Tko leti, vrijedi. Tko ne leti,
                  _____ ne vrijedi. 
                                         Grunf

programski jezik teži
prirodnom jeziku

prirodni jezik teži
praznoj ravnoteži

jednoj kesi ponekad
balerini na propuhu

Evo, gazim već tridesetšestu bez njega, a u glavi čujem ono starinsko: kao da je jučer bilo. Htio sam uvijek biti drugačiji od njega, bolji u mnogočemu, da me djeca pamte po dobrom, da me citiraju za života, da mi ime spominju kad me više ne bude bilo.

Čovjek je jedna živina kojemu svašta nešto smeta. Ponekad nema objašnjenja zašto, niti kako, ali mu, ipak, smeta. Pokušavamo to objasniti time što je Bog jedino ljudima podario moć razmišljanja, pa se, možda, razlikujemo od drugih životinja što instinkt upotrebljavamo samo u onim situacijama životne ugroženosti.

Što sam bliži onoj „njegovoj“ godini, pedesetosmoj, kada je otišao na ono, bolje mjesto, hvatam više sebe kako se podsjećam pjesme Selima Arnauta „Portret fotografije“ iz njegove prve zbirke pjesama “Krov” gdje kaže, otprilike: „…svi čekamo oca, kad otac uđe u sobu, soba stekne ćoškove…“.

Počesto me dirne i onaj dio iz pjesme „Pamtim to kao je bilo danas“ Zabranjenog pušenja “:…komšiluk viko Fatma, bona, pusti hajvana, vratiće se on, kad propije sve.”

Ja, kako ne bih dugo i naširoko objašnjavao dokonom svijetu kada mi nešto smeta, a ne da mi se gubiti vrijeme s ljudskom živinom znam reći:

 – To mi je trauma iz djetinjstva. 

Imam ih nekoliko. Volim miris pečenog kestenja, volim kolače indijance i urmašice (radi dijabetesa ih ne smijem jesti). Pekao sam urmašice sto puta, nikada nisu ispale kako treba. Ili su se raspale kad naspem agdu, ili su bile tvrde kao opanak, ili jednostavno nejestive, tako da sam se ostavio ćorava posla. Kad mi dođe žuta minuta pa moram pojesti nešto slatko, odem lijepo u slastičarnu i u moru oku lijepih kolača i torti je uzmem urmašicu.

Tamo negdje 2005-2006. godine, kada se ženio sin moga brata po ocu, njegova majka, tatina prva žena, kad me ugledala kako joj prilazim preko dvorišta, raširila je ruke kako bi me zagrlila i onda mi rekla nešto, što me je tada opalilo po tintari, ali joj ničim to nisam htio pokazati.

– Isti si ćaća! Pljunuti on!

Poslije sam se sjetio jednog citata Gabriela Garcie Marqueza: „Znate da ste počeli starjeti onoga trenutka kada počnete nalikovati svome ocu.“

Gledao sam neke stare slike, iz obiteljskih albuma koje su, izdajnički, pokazivale fizičku sličnost između nas. Kada bi to netko spomenuo, uredno bih zatvarao album s fotografijama, i više se ne bih vraćao na njih.

U životu, dva puta otišao mi je u školu. Prvi put kad je umro njegov otac, moj djed, pa nisam išao u školu nekoliko dana. Otac je, uredno pripit, došao pravdati te dane kod mog razrednika Đorđa Milića. Mislio sam da ću umrijeti od sramote što su ga vidjela sva moja raja iz škole. Drugi put je otišao kad sam išao u srednju školu. Mama je, kao i obično, pošla na informacije, a on, ničim izazvan, pođe s njom, da malko prošeta. Kad mi je mama rekla da su skupa išli u školu, umalo nisam pao u nesvijest.

Poslije, dok sam studirao Višu školu za socijalne radnike u Sarajevu, njegov ga prijatelj pita:

– Kako ti ovaj mali, ide li na fakultet, radi li đe?

Moj stari, onako, nonšalantno počne, dok ja slušam iz kuhinje:

– Dobar, pravo dobar. Uči, polaže ispite, nikakvih problema nemam s njim. Sam on sebe financira.

Sreća što ga pajdo ne upita što studiram, jer bi bilo cirkusa. Mislim da je umro a da nije znao da sam postao socijalni radnik.

Pročitah nekada, negdje: Oca će te prepoznati tako što u novčaniku, tamo gdje je nekada bio novac, sada nosi fotografije svoje djece.

Mog po tome nisi, sigurno, mogao prepoznati. Govorio sam i pisao ranije kako je moja majka podredila sve njemu. Njen svijet se vrtio oko njega, nije to bio geocentrični ili heliocentrični svijet nego njemucentrični svijet.

– Ostavi njemu! – najčešća je bila poštapalica kada smo dijelili objed. Nije bilo važno jesmo li gladni, nije bilo važno što će on doći pjan, ljut, nimalo gladan, vazda žedan, što će tražiti sodu bikarbonu, jer mu stomak ne može podnijeti toliko alkohola i meze. Ništa nije bilo važno nego da ima za njega.

Nikada majku nisam čuo da oca zove imenom pred nama. Uvijek je to bila neka od zamjenica, njemu njega, njegov, on, njim, što je mene, osobno do ludila dovodilo.

U osnovnoj školi, kod našeg dragog Ranka Čolića, partizana. Kada bismo ga htjeli zeznuti, a varali smo sami sebe, da ne ispituje, uvijek bi netko ustao i zamolio:

– Druže nastavniče, možete li nam objasniti epitete, što su i kada se upotrebljavaju?

A dobri naš Ranko bi, po stoti put objašnjavao, i objašnjavao. Ali nisu epiteti bili ti koji su mi ostavili traumu. Zamjenice su to bile. Pokojna mater bi govorila:

 –   Sa’će on. Eno ga kod Age, loču! Ostavi njemu. On je sinoć kasno došo, pjan! Uglavnom je tu mislila na starog koji je kod našeg trgovca Age trošio i propijao ono što zaradi štimajući knjige šefovima trgovina, u čemu je bio pravi maher. Počesto je bilo ono: kasno i p’jan. Ipak, najviše me je i do ludila dovodilo ono: ostavi njemu. 

To je značilo najbolje komade mesa, najviše faširanih šnicli, uvijek sredina tepsije kolača, sredina pite. Najviše i najbolje moralo se ostaviti, njemu. Kao da ga je mati smatrala za Boga. Kakav je bio da je bio, radio što radio, uvijek je moralo biti: njemu. Ne znam kako su to gledali brat i sestra, ali ja sam uvijek pizdio na te stvari.

On nikada nije pitao gdje smo mi, jesmo li mi jeli, što smo jeli, njemu je bilo važno da ima za njega. Kada sam kasnije, pet godina nakon tatine smrti, zasnovao svoju obitelj, postavljajući neke stvari na svoje mjesto, jedna od prvih stvari bila je zamoliti Prvu i Jedinu: 

– Matere ti, nemoj me nikada, ama baš nikada, oslovljavati zamjenicama: on, njega, njemu itd. Prva i Jedina, kao prava starinski odgojena žena, nije zapitkivala što i kako. Čekala je da joj sam kažem. Nije morala dugo čekati.

Ona je to iskoristila pa me zove onako kako je samo moja majka činila: Tomice. De, dobro sad, ponekad joj se omakne i Ćelo i Ćelavi, ali ne smeta, jer nisam, barem, zamjenica.

To me je toliko traumatiziralo da sam naučio praviti te, famozne, šnicle i da ih sada pravim i jedem kad hoću i koliko mogu. Naravno, koliko dijabetes dozvoli. Za one koji se ne sjećaju mene iz mladih dana, ili oni koji me uopće ne poznaju iz tog vremena, uvijek sam imao viška kila. Bio sam debeo. Znam se zezati s mojom kćerko pa joj kažem:

– Haj, bona, pa ja od petog razreda osnovne nisam imao 55 kila!

Ja, ovako tersav, nikada nisam došao doma da nisam upitao jesu li djeca jela i gdje su. Nisam htio biti kao on. Bilo je uvijek margarina i jaja u hladnjaku, ili kruha i šalica mlijeka, ako su dobra i zdrava djeca od moje Prve i Jedine pojela ćaćin ručak, a ćaći je bilo drago jer rastu, jer znaju da sam uvijek tu za njih i da su mi oni na prvom mjestu. Uostalom, i ljubav je hrana. Pokojna mater i Prva i Jedina su imale privilegiju zvati me Tomicom. Toliko je to ušlo u upotrebu kod Prve i Jedine da me i njena raja s posla zove tako. Ne čuju ljudi drugačije. Nisam on, i ne ostavlja se njemu.

Trudio sam se, i još se trudim, biti drugačiji, biti bolji. Jesam li, ne znam. To treba pitati moje ukućane. Znam da mogu, i da trebam biti uvijek samo bolji, nikako gori. Poslušam ja svakakve glazbene pravce, pa znam i za one: Nikad kao Bane Đoleta, ili Pismo ćali Vice Vukova, ili Pismo ocu Van Gogha.

Odavno znam i što je život. Barem mislim da znam.

Ostaje mi samo još jedan citat Australke Anne Geddes: „Svaki muškarac može postati otac, ali potrebno je malo više da se bude tata.!

(Diwan, Gradačac, XXVI, maj 2023, br. 55-56, str. 100-110)

U prva dva stiha pesme “Oda kukavicama”¹ pesnik počinje iz sredine, tvrdnjom da je hrabrost dezertera vrednija od junačke vrline. Pesma, dakle, započinje stavom koji pesnik umeće u pesmu, spušta ga u jezički tok rukom koja se pojavljuje niotkuda. Pesma, dakle, ne prethodi stavu, nego ističe iz njega. Još jače: pesnik izokreće smisao na takav način da se naša svest, svikla na formule (kao da je smisao unapred dat, kao da je osvojen pre nego što smo pročitali prvi stih, pa nas odstupanje od zadatog smisla zbunjuje i budi neprijatnost), opire jednoznačnom prihvatanju onoga što piše:

Drukčije povijest uči, premda je vrednija tiha hrabrost
dezertera no junačka; na pijedestalu je herojska jarost

Stihovi su izlomljeni. Naglo kreću i naglo se zaustavljaju, kao auto kojim upravlja nevešt vozač: kad god prikoči, čitalac – putnik sune unapred. Uz to, u drugom stihu dva puta pronalazimo pridev “junačka” (“herojska”) i u oba pojavljivanja kontekst otežava prihvatanje smisla: u prvom slučaju junaštvo je podređeno nejunačkom postupanju (bolje je dezertirati no biti junak), dok je u drugom spareno s imenicom “jarost” koja, međutim, upućuje na gubitak kontrole, što ne priliči junačkom držanju. Onaj ko se razjari ne vlada sobom, pa ako se iz jarosti i izrodi junački čin – to biva slučajno. Junaštvo, naime, zahteva svest o postupanju, junak zna da mu je glava u torbi, plaši se, ali deluje uprkos opasnosti i uprkos strahu. Deluje s punom svešću da mu je glava u torbi. Pesnik, međutim, ne samo da ne veliča hrabrost nego je potkopava, a čak i tamo gde pridev i imenica – junačka hrabrost – po jezičkoj logici moraju da stoje jedno kraj drugog, pridev “junačka” ostaje bez imenice: “vrednija je tiha hrabrost dezertera no junačka”. Tačka zarez. U drugom stihu, dakle, rečenica se zaustavlja naglo kao da je udarila o zid (a ne u znak interpunkcije). Nedostajuću imenicu, jezičku prazninu, ispunjava smisao: reč “hrabrost”, strogo uzev, nije potrebna. Ipak, dok se oporavljamo od udarca o tačku zarez, ne napušta nas osećaj da je deo rečenice amputiran, te se reč koja nedostaje (hrabrost) ponaša kao fantomski ud: boli, iako ga nema. Osećamo ga, iako nije više privezan za naše telo. (Jezik pamti kao telo što pamti. Telo jezika sačinjeno je od mesa, kostiju, krvi, tetiva, nerava. Jezik je koža.²) Imenica je, razume se, ispuštena da bi stih ostao u odgovarajućem broju slogova, ali rečenica je tim naglim zaustavljanjem izgubila zamah i gipkost.

Ponovo čitamo ova dva neprijatna stiha, jer smisao se opire prihvatanju:

Drukčije povijest uči, premda je vrednija tiha hrabrost
dezertera no junačka; na pijedestalu je herojska jarost

Pesnik, jasno je, ne pristaje na logiku junaštva i težište premešta prema zahtevu logike koja je ispala iz svog ležišta: s povijesti (koja drukčije uči) naglasak se pomera na dezertera, na njegovu “tihu hrabrost”, što čitaoca stavlja pred dilemu: da li je dobro razumeo šta je napisano? Dezerter je begunac s bojnog polja. Istorija ne pamti dezertere, nego ih gura u zaborav, izvan vremena. Pesnik zna o čemu govori, zato i piše da povijest drukčije uči i, nesumnjivo, kukavički čin premeće, paradoksalno, u tihu hrabrost. Kukavičluk je hrabrost. To je oksimoron. Dva suprotstavljena značenja hoće da važe u istom vremenu, u istom pokretu, ali vuku u suprotnim smerovima, rastežu smisao kao konj’ma na repove. Isto se događa u prvim dvama stihovima. Oni se cepaju u sebi samima. Pesnik uvrće smisao pokretom koji podseća na ceđenje mokre krpe: šake kojima držimo mokru krpu istovremeno okrećemo u suprotnim smerovima, te krpa (zastava, pelena ili majica), izložena silama koje je teraju da se uvija u sebe samu, pod pritiskom oslobađa (prljavu) vodu iz sebe. Nezavisna rečenica (“drukčije povijest uči”) kreće na jednu stranu, a zavisna, zahvaljujući vezniku “premda” (“premda je vrednija tiha hrabrost”), kreće upravo na drugu stranu terajući prvu rečenicu, onu u kojoj se pojavljuje istorija, da se uvrne oko sopstvene ose, da se uvije u sebe samu, da se obmota oko sebe. Rečenica, međutim, nije gipka kao tkanina, te gotovo da čujemo kako, uvijajući se – jer sačinjena od mišića, tetiva i kostiju – krcka u dodiru s rečju dezerter. Ili, u drugoj slici: zavisna rečenica, ona koja tvrdi da je dezerterstvo čin hrabrosti, počinje da zanosi kao kamionska prikolica na klizavom putu. Glava kamiona (kabina, nezavisna rečenica) želi u jednom pravcu, putem koji je povijest trasirala i izgradila i, hiljadama godina, usavršavala, utabavala, kaldrmisala, zalivala betonom i asfaltom, ali zavisna rečenica ne sluša, ne ide za njom, vuče na drugu stranu. No, ni ona ne može kuda bi htela, jer vezana je za prvu rečenicu. Da li će se rečenična kompozicija prevrnuti? Put je klizav…

Jezik štuca. Možda podriguje. Vraća nesvareni sadržaj smisla iz sopstvene utrobe. Rečenica iza tačke i zareza obaveštava nas, konačno, o čemu nas to istorija uči: da je na tronu svih vrednosti herojska jarost. Na taj način rečenica se, posle preokreta i naglih zaustavljanja, zaokružuje. Ali, da li je baš tako? Ne kaže pesnik da nas istorija nečemu uči (junaštvu, na primer), već da nas uči drugačije od onoga što on, pesnik, tvrdi. Upravo je to twist, to je pesnička tananost, to je tačka s koje smisao počinje da se uvrće. Pesnik je doneo odluku pre same pesme, ali, da bi se odluka ulila u pesmu, stihovi pesme ne smeju biti ravni i jednolinijski, već moraju biti neravnih ivica kako bi se smisao za njih zakačio, a potom, čvrsto uhvaćen, i uvrnuo. Rečenica: “Drukčije povijest uči; na pijedestalu je herojska jarost” nema smisla bez umetnutog dela o dezerterstvu i hrabrosti. Dakle, prva rečenica nas već priprema za ono što sledi, za pesnikovu intervenciju, ali tek sada uočavamo da ona nije čista, da to nije čist početak, da već prva rečenica opominje, da se ona već uvija – naizgled bez ikakve prisile – u sebe samu: ona se suprotstavlja sebi samoj, jer istorija, zapravo, ne uči o herojskoj jarosti (kako piše), nego o junačkoj hrabrosti (kako takođe piše, ali naglasak je na jarosti: naša pažnja prikucana je za jarost, ne za hrabrost). Istorija je ponavljanje onoga što je bilo i što se ne može ponoviti. Istorija je pleonazam: kažem da je bilo onako kako jeste bilo. Herojska jarost, međutim, iskoračuje iz očekivanog toka. Zbog toga pesma počinje iz sredine, probija se kao trava između dve betonske ploče. Pesma, strogo uzev, odbija početak, ili ga makar odlaže. Početak je mogao da bude gladak, čist: povijest nas uči da je na pijedestalu vrednosti herojska jarost, ali ja, pesnik, kažem drugačije: vrednija je tiha hrabrost dezertera od junačke jarosti ratnika. Eto kako rečenica klizi i izražava isti smisao kao i stihovi Amira Brke. Jedino što ova rečenica nije stih i ne proizvodi ništa osim problematične tvrdnje. Ne ljuti nas, niti nas nervira, nego samo prenosi stav koji ne traga za sopstvenom formom. Pesnikova rečenica, međutim, budi nelagodu na svakoj ravni: formalnoj, stilskoj, značenjskoj. (Eto čemu pesma služi.)

Pesma započinje bez početka.

Spolja i iznutra

Otkud, međutim, pesnik izvodi tvrdnju da je, najpre, dezerterstvo čin hrabrosti (makar i tihe), a onda i da je taj čin vredniji od junačke hrabrosti koja je, uči nas istorija, na samom vrhu hijerarhijske lestvice vrlina? Jedino što znamo, jedino što vidimo, jeste da se pesnik suprotstavlja istoriji. Suprotstavljajući se istoriji, on se – to vidimo u drugom stihu, u onom delu iza tačke zareza – suprotstavlja opštem mestu koje nam, zapakovano u omotač mnjenja (doksu), istorija isporučuje. Istorija nas uči da je junaštvo na ceni, ali to znamo, to je opšte mesto, posisali smo to s majčinim mlekom, s dedinim pričama, s prvim pesmama i recitacijama, potom škola i svi ti spomenici palim borcima…, sve to upisano je u naša tela i pre nego što smo se rodili. Ako je, pak, tome tako, onda nas istorija ne uči. Onda nas istorija, ponavljajući prvobitni događaj junaštva, utvrđuje u istosti. Repetitio est mater studiorum – jedna je od najomiljenijih krilatica loših đaka: ponavljanje ne samo da ne uči nego je ponavljanje direktno suprotstavljeno učenju. Učenje o kojem govori pesnik nije drugo do ironija, jer učenje dostojno tog imena jeste sticanje znanja kroz refleksiju i mišljenje, te ako je mišljenje uvek stvaranje, učenje kao ponavljanje, zapravo, ne može biti učenje. Ponoviti znači, u ovom slučaju, utuviti. Ponoviti znači utvrditi ono što je isto (kao u izrazu “utvrditi gradivo”). Onō ponavljanje, dakle, koje ne stvara razliku već proizvodi istost. Repetitio est mater studiorum može se prevesti ovako: ne uči, ponavljaj. Tu je izvor pesnikove pobune protiv povijesti.

No, nije li ovo i ovakvo tumačenje odveć slobodno, dakle proizvoljno?

[“Junačka hrabrost” je pleonazam – u pojmu junaštva već se nalazi hrabrost – i ako je ne dovedemo u pitanje, onda smo već na strani povijesti. U tom slučaju već znamo šta su “prave” vrednosti i pristali smo uz njih. Ali pesnik potkopava vrednost time što stavlja “jarost” na mesto hrabrosti, dok pridev “hrabrost” stavlja tamo gde mu nije mesto – kod imenice dezerter. Hrabri dezerter je suprotnost pleonazmu: oksimoron. U pojam dezertera upisan je kukavičluk. Iz pojma hrabrosti izbačen je kukavičluk. Junaštvo se, dakle, uvođenjem jarosti, cepa u sebi samom. Nije junaštvo jedno i identično sebi. Niko ne može da porekne činove junaštva u ratu, ili u miru, ali i te kako se mogu dovesti u pitanje predstave o junaštvu, mitologija junaštva, mnjenje o junaštvu, priča o junaštvu. Zato jarost.]

Očekujemo, dakle, da nam pesma (dakle iznutra) pruži odgovor na pitanje otkud pesniku ideja da kukavičluk poveže s hrabrošću, ili, ako malo pročeprkamo po biografiji pesnika, da otkrijemo razlog pesme spolja. Spolja je uvek lakše. Neće biti teško utvrditi da je bosanskohercegovački pesnik Amir Brka doživeo (i preživeo) jedan gadan rat u kojem se nagledao i naslušao svega i svačeg, junačkih činova nesumnjivo, ali još više odvratnih postupaka koji su se zaogrtali plaštom junaštva. Takva “junaštva” nikom nisu potrebna, zato je bolje ne učestvovati u tome, zato je bolje dezertirati, a znamo da dezertirati nije ni lako ni bezopasno. Ovako bi, dakle, mogao da glasi odgovor spolja. Ali taj i takav odgovor ništa ne kaže o pesmi. Život pesnika nije ključ ove pesme. Zato idemo izokola (da bismo brže stigli do pesničkog razloga).

Ni u jednoj kulturi kukavičluk nije (bio) poželjna osobina. U patrijarhalnoj kulturi, koja u sebi čuva snažan epski i junački nerv, kukavičluk je prokaženo svojstvo: majke su na ovim prostorima (ako su uopšte bile pitane) radije “tvrda srca bile” no što bi pristale na kukavičluk svojih sinova, radije bi – u zvaničnoj, epskoj, ili tradicionalnoj verziji – izabrale njihovu smrt i unapred upisanu patnju nego “ukaljanu čast” (“bolje da je mrtav”). Ali to je mit. To je zvanična verzija. To je povijest. Posle vrlo nejunačkih jugoslovenskih ratova, junačka poza nije ostala nedirnutom, te “pohvala kukavičluku” više deluje kao trezveni stav, kao dekonstrukcija ograđenog prostora metafizike (clôture metaphisique) nego kao provokacija.³ Istorija nam je – da se još malo zadržimo na prvim dvama stihovima – kao nekakav tiranin-reditelj dodelila uloge i, sledeći junačko predanje, utvrdila je vrednosti, a našu slobodu svela na izbor između veoma cenjene junačke jarosti i sramote dezertera. (Nisu li, utoliko, čuvene istorijske nužnosti tek podvala u koju nas gura jezik istorije?) “Tiha hrabrost dezertera”, međutim, ni najmanje ne zvuči kao osuda sramne prakse. Pesnik ne okleva, on udara in medias res. Pesnik je – može se i tako reći – dezertirao s poprišta istorije, povukao je liniju bekstva kao preduslov za pesmu. Zbog toga pesma tek sledi. Ključ za otvaranje prva dva stiha nalazi se unutra, u pesmi. Ili ga nema.

Kartografija bekstva

Nema ničeg aktivnijeg od bežanja, piše Gilles Deleuze: otići, pobeći, napustiti, to znači povući liniju, linije, načiniti čitavu jednu kartografiju.⁴ Može se, dakle, pobeći s pijedestala, naročito ako zastanemo na onome što Deleuze dodaje: bežati ne znači nužno pomerati se. Bekstvo iz istorije, na primer, ne zahteva pomeranje, već odbijanje unapred zgotovljenog početka (odbijanje utvrđenog značenja), neprihvatanje ponavljanja kao izvora mudrosti, ili, recimo, govora koji u istorijskim procesima vidi nužnost. Čak ni bekstvo s teritorije – znamenita delezovska deteritorijalizacija – ne znači nužno napuštanje određene teritorije, već odbijanje onih prerogativa teritorije koji su je načinili neupitnom vrednošću: korenje, drveće, katastar, tačke odrvenjavanja (les points d’arborescence), vlasništva, grobovi, druga mesta (heterotopije). Spomenici, groblja, mesta sećanja, sve to drenira teritoriju, sve to učvršćuje teren i širi se kao temelj identiteta. Ili: bežati znači odoleti iskušenju početka, “pravljenju tačke” (faire le point), udaranju temelja, obogotvorenju onog prvotnog (arhe) koje daje pečat nužnosti svemu što izvire iz njega. Započeti bekstvo znači ne pristati na početak. Bežati, znači ne dopustiti raznolikosti da se svede na princip u kojem sve je jedno, već napraviti razliku: raznolikost je, naime, data, a razlika se pravi.⁵ Povlačenje linije bekstva utoliko znači nepristajanje na petrifikovanu vrednost, odbijanje da se ta i takva vrednost, pretvorena u kamen, u kameni simbol, u spomenik, da se, dakle, poput hemijskog jedinjenja, veže za tlo i za krv. Linija bekstva je neponovljiva putanja nomadskog kretanja: nomadi ne ostavljaju kamene spomenike iza sebe. Njihove karte se neprestano menjaju.

[Jer tek se u bijegu naslućuje smisao bivanja moga,/ i šta li ću ne budem li, jednom, prisiljen da bježim,/ kada sebe ni sanjati ne mogu umirena sred brloga.⁶]

A to je šokantno, jer mit, da bi uopšte bio mitom, mora biti nadvremen. Vrednost je ono što vredi u svakom vremenu i u svakom svetu. Junačka hrabrost ne može ne biti večita vrednost. Nomadsko kretanje – za koje, još jednom, nije potrebno pokrenuti se s mesta – ne dopušta vrednosti da se okameni kao princip, da postane spomenik, mesto ritualnog sećanja. Ili: vrednost je vredna samo do one mere u kojoj joj nije potrebna zaštita izvan nje same (zakon) da bi se održala, ona vrednost, dakle, koja u sebi samoj sadrži mehanizam sopstvenog preobražaja.⁷ Zbog toga pesnik u “Odi kukavicama” počinje iz sredine, tamo gde ne može da se udari temelj, tamo gde se pesma neće pretvoriti u drvo: “početak i kraj su samo tačke”, piše Deleuze, “zanimljiva je sredina”. Čak i sam naslov “Oda kukavicama” cepa se po sredini, počinje s nemesta: kukavicama se ne odaje počast (kukavice su prokažene) i ne pevaju im se pesme. Kukavice se potapaju u ćutanje i sopstvenu sramotu. Kukavica je neistorijska pojava (zato drukčije povijest uči⁸). Da, ali šta ako stvari ne stoje baš tako…? Šta ako je priča o kukavicama i junacima tek podvala istoriografije, tek temelj građen hiljadama godina i toliko čvrst da više ne vidimo kako se, zapravo, u taj temelj ugrađuju ljudske kosti? I kako, najzad, zahteva rastemeljenje.

Pismo obećane smrti

Prvi se distih zaustavio ispred zareza, drugi počinje malim slovom, brutalno:

to Smrt trijumf označava i sopstveni podiže spomenik,
a patron bdije nad svime: u tmini isceren Sotona cinik

Pesnik je precizan. Pijedestal (piedestallo, na italijanskom) je postolje, reč sačinjena od piede, “noga”, i stallo, “stalak”, “držač”, dakle postolje, ono na čemu stoji kip, na čemu počiva spomenik. Na postolju, odignuta iznad tla, uzvišena, stoji herojska jarost, kao kip. Ukipljena, odrvenjena, ukorenjena, nepomeriva ratnička jarost. I uvek, ali uvek, ona upućuje na prošlost i na smrt. Na povest i na smrt. Na mit i na smrt. U redu, ali slobodu smo izborili zahvaljući junaštvu. Za slobodu zalažemo sopstveni život. Tako je bilo, tako će i biti. Čemu, onda, omalovažavanje junačkog čina, otkud Sotona? Da smo svi dezertirali (nastavlja patriota), bili bismo robovi ili, svejedno, mrtvi. Zaista. Čemu Sotona? O kakvom cinizmu govori pesnik?

O cinizmu ideala:

Ideal uzvišeni generacijama novim oduvijek su gazije,
uzori što se kao vitezi uzdižu znacima opskurne jazije

Ratnike i junake (gazije) odgaja opskurno pismo (jazija). O kakvom je pismu reč i zašto je ono opskurno? Opskurno znači zatamnjeno, nejasno, nečisto. Pozivajući se na ideal i na svetlost (svetli primer), to pismo se postavlja između sveta i vrednosti. Ono štiti utvrđenu vrednost junaštva. Pesnik nas, novim okretom, vraća na sam početak, na povijest. Vraća nas na pismo povesti. Pismo čitanki. Pismo ideala i idealnih značenja. Ideal je savršeni poredak ka kojem večito težimo, ali koji, zahvaljujući ljudskom nesavršenstvu, nikada ne dostižemo. U ovoj platonovskoj igri bliži smo idealu ukoliko više u njemu učestvujemo. Što smo hrabriji, to smo bliže pijedestalu. Ali – eto neprijatnosti koju nam je pesnik pripremio – na pijedestalu nalazi se okamenjeni, ukipljeni trijumf smrti. Na skamenjenom licu junaka prepoznajemo nacerenu masku Sotone. Ono što nam Sotona – nosilac svetlosti, svetlog primera, Lučonoša, Lucifer – nudi jeste kip, statua sleđena u junačkoj pozi. Umirite, deco, i ne bojte se, vaša budućnost utisnuta je u večni kamen, u kamen večnosti. Ima li ičeg ciničnijeg od takvog obećanja…?

Mutno, nejasno pismo povijesti učvršćuje ideal čitave kulture koja u svojoj utrobi, kao fetus koji se uvek rađa s licem starca, uzgaja idealne (nepokretne, bezvremene, večne) vrednosti. Kultura je obrađivanje, uzgajanje, negovanje. Kult zahteva ritual i ponavljanje, kao njiva što zahteva uvek iste radnje (ponavljanje) kako bi ostala plodnom. Kultura održava ono uvek isto, i to – barem na prostorima na kojima se govori jezikom ovoga teksta – shvata kao svoj zadatak. Ono što se ponavlja kroz praznike i rituale da bi, uvek iznova, potvrdilo ono prvo, ono na čemu, kao na pijedestalu, stoji istost. Ritualno ponavljanje ne konstituiše razliku jer se, uvek iznova, ponavlja ono prvo – žrtva i junački čin. Kultura nas, kroz svoje praznike, opominje da se ne udaljavamo od ideala. Začetnik loze uvija se u predačke priče i podseća nas – eto ucene – kome dugujemo slobodu. Ritualno ponavljanje utvrđuje identitet. Junaštvo i pismo o junaštvu (gazije i jazije) idu skupa. Junaštvo bez pisma nije ništa. Junaštvu su potrebne priče (mit), potrebni su spomenici i potrebna mu je istorija (povest, priča), potrebna mu je ona jedna verzija istorije koja pokazuje našu žrtvu i ispravnost naše strane, te neispravnost njihove (a Lucifer se ceri). Potrebni su dubina i zaborav prošlosti da bi se spremilo novo, kvalitetno bratoubilaštvo.

[Spomenik je uvek već nekakvo određenje, a svako određenje je negacija (omnes determinatio negatio est). Drugim rečima, spomenik služi sećanju koliko i zaboravu. Zaborav je ono negativno (negatio), ono, dakle, što ostaje izvan određenja (determinatio), što je ostavljeno izvan sećanja. Savremena bosanskohercegovačka strategija zaborava i sećanja, podeljena na tri kulture, ponavlja sve greške istorije ne uspevajući, u međuvremenu, da izvuče istorijsku pouku. (Otkud, zapitajmo se, onaj optimistički poklič da je istorija najbolja učiteljica života, ako nikoga, na ovim prostorima, nije naučila ništa?) Nije ovde, naprosto, reč o rđavim učenicima, već upravo o ovome o čemu Amir Brka peva: o jaziji koja spremno opravdava sva zamisliva nepočinstva.]

Pesnik, zbog toga, piše:

za buduća bratoubilaštva naraštaji se pomno odgajaju,
stoga se životi njini nepovratno već u začeću osvajaju

Memento mori (eto Sotone, još jednom). Zašto se sloboda tako intimno uvezuje sa smrću, a ne, recimo, sa onim što slobodu jasno određuje, ali ne deluje tako metafizički i tako uzvišeno: s kretanjem?⁹ Kip nas, svojom svečanom nepokretnošću, svojom herojskom pozom, nagoni na to da zaboravimo kako sloboda nije jedna. Zar sloboda nije i sloboda od istorije? Zar sloboda nije izbor…?

I eto Sotone po ko zna koji put: ceri se iza svakog kipa slobode, kikoće se iza svake naše rečenice, poigrava se našim strpljenjem i našom inteligencijom, obmanjuje nas pričom da nije među nama već samo među njima. Ne obećava Sotona slobodu, nego smrt. On ne nudi izbor – osim izbora koji to nije: budi junak ili kukavica. Prihvati me u liku naroda, boga, otadžbine, istorije, prihvati me, kaže, kao večni kamen iz kojeg je na postolje večnosti izvučen junak koji ti obećava smrt, koji ti obećava neke buduće smrti. Sotona nudi junačku smrt u zamenu za kip. Nije li upravo to vrhunski cinizam?

I šta još vidi pesnik? Da Sotona kupuje i buduće živote: on, kroz male i nemoćne kulture pune resantimana, kupuje živote nerođene dece.

Doksa versus paradoksa

Bekstvo je kretanje i aktivnost. Linija bekstva pre svega je otpor onom što nam nude skamenjeni temelji, istorijske priče koje žive samo još u vlastitoj inerciji. Linija bekstva politički je (ne psihološki) čin. Napisao je pesnik da se životi naraštaja već u začeću osvajaju, i nastavio:

a samo još bjegunci svijetle kao putokazi u općoj noći,
zavedenome čovjeku primjerom tek oni mogu pomoći

Bez svijesti i namjere, od apokaliptične miču ga ivice,
izbaviti nas mogu samo odbačene i prezrene kukavice

Pesnik se samom pesmom izborio za ove stihove. Istorija zavodi. Istorija je jazija koja ulaže živote još nerođenih da bi opravdala ono što je bilo. A to što je bilo – i eto Sotoninog kruga – određuje upravo istorija, upravo priča koja se istura kao jedini opis slobode. U neslobodnom društvu nema različitih priča. Zbog toga samo primeri mogu da izvedu iz zablude. Samo bekstvo s bojnog polja – na kojem se, čak i kada topovi ćute, vodi besomučni rat za prošlost – daje šansu ljudima da dođu sebi. (Kada topovi zagrme, tada je, uglavnom, kasno. Zbog toga je potrebno dezertirati na vreme.) Uz to, dodaje pesnik, ne mora u činu bekstva biti ni svesti ni namere: neka begunca goni strah, to je sasvim u redu. Važno je samo ne pristati na apokalipsu, na ragnarok, ili belaj. Na pismo smrti. Na junačku smrt. Na princip vernosti predačkoj tradiciji koja je uklesana u mermerne ploče večnosti. Ne pristati na ideal za koji me niko nije pitao da li mi se dopada. Ne pristati na utvrđeni početak i projektovani kraj. Na vernost neslobodi, jednom reči.

Makar se riječi ove doimale poput grdnoga paradoksa,
ni spasa biti neće dok se ne promijeni ubistvena doksa

Jer sve te priče nisu drugo do mnjenje. Nema u njima nikakve nužnosti, nikakvog arhetipa (u šta nas mudraci nastoje ubediti): one nisu tu zbog nas, već zbog parazita kojima je potrebna naša krv da bi preživeli.

Pesnik je zadivljujuće samorefleksivan: poslednjim stihom on zatvara krug pesme razotkrivajući povijest kao puko mnjenje (doksu). A kako se borimo protiv dokse? Pa upravo para-doksom. Pesnik, zapravo, samo pokazuje da svako mnjenje ima i protivmnjenje. Kada se dva mnjenja postave jedno kraj drugog, oba, naprosto, mogu da važe u istom trenutku, čak i ako su suprotstavljena. Ali upravo to pokazuje u kojoj meri je mnjenje nepouzdano, u kojoj meri je doksa daleko od nužnosti, iako nas povijest uči drugačije.

                      Pred »Atlasom« Sanjina Lugića

Da bijahu uistinu božanstva dostojni, ti bogovi drevni,
zar bi status njin im dopustio na smrtnike biti gnjevni?
Zar bi bozi grozno mizerna stvorenja kažnjavati htjeli
čak ako se nekō od njih i na uzaludnu pobunu osmjeli?

Svemoćni navodno, zašto ovoj kreaturi ostaviše volju
da tegobu svoju prezre te poželi život i sudbinu bolju?
No ipak je u ovoj predstavi moguć bio kao Atlas titan
da bi zbog odmazde i sâm svod nebeski mogao nositi,

jer Antika predožbom bijaše što se neće razumu kositi
Pa tek nostalgiju može osjećati čovjek, bijedan i sitan:
i Olimp je iščeznuo, stanište bogova, koje bješe čulno,

a s neznana kata nebeskoga sada vlada Onaj čija djeca
gorjet će u ognju već i usljed razmišljanja bogohulnog
Divan davni teatar bijaše, i Atlas bi danas izustio jecaj

Džuli, pjesma s kojom su Jugoslaveni shvatili što je to Pjesma Eurovizije

Ove godine dva su se subkalendara, i dvije potrage za vremenom uskrsnuća Gospodnjega, vremenski najviše udaljila. Katolici Uskrs slave 3. travnja, dok će pravoslavni Uskrs slaviti tek 8. svibnja. Uskrs će zaći iza Đurđevdana, što je za vjerujuće, naročito za praznovjerne, nužno nekakav znak, a znakovi u kalendarima su, u tumačenjima i doživljajima ljudi koji tek čekaju da se kalendar ispuni danima, gotovo po pravilu zloslutni. Tog petka, subote i nedjelje, prva tri dana travnja, na Sepetarevcu odvija se uobičajeni godišnji ceremonijal. Potpuno sam s njime suživljen, tako da ne primjećujem ono što je u njemu toliko neobično. Nisam svjestan tog efekta očuđenja Uskrsa na Sepetarevcu, koji bi svake godine doplavio život, a koji će, budem li ga umio prevesti u tekst, donijeti ono do čega nastojim doprijeti u svim tim knjigama sa Sepetarevca. Taj život tako strašan i ubilački, tako tuđ dok se odvija, a vlastita krv i meso nakon što se pretvori u sjećanje, taj život s dvije nesretne žene, s majkom i s njezinom majkom, jedino je objašnjenje svih mojih riječi i postupaka, ali i svega doista lijepog što sam u stanju vidjeti. Sva ljepota svijeta proizašla je iz njih dvije, i iz njihova unutarnjeg mraka. I sve šašavosti!

Recimo, ta šašavost Uskrsa na Sepetarevcu. Noni je mladost njezina, i cijeli jedan život, onaj koji završava Mladenovom smrću, protekla uz Zehru, njezinu kakanjsku prijateljicu. Njihovu sam romansu – Je li to neprikladna riječ? Nije baš sasvim… – opisivao u “Rodu”, sve s osjećajem da ću je na različite načine ispisivati još barem tri puta. S mojim rođenjem započinje naknadni Nonin život, djelomice lažan, ispunjen bizarnim ponavljanjima, gotovo televizijskim reprizama, pa je, možda, i iz te okolnosti proizašla moja potreba za ponavljanjem istih pripovijesti i motiva, iz nje i iz nečega duboko autističkog u mojoj svijesti. Jedno od tih ponavljanja je i sam Sepetarevac. Za nju je Sepetarevac na neki način bio ponavljanje Kaknja iz njezine mladosti. Šarena, ali dominantno muslimanska mahala, prilično tradicionalna, ispunjena proturječjima vremena koje je voljom boga socijalizma prebrzo poteklo. Na Sepetarevcu je sve ono što je doživjela pedesetak godina ranije u Kaknju zadobilo svoje antipode, svoja kontramjesta, svoja suprotna značenja… I sve je, u određenoj mjeri, bilo lažno. Njoj se tako činilo. Jer svatko tko je u mladosti doživio neku tradiciju u njezinom punom naponu, u starosti će tu istu tradiciju u njezinom aktualitetu doživjeti kao laž.

Tako je Nona istovremeno voljela komšinicu Almasu i držala je na beskrajno udaljenoj distanci. To više nije bio njezin život ni njezin svijet. I očajnički je pokušavala da u ovom životu, koji se upravo odvija na Sepetarevcu, ništa, osim mene, svoga svetog unuka, ne doživljava kao stvarno svoje. Njezina dužnost, uostalom, i jedina njezina uloga na ovome svijetu, bila je da me zaštiti od svoje lude i ledene kćeri, moje majke. A Javorka, s takvom je strašću, povremeno, dok se ne bi i od toga umorila, pred svojom majkom demonstrirala svoje vlasništvo nada mnom. Nije to sasvim minulo ni te 1983, kad ću već napuniti sedamnaest. Nona je pokušavala, i ne znam koliko je u tome uspjela, ali teško mi je zamisliti kakav bih bio da to nije činila, da pretoči u mene određeni emocionalni, karakterni, etički sadržaj. Jedino što nije dirala, čega se plašila i od čega je bježala, a što je i sa svoje strane rijetko pokazivala bila je – imaginacija. Onoga ljeta 2012, kada moja nesretna mati bude umirala, i kada mi u jednoj od dugih telefonskih ispovijesti puna rezignirane gorčine saopći da je po njenom dubokom uvjerenju njezina majka, a moja jedina Nona, bila u biti lezbijka, ona će to učiniti u posljednjem očajničkom pokušaju da me udalji od nje. Znala je, luda moja Javorka, da meni ništa neće značiti Nonin alternativni seksualni status, ali je isto tako znala da bi me moglo ojaditi – pa možda prema njoj okrenuti? – saznanje da Nonu nisam poznavao. Jest, na čas me je bilo potreslo to što je rekla, ali samo na čas. “Njoj se gadio seks!”, rekla je u telefonsku slušalicu moja umiruća mater, govoreći o svojoj majci, i u tom trenutku kao da se jedna stvarnost razdvojila od druge, kao da se strašan život pretvarao u manje strašan film o tom životu, ili u tekst, u pripovijest, u neku stilizaciju koja sve lako podnese… Ali toj ćemo se priči još vraćati, duga je 1983, nego krenimo, makar sporednim putevima, nazad prema onome od čega smo krenuli, dakle prema Uskrsu na Sepetarevcu i prema teti Almasi, glavnoj protagonistkinji sepetarevačkog uskrsnuća Gospodnjega.

U tom pomalo odurnom ponavljanju već odživljenog života, Almasa se na Sepetarevcu pojavljuje kao lažna Zehra. Tako to Noni izgleda. Ili ona o tome uopće ni ne razmišlja, samo joj Almasa ide na živce. Čim dođe, potiho je počinje nervirati. A nervira je i kad nije tu. Nije Nona raspoložena za svu tu hvalu koju joj upućujemo. Ne bi joj se ni najmanje svidjele sve moje pisanije, od one prve u trivijalnom nostalgičnom serijalu historijskih čitanki, pa do ovih romanesknih manevara iz 1983, u kojima se komšinica Almasa javlja kao književni lik. Za nju, bilo bi to previše sentimentalno, na neki način i lažno, i imala bi strašan problem s dva sveprožimajuća pojma našega današnjeg svijeta, a onda i mojih autofikcija: interkulturalnošću (i multikulturalnošću), i identitetom. To su gluposti, progovorila bi Nona, ja sam to što jesam, a nisam ono što nisam; nisam ni Muslimanka, ni Jevrejka, a bogme ni Srpkinja, koliko god s njima živjela i družila se. To su gluposti, progovorila bi Nona: identitet je zapisan u osobnoj legitimaciji i liječničkoj dijagnozi. Ili bi bila manje rječita, ili je ovo ipak moje nadopričavanje, ali suština bi bila upravo ovakva. Sigurno je, međutim, da bi rečenicu započela s: To su gluposti… A ako bismo joj pokušali dalje razjasniti ovu našu priču, podigla bi ruke, izgovorila: Ala’salamet!, pa bi otišla u drugu sobu.

Naravno, to što joj je teta Almasa išla na živce nije se primjećivalo. Čak bi se moglo reći da se nije ni ticalo njihova odnosa. Ticalo se samo načina na koji će u priči, prepričavanju, pripovijesti Nona interpretirati taj odnos. Premda nije bila pisac, niti je imala ambicija da to postane, nije bila čak ni strastveni usmeni pripovjedač, iako je umjela dobro pripovijedati, Noni je u svakom trenutku bilo stalo do uloga likova, onih živih i stvarnih, u priči koja i ne mora biti ispričana. Remećenje priče pomalo je remećenje života. A život je, rekli smo, tog trenutka, godine 1983., za nju blizu samog finala jednoga strašnog i u nekom smislu ponižavajućeg ponavljanja. Ja sam onaj zbog kojega na to ponavljanje pristaje.

I onda, kao što smo već davno rekli, stiže Veliki petak, koji pada na Dan lažova, 1. april, pa Velika subota i Uskrs. U te dane Nona će, kao i svake godine, peći apartan, ne pretjerano zahtjevan i raskošan izbor kolača. Nije to njezin Uskrs, kakav je bio birvaktile, u ona davna i mlada vremena kada se živjelo i slavilo na stanicama uz prugu koja vodi od Doboja prema Sarajevu. U to vrijeme ona je vjerovala u Boga i u uskrsnuće. Istina, o modelima njezine vjere, o dubini, snazi i ponesenosti, izvještaji su krajnje proturječni. Nono je oduvijek bio nevjernik, ili vrlo slab, blagdanski vjernik, naš otata Karlo Stubler, Nonin otac, također nije vjerovao, premda je veoma držao do svih ceremonijala, ali njezin revolt prema Bogu i svemu Božjem, koji nastupa po Mladenovoj smrti, toliko je snažan da je već prema fizikalnom zakonu i njezina vjera morala biti toliko snažna…

Ali zašto se onda od Velikog petka, tog Dana lažova, pa do uskršnjeg popodneva, malo-pomalo peku kolači. Ničega previše, ništa pretjerano, ali vrlo vidljivo. I zašto se na uskršnje jutro već isflekani stolnjak u trpezariji – pamtim stolnjake koji su se izmjenjivali svih tih godina, ali za opis bi bilo potrebno još jedno poglavlje, koje bi kliznulo mimo 1983. – zamjenjivao svečanim izvezenim konavoskim stolnjakom, koji se prostirao samo u posebnim prilikama, nakon čega bi se sklanjao sa stola, prao u mlakoj vodi, sušio na blagom suncu, peglao i spremao do sljedećeg velikog događaja? Zašto se to činilo ako mi doista nismo slavili Uskrs ni Božić? A nismo, Bog mi je u tome svjedok, nigdje Mu nikad u te dane nije bilo tako ledno i pusto kao na Sepetarevcu!

Odgovor jednostavan je i neporeciv: ljudi će naići u kuću! Ove riječi fraza su koja danas, valjda, ne znači ništa. Možda je u biti svojoj posve nerazumljiva. Ali Nona je govorila, to je 1983. govorila i Javorka, kad god bi ih se pitalo, a ja sam tu bio jedini koji ispituje, te neobične riječi: “ljudi će naići u kuću”. Nije ih izgovarala, jer izgovara se nešto što je poruka ili šifra, nešto što ima jasno značenje, a govori se ono što se podrazumijeva, govori se onako kako se diše, govori se kao što potok žubori, možda i besmislice. Je li besmislica “ljudi će naići u kuću”? 

Ljudi koji će naići 1983. su komšinica Milenka, možda će doći Fajgelji, naši stari kućni prijatelji Saša i Vela, a u neka doba bi, već na samu uskršnju nedjelju, ili sutradan, mogli naići i Ilidžanci, čuvari štublerovskih starina iz Kasindolske. I to bi bilo skoro sve! Premda će biti ponuđeni kolačima, i bjelina će im stolnjaka na poseban uskršnji način odozdol osvijetliti lica, zbog njih se ti kolači ne peku. I Fajgelji i Ilidžanci dobro znaju da s prozora na Sepetarevcu pogled više ne doseže do Boga, dok je komšinica Milenka u ovoj priči dobroćudni statist, prema kojem se ne upravlja ništa, pa ni to čudno neuskršnje slavlje, bijeli konavoski stolnjak s crvenim vezom, ni uskršnji kolači.

Kolači za Uskrs se, dakle, peku zbog komšinice Almase. Ona će, pretpostavljam, naići odmah poslije dnevnika. Nikome ništa neće čestitavati, ali njezini će pokreti, kao u nekoj čudnoj japanskoj pantomimi, biti puni čestitavanja i onostrane metafizike, od koje se Noni kosa diže na glavi. Ali mora se i to podnijeti, jer je za komšinicu Almasu nama Uskrs. Tačnije rečeno, komšinici Almasi naš je Uskrs. I najtačnije: na Sepetarevcu 23 nikakvog Uskrsa više ne bi bilo, da nije komšinice Almase. 

Nona bi tu stvar jednostavno objasnila, da ne kažem opravdala: ona nas časti za dva Bajrama, a ramazanske iftare da i ne računamo, kao i sve ono drugo što donese, na šta pozove i na što naročito tebe (misli tu na mene!) namami, a ja bih joj, valjda, trebala reći da mi ne slavimo Božić i Uskrs, pa kod nas nema ništa? To objašnjenje je hladni pokušaj da se sve stvari među ljudima, i svi odnosi među ljudima, svedu na materijalnu bazu. Godina je 1983, i komunisti to još uvijek sveudilj provode. Pritom nastojeći izbjeći sve zamke lažne metafizike i hegelovskog idealizma. Hegel je idealist, kojega su Marx i komunisti izvrnuli naglavce, te su od njega načinili apostola dijalektičkog materijalizma. Otprilike tako!

Nonino insistiranje na materijalnoj bazi, i na najgrubljem mogućem objašnjenju pečenja uskršnjih kolača, drukčije je, pomalo i antimarksističke prirode. Viškom materijalističkog pogleda na stvari ona ne priziva golu stvarnost, kako to čine komunisti, nego je na vrlo efikasan način tjera i od sebe, i sa Sepetarevca.

A stvarnost je po prilici ovakva: s komšinicom Almasom ne razgovara se o Bogu, jer ona u Boga vjeruje. Mi ne vjerujemo, i to joj je diskretno rečeno. Ne bi se baš reklo da je prihvatila. Ili da je iz te vrlo zagonetno izgovorene konstatacije da ne vjerujemo u Boga izvukla i zaključak da ne slavimo Uskrs ili Božić. Uostalom, za nju slavljenje vjerskih blagdana nije tako snažno povezano s vjerovanjem kao što je to za Nonu. Pogotovu što je vjerovanje za tetu Almasu što i disanje, nešto dakle o čemu se baš i ne mora u svakom trenutku imati refleksiju. Stoga je nemoguće pred njom ne slaviti Uskrs, jer bi to onda značilo da je za nešto važno uskraćujemo. Taj Uskrs je, dakle, njen, nije naš. I mora postojati taj bijeli vezeni stolnjak kojem će se diviti, moraju postojati kolači kakve nigdje osim kod nas nije jela, mora postojati osjećaj da Bog sve vidi, sve zna i nad svim vlada…

Desetljećima kasnije, ležim u nekoj hotelskoj sobi, prošla je književna večer, ujutro krećem kući, i gledam na slovenskoj televiziji preduskršnji program. Ne znam koja je godina, ne pamtim ni koji je mjesec, slušam razgovor u studiju, u kojem sudjeluje i neki vrlo stari cistercit. Priča poteče oko ateizacije svijeta, pa oko toga kako u Europi danas žive ljudi različitih vjera, ali na sve to on svako malo vedro i kroz smijeh odmahuje rukom, pa govori: Isus je za sve nas uskrsnuo, Isus je za sve nas uskrsnuo… U jednom trenutku, nakon što su te njegove riječi sasvim preplavile emisiju, voditelj ga upita, ne bi li razjasnio stvari, je li Isus uskrsnuo za ateiste. Pa naravno!, vedro širi ruke starac u habitu. A za Židove, a za muslimane, a za budiste?, osmjeli se na to voditelj. I za njih, samo što se to njima na drukčiji način prikazuje nego kršćanima. Ali Isus je za sve nas uskrsnuo… A na to ja, kako sam u sobi bio sam i slobodan, krenuh da plačem, misleći nešto svoje.

Tako nam je, dakle, prošao katolički Uskrs 1983. Tri tjedna kasnije, u subotu 23. travnja, održana je priredba Pjesme Eurovizije. Jugoslaviju je predstavljao Danijel Popović, Crnogorac koji je prethodno nastupao u Globusu, na Zagrebačkom velesajmu, čuvenoj svadbarskoj menzi, restoranu za krizme i hajdučka okupljanja. Njegovo pjevanje iz sarajevske je onodobne perspektive zvučalo iritantno i nimalo muževno. Već nakon što je pobijedio na jugoslavenskim kvalifikacijama, održanim u srijedu 16. ožujka u Novom Sadu, na kojima je s prvim povijesnim pokušajem probijanja zabrana novokomponovane narodne muzike sudjelovala i Lepa Brena, s pjesmom “Sitnije, Cile, sitnije”, i završila na sedmom mjestu, Danijel je u Sarajevu stvorio ordiju svojih rugalaca, imitatora, parodista. Proljeće je u grad dolazilo, snijeg se topio ispod nagaravljene pokorice i slivao se u zvučne i muzikalne sarajevske oluke, dok su naokolo po Velikom parku i po Parku Đure Đakovića, iza Prve gimnazije i pred Narodnim pozorištem, puni vedrine i životnog elana, preslabo obučeni, mokri i polumodri od zime, skakutali naokolo znani i neznani Romčići, koji su se još uvijek slobodno nazivali Cigančićima, te su zavijali glasom bečkih dječaka: “Zamolim more da vrati mi Džuli i juli, Džuuuuliii…” A svijet se u prolazu iščuđavao tome kako je moguće da postoje ljudi kao što je taj pjevač, kako ga netko ne prebije na ulici, u Sarajevu bi ga sigurno prebilo… Vjerojatno svi kontratenori ovoga svijeta nisu po svojim zavičajima i provincijama bili toliko ismijani kao Danijel Popović ovoga sumornog i starinskog sarajevskog proljeća, punog iznenadnih snjegova, mraza, a onda one pustošeće jugovine, koja gradske krovove pretvara u vijence ledenica. Ali kroz to se ruganje ova pjesma, sličnu do tada nikad nismo poslali na Pjesmu Eurovizije, raširila poput infekcije, zavukla se u naše uši i duše, pustošila našu svijest i koncentraciju, tako da nam je branila da o ičemu mislimo dok nam niz pamet teče njezina prosta i bezbroj već puta ponavljajuća melodija. U heruvimskom Danijelovom glasu bilo je nečega što je sasvim u skladu s poetikom priredbe na koju su ga slali da otpjeva “Džuli”, ali mi te 1983. još uvijek nismo dobro znali o kakvoj je poetici zapravo riječ. Pjesma Eurovizije doživljavala se kao neka smrtno ozbiljna pjevačka manifestacija, a mi bismo svake godine, nakon što naš predstavnik završi na nekom od predzadnjih mjesta, ostajali pod dojmom, toliko smiješno pogrešnim, da nam je netko učinio nepravdu i da bi naši dobili više poena samo da nisu naši. Sve do Danijela Popovića i pjesme “Džuli” nismo osjećali koliko se razlikujemo od drugih koji dolaze na ovu priredbu. Poput oka po kojem se navukla mrena, pa mu je sve malo mutno i sivo, tako smo mi na Pjesmi Eurovizije ostatku slobodne Europe bili malo mutni i sivi. I bili smo tako nesretno ozbiljni, dok smo okupirani pjevačkim mogućnostima, ritmovima, harmonijama i muzičkim modama pokušavali otpjevati pjesmu s kojom bismo postali poput njih. Nikako nije išlo, sve do Danijela Popovića, koji je, tko zna zašto, zapjevao glasom uškopljenika, glasom koji je na užas sarajevskih haustora i parkova, a onda i na užas pola Jugoslavije, bio identificiran kao glas pedera. Nemoguće je, četrdesetak godina kasnije, nekome objasniti što je 1983. mogao sugerirati i značiti Danijelov glas u refrenu pjesme, i kakav je uopće dojam, izvan krugova kulturne alternative, pomisao na homoseksualnost mogla ostaviti na ljude. 

Igrom slučaja i tajanstvenih kalendarskih simultaniteta i sinkroniciteta, istih tih ožujskih ili travanjskih dana objavljen je prvi album beogradske grupe D’ Boys, naziva “Ajd’ se zezamo”. Muški synth-rock duo, s mnogo šminke, laka za kosu i izazovne muške odjeće, izvodio je neki svoj krajnje teatralni gay repertoar. Pjesme su im bile grozne, tekstovi povremeno šokantno glupi, njihov minimalizam stvarao je dojam da ta dvojica, Peđa i Miško, naprosto ne znaju za sadržaj kojim bi neku pjesmu ispunili, pa su upravo zato minimalisti… No, kako su potekli iz nekog dobrog beogradskog undergrounda, i to s njegova najintelektualnijeg ruba, tako da je među pratećim muzičarima D’ Boysa u to prvo vrijeme, tokom 1983, recimo bio Goran Vejvoda, a omotnicu za album sniman u čuvenom studiju Tetrapak, gdje im je Ana Sasso pjevala prateće vokale, izradio je Igor Kordej. Inače, jedan je to od najupečatljivijih njegovih novovalnih radova, čija je homoerotska subverzivnost danas, opet, teško protumačiva, premda je čovjeku jasno da je ista slika prije četrdeset godina značila jedno, dok danas znači nešto posve drugo.

Istog tog proljeća, čini mi se da je to moglo biti u travnju, prvi i posljednji put gledao sam u Sarajevu D’Boyse. Po skoro svemu bio je to grozan koncert. Loš razglas, neusviran prateći bend, Peđa i Miško tako beznadno nesigurni u svojim ulogama. I publika, ne pretjerano brojna, s mnoštvom punkera takozvane prve generacije, onih koji su 1979. i 1980, dok je Maršal na aparatima još davao znakove života, unijeli luč sa Zapada u našu malu mahalu, uvjereni, poput kakvih revolucionarnih pasdarana, da s njima stižu glas i rif konačne objave, nakon koje više ne može biti druge istine ni muzike. Oni su, dakle, bili tu, premda su D’Boysi i u muzičkom i u svakom drugom pogledu bili udaljeni od punka upravo onoliko koliko čovjek može biti udaljen od tačke svoga prapočetka, zato što je bila riječ o konačnoj alternativi i subverziji. Bila je riječ o nečemu što ne samo da se protivilo svemu onom što je temeljna životna mjera i model socijalističkoga građanstva, nego i onoga što se 1983. čini mjerom toga grada. Jednostavno, punkerski je bilo biti peder među pederima! Problem je, na žalost, bio u tome što su pederi već na prvi pogled djelovali pomalo lažno…

Bilo je tu i nekoga drugog svijeta, lažnih i stvarnih znatiželjnika, redovnih policijskih uhoda, drugova iz omladinskog komiteta, slučajnih prolaznika i parova koji su greškom došli na koncert. Ali s tim nastupom bezvezne beogradske grupe, čiju ploču nikada nisam kupio, niti sam je imao u svojim sepetarevačkim kolekcijama, za sva se vremena nešto promijenilo. Samo što se promjena nije ticala života ljudi – u gradu, osim dvojice važnih pisaca i pjesnika, koji će se uskoro odseliti u Beograd, nije bilo deklariranog homoseksualca – nego se ticala života na sceni, ticala se karnevala, cirkusa i teatra. Nakon D’Boysa scenski je pederluk u Sarajevu postao gotovo normalan, običan i prihvatljiv, kao što za svih karnevala i u svakom cirkusu i teatru publici prihvatljivo i sve ono što im se u životu čini naprosto nemogućim i nevjerojatnim. 

Do jeseni 1983. u gradu će već gostovati i ljubljanska Borghesia, muzički, ideološki, da ne kažem i pornografski krajnje ozbiljna i vrlo sumorna pojava, u kojoj je, iz perspektive čaršije, tojest onoga njezinog dijela, uključujući Službu državne bezbjednosti, te partijski i omladinski komitet, koji je o ovakvim stvarima jako vodio računa, mogući gay element još bio i najmanje uznemirujući. Bit će, ipak, i stoga što su D’Boysi već bili tu.

E, ali ni Boghesia, ni D’Boysi neće se pojaviti na ekranima naših, često još uvijek crno-bijelih televizora, kao predstavnici Jugoslavije, na priredbi za Pjesmu Eurovizije u Münchenu. Ljepuškast momak, možda i pretjerano ljepuškast, u stiliziranom jeansu, s urednom đačkom frizurom, mrdao je bokovima u mjestu, s koreografijom lutka na navijanje, pitom poput Kena, iz kolekcije djevojčica iz bolje stojećih obitelji. Korak-dva od njega plesale su, također u mjestu, i pjevale prateće vokale sestre Barudžija, Izolda i Eleonora. U modrim soknama i žutim haljinicama, njih dvije su izvodile pokrete koji će te, četrdesetak godina starijeg, podsjetiti na koreografiju onih posljednjih sletova za Dan mladosti. Malo dalje, na toj začuđujuće uskoj pozornici, na tom uskom obzoru televizijskoga ekrana, stajao je Mato Došen, i svirao harmoniku. Harmonika je uz refren pjesme, i uz Danijelov glas, pun neke infantilne žudnje, bila veoma važna.

To se 1983. nije znalo, nije se moglo ni naslućivati, ali jednom će doći neko vrijeme kada više neće biti ni muzike, ni pjevača, Pjesma Eurovizije će se iz kiča pretvoriti u camp, neće više biti ni televizije, niti će biti ljudi koji su u stanju da vam sve to riječima kažu i ispripovijedaju, da kaos jednoga života sklope u priču i da vrijeme, nakon što vrijeme prođe, vrate u kalendare, ali će zato postojati mjesto u kompjutoru gdje je lako naći većinu slika, pokretnih i zaustavljenih, svake te neispričane priče. Tako i snimku nastupa Danijela Popovića i društva na priredbi za Pjesmu Eurovizije u Münchenu.

Nestvarnim će se na tj pozornici činiti njih dvije, Izolda i Eleonora, onovremene Splićanke, socijalističke seks- bombe, što su se pojavljivale na naslovnicama sarajevskog tabloida AS, s kojim je započela povijest jugoslavenskih tabloida, i koji je imao vjerojatno i najprljaviju ulogu u Sarajevskom procesu. Optužene AS nije ozloglašavao, to su činili drugi, on ih je sramotio, svlačio ih je do gola pred očima socijalističke javnosti. Zadužen da radi ono što je svim drugima bilo zabranjeno, jer je vrijeđalo socijalistički moral, koji se u načelu i ne razlikuje od katoličkog ili od islamskog morala, AS je bio u Jugoslaviji do tad neviđen spoj estradnoga i političkog bulevarskog tiska. U socijalizmu i postsocijalizmu, ova vrsta tabloida zadužena je da ljude učini gorima nego što oni već jesu, ali da pritom zadrži jasno političko usmjerenje. Takve novine uvijek traže goleme ženske grudi i noge na naslovnici. Sestre Barudžija bile su za AS te noge.

Na kraju, u Münchenu Danijel Popović umalo što nije pobijedio. “Džuli” je na kraju bila četvrta, što je za Jugoslavene bio veliki uspjeh, a Danijel je kao junak dočekan u domovini. Znaju Hrvati!, govorilo se tad po Sarajevu s poštovanjem, upravo kao da je u nekom hrvatskom laboratoriju, recimo u Institutu Ruđer Bošković, nakon dugotrajnih ispitivanja i eksperimenata, zaključeno da na Pjesmu Eurovizije treba poslati upravo takvog pjevača i takvu pjesmu. Danijel se u proljeće 1983. tom svijetu učinio kao savršeni derivat Hrvata i Zagrepčanina. Mlad, lijep i pristojan, sa slutnjom dame u svojoj pojavi. Istina, ta slika više je govorila o onome tko gleda, kao što svaka slika koja se na takav način trajno oslika s unutarnje strane oka više govori o onome tko gleda, i obično ne govori ništa o onome u što gleda. Tako je Danijel Popović bio rođeni Crnogorac, a sa Zagrebom je, u formativnom smislu, imao najviše to što je pjevao u jednom povijesno zloglasnom zagrebačkom restoranu.

Meni, sedamnaestogodišnjaku i vječnom salonskom punkeru, koji je bio na valjda svim punk koncertima što su se do tog proljeća održali u Sarajevu, svejedno nije bilo mrsko gledati prijenos iz Münchena. Upijao sam te slike, osjećao kako kroz njih ronim kao kroz duboko more kod Palagruže, žudeći da širinom svijeta, koja me je uvijek više zanimala i opčinjavala u onome što je tu negdje blizu, a meni je strano, tuđe, strašno, pa i gadno, odvratno, prljavo i mrsko, nego u dalekim krajevima i kulturama. Radije bih gledao tu televizijsku priredbu, nego da u to vrijeme radim nešto što će me ponijeti i oduševiti. Nisam tražio oduševljenja, nije mi trebao polet. Nisam se upisivao u letačku školu. Zanimali su me ti ljudi koji su radili nešto što ja nikada ne bih radio, zanimao me je Danijel, jer ja ne samo da nikad ne bih obukao onakvu jaknu, nego iz sebe nikad ne bih pustio onakav glas i ton, pa i kad bih to mogao. Nikad u životu, pa ni za samoga sebe, recimo u zahodu, kad me nitko ne sluša, ili za tuširanja u hotelskoj sobi, nisam otpjevao refren “Džuli”. Odvratnost koju sam od prvog trenutka osjetio prema toj pjesmi, još za onoga novosadskog prijenosa koji sam također gledao, nije se ticala homoerotskih konotacija, ili mi se barem čini da nije, premda čovjek nikad ne može do kraja biti siguran u te stvari, nego se ticala same pjesme. Ona je bila neuspjeli artefakt, neuspjela umjetnina, bila je naprosto loša pjesma, pred kojom čovjek osjeti nelagodu, osjeti trnce za koje ne zna je li to zimica i najava bolesti, ili su nekontrolirana reakcija organizma na nešto što ga iritira. A Danijel je tako slobodno i otvoreno pjevao tu neuspjelu pjesmu. Iz te savršene slobode i otvorenosti, koju sam ja ovako protumačio, dok će je drugi, koji budu seksualizirani njegovim glasom, protumačiti na neki drugi način, zapravo je nastala magija te čudne pjesme. Njezin uspjeh na Pjesmi Eurovizije bio je dotad nečuven. I godinama će na njoj Danijel Popović nadograđivati svoju estradnu karijeru, nikad ne postavši veliki pjevač ni zabavljač. Dok je trajalo sjećanje na “Džuli” i dok početkom devedesetih mitologemi jedne svakodnevice nisu potpuno revidirani, čime će u dušama ljudi biti izbrisano sjećanje ne samo na Danijela Popovića, nego i na veći dio njihovih prethodnih života, uključujući i godinu 1983, trajala je i ta ugodna odvratnost ove pjesme.

Sutradan, bila je nedjelja, dogodila se nesreća o kojoj ćemo čitati u kratkim novinskim vijestima tokom sljedećeg tjedna. Uspinjući se na Manaslu, u planinskom lancu Mansiri Himal u Nepalu, osmi najviši planinski vrh na svijetu, poginuli su pod ledom alpinisti Nejc Zaplotnik i Ante Bućan. Bila je to prva splitska ekspedicija na Manaslu. Sudjelovali su, uglavnom, alpinisti Planinarskog društva Mosor, uz dvojicu iskusnih Slovenaca, Vikija Grošelja i Nejca Zaplotnika, koji je bio na glasu kao možda i najbolji aktivni svjetski alpinist. Nesreća se dogodila kada se za jednog od aklimatizacijskih uspona, odmah iznad logora, na Bućana, Zaplotnika i Srećka Gregova, koji je nesreću preživio, obrušio ogroman serak. U Rječniku hrvatskog jezika, Vladimira Anića, piše da je serak “alpinistički izraz za gromadu u ledenjaku; nastaje pucanjem ili nejednoličnim rastapanjem leda, opasan za prijelaz”. Etimologija riječi: fr. sérac: bijeli sir.

Ante Bućan ostao je zakopan pod ledom, trideset i dvije godine kasnije Stipe Božić, jedan od sudionika ekspedicije, vratit će se u Nepal, pod Manaslu, u potragu za njegovim tijelom. Zaplotnika su, odmah nakon što se nesreća dogodila, 24. travnja 1983, uspjeli otkopati ispod leda i sahraniti ga malo niže, pod razmrvljenim kamenjem ledenjačke morene. Stradanje dvojice alpinista Jugoslaviju je potreslo, opet je to bio jedan od onih događaja od kojih se, svjesno ili nesvjesno, po nalogu života kao vječne priče, projektira nova velika legenda, koja će biti upisana u temelje zajednice, učvršćivati je i biti njeno trajno opterećenje. Dok god Jugoslavije bude. A kad Jugoslavije više ne bude, kada imperij napokon bude srušen, sve će odbačene, nenaslijeđene i dekonstruirane legende postati vrijedan materijal neke buduće književnosti. 

Ekspedicija je, naravno, prekinuta, alpinisti su se vratili u Split, nastupalo je vrijeme žalovanja, tumačenja i pretumačivanja onoga što se dogodilo. Nesreća se nije mogla izbjeći ni predvidjeti. Bio je to rizik upisan u samu bit alpinizma. Dogodilo se nešto što se na takav način rijetko događa, ili nešto usred čega rijetko stradavaju ljudi. Ili se, barem, vjeruje da je tako, jer tko bi se inače bavio alpinizmom?

Ovaj događaj potresao je zemlju zbog onoga što se zbilo četiri godine ranije. U nedjelju, 13. svibnja 1979, drugovima se u baznom logoru radio-vezom javio Nejc Zaplotnik. Rekao je: “Na vrhu smo, sjedimo pored kineske piramide i ne znamo šta ćemo.” Imamo li danas načina da prevedemo ove riječi, što one uopće znače? U logoru je nastalo oduševljenje. Zaplotniku i braći Andreju I Marku Štremfelju uspjelo je nešto što prije njih nije učinio nijedan čovjek na Zemlji. Popeli su se na Mont Everest najtežim, zapadnim grebenom. Dva dana kasnije gore će za njima stići Stipe Božić, Stane Belak Štrauf i šerpas Ahg Phu. Jedini on je stranac u ovoj legendi. Njegovo se junaštvo nigdje ne broji, jer nema legende koja bi ga podržala.

Tako su se Jugoslaveni za Titova života prvi put popeli na Vrh svijeta. I to na najteži način, onako kako se to ne radi, onako kako to nije učinio nitko prije njih. Tako je, čitamo u tjedniku Arena, broj je iz lipnja 1979, taj najteži, zapadni smjer, nazvan – Jugoslavenski smjer. “Tako će to”, piše poneseni novinar, “biti zauvijek i za sva vremena. Neka se zna da mi Jugoslaveni stižemo uvijek najtežim smjerom!” Doista, postoji li način da netko provjeri zove li se penjanje na Mont Everest po zapadnom grebenu i dalje Jugoslavenski smjer, ili su, možda, urodila plodom sva nastojanja hrvatske i, eventualno, slovenske diplomacije da se to promijeni, ispravi, preimenuje? Šteta ako je išta tu promijenjeno, jer je jedna narastajuća metafora, metafora u razvoju, metafora koja nastaje protivno sili zemljine teže, uzgonom golemih blokova leda u visinu, metafora koja nastaje usporednim djelovanjem mržnje i očaja, konačno dovršena u trenutku kada Jugoslavije više nije bilo i kada je prethodni svijet okovan mržnjom. Jugoslavenski smjer, to je smjer u smrt pod ledom. Jugoslavenski smjer, to je smjer u visine koje ne vode nikuda, jer te visine nadmašuju sve naše unutarnje ljudske mogućnosti da se uzvisimo. Jugoslavenski smjer vodi u visine koje su, po svemu sudeći, izvan nas. Vodi u takve visine u kojima se ne možemo snaći, čak ni ako doista tamo stignemo. A nećemo stići, jer nije stigao nitko. Pa ni ako nam se učini da smo stigli, kao što se to učinilo Nejcu Zaplotniku, bit će to iluzija, bit će to posljedica manjka kisika u tim posve neljudskim visinama, bit će to posljedica apsolutnog suviška svijesti o sebi i svome jugoslavenstvu, suviška svijesti o nečemu što zapravo ne postoji, ili što postoji onako i onoliko koliko postoji svaki čovjekov san u snu. Spavali smo pa smo sanjali, to je bio Jugoslavenski smjer. U snu nas je susrela smrt, pa nam se u prolazu nasmiješila, ali mi smo bili Jugoslaveni, i mislili smo da je to neka mlada djevojka, slobodna u nastupu, i da joj se sviđamo. Tako neprolazno sentimentalno.

Ali što je Nejcu Zaplotniku, kada se tom nemogućom zapadnom stranom uspeo na Mont Everest, značila rečenica: “Na vrhu smo, sjedimo pored kineske piramide i ne znamo šta ćemo.”? U vrijeme kada ona biva izgovorena, u svibnju 1979, za Titova života, kao i četiri godine kasnije, u travnju 1983, za Nejcove smrti, njezino značenje svima je dobro poznato, ali jezik ne samo da mijenja značenja, nego se jezik pomiče, kao što se pomakao golemi ledeni serak, i ne samo da pojedina značenja postaju nemoguća i neshvatljiva, nego nemoguć postaje i sam jezik. Kao da je Zaplotnik govorio ošamućen tom bezzračnom atmosferom, tom pustoši u kojoj nas prethodno nije bilo, i nikad nas više neće biti. Tu je, u svibnju 1979, na vrhu Mont Everesta i na samom kraju tog najtežeg Jugoslavenskog smjera, bilo pravo mjesto i pravi trenutak za kraj i za smrt Jugoslavije. Da je tu bio kraj, možda bi poslije netko nešto i razumio.

Ali, doista, što znači rečenica: “Na vrhu smo, sjedimo pored kineske piramide i ne znamo šta ćemo.”? Do odgovora opet valja zaobilaznim putem. Do odgovora opet valja novim upričavanjem priče u priču, i još daljim potonućem u prošlost, ali onu prošlost koja se iz perspektive travnja 1983. čini nedavnom i dohvatljivom, toliko bliskom da se od njenog vremena ništa nije ni promijenilo. Subota je, 24. rujna 1977, u Liègeu, u Belgiji, igra se finale Prvenstva Europe u košarci, između dvostrukih uzastopnih prvaka Jugoslavena i moćnoga Sovjetskog Saveza, kojemu je tog trenutka, za tih posljednjih doba Brežnjevljeve vladavine, košarka mnogo više od metafore moći. Vodi ih Aleksandar Gomeljski, dok Jugoslavene vodi vječno samozatajni, tihi otac sve srpske i hrvatske košarke Aleksandar Nikolić. U toj utakmici, koja će se odviti negdje na pola puta povijesne jugoslavenske košarkaške nepobjedivosti, nije se više toliko odlučivalo o tome koja je od ove dvije ekipe bolja – nitko nikad izvan NBA nije bio bolji od njih – nego se više radilo o razlogu da bi se pobijedilo. A onda i o načinu da se pobijedi, nakon što se prethodno već pobijedilo na sve sportske, fizičke i metafizičke načine. Tog trenutka, pred samu jesen 1977, činilo se da je Jugoslavija na sve načine pobijedila, i to najčešće one koji su trebali biti nepobjedivi, jer su bili ne samo sportski, nego i antropološki, politički, imperijalni kolos. Tukući Ruse, a Jugoslaveni su ih u košarci doista tukli kao onog vječnog i zlosretnog vola u kupusu, tuklo se simbol i metaforu. Samo u košarci, i eventualno u šahu, u to se brežnjevljevsko doba supstituirala i sublimirala sva sovjetskost i ruskost. Vjerojatno su ih Jugoslaveni upravo zato tako ustrajno i inspirirano tukli, videći protiv sebe nešto i nekoga tko nije bio samo košarkaški protivnik, niti je samo jedna beskonačno velika i široka država, toliko velika da bi joj Jugoslavija mogla poslužiti tek kao jedan malo veći košarkaši teren, nego nekoga tko u sebi nosi trajni potencijal sve naše slave i moći. Igrajući protiv Rusa igrali smo protiv Staljina, Rezolucije Informbiroa, igrali smo protiv najvećega svog straha u povijesti, a u ime socijalizma s ljudskim licem, toga famoznog jugoslavenskog otkrića, u ime nesvrstanosti i samoupravljanja, u ime svoje različitosti, koja nam se u to vrijeme pred očima našim i srcima prikazivala kao put u besmrtnost. Dok god je Tito bio živ, svi Jugoslaveni živjeli su tu opasnu iluziju o vlastitoj besmrtnosti.

Ali kako još jednom, u Liègeu, pobijediti Sovjetski Savez? Pokazat će se, vrlo lako. Gomeljski je protivnika pokušavao zdrobiti fizičkom snagom svojih igrača, brojnim izmjenama, pregolemim Tkačenkom, nepredvidljivom igrom, u kojoj kao da je simulirao igru koju su u to vrijeme igrali Amerikanci. Uzalud je bilo. Profesor Nikolić utakmicu je vodio mirno, kao da se i ne igra finale, prvu petorku dugo je držao u igri, rotacije su bile malobrojne i krajnje funkcionalne. Stari melankolični trener, koji nije bio za svu tu viku i bijes, niti za sva ta velika slavlja koja su proizlazila iz načina na koji je radio svoj posao, bilo da je vodio pojedine ekipe, bilo da je instruirao svoje učenike – a svi, ili skoro svi pažnje vrijedni treneri tog vremena bili su, na ovakav ili onakav način učenici Aleksandra Nikolića – samo je pokušavao da jedan posao na najefikasniji način privede kraju. I često mu nije išlo u glavu zašto njegovi igrači, toliko bolji od svojih suparnika, ne mogu samo da obave ono što im je dužnost i učine ono što im on govori, nego stalno pokušavaju nešto drugo, što često iritira, nervira, provocira…

Na prvom poluvremenu Jugoslavija već vodi petnaest razlike. Igra se na malo koševa, s tvrdim obranama i teretnim centrima, daleko su još vremena trica, pa je petnaest razlike zapravo mnogo. U drugom poluvremenu Sovjeti navaljuju poput Huna i Mongola, silinom kakva od ove generacije još nije viđena. Tkačenko igra najbolju utakmicu od svih koje je u karijeri odigrao protiv Jugoslavije, Vladimir Žigilij sa svojih sto i dvadeset kila leti po terenu, Arzamaskov igra utakmicu života, ali uzalud, uzalud, uzalud… Nakon što su u jednom trenutku počeli smanjivati rezultat, Sovjeti su se raspali. Raspao bi se na njihovome mjestu svatko, nakon što vidi da na Slavnića, Kićanovića, Dalipagića, Ćosića i drugove baš nikakvog psihološkog utjecaja nema to što protivnici igraju kao da su u vjerskom transu, kao u posljednjem zanosu Lenjinova Oktobra. Tad se, vrlo rano, utakmica prelama, desetak minuta prije kraja Jugoslavija je definitivno pobjeđuje, vodi s dvadesetak razlike, dojam se mijenja, nikada ovako lako pregažen nije Sovjetski Savez. 

I onda minut i pol ili dva prije kraja prvi šuter ekipe i jedan od najvećih europskih bekova epohe Dragan Kićanović sa Zoranom Slavnićem, plejmejkerom reprezentacije, koji će samo tri- četiri godine kasnije stvarati čudnovatu Šibenku i u Šibenki Dražena Petrovića, započinje, usred utakmice, usred napada svoje ekipe, igrati dječju odbojku. Ne, nije to ponižavanje protivnika, kako će to izgledati u neka naknadna, postjugoslavenska vremena, kad svijetom zavladaju neduhoviti i njihov teror političke korektnosti – ništa smiješno, ništa što je doista duhovito, ne može biti politički korektno! – dječja odbojka samo je posljednja postaja u jednome dugom uspinjanju, vrhunac u zamršenom zapletu pripovijesti kojom pripovjedač osvaja prostor prema onome što nikako ne može biti izrečeno. I što da radimo nakon što smo odavno već pobijedili veliki Sovjetski Savez, nego da igramo odbojku iz sjenovitih dvorišta između austrougarskih kuća u centru grada? Što da radimo nakon što smo se ispeli tom najtežom, zapadnom stranom, na sam Vrh svijeta, nego da one dolje upitamo: dobro, a gdje ćemo sad? Iz istog su poriva i osjećaja, odbojka iz utakmice sa Sovjetima u Liègeu 1977, i Zaplotnikova poruka baznom logoru s Mont Everesta. Nema u tome ponižavanja protivnika, nema oholosti – dragi Bog zna da Nejc Zaplotnik nije bio ohol čovjek, jer oholi ne postaju alpinisti, a ohola nisu bila ni ona dvojica košarkaša, jer se u oholosti ne pobjeđuje tako – nego je to pokušaj, uzaludan kao i sve drugo što je s Jugoslavijom bilo uzaludno, da se u vlastitu legendu, uzidanu u temelje jedne zemlje, unese taj infantilni obrat. Od sve infantilnosti, na kraju, Jugoslaviju pamtimo po djetinjoj okrutnosti iz vremena njezina nestajanja. Kada devet godina po smrti Nejca Zaplotnika, u aprilu i maju 1992. budem po prvi put pretrčavao raskrsnice tog grada bježeći od metaka, hvatat će me histerični smijeh. Pomišljat ću, Bože, pa sve je ovdje djetinje, iz vrtića i iz školskog dvorišta, i iz samog pakla djetinjstva! Od ovoga sam bježao otkako za sebe znam, dok sam odbijao društvo druge djece, a školu doživljavao kao oblik krajnjeg poniženja vršnjaštvom i kao logor iz kojeg izlaza nema, jer se svaki dan u tu školu moram vraćati. Razlika je samo u tome što su sad djeca dobila puške, topove, minobacače i tenkove, i veselo pucaju po gradu. Pucaju po maketi grada iz prodavnice igračaka u centru. A ja sam sitna figurica usred te makete. To ne može a da ne bude smiješno. 

Smrt Nejca Zaplotnika potresla je Jugoslaviju, jer se pokazalo da je smrtan čovjek koji se uspeo gore Jugoslavenskim pravcem i koji je rekao: “Na vrhu smo, sjedimo pored kineske piramide i ne znamo šta ćemo.” Rekao je to u ime svih nas, pa smo svi mi umrli s njim! Često se u Jugoslaviji tako umiralo, jer je vrlo bogat i brojnim legendama naseljen bio imaginarij te zemlje. I sve je u tom imaginariju bilo veliko i dovršeno. U početku, te legende bile su tipske, antičke, biblijske, junačke, ali kako je vrijeme prolazilo i zemlja se mijenjala, a Jugoslavija je, premda do kraja antidemokratska, neslobodna, totalitarna zemlja, pod kontrolom Jugoslavenske narodne armije i Službe državne bezbjednosti, dvije službe ogrezle u sumračnu ozbiljnost, u patriotizam i u staljinizam bez Staljina, bila zemlja gipka i elastična, sva u mijenama, tako je njezin imaginarij bivao stilski i žanrovski sve raznolikiji, sve slobodniji i duhovitiji. Uostalom, još je u narodnooslobodilačkoj borbi, u tekstu koji je pratio Kozaračko kolo, ispjevano: “Naša borba zahtijeva, kad se gine da se pjeva!” Smijeh je bio krajnji izraz Jugoslavije i jugoslavenske revolucionarne patetike.

Ali što će se s Nejcom Zaplotnikom i Antom Bućanom dogoditi po raspadu Jugoslavije? Legenda u koju su njih dvojica ugrađeni posve logično neće biti nasljeđivana. Bit će ostavljena Jugoslaviji i prepuštena zaboravu. Ili onom velikom skladištu u kojemu počivaju i svoje istinske pisce čekaju legende iščezlih imperija. Hoće li Jugoslavija imati svoga Musila, Rotha i Zweiga, hoće li Jugoslavija imati svoga Krležu i svog Crnjanskog, svoga Karla Krausa i tajanstvenu hladovinu svojih nebodera, zaraslih u gustiš budućega vijeka? Ja to ne znam. Kao sedamnaestogodišnjak nisam u stanju o tome ni da mislim, jer mi nestanak Jugoslavije nije ni na kraj pameti. I bolje je što nije, jer bih – uostalom sasvim ispravno! – pretpostavio da će nestanak te zemlje nužno dovesti i do moga nestanka, ili barem do mog progonstva! Četrdesetak godina kasnije, postavim li si pitanje o Musilu, Rothu i Zweigu, o Krleži jugoslavenskom, i o jugoslavenskom Crnjanskom, o Karlu Krausu i o jugoslavenskim neboderima u kojima i sam povremeno živim, opet nisam u stanju o tome jasno da mislim. Jugoslavija je, i književno sjećanje na nju, poput prezaslađene baklave nekome tko nikada i nije volio baklave. Prostor nekontrolirane bolećivosti, lažne nostalgije, idealiziranog djetinjstva, vječno nedorasle mladosti i jugoslavenske komunističke laži, koja kroz vrijeme samo raste, i već je narasla do čudovišnih razmjera. U trenucima je ta nostalgična komunistička laž o Jugoslaviji poput onoga seraka koji pada po Nejcu Zaplotniku i Anti Bućanu. Prijeti da će po nama pasti čudovišno velik serak u obliku baklave. I ja bih tada da vičem, ja bih tada da govorim da se dobro sjećam kako je bilo, pa neka dalje ne lažu… Ali je uzalud: nostalgična laž o Jugoslaviji je protuslika revizionističke laži o Jugoslaviji, koju stvaraju oni koji Jugoslaviju nastavljaju rušiti nakon što je ona odavno, uostalom bez ikakve njihove uloge u tome, sama pala i nestala. Razlika je, premda nevažna, u tome što jedni tvrde da je Jugoslavija bila raj, dok drugi tvrde da je bila pakao. Nikada nisam posjetio nijedno od ta dva imaginarna mjesta.

Za Uskrs se na Sepetarevcu nikad ne peku i ne spremaju kolači koje najviše volim. Čak bi se moglo reći da se spremaju upravo oni kolači koje iz Nonina opusa najmanje volim. Iako ne mogu reći da ih ne volim uopće. Četrdesetak godina poslije – a stalno činim istu grešku, pa o svijetu razmišljam iz tako daleke budućnosti – za te bih kolače na koljenima prešao Europu, samo da ih još jednom mogu upravo onakve imati. Oni su, po nekom njezinom kriteriju, koji nema nikakvo zaleđe u povijesti kolača, uskršnji, kao što su Almasine baklave i ružice bajramske. Godine 1983. ne bavim se time da je ispitujem o kolačima koji su se pekli dok je ona slavila Uskrs i dok je vjerovala u Boga. Tada me to i ne zanima. Vjerujem da ću biti pisac, ali neki malo drukčiji pisac. Zašto bi za književnost bilo važno kakvi su se kolači pekli za Uskrs prije pedeset godina? I zašto bi sjećanja, naročito porodična sjećanja, za književnost bila važna? Osim toga, razgovor o tome bio bi blizu temama o kojima se na Sepetarevcu ne razgovara. Nelagoda i sram navode me da ušutim. I ja onda neko vrijeme šutim i osluškujem glasove oko sebe, trajno nezadovoljan što ih sve ne mogu upamtiti. Svaki od tih glasova iz 1983. želio bih reproducirati za trajanja romanesknih manevara o toj godini.

Prošla su dva dana otkako je u Sarajevu, u 83. godini, umro naš pisac Mirko Marjanović. U ova dva dana, osim na Facebook stranici Miljenka Jergovića, i jedne šture objave na Facebooku Matice hrvatske u Sarajevu, koju su, opet, kao vijest prenosili hrvatski portali u BiH, nema teksta o tome ni tko je bio ni što je radio. Njegova smrt nije važna, možda kao što nije bio važan ni njegov život ni sve ono što ga je obilježilo. Kad god umre neki pisac, to nije vijest. Kao što već dugo vremena, u stvarnosti u kojoj živimo, nisu vijest ni knjige, barem ne one koje pišu dobri pisci. Kad umre hrvatski pisac iz Bosne, a nije bolje ni s Hercegovinom,  u njihovoj matičnoj domovini nema nikakvih dramatičnih oproštaja književne zajednice s autorom, PEN Centar ne šalje priopćenje, uvažena gospoda nakladnici i književni kritičari ne objavljuju patetične Facebook statuse, nema čak ni službenog izraza sućuti nekog kantonalnog ili federalnog ministra kulture. Jednostavno, s hrvatskim piscima iz BiH nema se više tko oprostiti, ne zato što nemaju čitatelje, nego zato što njihovog naroda nema, a nema ni njihove zemlje.

U Zagrebu je tišina, kao što je bila i kada je recimo umro Anđelko Vuletić koji je, za razliku od Marjanovića, u jednom nevremenu stvarao stranku koja danas odlučuje o našim sudbinama. Nisu ga se ni stranačke kolege sjetile, ni s jedne ni s druge strane granice. I o Vuletiću i Marjanoviću, i živima i mrtvima, pisat će ponovo hrvatski pisci iz BiH koji žive u Zagrebu. Bolna je to spoznaja: čak ni mrtvi nisu važni.

Mirko Marjanović, rođen 1940. godine u Gornjoj Tramošnici, u Bosanskoj Posavini, život je proveo u Sarajevu. U glavnom je gradu BiH proveo rat. Za ova tri desetljeća nakon rata nikad nijedan sarajevski medij nije, recimo, tražio Mirka Marjanovića da govori o tim danima i godinama. Možda i jesu, a on ih odbijao. Bilo kako bilo, nije Marjanović, u poslijeratnom Sarajevu, bio ‘narodni’ i ‘državni’ pisac, nije bio patriota onako kako se to, vjerujem, od njega očekivalo. Ostao je vjeran sebi i književnosti.

Za njegovo rodno selo, Tramošnicu, prvi ću put čuti prije nekoliko godina, kada sam kao mlada novinarka pisala o slučaju u jedinoj školi koja tamo radi po hrvatskom nastavnom planu i programu. Republičkosrpske vlasti odlučile su, preko noći, ukinuti i školu i hrvatski jezik, a roditelji su prosvjedovali i nisu slali djecu u školu dok se stanje nije ‘vratilo’ na staro. Iz tog je sela u Sarajevo došao Mirko Marjanović, potpisnik i jedan od inicijatora Sarajevske deklaracije o položaju i nazivu hrvatskog jezika u jugoslavenskoj republici BiH, nastalu po uzoru na onu zagrebačku. Ni ta sarajevska deklaracija, ma kako možda danas bila smiješna i bizarna, zagrebačkoj i hrvatskoj javnosti nije važna, a još je manje važna njenim povjesničarima, lingvistima i silnim stručnjacima koji se bave očuvanjem nacionalnog identiteta.

Marjanović je naš, hrvatski identitet u BiH, stvarao i živio. Iza sebe nije ostavio samo romane, pripovijetke, kratke priče, stotine književnih i likovnih kritika, eseja, nego sveukupnost života naših predaka. Bio je glavni urednik edicije “Hrvatska književnost u BiH u 100 knjiga” koje je objavljivala sarajevska Matica hrvatska. Od Matije Divkovića, Ivana Frane Jukića, pa do Jozefine Dautbegović, Ante Neimarevića, Nikole Šopa, Tugomira Alaupovića, Ive Andrića do suvremenih pisaca – Jergovića, Ivankovića, Mlakića, Štiksa. U toj su ediciji stoljeća naše političke, društvene i svake druge prošlosti, naša iseljavanja i naša istrebljenja, pogromi koje smo preživjeli, cijela jedna kolektivna trauma koja se i danas prenosi i kojoj kraja, čini mi se, nema. Da je samo to uradio, a uradio je  mnogo, Mirko Marjanović, zadužio je, ne samo cijeli jedan narod, nego cijelu jednu zemlju i njenu kulturu. Spašavajući identitet svijeta i naroda koji je toliko puta iz BiH iščeznuo, spasio je književnost. I kad nas jednog dana više ne bude, kad više ne budemo smetali većini, ostat će njegove knjige i knjige tolikih naših. Velike i snažne poput borovog korijena, korijena koji kuću može srušiti. Temelje joj razoriti.

Sve se događalo po ustaljenom redoslijedu. Ustao je, sjeo na rub kreveta, protrljao reumatična koljena da bi mogao kako tako hodati, umio se, pojeo lagan doručak, popio jutarnju dozu lijekova i sa šoljom kafe sjeo za računar, da pročita najnovije vijesti.

Neka bubica zagolica njegove misli: danas bi se moglo nešto dogoditi.

Šta njemu, koga jednom dnevno posjeti dostavljač hrane iz obližnjeg restorana, koji ponekad ode do supermarketa da kupi ono najnužnije za sebe i svoju mačku i koji subotom, katkad i dvaput sedmično, odnese cvijeće supruzi koja ga pod mermernom pločom vjerovatno nestrpljivo čeka, šta jednom takvom usamljeniku može novo da se dogodi? Pranje šoljice iz koje je pio kafu, tanjira, kašike, viljuške i noža poslije ručka, šolje poslije popijenog popodnevnog čaja, čitanje knjiga koje je cijelog života skupljao za dane kakve sada provodi, gledanje ponekog filma na televiziji (isprazna naglabanja političara novog tipa koji pojma nemaju o politici već samo misle o svom džepu, odavno izbjegava), uzimanje večernje doze lijekova i dugotrajna borba sa nesanicom – na to se sveo njegov život.

Ona bubica u mislima nije mirovala: dan je takav da mu se nešto mora dogodili.

Sin jedinac (u posljednje vrijeme češće snaha, jer on očigledno više ne zna šta bi govorio ocu, nedjeljom se javlja putem vibera ili skajpa, a danas je srijeda i iluzorno je očekivati taj razgovor. Ništa se njemu više ne može dogoditi, osim posjete one uglađene gospođe koja će ga uzeti za ruku i odvesti do supruge. Samo da ne bude infarkt ili moždani udar, pa da se raspadne u stanu, u koji odavno niko ne svraća. Priželjkuje neku tihu a neizlječivu bolest koja će ga odvesti u bolnicu, gdje bi ga sa zadovoljstvom preuzela nezasita uglađena gospođa.

Bubica je nožicama grebuckala po njegovim mislima: ne smije biti malodušan, mora vjerovati i nešto će mu se zaista dogoditi.

I, dogodilo se u osunčanim popodnevnim satima. Na dasku prozora njegove sobe za dnevni boravak, okrenutog prema parkiću stiješnjenom među visokim stambenim zgradama, sletjeli su golub i golubica. Dugo su šepurili krila, gugutali, hodali jedno oko drugog, a onda su se primirili, stopili u jedno i dugo se ljubili kljunovima.

To je ulilo neku čudesnu snagu u njegovo oslabljeno tijelo, brzo se obukao i požurio prema cvjećari.

        Mirku Marjanoviću i Dževadu Karahasanu

Selimo iz sela u grad,
Iz grada u grad.
Iz života u život
Mi – ptice selice.

Selimo iz dana u dan,
Iz jednih u druge,
U treće…

Iz kuće u kuću
Selimo,
Iz navike u naviku
Jer, sve sobe drugačije mirišu.

Iz priče u priču
Iz plača u plač,
Selimo naše radosti
I naše tuge…

Iz misli u misli
Iz jednog kaputa u drugi,
Kojim je svejedno
Ko su njihovi nosači.

I sve tako
Dok ne preselimo.

Priča iz “Inšallah, Madona, inšallah”

E moj Hamza, to ti je isto kao da si se meda prejeo, šepao je uz mene Faruk Beširlija, ložač na relaciji Sarajevo – Višegrad, a ja mu govorim neka me ostavi na miru. Ionako ćemo zadnji stići, kad pola teferiča prođe i već se bude znalo ko je na čijoj strani. Neka, Hamza, samo neka, nije tebi ni do nas, ni do naših teferiča. Znaš ti uz koga se najbolje teferiči. Zato ti i jest tako, baš kao da si se prejeo meda. Onog livadskog, s ravne Romanije…

Eto, tako ti se razgovorismo Faruk Beširlija i ja, a nigdje nam se zapravo ne žuri, jer sam ja već okasnio, a njemu je i tako svejedno. Prošle su mu godine kad se mogao nadati da ga neko čeka, ako je tih godina u njega ikad i bilo, jer s kraćom ti se nogom nešto i u glavi promijeni. Ne znam kakav je ranije bio, on je na željeznici prije nego što sam se ja i rodio, ali u ovih šest-sedam godina otkako smo skupa, Faruk se vazda uhvati jednoga vica, rečenice ili samo riječi, pa ju cijeli dan ponavlja, sve dok ti na uši ne izađe i ne počneš je u glavi vrtiti i nakon što Faruka otjeraš od sebe.

E, Hamza moj, tebi je sad isto kao da si se meda prejeo!

A ja šta ću, nego se smijem, i ne bi bilo pošteno reći da je od muke. Smijem se, brate, jer mi je dobro. Bez obzira na Faruka i na to što me je vratilo s pola puta jer sam zaboravio harmoniku. Dobro mi je jer je danas subota, a sutra je nedjelja, oficiri su izveli milostive u špacirung, idu niz aleju i s visine gledaju platane, djeca im se smiju, a nene se i dalje ibrete, prvo okreću glavu, pa se vrte oko sebe ko zvrkovi, sve ne bi li se odnekud pojavio neko ko bi im kazao: pa čekajte, ljudi, ne može to tako. Prođe već trideset i pet godina kako je Švabo u Bosnu došao, a one se i dalje ibrete. Mislim se, Bože dragi, kako li će biti pusto ako jednom dođe i taj dan kada više neće biti starih nena da se ibrete carskim oficirima i njihovim ljupkim bečkim milostivama.

Hamza dragi, ti si se meni meda prejeo…

A s Igmana sve pirka onaj hladni vjetrić, jedva da se pod njim i listovi na granama pomiču, čisti s trešnje sasušene latice behara, ali hladi kao što to samo u junu može, u junu i na Ilidži. Meni se nekako čini da takvog vjetra nigdje osim kod nas nema, jer da ima, već bi se nešto o njemu znalo. Hvalio bi se Švabo, a Francuz bi pola svijeta u Pariz dozvao samo da osjete kako je kada taj vjetar hladi. Da ga je u Stambolu bilo, ne bi Turska tek tako propala, ili da je sultan ikada došao na Ilidžu, ne bi mu carevina propadala i ne bi Bosnu ostavio Švabi. Ja sve nešto računam ako car Franjo dođe u Sarajevo, a priča se da će doći, pa ako ga zapute na Ilidžu, ostat će nama Austrija za sva vremena. I bolje je da ostane, jer briga je vazda od onoga ko vlada, a naše je da radimo, teferičimo i ne rješavamo svjetske probleme. Još kad juni ne bi prošao, ili kad bi svaki mjesec u godini bio takav, vruć, a s tim igmanskim vjetrom, čovjek bi po vas dan samo hodao, od Marijin dvora do Ilidže, pa do vrela Bosne. A onda bi se svalio na travu, zalegao uz sofru na ponjavi koju neko donese, pa bi se rastočila mehka gradačačka, razlomilo bi se sira i hljeba, i tako cijeloga života. A kad bi jednom došlo vrijeme da se seliš na ahiret, molio bi Allaha da te pusti još malo. Taman da si čist kao tek rođeno dijete i bez ikakvih grijeha, ne bi ti se džennet milio pored takvoga života.

Eto, zato mi se i ne žuri. Znam da ću stići, a kad stignem, bit će mi jedino mrsko to što sam došao i što sad mogu meračiti, umjesto da je put trajao još samo malo.

E, moj Hamza, ne mogu znati ako mi ti ne kažeš, ali meni se sve čini da si se meda prejeo…

Heh, znam ja, Faruk samo čeka kad ću mu odgovoriti. Ili se ne daj bože obrecnuti na njega. Pa da se onako nasitno svađamo i da ga potjeram tri koraka ispred sebe, lice da mu ne gledam i da se mora okretati svaki put kad mi nešto govori. On bi da skrati vrijeme, a ja bi da ga produžim.

Stigosmo tako do tri hotela, Švabo sagradio čim je došao, ko veli da se zna kako će nas počešće obilaziti iz Pešte i Beča. A ispred hotela starac s bakenbardama, ima u njemu dva metra, u admiralskoj uniformi. Gdje si ti zalutao, mislim si, nigdje ti ovdje nema mora. Pa gledam ja njega i gleda on mene i sve mi se čini da bi mu drago bilo kad bi se upitali za zdravlje. Smješka se admiral kao da je sad trojicu izvarao na kartama, pa se smješkam i ja. On vadi ruku iz džepa, upire prstom u harmoniku, i meni bude žao što ne znam njemački, pa da ga pozovem da ide s nama. Nije važno što ne bi pošao. Bio bi nam obojici merak.

E, moj Hamza, znaš li da ti se ja nikad nisam u kočiji provozao? 

Vidi čuda, Faruk Beširlija ne spomenu med! Ja vala jesam, kad god bismo se napili, ja bih se fino kočijom vraćao, rekoh, a kočijaši se baš poredali, jedna kola za drugima, pa tako deset komada. Gledaju nas i cijene jesmo li ili nismo mušterije. I nijedan da poleti, da nas nagovara. Pa da, kad ne izgledamo kao Švabe.

A da znaš da bih volio jednom se provozat, pa mogu fino i umrijet. Zamisli, nit sam kondukter, nit sam firermašinist, a u kočiji se gospodskoj vozam, govori Faruk i gleda kako se sjaji konjska dlaka i drhte sapi od silnoga zora. Čim neko naiđe, hajvan misli da će u kočiju.

Ma i nije ti nešto kočija, bolji ti je drugi razred u vozu, velim mu i premjestim harmoniku na drugo rame. A je l’ ti teška, hoćeš da ti je ja malo nosim? Neću, bolan, ako ju mogu svirati, onda ju mogu i donijeti na svirku. Neka, daj, Hamza, nije meni teško…

Zaintačio Faruk da mi ponese harmoniku, a ja nikako da se domislim šta mu je. Nikad takav nije bio. Čuj, da on nekome nosi harmoniku! Ali sve čekam kad će reći da mi je teška kao da sam se meda najeo…

Eto, a da smo pošli kočijom, niko je ne bi trebao nositi, reče nakon što smo prošli dvjestotinjak metara. A meni se namah stužilo, gledam ga onako malehnog, u čakširama iz turskog zemana, šepa i sopće, a lice mu sivo kao u onoga koji neće još dugo. Pa i neće, pomislim, ima već godina Faruk Beširlija. I neće se nikad provozati kočijom…

Kako mi to pade na um, zgrabih ga za ramena i okrenuh ga na drugu stranu, kao da je drveni lutak, a ne čovjek, pa ga gurnuh da ide preda mnom. Šta ti je, Hamza, šta sam ti sad uradio, gdje ćemo sad nazad, prepade se Faruk Beširlija, a ja mu ne mogu reći, jer ne znam kakav će mi glas iz grla izaći, da ćemo se kao gospoda provozati kočijom. Jebeš pare, platit ću, i jebeš merak od duga hoda ako je ložaču došlo da se provoza kočijom.

A kako mu je lice sinulo kada se popeo na kola! Sjeo je uz kočijaša, a ovom na glavi halbcilindar – mogli smo i u onoga s fesom, ali znam da je Faruku ovo veće, pa mu se i lice odmah prebojilo, zarumenio se i zaplavile mu se oči, odmah se trideset godina podmladio. Hvala ti, Hamza moj dobri, ovo ti zaboravit neću! Ja se mislim šta mi, jadan, imaš nezaboravljati i kakve koristi kad će i to proći. A pokraj nas promiču platane, Švabo ih zasadio kao pod konac, tako da im ne vidiš kraja, a mjesto do kojeg ćemo stići sitno je da se igla u njega ne bi mogla zabosti. Čini ti se da nema prolaza, a opet znaš da ćeš proći i da će se drvoredi na kraju razmaknuti. Ili znam ja, jer sam se u kočiji već vozio, ali Faruk ne zna. Zagledao se niz aleju, sve skuplja oči i žmirka, ne bi li ugledao prolaz, ali prolaza nema pa nema. I opet je onako star, briga mu se kao muški zar spustila preko lica.

Ne boj se, bolan, to ti samo tako izgleda, govorim mu. Ama, ne bojim se ja toga. Ničega se ne bojim. Nego mislim šta bi bilo kad bi sad, evo dok se ovako vozimo, svega nestalo. Kako će, jadna ti majka, svega nestati, i to baš u subotu popodne, a sutra se ne radi? Eh, a ja ti mislim da nema boljeg dana od jednog ovakvog, pa da dragi Bog duhne u lampu i kaže – gotovo je. Kad je kijamet, ili kad uzbrdo ložim mašinu i ne znam hoće li ufatit zaleta do vrha, ili kad se sastave nebo i zemlja, ja znam da On o svemu brine i da mu je po volji, ali ovako, kad se sve smiri i umiri, meni se učini da je Njemu dodijalo i samo što ne puhne u lampu. E, pa efendija, kakav li je tebe tudum učio vjeri. Nije Allah nena Belkisa da puše u lampu. To ti misliš jer si još mlad. Jednom ćeš se samo probudit i u pameti će ti već biti da je gotovo i da gore negdje na Igmanu dvojica testeraju jelu i za tvoj tabut. Tako će ti biti, moj Hamza…

Kako mi to reče, tako se izgubi svjetla među krošnjama. Nije da je sunce zašlo za oblake, jer ih nigdje na nebu nema, nego kao da ga oko više ne prima. Eh, što te provozah, budalo stara, što uopće s tobom krenuh? Mogao sam te pustit da sam ideš, ne zovnut te kad te vidjeh kod stanice na Čengić vili… Govorim tako sebi, ali mi se ne da povjerovati. Pa gledam gospodske vile kako niču na Stojčevcu, evo ih dvije koje tu nisu bile prošli put, ali umjesto da im se radujem, ili da mi omrzne krst što se u njima baškari, kao što mi i jedno i drugo inače dolazi kad idem na vrelo, meni se učini da te vile zidaju za ljude koji će se u njima obvikavati na grob. Bogati su, pa im se može. Sjede u onim stolicama za ljuljanje, Allahu mili, ludog li svijeta, zar šamlica nije da insan osjeti čvrstu zemlju pod sobom! a na zidu im kuca drveni sahat i ptica im kukakvica uči njihov švapski dženaza namaz.

Ja mraka u ovakav dan! Da ga obasjaju tri sunca, ne bi bila dosta.

A Faruk Beširlija kad vidje šta je sa mnom načinio, bi mu krivo i sve bi da me razvedri. Uzima kočijašu halbcilindar i stavlja ga sebi na glavu, pa mi se okreće, biva gledaj me kakva sam hablečina. A ja ga gledam, i gledam kočijaša Mađara kojem nije pravo pa šuti, ili je navikao šutjeti da se ljudi ne smiju kako govori, i vidim kako mu vjetar preko ćelave glave nosi ona tri duga sijeda čuperka i mislim se, Janoš, moj Janoš, gore je tebi nego nama. Nije ti dato da umreš tamo gdje ti je mjesto, u tvojoj ravnici, nego ćeš s nama pod zemlju, pa ćemo ti i dolje skidati šešir s glave i smijati se čim progovoriš. Nikom takve sudbine da dertom mami smijeh!

A jesi li se ti, Hamza moj, nešto ljutio na mene? Rekoh, nisam, što bih se ljutio, nego me ovaj vjetar raspuhao. Lažeš ti meni, nije to od vjetra, navikao si se ti u kočiji voziti. Nisam se, bolan, navikao, nema ti tu navike. Još Janoševi konji i nisu tako brzi, da su od onog pijanog Firdusa, od vjetra bi mi i suze pošle. Hajde, ne laži Hamza, nisu ti suze od vjetra, nego sam te ja naljutio.

E, ako je tako, halal ti bilo! digoh glas i poskočih na onoj kožnoj sećiji, ne bi li rastjerao razgovor. Ali Faruk se ne da, nije šepavog lako prevariti, pa me gleda i onaj mu se mali smiješak gnijezdi ispod lijevoga brka od kojeg bi zaplakao ko god mu znamen prepoznaje. Grdno je smiješiti se od žalosti.

Vala, brate Hamza, ja sam se meda najeo i dabogda me pčele izujedale! Eto, više ti od toga reći ne mogu.

To što mi se tad skupi u grudima progutalo bi sav mrak pećine na Bijambarama, samo da je pećina blizu. Ovako ostade u meni, gutao sam dok se imalo šta gutati, a onda se odjednom aleja razmaknula pred nama, ukazao se prolaz između platana, Faruk je uzviknuo: Eno ga, inšallah, a ja mislio da nikada nećemo stići!

Pa kako to reče, kao da je zaboravio na sve što smo pričali. Skočio je dolje kao mladić, Janošu pružio halbcilindar, a ja tek kad zavukoh ruku u džep, među kovanicama osjetih da mi niz dlan lije voda. Da odmah moram zasvirati prsti bi mi se klizali po dirkama kao ženske noge kad poledi Vratnik. Smiri se, Hamza, velim si, nije ni ovo najgore.

Do livade gdje su naši trebalo nam je deset minuta, ali se Faruk Beširlija razbrbljao za dva sata normalna čovjeka. Te kako je to kad ne ložiš dovoljno brzo, ili kad u lopatu previše trpaš, a vatra ne može gutati, pa se lokomotiva zaustavi tri metra pred vrh, čini ti se da bi je trojica jačih pehlivana mogli dogurati do gore, ali jok, valja se vraćati, nema ni pehlivana, nego sve sami oficiri i neki svijet što je pošao rodbini u Srbiju, pa klizi nizbrdo, skroz do dna, i onda opet loži i loži i nadaj se da sad dobro ložiš, ali ti onda nema sreće veće, nego kad iz drugog puta lokomotiva preskoči vrh i nizbrdo ložiš onako fino, kao što švapske gospođe iz srebrenih kašikica šećerom zasipaju vreli čaj, te odmah zatim se Faruk prebacuje na priču kako je to kad u sarajevskom polju u zemlji izgnjili krumpir, pa Glamočaci dođu na svoje i prodaju ga po Sarajevu za triput veću cijenu, a ne znaš kome je Bog dao manju pamet, njima pa im je mjesto Glamočem nazvao, ili tim njihovim krtolama od kojih je svaka ko glava u paščeta…

A ja mu se smijem i nikako se ne mogu sjetiti šta mi se maloprije onoliko stužilo i merak mi je stalno misliti o tome, jer znam da se neću sjetiti i da je dobra ova velika radost. Onaj mi igmanski vjetar suši dlanove i skoro ću pod prstima osjetiti nevidljivo brašno i prašinu koja se ne mora čistiti.

Teferič je, bezbeli, dobro poodmakao, narod se rasporedio između dva oraha, pod svakim sinija od ponjava načinjena, a na siniji bureka i raznih pita, sudžuke, sira travničkog i ilijaškog, ko i vazda svega više nego što treba. Nikoga žena ne bi pustila da se sramoti pred društvom, a malo je neženjenih kao što smo Faruk i ja, pa se onda za zadnju subotu u mjesecu spremi i niko ne misli šta će se drugih dana jesti.

A mogao si, vala, i ne doći kad te dosad nema! Nemoj, Ahmo tako, naljutit ćeš nam harmonikaša, pa šta ćemo onda, zvat Cigane sa ćemanetima? Neka, neće se on ljutit, drago je i njemu zasvirati; da mu nije toga, znalo bi se da je najgori kondukter na željeznici. A čuješ ti Fahru, on će da govori ko je najgori kondukter, a nije se vozom provezo otkad radi na željeznici! E, nek si mi ti mašinfirer, u Binježevu, zna se, mater čim muško rodi, veli da joj je to za lokomotive…

Pričaju oni tako, pa svaki vreba hoće li njemu nešto biti upućeno, da što prije odgovori, a ja sjedoh na travu, za leđa Baruhu Finciju, biljetaru sa Stupa, rekoh da onako uprazno razigram prste prije nego što navale da sviram. Faruka nisu ni primijetili da je došao, a kamoli da bi ga pozdravili, ali se on već progurao između ekonoma Muje i onog Burazerovića što mu ime ne znam, a svi ga zovu Buraz, što zbog prezimena a što zato jer iz Hercegovine švercuje duhan i tako zaradi još tri ložačke plaće, i eno ti mog Faruka, već se prihvatio uzljevaka i kiselog mlijeka, pa sve vreba onaj burek što ga je savijala Burazova Hanka, jer je njezin s najviše mesa, da se vidi koliko njezin čovjek zarađuje. Ja ga jest ne mogu i kapak. Ne zato što mi ne da poštenje, nego zato što se zna koliko mesa i krumpira u piti smije biti. A neću i zato da mi Buraz ne kaže nešto, jer njegovu istrpiti ne mogu. Pa gledam preko Baruhova ramena mog Faruka kako hališe uzljevak, krenuo je jadan od najposnijega, a sve gleda Burazov burek i moli onoga svog malešnog Boga da Buraz okrene glavu na drugu stranu, da ne stigne reći – inšallah, kolegen, bezbeli od prekjučer nisi jeo, pazi da se ne udaviš, a vidi te, ko deva Muhamedova, alejhiselam, najest ćeš se danas, pa će ti trajati mjesec dana… Sve će to, i ko zna šta još, izgovoriti Buraz, ako se Faruk prerano bureka maši. Pa sad čeka, drug moj dobri, da hrsuz prestane gledati u svoju tepsiju.

E, jadi moji, da ga financi hoće ufatiti, promrmlja Baruh Finci, a da ni vidio nije da u isto gledamo.

Ako ga i ufate, bit će kasno, rekoh, a Baruh se prenu, pa zausti da nešto slaže, biva rekao je nešto što veze s ničim nema, a ja ga uhvatih za rame, neka, Baruh, neka, sve je dobro, isto mislim ko i ti. Ali nikad čovjek ne može znati, reče on, pa se okrenu k meni, a je li ti dobro harmonika?

Ne znam šta bih mu rekao, za harmoniku se tako ne pita. Ona je vazda ista, ako ju ne razdaješ po sokolačkim svadbama pa ju rakijom ne ispolijevaju. Ali Baruh pita samo da bismo pobjegli od priče. On vazda tako, kaže nešto i onda bježi. A dobar je čovjek.

Pusti harmoniku, nego jesi li ti dobro, kako Simha, kako djeca? Kako me na to pogleda, znao sam da nešto krivo upitah.

Znaš, Hamza, meni ti je umrla Simha, ima već šest mjeseci. Samo kliznula s kreveta jedno jutro i više je nije bilo.

Jezik mi se svezao, tražim ono prvo što treba reći, a kad tako tražiš, vazda krivo nađeš: Baruh, bolan, pa što mi ne reče? 

On gleda, oči mu se usitnile i uvukle, pa veli – nisi dosad pitao, ni drugi nisu, pa računam da je bolje ako ne kažem. Da ne kvarim teferič. Nit si ti sad šta pametniji, niti je meni lakše. Eto, bolje da nisam ni rekao. 

A djeca? Kako ti djeca?

Ha kako, ono manje nađe mater u onom većem, i tako osam puta. Naganjaju se po avliji, skupit ih ne možeš. A ja ne daj bože da koje udarim, kako ću ga tući kad je ostalo bez matere. Znaš kakva su maksumčad, koriste kad im se babo razmekša. Pa ih gledam tako, slušam ih kako se smiju, i lijepo mi bude taman da i zadnji tanjur u kući razbiju. Al᾿ vidim da oni nisu ostali bez matere, nego sam ja ostao bez Simhe. Eto, Hamza, tako ti je to. Nego ti nama fino zasviraj, a drugo će ići tamo gdje treba. 

Ja ga i ne upitah koju ću, nego krenuh potiho, sve se nadam drugi neće čuti i okrenuti se, imaju još svojih priča, Ima l᾿ jada ko kad akšam pada. Polako vezem, sporije nego što treba, ali što dalje odmičem, sve mi se više čini da sam za Baruha Fincija trebao naći neku drugu, jer kad dođem do onoga – draga dragog doziva bez daha – njemu bi moglo doći ono što sad doći ne treba. I sve odlažem, ponavljam i dopijevam, ali koliko god odlagao, pjesma se mora dovesti do kraja.

Neka Hamza, ko sad pusti suzu, niko ga neće pitati – zašto… 

Kako on to reče, ja skidoh harmoniku. Trčao sam preko ledine, tamo prema vodi, među vrbe i jedino me bilo strah da neko ne pođe za mnom. Ali srećom nisu pošli. Ili ih je Baruh zaustavio, ili su mislili da mi se u po pjesme pripišalo. A nije, nego je samo ukrivo krenuo dan otkad je Faruk Beširlija poželio da se provoza kočijom. Stajao sam na kamenu, a voda je tekla i s lijeve i s desne strane. Dalje se nije moglo. Mogao sam skočiti u vrelo, rijeku koja se rađala iz hiljadu izvora, ali se ništa ne bi promijenilo. Voda je bila ledena kao nož u snijegu, kao prošla zima, nikad se toliko ne zagrije da postane slična ljudima i zraku. Pastrmke koje u toj vodi žive ne znaju za juni, vrele dane, sunce koje udara u ćelenku i hladan igmanski vjetrić po kojem se ovo mjesto razlikuje od svih drugih mjesta na svijetu. Mogao sam skočiti u tu hladnu vodu, ali bih samo nakratko zaboravio. I to koliko je Faruk Beširlija bio nalik mejtu prije nego što se popeo na kočiju, i to kako je u onoj tački u kojoj se spajaju redovi platana vidio svoju smrt, i to kako je Baruh Finci mislio da ga ne čujem, i to što mi je morao reći da mu je umrla žena, zamoliti me da zapjevam, pa kada sam ja zapjevao jedinu krivu pjesmu, onu u kojoj draga dragog doziva bez daha i u kojoj se, neotpjevano, pita – slatko gondže da l᾿ još misliš na me, sve sam ja to, kažem, mogao zaboraviti, ali samo na tren i samo dok tijelo ne prepozna je li ga spopala vrela ili ledena voda i ne odluči, onako bez pameti, bježati van.

Umjesto da skočim u vodu, tako plitku da u njoj ni guzicu ne bih uspio skvasiti, a čistiju i od suza, najprije sjedoh na onaj kamen, pa mi ne bi dosta, nego legoh u travu i naslonih glavu na njega. Tu ga je postavilo glatkog i udubljenog, taman da ljudska glava na njega stane kao na jastuk, pa se zagledah u nebo, kroz krošnju vrbe, i zamirisa mi odnekud bejturan. Odakle među vrbama bejturan i je li mu usred juna mjeseca vrijeme? Osvrnuh se oko sebe, ali nigdje ga nije bilo. Pričinilo mi se i nastavilo mi se pričinjavati dok god sam tu ležao. I najprije slušao vodu kako mi žubori nad glavom, a onda je neko krenuo razvlačiti moju harmoniku. Prvo mi se učini da je Mirso, skretničar iz Sokolović kolonije, ali nije Mirso, on bi to življe razvukao, da se ne čuje koliko mu je tvrdo uho. Pa sam mislio da je Hikmet Murteza, stari Arnaut, već mu je sedamdeset a ne da se u penziju, ali nije on, ne bi Murteza bez pitanja uzeo tuđu harmoniku. Ili je Jozo Penava, moj vršnjak i najbolji pjevač na željeznici, ali da je on, već bi zapjevao, ne da se njemu dugo prebirati, nego bi što prije da pjesma kaže kako je bilo.

A ako nije ni Jozo, onda ja ne znam ko je. Na meni je da slušam i mislim odakle to dolazi, ako nije iz moje glave, miris bejturana.

Jesam li u neka doba zaspao ili nisam, to ne mogu reći, jer ne znam. Ali kada sam otvorio oči, nebo među vrbama više nije bilo onako jarko plavo, blijedilo je kao svilena marama ako se pere u lukšiji, a bejturan se izgubio i nisam ga mogao povratiti u sjećanje. Nisam znao kako miriše, ni miriše li uopće, ali onaj je isti i dalje svirao harmoniku, a da nije zapjevao. A da je dugo vremena prošlo, osjetio sam u nogama kada sam krenuo da ustanem. Koljena su mi se ukočila, zglobovi su zamrli, sve je govorilo nemoj, Hamza, gdje ćeš, Hamza, lezi dok imaš zašto.

A vazda isto, iznutra ti govori da imaš zašto, ali se u pamet dalo nešto drugo. Rekoh, da vidim je li se Faruk Beširlija dočepao Burazovog bureka.

Gdje si, bolan Hamza, mi se već prepali! kaza Baruh Finci čim me je vidio. Raspišo se teferič dok te nije bilo, govori Faruk i pokazuje na onu jednu ponjavicu što je ostala i na njoj tanjur s malo bureka i sira: ovo smo za tebe ostavili.

A meni mutno u očima, jezik mi onemoćao i ne da mu se pokrenuti, pa da pitam ko je to svirao moju harmoniku. Eno je, leži na travi i ubij me ako sam čuo kad je utihnula. Znam da njih dvojica ne znaju svirati, a trećega nema.

Pa što odoše tako rano, nije još ni akšam pao? Tako, digli noseve, vele jebeš takvog harmonikaša, donese harmoniku, pa nestane. A zašto ste vas dvojica ostali? Hamza bolan, nemoj se ljutiti prije nego oči otvoriš, mi rekli da ćemo tebe čekati. I veliš, ništa bez harmonike, je l’? Eto, tako rekoše, još je Buraz rekao da jebo on sebe ako hanumu opet nadigne da razvlači pitu za teferiča. Baš je tako rekao? Nije, bolan, Hamza, vidiš da te hvata na trehu; bogati jesi li ti vazda takav ters kad se probudiš?

Htjedoh reći Baruhu da nisam ni spavao, ali onda pomislih kako mi je bolje da šutim. Možda stvarno jesam, pa su me njih dvojica obilazila dok sam hrkao. Odlučih tako i ne pitati ko je svirao harmoniku dok me nije bilo. Neka mi sami kažu.

Nego, Hamza, hajde ti nama dvojici zasviraj Ima l᾿ jada ko kad akšam pada, vrijeme je, eno zađe sunce. Ja gledam, eno ga, gubi se iza brda i obasjava onaj jedan komadićak neba i nečiju kuću pod šumom. I rekao bih mu, nemoj, Baruh, tu pjesmu, znaš kako je prošli puta završila, ali mi se onda učini da mi je lakše da ju otpjevam, nego da mu to spominjem.

I tako sam ti ja pjevao sve po redu i kako ide, gledao ga kako se smiješi, pa sklapa oči kad dođu oni neki dijelovi kod kojih dobri ljudi gledaju u sebe, a loši potegnu da će razbiti čašu, i sve mi čudno da ne misli na Simhu. Ili mu se ne vidi da samo na nju i misli. Kako završih, tako i sunce sasvim zađe, više se nije dalo prepoznati koju je kuću obasjavalo i utihnu sasvim onaj vjetar s Igmana. Eto, rekao bi čovjek da je to neko navukao zavjese u bolesničkoj sobi, kaza Baruh Finci i bi vrijeme da pođemo kućama.

A ko će ovo pojesti? upita Faruk Beširlija dok sam ja prtio harmoniku, a Baruh slagao onu ponjavicu. Ponesi i ne pitaj, rekoh mu. Dat ćemo usput nekome, probudilo se u Faruku da ne mislimo kako je kući gladan. Jašta nego ćemo dati, samo ti spremi u bošču. I tako pođosmo i dođosmo svaki svojoj kući.

Eto vidiš, u neka doba svu sam priču ispričao.

Bio je to zadnji željezničarski teferič na Vrelu Bosne. Par dana prije sljedećega kod Latinske ćuprije ubiše Franju Ferdinanda, a malo zatim se zarati i zadugo ne bi nikakvih teferiča, akšami su padali a da ih živ insan nije primjećivao, prođe vrijeme od pjevanja. Meni je harmonika ostala pri ruci, ali više nikada s njom nisam bio dobar kao na tim željezničarskim teferičima i akšamlucima. Čim bih je digao na koljena, prije nego što je i rastegnem, pitao bih – ko li te je, nesretnice, onda zasvirao? I odmah mi više nije bilo do pjesme. Sve dok mi Daut Teftedarija iz Pariza 1927. ne donese novu harmoniku. Staru sam, bez žalosti, prodao nekom Džemilu Serhatliću, i otišla je s njim u Podgoricu da je ja više nikada ne čujem. S Farukom Beširlijom drugovao sam cijelo vrijeme rata i bio sam uz njega kada se u jesen 1918. opraštao s dušom. Ne upitah ga sjeća li se kako sam ga provozao u kočiji, nego sam čekao da mi sam kaže. A nije rekao. Na svačemu mi se zahvaljivao, istinom i pretjerivanjem preporučivao me Onome kojem odlazi, ali kočiju nije spomenuo. Nije, a trebalo mi je da kaže. Baruha Fincija je bilo poslalo na front, završio u zarobljeništvu i jedva se živ iz Niša vratio, pa sam ga znao sresti kako niz Obalu špancira u akšam držeći se pod ruku sa ženom. Jest, sa Simhom. Istom onom koja je umrla. I vazda bi me neki led probijao kad ih vidim, ne zbog njih, nego zbog onoga što sam osjećao dok sam mu juna 1914. u sam akšam pjevao Ima l᾿ jada ko kad akšam pada i dok sam na njegovome licu tražio znak da mu je umrla žena. A, eto, nije, kao što ni bejturan nije mirisao.

Star sam čovjek i većega derta nisam imao od onoga koji me je potjerao do vode da legnem na kamen izdubljen za moju glavu. Malo mi je vremena ostalo, pa će mi taj dert biti upisan i kad me ne bude bilo. A najgore je što ga nikome nisam mogao reći, jer bi svako kazao – Hamza, bolan, to ti je sunce bilo udarilo u glavu. Ja znam da nije sunce, a više mi nije važno šta jest. Odsvirat ću ti Ima l᾿ jada ko kad akšam pada ako ti je toliko stalo, ali poteci i nađi nečiju harmoniku. Moja Francuzica ti tu pjesmu ne svira.

AI, ai, zakuka baba, kažu, svojim je slijepim očima vidjela dolazi doba strahova. Naskoro će stradat onaj koji se plaši i onaj koji se junači. Svi će u propast otići od sile koju je ljudska glava izumila i ljudsku glavu života koštala. A nikog neće biti da oplakuje izginule jer će izginuti i od brze smrti umrijeti i oni koji bi žalili. I nastat će novo doba, koje neće biti zapisano, a ni upamćeno. Ono što će poslije tame u još većoj tami doći neće htjeti ni znati što je prije bilo, jer je sve oduvijek bilo kako je sada postalo, a prošlo nije ni postojalo. I da jest više neće imati nikakva smisla, nikakva značenja, jer smisla i značenja prošlog više nigdje neće biti. Jedino će daleko sunce kao i ranije obasjavati ono što je nekada nazivano riječju priroda i društvo. Sve bi to davno prorekla, još koliko jučer rekla slijepa baba proročica, ali nije stigla, na sreću ili nesreću prije pojave novog doba je umrla, no jest nekoliko puta zakukala, naše nam doba, kažu tumači njenih predskazanja, nagovijestila.