, pitanjem sekularnog pomjeranja polova. Bavio se neanalitičkim funkcijama, Hilbertovim integralom nezavisnosti, varijacionim računom. Ali, dosta matematike koja ne zanima običnog čitaoca, mada sam ovdje naveo samo djelićak Bilimovićevog rada da bi baš takav čitalac osjetio dah matematike. 

Bilimović je bio odlično ocjenjen profesor među svojim studentima. Bio je ma koliko strog istovremeno i duhovit. Jednom je zakasnio na čas, izvinio se studentima i formulisao sljedeću teoremu: “I ako profesor zakasni, uvijek će postojati student koji će stići kasnije”. U tom trenutku je student ušao u učionicu, pa je profesor Bilimović rekao svojim studentima: “Sada, teorema je dokazana”.

Ovoj priči-anegdoti, dodaću i priču o Bilimovićevom odnosu prema profesorici Veri Šnajder kod koje sam ja slušao i položio sa lijepom ocjenom racionalnu mehaniku. Dakle, svi smo mi učili racionalnu mehaniku iz skripata koje je napisala profesorica Šnajder. One su došle nekako i do akademika Bilimovića koji se užasnuo „aljkavosti“ koleginice Šnajder, pa je rekao negdje, nekome, koji je to zapamtio, da se divi njenim studentima koji uče iz takve kupusare. Ja sam kasnije vidio Bilimovićev udžbenik racionalne mehanike, koji je koristio meni stran vektorski prilaz problemima. E, meni se to nije nešto dopalo. O Veri Šnajder, majci klaviristkinje Milice Šnajder, ovdje sve najljepše.  

Prelazim na prevođenje Euklidovog velikog djela, „Elementi“, grčki Στοıχεῖα. Samo po sebi se podrazumijeva da su Euklidovi „Elementi“ jedna od najprevođenijih knjiga na svijetu. Ali kod nas nije bilo dobrih prevoda, pa je Anton Bilimović, uvijek pun ideja i želje da se obogati izdavačka djelatnost SANU, predložio da on prevede to djelo. To je i učinio relativno brzo. Njegov prevod pregledao je prvi najpoznatiji srpski filozof Branislav Petronijević, znalac i matematike i grčkog. Bilimović je prihvatio sve njegove korektorske ideje sa zahvalnošću, ali i sugestije tada mlade matematičke garde u Matematičkom institutu. Tako je jedan čovjek sa strane, ukrajinsko-ruski matematičar, podario Srbima, ali i ostalim narodima i narodnostima socijalističke Jugoslavije veliko djelo helenske misli na jeziku koji se zvao srpskohrvatski, srpski i hrvatski i obrnuto. Bilo je važno da je taj prevod bio razumljiv svima u tadašnjoj Jugoslaviji. 

Mene i danas zadivljuju definicije koje je skovao Euklid. Teško da ih je preuzeo, on je unio reda u matematička znanja svoga vremena. To je bio njegov temeljni posao u Aleksandriji, i on ga je obavio zaista izvanredno. Evo prvih sedam definicija, koji su čista poezija i filozofija. Prepisujem ih iz Bilimovićevog ekavskog prevoda. 

1. Tačka je ono što nema delova.
2. Linija je dužina bez širine.
3. Krajevi linije su tačke.
4. Prava linija je ona, koja za tačke na njoj odjednako leži.
5. Površina je ono što ima samo dužinu i širinu.
6. Krajevi površine su linije.
7. Ravan je površina koja za prave na njoj podjednako leži.

Možete li zamisliti ove pojmove? Teško. Kad đak crta planimetrijske oblike, on ne može da zamisli da to što je nacrtao nije to u doslovnom smislu. Tačka koju nacrta, nije tačka nego površina. Linija nije linija nego površina, i sve tako. To je nešto što postoji i ne postoji. Nema ga u prirodi, samo u ljudskom čudesnom umu. Takvi su temelji matematike. Euklid ih je formulisao za svoje vrijeme na strog način, preuzmajući ono što je bilo već znano, ali dajući mu sasvim novo ruho, pa se to staro zaboravilo, ostalo je samo ovo čudesno djelo o kojem se, pored ostalog, ispredaju i zanimljive priče. Anton Bilimović snabdio je sve knjige iscrpnim objašnjenjima, uključujući i dileme matematičara koji su dolazili kasnije i tražili još veću strogost. Tako je to u svim naukama, pa i u kraljici nauka matematici. 

Bile su lakše one smrti tuđe,
u nekoj sobi neko umre i u tu sobu se uđe:
moja majka,
moja zemlja,
moj otac,
moj pas,
onaj nesrećni kaktus koji sam ubila dolijevanjem vode.

Za njima sam plakala one suze šljive, iz mene je lilo to krvavo voće,
tap tap tap
kao slap. 

Ali bile su lakše te smrti drugih bića,
ta krvoprolića
u vijestima,
te orgije smrti u onim mjestima
u koja se nikada neću vratiti,
ja sam živjela daleko, ja sam mislila dalje,
svijet je ono što čini me, svijet za mene prostire svoje ćilime,
ja sam vidjela Bahame, i Pariz, i Ameriku, i mjesto gdje je Džek London prvi put vidio svog
vučjaka
u snijegu,
ja sam vidjela svijet i od njega sam tražila svoju njegu,
ja neću umrijeti
kao moja majka, moj otac, moja zemlja, moj pas, moj kaktus koji se udavio u previše vlage,
ja ću imati više sreće i više snage
i preživjeću. 

Bilo je tako dok su me održavale te smrti tuđe,
čovjek mora da ih sve ožali i ta žalost je čovjeku oruđe,
hodaš iz inata,
živiš jer su te otpisali,
dišeš tamo gdje drugi nikada nisu prodisali,
ti si uspjeh jer ne umireš u tom plodnome vrtu smrti,
ti si onaj koji se dragovoljno ne natrti,
već opstaje. 

Izdržavaš kao divljakuša, boriš se kao Spartakuša,
od mene neće načiniti ropkinju,
ja ovoj smrti neću robovati
ja ovome svijetu neću robovati,
svijet je ono što čini me, svijet za mene prostire svoje ćilime,
ja ću po njima kročiti kao gazela
visokog čela. 

Ali tako niko ne preživi svoju smrt, ona je kao hrt
koji te stigne i zakolje,
moju majku, mog oca, moju zemlju, mog psa, moj kaktus, moje zemljake,
moj buljuk izbjeglica,
sva ta lica,
baš sve ih je zaklala
iz kaprica. 

Sad znam

samo ovako čovjek preživi svoju smrt,
tako da je zaboravi,
tako da o njoj ne misli u ovom svijetu strašila, 

i to sam promašila. 

Trenutak u kojem Sabit Hadžić neće Dražena dodirnuti po ruci

Logika kalendara tek naknadno se uspostavlja. Ljudi počinju da žive u vremenu tek nakon što to vrijeme prođe. I tako, zadubljeni u kalendar, vidimo da je bilo ovako: u srijedu 23. ožujka Služba državne bezbjednosti u Sarajevu provela je većinu uhićenja u predstojećem procesu “muslimanskim intelektualcima”. Istoga dana Ronald Reagan objavljuje “Stratešku obrambenu inicijativu”, koja će postati najvažniji militarno-marketinški projekt zastrašivanja s kraja dvadesetog stoljeća, čuven po nazivu koji će nastati iz jednoga novinskog naslova: Ratovi zvijezda. Dva dana kasnije, kada se Jugoslavija prisjećala sramnog datuma iz svoje povijesti, 25. ožujka 1941, i pristupanja Trojnom paktu, Michael Jackson prvi je put, na priredbi povodom četvrt stoljeća Motowna, zaplesao moonwalk. U beogradskom Narodnom pozorištu premijera je opere Karmen. Dva dana kasnije, u nedjelju 27. ožujka, godišnjica je demonstracija protiv pristupanja Trojnom paktu, i prvi prelazak na ljetno računanje vremena u socijalističkoj Jugoslaviji. A u utorak, 29. ožujka pjesnik Gojko Đogo odlazi na odsluženje zatvorske kazne. Tog tjedna, u subotu 2. travnja, u Dvorani Ivo Lola Ribar, na Baldekinu u Šibeniku, prva je utakmica play offa za prvaka Jugoslavije u košarci, između Šibenke i Bosne. Televizijski prijenos je na Drugom programu, utakmica, po nekom običaju s početka sedamdesetih, počinje u pet popodne. Igra se na dvije pobjede, revanš je u sarajevskoj Skenderiji, na sam Dan grada Sarajeva, u srijedu 6. travnja, u osam navečer. Službeno, radni je dan, ali se nižu svečanosti i prisjećanja na 6. april 1945, govore još uvijek živi i aktivni svjedoci, satovi u školama skraćeni su na pola sata, dodjeljuje se u to vrijeme vrlo ugledna Šestoaprilska nagrada, pet je kolektivnih, dvije grupne i trinaest pojedinačnih dobitnika, među kojima još uvijek prepoznajem imena Zije Kučukalića, muzikologa i čuvenog profesora s Muzičke akademije, koji će, kao posve anonimizirani umirovljenik, umrijeti u jednoj amsterdamskoj bolnici u rano proljeće 2020, čuvene sarajevske kazališne glumice Kaće Dorić, televizijskog redatelja Aleksandra Jevđevića, slikara Salima Obralića, pijanistice Milice Šnajder, vječnog direktora Štamparije Oslobođena Petra Skerta, te na kraju i zloglasnog partijskog radnika, komunističkog aparatčika Nenada Guzine. Kako je Sarajevo, jednim svojim dijelom, izgledalo te 1983. godine, i kojim jezikom komuniciralo je to konzervativno, partijaško Sarajevo u dnevnome listu Oslobođenje, čitam u članku koji su te novine objavile u povodu Šestoaprilske nagrade za druga Guzinu: “Pored doprinosa koje je dao u radu organa i organizacija Saveza komunista, svojim dugogodišnjim radom u Gradskom komitetu SK i Gradskoj konferenciji SSRN, kao komunista i društveno-politički radnik, Nenad Guzina, je dao značajan doprinos razvoju socijalističkih samoupravnih odnosa u gradu Sarajevu, a posebno razvoju Socijalističkog saveza radnog naroda kao fronta organizovanih socijalističkih snaga. Ovo, između ostalog, stoji u obrazloženju za dodjelu Šestoaprilske nagrade Nenadu Guzini, sada predsjedniku Poslovodnog odbora SOUR-a Svjetlost, istaknutom i dugogodišnjem društveno-političkom radniku. Šta, zapravo, ovo visoko priznanje znači za Nenada Guzinu? Gotovo da je izlišno isticati da ova priznanja imaju izuzetan i višestruk značaj. Ipak, u svima nama dominira osjećanje pripadnosti stvaralačkoj društvenoj akciji ovoga grada, akciji koju je inicirao SK, ponijela radnička klasa i sve organizovane snage društva. U uslovima, kaže Guzina, tako snažne i pregalačke inicijative radnih ljudi i građana mogli su se i postići rezultati od istorijskog značaja za budućnost ovoga grada. Divno je osjećati se pripadnikom te široke, nezaustavljive i stalno rastuće kolone samoupravnih pregalaca. Ova kolona je, kako pjesnik kaže, vojska, najpouzdanija vojska još boljeg sutra ovog grada. Iz tog časnog stroja za nas odstupanja nema.” Teško opisiva me zlovolja hvata od tog već zaboravljenog ceremonijalnog jezika, od te mračne crvene litanije, koja nam je prožderala živote, i ne sažvakavši ih, i od te “nezaustavljive i stalno rastuće kolone samoupravnih pregalaca”, koja će se šest-sedam godina kasnije, zajedno s drugom Guzinom, nacionalno osvijestiti i preobratiti, nakon čega će od 1992., pa sve dok ih Amerika ne zaustavi, klati, ubijati, paliti i protjerivati sve inovjerce i pripadnike drugih naroda, nakon čega će se, po potrebi, pozivati na stara dobra vremena, antifašističke i partizanske tradicije, na Šestoaprilsku nagradu grada Sarajeva, na sve te “rezultate od istorijskog značaja za budućnost ovog grada”.

Pobježe nam skoro pripovijest o utakmici, na koju će, možda, stići i drug Nenad Guzina, ja ga sa svog mjesta u publici neću primijetiti među onih sedam tisuća ljudi… Priča nam bježi, jer smo bili radi objasniti zašto sarajevski uzvrat započinje u osam, a ne u pet, kako je običaj.

Ako, pak, nakon dviju utakmica rezultat u pobjedama bude neriješen, treća će se igrati u Šibeniku, opet u subotu, 9. travnja, u istoj onoj dvorani na Baldekinu, naravno u pet sati. Za sve tri utakmice predviđen je isti sudački dvojac: Ilija Matijević iz Zagreba i Rade Petrović iz Beograda. Obojica su u to vrijeme važili za najautoritativnije suce u domaćoj ligi. Matijević je svoj autoritet zasnivao na stasu – bio je viši i krupniji od većine igrača na terenu – mrkom pogledu i epskim brcima, kakvi se u našim krajevima stoljećima ranije nisu viđali. Rade Petrović bio je međunarodni sudac, dvaput će suditi na Olimpijskim igrama, bit će ga na Svjetskim i Europskim prvenstvima, i nije se pamtilo da je svojim suđenjem ikada ikog ojadio. Bio je od onih sudaca, kakvi na žalost nisu bili brojni ni u jugoslavenskoj košarci ni u nogometu, koji su imali svijest o tome da nikad ne smiju biti važniji od igre i od igrača. Suci u sportu, a dobro bi bilo kad bi tako moglo biti i u pravu i pravosuđu, nevidljivi su posrednici između igre i njezinih pravila. Matijević je bio drukčija narav, te na neki način i antipod Radi Petroviću i njegovoj nevidljivosti. Inače, Petrović je imao ljubičasti biljeg na sljepoočnici i dijelu čela, a s time i nadimak – Rade Fleka.

Šibenka je u doigravanje ušla kao prvoplasirana, pa će se zato treća utakmica i odigrati u Šibeniku, ukoliko u prve dvije ne bude pobjednika. Ali Bosna je, ipak, bila favorit. Okosnicu momčadi su i četiri godine kasnije činili igrači koji su u Grenobleu 1979. pobjedom nad Emersonom iz Varesea osvojili titulu klupskih prvaka Europe. Nedostajao je Mirza Delibašić: on je još uvijek igrao u madridskom Realu, odakle će otići u rujnu 1983, potpisavši za Indesit iz Caserte, koji je trenirao Bogdan Tanjević. U Caserti nije, međutim, zaigrao, jer ga je pokosio moždani udar. Ali i do toga proći će još vremena, mjeseci će proći, duga je 1983, ali prvo trebaju biti odigrane utakmice za prvaka Jugoslavije.

Šibenka je prethodnih nekoliko godina postala jedinstvena, a na neki način i incidentna pojava jugoslavenske košarke. Samo tri godine ranije klub je ušao u prvu ligu, u koju su, ipak, ušli iz republičke hrvatske lige, opet tri godine prije toga. Šibenik je, onako stiješnjen između Zadra i Splita, dva najmoćnija grada jedne velike košarkaške epohe, u svakom pogledu bio apsolutni autsajder. Ideja da bi Šibenka mogla biti prvakom Jugoslavije, početkom osamdesetih djelovala jednako je ludo kao što bi danas lud morao biti plan da Rayo Vallecano postane nogometni prvak Europe.

Premda je te 1983. vrhunski sport funkcionirao malo drukčije nego danas – te su tako Žarko Varajić, Ratko Radovanović, Predrag Benaček ili Sabit Hadžić, nakon svog sudjelovanja u osvajanju titule klupskog prvaka Europe, ipak ostali igrači Bosne, i nisu zaigrali u nekom mnogo bogatijem europskom klubu – krivo je pomisliti da novac u to vrijeme nije igrao baš nikakvu ulogu. Tako je iza Zadra i splitske Jugoplastike, kao i iza zagrebačke Cibone, Partizana i Crvene zvezde iz Beograda, pa čak i iza čačanskog Borca, stajao ozbiljan društveni novac, uglavnom usisan iz velikih i još uvijek uspješnih lokalnih privrednih poduzeća, uglavnom socijalističkih giganata. Uz jedva poneki izuzetak, jugoslavenska nogometna i košarkaška liga bile su oduvijek preslika najbogatijih jugoslavenskih gradova i općinskih središta. Šibenik je i u tom pogledu morao biti inferioran Zadru i Splitu, pogotovu što u gradu, sve do osnivanja kluba, nije postojala nikakva košarkaška tradicija. A te je godine, kada je s Bosnom igrala za titulu prvaka, Šibenka upravo slavila svoju – desetogodišnjicu. I, naravno, bila je daleko najmlađi klub u prvoj ligi. Veliki novac, dakle, nisu imali.

I onda su radili ono jedino što im je bilo na raspolaganju, a što je, inače, rijetko kome donijelo rezultat: doveli su niz igrača koji su iz kojekakvih razloga drugdje bili otpadnici. Osim što su diljem Jugoslavije i jugoslavenske lige prikupili takvu krajnje živopisnu, pomalo odmetničku i kaubojsku reprezentaciju, još od vremena druge lige nalazili bi i istoga takvog trenera. Odlučujući je, zapravo, bio trenutak kada je, prektično niotkuda, iz neke tada preuranjene mirovine, nakon što je navršio tridesetu, iz tada velikoga i moćnog Joventuta, kluba iz katalonske Badalone, u Šibenku stigao Zoran Slavnić, jedan od najgenijalnijih košarkaša u jugoslavenskoj povijesti, ali i čovjek koji je istovremeno savršeno razumio košarku, a da je nikad nije drukčije doživljavao nego kao igru. Slavnić nije bio biznismen u sportu. U tome što je tih godina radio bilo je, kao u svakoj pravo igri, mnogo veselja i isto toliko bezobrazluka. Bio je drznik, kakvi odlično prolaze na Mediteranu, imao je dušu klauna i pamet košarkaškog genija, i vjerojatno je upravo on zapalio Šibenik i obespametio Šibenčane da povjeruju u nešto u što doista nije mudro vjerovati: da će biti prvaci Jugoslavije. Osim što je Slavnić u te dvije sezone Šibenku ponio kao igrač, a igrao je, pogotovo prve godine, možda i najbolju košarku u karijeri, postao je i trener, ili su-trener, u koordinaciji s Vojislavom Vezovićem. I svejedno, samo je sretan slučaj te godine Šibenku spasio od povratka u drugu ligu. Iste te 1980. godine, nakon šokantnog završetka sezone, kada se klub uspio provući kroz iglene uši i ostati među najboljima, njezin najbolji igrač bio je standardan u reprezentaciji Jugoslavije, koja osvaja zlato na Olimpijskim igrama u Moskvi. Ali neće se Šibenkin opstanak u ligi, kao ni jugoslavensko zlato u Moskvi, Slavniću onoliko pamtiti koliko mu se upamtiti treba to što je petnaestogodišnjeg Dražena Petrovića uveo u prvi tim, a povremeno i u prvu petorku, i što ga je, uz ozbiljan rizik po ekipu, držao i u najvažnijim utakmicama u igri.

Nakon dvije sezone u Šibenki, Slavnić odlazi u Beograd, ali ne kao zvezdaš u Crvenu Zvezdu, nego u – Partizan. Doživljeno je to kao još jedna njegova grdna provokacija, a zapravo bila je to igra. U životu, u košarci, u svemu. Karijeru završava kod Bogdana Tanjevića, u Caserti, u istome onom klubu u koji po njegovom oproštaju od igre stiže Mirza Delibašić, da u Caserti nikad ne zaigra. Šibenka je, ovom se pripovjedaču čini, ili je u to samo dobro vjerovati u ovoj romanesknoj vježbi, Zoranu Slavniću pružila nove razloge za igru, i time mu produžila karijeru. A on je Šibenki zavještao odmetnički duh, važnim dijelom sam stvorivši tu ekipu drugdje neželjenih ili odbačenih igrača, te je učinio još nešto: doveo je neko dotad nezabilježeno ludilo, neki amok najširih narodnih masa, na tribine Sportske dvorane Ivo Lola Ribar u Šibeniku. Protivnicima bi se podsjekle noge, skratile bi im se ruke, zamutilo bi im se u glavi kada bi izašli na taj parket. A u onoj mirnoj, urednoj i još uvijek pomalo sivoj Jugoslaviji, u društvenoj zajednici čiji je ritam bio podešen tako da su se teško podnosila bilo kakva iskakanja i iskliznuća, jer je svako iskliznuće prijetilo provalijom, a svako iskakanje iz ritma vodilo je u nemir duše i u nacionalizam, u takvoj je, dakle, zemlji u proljeće 1983. provrio jedan do tada miran, težački i pomalo tradicionalni, dalmatinski grad. Nakon svake utakmice na Baldekinu, ostatak Jugoslavije ispočetka bi se zapitao što je to. Vjerojatno su se negdje sastajali partijski komiteti. Bit će da je i Služba državne bezbjednosti radila svoj posao. Vjerojatno su o svemu neko mišljenje imali i u Kontraobavještajnoj službi JNA. I to mišljenje, bezbeli, nije moglo biti povoljno… U Zagrebu, u Zadru, u Splitu i u Beogradu, pa tako, naravno, i u Sarajevu, suparnici su, malo-pomalo, gubili živce. Gubili su ih, jer su prethodno u nekoj dotad nezabilježenoj atmosferi gubili utakmice.

Legenda kaže da je dvorana na Baldekinu mogla primiti dvije, najviše dvije i pol tisuće gledatelja. Obično bi ih bilo četiri tisuće. Između aut-linije i prvoga reda publike, koji je bio sasvim nagnut preko onih nekih starinskih panoa s reklamama, jedva da je moglo biti metar i dvadeset razmaka. Za prvim redom tribine su se nekako strmo uspinjale, ili se to samo činilo televizijskom gledatelju i zastrašenim protivničkim igračima, tako da je sav taj svijet, koji udara nogama i u nekom ubitačnom ritmu skandira Ši-Ši-Šibenka, Ši-Ši-Šibenka, i prijeti rušenjem ne samo stropa dvorane, nego i neba, djelovao kao potpuno nekontrolirana masovna manifestacija, kakva prethodno u Jugoslaviji nije bila viđena. U Jugoslaviji su postojale dvije vrste masovnih manifestacija: one koje su bile organizirane od strane režima, a nazivale su se spontanima, i one koje bi nastajale kao eksplozija društva koje je pod stalnim pritiskom, a takve demonstracije nazivane su neprijateljskima. Ali šta je ovo? Što su ti, tko su ti, navijači Šibenke, i tko je ovo učinio od njih? Na to pitanje nije bilo odgovora. Ljudi su mislili da će proći. A Službe su, kao i Partija, vjerojatno istraživale te na kraju i istražile pozadinu. Vjerojatno su tražili način da masovnu manifestaciju prevedu na svoju stranu, ili da pronađu ključ kroz koji će proglasiti neprijateljskom. Jedno nikako nije išlo, a drugo je bilo neizvedivo. Pogotovu je 1983. to bilo neizvedivo.

Bilo bi, naime, blesavo, osim što bi bilo politički opasno, optužiti Šibenčane za nacionalizam. Osim što nikada nisu skandirali nešto što bi, makar i u aluziji, moglo biti tako protumačeno, ta je njihova odmetnička ekipa bila, pa reklo bi se, vrlo šarolika. Ne treba uopće sumnjati ni da se pred to finale s Bosnom našao u Službama netko tko je zašiljio plajvaz pa krenuo računati koliko je u kojem timu kojih, pa je, na užas cijele kancelarije, sračunao da Srba zapravo fali u – Bosni. A sve bi bilo lakše, jedno bi poglavlje 1983, posljednje godine pred Hiljadu devetsto osamdeset i četvrtu, moglo imati svoj zaplet, dramski vrhunac i razrješenje, da je u toj ludnici dvorane na Baldekinu, u tom teroru publike nad protivnikom u igri, bilo hrvatskog nacionalizma, ili da je bilo ičega drugog što bi moglo biti protumačeno u duhu epohe. Hladnog rata, postmodernizma, postkolonijalizma, svejedno.

Najživopisniji su bili Šibenkini centri. Sreten Đurić, jak kao zemlja, gospodar reketa, pristigao iz OKK Beograda u drugoj prvoligaškoj sezoni, vjerojatno je i njega doveo Slavnić, kojega su se, bit će, kod kuće lako riješili, jer su na njegovoj poziciji imali reprezentativca, moćnog i vrlo efikasnog Rajka Žižića. Đurić je, naime, imao jednu manu, koja nije bila rijetkost među centrima tog doba: tvrdu i tešku ruku, pa mu se nikako nije dalo da pogodi koš. U tome se nije razlikovao Šibenkina kapetana, koji je najbolje dane karijere proveo u zagrebačkoj Industromontaži, zavičajem Livnjaka, fizički možda i snažnijeg nego što je bio Sreten, Željka Marelje. Marelja se umio postaviti u reketu, nosio je po dvojicu protivnika na prsima i ramenima, a da ne načini prekršaj, dohvaćao je loptu ispred mnogo viših i dugorukijih centara, ali bi utakmicu završio s dva do najviše četiri postignuta koša. Pritom, onako ćelav, s vjenčićem kose ispod tjemena i oko ušiju, demodiranih istočnonjemačkih brkova, s fizionomijom sredovječnog nastavnika tjelesnog ili tehničkog u nekoj srednjobosanskoj školi, koji čeka da pođe u penziju, pa da se posveti dovršetku vikendice u Bristu, Marelja je pojavom izgledao starije od većine trenera. Nje čudno što ga je petnaestogodišnji Dražen Petrović prozvao – Ćaća. Treći u tom Šibenkinom Kineskom zidu bio je bivši Jugoplastikin krilni centar Branko Macura. Manje dominantan u reketu od Marelje i Đurića, Macura je lakše pogađao koš. Ali svoj trojici zajedničko je bilo što su ih se njihovi klubovi odrekli, jer se nekome učinilo da ima boljeg od njih, ili, još gore, jer se nekome učinilo da su im igračke karijere na isteku. Protiv sebe Šibenkini su centri imali dvojicu reprezentativaca: izvanredno darovitog, okretnog, fizički jakog, s loptom bekovski vještog, modernog krilnog centra Predraga Benačeka, te Ratka Radovanovića, jednog od najboljih jugoslavenskih centara epohe, koji je uz Tanjevićev dril vlastitom marljivošću i upornošću nadomjestio i talent, i prirodnu trapavost. 

Na krilu imala je Šibenka Zadranina Predraga Šarića i mladog, godinu od Dražena mlađeg Ivicu Žurića, ali prije njih Ciboninog veterana Živka Ljubojevića. Legenda kaže da ga svemoćni Mirko Novosel nije volio, dao ga je na otpis, a Zoran Slavnić insistirao je da se Ljubojevića, prije svih drugih, dovede u Šibenik. Ako moje, uglavnom, televizijsko sjećanje ne vara, ili ako ova pripovijest, ipak, nije fikcija nastala po onome što pamćenje ljudsko čini dok u sebi preobražava život, Živko Ljubojević bio je, po Slavnićevom odlasku, najvažniji Šibenkin igrač. On je činio razliku u igri, donosio je sigurnost i stabilnost, čak i ako timu ne ide. Ali kako da Ljubojević nadigra Bosnine Boru Vučevića i Žarka Varajića, kad od njih te 1983. u jugoslavenskog ligi nema boljih?

Tek je na plejmejkeru, organizatoru igre, onom najnižem igraču u ekipi, obično malo pognutom u leđima, mudracu, učitelju, joginu, Šibenka bila jača: Srećko Jarić, bivši igrač beogradskog Radničkog, dijete banatskih kolonista, poteklih iz okolice Bosanskog Grahova, tamo negdje iz zavičaja Gavrila Principa, briljantan šuter, vječiti zajebant, pritom hladan kao led, nikad mu ne zadrhti ruka, nikad ga ne prebaci atmosfera, nikad ga ništa ne iznervira, fan Roling Stonesa, jedna od ikoničnih figura jednoga vrlo dugog košarkaškog naraštaja. Jasno je k’o dan zašto Jarić nije bio reprezentativac Jugoslavije, nije se moglo pokraj Kićanovića i Delibašića, nije se moglo preskočiti Slavnića, premda je Srećko Jarić za sebe govorio da je bolji i kompletniji od Slavnića, jer ima – i doista je imao! – bolji šut od njega. Ali nijedan od trojice spomenutih, a samim tim nitko u europskoj košarci u Jarićevom desetljeću, nijedan plejmejker, bek, šuter, nije mogao računati na to da će ga nadigrati. Te 1983. Jariću su trideset i dvije, igrat će još tri godine, ali pomalo je to za njega već bila penzionerska košarka. U Šibenki, otkako ga je Slavnić, njegov veliki suparnik, doveo, on igra ulogu specijalca i u timu, i u prvoj petorki: osigurava leđa tom genijalnom dječaku. Dražen Petrović otpočetka je neusporediv s bilo kim koga smo ranije gledali, ali kao i svaki košarkaš ima on dobrih i lošijih dana. U Šibenki, međutim, s Jarićem su stvari posložene tako da onih dana kada mu ne ide nema traume ni za Dražena ni za ekipu. Kao nitko prije ni poslije njega, Dražen je u Šibenki imao pravo na sve svoje promašaje i kikseve. Bit će da upravo zato to svoje pravo nije previše ni koristio. Protiv Sabita Hadžića, dobrog Bosninog igrača, povremenog reprezentativca, koji je rastao uz najveće, te izrastao u boljeg nego što se očekivalo da će biti, Jarić i Petrović bili su dominantni. Ali ne toliko da bi sami mogli pobijediti Bosnu.

Prva utakmica, u vulkanu Baldekina, otpočetka je pošla na Bosninu stranu. Benaček i Radovanović pregazili su Šibenkine centre, Varajić je igrao jednu od velikih svojih utakmica, a Šibenku su na samo desetak poena zaostatka držali samo Jarićeva i Ljubojevićeva rutina. Na poluvremenu Bosna je imala devet koševa prednosti, šibenski su centri bili opterećeni osobnim greškama. Trica još uvijek ne postoji, bit će uvedena u sezoni 1984./85. (i neće se sa sigurnošću znati tko je zabio prvu domaću tricu u povijesti, ali bio je to jedan od ove četvorice: Velimir Perasović, Željko Obradović, Petar Popović ili Srećko Jarić, koji te godine igra u IMT-u), tako da je Bosnina prednost u poluvremenu, zapravo, veća nego što danas izgleda.

Preokret koji će se odviti u drugom poluvremenu tipičan je za utakmice koje su se tih godina igrale na Baldekinu: publika je naprosto zgromila protivnika! Nije tu bilo uvreda, kakve će jednom postati uobičajene, nije čak bilo ni one vrste provokacija i maltretiranja pojedinih, pomno odabranih gostujućih igrača, kakvih je i u to vrijeme znalo biti u sarajevskoj Skenderiji i u nekim drugim domaćim dvoranama, ali su već prekobrojnost publike i primaknutost ljudi terenu svaku utakmicu odvodili s one strane regularnosti. Svoje bi igrače uvjerili da mogu pobijediti i mnogo bolje od sebe, dok bi goste dovodili u čudno psihološko stanje. Činilo im se da su se nekom čarolijom zatekli izvan svoga svijeta, u nekoj kutiji ili nekom prostoru, u nekom vremenu koje teče mimo uobičajenog životnog vremena. Nisu se čuli službeni sudački signali, nije više bilo kontakta sa zapisničkim stolom, igrači se više nisu čuli jedni s drugima… Postojao je samo taj glas s tribina i parket koji se trese pod nogama, i rosi se od daha tolikih ljudi.

Pritom, u toj prvoj utakmici, u drugom njezinom poluvremenu, čini se da su igrači Bosne, ipak, prerano bili povjerovali da nikako ne mogu izgubiti. U dvadeset i osmoj minuti Sreten Đurić zaradio je petu osobnu. Bosna tad sigurno vodi. Nekoliko minuta kasnije, petu osobnu dobio je i Macura. Rezultat je neriješen, ali Šibenka je na centarskoj poziciji ostala samo na Marelji. Ako me varljivo sjećanje ne vara, a moguće je da i to krivo pamtim, prošlo je četrdeset godina, i u tih četrdeset godina dogodilo se i to da mi fikcija postane važnija od zbilje, ali mi se čini da je Predrag Šarić tad odigrao neke velike minute svoje karijere. U posljednjoj minuti, taj prizor dobro pamtim, Dražen Petrović dobiva petu osobnu, ali Šibenka pobjeđuje s pet koševa razlike 103: 98.

I onda, na sam Dan oslobođenja Sarajeva, odlazim na utakmicu. Za veliku je utakmicu uobičajenih sedam tisuća duša. Naravno, sve samih muških, generacijskih i socijalno vrlo raznolikih, što se vidi i po odjeći, ali većina je gnjevnih na Šibenčane. Po tom se gnjevu Bosnini navijači ne razlikuju od navijača Jugoplastike, Zadra, Cibone, Partizana, čačanskog Borca, jer svima se njima čini da nešto nije u redu i da nisu igrači Šibenke bili bolji od igrača njihovog kluba, nego da je na neki neregularan način šibenska publika pobijedila njihove igrače. Nitko nikad nije mogao reći u čemu se, zapravo, sastojala neregularnost. Pritom, Bosnina je publika bila za nijansu gnjevnija: ipak smo mi prvaci Europe, a osim što smo prvaci Europe, ne može, brate, biti da negdje, u nekom Šibeniku, postoje veći mangupi od nas!

Od te utakmice vrlo malo pamtim. Ustvari, ne pamtim nijedan trenutak igre, što, vjerojatno, i nije neobično, jer je Bosna vodila od prve minute, na poluvremenu je bilo petnaest razlike, i nije pretjerano reći da je Šibenka pregažena kao plitak potok. U ono vrijeme nije se vodila precizna statistika, ne znamo koliko je tko imao skokova, jedino su se pouzdano brojali koševi. Pa tako nalazim da su Bosnini centri Radovanović, Benaček i Zrno zajedno ubacili 45 koševa, a da su Đurić, Macura i Marelja ubacili 12. Nakon što je u poluvremenu vodila s petnaest razlike, Bosna je komotno pobijedila 96: 84.

Ali nešto, ipak, pamtim od tog 6. travnja 1983, u Dvorani Skenderija. Godine su to kada su u modi praćke, male, ne veće od ispruženog kažiprsta, napravljene od izolirane bakrene žice, i tanke rastezljive gumice. Municija je od iste takve žice, meci savijeni u kiflu, i svuda po gradu, naročito po strmim mahalskim sokacima, iz okolnih bašči i tamnih ulaza, vrebaju klinci, i gađaju za vedrih proljetnih dana djevojčice i mlade djevojke po golim nogama i rukama. Gađali bi oni i muške, ali mnogo je to opasnije, jer ti muški su, vjerojatno, dio iste gerile, veterani istoga rata, dobro znaju odakle je metak mogao stići, jer su i oni možda vrebali iz iste te bašče i istoga tog ulaza, pa ako ih budeš gađao, mogli bi te uloviti i ubiti boga u tebi…

E, tako su neki malo odrasliji dječaci, pretpostavljam momci, veterani sarajevskog uličnog rata, zamislili dobru zabavu: na utakmicu će donijet praćke i municiju! Neće gađati igrače, to ne bi bilo u redu, nego će gađati suce, ustvari gađat će Iliju Matijevića, tog smiješnog i smrtno ozbiljnog brku. I tako je priređena zabava čije fragmente, čini mi se, pamtim. Iako su košarkaški suci bili u dugim hlačama, pogodci su bili vrlo bolni! Osim toga, imali su gole ruke! Nesretni Ilija Matijević bi poskočio, pa bi se osvrtao, nije mu bilo jasno što ga je to zaboljelo, sve dok, vjerojatno, u jednom trenutku nije pronašao ispaljen metak na parketu. Četvrt stoljeća kasnije pola će mu se Hrvatske, i to ona razumnija polovica, rugati kad u nekoj televizijskoj emisiji bude tvrdio da su ga u toj utakmici Bosnini navijači gađali praćkama, i da je onda smiješno govoriti o neregularnostima na Baldekinu. Nesretnik je govorio istinu, ali mu nitko nije vjerovao, jer je sve drugo što je govorio bila laž. Osim toga, kad kažeš praćka, svi misle na onu veliki drvenu praćku…

I onda, tri dana kasnije, u trećoj utakmici, odvije se povijest. Ono što joj je prethodilo bio je ljudski život, podložan zaboravu. Za razliku od života, povijest je podložna mitu. Mit je lažna istina. Mit se, nakon što je jednom stvoren, nikako ne može osloboditi laži. Mit je od sjećanja dalje nego što je zaborav. Pritom, moj odnos prema tom mitu malo je neobičan, drukčiji, promjenjiv i nestabilan. Naime, te 1983. navijač sam splitske Jugoplastike. Bosnu doživljavam kao čvrstu zavičajnu zaleđinu, i navijam za Bosnu kad god ne igra protiv Jugoplastike. Međutim, Šibenka u meni ne izaziva gnjev, kakav obuzme druge. Razlozi će mi, možda, biti jasniji nakon što ovo vrijeme prođe. Razlozi se, naime, tiču književnosti. Šibenka je, naime, za razliku od drugih košarkaških klubova, uključujući i Jugoplastiku ili Bosnu, u kojima igraju košarkaši, koji imaju svoj raspored na parketu, uloge u igri, sportske karijere, skupina likova, koji da kao nisu stvarni. Oni su, kao što bi i ovo poglavlje mojih romanesknih manevara za godinu 1983. trebalo pokazati, zameci neke velike fikcije. Željko Marelja, recimo, četrdeset godina kasnije živi na otočiću Prviću, muku muči s kukovima i koljenima, ide po operacijama, ali zapravo izgleda isto onako kako je izgledao i 1983. Ćaća Dražena Petrovića. Nesretni, dobri Dražen, dok god je u Šibenki, bit će pod zaštitom Srećka Jarića i jedne velike beletrističke pripovijesti, koja ga štiti od stvarnosti, od veličine svijeta i od prometne nesreće…

I na poluvremenu te treće utakmica Bosna vodi jedanaest razlike. I u toj trećoj utakmici publika vodi Šibenku u preokret, ali ono što čini stvarnu razliku je Dražen Petrović. On igra u transu, i do kraja utakmice zabija 40 koševa, što je malo manje od pola Šibenkinih koševa. I to bez trica, jer trice ne postoje. Šarić i Đurić su već prije tridesete utakmice vani zbog pet osobnih. Suci dijele pet tehničkih grešaka. Na parketu i u dušama ljudi zavladao je potpuni nered. Premda sam za Bosnu, ja nekako želim da Šibenka pobijedi. Razloge nije lako objasniti. Neće biti lakše ni četrdesetak godina kasnije.

I onda se, u posljednjoj sekundi već zaboravljene utakmice počinje zbivati nešto što traje sve do danas. Bosna vodi koš razlike, Ljubojević izvodi aut, dodaje Draženu, on skače i baca loptu prema košu, ni za što drugo nema vremena, i promašuje, jer pogodak je u toj situaciji mogao biti samo slučajan. Sabit Hadžić ga pritom ometa, ali na tisuću puta ponovljenoj snimci neće se vidjeti i da ga dodiruje. Prema svjedočenju Bosnina trenera Svetislava Pešića, Ilija Matijević je u tom trenutku označio kraj utakmice. I tek zatim se predomislio i svirao prekršaj. Kasnije će tvrditi da prekršaja nije bilo u trenutku šuta, nego ranije, prije nego što se Dražen digao na šut. Ali to se ne vidi, to po svemu sudeći ne postoji.

I onda slijede Draženova slobodna bacanja. Ako pogodi samo jedno, povijest će, a s poviješću i ljudski životi, poći na jednu stranu. Ako pogodi oba, poći će na drugu, ispostavit će se zlosretniju stranu. Ali Dražen je miran i hladan kao Srećko Jarić. Pogađa oba slobodna bacanja, i Šibenka u uraganu osjećaja i u tutnjavi ludih ljudskih srca postaje prvak Jugoslavije. Hadžićevog prekršaja, međutim, nije bilo! Svi znamo da ga nije bilo, vidjeli smo to svojim očima, i znamo da se u ovakvim situacijama ne svira ništa. Gotovo je! Vrijeme je ionako već bilo isteklo. Ili, možda, nije isteklo? Ali ako i nije, Sabit Hadžić Dražena nije ni dodirnuo. Meni se u tom trenutku, osjećam to, o glavu razbila izdaja. Šibenka je pobijedila, ali na način koji ne mogu prihvatiti, zato što sam ja od nekog trenutka one sarajevske utakmice, sjedeći na tribinama Skenderije, poželio da Šibenka bude prvak Jugoslavije. Ali ovo nije to!

Zatim se, odmah sutradan, stvari dalje odvijaju, na sve gori i gori način. Utakmica biva poništena, na način na koji, bez obzira na svevlast Tita i Partije, nikada ništa za postojanja socijalističke Jugoslavije nije poništeno, i naređuje se igranje nove utakmice, na neutralnom terenu. Šibenčani takvo što odbijaju, kao što bi svatko odbio. Taman i da si sto posto siguran da ćeš u toj utakmici pobijediti, takva se utakmica naprosto ne igra. Bosna biva pobjednik bez igre, i tako osvaja treću i posljednju svoju titulu prvaka Jugoslavije u košarci. Ilija Matijević je pokrenuo niz nepravdi, i svaka je bila veća od one prethodne. Zašto je to učinio? Nikada nećemo saznati, ne možemo čak ni pretpostavljati, a uskoro više nećemo imati koga pitati. Naime, vremena će se ubrzo promijeniti, a s promjenom vremena slijedi i revizija ljudskih sjećanja i emocija, te u nekim slučajevima, recimo u slučaju Ilije Matijevića, i preobražaj ličnosti, tako da ni stvarnost iz posljednje sekunde šibenske utakmice od 9. travnja 1983. više neće imati traga u sjećanju, ljudskom iskustvu, ali ni dokumentu ili u televizijskoj snimci. Stvarnost će se preobraziti na takav način da će u mitu o trećoj utakmici između Šibenke i Bosne famozni Beograd i u njemu Srbi postati krivci za to što je Šibenki oduzeta titula.

Sve bi drukčije bilo da je Draženu zadrhtala ruka. A vjerojatno bi i zadrhtala da nije imao Zorana Slavnića kad mu je bilo petnaest, ili da u tom trenutku nije imao Srećka Jarića, koji će popraviti sve što on pokvari. Zadrhtala bi Draženu ruka da prethodno nije imao toliko sreće s ljudima. Ili bi mu zadrhtala da ga je tad sreća pomilovala. U tom slučaju igrao bi se produžetak, a utakmica je tako već bila potekla da bi Šibenka u produžetku pobijedila. I od tog bi njegovog promašaja, i te pobijede koja bi uslijedila, sve možda drukčije poteklo, i ne bi se deset godina kasnije, 7. lipnja 1993, u svome golfu našao negdje kod Dankendorfa, na autocesti u Bavarskoj, koja je 1935. prešla preko alemanskog groblja iz sedmoga stoljeća poslije Krista.

Da je promašio to jedno slobodno bacanje, nitko se više ne bi sjećao da ono nije bio prekršaj.

jedna od literarnih opsesija pisca
refika ličine je švedski grof hermelin
“lutalica, legionar i alkoholist”

sveti grešnik koji je na švedski jezik
u ludnici preveo trideset i šest
knjiga sufijske poezije

diplomirana riječ alkoholist

razlikuje ovog pustolova
s posebnim potrebama
vikinga nijanse

on je sjene specijalizirao

kao što okulist
vrši opite nad vidom
tako alkoholist vrši opite nad vidom

doping očiju njega zanima
sedefi u pipi vida