Jutro je. On je ustao rano, prije šest sati, skuhao čaj koji je zasladio s dvije do vrhe pune kašičice šećera. Dok je u porculanskoj šolji u krug vrtio kašičicu miješajući zašećereni vreli čaj, šolja u njegovoj ruci se iznenada uz prasak rasprsla u komade. “Šta bi?,” poluglasno je upito sam sebe. Ne znajući odgovor na to pitanje pomisli da su možda centrifugalne silnice zakovitlane, zaslađene vrele vode, postale toliko snažne da su prvo proizvele veliki pritisak na zidove porculanske šolje, a zatim i eksploziju koja je te zidove razbila u komadiće i raznijela ih po kaunteru i električnom štednjaku. Da li je moguće da je on možda prejako i prebrzo miješao čaj, da je prezasićenost čaja šećerom pojačala jačinu centrifugalnih silnica i pritisak na zidove šolje? Ili je to samo bio običan isforsirani infarkt (srčani udar, heart attack) ostarjele i istrošene šolje? Nije znao odgovor na ta pitanja, kao ni na mnoga druga koja mu se često vrte po glavi. Uglavnom, šolja nije izdržala taj stres koji je on proizveo i njeno srce je puklo, a on je, zadovoljan što ipak njegovo srce nije puklo, tupo gledao u svoju lijevu ruku u kojoj je još uvijek držao komad porculana u obliku slova “C,” dio nekadašnje drške šolje.

Uskoro je i ona ustala iz kreveta, došla u kuhinju i stavila na ekpres ringlu džezvu sa vodom za kafu. Primijetila je da je kuhinjski kaunter uz električni štednjak mokar. On, njen muž, je takođe tu, u kuhinji, pored nje. Kad je kod kuće, on je uvijek blizu nje. Ona ga pita šta se dogodilo pa je kaunter mokar, a ljutnju u očima nije mogla sakriti. Ona je pedantna i uredna žena, nastoji da sve što radi dovede do perfekcije. U njenoj kući je sve na svom mjestu, čisto, uredno, uštirkano, ispeglano, izglancano. Takva je oduvijek bila, a njemu se sad čini da svaka nova bora na njenom licu podiže njene kriterije urednosti i pedantnosti na viši nivo. Rekao joj je da je on ustao davno ranije, još u gluho doba noći, već nekoliko dana se ne osjeća dobro, prehlađen je, grlo mu je hrapavo, ne može da spava. Ispričao je šta se dogodilo dok je pripremao čaj.

Ona pita: “ Je li čaj bio zašećeren?

“Jest,” odgovorio je.

“Zašećereni čaj se sigurno već razlio iza kauntera i iza elektičnog štednjaka i tu će se vremenom, kad se to osuši ,sakupljati mravi i drugi insekti,” rekla je.

On ju je gledao pažljivo i sažaljivo nekoliko trenutaka i rekao joj:

“Dobro, je li za tebe dovoljnan razlog da ti prosuti slatki čaj pokvari ovaj dan koji još nije ni počeo?”

“Počeo je, kako da nije? Vidiš da je počeo”, rekla je ona.

“Da vidim, ljuta si. Uvijek nekako počne, a kako će se završiti…..?”

“Nisam ljuta.”

Pili su kafu koju je ona skuhala i razgovarali o planovima za dan koji tek što je započeo. Pažnju im je privukla uznemirujuća vijest i kadrovi sa televizijskog ekrana. Prve jutarnje lokalne vijesti govorile su o teškoj saobraćjnoj nesreći koja se prethodne noći dogodila na državnoj cesti broj 266 i u kojoj je poginulo šestoro mladih ljudi (tri djevojke i tri mladića) starosti od šesnaest do devetnaest godina.

“Brzina, neznanje, neiskustvo i pretjerana samouvjerenost ponovo su uzeli svoj danak”, prokomentarisao je on. Smrt u saobraćaju je bila česta tema njegovih razmišljanja jer je kao profesionalni vozač mnogo vremena provodio za volanom automobila. Prema slikama sa lica mjesta nezgode očigledno je bilo da se radilo o velikim brzinama putničkog automobila i šlepera koji su se direktno sudarili. Sjetio se riječi francusko-češkog pisca Milana Kundere koji je pisao da je smrt u saobraćaju na putevima užasna koliko i banalana i da ne liči na bilo koju drugu smrt, od raka, infrakta ili neke druge bolesti jer nije djelo prirode nego čovjeka pa skoro da izgleda da je to dobrovoljna smrt. Ljudi, posebno mladi, opsjednuti su brzinom koju je tehnička revolucija podarila čovjeku i lako se i bezuslovno predaju brzini koja ih uzbuđuje i dovodi u ekstazu, a često odvodi u smrt. Velike brzine hipnotiziraju, ljudi se prepuštaju brzini mašine, njihovo tijelo i mozak se predaju brzini koja je netjelesna, nematerijalna. Rasplamsavanje brzine počinje od nule, stanja mirovanja, i traje sve dok pritiskom papučice gasa rapidno ubrizgavamo ubrzanje i rasplamsavamo briznu sve do tačke kada ona postaje opasnost, odnosno do tačke kada je njeno smanjenje otežano, opasno ili čak nemoguće u razumnim razmjerama i bez štetnih posljedica. “Odrasli se igraju sa autima i brzinama kao djeca sa šibicama”, pomislio je.

Ustao je od stola i počeo se spremati za odlazak na posao. Obukao je crnu poliestersku vindjaknu koju je volio jer je bila lagana i topla. Dobio ju je na poklon od kompanije za prevoz putnika “Lyft.” On za tu kompaniju radi već četiri godine, a vidjaknu je dobio nakon pola godine rada kada je ostvario svoju hiljaditu vožnju. Na prednjoj lijevoj strani vindjakne bio je jednostavan, ukusno izrađen logo kompanije, a na desnom rukavu bio je okrugli znak sa ispisanim “1K” (Jedan K – One kilo) u sredini kruga što je označavalo kategoriju “jedne hiljade.” Nabio je svoju kapu sa kačketom nisko na čelo i izlazeći na vrata prema garaži rekao:

“Danas ću raditi duže ako bude dovoljno posla.”

“Dobro, sretno, čuvaj se”, rekla je ona.

***

Zvuk motora automobila skoro da se i ne čuje dok se spušta niz blagu padinu. Brzina automobila je malo manja od maksimalno dozvoljene na ovom dijelu puta koji vodi prema aerodromu i iznosi pedesetšest kilometara na sat. On ne dodaje gas, auto se kreće pod inercijom, potrošnja goriva je minimalna. Oblačno je i hladno novembarsko jutro sa izmaglicom koja se valja okolinom. Uskoro će državni praznik i mnogi ljudi su već uzeli dodatne slobodne dane i otišli su na sve strane svijeta, da posjete rodbinu i prijatelje ili ih čekaju u svojim domovima da zajedno provedu nekoliko prazničnih dana. Put je prazan, drugih vozila nema, nema ni ljudi ni životinja, nikoga nema. On je za volanom džipa GMC – Terrain, izgleda prilično ozbiljno, potpuno je koncentrisan na vožnju. Njegovi pokreti su odmjereni, usklađeni i moglo bi se reći neobično nježni. Činilo se kao da on svojim uredno njegovanim rukama na kojima su se isticale uvećane plavkaste vene ne drži volan nego nježno dodiruje klavijaturu ili miluje osjetljive žice nekog muzičkog instrumenta i kao da ti dodiri, umjesto muzike, prizvode ujednačeno brujanje motora i jednoličnu, komfornu vožnju. Njegovo ime je Mak, iskusan je vozač koji je posao taksiste radio u Sarajevu prije nego što je emigrirao u Ameriku. Pogledom striktno prati put i okolinu, pažljiv je, do sada nikada nije imao ni najmanju saobraćajnu nezgodu. Odmoran je, vezan za svoje sjedište, ne puši, ne telefonira, ne šalje tekst poruke, na radiju ne traži stanicu. Za njega je ovo lagana rutinska vožnja u kojoj on, iako mislima luta svugdje, nije potpuno zaboravio na koncentraciju. U stvari, sve njegove vožnje po Americi, a vozio je i do Čikaga, Vašingtona, Seatla, San Franciska, za njega su bile lagane, rutinske i lakše u poređenju sa vožnjama po Sarajeevu i cijeloj Bosni, posebno u zimskom periodu. Sjetio se početka svog izbjegličkog života u malom mjestu po imenu Kukvil u kojem je odmah po dobijanju američke vozačke dozvole počeo raditi u piceriji “Dominos” kao dostavljač pica. U tom mjestu, kao i u većem dijelu države Tenesi koja pripada jugu, u zimskom periodu kad padne snijeg debljine jedan inč (2, 54 centimetra) ili više, nastaje kolaps u saobraćaju i poremećaj u svim sferama života, škole se zatvaraju, mnoge javne i privatne institucije i kompanije mijenjaju režim rada, ljudi se zatvaraju u kuće, a oni koji moraju da krenu negdje, zaglavljuju se na zaleđenim putevima prekrivenim jedan pedalj debelim snijegom. Tada se, operativni menadžer “Dominos” picerije suočen sa mnogostruko povećanim zahtjevima za dostavom pica (ljudi koji ostajali u kućama ne znaju, a možda i nemaju ni jaje da ispeku) a istovremeno i sa nedostatkom vozača (svi su najavljivali izostanak sa posla iz raznih – “opravdanih” razloga) sjetio svog uposlenika, Bosanca, po imenu Mak koji mu je nakad pričao kako je je vozio auto po strmim, snijegom zatrpanim, ulicama Sarajeva. Sjetio se njegovih priča o vožnjama za vrijeme Zimskih olimpijskih igara 1984. godine kada u Sarajevu sve do dana početka igara nije bilo snijega. Oči cijelog svijeta su tada bile uprte u Srajevo sa pitanjem: “Hoće li igre propasti?” Snijeg je počeo padati u noći pred zvanični početak igara i sljedeći je dan dosegao debljinu od šesnaest centimetara, a nakon dva dana debljinu od četrdeset dva centimetra. Meandžer u piceriji je ponudio svim vozačima dvostruko veću plaću po satu rada i duple troškove vožnje po pređenoj milji za rad u tih nekoliko dana dok je trajalo nevrijeme. Naravno, Mak je bez razmišljanja prihvatao takve ponude. Od tada je prošlo skoro trideset godina i Mak je već davno prestao biti izbjeglica. Sada je on američki državljanin sa velikim vozačkim iskustvom. Razmišljajući o saobraćaju i razgovarajući sa kolegama iznosio je svoj stav koji se u osnovi svodi na sljedeće: I pored velikih tehničko-tehnoloških dostignuća i napretka u mnogim sferama ljudskog djelovanja, u saobraćaju se nije mnogo šta promijenilo, posebno u pogledu sigurnosti ljudi. Čak šta više, može se reći da se stanje pogoršalo. Vožnja automobila ili vožnja u automobilu je još od 1869. godine i Meri Vard, prve žrtve u saobraćaju, rizična, opasna, neobjašnjiva i nevjerovatna bez obzira što je način njene smrti neobično jednostavan, istovremeno i banalan. Intrigantno je reći da je tu četrdesetdvogodišnju ženu pregazio automobil na parni pogon u kojem se ona upravo vozila, a koji je napravio i vozio njen rođak. Dogodilo se da u jednoj oštroj krivini Meri ispadne iz automobila, sleti pod točkove automobila i pogine. Od tog događaja je prošlo stopedesetčetiri godine, a čovjek se nije uspio prilagoditi saobraćajnoj okolini niti je uspio tu okolinu prilagoditi sebi tako da danas u svijetu u saobraćaju na putevima godišnje pogine milion i tristopedest hiljada osoba. Dakle, svake dvadesetčetiri sekunde u saobraćaju pogine jedna osoba. Nesklad između čovjeka i automobila proizilazi iz nesklada vremena i prostora iz perspektive čovjeka kao učesnika u saobraćaju (u svojstvu vozača, pješaka,putnika) sa jedne strane i automobila i ceste (puta) sa druge strane. Fatalna je činjenica da ljudi prihvataju taj nesklad, čak su se u velikoj mjeri navikli na njega, što je jedan od najvažnijih razloga globalno neuspješne borbe za veću sigurnost u saobraćaju. Vrijeme i prostor su osnovne dimenzije u saobraćaju, kao što su i u našim životima. Saobraćaj je poput rijeke, nekad težak i neprijatan, nekad lagan i miran, ali podnošljiv sve dok teče. Borba u prostoru i vremenu određuje naše živote. Borba za prostor i vrijeme u saobraćaju nas potpuno definiše i otkriva naš karakter. Ona nam daje osećaj da živimo. Postojanje smrti i njena blizina čini taj osjećaj stvarnim. Anonimnost u saobraćaju povećava našu agresivnost, a time i opasnost, kako za nas same, tako i za sve druge. U saobraćaju smrt je blizu, a bez bliskosti smrti, život bi bio sumoran, dosadan. Možemo li zamisliti život bez smrti? Kakav bi to život bio? To bi bio pakao. Vrijeme je trajanje stvari koje se dešavaju u prostoru. Prostor može biti dostupan, ograničen ili nedostupan u određeno vrijeme. Dakle, u saobraćaju, da bismo koristili prostor, moramo dijeliti vrijeme korišćenja tog prostora sa drugima. Često se nađemo blokirani u saobraćaju bez vidljivog razloga. Dogodi nam se da izađemo iz gužve i čini nam se da napredujemo, da bismo ubrzo upali u novu gužvu. To su tako zvane “fantomske gužve” jer su nevidljive pa prema tome i nepostojeće iako uvije postoje razlozi za saobraćajnu gužvu. Ono što izgleda kao lokalni poremećaj može biti samo talas upumpan iz “nizvodnog” toka što je u stvari veliki široki pokretni “čep.” Ovaj fenomen jednostavno možemo zvati “stani-i-kreni” saobraćaj. “Stani-i-kreni je dinamika unutar saobraćajne gužve.” Mi upadamo u iluziju fantomske gužve zato što se saobraćaj odvija u prostoru i vremenu. Mi možda vozimo u prostor gdje nas čeka saobraćajna gužva, ili možda umjesto toga saobraćajna gužva dolazi prema nama i sustiže nas. Među hiljadama saobraćajnih nesreća ima i onih koje prkose opisu kako su nastale, što je dovoljan razlog da se zapitamo: “O čemu su razmišljali?” Sve te nesreće su tragične, ali neke su baš čudne, neke nevjerovatne, neke su zastrašujuće, a neke će vas natjerati da, iako nikako niste bliski religioznim navikama, da se pomolite svaki put kad sjednete za volan.

Iznenada sa desne strane pojavi se vjeverica i velikom brzinom preskoči niski betonski ivičnjak i nađe se ispred automobila. Mak je prvi put vidio vjevericu kad se ona našla na desnoj ivici puta jureći prema suprotnoj lijevoj ivici. U sljedećem djeliću sekunde vozač je vidio vjevericu na putu ispred vozila, tačno na sredini širine prednjeg dijela vozila. Uspio je podići nogu sa pedale gasa i tog trenutka vjeverica je nestala iz vozačevog vidokruga i nestala ispod haube automobila. Mak nije pokušao kočiti niti okrenuti volan u bilo koju stranu jer je znao da bi bilo koja od tih radnji, pri datoj brzini automobila na vlažnom i klizavom kolovozu, mogla uzrokovati gubitak stabilnosti njegovog vozila te bi se on zajedno sa vozilom mogao naći u kanalu sa lijeve strane puta ili u sudaru sa betonskim zidom na desnoj strani puta. Kasna je jesen i u ovo doba godine vjeverice su zauzete sakupljanjem, skrivanjem i skladištenjem hrane za zimske dane. Vjeverice nisu svjesne smrtne opasnosti koju im donosi prevelika zaposlenost jer tada najviše istrčavaju u saobraćaj, gdje najčešće i umiru. Vjeverica je plaha divlja životinja koja ima prirodno istančanu osjetljivost za opasnost, ali opasnost koja dolazi iz prirode, od drugih životinja ili ljudskih bića. Kad vjeverica čuje ili vidi bilo šta opasno ona munjevito bježi i spiralno se penje na stablo. Zbog njene veličine i brzine kojom se kreće kad je u opasnosti vjevericu nazivaju i “mali zvrk.” Taj mali zvrk, međutim, ostaje nepomičan na trotoaru ili na samoj ivici puta dok se automobilom približavate mjestu na kojem se on nalazi.Vjeverica će biti na tom mjestu sve dok vi definitivno ne zaključite da ona neće iskočiti ispred vas. Ono što je paradoksalno je da će se upravo to dogoditi, vjeverica će iskočiti ispred vašeg automobila i to u posljednjem djeliću sekunde. Taj posljednji djelić sekunde je ostatak vašeg intuitivnog vremena tokom kojeg ste se ponadali da vjeverica neće iskočiti, a za vjevericu je to kontraintuitivno vrijeme koje je tjera da skoči na put ispred vašeg automobila u trenutku najveće opasnosti.

Vidjeti vjevericu kako ležerno i nepomično čuči na trotoaru nije razlog za naglu reakciju vozača. Ipak, vozač je svjestan mogućnosti da vjeverica može svakog trenutka odlučiti da iskoči ispred automobila. Vozač je takođe svjestan da ako se vjeverica odluči da krene, da će to ona učiniti u posljednjem djeliću sekunde. Ona će to učiniti onda kada vozač nedvojbeno akceptira olakšanje zbog navodno prošle opasnosti, odnosno kada postane potpuno izvjesno da je uzdah olakšanja bio preuranjen i da će sljedeći korak vjeverice biti za nju smrtonosan. Upravo se dogodilo to što iz perspektive vozača nema nikakvog smisla. U sljedećoj milisekundi vozačev pogled leti ka retrovizoru, prvo unutrašnjem, a zatim onom spoljašnjem na lijevoj strani. U oba retrovizora slika je bila ista: na asfaltu iza automobila na sredini desne saobraćjne trake leži mrtva vjeverica, a pored nje je mala lokva krvi. Maka je rastužila činjenica da je ubio vjevericu, ali je istog trenutka pomislio: Šta sam mogao učiniti? Vjeverica je u djeliću sekunde izletjela na kolovoz kad je njegovo vozilo bilo tri metra od linije njenog poprečnog trka. U tom djeliću sekunde on je samo uspio podići nogu sa pedale gasa. Njegov automobil se, u tim trenucima, pomicao po petnaest i pol metara svake sekunde. O kočenju nije moglo biti ni govora, a manevar upravlječem u bilo koju stranu bi možda, i to samo jedno veliko možda, doprinio da točak promaši vjevericu. Relevatno ili raspoloživo vrijeme i prostor vjeverice i automobila u datoj sitaciji svedeni su na kritično vrijeme od 0,20 sekundi i kritično rastojanje od 3 metra tako da je zaključak ove pojednostavljene vremensko-prostorne analize da za izbjegavanje naleta automobila na vjevericu nije postojala tehnička mogućnost.

Kada je ulazio u centralnu gradsku zonu Mak je tada na telefonu aktivirao aplikaciju za prijem zahtjeva za vožnju. Već sljedećeg trenutaka dobio je zahtjev za vožnju sa adrese u Fortland ulici koja se nalazila u istočnom Nešvilu, četiri kilometra udaljena od njegove trenutne lokacije.

***

Našao je adresu i poslao tekst poruku mušteriji da je čeka ispred ulaza u dvorište njene kuće. Niko se nije pojavljivao. Kada je limitirano čekanje od četiri minuta bilo pri kraju, uzeo je telefon da kontaktira mušteriju, da je upozori da vrijeme čekanja ističe. Tog momenta vrata na kući su se otvorila i ugledao je ženu, Afro-Amerikanku, staru oko šezdeset, možda šedesetpet godina kako polako izlazi oslanjajući se na metalnu rolatorsku hodalicu sa četiri točka. Izašao je i pomogao ženi da dođe do auta, pomogao joj da sjedne na zadnje sjedište, sklopio hodalicu i stavio je u prtljažnik auta, sjeo za volan i pitao ženu za njeno ime; zove se Elizabeth, rekla je; provjerio je adresu destinacije 1818 Crkvena ulica, istok (Church Street, East); pitao je da li joj odgovara temperatura u autu, da li je spremna za polazak. Nakon potvrdnih odgovora, krenuli su.

Destinacija je bila petnaest milja daleko, nalazila se na sasvim drugom kraju grada i trebalo je dvadeset osam minuta mješovite, gradske i interstate, vožnje da se stignu tamo. Elizabeth je bila govorljiva osoba. Prvo se zahvalila vozaču što joj je pomogao prilikom ulaska u auto, pohvalila ga kako je brzo i spretno sklopio njenu hodalicu, što mu je auto čisto i uredno, a posebno što ju je pitao da li joj odgovara temperatura i da li je spremna za polazak. Rekla je da često koristi usluge raznih kompanija za transport putnika, ali da je tako ljubazno niko od vozača nije primio. Mak je saznao da je Elizabeth u mladosti bila učiteljica, da je sada u penziji i da je bolesna, da sada ide u bolnicu na sastanak sa doktorom koji je zakazala njena kćerka koja živi u Sakramentu u Kaliforniji. Kćerka joj je, rekla je Elizabeth, naručila i ovu vožnju. Zatim je govorila o tome da je, prije nego što će izaći iz kuće, na televiziji gledala snimke strašne saobraćajne nesreću u kojoj je poginulo šestoro mladih ljudi. Pitala je vozača je li čuo za to. Nakon što je vozač potvrdno odgovorio, Elizabeth je nastavila da govori:

“Danas svijet ne pazi kako vozi, svi nekud žure pa voze previše brzo.”

Tog momenta je tamno plavi automobil Chevrolet Camaros iz 1969 godine uz veliku buku motora projurio pored njih velikom brzinom pretićući ih sa lijeve strane na punoj liniji u zoni ograničenja brzine od šezdeset kilometara na sat, jedva izbjegavajući pun pogodak auta iz suprotnog smjera iz kojeg je prodirao panični i bijesni krik sirene.

“Eto vidite, šta sam Vam rekla, svijet je poludio,” rekla je Elizabeth i nastavila da govori kako je današnji svijet grozan, kako nema respekta i poštovanja prema drugome, posebno prema starijim. Zatim je neobičnim, malo povišenim, istovremeno teatralnim koliko i sjetnim glasom konstatovala: “Dobrog vozača je teško naći.”

Mak je tog momenta pomislio na onih milion i tristo perdeste hiljada ljudi koji svake godine poginu u saobraćaju i upitao se da li su među njima i dobri vozači? Da li su među njima i dobri biciklisti, motociklisti, pješaci? Da li su među njima dobri putnici? Da li su među njima dobre, vrijedne “zvrk” vjeverice?

Mak je našao traženu adresu u Crkvenoj ulici, ali već na prvi pogled bilo je očigledno da to nije nikakva bolnica, nego je administrativni ured kompanije za prodaju usisivača. Elizabeth se uspaničila, molila je vozača da je ne ostavlja na tom mjestu, da neće stići na sastanak sa doktorom, istovremeno birajući telefonski broj kćerke u Kaliforniji. Telefonska veza je uspostavljena i Elizabeth je rekla kćerki da se nalazi na pogrešnoj adresi i pitala je šta sada da radi, a zatim je telefon dala vozaču da on razgovara sa njenom kćerkom. Mak je predložio Elizabethinoj kćerki da ona pošalje novi zahtjev za vožnju sa ispravnom adresom destinacije za njenu majku. Sljedeće minute kratki zvuk sa telefona najavio je da je zahtjev stigao. Na telefonu je bila nova adresa: 1818 Albion Street, Nashville, Tennessee. Nakon dvadesetak minuta vožnje Mak je zaustavio auto, na datoj adresi, iz prtljažnika izvadio i pripremio hodalicu i pomogao Elizabeth da izađe iz auta i da polako krene prema ulazu u bolnicu. Dvije mlade medicinske sestre su kroz staklena ulazna vrata vidjele tu scenu i odmah su, gurajući ispred sebe invalidska kolica, pritrčale i pomogle Elizabeth da sjedne u kolica i povezle je prema ulazu bolnice. Medicinske setre su rekle da je Elizabeth stigla tačno na vrijeme. Odlazeći prema autu Mak je čuo da Elizabeth medicinskim sestrama govori: “Dobrog vozača je teško naći.”

Nakon što je ušao u auto Mak je na telefonu potvrdio Elizabethino iskrcavanje i istog momenta je dobio novi zahtjev za vožnju. Zahtjev je bio sa glavne međugradske autobuske stanice Greyhound u Nashvilleu, tri milje daleko od njegove trenutne lokacije, odnosno deset minuta gradske vožnje.

***

Na autobuskoj stanici je bila gužva, dva autobusa su upravo stigla, jedan iz Teksasa, a drugi iz Alabame i iskrcali putnike, dok je treći bio spreman za odlazak za grad Cincinati u državi Ohio. Mak je pritiskom na opciju “Arrived” (stigao) na telefonu potvrdio svoj dolazak i vrijeme čekanja od četiri minuta počelo je da teče. Kad je uobičajeno vrijeme čekanja isteklo Mak je odlučio da sačeka još malo uprkos neprijatnim reakcijama i gestovima drugih vozača koji su ljutito obilazili njegov automobil. Tada je je njegov telefon zazvonio. Bio je to poziv nove putnice, koja je rekla da se nalazi na izlazu iz autobuske stanice i da čeka, ali da ne vidi crni GMC-Terain.. Tog momenta vozač je u retrovizoru ugledao djevojku koja je bila desetak metara iza njegovog automobila i koja je držala telefon na uhu i govorila. Mak je otvorio prozor na automobilu i mahnuo djevojci.

Djevojka je prišla je automobilu, otvorila vrata, ušla u auto i bez riječi sjela na zadnje sjedište. Mak je primijetio da su pokreti djevojke bili prilično oštri, bila je nervozna i ljutita, a način njenog ulaska u autobobil bez ijedne riječi nije mu djelovao prijateljski. Mak je pretpostavio da je ta osoba iz nekog razloga frustrirana i da je teško očekivati normalnu i smirenu konverzaciju sa njom. Navikao je on na takve situacije, jer ih je u svojoj karijeri imao bezbroj, ali ih nikad nije u potpunosti razumio, pogotovu ih nije opravdavao i pitao se: “Zašto ljudi misle da im je uvijek neko drugi kriv za njihove nevolje pa se, čak i prema nepoznatoj osobi, ponašaju drsko i bezobrazno.” Mak je bio staromodan i patrijahalno vaspitan čovjek porijeklom sa sela koji nije mogao shvatiti da neko ko je mlad, zdrav, obrazovan i ko živi u kulturnoj prosperitetnoj sredini može ući u tuđi automobil i bez i jedne jedine riječi samo sjesti i zabuljiti se u telefon. To je za njega bilo pitanje opšte kulture, odnosno pitanje kućnog (porodičnog) odgoja. “A gdje je danas porodica?” pitao se. U takvim situcijama prisjećao se lekcija iz djetinjstva i savjeta svoga oca koji mu je govorio o važnosti pristojnog i uljudnog ponašanja u društvu, na ulici, u autobusu ili bilo kojem drugom sredstvu javnog prevoza. “Uvijek kad prilaziš nekoj osobi ili se susrećeš sa njom, po gotovu ako je ta osoba starija, ti trebaš prvi da pozdraviš tu osobu. Ljudi imaju sposobnost govora da bi se pozdravljali i da bi se razlikovali od životinja,” govorio mu je otac. Mak se okrenuo prema djevojci, pozdravio je i upitao:

“Vaše ime, molim?”

To je bilo njegov uobičajeno pitanje za svakog novog putnika, a ujedno i svojevrsna sigurnosna provjera da je u automobilu prava osoba koju treba odvesti na odgovarajuću adresu.

“Vi trebate meni reći moje ime”, rekla je djevojka ljutito, otvorila vrata i izlazeći iz automobila dodala:

“Provjeriću registarski broj vašeg automobila.”

Vozač je u retrovizoru vidio da je djevojka otišla iza automobila i nekoliko puta pogledala u telefon, zatim u registarsku tablicu, zatim ponovo u telefon.

Ostali vozači su već izgubili strpljenje, počeli su trubiti, a neki su obilazeći zaustavljeni automobil dovikivali:

“Jebi se idiote. Sklanjaj se, nije ti ovo parking!”

Djevojka se vratila u auto i ponovo sjela na zadnje sjedište. Bila je to ljepuškasta, mlada, plavokosa djevojka, starosti oko dvadeset godina. U odnosu na ponašanje profesionalni vozači razvrstavaju putnike na četiri kategorije: normalan-normalan, čudan-normalan, čudan-čudan i normalan-čudan. Ovakvu kategorizaciju su još sredinom osamdesetih godina neformalno ustanovili njujorški taksisti. Mak je procijenio da bi djevojka mogla pripadati grupi normalan- čudan što znači da izgleda normalno, a ponaša se čudno.

“Hoćete li mi reći vaše ime?” upitao je Mak ponovo.

Nakon neobično duge šutnje, djevojka je konačno izgovorila svoje ime na izrazito neljubazan način:

“Stacey”, rekla je.

“Ja ovdje imam ime Craig”, rekao je vozač gledajući u svoj telefon.

“Da, moj momak je za mene naručio ovu vožnju i on će me čekati na destinaciji.”

“U redu, hvala. Je li vaša destinacija Greyhound autobuski stop u blizini Clarksvillea”, pitao je Mak.

Djevojka je odgovorila potvrdno i vožnja je počela. Destinacija je udaljena četrdesetdvije milje i nalazila se sjeverno od Nashville-, u blizini izlaza broj jedanaest na autoputu broj I-24. Vozači koji su radili posao prevoz putnika na području Nashvillea nisu volili ovakve ture koje su završavale daleko izvan grada u ruralnim područjima jer su one za njih bile praktično neisplative pošto su šanse da iz takvih područja dobiju povratnu turu bile minimalne te su se vraćali bez putnika. Tokom vožnje u automobilu je vladala tišina. Mak nije ni pokušao da uspostavi razgovor sa Stacey jer je obzirom na svoje iskustvo od nekoliko hiljada vožnji i još više hiljada kontakata sa različitim tipovima putnika mogao pouzdano da procijeni kada neko nije raspoložen za razgovor. Mak je povremeno pogledao u retrovizor i vidio da djevojka bezizražajno gleda kroz prozor. Zatim je bila intenzivno preokupirana slanjem i primanjem tekstualnih poruka na telefonu. Kada su bili blizu izlaza sa autoputa, Stacey je nekog nazvala i govorila sa njim.. Govorila je veoma tiho tako da Mak nije mogao čuti i razumjeti šta govori. Tokom tog razgovora često je podizala pogled u pravcu vozača. Kad bi primijetila da je Makov pogled u retrovizoru usmjeren prema njoj, brzo je spuštala pogled. Isključili su se sa autoputa i odmah zatim skrenuli desno na državni put TN76. Kratki dio tog državnog puta bio je podijeljen na dvije kolovozne trake, svaka sa po dvije saobraćajne trake, namijenjene za kretanje vozila u suprotnim smjerovima. Sa državnog puta skrenuli su ponovo desno na Greyhound autobusni stop. Bio je to veliki “park and ride” (parkiraj i vozi) prostor, na čijem se, bližem dijelu, uz državni put, nalazilo tridesetak parkiranih automobila, a drugi, udaljeniji dio je bio potpuno prazan. Te dvije asfaltirane prostorne cjeline razdvajao je zeleni zemljani pojas na kojem se nalazio ogromni metalni visokonaponski dalekovodni stub. Prilazni put za parking prostor bio je prilično širok sa posebnom trakom za zaustavljanje autobusa koja je od parking prostora bila odvojena izdignutom betonskom površinom omeđenomm betonskim ivičnjacima. Na tom betonskom pojasu nalazila su se dva autobuska stop-mjesta s uređenim klupama i nadstrešnicama. Prilazni put se sezavršavao polukružnim asfalnim proširenjem za okretanje autobusa. Na cijelom tom prostoru koji je odisao prazninom nije bilo živa stvora. Mjesto je bilo pusto, vrijeme tmurno i hladno. Na pitanje vozača gdje želi da izađe, Stacey je pokazala prema kraju parking prostora na dio gdje su se nalazila dva uređena stop mjesta, sa tri strane zaštićena prozirnim plasstičnim zidovima i sa klupama i nadstrešnicama. Tek kad se vozilo približilo tim mjestima vozač je primijetio da na jednom od njih stoji čovjek.

“Stani tamo kod onog čovjeka”, rekla je Stacey oštrim, naređivačkim glasom.

GMC-Terrain se zaustavio tačno ispred čovjeka koji je čekao na autobuskom stop-mjestu. U trenutku kada je vozač ubacio mjenjač u parking poziciju, okrenuo se prema Stacey i rekao joj “Hvala, imajte lijep dan,” vrata na vozačevoj strani su se otvorila i vozač je ugledao čovjeka koji je držao uperen pištolj prema njemu i rekao mu:

“Izlazi!”

Bio je to mlađi, dobro razvijen čovjek, crnac, u svojim kasnim dvadesetim ili ranim tridesetim godinama. Na sebi je imao crne pantalone, tamnozelenu vindjaknu sa kapuljačom navučenom preko vunene kape koja mu je zaklanjala čelo, uši i vrat. Imao je izrazito čvrstu crnu bradu i istaknutne brkove. Bio je to Craig, Staceyin momak. Mak je izašao, a onda je ugledao svoj telefon koji je stajao pričvršćen magnetnim držačem za komandnu tablu automobila. Pružio je ruku da ga uzme, ali ga je Craig odgurnuo i rekao: “Telefon ostaje u autu.”

Craig je sjeo za volan automobila i kroz otvoreni prozor s uperenm pištoljem gledao u Maka i rekao: “Ne miči se sa ovog mjesta sve dok me ne izgubiš iz vida. Jasno?”

Mak nije stigao ništa da kaže. Vidio je da se Stacey u automobilu pokušava prebaciti sa zadnjeg sjedišta i na mjesto suvozača. Craig je jako pritisnuo gas i velikom brzinom krenuo prema držsvnoj cesti TN 76. Taj trzaj je Stacey ponovo vratio nazad, na zadnje sjedište. Mak je nepomično stajao i pogledom pratio udaljavanje automobila. Nakon petsto metara vožnje po širokom i praznom pristupnom putu automobil je nesmanjenom brzinom naglo skrenuo lijevo i uključio se u pogrešnu polovinu državne ceste TN 76. Bila je to polovina ceste namijenjena za vozila koja se kreću u suprotnom smjeru. U trenutku kada je Mak izgubio GMC-Terrain iz vida, čuo je strahovito jak udar. Nekoliko sekundi kasnije u vazduhu, iznad državne ceste pojavio se crni dim. U zraku se osjetio miris benzina, nafte i smrti. Prodorno zavijanje brojnih sirena i treptaji jakih svjetlosnih snopova od policijskih, ambulatnih i vatrogasnih vozila zloslutno su nagovještavali dubinu tragedije. Mak je dopješačio do državne ceste i stao izvan zone obilježene policijskom žutom trakom. S tog mjesta je mogao vidjeti crni GMC-terrain koji gori i koji je do pola svoje dužine bio zabijen u prednji lijevi kraj šlepera.