Nekako s proljeća 2023. svijet je zahvatila pošast umjetne inteligencije. Obraćaju se, putem interneta, nevidljivom umniku, te mu postavljaju različita pitanja. On odgovara kako zna i umije, negdje pogodi, negdje promaši, ali kad promaši, to biva zabavno, duhovito i šašavo. Osim toga, nevidljivi umnik umjetne inteligencije umije i da laže. Istina, nisu to one naše laži, koje imaju neki cilj, ili su karneval imaginacije, jer umnik laže zato što je krivo povezao stvari. Pa je onda i to zabavno.

Ljudi se zabavljaju i usput strahuju. Čovječanstvu i čovjeku dolazi posljednje vrijeme. Svi ćemo ostati bez posla, jer će umnik umjetne inteligencije sve poslove obavljati umjesto nas. I doista, on je u tome vrlo vješt. Igra šah bolje od Magnusa Carlsena, u glavi su mu sve enciklopedije ovoga svijeta, piše novinske članke, odgovara na čitateljske upite liječniku… Arhitekti strahuju, jer je umnik u stanju da za samo nekoliko trenutaka isprojektira tipsku obiteljsku kuću. Dekorativni slikari, koji su dosad dobro živjeli maljajući dekorativna ulja na platnu, idealna za zid takve kuće, također gube posao, jer su umnikova ulja na platnu mnogo jeftinija od njihovih, a lošija nipošto nisu, jer im je on, kao i spomenutim arhitektima, ušao u dušu i u pamet. Doista, umnik umjetne inteligencije brži je od svakog nedarovitog proizvođača arhitektonske i dekorativne konfekcije.

O namještaju u toj kući ne treba ni govoriti: svaki trosjed i svaka fotelja, kuhinja i u kuhinji slanik i karafindl, kupaonica, kada i zahodska školjka, čak i četka za čišćenje školjke, djelo su našega umnika. Brže dizajnirano, brže proizvedeno, i, naravno, mnogo, mnogo jeftinije. U osnovi, sve u toj tipskoj obiteljskoj kući, zbog koje pojedini arhitekti strahuju da više neće imati posla, moguće je djelo umjetne inteligencije. Ponešto tu neće funkcionirati, ponešto će biti smiješno pogrešno, ali sve će u takvoj kući biti mnogo, mnogo jeftinije. Samo jedno će biti trajno nerješivo: tko će živjeti u toj jeftinoj kući umjetne inteligencije, i od čega će se takav život sastojati? Po kojoj bi, naime, osnovi unutra mogli živjeti ljudi, ukoliko oni nemaju više nikakvu ulogu u nastanku kuće? I odakle im novci, ako sve poslove umjesto njih obavlja umnik umjetne inteligencije? Čak i ako zamislimo društvo u kojem će umjetna inteligencija zamijeniti radnike, kreativne i nekreativne, pa ako zamislimo i neki postkapitalistički sustav u kojemu će ljudi, baš kao u komunizmu, privređivati dohodak prema potrebama, a ne prema obavljenom poslu, kako zamišljamo život tih ljudi? Naime, sve ono što bi se u takvom životu moglo raditi, od ležanja na trosjedu i čitanja novina, do onanije i konzumiranja pornografskih materijala, osujećeno je novouspostavljenom ulogom umnika umjetne inteligencije. Čovjek neće ništa moći raditi, jer će umnik raditi sve umjesto njega. On ni u čemu neće moći uživati, jer je svaki užitak čovjekov, uključujući i onaniju, povezan s nekim oblikom rada. Za javno dobro, ili za vlastito dobro, sasvim je svejedno. Nije, dakle, problem što će umjetna inteligencija lišiti čovjeka prava na rad, nego je problem što će ga lišiti mogućnosti užitka. Lišit će ga razloga da nazoči vlastitom životu. Svijet neće više biti njegov, nego će biti umnikov.

Ili stvari stoje, ipak, malo drukčije? Američki prevoditelj moje knjige “Rod” (tojest “Kin”) Russell Scott Valentino dao je umniku umjetne inteligencije zadatak da prevede prvih nekoliko odjeljaka knjige, ili prvu stranicu. Posao je očas bio zgotovljen, neusporedivo brže nego kada je Russell prevodio, a rezultat, koji možete pronaći na bespućima interneta, te ga usporediti s radom stvarnog prevoditelja, bio je zanimljiv, pomalo šokantan, gotovo savršeno tačan, ali zapravo loš. Bio je, otprilike, onakav kakvi su hrvatski titlovi na Netflixu i HBO-u. Informativno može poslužiti. O, itekako može poslužiti! Ali ukoliko govorimo o književnosti, o stilu, estetici i čitanju, ako govorimo o onome što je čovjekova uloga u književnosti, bilo da je čovjek pisac ili je čitatelj, onda prijevod umnika umjetne inteligencije ne samo da nije dobar, nego on nikako i nikada ne može postati bolji. Ne radi se tu, naime, o razvitku kompjutora i kompjutorskih programa, jezika, softvera. Riječ je o čovjeku, njegovoj imaginaciji i individualnom stilu, te o onome što je upisano u određeni zanat, umijeće i umjetnost, a zasnovano je – na greški i na deficitu. Umjetna inteligencija je, za razliku od pisca, arhitekta i prevoditelja, umjetna inteligencija je, za razliku od dobrog obućara, krojača i uzgajivača ruža, zasnovana na idealu nepogrešivosti i savršenstva. Nema nikakve sumnje da će stroj jednoga dana dostići takav ideal, ali kakva je korist od toga kada je čovjek biće greške. Između ostaloga, genijalne greške. Umnik umjetne inteligencije teži za božanskim savršenstvom, i tu se razilazi s nama.

On, dakle, može načiniti tipsku obiteljsku kuću, kao i sve stvari i predmete u toj kući, na osnovu kuće i svih stvari i predmeta koje je čovjek u svojoj nesavršenosti stvorio. Pritom, umnik je u stanju usavršiti tu kuću, otkloniti sve njezine nedostatke, dovesti je do potpunog savršenstva. Samo što će to savršenstvo biti neljudsko i nepotrebno!

Ali on, taj naš umnik umjetne inteligencije, nikad neće načiniti sasvim novu kuću i nove stvari i predmete u njoj. On nikad neće izumiti nešto što nesavršena ljudska pamet nije već izumila. Razlog tome je, čini mi se, što on ne umije da griješi. Ne umije da imaginira. Sve njegove greške posljedica su nedostatka podataka, ili nedostatka veza među podacima. One nisu, kao u čovjeka, greška u percepciji, niti greška u zamišljanju svijeta. A iz greške u percepciji i u zamišljanju nastaje čovjekova kultura, iz te greške nastaje tipska obiteljska kuća i žlica u toj kući.

Jezik književnosti jezik je čovjekove nesavršenosti. Nije to jezik kompjutora, pa čak ni jezik svakodnevne komunikacije, ili jezik aerodromskog kontrolnog tornja. Da je po jeziku književnosti i po jedinstvenome piščevu stilu, avioni bi jedan za drugim padali s neba. Zato što književnost i umjetnost, zato što ljudskost, podrazumijevaju onaj oblik savršenstva nesavršenog, koji je nemoguće potpuno funkcionalizirati. Jednako kao što je nemoguće jezikom kontrolnog tornja napisati roman. Umjetna inteligencija ne može se odmaknuti od tog jezika. I tako će trajno biti. Sve dok umjetna inteligencija ne stekne osjećaje i svijest. Ali ni tog se ne trebalo plašiti, ni zbog toga se ne trebamo brinuti. Kada umnik umjetne inteligencije stekne svijest i osjećaje, on će postati čovjek. Izgledat će, možda, kao stroj, ali će biti čovjek. I vjerojatno će postati nesavršen, jer onaj tko ima osjećaje, ne može biti savršen. Onaj tko nema osjećaje, ne može imati ni svijest. Može li umnik umjetne inteligencije ostati savršen, sa sviješću i s osjećajima, pa tako postati Bog? To je već zanimljivo pitanje za pisce znanstvenofantastičnih romana (ne, ja nisam taj, ali možda bih morao pogledati…). Mogao bi se napisati SF religijske inspiracije, u kojemu bi naš Bog, onaj u kojega toliki ljudi vjeruju, bio samostvoreni umnik umjetne inteligencije. Ili je takav roman već napisan?

Hoće li umjetna inteligencija ugroziti čovjeka i njegovu civilizaciju? Neće, čovjeka bi mogla ugroziti samo njegova prirodna neinteligencija, tojest glupost. I mogle bi ga ugroziti devijacije kapitalizma, uključujući sklonost da se već neko vrijeme trguje pripovijestima, imaginarnim proizvodima, pojavama i doživljajima, a ne nečim što materijalno postoji. Recimo, ozbiljno se trguje idejom o vozilima bez vozača, i neprestano se stvaraju datumi kada će takva vozila preuzeti posao taksistima, tramvajcima i inokosnim šoferima. Stvar funkcionira tako što se zaboravlja stari datum, pa se izmišlja novi datum. I neki se ozbiljni novci obrću oko jedne nepodnošljivo trivijalne fikcije. U toj fikciji ovog je proljeća posvuda zaživio i fantom umjetne inteligencije.

Prije pola stoljeća postojala je u nas tvornica Digitron, Buje. Bio sam drugi razred kada je ta tvornica proizvela novu generaciju ručnih računara ne većih od dlana, koje smo sve familijarno zvali digitronima. Od rođaka iz Kaknja dobio sam digitron na dar. Krenuo sam u drugi razred, pa smo napamet bubali tablicu množenja i dijeljenja. U džepu mi je bio digitron, koji je znao sve što ja ne znam, pa sam ga, dok bih na satu odgovarao, skrivenog stiskao oznojenom rukom, e ne bi li njegova pamet prešla na mene. Između tog digitrona i njegovog dalekog potomka koji prevodi “Rod” i projektira obiteljske kuće, nikakve razlike zapravo nema.

Fale mi jedne dobre farmerice. One što ti stoje onako kako misliš da farmerice i treba da stoje, što si ih sam oblikovao tijelom, one što se raduješ da ih navučeš. Što ih na silu skidaju s tebe kad ih treba prati.

U ormaru su ili nove, što tek treba da se lome i tanje, ili stare, ali baš prestare i iscijepane, pa ja, nedovoljno mlad da ih takve nosim, odustajem od daljeg traženja. 

No, dok sam prevrtao po ormaru i pravio nered što će drugi da sređuje, u samom dnu police zasvijetli mala iskrica, zablista sićušni biser decenijama zagubljen. „Pick-nick“ stajalo je na kožnoj etiketi, tvrdih, grubih, tamnoplavih farmerki, mojih prvih pravih.

Spremala se proslava još jednog rođendana dragog nam Druga Predsjednika i Štafeta mladosti se prenosila s kraja na kraj države, velike i šarene. Omladina se razdragano baškarila po svojoj slobodnoj zemlji, socijalističkoj i samoupravnoj, u kojoj su u bratstvu i jedinstvu živjeli svi naši narodi i narodnosti, a radnička klasa je za to vrijeme – kao i svako drugi ko je na vlasti – smišljala gdje bi se moglo šetati i trošiti. Šuškavci i najlonke već su bili izgustirani, ali su otvorili apetit za ostale brljotine i perverzije trulog kapitalizma.

Tih je dana radnički savjet u firmi mog oca, prvi put bez rasprave i bez glasa protiv, donio odluku da se zbog izvanrednih poslovnih rezultata, a u čast rođendana Najvećeg sina, članovi kolektiva časte putovanjem u Bari. Feribotom, zna se, „Sveti Stefan“, jednodnevni izlet, sve plaćeno, noćenje u kabini, večera na brodu, samo spremite pasoše…

Prikačio sam se, naravno, jer preko mora je bio Svijet. Koji je – što bi drugo – čekao na mene. Prešao sam tada, preplovio zapravo, prvi put u životu državnu granicu. Imao sam nešto manje od petnaest.

Vidio sam je čim smo se ukrcali na brod. Njena majka je radila sa mojim tatom, a ona je kao i ja iskoristila priliku i prišila se radničkoj ekskurziji. Znali smo se iz viđenja,  zdravo-zdravo, a u gradu je važila, čuo sam to od starijih, za jednu od glavnih, najljepših. Bila je starija od mene, užasno je bila stara, upravo je maturirala. I ja sam bio maturant, ali onaj mali. Završio sam osnovnu, a ona gimnaziju i već je veselo čavrljala o budućim studijama. Iskreno mi se obradovala, imaće, reče, društvo po Bariju, jer je majka ne može pratiti, ne može je stizati i čekati. Odlično, odgovorih, i meni treba neko da pomogne u trgovini, tata nije baš previše voljan. Moram dobru robu kupiti, ljeto se primiče, sezona, strankinje, moram dobre farmerice i majice naći. Prave, talijanske.

Roditelji, čim smo prispjeli na onu tamo obalu, krenuše da traže kakvu kafanu, restoran, da se udobno uvale i zasjednu, a mi se, ona i ja, s nestrpljenjem bacismo u veliku, dugo željenu avanturu. Uletjesmo bezglavo u vrtlog očaravajućih reklama, predivnih izloga, svega novog, svega lijepog…  Falilo nam je očiju da svu tu raskoš odjednom pohvatamo.

Ona se divila svemu, začarana i zaluđena, divila se sebi zadivljenoj, ona se zadivljena potpuno predavala svakom izlogu i svakom ogledalu. I, ne sluteći, mojim očima, zaklanjajući mi najednom sve to trepteće blještavilo. Ja sam sad sve manje i sve nerazgovjetnije bilježio svijet oko sebe, brzo je zamirao sav okolni sjaj, dovoljna mi je postajala ona. Ona što je svakog časa čvrsto stiskala moju ruku, što mi je svako malo doticala rame, što sam joj osjećao uzbuđeni dah na licu. Ona što me nije primjećivala, a vukla me ulicama, od butika do butika, vodila me kao slijepca i stalno ponavljala da je ja, muško u tuđem svijetu, vodim i čuvam. Prepustio sam se potpuno njenom divljem, neobuzdanom mahnitanju. Jedva sam joj sustizao korak, kaskao za njom, klecao, stizao je. U svoj toj suludoj groznici kupovine što je tresla ona je bila predivna, bila je čudesna, plašila me, mamila… 

Probala je haljine. Čekao sam je pred kabinom, zakopčavao joj dugmad, podizao rajsferšluse, dodirivao kožu. Mirisala je drugačije, kao niko nikada do tada. Baršun  njene lako oznojene kože, bjelina grudi što ih je njena pomama svako malo izlagala mojim očima, mazni pogled što ga samo ogledalu nudi… Pomagao sam joj da zakopča farmerice,  dodirivao joj trbuh, pupak-školjku, rub bijelih gaćica… Bože, ”ko to u meni bere kajsije još nedozrele?”

Birala je kupaći kostim, neću zaboraviti, ljeto je bilo na pragu. Tražila je, i sad gledam, crveno-bijeli, mali, dvodjelni, na vezice. Takav je tražila, a kroz ruke i preko svog tijela preturila desetak drugih. Izašla bi iz kabine, razgrnula zavjesu i pogledom me pitala: kako mi stoji?

Stoji, stoji, mucao sam suvih usta, kostim ti predivno stoji, ja stojim, sve mi stoji… Srce mi, srećom – jer ko bi sad ovu priču pričao – ipak nije stalo. 

Nije više ni zatvarala vrata od kabina, dovoljno je bilo što ja tu stražarim, što je čuvam, što je svojim tanušnim tijelom, kao, štitim od napadnih i napaljenih Talijančića. A ko je mene  štitio od mene samog, od vatre što mi je izbijala na usta, oči i uši, ko je mene htio gasiti, ko je i pomislio da me treba spasavati?

Ona se smijala, ona se oduševljavala, na se lebdjela, ona je uživala. Nije me se stidjela, nije za me marila, besramno se otkrivala i pokazivala. Bio sam joj mali bratić, valjda. Ma, nisam ja bio ni brat, jer uopšte za nju nisam ni bio dječak –  bio sam sestra!

Zadovoljna kupovinom, obgrlila me rukama prepunim kesa i poljubila u užareni obraz. Upio sam zauvijek njen blago istureni očnjak, rupicu na bradi, dojku što me bradavicom dotakla. 

Malo pred povratak kupio sam farmerice, bez probe, prve koje sam našao. Imale su patente na džepovima pozadi i bile su mi dva broja veće. Tri put ih je trebalo podvrnuti i dobro kaišem stegnuti da ne spadaju. Naziv „Pick-nick“ zasmijavao je moje društvo još dugo vremena, jer ih je ‚pick’ nepogrješivo i bez dileme podsjećao upravo na ono što im se s pameti ionako nije micalo. 

Ugrabio sam da kupim taj džins, trefilo je usput, a ni potražio nisam ni majicu, ni košulju. A, kad sad pomislim: i što bi mi? Koja bi to majica ili košulja trajala ovoliko?

Prvoga tjedna mjeseca listopada natmurilo se pa zacrnilo svo nebo. Potom su se prolomili praskovi, kakvih kao da čitavu vječnost već nije bilo, djeca su izbezumljena vrištala, ratni heroji u suzama su zatiskivali uši, ne mogavši skriti paniku pred ženama, koje su mirno plesale po stanovima, zatvarale prozore na kojima su još uvijek razbijena stakla, kupile su rublje s balkona i govorile kiša, kiša, nemoj se plašiti dušo, to je samo kiša! A onda je sa svih strana puhnuo neki vjetar, oluja se digla kakvu grad ne pamti i kakve nije bilo svih prethodnih sedam godina rata, ljudi su pali po podovima svojih kuća, rušili su se na ulicama, hvatali se za rešetke na kanalizacijskim odvodima da ih ne ponese vjetar tko zna gdje. Na vjetru grad se počeo uzdizati u nebo, otrgnuo se od obala rijeke, koja je u tjednima prividnog mira ponovo potekla kao obična gradska rijeka, onakva kakva je bila stoljećima prije ove opsade, i zaplovio je nebom, malo na jednu, malo na drugu stranu. Oluja je naš grad raznosila nebom, pa smo najednom dolje ispod vidjeli druge dijelove naše spaljene zemlje, vidjeli smo nepregledne planine na sjeveru, more u daljini na jugu, i vidjeli smo neprijateljsku zemlju i njezin glavni grad, široke avenije niz koje smo nekad davno išli, i u međuvremenu smo ih zaboravili, vidjeli smo neprijateljske ljude, koji najednom više nisu bili neprijateljski, nego su to obični ljudi, majke upiru prstom u nebo, pokazuju djeci prema nama, a djeca se smiju i mašu nam, kao što bi mahala noćnom vlaku, pa tako i nama dođe da domahnemo neprijateljskoj djeci, da dobacimo nešto njihovim neprijateljskim majkama, naši ratni heroji miču šake s ušiju, najednom ih je sram, pa šire ruke, tobože htjeli su grliti nekoga.

Uto kao da već prolazi prva jesenja oluja, a iz vinskog podruma istrčava gradski mornar, pijanica, u prugastoj modro-bijeloj majici, nosi u naručju sidro, razmotava se za njim konop, i sidro baca dolje duboko. Tad prestaje padati kiša, opet je vedro, vraća se miholjsko ljeto, a vječno pijani gradski mornar mrmlja sebi u bradu: oprostite ljudi, oprostite građani, ja sam kriv, moja je odgovornost, oprostite… I vraća se u onaj svoj podrum, u konobu iz koje ne izbija od prvoga dana prividnog mira. 

“Đe ti je stari, nema ga već danima u kafani?” pita profesor učenika u mom razredu u sred časa. “Reci mu da je papučar.”

A u toj sam profesorovoj kafani ja već bio stotinu puta.

Nedjeljno je prijepodne, očevi rođaci iz drugog mjesta došli da nas posjete, nenajavljeno. On je izašao jutros, znamo gdje je. Mama me šalje u kafanu po njega. Ulazim unutra kroz kafansku baštu. Dočekuje me poznati miris duhana i znoja. Prilazim stolu, probijam se kroz oblake dima. Neki od kartaroša me znaju. Govore starom: “Uh, mašala momčine, jes’ porast’o, neš mu još malo moći pera odbiti.“ Ja ga zovem kući, kažem došli gosti, on veli: “Eto me odmah, samo da završim partiju.“

Popila se kafa, mama napravila ručak, nema ga. Čekamo, sjedamo za sto, jedemo, nema ga još. Mama melje drugu kafu, šalje me opet po njega, kaže: “Ovaj put ga sačekaj.“

Ja opet unutra, zovem ga, veli: “Sad ću ja, eto me odmah“ i nastavlja igrati. Neki za stolom mi se osmjehuju, neki me i ne primjećuju. Zagledani u karte glasno usrkuju dim, vrh cigare se pretvara u svjetlaca, vuku punim plućima kao da će im duhan otvoriti tajni pretinac u mozgu u kojem je skriven sljedeći potez. Za susjednim stolom jedan traži cigaretu. Drugi kaže:

“Nemam.“

“Kako nemaš? Eto ti puna kutija na stolu? “

“Fino, nemam.“

“Nemaš il’ ne daš.“

“Ne dam.”

“Kako bolan? Ja ti cijelu heftu dajem cigare, svaku noć ih tražiš od mene.”

“Ko te ’ebe kad si budala.”

Tamo u ćošku jedan sjedi sam za stolom. Znam ga iz čaršije, stariji, uvijek u odijelu, na vratu kravata, na glavi šešir. Takvo mu je i društvo. Korzom hodaju polako sa rukama na leđima. Sad je bez društva, šešir mu na naslonjaču susjedne stolice, pred njim čokančić i malo meze. Pjeva:

“Kradem ti se u večeri
u večeri pod pendžere
da ti bacim struk zumbula
nek ti cvijetak prozbori
koliko te silno ljubim
Aman, mrijem, dušo, za tobom…“

Kad zapjeva, žamor zamre. Stari tek tada primjećuje da sam još u kafani: “Ah, ti si još tu. Haj ti kući, ne moraš čekati, eto mene odmah. Ja se zadrž’o, al’ eto me sad.”

Ja kući, tamo se svi unezgodili. Još malo pa gosti ustaju, kažu moraju kući, sutra je radni dan. Mama ih blago i nevoljko zadržava:

“Nemojte još, sjedite još malo.”

“Moramo ići, stvarno, valja na pos’o sutra.”

“Dođite.”

“Doći ćemo, dođite i vi.”

Njega niko više i ne spominje.

Prošlo je vremena ihahaj, gosti su se već sigurno i vratili kući, možda već i legli. I mi smo već odavno legli.

Čuje se zvuk ključa u bravi ulaznih vrata.

U spomen na Venu Taufera (19. 2. 1933. – 20. 5. 2023.)

     U devedeset i prvoj godini umro je Veno Taufer, slovenski pjesnik, esejist, prevoditelj i dramatik. Upoznali smo se davne 1970. godine, kad se iz Londona, gdje je nekoliko godina radio u jugoslavenskoj redakciji BBC-a, vratio u Sloveniju i ponovno se zaposlio na Slovenskom radiju kao urednik emisije „Literarni nokturno“. U nekoliko desetminutnih emisija objavio je nekoliko ciklusa mojih pjesama izvorno pisanih na slovenskom jeziku. Zavolio me kao buntovnog studenta teologije i pjesnika. Sjećam se kako mi je u kafiću ljubljanskog radija pričao da mu je pravo ime Venčeslav ili Vaclav, po češkom vladaru koji je imao u planu što dosljednije uvođenje kršćanstva i kršćanskih običaja u svoju zemlju. Pričao mi je o svom ocu, lijevo liberalnom aktivistu i istaknutom članu atletskog pokreta Sokol. Zbog njegovih političkih aktivnosti jugoslavenski konzervativni režim premjestio ga je u industrijsku dolinu slovenskog Posavlja, gdje su ga 1943. nacisti ubili kao jednog od vođa lokalnog partizanskog otpora. Veno se s preživjelim članovima obitelji 1944. preselio u Ljubljanu gdje je završio gimnaziju te studij povijesti i književne teorije. Kao urednik upoznao me s Francijem Zagoričnikom, tadašnjim urednikom studentske Tribune, s pjesnikom Danetom Zajcem, te proznim piscem Brankom Hofmanom.

     Naša pjesnička i prevodilačka suradnja nastavljena je 1977., kad je Veno sa suprugom Jasnom boravio u Beogradu na BITEF-u (Beogradskom internacionalnom teatarskom festivalu). Sjećam se da smo na mansardi nove zgrade blizu Kalemegdana više od tri sata razgovarali o predstavama, beogradskim urednicima, prevođenju i mom rukopisu Traganje za samim sobom koji sam ponudio redakciji Prosvete, a Veno je rekao da će me preporučiti uredniku Miodragu Pavloviću. 

     Po povratku u Ljubljanu Veno poslao mi je sljedeće pismo: „Prije svega želim Vas obavijestiti  da je Miodrag Pavlović potražio sve što ste napisali i objavili, sve pročitao i bio oduševljen, a posebno su ga oduševili Vaši dnevnički zapisi. Želi Vas što prije osobno upoznati. Drugo, sreo sam Vuka Krnjevića, novog urednika Književnosti koji mi reče da je voljan objaviti ciklus mojih pjesama u izvorniku i Vašem prijevodu. Bila bi to odlična stvar i za mene i za Vas, jer će svatko moći uočiti da ste zaista vrlo dobar prevodilac.“ Riječ je o ciklusu Ravnanje čavala. Preveo sam ga na srpski, što nije bilo nimalo lako, a posebno zadovoljstvo pričinjavalo mi je autorovo priznaje:  „Mislim da je prijevod vrlo uspješan. Imam svega nekoliko primjedbi s kojima ćete se sigurno složiti. Moram priznati da su prevedeni stihovi pjevni baš kao u izvorniku“.

     U povodu pjesnikove smrti s osobitim poštovanjem ponovno objavljujem taj ciklus obavljen  u beogradskom časopisu Književnost 1978. 

RAVNANJE ČAVALA

1

taj čavao beše zabijene taj
čavao beše savijen 

tom čavlu bilo je pretesno tom
čavlu bilo je pretvrdo

tako čavao probuši ceo tako
čavao u to je hteo

takav čavao ne dopušta takav
čavao i popušta

2

kud god čavao gurne nos kud god
čavao hoće skroz

kud god je čavao zarinut kud god
čavao je nasavinut

kud god čavao drži smelo kud god
čavao je i telo

kud god čavao zahvati kud god
čavao se zaustavi

kud god čavao zaiskri
zvezdano van proviri 

3

čavao krvari
čavao iz dlana

čavao viri
čavao kristovih rana

čavao pritiska
čavao iz dana u dan

čavao rđa
čavao pokopan

čavao popušta
čavao neizravnan

4

koji je prodoran koji
je čavao

koji je čvrst koji
je čavao

koji je tačan koji
je čavao

koji je suprotan koji
je čavao

koji se tako
ne izvadi baš lako

5

prah i svetlo i
papirnato perje paučine

udovi lutaka i
klonuo šal krnjage

trošno gnezdo
pod slomljenim točkom i

nagnut sto sav iz brokata
iz praznog okvira siktaj zlata

u klupčetu u prah sasuto svetlo
zgušena krv i ti

6

izabran kada udaran zašto
isteran kada oslobođen zašto

poravnan kada iskrivljen zašto
izgubljen kada popustljiv zašto

zaboravljen kada odan zašto
sam kada ukovan zašto

sikćeš kada otkriven nekad
proklet kada prepreden nekad

kad plen za vrat stisnut držiš
kada gledaš u svet nem 

7

odlazi potom kroz dan kad
ima svoj glas

ode sav potom u bezdan kad
ima svoj obraz

nestane potom u crnu rupu kad
ima svoj čas

iz ruda potom ispod i iznad kad
ima svoj kras

upražnjava svetlo tamom kad vrti
i učavljava se potom

8

u gradu na oblacima tu i tamo
u potkovanim koracima tu i tamo

u kosti i koži tu i tamo
u stropovima ili bokovima tu i tamo

kroz zemlju ili vodu sada i pre
na točkovima ili na nebesima sada i pre

sa anđelima na iglici zvezdan u noći
morem po glavici uplakan u rosi

9

on je pravi bilo kada
on dobija po glavi bilo kada

ne zaustavi se bilo kada
s onu stranu zada ranu bilo kada

zaškripi na dnu bilo kada
obavije se tamom bilo kada

što dalje to promuklije bilo kada
poslednji će put da bije bilo kada

     Od te objave prošlo je više od tri desetljeća kako se nismo vidjeli. Susreli smo se ponovno u Rogaškoj Slatini, kamo je Veno došao kao predsjednik Društva slovenskih književnika da podijeli Stritarovu nagradu. U kavani Central razgovarali smo o mogućnosti da zajedno pripremimo knjigu njegovih izabranih pjesama te se javimo na natječaj Tradukija za prijevod na hrvatski. 

     U nedjelju 18. kolovoza 2013. vlakom sam otputovao u Ljubljanu na prevodilački seminar. Dva sata proveo sam s Venom u njegovu stanu na sedmom ili osmom katu nebodera na Ilirskoj cesti. Dočekao me nasmijan u društvu svog kućnog ljubimca, lajava crnog psetanceta, ponudio me cedevitom s izvornom pitkom vodom i veselo mi sugerirao naslove pjesama, eseja i osvrta za njegova izabrana djela.

     Nažalost, ništa od izabranih djela, ali sam iz njegove zbirke Pismo v steklenici (Pismo u boci), objavljene 2006. u ediciji Nove revije, zbirka Samorog, objavio pet pjesama u knjizi Ovdje i sada, panorami novijeg slovenskog pjesništva koju smo svečano promovirali na Danu otvorenih vrata Društva slovenskih pisateljev u Ljubljani početkom veljače 2017.

Hvala i slava mom dragom uredniku i velikom pjesniku Venu Tauferu!  

Božidar BREZINŠČAK BAGOLA

Hum na Sutli, 23. 5. 2023. 

Samantha Smith i Jurij Vladimirovič: posljednja mirotvorna romansa iz Hladnoga rata

Podrijetlo Jurija Vladimiroviča umnogome je proturječno, ispunjeno lažnim pripovijestima i protupripovijestima, fantomskim rođacima, novozavjetnim apokrifima, legendama o žrtvi, o siromaštvu, o savršenoj klasnoj pripadnosti, kao što je to bio čest slučaj u njegovu naraštaju, među milijunima sovjetskih žena i muškaraca, koji su sve činili da svoju porodičnu povijest, svoju rasu i klasu, prilagode potrebama revolucije, te da prošlost, nužno kaotičnu, dezorganiziranu i neispravnu, usklade i upjevaju sa svijetlom budućnošću komunizma. Ustvari, Jurij Vladimirovič sve je učinio da ne bude sumnjiv. Zato je i preživio, te se uspeo na položaj s kojega će provjeravati druge. Kada je 1967. postao šef KGB-a, ili jedanaest godina ranije, kada je 1956. u ulozi sovjetskog ambasadora u Madžarskoj najprije zagovarao, a zatim i suorganizirao i nadgledao vojnu intervenciju u toj zemlji, Jurij Vladimirovič nije više morao strahovati da bi se neki pretjerano revnosni policajac ili partijski činovnik mogao pozabaviti njegovim podrijetlom, te svim proturječnostima koje su proizlazile iz njegovih izvještaja o sebi, autobiografskih bilješki koje je sastavljao za internu upotrebu, pismenih i usmenih izjava u kojima je tvrdio čas jedno čas drugo… Ne samo da je tada postao dovoljno moćan da se nije moglo tek tako vršljati po njegovome dosjeu, nego su sve te od jada, nevolje i straha nastale proturječnosti mogle biti protumačene kao nešto što prirodno pripada životopisu nekoga tko upravlja vidljivim i nevidljivim svijetom uhođenja i nadziranja, špijunaže i kontrašpijunaže.

U njegovim biografijama piše da je sin željezničara, i da je vjerojatno rođen 15. lipnja 1914, u Stavropoljskoj guberniji. S dvadeset i pet postaje član Partije, a od 1940. prvi je sekretar Komsomola u Karelo-Finskoj Sovjetskoj Socijalističkoj Republici, dijelom formiranoj na okupiranom teritoriju u sovjetsko-finskom ratu, započetom 1939. Jurij Vladimirovič bavit će se najkrvavijim od svih poslova u dvadesetom stoljeću: definiranjem identiteta vojno zaposjednutih krajeva i prerađivanjem njihove prošlosti u skladu s onim što se očekivalo od budućnosti. Ono što je radio sa svojom biografijom, Jurij Vladimirovič radio je i s Karelijom. Prije nego što je stekao pravo na prepravljanje svoga podrijetla, najmanje je triput, tokom tridesetih godina, pred različitim komisijama mogao objašnjavati proturječnosti u biografiji.

Istraga o tome tko je, zapravo, bio Jurij Vladimirovič, odakle je bio, što su mu bili roditelji, nakon njegove će smrti okupirati brojne istraživače. Na kraju, od svega što je u životu radio, to će još biti jedino važno. A morao je raditi svašta. Uza sve druge partijske i države dužnosti, šef KGB-a bio je sve do svibnja 1982. Tad podnosi ostavku, možda zbog bolesti, možda zato što su mu već bile najavljene druge dužnosti, a možda i zbog jednog, i zbog drugog. Dva dana nakon smrti Leonida Iljiča Brežnjeva, a on je umro u srijedu 10. studenog 1982, već u petak, dakle, Jurij Vladimirovič Andropov postaje generalni sekretar Komunističke partije SSSR-a, neprikosnoveni vođa države i Partije. Kao da je sve u životu činio da preudesi svoje podrijetlo, čim se uspeo na sam vrh, kao da su mu popustile sve životne energije.

Pravo mu je ime, navodno, Grigorij. Iz židovske je obitelji, koja u Carstvo stiže baš u nedoba, pred velike pogrome. Stradali su 1910, što će obilježiti rano djetinjstvo dječaka koji se tek trebao roditi. Prema drugoj, pak, teoriji, još fantastičnijoj, koja nalazi podlogu i u dokumentima iz službenih arhiva, ali arhive se, kao što znamo, lako prilagodi potrebama epohe i smjeru kojim se kreću i orljaju povijesne i sudbinske neumitnosti, Jurij Vladimirovič rodio se u svili i kadifi, usred bogate moskovske židovske obitelji Flekenštajn. Što je istina? Vjerojatno ono što upravlja čovjekom za njegova života. Sve poslije su epitafi, mistifikacije, naknadna dopisivanja. I uzaludna nastojanja da se u svemu pronađu neki red, smisao i logika.

Čarolija kalendara postoji samo u prošlosti. Dramaturgija jedne godine, kao i dramaturgija čovjekova života, uspostavlja se naknadno. Tako ćemo naknadno saznati da se vladavina Jurija Vladimiroviča Andropova drugom najmoćnijom zemljom svijeta, koja 1983. u odnosu na prvu najmoćniju zemlju svijeta još uvijek funkcionira kao fotografski negativ prema svjetlu na fotografiji, kao savršeni antagonist, antipod, ali i dvojnik, odvila između petka 12. studenog 1982. i četvrtka, 9. veljače 1984. Jurij Vladimirovič u tom se vremenu nastojao miriti sa svijetom, ali mu nitko nije vjerovao, htio se sastati s američkim predsjednikom, ali on je bio pri vrhuncima svoje ratobornosti, započinjao je ratove zvijezda, a suparnički je imperij proglasio “carstvom zla”, i nije mu na um padalo da se miri. Umjesto da se u ime detanta i svjetskog mira sporazumijeva s komunistima, Ronald Reagan u veljači 1983. krenuo je u aktivno rušenje komunizma. Nije on toga, vjerojatno, bio svjestan dok je držao svoj čuveni govor, ali se morao neko vrijeme ponašati u skladu s onim što je u tom govoru rekao. Pritom, Reagan, kao ni bilo koji drugi čovjek, nije znao koliko ima vremena na raspolaganju. Ni on, ni njegov neočekivani suparnik Jurij Vladimirovič. Nikada se nije s njime sreo, niti je o njemu išta novo saznao. Osim da je Jurij Vladimirovič bio najdugovječniji šef KGB-a, da je poveo okupaciju Madžarske 1956, da ima krvave ruke iz Karelije, gdje je na položaju prvog komsomolca ostao sve do 1944, i da se, zapravo, ne zna tko je taj čovjek bio prije nego što je postao ovo što jest. Ne zna se čije je Jurij Vladimirovič bio dijete. Je li Ronald Reagan mogao osjetiti svu dramu te činjenice? Teško je reći, teško je išta znati o emocionalnim i saznajnim ograničenjima drugih ljudi. O sebi se zna, ali se nerado govori. Premda je bio na čelu jednoga od dva najmoćnija imperija u cjelokupnoj ljudskoj povijesti, onoj koja je prošla i onoj koja će prije kraja čovjekova svijeta tek proći, premda je, za razliku od imperatora iz prethodnih stoljeća, bio toliko moćan da je mogao uništiti svijet na kojemu se stvorio, i skupa s njim svoje carstvo i sebe, Jurij Vladimirovič bio je jedan od onih najubogijih ljudi, kakvih ima među beskućnicima velikih gradova, a barem po jedan uvijek je i u svakom selu, o kojima se pouzdano ništa ne zna, kako su se zvali ni čiji su bili, osim što se zna da su bili ljudi.

Samantha Smith rodila se u gradiću Houltonu, u državi Maine, na krajnjem sjeveroistoku Sjedinjenih Američkih Država. Po završenom drugom razredu osnovne s roditeljima se seli u još manji gradić, zvučnoga imena Manchester. U studenom 1982, kada je Jurij Vladimirovič postao vođa Sovjetskog Saveza, Samantha je bila desetogodišnjakinja. Otac joj je na Sveučilištu Maine u Augusti predavao književnost, majka joj je radila kao socijalna radnica, a Samantha je, dobra starmala djevojčica, pisala i slala pisma slavnim osobama. Naravno da nije pisala pjevačkim zvijezdama, glumcima ni sportašima, kao što su to, možda, činile njezine vršnjakinje. Ona je pisala svjetskim vladarima, prostodušno im govoreći što misli o njihovoj vladavini. Bila je zrela, velika djevojčica, ponosna jer su roditelji mogli imati povjerenja u nju, i bila je djevojčica nekoga kasnog doba u dvadesetom stoljeću, koje će uslijediti nakon što su hipici odrasli, a šezdesetosmaški ideali propali. Do zabačene državice Maine, čiji su domoroci baštinili bogatu i vrlo tajanstvenu kulturu, a europski su je pioniri naseljavali već početkom sedamnaestog stoljeća, pa su onda umirali za strašnih sjevernjačkih zima, do Mainea, dakle, i do desetogodišnjakinja u Maineu, nisu još stigle vijesti o punk-rocku i novoj kontrakulturnoj pobuni, ustvari nikada do Mainea neće o tome stići glas, tako da je Samantha rasla kao mala konzervativka. Uostalom, konzervativne su sve starmale djevojčice, kao i svi starmali dječaci. Pobuna je uvijek znak nezrelosti. Komunistički revolucionari bili su djeca.

I tako je Samantha najprije napisala pismo engleskoj kraljici Elizabeti, u kojemu je izrazila divljenje za njezinu vladavinu. Maine je na samoj granici Kanade, i možda je Samantha čeznula da postane Kanađanka, i da se tako podčini britanskoj Kruni. Ako je tako bilo, bili su to samo dječji snovi, po kojima se 1983. još uvijek jasno razlikuju djevojčice od dječaka. Pogotovo u dubokim provincijama čovječanstva, kakva je Manchester u državi Maine, i kakva će biti Houlton, sve dok svijet ne postane svjestan toga da se u Houltonu rodila Samantha Smith.

Na naslovnici Timea za 22. studenoga 1982. našao se Jurij Vladimirovič Andropov. Lice tog čovjeka djelovalo je zlokobno, ako se gledalo okom zapadnog čovjeka. Više je razloga, od kojih, možda, najvažniji nije bio taj što je Zapad bio u neobjavljenom ratu s njegovim imperijem, ratu koji se, uglavnom, nije vodio oružjem i u kojem se nije prolijevala krv, ali koji se u doživljaju publike nije razlikovao od bilo kojeg drugog rata. Možda je važnije bilo to što lice Jurija Vladimiroviča nije bilo lice iz našega svijeta, njegov je izraz bio tuđ, kao što je tuđ bio način na koji se Jurij Vladimirovič češlja. Sve je na toj glavi bilo iz nekoga drugog svijeta, a takvo je bilo i osvjetljenje pri fotografiranju, takav je bio i film u fotografskoj kameri, koja je Jurija Vladimiroviča snimila za naslovnicu Timea. Ustvari, kamera ga je snimila za potrebe službene sovjetske propagande, pa je tek posredno slika završila u Timeu, ali svejedno. Lice sa slike bilo je zlokobno lice neprijatelja, čovjeka iz strane zemlje, koju sunce osvjetljava na način koji je drukčiji od načina na koji sunce osvjetljava sve zemlje slobodnog svijeta.

“Dobro”, mudro se zapitala Samantha Smith, u kuhinjskom razgovoru s majkom, “ako se ljudi toliko već plaše ovoga čovjeka, zašto mu netko ne napiše pismo, i zašto ga ne pita želi li on taj rat, ili ne želi?” Majka njezina, rekli smo socijalna radnica, možda s profesionalno deformiranim razumijevanjem ljudske prirode, dobrohotna svakako prema svojoj kćeri, te pomalo izvan stvarnosti kao i ona, odgovara joj da bi to svakako mogla biti dobra ideja. I onda Samantha Smith piše svoje pismo Juriju Vladimiroviču.

Poštovani gospodine Andropov, započela je, moje ime je to i to, deset mi je godina, čestitam Vam na novom poslu! U nekoliko riječi iscrpila je sve zahtjeve forme, epistolarne i općeljudske, uključujući i onu koju ispunjava dijete u obraćanju odraslome, pa je odmah u sljedećoj rečenici izrekla da se plaši nuklearnog rata, i upitala je Jurija Vladimiroviča hoće li on biti za rat, ili će biti protiv rata? Ako će biti protiv rata, što će učiniti, upitala je Samantha Smith, da tog rata i ne bude, pa se malo povukla, rekavši da na to pitanje ne mora odgovoriti. Iz njene perspektive, možda, to pitanje svojevrsno je zadiranje u intimnu vladara. Ili u ono što se naziva državnom tajnom. Uostalom, tko je ona, pa da joj Jurij Vladimirovič odgovori što će učiniti da ne bude rata? Zašto želite osvojiti svijet?, upitala ga je zatim, ne osjećajući da bi to pitanje, možda, po njega moglo biti uvredljivo nakon što mu je dala za pravo da je, možda, i sam protiv rata, i nakon što mu je pružila priliku da u intimi zadrži svoj budući antiratni angažman. Samantha Smith, starmala djevojčica, nije svjesna tog lukavstva, koje se stječe odrastanjem, da ljudima ne smiješ pružiti priliku da osjete kako ih za nešto sumnjičiš, i ne vjeruješ im ono što su ti upravo rekli. Ili, još gore, ono što još nisu ni imali priliku da ti kažu. “Bog je stvorio svijet”, upravo je te riječi napisala Juriju Vladimiroviču, “da ga dijelimo jedni s drugima i da se zajednički brinemo o njemu”. Nije smisao u tome, rekla mu je, da jedni posjeduju sve, a drugi da nemaju ništa. Zamolila ga je još da postupi onako kako bi to želio sam Bog, dok je stvarao svijet, pa da svi ljudi budu sretni.

Je li Samantha Smith majci i ocu pokazala to pismo prije nego što ga je poslala u Moskvu? Ako je to učinila, a možda doista jest, onda ni jednoj socijalnoj radnici, ni profesoru književnosti iz Mainea, nije bilo jasno kako nema smisla čovjeku koji predstavlja imperij u čijem je temelju nevjerovanje da je ovaj svijet od Boga stvoren pisati o tome što je Bog mislio dok je stvarao svijet, a još manje bi bilo razložno govoriti mu da će svi ljudi biti sretni ako se on ponese u skladu sa željama Božjim i nakanama u trenucima stvaranja svijeta. Ako je Samantha Smith pokazala pismo svojim roditeljima, tada su i to dvoje odraslih ljudi naivni poput svoga djeteta. Naivni odrasli ljudi naivni su poput djece. U dvadesetom stoljeću dosegnuti su neki od povijesnih vrhunaca naivnosti i okrutnosti odraslih: komunizam, nacional-socijalizam, fašizam, falangizam i klerofašizam… Je li liberalna demokracija također jedan od oblika djetinje naivnosti u odraslih ljudi? Na to pitanje nemoguće je još uvijek odgovoriti.

Kada je pismo stiglo u Moskvu, jesu li u Moskvi vjerovali da ga je doista napisala desetogodišnja Samantha Smith? Vjerojatno su provjerili postoji li u gradiću – ili bi to, ipak, bilo tek nešto veće selo – Manchesteru, u američkoj saveznoj državi Maine, desetogodišnjakinja s tim imenom. I vjerojatno su uspjeli doći do informacije o djevojčici i njezinim roditeljima. Ali to nije bio razlog vjerovanju da je ona napisala pismo Juriju Vladimiroviču. Nešto im je, međutim, u tom pismu bilo zanimljivo. I sasvim je sigurno da su ga na kraju i pokazali onome na koga je bilo naslovljeno. Što je tada rekao dugogodišnji šef KGB-a, za čijeg su mandata pokrenuti tenkovi na Čehoslovačku, uhićeni su, zatvarani i maltretirani mnogi znani i neznani disidenti (mogu li disidenti biti neznani?), a SSSR je, relativno uspješno, vodio špijunski i obavještajni rat s Amerikom? I kako se osjećao Jurij Vladimirovič, čovjek bez identiteta, tojest čovjek čiji je identitet na takav način bio komponiran da je njegov nositelj morao postati vođa cijeloga imperija da bi napokon, konačno i neopozivo, svoj stvarni identitet zamijenio identitetom koji će moći da podnese njegova duša, te s kojim će potpuno zaštićena biti njegova egzistencija, kada je pred sobom, u tom pismu, prepoznao nešto tako neporecivo naivno i budalasto da se moglo učiniti da je čak i autentično? Nijedna obavještajna služba na svijetu nije u stanju krivotvoriti sliku svijeta naivnog djeteta, iz čije životne dramaturgije vrlo rano će biti jasno da nikada neće odrasti.

Pravda, službeno glasilo Komunističke partije Sovjetskog Saveza, koje 1983. još uvijek odražava misli, raspoloženja i osjećaje imperija, objavila je pismo desetogodišnje djevojčice iz savezne američke države Maine. Međutim, Samantha nije dobila tražene odgovore. Tada ona piše sljedeće svoje pismo, naslovljeno na Anatolija Fjodoroviča Dobrinjina, sovjetskog ambasadora u Washingtonu. On će biti treće lice u ovoj neobičnoj, četrdesetak godina kasnije već teško shvatljivoj epistolarnoj epopeji, u kojoj će sudjelovati uz djevojčicu iz Mainea, u čijem životopisu nema nikakvih tajni, i šezdesetdevetogodišnjeg ruskog imperatora, čiji je životopis sveden na neke uznemirujuće dužnosti koje je prethodno obavljao. 

Anatolij Fjodorovič ambasador u Washingtonu postao je još 4. siječnja 1962, za vrijeme vladavine Nikite Hruščova, kada je američki predsjednik bio John Kennedy, nakon čega su se izmijenili predsjednici Johnson, Nixon, Ford i Carter, da bi na kraju stigao i Ronald Reagan, a on je i dalje bio na istom položaju. Bio je savršen glasnik, koji je s jedne na drugu stranu prenosio informacije. Prenosio je glasove, ali je na jednak način prenosio i šutnju. I pritom, svojom osobom ni na koji način nije opterećivao svoj službeni položaj. Štoviše, čini se da je bio neka draga osoba, ili su ga barem američki dužnosnici tako doživljavali. Sprijateljio je s Henryjem Kissingerom, Nixonovim državnim tajnikom i Fordovim savjetnikom za nacionalnu sigurnost, s kojim je uvijek imao izravnu telefonsku vezu. Sastajali su se po nekoliko puta tjedno, ponekad nasamo, ali sve češće obiteljski, viđali su ih na večerama u javnosti. Ušli su, jedan drugome, duboko u porodičnu intimu, upoznavani su već vrlo stari roditelji, odlazilo se na zajednička ladanja, tako da će Anatolij Fjodorovič biti važan lik i u privatnim i u političkim Kissingerovim biografijama, koje se s jednakim interesom tiskaju i četrdesetak godina kasnije, pored ostaloga i zato što je svijet ostao u uvjerenju da su nas u neka doba Hladnoga rata Kissingerove veze s drugom stranom spasile od opće katastrofe. I nije više važno je li tako bilo, ili nije bilo tako, jer su uloge u toj velikoj pripovijesti raspoređene na način da dramaturški funkcioniraju. Važno je da tako i ostane.

U garaži State Departmenta Anatolij Fjodorovič godinama je imao svoje parkirno mjesto, na koje nije smio stati nitko drugi. Taj mu je privilegij Reagan ukinuo kratko nakon što je 1981. stupio na predsjedničku dužnost. Anatolija Fjodoroviča to, vjerojatno, nije intimno potreslo. Ali bilo je diplomatski i politički znak. Hladni rat prelazio je u novu fazu. Detant, koji je podrazumijevao da jedan imperij pretjerano ne uznemirava drugi imperij, prelazio je u fazu u kojoj će se Amerika osjetiti toliko snažnom da pređe u agresiju. Anatolij Fjodorovič nakon ožujka 1983, kada je Reagan njegovu zemlju proglasio Carstvom zla, nije više bio u prilici biti glasnik kremaljske šutnje. Svijet se naglo modernizirao. Svijet je u izvjesnom smislu i zaglupio. Dolazilo je vrijeme kad su nijanse prestajale biti važne, vrijeme u kojem se ironija više nije prepoznavala, a tišina i muk izgubili su svaki smisao u komunikaciji među ljudima i među carstvima. Istina, čak će i predsjednik Reagan nastaviti govoriti da mu je Anatolij Fjodorovič u ljudskom smislu veoma drag…

Nakon što mu je stiglo Samanthino pismo, Anatolij Fjodorovič informirao se o njezinom slučaju. Od savjetnika za štampu zatražio je dosje slučaja. Savjetnik, kao ni Anatolij Fjodorovič, nije imao pojma o čemu se ovdje radi, pa je kontaktirao Moskvu, i dobio je cjelovit odgovor. Uostalom, negdje u prostorijama veleposlanstva, u dokumentaciji, u arhivu, imali su taj broj Pravde, ili barem izrezak stranice s pismom američke djevojčice.

Draga Samantha, započinje Anatolij Fjodorovič s dragošću kakvu poslanik Carstva zla tog 26. travnja 1983. može iskazati samo jednoj djevojčici, jer se samo prema njoj, od svih podanika Carstva dobra, smije odnositi kao prema nedužnom biću; dakle, draga Samantha, započinje on, svjestan da će njegovo pismo pročitati cijela Amerika, i da to pismo, više nego ijedno pismo koje je za svoga beskrajnog ambasadorskog mandata uputio Amerikancima, nudi sliku, uljepšanu, retuširanu, marketinški upečatljivu sliku nekoga drugog Sovjetskog Saveza; draga Samantha, započinje Anatolij Fjodorovič, primio sam tvoje pismo, među tolikim drugim koja su mi u zadnje vrijeme stigla iz tvoje, kao i iz tolikih drugih zemalja svijeta, aludira Anatolij Fjodorovič na golem interes koji je pobudio novi sovjetski vođa i generalni sekretar Komunističke partije Sovjetskog Saveza. Pritom, on se služi hiperbolom, pomalo i bajkovitom hiperbolom, na koju ima pravo upravo zato što piše jednoj djevojčici, jer zašto bi se inače hvalio tolikim pismima, i zašto bi iznosio nešto što je očito pretjerivanje, vrlo vjerojatno i laž, u razgovorima među odraslima: da su mu pisali i iz tolikih drugih zemalja svijeta? Zašto bi itko iz neke druge zemlje pisao upravo njemu, sovjetskom ambasadoru u Washingtonu? Ali u ovom pismu figura djeluje ljupko: vidimo Anatolija Fjodoroviča, vedrog, uvijek dobro raspoloženog debeljka, izrazito dobrodušnog izraza lica, zatrpanog brdom pisama, koja bi htio pročitati, a zatim na sve njih i odgovoriti. Hiperbola je kao iz Disneyjevih cjelovečernjih crtanih filmova, koji su početkom osamdesetih već pomalo i demodirani, posvuda, osim u zemljama socijalizma, gdje su djeca još uvijek dovoljno nedužna da ih očara bajka o sto i jednom dalmatincu, ili o dječaku Mowgliju, koji je odrastao među vukovima. 

No, odmah zatim slijedi ono najbolje u pismu Anatolija Fjodoroviča: čini mi se po tvom pismu, draga Samantha, kaže on, da si ti jedna hrabra i poštena djevojka, kao Becky, prijateljica Toma Sawyera. Znaš, tu knjigu su čitali, i dobro je poznaju i vole djevojčice i dječaci u mojoj zemlji.

Becky Thatcher nije prijateljica Toma Sawyera, kako to Anatolij Fjodorovič govori. Ona je ljubav njegova života. I možda ljubav Tomova tvorca Marka Twaina. Becky nije lik u romanu, onakav kakvi su drugi Twainovi likovi, živi, aktivni, uvijek prisutni, Becky je Tomova opsesija i projekcija idealne ljubavi, pred kojom dječak ničice pada, kao što svaki čitatelj, bilo da je još dječak, ili je odavno odrastao, pada pred tom jednom, vazda neostvarenom, djetinjom ljubavlju, jedinoj koja će za života ostati od njega veća. Tomova Becky je, koliko se ovaj Twainov čitatelj sjeća, plavokosa djevojčica, s dvije pletenice, vrlo osjetljiva, plaha, ljubomorna, književna junakinja kroz koju je, ako se čitatelj dobro sebe sjeća, projicirao vlastita zaljubljivanja, u vrijeme dok je bio Tomovih godina, ili u vrijeme kad još uvijek s Twaina nije prešao na Salingera. I premda je 1983. godina kada je čitatelj ne samo u dobi, nego i u unutarnjoj fizionomiji Holdena Caulfielda, vjerojatno bi i tada mogao razumjeti zašto je Anatolij Fjodorovič Samanthu usporedio baš s Becky Thatcher, sam se u pismu pretvarajući u Toma Sawyera. Ili u glasnogovornika svih tih sovjetskih dječaka, koji su zaljubljeni u Becky. Tom gestom, pomalo šašavom, te sasvim neočekivanom, Anatolij Fjodorovič Dobrinjin odgovorio je na tada već mjesec i pol staru Reaganovu prispodobu o Carstvu zla. Odgovorio je vrlo uspješno, tako što je preuzeo ulogu koju su u neka ranija vremena igrali njegovi američki suparnici.

Ti pitaš hoće li izbiti nuklearni rat, vraća se na bit Samanthinih obraćanja, odmah nakon što ju je usporedio s Becky. I pitaš što mi radimo da rata ne bude. Malo je tako važnih pitanja, koja bi svaki misleći čovjek danas mogao postaviti, komplimentira Anatolij Fjodorovič Samanthu, pa kaže: “Odgovorit ću ti iskreno i ozbiljno.” Upravo tako joj govori, tako tih nekoliko riječi dužni smo staviti pod navodnike, kakvi obično razdvajaju povijest od fikcije, premda je fikcija najčešće istinitija od povijesti.

Da, draga Samantha, mi činimo upravo sve da ne bude rata, jer mi se dobro sjećamo što je rat. I u tom su sjećanju milijuni muškaraca, žena i djece, koje je poubijala nacistička Njemačka, težeći upravo za tim o čemu ti govoriš, za prevlašću nad cijelim svijetom i nad svim drugim ljudima i narodima. U tom ratu mi smo pobijedili, i to u zajednici sa Sjedinjenim Američkim Državama, tako da i danas želimo živjeti u miru, trgovati i surađivati sa svim našim susjedima na ovoj zemlji, a naročito sa Sjedinjenim Američkim Državama, naročito s tvojom zemljom, koja je tako velika i moćna. Naše dvije zemlje imaju to strašno nuklearno oružje, koje u trenutku može ubiti milijune ljudi. Toga smo svjesni, i ne želimo da to oružje ikada bude upotrijebljeno. Upravo je zato Sovjetski Savez pred cijelim svijetom obećao da nuklearno oružje neće upotrijebiti ni protiv jedne zemlje na svijetu. Tog obećanja moramo se držati. Želimo da prestane proizvodnja nuklearnog oružja, želimo da sve njegove zalihe budu uništene.

Tako je pisao Anatolij Fjodorovič, preuzevši ulogu Toma koji se zaljubio u Becky. Mi želimo da uzgajamo pšenicu, draga moja Samantha, mi želimo da izumljujemo, želimo da gradimo, da pišemo knjige, mi želimo da letimo u svemir. “Želimo mir za sebe i za sve narode planeta. Za našu djecu i za tebe, Samantha.”, upravo tako napisao je Anatolij Fjodorovič.

Pozivam te, ako te roditelji puste, da posjetiš našu zemlju. Najbolje bi bilo na ljeto. Pa da dođeš u pionirski kamp Artek, na Krimu, da se susretneš sa svojim vršnjacima, drugovima budućim, i da ti oni tačno kažu kako stvari stoje u Sovjetskom Savezu. Anatolij Fjodorovič na kraju je zahvalio Samanthi Smith na njenom pismu, i zaželio joj mnogo sreće u njenom “mladom životu”. (Ovo je naročito važno, jer mnogo je sreće u mladosti potrebno, premda se obično misli da su djeca besmrtna…)

U četvrtak 7. srpnja 1983. Samantha Smith je, zajedno s roditeljima, letjela u Moskvu. Jedan privatni događaj, nekoliko dječjih pisama ispisanih kemijskom olovkom po papiru, prilično ružnim Samanthinim rukopisom, i odaslanih zemaljskom poštom negdje pri samome kraju epistolarne ere, prerasli su u veliki američki spektakl. Ronald Reagan, pri samim vrhuncima svog militarizma, nije želio imati nikakve veze s novim sovjetskim vođom, niti je imao namjeru miriti se s prokazanim Carstvom zla, tako da svođenje sudbine svijeta i političkih odnosa između Amerike i Rusije na dječju diplomaciju možda i nije bilo najozbiljnija i najmudrija stvar sa stanovišta velike povijesti i čovjekove odgovornosti pred njom, ali je istovremeno bilo sasvim u skladu s američkom kulturom. Samantha Smith bila je kao lik iz Disneyjeve fikcije, izmišljena, domaštana, nacrtana, djevojčica iz Mainea istovremeno je, u očima svoji sunarodnika, bila izraz sveudiljnog i svemoćnog američkog spektakla, i one vječne američke moralne ispravnosti u odnosu na ostatak svijeta.

Samantha je putovala u pionirski kamp Artek. Odbila je, kažu po vlastitoj odluci, ideju da bude smještena kao povlašteni gost, nego je bila zajedno sa svojim sovjetskim drugovima, koji, međutim, nisu baš bili slučajno ili spontano odabirani. Tražila su se ona djeca koja će znati engleski jezik. Spavaonicu je dijelila s devet sovjetskih djevojčica, neke od njih će joj postati dobre prijateljice. U knjizi koju će kasnije napisati, ustvari možda je neće napisati baš ona, nego će je samo potpisati svojim imenom, spominjat će djevojčicu iz Lenjingrada Natašu Kaširinu. 

Kupali su se na krimskim plažama, pjevali, veselili se, a navečer razgovarali o ratu i miru. U Arteku Samantha Smith ostala je četiri nezaboravna dana i tri noći. Tada je snimljen niz čudesnih snimki, redom potpisanih od fotografa službene sovjetske agencije TASS. Sedamnaestogodišnjak, čijim sjećanjima u svojoj glavi četrdeset godina kasnije raspolaže autor ovih romanesknih manevara na temu 1983, fotografije Samanthe Smith gledao je u nekom od novinskih magazina koje je te godine kupovao, možda u zagrebačkom Startu, ili u Danasu, ili u beogradskoj Dugi, Intervjuu, manje vjerojatno u Ninu. Te su fotografije prikazivale svijet, koji je izdaleka mogao podsjećati na ceremonijale jugoslavenskih pionira, izviđača, mladih gorana, ali je u onome bitnom i suštinskom bio vrlo udaljen i pomalo zastrašujući. Sve je u toj navirućoj sovjetskoj radosti, u tom predadolescentskom i dječjem veselju, bilo smrtno ozbiljno, programirano i namješteno. Ta djeca ispunjavala su cjelinu obzora, od margine do margine, od ruba do ruba fotografije; ti pioniri, čije uniforme su bile definiranije od naših pionirskih uniformi, kao da nisu bili neka živa, egzistentna djeca, nego je svaki od njih bio samo djelić neke kolektivne pojave, nekoga bića sačinjenog od bezbroja malih bića. Strašno je bilo biti na toj fotografiji! Strašno je bilo razlikovati se! Ali najstrašnije od svega bilo je ne imati svijesti o tome da se razlikuješ od njih, tih svojih drugarica i drugova, i da nikada nećeš do kraja biti u stanju shvatiti smisao i sadržaj te razlike.

Trideset i devet, skoro i četrdeset godina kasnije, u Arteku, u bivšem pionirskom kampu, u tom reprezentativnom ljetovalištu budućih graditelja socijalizma, prema izvještajima agencije TASS, u listopadu 2022. u “ljetnim kampovima na Krimu” boravilo je 4500 djece ih Hersonske i Zaporiške oblasti. Na okupiranom ukrajinskom teritoriju “oporavljala” su se djeca s drugih okupiranih ukrajinskih teritorija, mimo volje svojih roditelja. Ako je o bilo čijoj volji, osim o volji okupatora, uopće i moguće govoriti. Prema TASS-u ta su djeca držana izvan djelovanja “specijalne vojne operacije”, pokrenute za “oslobođenje” Ukrajine i njezin povratak u okvire zajedničkoga i bratskog ruskog carstva i identiteta. U biti, Artek se četrdesetak godina nakon što je tu bila Samantha Smith pretvorio u dječji koncentracijski logor, u kojemu će mali Ukrajinci biti preobraženi u male Ruse. Velika je to i strašna ambicija svih okupatora u dvadesetom stoljeću, koja istovremeno podrazumijeva preobražaj djece, kao i preobražaj neke kolektivne prošlosti i povijesti. U tom smislu, ljudska se povijest ne razlikuje od djeteta. Lako će pristati na laž, ali se neće s njome do kraja stopiti.

Na konferenciji za štampu, na kojoj je bila glavni lik, Samantha Smith izjavljuje kako između nas i Sovjeta zapravo nema razlike. Mnoge je ganulo to otkriće, i u Sjedinjenim Američkim Državama i u Sovjetskom Savezu. Doista, jedan smo rod! Fraza je to koja se ponavlja iz rata u rat, kad god jedna ili druga zaraćena strana, a često i obje strane u isto vrijeme, osjete potrebu da naglase vlastito mirotvorstvo. To mirotvorstvo je, naravno, laž. Zato zaraćene države u mirotvorce uzdižu djecu, majke, svećenika, proroke, jurodive i rock pjevače.

Samantha i njezini roditelji na povratku u Ameriku, 22. srpnja, dočekani su s najvišim počastima. Cvijeće, crveni tepisi, govori puni ganuća! Razlike, zapravo, nije bilo u odnosu na atmosferu u Moskvi i na Krimu. No, na žalost, Samantha Smith nije se za puta u Sovjetski Savez srela s Jurijem Vladimirovičem Andropovom. Premda je to, navodno, bilo planirano, njihov je susret propao zbog neodgodivih obaveza sovjetskog vođe. Ali čuli su se telefonom. O čemu su i kako razgovarali, to nećemo saznati, premda bi taj razgovor čvrsto povezao ovu pripovijest.

Juriju Vladimiroviču možemo vjerovati da nije imao vremena. Bio je sve umorniji i sve bolesniji, imao je sve više obaveza, i bio je, na neki način, sam na svijetu. U nekom pomalo i neobičnom rasporedu uloga, koji je u politici uvijek nepredvidiv i krajnje neizvjestan, ponekad čak i nevjerojatan, Jurij Vladimirovič, najdugovječniji šef KGB-a, suorganizator dviju ruskih vojnih intervencija, one koju je nadgledao i provodio kao sovjetski ambasador u Budimpešti 1956, i one koju je s čela KGB-a priređivao u Pragu 1968, a vjerojatno i treće, koja je započela 24. prosinca 1979, sovjetskom vojnom operacijom u Afganistanu, nakon što se 1981. snažno usprotivio intervenciji u pobunjenoj Poljskoj, postao je najvažnije lice u reformističkoj struji unutar države i Partije. Kako je Jurij Vladimirovič postao reformist, i zašto je i kako njegov budući nasljednik Konstantin Černjenko, to možda i neće biti u vezi s njihovim privatnim uvjerenjima, nego s rasporedom na sceni, u velikoj predstavi, ili s romanesknom dramaturgijom, koja je tražila da upravo u dvanaestom poglavlju o 1983. Jurij Vladimirovič bude baš ovakav kakav u našoj pripovijesti jest. Ni povijest se, uostalom, drukčije ljudima ne prikazuje i ne piše. Ona također ovisi samo o scenskoj dinamici i o dramaturgiji teksta. Samo bijedni čovjekov život izvan je dinamike i dramaturgije. I to zato što će se i jedno, i drugo nad njim uspostaviti kada čovjek umre.

Mimo spektakla sa Samanthom Smith, koji će po Americi i svijetu biti nastavljen, pa će američka djevojčica putovati u Japan, i tamo se sastajati s japanskim premijerom, nakon čega će na televiziji intervjuirati američke predsjedničke kandidate, snimat će film, i sudjelovati u nizu spektakularnih priredbi, koje neće sve moći biti upamćene, Jurij Vladimirovič će u 1983. biti upamćen, i u našim novinama i na televizijama prisutan još samo s Aferom Pamuk, ili Aferom Cotton, kada je otkriveno da su vođe srednjoazijskih sovjetskih republika, naročito Uzbekistana i Tadžikistana, za svih godina Brežnjevljeve vladavine krivotvorili podatke o proizvodnji i zalihama pamuka. U toj grandioznoj korupcijskoj aferi sudjelovao je Brežnjevljev zet Jurij Čurbanov, koji je svojedobno napustio ženu i dvoje djeca, da bi oženio Galinu Leonidovnu. Tada je bio samo obični policajac, a brak ga je učinio prvim zamjenikom ministra unutarnjih poslova Sovjetskog Saveza i generalom. Način na koji su Jurij Čurbanov i Galinin brat Jurij Leonidovič bili uključeni u pamučnu korupciju i pljačku, nikad neće biti do kraja protumačen javnosti, ali su se, kao i u svakom velikom korupcijskom skandalu iz vremena socijalizma, na istoj strani našli državni i privatni interesi. Jurij Vladimirovič Andropov omogućio je i dopustio da Afera Pamuk stigne do javnosti i do suda, čime će, zapravo, u 1983. započeti proces, po kojemu će, godinama zatim, biti upamćena vladavina Mihaila Gorbačova, koji je, naravno, bio čovjek iz ekipe Jurija Vladimiroviča. (Na kraju, da Jurij Čurbanov nije samo epizodist u ovoj pripovijesti, zanimljivo bi bilo istaknuti da je godinama poslije bio u zatvoru, pa i 1990, kada je Galina Leonidovna, u času kada je Berlinski zid već pao, rušila su se carstva i mijenjali pogledi na svijet, zatražila rastavu, jer je ulazila u sljedeći svoj brak, s tridesetak godina mlađim muškarcem…)

Jurij Vladimirovič Andropov umire 9. veljače 1984. U službenom saopćenju piše da su mu otkazali bubrezi, ali ne saznajemo od koje je bolesti doista umro. Samantha Smith nastavlja igrati ulogu čuda od djeteta, glumi u filmovima i televizijskim serijama, postaje ikonična figura neke malo drukčije, antireganovske Amerike. U seriji “The Lime Street”, koja je prikazivana i na jugoslavenskim televizijama, odigrala je kćer Roberta Wagnera. Ali sve se to zbiva u vrijeme koje nas više ne zanima, jer je 1983. već bila istekla.

Avion Beechcraft 99 Harbor Airlinesa, na letu broj 1808, srušio se u deset sati navečer, dana 25. kolovoza 1985, pokraj piste aerodroma u Auburnu, država Maine. Poginulo je svih šest putnika i dvoje članova posade. Poginuli su Samantha Smith i njezin otac. Upravo su se vraćali iz Londona. Oko tisuću ljudi doći će na sprovod u Augustu. Među njima i Robert Wagner. Vladimir Kulagin, iz sovjetskog veleposlanstva u Washingtonu, pročitao je poruku sućuti Mihaila Gorbačova. Anatolij Fjodorovič Dobrinjin nije došao na sprovod, premda je još uvijek ambasador u Washingtonu. Imao je posla, ili je sahrana djevojčice pred kojom je kleknuo kao Tom pred Becky nadilazila vrlo delikatna mjerila njegova diplomatskog položaja. Šteta, jer čuvena je scena u kojoj je Tom Sawyer uspio s Becky izaći iz špilje u kojoj su se bili izgubili. Ona mu je bila zahvalna, možda je u tom strašnom trenutku bila u njega i zaljubljena.

Majka Samanthe Smith tužila je 1986. aviokompaniju zbog odgovornosti za smrt njezina djeteta. Tražila je pedeset milijuna dolara, ali je tri godine kasnije proces okončan izvansudskom nagodbom. Ne zna se cijena kojom je plaćen život Samanthe Smith.  

Tragedije – recimo, iznenadni i neshvatljivi pokolji ili poplave – imaju dva života: stvarni i medijski. Kad onaj prvi, stvarni mine, preseli se u mrak ništavila ili u srca preživjelih, ovaj drugi, medijski nastavlja se, i u našim svijestima postaje stvarniji od onog stvarnog, sve dok mediji mogu iscijediti ijednu kap krvi iz pokolja, ijednu kap vode iz poplave.

Mislim da o tome govori pjesma „Misteriozni goli čovjek“ kanadskog pjesnika Aldena Nowlana (1933.–1983.), iz istoimene njegove knjige objavljene 1969. godine.

Misteriozni goli čovjek viđen je, javljaju,
na Aveniji Cranston. Policija izvodi
uobičajenu predstavu s rotirkama i sirenama.
Skoro svi su vani, i ljudi koji se međusobno ne poznaju
________uzbuđeno razgovaraju
kao što čine tokom katastrofa kad je njihov angažman
________nebitan.
„Kako je izgledao?“, pita policajac.
„Ne znam“, kaže svjedok. „Bio je gol.“
Kruži glasina – ovo nije običan slučaj
nepriličnog pokazivanja, čovjek je viđen
desetak puta otkako ga je dostavljač primijetio, a sada
nebo se polako crveni i glasovi se
daleko čuju i djeca su
malo poludjela kao što to često biva u sumrak
i auti stižu
iz drugih dijelova grada.
A misteriozni goli čovjek
šulja se iza kontejnera za smeće ili leži na trbuhu
u nečijem vrtu
ili se možda čak skriva u krošnji drveta,
gdje vjetar iz luke
šiba njegovo golo tijelo,
i dosad je vjerojatno već završio
što god da je htio učiniti
i želio bi otići na spavanje
ili umrijeti
ili vinuti se u zrak kao Superman.

(Alden Nowlan, „The Mysterious Naked Man“, u: Alden Nowlan, Selected Poems, Toronto: House of Anansi Press, 2013., str. 56.)

Ukrajina 2022.: Pjesnički ljetopis rata, pripremila i prevela Alla Tatarenko, Hrvatski PEN centar, Zagreb 2023.

Jedna od prvih reakcija na rat jest da svi počinju pisati pjesme. Pišu ih pjesnici i pisci, ali pišu i oni koji nikad ranije nisu pisali. Čini im se da osjećaju nešto što nije osjetio nitko prije njih, i da iz tog jedinstvenog osjećaja svijeta nastaje nešto što, možda, ne može zaustaviti rat, ali što je, samo po sebi, najvažniji izvještaj o tom ratu. Svijet će se preobraziti čim pročita pjesmu koju upravo pišu.

Ne znam za prethodne ratove, ali upravo tako je bilo s ratom u Hrvatskoj. Tako je bilo i s ratom u Bosni i Hercegovini. Sam sam s tim osjećajem u proljeće 1992. pisao pjesme. Godinama zatim sastavljao sam knjigu “Ovdje živi Conan”, podnaslova “Mlada bosanska lirika 1992.-1996.”. I danas u tim pjesmama bosanskohercegovačkih, većinom sarajevskih tada mladih pjesnika prepoznajem ono uzbuđenje, onaj doživljaj svijeta. Ne mogu znati jesu li to ikad prepoznali čitatelji koji nisu doživjeli taj naš rat.

Nakon isteka šestog mjeseca rata u Ukrajini – jasnije Putinove agresije na tu zemlju, s ciljem njezina nestanka i potpune rusifikacije – Alla Tatarenko, profesorica iz Lavova, kroatistica i srbistica, sastavila je ovu knjigu, u kojoj su se našle pjesme uglavnom afirmiranih pjesnikinja i pjesnika mlađe generacije, pisaca različitih poetika i književnih utemeljenja, avangardista, rockera i songwritera, klasičnih poeta, uglavnom protagonista jedne velike i vrlo bogate književne i kulturne zajednice, koja je, poput one poljske, primjerice, sačuvala nešto od tradicionalne vjere u pjesništvo.

Ella Jeftušenko (1996.), recimo, pjevačica, pjesnikinja i prevoditeljica s francuskog i engleskog, u pjesmi “Petog dana rata” piše: “ruka povijesti okreće pješčani sat/ novu stranicu udžbenika/ i svijet naopačke”, pa onda piše: “i snijeg ponovo pada i kopni/ kao vojska neprijatelja na tvom teritoriju”, pa onda piše: “kalendar ne starta ni iz petog pokušaja/ dugo melje/ mačja šapa skida pješčani sat sa stola”. Između te dvije slike, između ruke povijesti koja naglavce izokrene svijet okrenuvši pješčani sat na stolu, i mačje šape koja ruši pješčani sat sa stola, razvila je vrlo jednostavna pjesma – pročitat ćete je cijelu, čim nabavite ovu knjigu – u kojoj je bez imalo sentimentalnih prenemaganja, pozivanja na tu vječnu tradiciju loše patriotske i socrealističke poezije o ratu, na strašan i mekan način ispripovijedana pjesma. Ta pjesma je džez, ta pjesma je slobodna forma jednoga visokokultiviranog glazbenog i književnog svijeta, koji, čitajući Ellu Jeftušenko, gotovo da sam u stanju prizvati u svoj svijet iz proljeća 1992. Skoro da smo vršnjaci, ona i ja, i vršnjački je naš rat. Samo što je Ellin Kijev mnogo veći, i strašnija je – ako sam to u stanju zamisliti! – neprijateljska prijetnja Ellinoj zemlji. (Vrhunac prostaštva govoriti je da mi znamo kako je Ukrajini, jer mi smo nešto doživjeli… Nitko ništa nije doživio, jer se svakome sve zbiva po prvi put. Pozivanje na vlastito iskustvo pokušaj je parazitiranja na tuđoj nesreći. Ali, avaj, kad se ovaj tekst, kao i toliki drugi tekstovi u ovoj knjizi čita putem književnog, i putem životnog iskustva. Ali ne čitaju li sve svi tekstovi upravo tako?)

Oleg Kocarev (1981.), pjesnik, novinar, istraživač i antologičar ukrajinske avangarde, do ruske provale živio je u Buči, onoj Buči, autor je pjesme “Neopravdani izostanak iz skloništa”, čije prvo pjevanje doista pripada poetici pojedinih pjesnika iz 1992, recimo Marka Čejovića. Ovako ide: “spuštamo se trčeći s petog kata/ ja i petogodišnja kćerka/ i na tren postaje smiješno:/ naše noge mlataraju u zraku/ istinski dodirujemo/ samo jedno drugo/ kozmonauti,/ kocmonauti”. I onda, već u drugom pjevanju, ovako: “počinješ neopravdano izostajati/ iz skloništa/ kao gimnazijalac”. Ništa ne treba izmišljati. Samo treba zapisivati, oslobođeno od svake obaveze prema svijetu, onako kako se pjesma slaže sama od sebe, mimo razuma i logike, u vedrini, vedrini, vedrini…Unutarnjoj vedrini svijeta pod uzbunom, kada svi ponovo bivamo djece. Kozmonauti, kocmonauti.

Jedinstvo neke žive književnosti čine jezik i iskustvo epohe. Premda naši jezici nisu isti, a ni iskustva nam nisu ista, postoji puno toga što naše poezije čini zajedničkima. Jednom davno bili smo i mi ukrajinski pjesnici, ali to nismo znali. Lijepo bi bilo moći povjerovati da u ovoj knjizi čitamo bosanske pjesnike. Posljednje bosanske pjesnike na ovom svijetu. Drugih više nema.

Žadan

Ne znam što će na kraju biti, nitko to ne može znati, i u čije, prethodno zadane sudbine, slijevat će se životi pjesnika i pisaca iz ove antologije, ni što će na kraju biti sa Sergijem Žadanom (1974.), nad kojim kao pisac i njegov čitatelj strepim, ali znam da će on biti taj veliki pisac ovoga rata. Svaki rat ima svoje velike pisce, koji spašavaju od olake utjehe i od banalnosti zaborava. Ovako to zvuči u pjesmi napisanoj nakon dvadesetak dana rata: “Hladni ožujski grad,/ zrak cijeli dan potresaju granatiranja./ Pričamo s poznanicima koje smo sreli,/ svi prepoznaju znalački:/ ovo je letjelo prema nama, ovo je poletjelo kao odgovor naših./ Odjednom zapažam da su na ulicama/ samo muškarci/ (…) Ranije su tako pokušavali shvatiti hoće li pasti snijeg./ Danas – hoće li biti raketa./ Već poslije četiri u gradu je prazno,/ svi se spremaju za noć./ Nadajući se da će biti dobra./ Vozači jurcaju, fokusirano./ Danju se osjećalo proljeće,/ navečer postaje hladnije./ Nad gradom viore se naše zastave.”

Izdavač

Šteta što je ova knjiga izašla u getu jedne spisateljsko-političke organizacije, koja je u Hrvatskoj dominantno patriotska, desna, a vodili su je u prošlosti i pjesnici, kunsthistorici snažnih ubilačkih i šovinističkih nagnuća, koji su se zalagali za ubijanje neistomišljenika virusom. No, čak i da hrvatski PEN nije ono što jest, šteta što knjigu Alle Tatarenko nije tiskao ozbiljan izdavač, za ozbiljnu publiku.

Marija Matios, Slatka Darica, Drama u tri života

Ako to dosada nije postalo jasno, onda mi valja naglasiti: ukrajinska je književnost književnost regija. Izvještavao sam u svojoj seriji o Galiciji i Donbasu, o Zakarpatju i Volinju, Krimu i Harkivu, ali, bar dosada, ništa o Bukovini. Pri tome je to geografsko područje u svojoj multikulturalnosti i multilingvalnosti čak i za Ukrajinu iznimno „šareno“. Burna povijest, mijenjanje političkih struktura, miješanje pučanstva, pomicanja od rumunjskog, preko njemačkog, jidiša do ukrajinskog, mješovita kultura koja je bila rezultat tih turbulentnih gibanja, progovorit će u pripovijesti o tragičnom životu, evo tek jednog primjera, vjerojatno najznačajnijeg pjesnika njemačkoga jezika (namjerno neću reći – njemačkog) dvadesetog stoljeća Paula Celana. Tektonski poremećaji koje je povijest nametnula tome području doveli su do toga da je na njemu danas dominantni jezik ukrajinski. Ta činjenica ni u kojem slučaju ne govori protiv mogućnosti djelomičnog integriranja u korpus ukrajinske književnosti ranijih djela sročenih u drugim idiomima. Naprotiv, Bukovina upravo i jest paradigmatski primjer one, na početku postavljene, teze koju uvijek iznova dokazujem i potvrđujem: o ukrajinskoj književnosti kao svjetskoj književnosti u malom.

Jedan od najznačajnijih glasova Bukovine danas je spisateljica Marija Matios. Njezin je najpoznatiji roman Slatka Darica, izvorno objavljen 2005., na hrvatski preveden još davne 2011. To što na hrvatskoj literarnoj sceni nije osobito zapažen upravo je razlog da o njemu ovdje progovorim opširnije. Povijesno se kontekstualiziranje pri tome pokazuje nužnim, bar ako se želi shvatiti o čemu je riječ u romanu, u kojim se okvirima kreće. Tada će i ponešto zamršena pripovjedna struktura postati jasnija. Bukovina je regija, da ostanem pri dvadesetom stoljeću, koja se nalazi u sastavu Austro-Ugarske monarhije, kao jedna od njezinih krunskih provincija. Autohtoni su njezini stanovnici Huzuli (Guculi, Huculi), narod o kojemu je već bilo riječi o ovoj seriji (kada sam izvještavao o knjizi Ljubimci pravde Jurija Andruhoviča). U sklopu imperijalnih klišeja promatralo ih se kao „plemenite divljake“, a takvu su oznaku zavrijedili zato što su živjeli svojim povučenim životom u teško dostupnim ruralnim krajevima. Provala nasilja s Prvim svjetskim ratom mijenja i sliku Bukovine. Sjeverna se priključuje novoosnovanoj i kratkotrajnoj nezavisnoj Ukrajini, ali Rumunjska, osnažena pobjedom u ratu, preuzima vlast nad cijelom Bukovinom. Dolazi do još jedne podjele u kojoj Poljaci prisvajaju za sebe jedan njezin dio da bi Rumunjska, definitivno, 1919. preuzela potpunu kontrolu. Huzulsko područje tako prelazi iz jednih ruku u druge, no ono što je konstantno jest njihovo nepromijenjeno prisustvo, bez obzira na to koja država na njemu nominalno posjeduje vlast. Drugi svjetski rat ponovno mijenja stanje. Ovaj put 1940. u Bukovinu marširaju sovjetske trupe. I to stanje traje kratko. Raskid pakta Hitler-Staljin mijenja geopolitičku kartu, Rumunjska, kao saveznik Njemačke, vraća se na scenu, a osobito su pogođeni orgijom nasilja židovski stanovnici pokrajine. Poraz Njemačke i njezinih saveznika u Bukovinu na vlast dovodi Sovjetski Savez. S njima opet dolazi nasilje, osveta zbog navodne kolaboracije i progon nepoželjnih u Sibir – tipični recept čijemu ponavljanju svjedočimo sada, u novome ratu koji Rusija vodi protiv stanovništva Ukrajine – i to je stanje koje se neće mijenjati sve do raspada sovjetskoga imperija 1991. 

U taj je povijesni okvir smješten roman Slatka Darica Marije Matios. Kao što se može i pretpostaviti, njegovi su junaci i junakinje Huzuli. U samome je središtu Darica, žena koju upoznajemo u njezinim srednjim godinama, koja živi usamljena u selu i lišena je sposobnosti komunikacije, nije nijema ali ne govori. Zbog čega je prestala govoriti, to je tajna čije razrješenje pripovjedačica čuva za neki kasniji, povoljniji trenutak. Roman, dakle, počinje u sadašnjem trenutku pripovijedanja, smještenog u sedamdesete godine prošloga stoljeća. Darica sa svojega rubnog područja nijemo, bez komentara promatra svijet oko sebe, a njezinu se tišinu kompenzira rječitošću, koja ponekad prelazi i u brbljavost, susjeda iz sela, čiji je govor u samome tekstu markiran kurzivom. Jasno je da njezina šutnja za uzrok ima neku tešku traumu, ali je istovremeno razvidno da se njome brani od vanjskoga svijeta i oko sebe stvara auru uzvišenosti, duhovnosti koju njezin okoliš prepoznaje i priznaje. Štoviše, pripisuje joj se i gotovo mistički obojena moć predviđanja.

Postupno, vraćajući se retrospektivno ka momentu početka zbivanja predočenih u pripovjednom tekstu, pripovjedačica razotkriva razloge Daričine šutnje i izoliranosti u prošlosti obilježenom apokaliptičkim provalama nasilja. Tako dolazimo do izvornoga događaja – do silovanja majke i njezinog samoubojstva, čina koji oca pretvara u očajničkog čudaka, a kćerku u nijemu pratiteljicu zbivanja koja se na nju sručuju poput kakve vremenske nepogode u surovome svijetu dvadesetog stoljeća. Osobita se tragedija krije u činjenici da je upravo Darica kriva za ono što se zbilo jer je, privučena slatkišima koje joj je ponudio oficir NKVD-a, odala mjesto na kojemu su se skrivali ukrajinski partizani te time omogućila njihovu eliminaciju. No konci se pred nama spajaju tek na kraju romana. Dotada možemo, sklapajući pojedine kockice, tek naslućivati što se zbilo.

Još je jedan takav događaj koji obilježuje Daričin tragični život ljubavna priča s Ivanom, vječitim lutalicom, čovjekom kojemu jedinome uspijeva prodrijeti do njezine tajne, ali koji nestaje u Sibiru, kao još jedna od bezbrojnih žrtava ruskoga terora nad Ukrajincima. Njezin je život, u jednu riječ, istinska tragedija koju, to se mora reći, Marija Matios pripovijeda vješto, bez nepotrebne patetike ili pretjerivanja. Ono što je najvažnije, i što Darici kao liku pridaje iznimnu plastičnost, jest njezina ukorijenjenost u Bukovinu shvaćenu kao zemlju u kojoj ljudi žive u simbiotičkom odnosu s prirodom, ali i s tradicijom. Samo im to pruža snagu da zadrže svoju autohtonost i u vremenima najvećih kriza. A njima je dvadeseto stoljeće obilovalo. Kao, uostalom, i ovo u kojemu sada živimo. Osobito ako se nalazimo u Ukrajini izloženoj zločinačkome napadu protivnika koji se ne može pomiriti s mirnim porazom koji je doživio te osvetu još jednom traži, ponavljajući vrijeme Drugog svjetskog rata, u masovnome uništenju. Glas Marije Matios pomaže nam da bolje shvatimo svo zlo s kojim je, u njegovoj dubokoj ukorijenjenosti, Ukrajina danas suočena.               

Predgovor za knjigu “Savez duhova” (Gradac, Čačak 2022.)

U ovoj čudnoj i uznemirujućoj knjizi Kukić uglavnom piše o umjetnosti i pisanju, o stvarima duha i o duhu stvari, o zbivanjima na jednoj slici Voje Stanića, od dimu zbilje koji prodire na sliku i o naslikanom dimu koji zadimi zbilju, o zastrašujuće pustom, nigdinovitom dubrovačkom Stradunu također piše, spominjući onoga jednog slučajnog čovjeka, tamo negdje u dubini, dok Basara, pridonoseći istom čudu i nelagodi, piše uglavnom o politici, o vječnoj srpskoj i srbijanskoj tranziciji iz ničega u ništa, o rasapu svijeta i raspadanju država, o tome kako nema velikog smisla ni potrebe da se čovjek bavi vlastitom sudbinom, čak i kada piše o Eri Milivojeviću, nazvavši ga Ničeom konceptualizma, pa mistikom i monahom, Basara piše o politici. Ne biva uvijek tako, u drugim knjigama i na drugim mjestima, ali ovdje je, u ovoj knjizi, baš tako. Ono oko čega se, prilazeći svijetu s dvije strane, ulazeći u grad kroz dvoja suprotna vrata od grada, Kukić i Basara susreću jesu ljudi. Obojica o čemu god da pišu i kako god da krenu, svijet sažimaju u likove i persone. Drugo oko čega se susretnu je zlo. Kukić u Rovinju, na danima posvećenim našemu piscu, razmatra zlo u čuvenoj Kovačevoj priči “Dan i noć”, o kojoj se u doba kada je napisana i objavljenja rječitije u nas šutjelo nego što se govorilo, pa naslućujući “radikalno zlo” u fra Veselku stiže do Junga i one jednako uznemirujuće, koliko i zamamne i opijajuće vragolije njegove o zlu u Boga ili o božanskome porijeklu zla. Basara, pak, kao dalje da provodi misao Jungovu pa Kukićevu, piše da “više nije moguća pojava nekog Hitlera koji bi ličnom harizmom inicirao sublunarne instinkte masa na nekom mitingu”, jer da “svako ko pretenduje da vlada masama danas se mora obraćati preko TV ekrana”. Zlo više nije neposredno, vapi Basara, “ni sabornost u zlu nije moguća”. “Sve je posredovano.” I u toj je posredovanosti klopka iz koje nema izlaza. U posredovanosti i u savršenom individualiziranju svakog pojedinačnog čovjeka pred posredovanim zlom što izbija s televizijskoga i, još unapređenije, kompjutorskog ekrana.

Na dva sam načina, dva puta, a onda još jednom, ispočetka i napreskok, čitao ovu knjigu. Najprije, onako kako je i objavljena, starinski i po redu. Da pročitam što u njoj piše. A zatim, kako sam je čitao u elektronski formatiranom rukopisu, upisujući pojmove koji se u njoj pojavljuju, ili koji čitatelju prvi izbijaju nakon njezina čitanja. Pošao sam, to vidite, od pojma zla, kojim su opsesionirana obojica pisaca. I onda sam od tekstova Kukića i Basare gradio onaj treći tekst, čitateljev hipertekst, koji biva mogućim jer imamo takvo oružje u rukama i pod prstima. Imamo kompjutor. Ali je hipertekst u ovom slučaju dopustiv i privlačan i iz drugog, mnogo starijeg razloga: pred nama su tekstovi bliskih autora. Odvojeno kad govore o zlu, o umjetnosti, o raspadu, o Srbiji – premda Kukić Srbiju poimence samo jednom spomene, i to znakovito, spominjući Pašića i Supila – dvojica pisaca stvaraju strukture koje se doista mogu nadograditi i nastaviti jedna na drugu. Jedno je to od čuda ove čudne knjige: pisala su je dvojica ljudi, a nije pisana ni četveroručno, ni odvojeno. Moglo bi se reći, uz višak zanosa, da je pisana u istom životnom nadahnuću. Ili, uz višak sioranstva, da je pisana u istom životnom očaju.

“Gledanje je najteži oblik slepila”, piše Basara, nastavljajući misao o posredovanosti zla, “ono nikako nije sinonim viđenja, osim u kolokvijalnom govoru.” Gleda se prema van, zaključuje, a vidi se prema unutra. Osim što imaju idejnu i misaonu konzistentnost, pa će onda brojnom čitateljstvu zvučati kao svojevrsna post-filozofijska proza, Basarini tekstovi lirski su očuđeni, zvuče kao poezija, rastvaraju se poput prve rečenice velikoga epskog romana. U tom je fikcijsko-fakcijskom spoju, vjerojatno, i ključ za razumijevanje i dekonstrukciju Basarina romanesknog niza iz drugog i s početka trećeg desetljeća ovoga vijeka, za rastavljanje te nečuvene mašine na najmanje dijelove. Onako kako piše svoje romane – kroz koje, uzgred budi rečeno, Kukić promakne kao aktivan statist, anđeo svakodnevice – tako Basara ispisuje eseje iz ove knjige. Stvarnost se i mimo piščeve volje i namjere pretvorila u fikciju, premda nije prestala biti stvarnost…

Basara jedan je od najmoćnijih stilista suvremenih naših književnosti. Pjesnik bez pjesničkog opusa, raspsovani Krležin nećak, sentimentalni sioranovac, nježni prokletnik one zatajene srpske književnosti, koja mnogo veća je od najveće velike Srbije, što raste poput tumora u imaginaciji nacionalne elite. Kada o Srbiji govori, Basara prelazi u viši stupanj stilizacije, riječi same zapjevaju, kao u onim himnama Srbiji Oskara Daviča, i to onda ovako zvuči: “Konačno, nije li Srbija Sinajska pustinja postmodernog sveta? Nije li ona mesto najstrašnijih iskušenja gde je odsustvo evropskih ideoloških holograma istovremeno i nesreća i prednost? Nije li to zemlja kojoj preti realna opasnost pridruživanja Komonveltu izmišljenih država, sa koje već otpadaju ogromni komadi teritorije? Zemlja po čijim se kasapnicama širi svečana tišina opskurnog kulta mesa i masti, dok crkve ispunjavaju žamor, dobacivanje, kašljucanje i češkanje po dupetima!”

Kukić, pak, usamljenik u Srbiji, pjesnik i esejist po onome što ga u svijet goni, urednik, menadžer, kustos i graditelj jedne povelike biblioteke, sasvim apartne unutar srpske i svih naših kultura i književnosti, nasukane u nigdini poput one Fitzcarraldove opere u prašumama Amazonije,  opsesivno brani diferenciranost pojedinca u odnosu na ljudske mase, čovjeka brani pred narodom, često i po cijenu nerazumijevanja. Najzaneseniji je, i najuvjereniji, kada piše o književnosti, o tekstu i o junaku u tekstu, naprimjer o Malcolmu Lowryju, o historiji i alkoholu: “Te patnje duše i tela, te obmane i opsene koje nam igraju pred očima, ta izmaglica pred životom, ta halucinantna igra sa osećanjima, taj kolaps razuma, svet u splinu, ti agoni i agonije izazvani uživanjem – šta su oni do negacija istorije, te knjige ljudskih nesreća? ‘Čitaj istoriju. Vrati se hiljadu godina unatrag. Kakva je korist od mešanja u njen bezvredni, glupi tok?’ – pita se Lauri. Istorija je senka porazâ, lanac gubitaka na svim planovima ljudskih pokušaja i težnji. To je oduvek tako, jer čovekov poraz u svakom trenutku sadašnjosti nadjačava buku optimizma, radosti i sreće. Mi živimo usred delirijuma života. A čime je taj delirijum izazvan – tugom, bolom ili alkoholom – sasvim je nevažno. ‘Neko zavrljači crknutog psa za njim u jarugu.’ Ovim se prizorom završava roman Ispod vulkana, kao opomenom da vreme radi protiv čovekovog bića.”

Ali: “Čoveku nije oduzeto ono najdragocenije – ponos u vlastitoj tragediji.” I onda još jednom Lowryjevim riječima: “Čoveku nije oduzeto ono najdragocenije – ponos u vlastitoj tragediji.” Premda bi, čini mi se, kukićevskim jezikom govoreći, na ovome mjestu umjesto riječi ponos bolje pristajala riječ dostojanstvo.

“Savez duhova” knjiga je dvojice nečuveno darovitih odmetnika. Ono od čega su se, nezavisno jedan od drugoga, odmetnuli, neslavno je propalo. Naši životi protječu, i na kraju će i isteći, u dugom odjeku te propasti. Basara govoreći o onome što je propalo govori o Srbiji. Ili o svijetu i svemu što je u svijetu ljudsko. Neki bi njegovi čitatelji toj propasti nadjenuli ime Jugoslavije. Ili nekog još starijeg imperija, nekog davno prije ukinutog cirkusa, iz kojeg su se razbježale životinje, dok je akrobate upropastio strah od visine. Kukićevo i Basarino odmetništvo svoj kontekst i smisao nalazi u imaginacijama svakoga pojedinog svojeg čitatelja. U tom savezu duhova nema nikakvog programa. Nema ničega što bi vodilo novim kolektivima. Vođeni samilošću i pristojnošću ljudi nastavljaju sami.