Nikada nisam toliko žurio da napišem tekst. Hoću da budem brži od onoga što se može dogoditi. Jučer sam s Dinom Katan Ben Zion razmijenio nekoliko kratkih poruka. Dina je pjesnikinja i prevoditeljica. Prevodila je na hebrejski Andrića, Kiša, Lalića, Albaharija, Jergovića, Tišmu. Jučer mi javlja da je u bolnici, nije dobro, ali mi šalje naslovnicu moje knjige koju je prevela, izaći će uskoro. Zahvaljujem se, kažem da se radujem knjizi, želim joj brzo ozdravljenje. Onda mi se danas javi jedna gospođa koju ne poznajem, kaže mi koliko je ozbiljno Dinino stanje, a Dina o tome ni riječi.

Dinu sam sreo jednom, na Hvaru, na skupu Bejahad, kada je promovirala svoju knjigu o židovstvu i Židovima bivše Jugoslavije u ogledalu književnosti. Knjiga je bila dobro primljena, premda je po svom značaju zasluživala više pažnje. Dina se nije žalila. Nije joj to bilo u prirodi. Uvijek tiha, radina, dobre volje. Pisala je o piscima iz zemlje u kojoj se rodila 1937. Živjela je u Sarajevu nekoliko godina. Unuka uglednog sarajevskog knjižara Simona Katana, od djetinjstva je bila vezana za knjige. Otac joj je bio radio-inženjer, bio oficir u vojsci Kraljevine Jugoslavije i nakon kapitulacije u Drugom svjetskom ratu poslan u logor, u kojem je, iako Jevrej, kao zatočeni oficir preživio. Poslije rata nije imao mnogo sreće u socijalističkoj Jugoslaviji, doživio neke nepravde i zemlju napustio. Dina je rasla u novoj sredini, u Izraelu, u novom jeziku, koji je postao potpuno njen jezik, ali je svojim poznavanjem i prevođenjem dokazivala poznavanje i vezanost za svoj prvi jezik. Na tom jeziku se i sa mnom dopisivala, a neke od svojih prepiski, kao onu sa Danilom Kišom, i objavila. Njena iskustva, komunikacija i književni rad je sabiran u njenih pet zbirki poezije, od kojih jedna nosi znakovit naslov: Vremena u nama. Jedan njen esej u naslovu ima retoričko pitanje: Biti pisac, šta je to. Dina Katan je na to pitanje odgovarala pišući i prevodeći, odgovarala svojim radom. Ja sam samo jedan od onih kojeg je njen rad mnogo radovao.   

(Fragmenti dnevničkih zapisa 1970 – 2023)

KRONIKA NAJAVLJENE SMRTI

Na vijest o smrti Blagoja Adžića  (5. ožujka 2012)

Javljaju mediji: umro Blagoje Adžić. Od 1989. godine (kada se počela raspadati Jugoslavija) do 1992. načelnik Generalštaba JNA, jedan od naredbodavaca za razaranje Vukovara, zajedno s generalom Veljkom Kadijevićem najodgovorniji za agresiju JNA na Sloveniju i Hrvatsku. Rođen je kod Gacka 1932. godine, završio vojne škole u Jugoslaviji i u SSSR-u (vojna akademija Frunze). Kadijević, koji se između ostaloga, vojno doškolavao u SAD-u, još je živ, u Rusiji. Ni za jednoga ni za drugoga Haški tribunal nije se zanimao.

Ova vijest i ovo ime najedanput bolno oštro vrate sjećanje dvadeset jednu godinu unatrag. Ljeto 1991: Slovenija, tenkovi i trupe državne vojske protiv naroda. Strah u kostima dok na televiziji Blagoje Adžić saopćava da će JNA „preuzeti kontrolu“.

Uređivali smo tada u Sarajevu tjednik Obzor, što ga je izdavao dobri duh Pero Buntić, i u njemu izražavali kako smo najtačnije umjeli taj strah koji se zgušnjavao oko nas, ali i svoj protest protiv njega i protiv onih što ga siju.

Kronika najavljene smrti jedan je od takvih tekstova:

NAJGORE ŠTO SE MOŽE DOGODITI jednomu društvu jest militarizacija. Pre­tvaranje vojske iz sile koja društvu slu­ži i koju društvo kontrolira, u silu koja druš­tvom vlada i kontrolira ga.

Militarizacija i demokratizacija obrnuto su proporcionalne vrijednosti, pojmovi koji se isključuju.

U sistemu vrijednosti u kojemu je militarni duh, vojnikluk, na visokoj cijeni, ljudski duh je nisko pao. O životu i glavi da se i ne priča.

Takav sistem vrijednosti defektan je i bo­lestan sistem.

Oduvijek se to znalo, i oduvijek traje ta borba duha protiv vojnikluka, te su likovi Milesa gloriosusa i Bramarbasa trajni motivi ev­ropske antiratne satireske već više od dvije ti­suće godina.

Perverznost svojega osnovnog i jedinog stvarnog razloga postojanja – ubijanje (pravo da ubiješ i budeš ubijen!) – militarni duh i establišment otkad je boga i svijeta zaodijevaju u zvučne i treštave parade i ceremonije, u blještave i drečave odore i dekoracije, te u či­tavu odgovarajuće plitku i lažnu metafiziku i moralku Svetinja, Zakletvi, Patriotizma, u patetiku Žrtve, Vjernosti, služenja Domovini ili u prokletstvo izdaje, otkazivanja poslušnosti.

Sve skupa: laž i prijevara, sračunata na ku­povinu naših duša, na umrtvljivanje savjesti, na dobrovoljnu predaju naših tijela u šape Ve­likog Žderača. Ovako je to u jednom od svo­jih bezbrojnih melankoličnih uvida definirao Miroslav Krleža, jedan od najlucidnijih evrop­skih antiratnih analitika, potomaka Erazmovih: „Ljude odgajaju kao konje i, dresirajući ih, stavljaju im na oči naočare, ljude vježbaju kao cirkuske majmune i pse, ljude lome po kasarnama, podređujući ih imperativima koji se zovu svetinje, bez izuzetka sazdane na Nasilju, koje je svoju prevlast proglasilo Božan­stvom.“ (Djetinjstvo 1902-03.)

Rat između republike Slovenije i državne jugo-armade potvrdio je taj uvid na mnogo načina. On je najedanput i kao na dlanu poka­zao svu lažnu stvarnost i stvarnu lažnost ar­mijske jugo-mitologije, ogolivši do jezive jas­noće njezinu temeljnu dihotomiju: na jednoj strani sjedokosi, uvehli generalski kor (imena je mnogo, ali su sva međusobno zamjenjiva: Adžić, Negovanović, Avramović, Rašeta itd, itd, sasvim svejedno…), na drugoj – mliječna devetnaestogodišnja mladost, dječački ispamećena pred grozom koja ju je snašla, i koju razumjeti ne može nikako.

Ta spremnost, ta nužna potreba zapravo, jedne goleme strukture-mašine da se hrani nabubrelom mladošću, nepogrešivo signalizira da se radi o militarizaciji u već poodmakloj fazi. Izgovoriti to dosad pred našim tzv. prosječ­nim građaninom, uspavanim moćnim jugo-hipnoticima o „narodnoj armiji“, o „garantu mira i jedinstva“, o „ravnopravnosti i humanosti“, bilo je bogohulno i riskantno. Moralo je, nažalost, pasti toliko mrtvih glava, pa da to odjedanput postane bjelodano, i da spontano nikne roditeljski i „zelenokaderaški“ pokret.

To – pojavu roditeljskoga otpora ljudožderskoj prirodi militarizma i pojavu svojev­rsnoga „zelenoga kadera“ – doživio sam kao jedinu normalnu, elementarno ljudsku reakci­ju i masovnu manifestaciju u nas unatrag ne­koliko godina. Ona će sasvim sigurno i ostati zapisana kao takva, kao jedino zrno mudrosti u ovoj diluvijalnoj pomrčini, iako ona sama promijeniti ne će ništa. Barem dok je nama, bla­go nama, našega Generalštaba i u njemu Adžića Blagoja. Ton i način kojim nam je Adžić unišao u kuće putem televizije, pa potom sad­ržaj njegove besjede-naredbe izabranim ofici­rima, ne ostavlja ni najmanje sumnje u to da general-načelnik nema nimalo volje da svoju firmu podredi kontroli društva. Naprotiv, ona ima volju da „ostvari kontrolu i stvari do­vede do kraja“.

Ako je adžićevština prevladavajući duh u našoj vojnoj vrhuški (a to će se vrlo brzo mo­rati vidjeti!), onda je jasno da je ona podlegla duhu tajnoga bratstva, zatvorene kaste, da je to sila koja se prva odcijepila od Jugoslavije, i da sada hoće da upravlja sama sobom i našim sudbinama.

Kada mi načelnik Adžić daje do znanja da će to raditi u ime onoga „jugoslovenstva u či­jem duhu je učen decenijama“, onda je to up­ravo ono od čega mi kosti mrznu. Jer, za og­roman broj naših ljudi jugoslovenstvo je uvi­jek i bilo samo to: represivna i prisilna državna ideologija, koja je u idilu utjerivala vojno-policijsko-partijskim monolitom.

Danas je od te trijade živ i moćan još samo njezin prvi element – vojni. Adžićevština jest, doduše, i klica njegove vlastite propasti. No, kakva nam je to utjeha, kada je više nego jas­no da bi nam taj duh prije toga bio spreman prirediti sveopću, zajedničku propast.

Ne zaboravimo: kad padnu sve maske i koprene, kad spadne sva pozlata i ušute fanfa­re, militarizam ne može sakriti svoj osnovni razlog postojanja, svoje trogloditski jednostavno geslo – ubiti i biti ubijen! Nitko tko se vojniklukom zanosi ne bi smio smetnuti s uma da je krajnji njegov „smisao“ u morbidnoj pa­tetici uzvika onoga Francova generala: „Viva la muerte!“

(Obzor, Sarajevo, 12. srpnja 1991)

KRVNA OSVETA

Viši kriminalistički inspektor u Titogradu pucao u višeg oficira JNA koji mu je prije trideset godina u ratu, „kao kolebljivac” (između četnika i partizana), ubio brata, partizanskog komesara. „Nisam pucao u njega”, kaže, „pucao sam u zločin, u ljušturu koja njegov zločin obavija”, a k tome, „zadovoljio sam i jedan dio pravde”, pošto je taj isti, za isti zločin, bio suđen 1947. i oslobođen „u nedostatku dokaza”. Viši kriminalistički inspektor osuđen je na 11 godina strogog zatvora.

Kako ono bî s malim Jelićem, kad smo bili u JNA u Titogradu. Tih i pristojan mladić, nastavnik u osmogodišnjoj školi („poznavanje prirode i društva“), ugodan, nesebičan, nenametljiv. Spremao se na „odsustvo“ a svaki dan bivao šutljiviji, uznemireniji.

Potrajalo je nešto više od predviđenoga broja dana, kad dolazi vijest. Jelić je bio posljednja muška glava na kojoj je ostalo da osveti krv. Sve je u njemu bilo protiv toga, ali nije mogao izdržati pritisak familije, običaja: mjesecima su ga opsjedali pismima (čak i sestra) da mora izvršiti obavezu. Odsustvo je i planirao s tim ciljem. Otišao, ubio, predao se.

Studeni 1975.

KUFR I ZULUM

El Gazali: „Bog trpi kufr, ali ne trpi zulum.“

1. studenoga 2002.

LAGAO SÂM SEBI, DA SI INTEGRIRAN

Mislio, lagao sam sebi, da si integriran, i da takav integriran možeš i moraš govoriti kritički o svijetu u koji si, je li, integriran. Kad se pokazalo ono što si u sebi nosio oduvijek pa zaboravio – da si stranac, pa te to integriranō ekspulzira iz sebe prirodno, organski, ne trpeći da im takav govori kritički, logična konzekvenca bila je: izgon i samoizgon, samoća. Ukus si joj prepoznao odmah: stara gorka prijateljica iz djetinjstva.

2010.

LASTAVICE

Blistavo majsko jutro, otvorim naš sjeverni prozor nad tržnicom, prije nego što oči vide u ušima začujem poznati cvrkut, potom mi se pred očima zabjelasaju trbusi nekoliko lastavica u strelovitom i iskidanom letu. Uslijedi pogoršanje vremena, kišovito, hladno, magla niz Trebević. Lastavice nestanu, i, evo, još ih nema. Što su bile one od prije pet dana – vjesnici, izvidnica? Odakle su doletjele, s koje selidbene međustanice između Karnaka s Gornjega Nila, i moje Grbavice? Tajanstveni svijet, o kojemu naš um ne zna ništa.

Travanj 2023.

LAZO „ČETNIK“

Priča iz autobusa u Banju Luku: „Lazo zvani ʼČetnikʼ, petnest mu dana fali da bude borac četeresprve, unišo u birtiju, jedan pjan udario ga, spala mu šubara s glave. – Ti mene udari, a? Pa bi li me ovdje pričeko jedno sat, dok se vratim? – Bi, koliko oćeš! Otišo kući, dobro naoštrio kuhinjski nož, vratio se i – zaklo čojeka. Odrezo mu glavu načisto. Kao bivšem šefu Udbe – ništa.“

Tehnički komentari putnika: „Ma, nije moguće, kako mu je mogao glavu odrezati, nije to tako jednostavno.”

7. svibnja 1975.

LAŽ JE REĆI: NISAM ZNAO, NISMO ZNALI

Što znači ovaj zakašnjeli, a gorak u svojoj konačnosti, osjećaj izdajstva s kojim smo proživjeli jugoslavenski život. U omaglici društvene i egzistencijalne anesteziranosti, koja je odvraćala um i napor od uviđanja ubilačke prirode (i prakse!) te države. Laž je reći: nisam znao, nismo znali. Nisam znao ni mogao znati ono što znam sada a sve što bi trebalo znati ne će se znati nikada, ali nije da nisam znao, da nismo znali, sasvim dovoljno, da bi se moglo vidjeti/osjetiti ubilaštvo. I kao sasvim dovoljan zbroj činjenica, podataka, ali i kao duh, mentalitet, planski njegovan režimskom pedagogijom mržnje na neprijatelja, kojega nije grijeh, nego je zasluga i dokaz patriotizma – ubiti, ukloniti. Rok u JNA, i sve u vezi s vojnim iskustvima, u tom pogledu velika je škola. Anesteziranost imala je lice i sadržaj zemlje u kojoj cvjeta kultura, sve vrste umjetnosti, u najboljim primjerima do svjetske razine; u kojoj je svakodnevnica sporta, zabave, festivala, konzumerizma, slobodne ljubavi, rodne jednakosti… vesternizirana i liberalizirana, i lako joj se bilo predati. Ali uz to što je bila sve to, bila je to i država ubilaštva i laži, i to od početka do samoga svojega kraja. To, ta predanost, ta spremnost da se predam, predamo – to sada rađa ovim gorkim osjećajem izdajstva. A, gle, da stvar bude poraznija, on je dvostruk, on ima duplo dno. Naime, kroz cijelo vrijeme jugoslavenskoga života uvijek sam – ali uvijek, permanentno – znao sve ovo o čemu pišem sada, u meni je paralelno živio i disao onaj koji tu ne pripada, kojemu je to tuđe, koji zna da je to opasno i ubilačko. Ne samo na razini osjećaja, nego i na razini pozitivnoga znanja o činjenicama. Samo, onaj prvi, onaj dobronamjerni, lojalni, konformistički, onaj koji mora da živi i opslužuje egzistenciju, nije mu dao da zavlada. Anesteziranost – uzduž i poprijeko, po horizontali i po vertikali.

Kolovoz 2022.

LJUBAV PREMA ZABORAVLJENOME, PREMA MINORNIM POZORNICAMA ŽIVOTA

Na lógu u drumskom motelu pred Petrovcem. – Oštrelj, Vrtoče, Medeno polje, Vaganac. – Ogromno jato tustih vranih gavrana na smetlištu koje tinja i smrdi.

Tek kad sam ovako nigdje, smâžem sabranosti da vidim: nema me. Ono što bih trebao biti, raditi, ono kako bih trebao postojati – davno je moglo biti. I nije bilo. Sad, taj netko koji je ja, nosi ovaj slabi fizikus, astenični, neurotični, porazu i plaču skloni fizikus, i nema vremena ni da se potrudi shvatiti: tko je. Bolestan, punih očiju, vruć, omamljen, s pedeset četvrtom koja se primiče kraju. Ni u lijevoj ni u desnoj, s dugovima koji stižu na naplatu. Nesposoban ni za što, osim za sanjanje; za ovu ljubav prema zaboravljenome, prema minornim pozornicama nikakva života, sve s ludim, tvrdim uvjerenjem: tu je život! Ništa zato što i ti sam od njega okrećeš glavu. Ružan, vegetativan, nizak, ali – stvaran. Ne utvaran kao tvoj, koji ni sam ne možeš uhvatiti, spoznati.

Siječanj 1998.

LJUDI U SNOVIMA

Debatiram u snovima s konkretnim, poznatim ljudima o temama vrlo stvarnim. Vidim i čujem reakcije ljudi koje nisu nikad izrekli, ali koje im tako logično leže. U mojim snovima ljudi su otvoreni, kažu ono što misle, to jest, ono što, sanjajući, ja mislim da oni misle. Tako su mi snovi jedna vrsta „interpretacije” ljudi: u snu pridajem ljudima reakcije koje nisu nikad pokazali ali koje su im tako svojstvene.

24. lipnja 1974.

LJUDSKA ISTINA

O partizanskim ubijanjima i mrcvarenjima 1945. po završetku rata po slovenskim šumama, slavonskim i vojvođanskim drumovima, po cijeloj zemlji – težak fenomen: još nema „srednjega tona“ i nije ni na pomolu. Samo dva ekstremna: revizionistički filoustaški, i surovo neempatijski, naslijeđen iz jugo-interpretacije. Ljudska istina – nikomu nije do nje. Detalj: Milan Basta, jedan od partizanskih pregovarača na Bleiburgu, svjedok i akter masovnih pogubljenja, i autor važne knjige Rat je trajao sedam dana duže, osamdesetih godina prošloga vijeka kod Sime Rajića u CK Hrvatske traži Bakarića, da mu predloži rehabilitaciju i spomenik za mučenike s križnih putova. Do Svilenoga, kako su drugovi zvali Bakarića (također i: Mrtvac) general Basta ne uspijeva doći. Svileni Mrtvac je nešto bolestan, mora na preglede. Uvijek tako.

Lipanj 2022.

MAGLA DO ZEMLJE

Magla do zemlje, i mraz iz magle.
Visoko negdje gore je sunce.
To samo znam, ali se ni ne nazire.

2. prosinca 1985.

MAJKA, KRLEŽA

Tri dana u Agramu: kod majke na Rebru, kod Krleže u Palaceu, kod Kaštelana na Filozofskom, gdje me nije bilo deset godina.

Ne zna se od čega žena više boluje – od bolesti ili od zgusnute tuge. Ni jedna jedina željica nije joj realizirana. Pomoći ne možeš. Jer njene želje sežu u najdublji dio tebe, u ono što si, a što bi ona htjela da je drukčije. Umrijet će, ne će ništa doživjeti. A sva se dala. Mater dolorosa, smjerna i bezglasna mère courage.

Večera u Palaceu. Bosanska „delegacija“, ima nas „s koca i konopca“ petnaestak. Brbljavi, lascivni direktor Oslobođenja A. S. zasipa Krležu masnim vicevima, ne prestaje. Čist kretenizam. Krleža jobovski strpljiv, iz svoje stare simpatije spram Bosne, valjda i  spram Bosanaca koji mu objavljuju sabrana djela kada se tome više niotkuda nije nadao. (Bilo bi zanimljivo metodično istražiti koliko je Krležina bosnofilija ukorijenjena s jedne strane u Starčeviću, s druge u Račkome i njegovom velebnom bogumilskom konstruktu.)

U jednom trenutku ipak je starome prekipjelo, morao je valjda nekako dati do znanja svome izdavaču koliko su mu strani vicevi uopće a naročito ovi što se ne odmiču od muških i ženskih genitalija, pa je potiho sarkastično izustio: „Eto, stigli smo do kurca!“ Direktor je to, naravno, oduševljeno   prihvatio i nastavio dalje. Krleža više nije ni progovorio.

17. siječnja 1977.

MAJSTOR JE STEVAN TONTIĆ

Grupica pisaca iz PEN-a, na ulici smo, moglo bi biti Sarajevo, ali nije sigurno, jedan od njih pod hitno traži obućara, mora nešto popraviti na cipeli, vlažno je i hladno, a cipela ima nekakvu rupu, što li. Vodim, znam rješenje, dolazimo do tijesne uličice, ustvari nekakvoga mračnog prolaza, u njemu mala izbica i u njoj obućarski stolić. Pored nje vrata od dasaka, to je WC, iz njega izlazi majstor, sad će on to pogledati i popraviti. Majstor je – Stevan Tontić. Drži cipelu u ruci, sumnjičavo zagleda, okreće i bezvoljno kaže: „Ovo ne može.“ U snu nemam ama baš nikakve asocijacije ni primisli. Tek kad se probudim, i sasvim razbudim, a san ostane živ i upamćen, pomislim na Miloša Crnjanskoga, na njegovu suterensku obućarsku radionicu u Londonu. Tontić i Crnjanski? Ima smisla.

Veljača 2017.

MARKO CIGLAR

Ratno iskustvo Grbavice i ratno iskustvo Sarajeva oba su strašna, puna stradanja i patnje, ali su po sadržaju sasvim različita. I po oblicima javnoga pamćenja. U tom pogledu za grbavičko iskustvo može se reći da nije sarajevski integrirano, i da to vjerojatno ne će biti nikada. Postoji, recimo, veličanstvena priča o akademiku Marku Ciglaru, rođenom Varaždincu, Sarajliji po izboru i karijeri, koji je Devedesetdruge ostao na Grbavici u svom stanu svjestan da okupatorima ne će ići u korist da njemu, medicinskom znanstveniku svjetskoga glasa, nanesu zlo. Razvio je cijelu mrežu pomoći svima kojima je bila potrebna i do kojih je mogao doći, a što je sve pri tomu radio i u što se sve upuštao, te s kakvim sve potresnim ljudskim sudbinama bio povezan – priča je dostojna najvećih književnih ili filmskih saga. Umro je poslije rata, devedesetosme, i do danas u sarajevskoj javnosti gotovo da nije ni spomenut. Gospođa Razija Duraković, i sama grbavička zarobljenica, znala bi o tome puno, sve.

2023.

MATICA HRVATSKE TRADICIJE

Zapadna Hercegovina, pjesnici, intelektualci. Pripadnost „matici” hrvatske tradicije uvijek se iznova pokaže kao iluzija, a bosanskohercegovački kompozitni realitet im je intimno teško usvojiti.

Studeni 1977.

MELVILLE

„Živi i ti usred ovog svijeta kao da mu ne pripadaš!“ (Pišući o kitu i njegovoj sposobnosti da sačuva istu toplinu na Arktiku kao i na ekvatoru.)

Listopad 2011.

MENTALITETI

Danas, kao i uvijek, još uvijek je najpreča naša potreba – preobrazba mentalitetā, do onog stupnja na kojemu bi znanje o drugome, zanimanje za svijet drugoga, postala istinska i intimna potreba i zadovoljstvo. U protivnom Bosna ostaje teren pogodan za najcrnji paroksizam uzajamnog negiranja.

Prosinac 1973.

MOĆ MOZGA, MOĆ UBILAŠTVA

Televizija o ljudskom mozgu. Umovi iz raznih struka i nauka govore o neograničenosti potencijala ljudskog mozga. O tome kako ostavljamo van pogona zaleđene čitave dijelove mozga, svijesti. O tome kako, zbog priglupog odnosa prema djeci, dječiji mozak kržlja – oblikujemo ga po svojoj slici i prilici. Kako upotrebljavamo samo konvencionalne komunikacije i kombinacije između neurona, kojih ima u mozgu na milijarde, a nivo naše pameti zavisi od toga koliko ih je međusobno u suradnji. Akimov obrazlaže tezu o trajnoj gipkosti mozga, po kojoj padaju u vodu sve tvrdnje tradicionalne psihologije o pragu razvitka inteligencije čovjekove, koji je ukucan čvrsto negdje između 16 i 18 godine života. Sve su to divne stvari, do kojih si, uostalom, intuitivno stigao i sam, razmišljajući trajno o tome kako nadarenost i nenadarenost ne mogu biti determinirane već u času rođenja, jer bi to značilo da je već sama majčica priroda utemeljila najveću nepravdu na svijetu i podijelila nas unaprijed na glupane i lumene, na mediokritete i velikane uma i talenta, i po tome svela na smiješnu nulu ulogu čovjeka u vlastitom osvajanju i nadograđivanju sebe. Slijepa vjera u boga Gena očito je pogrešna. No, istovremeno jeza čovjeka podilazi dok sluša i misli o tom našem moćnom izvoru energije. Pita se čovjek: ako smo dosad s manje od polovice mozga došli dokle smo došli, a ako ćemo se oslobađajući taj naš generator za čelom razvijati i dalje po dosadašnjoj crti, ne bi li, onda, bolje bilo da se prepadnemo i stanemo. Jer, dosadašnja naša takozvana historija sva je u znaku najvećeg umnog truda oko jednog pitanja: kako što bolje, što masovnije, što temeljitije ubiti bližnjega svojega, da ne bi on nad nama čas prije proveo to isto.

17. travnja 1976.

MOJA NJEŽNOST IDE ANONIMNIM KOSTURIMA

Vrijednost života? Milijarde ljudskih života – od Adama i Eve, što očima su gledali ovaj svijet, i otišli s njega, a da za sobom nisu ostavili traga ni uspomene? Može li se za njih, za svaku pojedinu osobu od tih milijarda ustvrditi da je ovoliko ili onoliko vrijedna, da je manje vrijedna od nekolicine onih koje je Povijest upamtila? Ideja spasenja, vječnoga spasenja svake pojedine osobe, tj. njezine duše na onome nekom drugom svijetu, lijepa je utjeha, iako povezana s malo preokrutnom ucjenom – mora se zaslužiti na ovome svijetu.

Moja nježnost ide svima onim anonimnim kosturima što leže u dubinama Zemlje i njezinih vodā i morā, koji nikomu ne znače ništa, niti ih se itko sjeća, niti su za sobom ostavili išta, osim kostiju i praha.

26. rujna 2014

MUDRA KIŠA

Kako mudro i kako superiorno pada kiša!

16. srpnja 1976.

NA MANSARDI U ULICI DE BERRI

Ilegalac na mansardi u ulici De Berri u 8. arondismanu. Proljeće 1965. Kroz veliku, tešku drvenu kapiju, kroz tijesno dvorište, pokraj mrske, sumnjičave madame la concierge, drvenim stepeništem na sedmi, dodatni kat. Soba sa česmom, WC čučavac u hodniku. Turistička viza vrijedi petnaest dana. Da se ostane duže, treba namaknuti garantno pismo. Jedva nekako, u zadnji čas. Mučna procedura na policijskoj prefekturi u 1 rue de Lutèce, na Île de la Cité.

Crtanje građevinskih grafikona noću, sitni dobri honorari.

Dao krv u sanitetskom vozilu na Champs Élysées kod hotela George V. Pojeo dobar sendvič i popio čašu jeftina dobra vina.

Telefonski razgovor s Mrkonjićem. Prvi telefonski razgovor u životu: iz Pariza, s proljeća Šezdesetpete. Iz Rue de Berri prelazim Champs Elysées, idem u malu poštu negdje prije ili poslije križanja s Rue Lincoln. U njoj imam zakazan razgovor s majkom u Mrkonjiću, u kancelariji Gimnazije. Što je kasnije usporedivo s tim uzbuđenjem?

2010.

NAPJEVAT SE RAVNE PISME BOSANSKE

Zagreb, kafana na Gornjem Gradu, gusta, glupa melankolija, iznenadni poriv, zbunio me sasvim: izgubiti se u ludoj arabesci sevdalinke! Potpuno, do onoga blagog unutrašnjeg delirija, do tihe, potpune nesreće, koja te miri sa svime, sa svakim, s vječnošću. Koja traje samo tren, ali je beskrajna, sveobuhvatna. Biti tako dobar, tako nesretan, tako visok! I tako ispunjen tom ogromnom moći vladanja pjesmom. Kad između tebe i nje nema ničega, kad ste sasvim jedno. Ono jednom davno u ljetnoj noći u drumskoj krčmi kod Zaima u Bilajcu na povratku iz Šehovaca, pa još jednom u kafani u varcarskoj Rici, među ričkom muslimanskom sirotinjom, te u Sarajevu u silvestarskoj noći pod opsadom 1992. To je sve. Umrijet ću, ravne pisme bosanske napjevat se ne ću.

Lipanj 2016.

NARODNO SAMOOBMANJIVANJE

Hrvatski narod je malen. Hrvatski narod u Hercegovini, s ono nešto ostataka u Bosni, još manji, minijaturan. A to maleno ljudstvo – to je sva publika, jedina javnost kojoj je namijenjena hrvatska „istina“ o ratu u Bosni i o sudjelovanju Hrvatske u njemu. Svima ostalima ona je ili neprihvatljiva, ili očigledno lažna i smiješna. Neprihvatljiva je onima najbližim, Srbima i Bošnjacima, jer imaju svoju, isto tako autističnu i invalidnu „istinu“, a smiješna je i lažna međunarodnoj javnosti, kritičkim povjesničarima, dobrim novinarima, intelektualcima, poznavaocima materije i činjenica. Na djelu je, dakle, sistemsko samoobmanjivanje, stvaranje slike o sebi koja vodi u opasan, autodestruktivan sukob sa stvarnošću i sa svijetom.

2012.

NAŠA KLANJA

Bosna: dvije kršćanske crkvene firme u dugom supostojanju i nesmiljenoj borbi za duše, tj. za pobir, za zemlju, za broj podanika, za moć i vlast i nad njima – bile su već i same sebi dovoljne za pripremu klanja, i bez kletih Turaka.

Bosna, islam: u praznini bez vjerske  firme nakon odlaska sultana i Osmanlija, Austro-Ugarska napravila muslimanima vjersku firmu (rijaset) za svoje potrebe de administrando Imperio. Posljedice žive, akutno, do danas.

Kako je Srbija, kako su Srbi, s Miloševićem i Karadžićem, sa zločinom i klanjem na kraju Dvadesetoga vijeka, prokockali veličinu – političku i moralnu. Oni su je u evropskom pa i svjetskom povijesnom imaginariju imali. Sve proćerdali. Najgore, morbidno: proćerdali ogromni moralni i stradalni kapital iz Drugoga svjetskog rata čineći u Hrvatskoj, u  Bosni, na Kosovu nad drugima ono, što se nad njima u NDH, u Bosni činilo tada.

Nešto slično je s Rusijom poslije Ukrajine, samo na nemjerljivo širem platnu.

Sve: gotovo kao kolektivno samoubilaštvo. Netko dovoljno zloban i dovoljno cioranovski lucidan mogao bi govoriti o zakonomjernom razvoju kao neumitnoj posljedici unutarnje konstante zločinaštva (prema drugima i prema svojima, nota bene!) i u jednom, i u drugom slučaju.

Nitko drugi oko nas nije imao i nema veličinu. Hrvati? Nula. Bošnjaci? Poslije velikih vojskovođa i beglerbega što su u XV, XVI i XVII stoljeću – za ljubav i u korist sultana – vladali Bosnom a iz nje polazili na pljačku i krvava osvajanja zapadno do Jadranskoga mora i sjeverno do Mohača i Budima i bečkih zidina – nula. Slovenci – nula nulissima (poput Slovaka), Makedonci slično. Crnogorci? Starac Milija, Marko Miljanov, Njegoš, ali to je književnost, a ne povijesna i politička veličina.

Travanj 2023.

NEZAVRŠENI RATOVI

Slágāti lijepu laž na lijepu laž – do slijedećega bratskog klanja. Na to se svode društveni rituali u Bosni, jednako vjersko-nacionalni, kao i multikulturalni građanski, jednako novi, „demokratski“, kao i oni stari, preddemokratski titolatrijski (koji se, simptomatično, danas oživljuju u novim performansima a sa starim ideološkim sadržajima), pa onda sve to zajedno živi u simultanitetu i u potpunoj kakofoniji poruka i suprotstavljenosti značenja. A iza i ispod svega, kao mračni movens: nezavršeni rat, ovaj posljednji, kao i onaj pedeset godina prije njega, oba moralno neapsorbirani i politički neprerađeni.

Rujan 2012.

NI ZA ČIME NE ŽALITI

A zapravo što bi i za čime bi čovjek trebao žaliti? Nema se što žaliti i ne treba žaliti ni za čim. To, da nam sve curi kroz prste kao pijesak pustinjski; to, da nikad ono što radimo nije ono što bismo željeli raditi, i ono što uradimo da nije urađeno kako je imalo biti; to, da nas vrijeme iznevjerava, a sami sebi lažemo; to, da smo uvijek na krivom mjestu – sve to koliko je tačno, toliko i nije nego dekadentna literarna fraza, jalova kuknjava. Pred „običnom” istinom: da čovjek ima svoju djecu, da čovjek radi svoj posao u dane života svojega onako i onoliko kako najbolje zna i koliko najviše može, pred tim ova naricaljka ima da stane, da prestane i nestane.

13-14. studenoga 1976.

NISAM ONO ŠTO SAM

Nisam ono što sam. Sav život – prijevara. Netko drugi je ovaj koji živi moj život, koji se koristi mojim imenom, koji potpisuje svoje samodopadne tekstove. Svojemu pravom gestu i tekstu bio sam možda samo koji put nadomak. Ništa više od toga. Ono što je moje najbliže, najdraže – najdalje je i najtuđije. Mogao bih se od tuge rasprsnuti, umrijeti – to da. Ali to ništa ne mijenja – sve je tuđe i sve je nepoznato. Nikakva dodira. Jedino kad je čovjek dostojan sebe, kad je ozbiljan i kad misli i osjeća tačno i ozbiljno – trenutak je kad je očajan i stvarno sam. Kad jasno i nepotkupljivo vidi prazninu i zna da je ona jedina istina. I bol. To biva rijetko i kratko. Ostalo je sve laž i zavaravanje – da bi se moglo živjeti.

1998.

https://ivanlovrenovic.com/

Gloria Lujanović: Otac, OceanMore, Zagreb 2023.

Upečatljivo otvaranje: otac, zajedno s nekolicinom njih iz brigade HVO-a, malo po vašingtonskom primirju, navraća u Travnik, odakle su protjerani. Prvi kojeg sreće, nekakav Rifet, koji mu je predavao marksizam u Ekonomskoj školi. “Tebe se sjećam”, zlurado ga prepoznaje, “Franjo, šta tražite ovdje, što ste došli”? Pitanje čiji je smisao već u Zagrebu slabo ili nikako ne razumije, a u njemu je ključ razumijevanja ove knjige. “Šta tražite ovdje, što ste došli”?, pitanje je u kojem je smisao svih bosanskih primirja i mirova, i postavit će ga samouvjereno većinski Rifet kad god mu se ukaže manjinski Franjo. Ali tamo gdje je Franjo većinski, neće mu biti dopušteno da isto to upita Rifeta. I dobro je da neće, ali zašto je onda u onom prvom slučaju to ne samo dopustivo, nego i razumljivo, te na neki način i poželjno? “Došli kući, kažem mu”, priča otac, “vratili se u Travnik, svoj grad, on samo šuti. Pitam ga, šta je druže profesore, jesmo li vam to falili, on i dalje šuti”. U toj šutnji razlika je između dva šovinizma, i dva modela protjerivanja, hrvatskoga i bošnjačkoga u Bosni i Hercegovini. Jedan će šovinist izgovoriti ono što ljudska usta ne govore, ne bi li komšiju potjerao od njegove kuće. Drugi će šovinist odšutjeti isto ono što prvi šovinist izgovara, i jednako će efikasno komšiju potjerati od njegove kuće. Slučaj je htio, u životnom smislu nesretan, a u književnom sretan, da se Gloria Lujanović zatekne na strani manjine. Štoviše, da se rodi na strani protjerivane manjine. Očeva ispovijest – jer ova knjiga je ispovijest, monolog, poema/roman jednoga glasa – za nju je dvostruko formativna. U njoj je šifra životne situacije jedne malene i poražene zajednice srednjebosanskih (tojest bosanskih) Hrvata, ali u njoj je i šifra njezine vlastite situacije. Glavna junakinja, ona koja savjete prima, čiji se lik baš nešto i ne razlikuje od osobe autorice, rođena je u trenutku poraza. Otac joj govori ono što joj govori, e ne bi li je nekako naveo, ne bi li joj u pamet dao da sad kad je u Zagrebu započne život koji bi bio slobodan od toga kolektivnog poraza.

“Otac” je od onih malih knjiga čija se veličina sastoji u njihovoj potpunoj egzistencijalnoj zadatosti. Jedinstvena poput testamenta, poput pisma samoubojice, poput teksta bezuvjetne kapitulacije, takva knjiga bi se trebala čitati na rubu provalije. Ili barem na rubu ludila, na rubu demencije. Istovremeno, “Otac” je besprijekorno napisana knjiga. Artefakt čije savršenosti njegova autorica ne može biti svjesna. Da može, ne bi mogla napisati ovakvu knjigu.

Istovremeno, poema/roman Glorije Lujanović nije u se zatvorena, nije nepristojno okrenuta samo sebi i svojima, ne monopolizira ni patnju ni krivnju – što je sve manir poslijeratne književnosti u Bosni i Hercegovini. Pokušajte u svim tim tekstuljcima, pa i ozbiljnim tekstovima rapsoda vlastite žrtve i stradanja, pronaći, makar i fusnoti, makar i da se zadovolje prohtjevi dobrog stila, riječ o stradanju onoga drugog. Je li među tolikim svojim pravednicima bio makar jedan zlikovac? Gloria ima svijest i o stilu, i o pristojnosti. Govori otac: “Mislim, nije Rifet ko Rifet kriv, tako je bilo. I naši su u Vitezu imali kafanu, pisalo na njoj ‘Zabranjen ulaz psima i Muslimanima’”. 

Savjetujući kćer, dajući je u pamet, nagovarajući je da sve zaboravi i da počne ispočetka, da nađe nekoga s kime će roditi dijete, i da tako začne novu pripovijest, koja neće imati nikakve veze s ovom našom, koja je tako tužno završila, savjetujući kćer, nagovarajući je, ponavljajući do u beskraj jednu istu patrijarhalnu matricu, koja je odavno prestala biti to – patrijarhalna matrica, i koja se pretvorila u humornu figuru, u posljednji argument jednoga šarmantnog očaja, u sam očaj poraza, otac kao da je istovremeno moli da učini sve suprotno, da ih sve skupa ne zaboravi, da ne zaboravi njegovu priču, da ta priča ne ode uludu, da ne zaboravi sve svoje, da ne zaboravi taj nespašeni i od Boga zaboravljeni svijet, koji vazda prema Bogu iskazuje onu milost koju on nije iskazao prema njima. Bosanci su u određenim trenucima, bosanski Hrvati su u određenim trenucima, s Bogom na ravnoj nozi. Niti oni od njega, niti on od njih više išta očekuje.

Otac je ograničavajuća figura. Otac je grub i dalek, i to mu se naknadno ispostavlja na račun. Otac je uzročnik trauma, neuroza, strahova i panike. Otac je ono mračno lice uz koje smo živi dočekali čas poraza. Otac je život. Otac je smrt. “Otac” je važna knjiga bosanske književnosti, jedna od posljednjih.

Čija je naša kuća

Naslov je to sedamnaestog pjevanja/poglavlja ove poeme/romana. Guča Gora mitsko je mjesto iznad Travnika, selo s čuvenim franjevačkim samostanom. Poglavlje započinje: “Naša kuća više nije naša, sada je preko Bookinga iznajmljuju turisti. Na Kraban dolaze iz Poljske, Češke, Njemačke, bio je čak jedan iz Amerike. Naša kuća sada ima fasadu, ima i centralno grijanje, i jednu prostoriju za ladanje. Naša kuća više nije naša, iz nje se udaju i žene neki drugi ljudi, a mi im to naplaćujemo…” Pa onda nekoliko redaka, stihova, strofa, odlomaka kasnije: “Otac moju tjeskobu ne doživljava ozbiljno. Kaže mi ‘zatrpaj se poslom, sve će proći’”. Gloria u književnosti ima to umijeće da ne kaže previše, a da se svejedno razumije sve. U životu, bit će, tako ne ide. Takvo umijeće proizlazi iz nelaganja, koje, bezbeli, nije isto što i govorenje istine. Nelaganje je govorenje o važnom. Iz nelaganja i proizlazi čitateljev dojam da je “Otac” ona jedna knjiga u životu.

Identiteti

Sudbine likova, kao i njihovi identiteti, pripadaju svima koji imaju potrebu da ih prihvate i razumiju. Takvih je u književnosti, kao i u životu, malo. Lijepo je po europama govoriti o postnacionalnim književnostima: bomba-dvije u gradskom metrou, i najednom se o tome više ne govori. “Otac” Glorije Lujanović bosanski je književni tekst, koji je moguć i razumljiv samo unutar književnosti bosanskih Hrvata. Bosanski je, dakle, zato što je bosanskohrvatski. A “Ostali”? Ostali, kao i neostali, kao i Srbi, Hrvati i Bošnjaci u Bosni i Hercegovini, kao i svi koji će knjigu “Otac” čitati po zemljama bivše Jugoslavije, knjigu će čitati pristajući na njezin svijet. Biti Ostali ne znači uz vlastito većinsko šovenstvo dopisivati “rođ Londrc”. Šovenstvo je nemoć pristajanja na svijet drugoga. “Otac” je lakmus toga pristajanja.

Digitalno doba omogućilo je da svakog časa saznajemo i o nesrećama diljem svijeta. Brojni mediji takmiče se da nas što prije obavijeste o nekoj katastrofi, nesreći, senzaciji… Rade to mahom  u želji  da povećaju svoju gledanost, slušanost, čitanost… Da podignu vlastiti rejting, posebno u sferi marketinga. Ima nešto neobjašnjivo u ljudskoj duši, pa se s velikom radoznalošću prate takva zbivanja. A nesreće stižu jedna za drugom. Svijet je veliki. Nema i neće im biti kraja. Uostalom, dovoljno ih je i u najbližem okruženju. Moj otac je preživo tri rata. Ja „samo“ dva. O broju kriza i kriznih žarišta da ne govorim. Nedavno se sjetih jednog: Tršćanska kriza.

Četvrta armija JNA i slovenački Deveti korpus ušli su prvog maja 1945. u Trst. Čuj ušli, oslobodili ga. Opkoljeni Nijemci nisu se htjeli predati partizanima. Sačekali su jedan dan i predali se novozelandskoj diviziji. Ulazak partizana u Trst naljutio je zapadne saveznike. Truman je bjesnio na Tita „jer je prekršio Sporazum iz Jalte uspostavljajući totalitarni sistem u zemlji i pokušava da se on silom nametne Julijskoj Krajini“. Maršal Aleksander upoređivao je Tita sa Hitlerom i Musolinijem. U Titovoj odlučnosti vidjeli su Staljinov prst. Zaoštravanje je otišlo toliko daleko da je 1946. JNA oborila dva američka aviona iznad Slovenije jer su povrijedili jugoslovenski vazdužni prostor. Trst je bio prvo poslijeratno hladnoratovsko žarište u naduravanje dva suprotstavljena bloka. Kriza je privremeno smirena formiranjem Slobodne teritorije Trsta sa zonama A i B. Početkom oktobra 1953. „zapadni saveznici“ predali su Zonu A italijanskoj vladi. I onda je ponovo kriza buknula. U nekoliko govora Tito se tome odlučno usprotivio iskazujući spremnost Jugoslavije da se tome vojno suprotstavi. Najavljena je mobilizacija. U zemlji je sve vrilo. Evo jedne epizode iz tadašnjih zbivanja.

Te 1953. godine bio sam u Derventi. Srednjoškolac, sedamnaest godina, Titov omladinac. Veliki mitinzi podrške Titovim govorima. Omladina je najbučnija, posebno oni koji nisu dozreli za vojsku i ratovanje. Među njima i ja. „Druže Tito, samo zbori, letićemo k’o orlovi“, pjevamo mi iz sveg glasa. Lakše je pjevati nego ratovati. Na velikom mitingu u centru mjesta brojna usplahirena masa. Uzvikuju se parole. Na transparentima obilje raznih poruka:

„Zona A, zona B, biće naše obadve“; „Druže Tito, ljubičice , ne daj Trsta i Gorice“; „Trst ne damo, Trst je naš“; „Ako ustreba, svi smo Armija“; „Armija je čvrsta, mi ne damo Trsta“; „Neka znaju Talijani da Trst brane partizani“; „Pela džukela“…

U koloni ljudi koji idu uzbrdo prema centru zbivanja najviše je mladih. Najupadljivije su osobe pozvane na mobilizaciju. Okružene su najdražim: braćom, sestrama, suprugama, roditeljima, djevojkama… Graja. Sjećanja na strahote minulog rata su svježa. Otuda i opšta strepnja i zabrinutost. Svi bi nešto da kažu, da objasne, da utješe…Većina je pomalo podgrijana pićem. Neki ne ispuštaju flaše iz ruku. Pomalo cugaju. Nude i drugim. Uzbrdo se ne može pjevati. Lakše je plakati. Jednog momka nikad neću zaboraviti. U borbenoj atmosferi i masovnoj odlučnosti ljudi koji su se okupljali, odudarao je svojim pitanjima i najavama:

– Što će meni Trst? – glasno se pitao.

– Šuti, Matija, ne govori to! – smirivali su ga najbliži, obazirući se da to ne čuje neki doušnik, posebno ljudi u tamnoplavim uniformama – milicioneri. 

– Što će meni Trst, trebam sijati ‘šenicu, nema ko drugi? – nastavio je poslije desetak koraka, još glasnije.

– Nemoj, molim te, to pričati, čuće te neko – govorila mu je jedna ljepojka grleći ga.

– Znaju li oni da smo se mi tek vjenčali? – gotovo viknu i poče plakati. Za njim i ljepojka, očigledno mlada nevjesta.

Društvo koje ga je pratilo nije znalo što preduzeti. Najstariji među njima, vjerovatno otac, priđe, zagrli ga i počne mu nešto šaptati. To ga malo smiri. Uzeše mu i flašu. Sa obje strane su ga držali ispod ruku. Polako su se približavali mjestu okupljanja. Onda, baš u najnezgodnijem trenutku i okruženju, Matija se opet oglasi:

– Ja ću pobjeć’! – to su već čuli i oni mimo pratnje.

– Šta to on priča? – upita jedan od glasnih parolaša.

– Ma, p’jana glava – objasni mu otac.

– Što trijezan misli, p’jan govori – nastavi da mudruje parolaš. 

– Idi ti svojim putem, mi ćemo svojim – reče otac, odvodeći sina, s pratnjom, malo ustranu. Tamo je Matija, već skrhan od rakije, umora i uzbuđenja, nastavio tiho ponavljati:

– Šta će meni Trst?!

– Znaju li da sam se tek oženio?

– Ja ću pobjeć’!

Od gromoglasnih govornika, povika i pjesama na mitingu to se više nije čulo. Kada se masa počela razilaziti, izgubio sam iz vida i Matiju i njegovu pratnju. 

Nastavljeni su pregovori. Novi rat je izbjegnut. Italija i Jugoslavija, uz američko posredovanje, dogovorile su se naredne godine da Italiji pripadnu Trst i Gorica, a Jugoslaviji takozvana Zona B i novac za izgradnju luke Koper i Nove Gorice. Ispostavilo se da je Matija bio u pravu, nije mu trebao Trst. Ako više nije trebao Jugoslaviji i Titu, što bi trebao Matiji? Niko to godinu ranije ne bi mogao ubijediti zagrijane mitingaše. 

Spor oko Trsta okončan je osam godina kasnije. U tom razdoblju bila je aktuelna parola: „Dali smo Trst, više ni prst!“

Još bih se ponekad sjetio Matije i njegovog otpora mobilizaciji. Kada sam ja morao na odsluženje vojnog roka, raspoloženje mi je bilo bliže Matijinom nego ondašnjih mitingaša.

Krajem šezdesetih i početkom sedamdesetih godina Trst je ponovo uzburkao Jugoslovene. Riječani i Istrani su otkrili da se tamo može kupiti sve ono čega u nas nema. Ubrzo se to pročulo u čitavoj Jugi. Počelo se masovno odlaziti na jedno ili dvodnevni šoping u Trst. Naročito je bila popularna kupovina na famoznom trgu Ponte Rosso. Kupovalo se sve. Da ne nabrajam, ali „obavezno“ su uzimani tanki plastični mantili „šuškavci“, farmerke, kišobrani, servisi za kafu… Pričalo se da tu ima svega, od igle do lokomotive. Supruga i ja takođe nismo odoljeli toj „pomami“. Bili smo jednom u Trstu. I, naravno, snabdjeli se čuvenim potrepštinama. Cunjaći po gradu, nekom igrom slučaja, sjetih se Matije. Bože, pomislih, da li možda i on ovamo dolazi i je li promijenio mišljenje da mu „ne treba Trst“. Nisam ga se više sjećao sve do pisanja ovog zapisa. 

Iz zbirke KUJA I LJETO (Psica in poletje, Cz, 2022)

Ako igdje postoje nebesa 

Zadnji izdisaji sunca kao zlatni preljev
na torti, čvrsto se drže visina. Ispod njih svijet
je drukčiji, pradavnom kretnjom Stvoritelja
potisnut prema tamnim dubinama,
što ih na svojim ramenima nosi nadolazeća noć.

Hodam s kujom, šumom, livadama.
Nema nikakvih zvukova koji bi odavali
da su u blizini ceste, gradovi i svjetla.
Nemam nikakvih ambicija. Ne osjećam nikakvu mržnju,
nikakvu bol, nikakav strah od onoga što dolazi.

Ako igdje postoje nebesa, onda su vjerojatno ovakva:
sredina lipnja, večer, samotan čovjek, u jednom beskonačnom trenu
pomiren sam sa sobom i sa svijetom, njegov pas,
cvrčci, miris pokošene trave, zvijezde i krijesnice,
a na oko sat vremena hoda osvijetljeni prozori
i nekoliko voljenih koji čekaju da se vrate kući.

Kuja i ljeto

Polagana pokazivanja ljeta. Svake godine iste slike
kojih se nikada ne mogu zasititi.
Svake godine zlatni preleti nevidljivih ptica što šumore u pregrijanom zraku.
Svake godine duge sjene koje se usitnjavaju na vrelom asfaltu poput
spaljenog papira.
Svake godine lijena pažljivost prema svijetu, kao da se informacije
što ih svijet šalje među nas prosijavaju kroz nijemu opnu,
gubeći svu oštrinu.

Kći i ja ležimo svatko na svojoj strani kreveta.
Uz noge nam počiva kuja. Katkad se odluči
da pokaže svoju nježnu pripadnost te nam liže bose noge.
(Naša je zahvalnost svijetla kao zlatni preleti nevidljivih ptica.)
Kći gleda u telefon, kao da zuri u veliku tajnu.
Ja gledam u knjigu i zurim u veliku tajnu.
Tajna je ponekad tako velika
da se gubim u riječima i rečenicama i izmišljenom vremenu.
Tako velika da me uspavljuje i odlaže na drugi svijet.

Vani, virus zauzima planet i živi svoj dvostruki život.
Onaj vidljiv, što ga opisuju statistike i kazuju novine
i pogrebne službe.
Onaj tajni, kojega nitko ne razumije.

U hladnome stanu se na gramofonu vrti ploča –
Goldbergove varijacije.
Na njoj Glenn Gould živi posmrtni život.
Pritišće na klavirske tipke i u skladu sa svojim godinama
usporava i oživljava Bacha.
Negdje iz tamne dubine pred unutarnje oči mi doplove stihovi:
Tražim što je najmoćnija suprotnost smrti.
Mislim da je to glazba. Barokna glazba.
Moja kći to još ne razumije. Ja razumijem sve više.

A kuja i ljeto?
Njih dvoje si time nikada ne razbijaju glavu.

Oda australskoj ovčarki

Danas si stara godinu dana i ne znaš da si stara
godinu dana. Prava si ljepotica i ne znaš
da si ljepotica. Ležiš između kreveta i pisaćeg
stola i poluglasno dišeš iza mojih
leđa. Iza leđa čovjeka koji se
najviše bunio da te prihvatimo. Dan
će biti vruć, i ono što se imalo uraditi
u njegovoj prvoj polovici, morali smo
uraditi rano, dok vrućina još nije bila paralizirajuća
ovojnica koja zgušnjava zrak oko naših
krajnje sporih i nesigurnih tijela.
No tvoje tijelo nije sporo i nesigurno.
Zamijenila si mjesto i krznom
se očešala o moju nogu. Sada me gledaš
iz drugog kuta sobe svojim svjetlijim okom.
Je li taj tvoj dodir, to klizenje dlaka po koži,
bio namjera, obožavanje čiste blizine, ili samo
slučajnost, čiji je uzrok pomanjkanje prostora?
To mi nikada nećeš otkriti. Kada ustanem
i prošećem stanom, ti ćeš me najprije
pogledati i zatim me pratiti, prerušena u
zaljubljenu sjenku, da bi mi iskazivala pozornost
nijemom abecedom svojega disanja i pokreta –
tapkanjem šapa po parketu. Zatvorim li
vrata za sobom, najprije ćeš grebati,
naskakivati na njih te potom leći ispred njih,
čekati da ih otvorim i prekoračim te,
kao da si čvrsto uvjerena da će se to dogoditi.
I da će se to događati unedogled.
Zatim će se naša kratkotrajna šetnja
ponoviti. I kad se vratimo na svoja mjesta,
ja u knjigu, koja bi trebala nešto davno izgubljeno
oteti iz zaborava, ti u umišljeni sukob sa snopovima
svjetlosti koji uznemiravaju tvoju njušku, opet ću čuti
kako poluglasno dišeš iza mene. A kad se
disanje pretvori u tišinu, znat ću
da ležiš na leđima, utonula duboko
u svoje pseće snove. U kojima katkad trčiš
šumom, plivaš u visokoj travi i dižeš se
iz nje, kao da si nekakva morska životinja
a ne četveronožac. A ponekad ležiš u sjeni,
ispod drveta, okružena svijetom koji je samo za tebe
(a možda malo i za mene) potpuno nepokretan,
kao da si mu upravo ti, glasnim lavežom,
zapovjedila da stane već jednom i smiri se.

Četverogodišnjakinja

po Samu Shepardu

I u njegovom slučaju aksiom kaže: »Nijedan muškarac s takvom
prekrasnom četverogodišnjakinjom još nikada nije počinio samoubojstvo.«
Sluša je kako se noću kreće po stanu, mijenja ležišta
i položaje spavanja. Svaki neobičan i prijeteći zvuk što je
prati ili što ga ona, kao sjajan urez, zadaje tami, izaziva
njegovu pozornost. Čini ga gotovo zabrinutim. Drago mu je
kada leži u blizini, na podu, uz krevet, uz njega, da može čuti njeno
ravnomjerno disanje i zaroniti prstima u njenu meku i gustu
dlaku. Dodiruje je i gladi, kao da bi priželjkivao da bi i na njega
prešlo nešto od onoga mira koji se u nevidljivim valovima zajedno
s njenim dahom i njenim nježnim trzanjem širi prostorom.
Još mu je draže kada ujutro skoči na krevet te leđima pritisne
na njegove noge, njegova leđa, spusti glavu na njegove grudi,
gleda ga svojim raznobojnim očima te nastoji razbiti
obruč tjeskobe koji ga u tim satima uvijek okružuje, kao što ga
okružuju zrak i svjetlost. A najdraže mu je kad su sami u šumi,
gdje ponekad u očaju klekne na hladnu zemlju a kuja mu
u nekom nijemom razumijevanju, koje nadilazi sve što zna i poznaje,
priđe i toplim jezikom liže njegove obraze. 

Njegov je život od jednog trenutka dalje postao neprestano spuštanje koje
ne može nadzirati i zaustaviti – kada jedna bol popusti,
nastupa druga, kao u nekoj čudnoj igri u kojoj vlakovi voze
mnogim usporednim tračnicama te uvijek postoji mogućnost da
jedan vlak samo zaklanja drugoga, kao što u njegovom životu jedna bol
samo zaklanja drugu. Jedna tjeskoba drugu tjeskobu. Kada
izbjegne prvu, u njega se useli druga, i tako unedogled. Nije neki
otac, iako se trudi prema svojim najboljim moćima. Ne može ispuniti
ženina očekivanja. Zbog signala koje osjeća kao dolazak
predstraže smrti zaboravlja da pokraj njega i više od njega umiru
drugi. Najbliži. Preci. No ta kuja, koja leži na leđima i
čeka da joj se približe njegovi prsti, ta kuja, koja u skoku
ponekad lebdi u zraku kao da je savladala gravitaciju i smrtnost,
drži ga privezanog za ovaj svijet. Ta kuja osvjetljava još neporaženi
dio njegova uma. A kadgod i poraženi dio njegova uma.
U svim satima, ne samo kada zajedno hodaju kroz parabole
svjetla i sjena, nalik suđenome paru. Paru koji se
nikada neće odvojiti i razići.

Preveo Edo Fičor

U dvadesetom se stoljeću, pa sve do ovih naših post-postmodernističkih vremena, u pop kulturi održalo ono od čega se književnost odrekla, premda je još od antičkih i mitoloških vremena, ili od biblijskih vremena, u njezinim temeljima, a to je nadopričavanje već započetih pripovijesti, preuzimanje likova od pripovjedača iz prethodnih vremena, nadocrtavanje već odavno stvorenih karaktera, tako da im se sačuvaju prethodna imena i životopisi. Tako se do u beskraj nastavljaju igrane televizijske serije, čije su pripovijesti i likove postavili scenaristi i redatelji koji već odavno na njima ne rade, a katkad ni glumci nisu više oni koji su nekad bili. Dopričavaju se avanture tajnog agenta Jamesa Bonda, žalosni doživljaji obezdomljenih egzistencija Frankenštajna, King Konga i grofa Drakule, žive svoje moralno besprijekorne živote svi oni superjunaci čiji su tvorci već odavno mrtvi, i možda više ne postoje ni autorska prava na njihove likove, obnavlja se i nastavlja cijeli jedan svijet fikcionalnih besmrtnika, čije će se priče nastavljati jedna na drugu dok god je civilizacije iz koje su potekle, ili dok god tržište ne izgubi interes za njih.

Corto Maltese, mornar, sin gibraltarske Ciganke i mornara iz Cornwalla, rođen 10. srpnja 1887. u Valletti, svjedok dvadesetog stoljeća, usamljenik s brojnim poznanstvima, pokojim prijateljstvom i fatalnom ljubavlju, nastao je iz imaginacije Uga Eugenija Pratta, zvanog Hugo Pratt,  crtača i karikaturista, čovjeka vrlo osebujnog podrijetla, sina Mussolinijeva vojnika umrlog u britanskom zarobljeništvu, koji je odrastao u Etiopiji, kao strip autor formirao se u Argentini, živio u Francuskoj i Švicarskoj, te kojekuda po svijetu, i svoga je mornara-lutalicu u velikoj mjeri stvorio po mjeri vlastite biografije, talenta i karaktera. Hugo Pratt nije bio Corto Maltese, ali teško da je Corto Maltese mogao biti itko drugi nego Hugo Pratt. Nacrtan rukom svoga tvorca, on je lik iz autofikcije, premda je malo toga što će proživjeti Corto prethodno proživio i Hugo. Nije, možda, jednostavno za shvatiti, ali bez toga nema razumijevanja ni onoga što slijedi.

Corto Maltese je u povijesti stripa, vjerojatno, bez premca po intelektualnim, književnim, kulturno-povijesnim i historijskim referencama koje Hugo Pratt upisuje ne samo u priču, nego i u crtež. On će se, recimo, kad mu zatreba, ili kad to ima efekta u pripovijesti, poigrati likovnim referencama, uglavnom na ranu avangardu, na ruski umjetnički eksperiment, na Maljevičev suprematizam. Njegov crtež je gotovo jednako referentan i sadržajan kao i priča, ali istovremeno Prattov je crtež primjer krajnjeg minimalizma. Njegove sličice su, gotovo u pravilu, bez drugog plana, pejsaža i pozadine. Ono što je iza postoji samo ukoliko je za priču važno što se tako iza zbiva. Likovi su jednostavno nacrtani, u tek nekoliko poteza i linija, bez mogućnosti popravljanja i docrtavanja. Kod Pratta sjene ne postoje, ili su sačinjene od totalnog zamračenja. Njegov je crtež sav u nekoj tajanstvenoj i neponovljivoj, a dosljedno dovršenoj stilizaciji. Huga Pratta moguće je, možda i lako, kopirati, ali nemoguće je crtati kao on.

Corto Maltese je do određene mjere avanturistički strip. Što je pomalo kao avanturistički roman u književnosti. Međutim, na mnogim stranicama njegovih se avantura ne događa ništa. Smjenjuju se scene pustoši, nekoga svijeta u dugom čekanju, scene zauvijek odgođenih ljubavi, prijetećih susreta i rastanaka, i melankolije. U Hrvatskoj enciklopediji natuknica o melankoliji ovako glasi: “melankolija (grč. μέλας, genitiv μέλανος: crn, taman + χολή: žuč), temperament s depresivnim obilježjem. Postoji nedostatak zanimanja za vanjsku stvarnost, gubitak sposobnosti za ljubav, kočenje sveukupne djelatnosti. Posljedica je gubitka (voljenog) objekta. Danas se smatra da je melankolija dio simptoma manično-depresivne psihoze, ili se njome opisuje proces žalovanja.” Na Wikipediji, pak, koju u Hrvatskoj baš i nije najuputnije konzultirati, ovaj put nalazimo zanimljiv opis: “Melankolija kao privremeno bolno i depresivno, katkad zamišljeno i nostalgično, stanje uma. Riječ je o čisto subjektivnom raspoloženju koje se može prenijeti na objektivni svijet, te se može govoriti o “melankoliji sutona” ili ‘melankoliji jeseni’ ili čak, kao Shakespeareov princ Hal, o ‘melankoliji močvarnog rukavca’.” Melankolija je, možda, i bezrazložna tuga. Ali istovremeno, melankolija u književnosti i umjetnosti, ili u emocionariju duševno uravnotežena čovjeka, nije do kraja ništa od onoga što smo rekli, ili što bismo tek mogli reći, da melankolija jest. Melankolija za ovog je čitatelja Corto Maltese, i to na onim stranicama ovoga avanturističkog stripa na kojima se ne događa ništa. Ujedno, Corto Maltese melankoličan je čovjek. Ako bih za sebe ustvrdio da sam melankoličan, istovremeno bih rekao da sam sličan njemu.

Hugo Pratt genijalan je autor. Krleža u trenucima očajanja i pomirenosti, u dnevnicima iz Drugoga svjetskog rata. Thomas Mann na stranicama onog dodatka “Doktoru Faustusu”, gdje pripovijeda o okolnostima nastanka djela. A pogotovu Crnjanski u komentarima za “Liriku Itake”, a onda i u “Dnevniku o Čarnojeviću”. Doista, Miloš Crnjanski najbliži je Hugu Prattu i njegovu bezdomništvu, pa tako i bezdomništvu Corta Maltesea. Melankolija je osjećaj svijeta koji je stekao svijest o vlastitom nepripadanju. Melankolija je osjećaj svijeta koji je stekao svijest o tome da je svaki dan posljednji dan.

Iz nekog čudnog razloga, o kojemu bi se također moglo pisati, ali danas nije taj dan, čak ni ako je posljednji, Corto Maltese čitatelja ne odbija ni u verzijama koje nisu djelo Huga Pratta. Možda zato što što je uvijek zanimljivo koji bi se to plemeniti luđak uopće usudio crtati Corta Maltesea ili pripovijedati njegovu priču. A možda i zato što Corta Maltesea nije moguće ni crtati, ni pisati, a da se istodobno nema na umu njegova prvog stvaratelja. Svaka pripovijest o Cortu, pripovijest je o Hugu Prattu. I na neki posredan način, svaka pripovijest o njima dvojici pripovijest je o njihovu čitatelju.

Prije mnogo godina, još 1987, tada dvadeset i sedmogodišnji Vladimir Pištalo napisao je kratki roman, možda novelu, “Korto Malteze”. Skoro četvrt stoljeća kasnije Alem Ćurin crtao je scene i fragmente, portrete prijatelja, prizore u kojima se pojavljivao Corto Maltese. Slike potresne, lijepe i strašne, koje će uskoro nadživjeti i svoga tvorca. Alemov Corto nije se razlikovao od Prattovog Corta, zato što razlike ne može biti. To jest ili nije on. A ne bi bilo tako potresno da nije bio on. Pištalov Corto savršena je rekonstrukcija emocije i atmosfere Prattovog stripa. On mornara prevede preko rijeke Stiks, iz stripa u književnost i u život.

Pratt umire 20. kolovoza 1995, upravo u ono vrijeme kada po Kninskoj krajini i širom dalmatinskog zaleđa gore kuće i crkve protjeranih Srba. Gori zemlja, zapaljena u uvjerenju da će takva, spaljena, postati neka druga i nečija druga. Tridesetak godina po Prattovoj smrti pusta zemlja ostat će samo pusta zemlja. Onda, kao i danas, idealno je to prizorište nenapisanog i nenacrtanog Corta Maltesea u Islamu Grčkom i Islamu Latinskom.

U travnju 2023, u izdanju Bookglobea izlaze “Berlinske noći” scenarista Juana Díaz Canalesa i crtača i kolorista Rubéna Pellejera. Dvojica Španjolaca, Canales prethodni dobitnik Eisnera, najvažnije svjetske stripovske nagrade, od 2015. crtaju nove epizode Corta Maltesea. Autori su četiri Cortova nova romana. Svaki sam čitao, svaki imam, a ne volim nijedan. Nacrtat će, pretpostavljam, nakon “Berlinskih noći”, i sljedeći. I taj ću kupiti, pročitati i spremiti u kućnu stripoteku, pa ga, možda, opet čitati…

Hugo Pratt nije kolorirao svoje stripove. Cortov likovni svijet je crno-bijeli, pripada etici i estetici olovke i tuša, crno-bijele grafike međuratnog svijeta. Osim toga, Pratt je i sam pripadao epohi novinskog crno-bijelog stripa, premda Corto Maltese nije bio lik iz novinskog stripa. Šezdesetih i sedamdesetih uglavnom su se kolorirali samo takozvani dječji stripovi. Boje nije bilo ni u komercijalnim stripovima za odrasle, boja bi nagrdila Fantoma, Mandraka, Flasha Gordona… 

Međutim, nije izmjena epoha glavni razlog zašto Pallejaro kolorira svog Corta Maltesea. On to čini zato što njegov crtež nije, niti može biti siguran, a samim tim ni tako jednostavan i minimalistički kao Prattov. On svoju sličicu nečim nužno mora ispuniti, a zatim je prebojiti. Ponegdje to je klasično koloriranje živog prizora, ponegdje to je samo toniranje slike, bojenje scena kao u Antonionijevoj “Misteriji dvorca Oberwald”.

Corto u Berlin stiže pred Hitlerov dolazak na vlast. Tamo susreće svoga starog druga, novinara i pisca Josepha Rotha. Da, upravo onog Rotha koji piše “Radetzky marš”, “Joba” i onu čudesnu i neponovljivu “Legendu o svetom pijancu”, iz Rothove samrtničke 1939, koju je preveo Gustav Krklec, a u Hrvatskoj posljednji put 1997. objavio Durieux, a poslije više nitko, premda se radi o jednoj od onih knjiga koje bi uvijek moralo biti u knjižarama, dostupne onima kojima će promijeniti književni ukus, ako ne i život. Autori “Berlinskih noći” vrlo vješto upričavaju Rotha u Cortovu avanturu, ali i u Cortov karakter. Díaz Canales očito je obrazovan i načitan čovjek, plemenit Europljanin, jer samo takav i može doprijeti i do Josepha Rotha i do Corta Maltesea, dok je Rubén Pellejero toliko dobar crtač da pogodi Rothovo lice i karakter, i da ih stilski suobrazi s Cortom, ali ono što nedostaje su praznine. Ono što nedostaje je dugo i pusto vrijeme u svakome stripu Huga Pratta. Nema prostora za osjećaje, za slutnju katastrofe, za ljubav i za melankoliju. Umjesto širokog svijeta u kojem je Corto živio kod Huga Pratta, Pištala i Alema, utjeran je u tipsku avanturu, koja je pritom motivski interpretirana, pa čak i parafrazirana i citirana iz serije “Babylon Berlin”, koja je već i sama reinterpretacija Fassbinderove serije “Berlinalexanderplatz”, snimljene po romanu Alfreda Döblina. Zgodna je to i djelomice uzbudljiva igrarija, ali u njoj Roth i Corto nemaju vremena ni da razmijene dvije riječi.

“Ljudi bez sjećanja samo su ljušture”, saznajemo na prvoj stranici stripa, susrećući se s mračnim pogledom Adolfa Hitlera. “Društvo bez sjećanja je tempirana bomba”, piše u sljedećoj sličici. Autori, dakle, vode računa o intelektualnom i moralnom dignitetu Corta Maltesea. Ne sramote ga, a to je najvažnije. Njegovo lice i figura su autentični. Geste i mimika su kao u Huga Pratta. On ne izgovori nijedne riječi koja doista nije njegova. Ali ono što mu se događa, u čemu živi dok je u Berlinu, na neki čudan način nije njegov svijet. To je svijet jedne televizijske serije, svijet glavnostrujaškog stripa dvijetisućitih, svijet izgubljenih pa nađenih, svijet površnih. To je svijet onih koji traže svog junaka i kad njega više nema.

Sveti Anto moj je svetac otkako znam za sebe. Pokojna me baba Marga zavitovala, kako to lijepo, na ikavici, kažu stare bosanske Hrvatice, njemu malo poslije rata,  u Busovači. Kasnije će to, nakon babine smrti, činiti mama, a onda i ja sama. Sveti Anto u djetinjstvu će mi biti omiljeni lik o kojem baba i mama pripovijedaju pred spavanje: neka se djevojčica, u dalekoj zemlji u kojoj postoji more, izgubila na plaži, tražili su je satima i satima, a onda se njena mama pomolila i djevojčica se pojavila, s lutkom, živa, zdrava i sretna; zaigrala se ispod nekog stabla i nije ni primijetila koliko je daleko otišla od roditelja. Sveti Anto u pričama babe Marge ima nevjerojatnu moć, ali je njegova osnovna ‘nadležnost’ – povratak. Vjerovala je u njegovu moć i snagu kojom se izgubljene stvari pronalaze jednostavno i lako, na mjestima za koja nikad ne bismo rekli da ćemo ih pronaći, od toga da, primjerice, vraća izgubljene šerpe ili tzv. mišaje za pekmez i čvarke, pa do nestalih zavičaja.

Baba Marga je iz Guče Gore izbjegla prvo kratko u Bučiće, a onda u Novi Travnik, u grad, u stan, a kasnije u tuđu kuću u Ahmićima u Vitezu gdje je i umrla. Vjerovala je svih tih godina da će je molitve i zavjeti svetom Anti vratiti u njenu porušenu i zapaljenu kuću, selo u kojem je rođena i odrasla, selo u kojem je bio sav njen svijet. I uvijek je samoj sebi prigovarala da se ne moli dovoljno, da nije dovoljno petaka postila i da joj zato ne uslišava tih godina najveću želju – da se vrati svojoj kući, premda kuće više nije bilo. Nisu je zanimali nikakvi politički i sigurnosni problemi zbog kojih povratka nije moglo biti, ili ga je bilo tek u kućama s početka sela koji se zove Glavice. Te kuće nisu bile porušene i zapaljene jer su u njima stanovali ratnici iz islamskih zemalja, dok je ‘za Krabanom’ sve bilo srušeno. Nije babu zanimalo ni šta je s njenom donacijom, ima li je i hoće li je ikada i biti, nije se ni brinula o tome gdje će i kako živjeti kada njene kuće više nema, samo je htjela u nju, u svoje dvorište, pod svoju jabuku koja rađa svake druge godine, pod svoju jelu. Baba je htjela vratiti svoj život nazad; nastaviti ga kao da nikad nije bio tako grubo i nasilno prekinut: pohoditi jutarnju i večernju misu, svaki dan, moliti krunicu ujutro, popodne i navečer, razvlačiti pite, kuhati grah i praviti potkrižu. Baba je htjela ponovo svoj vrto, svoju krompirovu zlaticu koju skuplja u galonke, tjedne odlaske u Travnik kad bi hodala po ‘radnjama’, unuke koji su već bili daleko, i nas, tek rođene, da joj dolazimo da nam pravi uštipke, palačinke i lutmu. Baba je samo htjela ponovo zaklati krme i imati punu pušnicu suhog mesa, svoje kokoši kojima je davala imena po sveticama iz Biblije, korov na stepenicama ispred kuće koji revnosno čupa. Natrag je htjela i one rijetke sate kada sjedi ispred šporeta i mota krpa, dane kada melje kavu na mlinac, štekle i kuhinjske ormariće uflekane masnim prstima. Natrag je željela i svoju kantu za melo. Htjela je opet sakrivati rakiju i maslo na tavan za ne daj Bože, htjela je opet mladim djevojkama i ženama govoriti da ne valja kad nož stoji okrenut prema gore jer to znači svađu u kući, a ona ih je imala previše i bez tog straha kako su joj noževi okrenuti. 

Baba je htjela svoj život natrag i vjerovala je da ga  samo sveti Anto može dati. Prvu noć koju je prespavala izvan svoje kuće, tu prvu veliku i tešku izbjegličku noć, provela je u Sportskoj dvorani u Novom Travniku. Baba nije povjerovala da traje rat, iako su joj i sin, kao dragovoljac, i kćer, kao medicinska sestra, bili na prvim crtama. U to je nije uvjerila ni kolona civila s kojom je izišla iz sela, ni britanski časnik koji je morao pucati u vojnike Armije, da ih zaštite dok odlaze od svojih kuća. Baba će prve večeri u Sportskoj dvorani, u koju će kasnije dolaziti redovno na svaki skup HDZ-a, reći mojoj mami: “Nevista, mislim da bi se mi trebale izjutra vratiti u Guču Goru. Mene je stra’ da mi one nove šerpe, što su mi keve iz Austrije poslale, Danica ne ukrade.” Kada su je vojnici tjerali da iziđe iz kuće, rekla je jednom koji joj je bio komšija: “Čekaj bolan ne bio, čekaj Ešrefe da svetinju uzmem.“ I ponijet će tako meduljicu Gospe Međugorske u smeđem kožnom okviru i pravoslavnu ikonu za koju nitko od njene djece nije znao ni odakle joj, a kamoli što predstavlja. I ikonu i meduljicu donijela sam u Zagreb. I da nije Monje Jović, koja piše o izgubljenim zavičajima koji više ne postoje nigdje, osim u nama samima, našim jezicima i sjećanjima, ne bih znala kakav je to prizor. Jedna je to od, objasnit će mi Monja, verzija ikona uskrsnuća. Uskrsli Krist pruža ruku paocu Adamu i izvodi ga iz ada, iz pakla. Slikana je u bizantskoj stilizaciji koja likove predstavlja u osmom danu, u eshatonu, onom koje je iza vremena. „Iznela ju je iz ada, u vaskrsenje i život“, reći Monja. Adam je palo čovječanstvo, odvojeno od Boga, kojem uskrsli Krist pruža ruke i izvodi ga iz pakla. 

Možda se baba baš zbog snage te ikone nije osvrtala dok je bila u progonstvu i izbjeglištvu ni na kakve informacije koje su dolaze iz vanjskog svijeta: za nju ubojstva, ratni zločini, logori o kojima se pričalo kad bi netko pokušao otići tražiti svoje, pogibije novih ljudi koje je upoznavala, nisu postojale. Kad bi joj netko u novotravničkim Barama rekao da nije pametno ići do crkve, tada jedine u gradu, jer u tom dijelu dvije ulice kontrolira Armija BiH, a dvije HVO, i da bi je netko mogao napasti i upucati, pa čak i naši jer ne znaju tko je, zbog čega ljudi ne izlaze iz stanova, baba mi samo rekla: “Ajde, reci misusovo. Pomolim se svetom Anti i ‘ko će meni šta.” Ponašala se tako spontano i opušteno, kao da nije rat, kao da nije izvanredno stanje u kojem te samo jedan pogrešan korak, i ne samo vani, nego i u stanu, može odvesti u smrt zbog vrlo uspješnih snajperista. Ljudi su živote gubili na balkonima i pred prozorima. Baba je to sve znala i slušala, ali nije vjerovala da bi se to moglo dogoditi baš njoj. Hrvatski su, kao i bošnjački civili, osim straha od vojske jednih i drugih, strahovali i pred britanskim časnicima. Svatko im je tih godina bio sumnjiv, svatko je bio prijetnja ‘ratu’ onako kako su taj ‘rat’ oni zamislili i kreirali. Baba je često išla na Ratenjsku, naselje na ulazu u Novi Travnik, gdje je živjela sestra bake Lucije, pokojna tetka Milka. Taj je prostor bio siguran za Hrvate, ali je trebalo proći sve livade, trebalo se provući kroz toliko ‘nekontrolirano’ polje gdje se u zraku susreću projektili i jednih i drugih. Kada su, tako, jedne prilike moje baba i baka došle na Ratenjsku, petorica britanskih časnika osiguravala su punkt razgraničenja. Dvojica su pušila. Baba nikad u životu nije zapalila cigaretu, ali je baka Lucija strastvena ovisnica o nikotinu koja je već brojala nekoliko mjeseci prisilnog prestanka pušenja. I moja baba, jedna mirna, pomalo plaha žena, koja, naravno, ne zna ni riječi engleskog jezika, pokazat će gestama da želi cigaretu, a Britanac će joj iz transportera izvaditi šteku. Kad su došle kod tetke Milke, ona ih je pitala, odakle im šteka cigara, a baba Marga će reći: “Pitala sam onog stranog što stoji malo iznad tvoje kuće da mi da cigaru, a on mi dade sve ovo, da priji dam. Bona Milka, nema sad svugdi više ni duana kupiti. Puno svita, brzo se rasproda.” Tetka Milka se i sama čudila i krstila da im je strani vojnik išta dao i da im se ništa nije dogodilo dok su prešle polje, a baba Marga je govorila: “Ajde Milka, reci misusovo, ko će nama šta, dvi babe, doduše prija se bolje drži, ali prekrstimo se, pomolimo se svetom Anti i moremo di oćemo ići.” I nakon što je rat stao, a ona ga preživjela živeći među svojima što je izbjeglicama tada bio jedini jamac života i opstanka, baba Marga je samo htjela – svojoj kući. Nijedna u kojoj je živjela poslije rata nije bila – njena. I ne zato što su zaista nisu bile njeno vlasništvo nego jer to nije bio njen svijet. Umrla je u lipnju, mjesecu svetog Ante. I to dva dana nakon vjenčanja njenog najstarijeg unuka. Baba je ustvari zaspala: u fotelji, glave dignute visoke, u rukama moleći krunicu. 

Sveti je Anto nije  vratio u njenu kuću, ali jest odveo u onu drugu, najvažniju koja postoji, kuću vječnosti. Njena je vjera cijelog života bila toliko jaka i velika, da se nije plašila ni smrti ni života. Vjerujući da je Bog i sveti Anto čuvaju od smrti u ratu kada ginu svi – i babe i djeca i vojska i žene i starci, kada istodobno i nestaju i nastaju države, kada i životinje bježe, vjerovala je u život, i ne samo vlastiti život, nego život sam. Često je znala reći: “Ma samo da mi se vratiti, taman jednu noć prispavala i nama izjutra umrla.” Iznoseći onu pravoslavnu ikonu iz Guče Gore, iznijela je cijeli jedan svijet bez da je i slutila što čini. Zahvaljujući toj ikoni, njenoj simbolici i načinu kako se ‘stvorila’ u životu moje obitelji, vjerujem da je svaka patnja ustvari blagoslov, žrtva dar, progonstvo jedini put do Krista, a smrt – jedina potvrda života.  

U gradskom je parku zabava, traje sve od jula do početka augusta. Ljeto se protegnulo, umnožilo korake, jer vratila se emigracija. Sreću se poznata lica. Slučajni susreti potraju, a najveće istine i najzabavnije laži na ulici se doznaju. Ono što vrijedi, znati i vidjeti, golim se okom procijeni.

Oko gleda i vidi, novogodišnje lampice i ljeti park osvijetle, i novogodišnje kućice i ljeti nude iste menije, iste mirise. Raspored je posve isti. Gdje se nekad bjelilo, sad se zazelenilo, raskošno.

Na početku, prostrana je pozornica. Ispred nje red lampica, i red kućica, i red stolova za teferiča, i tako sve do kraja prvoga, gornjeg parka.

Na njegovu su dnu komunalni redari, promet preusmjeravaju, jer su glavne ulice zatvorene za aute, a gornji park za neke osobe. Nigdje ne piše, iako se podrazumijeva, teferički dio zatvoren za saobraćaj migranata. Oni sjede u donjem parku, bez muzike, lampica i kućica. Tu su i kontejneri za otpad iz gornjega, igralište za djecu preko dana, i dva stabla, zovu ih blizancima, stablima mira. Djeca ih zasadila.

Nitko ne reagira na povike redara: ‘Bog vam dragi sudio, đe će te, kude navirete’ u lica im se unose, grabe za podlaktice. Oni kratko ostanu, u ime otpora, na prostoru između, a onda se u donji park otpute.

Potrajalo je to kao titraj lampice, i ako nitko nije vidio, čuo ili progovorio, možda se nije ni dogodilo.

A puno ljudi na jednome mjestu malo toga i primijeti.

I Paštuni s večeri šetaju, dječja kolica guraju, kradomice očima kroz zastore od zelenih krošanja ulaze. Rozi se šećerna vuna, beskrajno se dugo namata, dimi se kotlovina, baloni s dječjim herojima na vjetru lelujaju. Lijepa li užasa.

I zelene se krošnje rasparaju kao zavjesa. U donjem parku, na klupi, dva čovjeka.

Zbog puti njegove ovdje ga zovu Kafeni. Tko je duže u čaršiji, a dobije svoj nadimak, to još može značiti da će ga sudbina odvesti do nidokle, ako se nad njim sažale. Njegov nadimak je njegova nesreća po kojoj se od nas sretnijih razlikuje. Nadimci još govore, neki ljudi ne mogu biti sve što jesu u svome imenu, nego ono što im čaršija namijeni. A takav je opet Živčani. On je kose crvene. Plavih očiju, nekad pospanih i odsutnih, u nešto drugo zagledanih. Za rata sa svojima otišao u Nizozemsku. Dječarac bio, i vratio se nedavno, još mlađi, i bolniji. U praznoj kući sam prebiva, jer su ga takvoga vratili, s lijekovima koje mora redovno piti i kartom u jednom smjeru, sve misleći, takve se sramote lakše u Bosni podnose.

Nije on tulipan za njihove bašte, kad je sabran govori. Kad glumi da nije, uličnim se besposličarima izruguje, samo oni ne razumiju te njegove istine. Ponekad, u noći ispred svoje kuće samice viče: ‘izađi, izađi da te ubijem’, nožem u nebo zamahuje, baš kao da sama nebesa ranjava. ‘Izađi, izađi, da te izbodem.’ Nekad kamenjem cilja na prozore. Iako u kući nema nikoga, osim njega samoga. Svejedno, on u sebi tog jednoga doziva i ubija. Onoga kojeg se srami njegova familija. Uklonio bi sebe kao fleku na odjeći, sve dok besprijekoran i čist ne postane.

I sjede njih dvojica, i Kafeni govori, kao da sitne kovrdže u kosi raspetljava. Dan se za dan ponavlja, jedan nalik drugome, i on svaki dan trenira, jer mora u formi ostati, i mora ponovno krenuti, ako još ostane, on će poludjeti, i nabraja zašto mu nije u Bosni ostati.

I sluša ga Živčani, u struku se previja, spušta se prema koljenima, kao da se krenuo pokloniti, ili Bogu moliti, među prstima mu cigara dogorijeva, kao mala lampica. Govor je sve tiši, sve sporiji. On mu se približava, sve dok mu uho nije u ravnini njegovih usana, i sluša ga kao da ga je jutarnja kava upravo razgalila, ili kao da će mu se sad ispovjediti. Dugo nisu, ni jedan ni drugi, imali nekoga takvoga za popričati. Nekoga tko ne bi ustuknuo pred suviše očitom samoćom.

I priča mu, u Kongu ima braću i sestre, i polubraću i oca i pomajku. A majku? Ona mu je umrla, ima tome više godina. Dugo je, dugo tražio tu riječ koja bi potvrdila da je ona stvarno umrla, kao da u svakom, pa i tuđem jeziku, ta riječ umrla zvuči jednako daleko, nevjerojatno. Živčani sluša, i naslućuje što ga boli najviše, i potvrdi polako, bez ustezanja, kad čovjek majku izgubi, zemlju je i kuću izgubio.

Kongo je tuga i rat.

U Kongu je rat mračio, dok su u nas zimske lampice novogodišnje zabave osvjetljavale. Kongo su nalazišta kobalta. Od stijena ga odvajaju jakim kiselinama, i dobivaju sirovinu neophodnu za baterije električnih automobila. Iza sebe ostavljaju zatrovanu zemlju, ribnjake i poljoprivredne usjeve. Angloamerički konzorciji koje bogatstvo izvlače, poput jednog Glencora imaju sjedišta u Švicarskoj, Engleskoj. Dok kobalt pola kugle zemljine obiđe, Kongu preostaju rat i mrvice, mrtve ribe, i vode otrovne. I mladež u Kongu ne vozi Tesline ekološki osviještene igračkice. Oni dospiju ovamo gdje im se pokaže dokle smiju sanjati siromašni. Nemaju ni imena.

I sluša ga Živčani, kako jednim svojim djelom Kongo izlazi na ocean, otac mu je davno nekada pokazivao tamo na obali malena stakalca, glatka podatna, od oceana izbrušena, bio je sretno dijete tada, a sada je samo nazubljena oštrica.

Gledam ih. Čekaju neki ocean dovoljno strpljiv da rubove njihove tuge smekša, otupi. Gdje je takav, je li postoji? Traže ga. On ih ispljune.

Sjede tako i razmjenjuju narativne biografije kao djeca sličice. Sve dok ne postanu dva brata blizanca, dva stabla očaja.

Živčani nikada nije video oceana i on mu ga opisuje. Priča o napuštenim, mrtvim brodicama na obali, i kako je pijesak mekan i topao, i stopala meko u njega uranjaju. A beskrajna voda ne miruje.

Gleda ga Živčani, posve prisutan, ocean mu tupi oštrice.

Pera i Mika, dva narodna heroja, dva jugoslavenska druga

Predsjedništvo Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije nakon smrti doživotnog predsjednika broji osam članova, iz svake republike i pokrajine po jedan, koji se po automatizmu, bez naknadnih izbornih procedura, izmjenjuju na položaju predsjednika Predsjedništva. Ovaj državni organ formiran je na osnovu ustavnih amandmana iz 1971, a prema odredbi Ustava iz 1974. Predsjedništvo SFRJ započinje funkcionirati u punom kapacitetu nakon smrti Josipa Broza Tita. Tog se trenutka nije znalo kada će smrt nastupiti, ali bi se moglo reći da je u Ustavu iz 1974. Tito postao smrtan. Tom su se dokumentu i inače pripisivale natprirodne moći. Tvrdilo se da je riječ o nacrtu za raspad Jugoslavije, o antisrpskom spisu čiji je glavni cilj bio usitnjavanje Srbije i razdržavljenje Srba koji žive izvan matične republike. Na dan uspostave svoje smrtnosti Josip Broz Tito još nije navršio osamdeset i dvije godine. Bilo je to 21. veljače 1974, a novi Ustav svečano je proglasio predsjednik Vijeća naroda Skupštine SFRJ Mika Špiljak.

Devet godina kasnije, u nedjelju 15. svibnja, istoga datuma kao i svake godine, Tito je mrtav, i zbiva se smjena na položaju predsjednika Predsjedništva. Petra Stambolića, predstavnika Srbije, zamijenit će Mika Špiljak, predstavnik Hrvatske. Bit će to peti krug rotacija, koje se obavljaju jednom godišnje. Prvim predsjednikom Predsjedništva postao je 4. svibnja 1980, na dan Titove smrti, Lazar Koliševski, iz Makedonije. Jedanaest dana kasnije, 15. svibnja, nasljeđuje ga Cvijetin Mijatović, iz Bosne i Hercegovine. Njega poslije godinu dana nasljeđuje Sergej Kraigher iz Slovenije, kojeg će godinu dana potom zamijeniti Stambolić. Premda je od rata prošlo već trideset i osam godina, svi članovi Predsjedništva još uvijek su potekli iz partizana. Prvi predsjednik Predsjedništva koji nije bio u partizanima, štoviše rođen je godinama poslije rata, 1989. postat će Janez Drnovšek iz Slovenije. No, to će već biti neka druga zemlja, drukčija Jugoslavija, koju u 1983. jedva naslućujemo. Vrijeme još uvijek prolazi sporo, i ima strahovitu transformativnu moć na zajednicu i ljude. U toj posljednjoj fazi moga odrastanja, zemlja se mijenja brže nego što se mijenjam ja. Oboje u burnom procesu, iracionalnom, nekontroliranom, nesretnom pokušaju razumijevanja vlastite sudbine i suživljavanja s njom.

Pripreme za svečanu primopredaju dužnosti traju kroz cijeli tjedan po Danu pobjede nad fašizmom. Rade sve službe u Predsjedništvu i u Skupštini Jugoslavije, većina zaposlenih radila je za Tita. Kako će se osjećati tih dana? Osjećaju li nostalgiju, olakšanje, bijes? Što ljudi uopće osjećaju dok žive posljednje godine jedne epohe? Možda je 1983. i posljednja godina u kojoj se raspad ne naslućuje. Posljednja godina bez nacionalizma i rata, ali s još uvijek vrlo živim osjećajem onoga prošlog rata, i prisustvom ratnika iz njega. Obojica predsjednika, Stambolić i Špiljak, narodni su heroji. To je najviši orden i najviše zvanje u državi. Narodni heroj je, to se još uvijek osjeća, simbolični nositelj moralnih kapaciteta države, koja za svoje građane nije samo država, nego je religija i njezin hram. Jugoslavija bila je, u općem doživljaju, mnogo više od komunizma. Narodni heroji njezini su prvosvećenici. U času dok se odvijaju ovi romaneskni manevri, dok, četrdesetak godina po 1983. pišem ovo poglavlje, živ je posljednji narodni heroj Jugoslavije. Zove se Petar Matić-Dule. U srpnju će navršiti 103 godine. Tito je bio trostruki narodni heroj. Od prve petorice njegovih nasljednika samo Sergej Kraigher nije narodni heroj. Ukupno su proglašena 1822 narodna heroja, od čega 91 žena. Odlikovana su i 22 strana državljana, 32 jedinice i ustanove Narodnooslobodilačke vojske Jugoslavije, osam jugoslavenskih gradova, 4 društveno-političke organizacije. Posljednje odlikovanje posmrtno je, 17. svibnja 1974, dodijeljeno Miki Bosnić, skojevki koja je 25. svibnja 1944, u vrijeme desanta na Drvar, iskočila iz kolone zarobljenika da bi skinula deku kojom su Nijemci pokrili vizir partizanskog tenka. Nakon toga tenkist je nastavio borbu, a Miku su fašisti sasjekli bajunetama.

Primopredaja ove je godine obavljena u neradni dan. Svečanost s prijemom trajala je do popodneva. Bila je sunčana majska nedjelja, jedan od onih dana kada se jugoslavenska prijestolnica prikazivala u svojoj neobičnoj, nesklapnoj veličini. Grad na bregovitom ušću velikih europskih rijeka, pun kamene bjeline i neoklasicističkih štukatura, muškaraca i žena u narodnim nošnjama po frizevima sumračnih višekatnica, rastao je u očima svojih stanovnika u nešto mnogo veće i moćnije od jedne balkanske metropole. Beograd, tog proljeća, pri svojim je povijesnim vrhuncima: vri on mlad, snažan i lijep u svojoj ružnoći. Snimaju se filmovi, iz zadimljenih podruma prašte električne gitare, tutnje bubnjevi, u njihovim se ritmovima susreću Afrika i Makedonija. Novi val, Petkom u 22, Ruski umjetnički eksperiment, Tucko i Bucko, i daleki melankolični odjek onog egzilantskog Lamenta Miloša Crnjanskog, i ja, koji ću se nekim čudom, nevjerojatnim nekim spletom okolnosti, tog vikenda naći u velikom gradu. 

Stigli smo vlakom, običnim putničkim, premda je tad već postojalo luksuzni Olympic express, s televizorima, dugonogim uniformiranim stjuardesama, posluženjem kao u avionu, bez kupea, s aerodinamičnim sjedištima okrenutim prema budućnosti, zbog kojih će me enterijeri ultramodernih europskih vlakova u dvadeset i prvom stoljeću podsjećati na Olympic express. Ali mi smo – IIIf razred, kulturološki smjer, Prva gimnazija – putovali kako đacima u socijalizmu oduvijek pristoji, skupa s radničkom klasom. Cijena koju smo za ovo putovanje platili niža je od cijene povratne karte. Riječ je o hodočašću, pravom službenom hodočašću, koje ne samo što ima vjeru koja nas na putovanje nagoni, nego i državu koja to putovanje sponzorira, tako da naša povratna karta do Beograda otprilike košta koliko i povratna karta od Sarajeva do Mostara. Cilj hodočašća je Kuća cvijeća. Vrt maršalove službene rezidencije, u kojemu je, u nekoj vrsti zimske bašče, njegov grob.

Skoro svi, od četrdeset i dva učenika koliko ih je u IIIf razredu, krenuli su na put. Ambicije putnika se, međutim, razlikuju. Jedni su pošli na turističko putovanje u Beograd. Ima ih koji u tom gradu nikada nisu bili. Drugi očekuju da će im se na tom putu nešto dogoditi: ili su u nekoga iz razreda zaljubljeni, pa traže način ostvarenja svoje ljubavi, ili vjeruju da ih u Beogradu čeka ljetošnja ljubav iz Podace, Trpnja, Orebića. Trećima se po glavi vrti sasvim neodređena ideja o avanturi. Četvrti ne misle ništa, nego samo putuju. Peti putuju da bi se na tom putu barem dvaput samoubilački napili, da bi povraćali kroz prozor vlaka, da bi u punoj brzini otvarali vrata vagona i visili van, sve pokušavajući da svojim mladim tijelima pokupe banderu uz prugu.

Možda postoje i šesti, ili sam jedini njihov predstavnik: putujem bez ikakvog razloga. Niti mi se putuje vlakom u Beograd, niti želim provesti vikend u glavnome gradu, niti namjeravam otići do Kuće cvijeća. To sam odmah rekao: Ja na groblje ne idem! Nemam ja tamo svoga groba! Kažem, rekao sam to, premirući od straha da bi me netko mogao otkucati. Ne znam kome – razrednici, direktoru gimnazije, policiji, onome kome se takve stvari otkucavaju – ali računao sam na taj strah, premda mogu to reći sad, nakon što sam svoje izgovorio, veći je nego što sam mislio da će biti. Ali morao sam to reći. To je mjera moje hrabrosti, koja, kao ni u većini tolikih drugih poduhvata sedamnaestogodišnjaka, nema ni razloga ni smisla izvan sebe same. No, istina je da u Beograd vjerojatno ne bih ni putovao da sam znao da neću izgovoriti te dugo smišljane i pažljivo stilizirane riječi: Ja na groblje ne idem! Nemam ja tamo svoga groba!

Svečanost primopredaje, na kojoj će biti snimljen kratki prilog za televizijski dnevnik, koji će će biti emitiran tek kao treća-četvrta vijest u emisiji, nakon izvještaja s Bliskog istoka i vijesti iz ekonomije, započinje u dvanaest. Dvojica narodnih heroja, starih partizana čiji se ratni putovi nijednom nisu ukrstili u četiri godine ratovanja, pokazivat će veselje, uobičajeno za ovu vrstu političkih ceremonijala. I jedan, i drugi upravo su na vrhuncu političkih karijera i u zenitu osobne društvene moći, premda ni Stambolić, ni Špiljak nikada nisu stvarni vođe svojih republika ni republičkih partija, niti su bili u prilici da u pravom smislu utječu na definiranje državnih politika. Za Titova života njihova najveća moć dolazila je iz činjenice da stvarne moći nisu ni imali, niti su bili protagonisti neke od dviju jedinih politika, koje su postojale otkako je Jugoslavije, a možda i otkako je boljševizma i komunizma. Nisu bili predstavnici čvrste linije, takozvani partijski konzervativci, a nisu bili ni reformisti, liberali, obnovitelji izvornih ideala revolucije… I Stambolić, i Špiljak vladali su tom vještinom, vjerojatno najvažnijom za komunističkog rukovodioca, da se na kraju svakog unutarpartijskog previranja i sukoba – a politički život u socijalističkim zemljama se, još od ranih Lenjinovih vremena, svodi na stalna unutarpartijska previranja i sukobe, koji obično i ne bivaju definirani prema javnosti- zateknu na strani koja će biti pobjednička. Tako je Stambolić 1972. pregazio srpske liberale, a Špiljak se, godinu ranije, istina kao hrvatski kadar u Beogradu, predsjednik Vijeća naroda Skupštine SFRJ, našao na strani onih koji će svladati maspokovce, srušiti mit o Savki i Tripalu, i vratiti Hrvatsku na pravi put. No, ni jedan ni drugi nisu bili stvarni protagonisti tih događaja. Bili su suputnici velikih revolucionarnih procesa, u kojima je Stambolić sudjelovao aktivnije nego Špiljak, koji su se umjeli snaći da ih ti procesi ne pregaze. I tako su u novu eru partijskog konzervativizma, i u sive jugoslavenske sedamdesete, iz kojih će se roditi posttitovska Jugoslavija, s 1983. kao vrhuncem, nakon čega slijede godine raspada, obojica ušli tako što su, svaki za sebe i u sebi, akumulirali i personificirali svu moć pobjednika u najvećem unutarpartijskom previranju u postinformbirovskoj povijesti Jugoslavije. Ni krivi ni dužni, postali su vladari svojih republika.

Petar Stambolić četiri godine je stariji. Rodio se 1912. u selu Brezova, kod Ivanjice, u zapadnom Pomoravlju, 42 kilometra južno od Čačka, u samom srcu one tradicionalne Srbije, koju je tako himnično opjevao Oskar Davičo. Ta Srbija “među pesmama, među šljivama… među ljudima na njivama”, iz koje je Stambolić potekao i koju je predstavljao, bila je središnja identitetska tačka najvećega jugoslavenskog naroda. Ali sama srpska politika, a s njom i srpski nacionalizam, kao i srpske frustracije u ta jugoslavenska i socijalistička vremena, obično nisu bili definirani tom Srbijom i njezinim srbijanstvom. (Inače, značenje tog pojma, i kao pridjeva, i kao imenice, vezano je za tu staru Srbiju. Njegovo širenje neispravno je, često i zlonamjerno…) Srpska politika u Jugoslaviji čas je bila upravljana voljom Beograda, jedne u svakom pogledu vrlo šarene i heterogene čaršije, čas su njome vladale želje i frustracije srpskih kadrova poteklih iz prečanskih krajeva, a naročito iz Bosne i Hrvatske, a čas su je definirali ljudi koji su po rođenju i ratnom putu bili Crnogorci, koji su se poslije u skladu s ratnim zaslugama doselili u Beograd. Ako bi se i našlo utjecajnih Srbijanaca – recimo, takav, i utjecajan, i u svakom pogledu moćan bio je Aleksandar Ranković – onda je njihovo djelovanje bilo mnogo snažnije definirano institucijama koje su predstavljali, recimo policijom ili vojskom, nego zavičajem iz kojega su potekli. Stamboliću njegovo je srbijanstvo istovremeno bilo hendikep i prednost.

Po svršenoj čačanskoj gimnaziji Stambolić u Beogradu upisuje Poljoprivredni fakultet, odmah se uključuje u rad revolucionarne omladine, skuplja pomoć za obitelji političkih zatvorenika, ulazi u SKOJ, sudjeluje u organizaciji studentskih štrajkova i u uličnim sukobima s nacionalističkim udruženjima… Već je u prosincu 1933. rukovodilac ćelije SKOJ-a na Poljoprivrednom fakultetu, a krajem 1935. postaje član Komunističke partije Jugoslavije. Pokazao se kao izvanredno vješt i uspješan masovik. Uz rad pri Beogradskom univerzitetu, aktivan je u organiziranju naprednog pokreta u rodnome kraju. Od 1937. član je Univerzitetskog komiteta partije, najjače partijske organizacije u gradu, i jedne od najjačih u cijeloj državi. Uhićuju ga i u više navrata protjeruju iz grada, sve dok nije premješten u unutrašnjost, gdje po centralnoj i zapadnoj Srbiji u godinama pred rat vodi komunističku propagandu i stvara nove partijske organizacije. Formalno, ima funkciju instruktora Pokrajinskog komiteta KPJ za Srbiju. Tako početkom lipnja 1940. biva u Beogradu izabran za delegata na Petoj zemaljskoj konferenciji KPJ, koja će od 19. do 23. listopada 1940. biti održana u Zagrebu, koji je u to vrijeme bio središte Centralnog komiteta KPJ. Na tom će neformalnom partijskom kongresu, jednako tajanstvenom koliko i slavljenom događaju, Tito konfigurirati svoju elitu i pripremiti je za rat. Komunistička partija Jugoslavije u tom je trenutku minijaturna i neutjecajna politička sekta, za koju nije lako zamisliti da će u tom ratu odigrati ikakvu ulogu. Osim što je bio generalni sekretar partije, Tito je bio i glavni operativni organizator događaja. Osobno je, još početkom rujna, unajmio kuću u Dubravi, u Bihaćkoj broj 20. Morao je pronaći povjerljivog iznajmljivača. Našao ga je u profesoru francuskog jezika Srećku Džamonji, ocu kipara Dušana. Kuća je adaptirana za rad konferencije, rušen je pregradni zid, postavljane su klupe za sjedenje. U neveliku katnicu smješteno je 105 ljudi, koji sva četiri dana za trajanja Konferencije nisu smjeli izlaziti van, niti se pojavljivati na prozorima. Zanimljivo je pratiti ratne i poratne sudbine sudionika, među kojima će biti ratnih junaka i mučenika, boraca, vojskovođa i velikih konspirativaca, budućih ministara, diplomata, najvažnijih tvoraca buduće Jugoslavije, ali i ljudi, muškaraca i žena, koji ubrzo tonu u potpunu anonimnost. Za neke od njih uspijevao sam, još u predinternetska vremena, otkriti kako su završili, o drugima nikada nisam ništa doznao. Oni su poput epizodista u evanđeljima, Kristovih sljedbenika i pratitelja koji za sobom nisu ostavili baš nikakvog traga, tako da nam nisu poznate ni njihove sudbine. A bili su u jednom trenutku, u ta četiri dana provedena u kući profesora francuskog Džamonje, toliko blizu Mesiji, udisali su zrak koji je on već izdahnuo, da su morali biti obilježeni njegovom misijom. Revolucija se širi poput epidemije. Malo ih je, ako ih uopće ima, koji će ostati imuni. Oni i nisu zanimljiviji. Književnost traga za onima koji su bili inficirani, i koje je zahvatila velika Kristova groznica, ali su spletom okolnosti kasnije skrenuli s puta, ili ih je taj put tko zna kamo odveo. Oni su, ako mogu govoriti, ili ako je pisac u stanju govoriti umjesto njih, tako što će imaginirati njihove unutarnje svjetove, najvažniji svjedoci događaja. Od pisca zavisi hoće li događaje promatrati u povijesnome kontekstu, ako je riječ o Petoj zemaljskoj konferenciji u kontekstu jedne potrošene i u se zatvorene povijesti Jugoslavije i jugoslavenskog komunizma, ili će ih promatrati u kontekstu intimnih života i unutarnjih previranja. Veliki roman bi, možda, zaiskao i jedno, i drugo. U kontekstu ovoga drugog: kako je bilo biti jedan od sto petero ljudi, među njima šest-sedam žena, koji četiri dana ne smiju pomicati zavjese na prozorima? Kako je kojem od njih bilo ispred zahoda? Koliko su se puta, svaki od njih pojedinačno, u sebi pokajali i odrekli se Partije i Tita? Zanimljivo je o tome misliti 1983. godine, kada se povijest Partije neumitno pretvorila u triviju, ali je s romaneskne strane stvar, ipak, najzanimljivija četrdesetak godina kasnije, nakon što od revolucije nije ostalo ništa. Ili, pravilnije rečeno, nakon što se revolucija djelovanjem vremena pretvorila u fikciju.

U povijesnim dokumentima stoji da su u kući, za trajanja Konferencije, bili prisutni i neki partijski aktivisti, koji su sudjelovali u pripremama i osiguravali rad. Među njima spominju se: Kata Dumbović, Tonka Zorić, Pepca Kardelj, Bosiljka Beba Krajačić, Branko Malešević, Herta Haas… Trebalo je nahraniti sve te ljude, počistiti i porediti za njima. Revolucija podrazumijeva određene higijenske standarde i dovoljnu količinu vode, sapuna i kolonjske vode. Revolucija podrazumijeva dopola ispunjen želudac. Taman toliko da glad ne ometa revolucionarnu usredotočenost.

Na početku rada na Titov je prijedlog izabrano počasno Predsjedništvo, u koje su imenovani drugovi Josif Staljin i Georgij Dimitrov, te radno predsjedništvo od dvanaest članova. Podneseno jedanaest je referata, a u završnom govoru, nakon što su izabrani izvršni organi Partije za predstojeće razdoblje, Tito izgovara riječi čiji će zvuk i smisao poput kakvog slavnog soneta obilježiti povijest naše minulosti: “Drugovi, pred nama su odlučujući dani. Naprijed sada u konačnu pobjedu. Iduću konferenciju moramo održati u oslobođenoj zemlji i od tuđina i od kapitalista!” Nakon što je Konferencija privedena kraju, krajem listopada Tito je, u ime svih sudionika, poslao pozdravne telegrame drugovima Staljinu i Dimitrovu.

Premda nije izabran u partijsko rukovodstvo, Petar Stambolić, koji je taman navršio dvadeset i osam, našao se u središtu velikih zbivanja. Kako je putovao od Zagreba, kako se vraćao u Srbiju, je li išao samo do Beograda, ili je putovao sve do Čačka i Ivanjice, ništa o tome nećemo saznati. Vjerojatno je išao vlakom. Najvažnija putovanja generacije teku željeznicom, i zapravo će tako ostati sve do konačnog nestanka Jugoslavije. U željeznici jugoslavenska je metonimija. Dok za vikend, nesretnoga 13. svibnja 1983. putujem prema Beogradu, suze mi oči, boli me glava od suviška Stocka i od nelagode pred mogućim posljedicama dviju preglasno izgovorenih rečenica: “Ja na groblje ne idem! Nemam ja tamo svoga groba!”, nisam svjestan toga da je željeznica sva moja Jugoslavija, dok god u tom imenu pretpostavljam nešto dobro i sveto. I skoro ništa, mimo željeznice, četrdesetak godina kasnije, pri spomenu Jugoslavije neće biti ni dobro, ni moje. 

Mika Špiljak rodio se 1916. u Bušinu pokraj Pregrade, u Hrvatskom zagorju, na samoj granici sa Slovenijom. Nekoliko dana kasnije, čim se mati oporavila od poroda, obitelj se seli u Odru pokraj Siska. Otac Dragutin radnik je na željeznici. Obitelj napola seljačka, napola radnička, kakvih je većina po periferijama hrvatskih varoši. Iz tog će raskoraka nastajati napredni pokret u Hrvatskoj, iz paradoksa jedne noge u oranici, a druge na asfaltu rađa se hrvatski modernizam u književnosti, a onda i idolatrija Miroslava Krleže. Sve ono čemu danas gotovo da više nema vidljivih tragova, i što je iščezlo skupa sa civilizacijom željeznice. 

Dječak nakon ona četiri razreda pučke škole završava za obućara. Niti su njegovi imali san o školi, niti se u tom djetinjstvu našao seoski svećenik, koji će zapaziti bistro i marljivo dijete. Nedodirnut nijednim izrazitim talentom, pomalo čovjek niotkud, Mika Špiljak ponio je sudbinu tolikih drugih radničkih sinova jedne duge hrvatske epohe, koju je Miroslav Krleža marno opisivao u svojim domobranskim novelama i ranoj, memoarski inspiriranoj esejistici. U toj pojavi Svatkovića, iz koje se ne može izdvojiti ništa izuzetno, od čega bi pripovijest mogla započeti, jedinstveno je samo to što je ona, ta pojava, uzrasla u Miku Špiljka. I kao što su Srbijanci, skrajnuti među Srbima, imali svoga Petra Stambolića, tako će Svatkovići dobiti svoga Miku Špiljka. 

Kao sedamnaestogodišnjak, obućarski kalfa, pridružuje se, zapisano je u njegovoj revolucionarnoj biografiji, naprednom radničkom pokretu. Već s devetnaest, godine 1935, primljen je u SKOJ, a od 1938. član je Komunističke partije Jugoslavije. Bavio se sindikalnim radom, u vrijeme uspostave Banovine Hrvatske bio je tipični partijski ilegalac, proleter, jedan od stotina njih koji su predstavljali komunističku scenu Zagreba. Fanatični antikomunizam kralja Aleksandra, policijski teror Janka Bedekovića i montirani procesi u Moskvi nekad su snažnu Partiju doveli pred nestanak, a idealisti poput tog mladog obućara, zaljubljenici u Moskvu i u Staljina, kao da su taj nestanak samo odlagali.

Imao je brata, sestru i žive roditelje. Živjeli su na periferiji Siska. Često se, s režijskom kartom, putovalo u Zagreb. Kada je 22. lipnja 1941. Njemačka napala Sovjetski Savez, skupina komunista izlazi iz grada, najprije u Žabno, selo pokraj Odre u kojem su živjeli Špiljkovi, pa u šumu Brezovicu, gdje formiraju Prvi sisački partizanski odred. Premda u službenim biografijama drukčije piše, mlađa sestra Anka govori da njega nije bilo u Brezovici. Drugovima se pridružio nekoliko dana kasnije, zajedno s ocem i mlađim bratom Ivom. Majku ustaše odvode u logor u Sisku, gdje su bili smješteni uhićeni članovi antifašističkih, partizanskih obitelji. Anka, kojoj je bilo trinaest, ostaje sama u seoskoj kući, na imanju od šest jutara zemlje, s vinogradom, tri krave, dva konja, tri svinje i četrdeset kokoši. Proizvodili su osamsto litara vina godišnje. S tim blagom i s očevom plaćom sa željeznice, koja će uskoro početi da odvozi ljude u koncentracijski logor u Jasenovac, mogli su tiho i u miru preživjeti Drugi svjetski rat.

Sljedećih godinu dana, sve dok ustaše nisu oslobodile majku, djevojčica je živjela sama i brinula se o životinjama. Vrijeme je ranog sazrijevanja. Poslije rata, Anka je bila omladinska dužnosnica, radila je u Lipa Millu, pa u Naftaplinu, igrala je stolni tenis, vozila autotrke… Bit će to život emancipirane žene u socijalizmu, ali do toga još treba proći vremena.

U svibnju 1942. Mika Špiljak postaje politički komesar 6. banijskog bataljona. Nešto ranije, već u prosincu 1941. Petar Stambolić imenovan je u Glavni štab Narodnooslobodilačkih partizanskih odreda Srbije. Nakon pada Užičke republike, i povlačenja glavnine snaga prema Sandžaku, sve do kraja 1942. Stambolić ostaje u Bosni, najprije u štabu Druge proleterske brigade, pa u Pokrajinskom komitetu KPJ za Bosnu. Obojica djeluju kao politički radnici, Špiljak u ponešto ugodnijim uvjetima, uglavnom po kontinentalnoj Hrvatskoj, Stambolić na višoj razini i u samom epicentru pokreta. Vjerojatno još uvijek nisu čuli jedan za drugoga. Najprije će, logično je, Špiljak čuti za Stambolića.

Krajem 1942. i početkom 1943. Stambolića šalju da politički djeluje po Srbiji. Vrijeme je borbe za ljudske duše, borbe za narod. Kraljevska vlada u Londonu i četnici Draže Mihailovića gube podršku saveznika, te je važno pridobiti ljude za partizane. On je očito u tome uspješan. Obojica su, i Stambolić i Špiljak, visoki, uspravni, rođeni agitatori, sposobni osjetiti bilo naroda. U biti, obični ljudi.

Na drugom zasjedanju AVNOJ-a, u Jajcu, krajem studenog 1943. biva izabran u Predsjedništvo, a odmah zatim postaje i komandant Glavnog štaba Narodnooslobodilačkih partizanskih odreda Srbije. Dužnost preuzima na slobodnom teritoriju, na jugu zemlje. Odmah po završetku rata Mika Špiljak postaje sekretar Narodnog fronta za grad Zagreb, što je u tom trenutku prilično visok položaj. Petar Stambolić 1945. postaje republički ministar financija i potpredsjednik Vlade Narodne Republike Srbije. Špiljak je u to vrijeme i sekretar Gradskog komiteta KPJ za Zagreb. Malo nakon Rezolucije Informbiroa postaje i zagrebački gradonačelnik. U tim prvim poslijeratnim godinama vjerojatno je i najutjecajniji zagrebački političar. Zašto baš on? Tada je Petar Stambolić već predsjednik Vlade Narodne Republike Srbije.

Kada je tog olovnog i mučnog ljeta 1948, kada su se ponovo lomili naši kalendari, i odlučivalo se na koju će stranu okrenuti životi ljudi, donedavnih ratnih junaka, dvadesetogodišnja Anka svome tada već iskusnom bratu postavlja pitanje: za koga treba biti, uz Staljina ili uz Tita? Možda očekuje da će on reći uz Staljina, jer je on uz Staljina i učinio sve ono što je učinio. Zbog takve odluke izgubili su oca i brata, opustošen je njihov svijet u sisačkoj Odri, položili su žrtvu za revoluciju, koja je mnogo veća od onoga na što bi čovjek unaprijed mogao pristati kao na žrtvu za nekog čovjeka ili neku ideju. 

Što ti je bliže: košulja ili kaput?, upitao je Mika sestru. Bliža ti je košulja, rekao je, a to znači da trebaš biti za Tita.

U toj mudrosti narodnog uma, u tom zdravom obućarskom rezoniranju, ona je najvažnija politika. Nema tu mnogo škole, nema marksizma i dijalektičkog materijalizma, nije Mika Špiljak provodio godine po zatvorima, u Lepoglavi i Sremskoj Mitrovici, pa da se tamo uči političkom mišljenju, niti je pohađao fakultete i univerzitete, kao neki drugi drugovi. Njegova pamet je zdrava seljačka, i na osnovi zdrave seljačke pameti on donosi politički ispravan zaključak. Njegovu mlađu sestru tada možda i ne zanimaju politički ispravni zaključci, nego ono što će za život biti korisno. I upravo je u tome stvar, upravo u tome je politički genij njezina brata: mjera čestitosti i političkog oportuniteta mjera je životnog opstanka. Tako će to biti u ljeto 1948, a neće drukčije biti ni svih sljedećih godina.

Mika je bio drug među drugovima. Ali Partija je, kako su nas učili rukom ispisani plakati, izvješeni po školskim zidovima, sačinjena od radnika, seljaka i poštene inteligencije. Treću snagu, onu koja je bila u stanju da imaginira revoluciju i da joj pruži teorijske osnove, predstavljao je Vladimir Bakarić, kojega smo početkom 1983. ispraćali na zagrebačkom Mirogoju. Uman i mrzovoljan čovjek, nemoguće je pronaći fotografiju na kojoj se smije ili barem osmjehuje, cijeloga života bolešljiv, njegove zdravstvene tegobe jedan su od konstitucijskih elemenata hrvatske komunističke povijesti, nije mogao voljeti Miku Špiljka. Špiljak se žalio da ga je Bakarić šezdesetih potjerao u Beograd. Iz perspektive radnih ljudi i građana bilo je to unapređenje. Predstavljajući svoju republiku Špiljak će se ispeti na najviše položaje u državi. Ali iz njegove je perspektive to bila degradacija: sanjao je o tome da vlada Hrvatskom, valjda onako kako je njome vladao Bakarić. U godini na čijem je početku umro Vladimir Bakarić, čime ova republika ostaje bez svoga partijskog imperatora, Mika Špiljak postaje predsjednik Jugoslavije. Sigurno mu je te nedjelje, 15. svibnja 1983. pokojnik na um padao. Je li osjećao gorčinu poraza, dok je zamišljao s kakvim bi cinizmom veliki vladar, drug Svileni, ispratio konačno njegovo unapređenje?

Dvadeset godina ranije, nakon provedenih ustavnih promjena iz 1963, odlučeno je da maršal Tito uz funkcije predsjednika države i šefa Partije više neće obavljati i funkciju predsjednika Vlade. Konačna odluka je, naravno, bila njegova, a kakva će biti stvarna uloga nove Vlade, tojest Saveznog izvršnog vijeća, najbolje će se vidjeti po tome koliko će jake figure biti postavljene na njezino čelo. Za predsjednika Saveznog izvršnog vijeća 29. lipnja 1963. izabran je pedeset i jednogodišnji Petar Stambolić. Na tom položaju će ostati sve do 16. svibnja 1967. Tog dana bio je utorak. Figuru iz Srbije je, prema čarobnoj formuli nacionalne ravnopravnosti i republičkih pariteta, zamjenjivala figura iz Hrvatske. Bješe to skoro pedeset i jednogodišnji Mika Špiljak. On će na tom položaju ostati dvije godine, a tad će umjesto njega doći Mitja Ribičič iz Slovenije.

Tad su se, dakle, drugovi Petar Stambolić i Mika Špiljak prvi put našli pri poslu predaje dužnosti. Bili su još uvijek relativno mladi ljudi, narodni heroji, nekadašnji beogradski student poljoprivrede i sisački obućar, predstavljali su zemlju u kojoj sam tek došao na svijet. Promišljali su njezine ekonomske strategije, provodili gospodarsku i razvojnu politiku, vodili brigu o unutarnjoj i vanjskoj sigurnosti, u društvu s maršalom Titom, na Dedinju ili na Brijunima, rješavali vanjskopolitička pitanja, bavili se odnosima između članova Pokreta nesvrstanih, udijevali Jugoslaviju kroz ušicu igle, između Amerike i Sovjetskog Saveza. Ili su, uglavnom, šutjeli, koračajući pola koraka ili korak iza Tita, od kojeg su, obojica, bili mnogo viši. Rodio sam se onih dana kada je započinjala posljednja godina Stambolićeva mandata, 28. svibnja 1966, a na dan primopredaje dužnosti, 16. svibnja 1967, već sam s Nonom i Nonetom bio u Drveniku. Otprilike u to vrijeme, ili tjedan, dva, tri tjedna kasnije, učinio sam svoje prve korake, dok me je za ruke, koje sam podigao visoko iznad glave, držala teta Mirjana Nikolić. Živjeli su, ona i barba Momčilo, rano umirovljeni partizanski oficir, u Ulici Đure Strugara. Bili su nam prijatelji, ali ovo što se zbilo između nje i mene, bilo je mnogo više od prijateljstva. Vrlo jasno se sjećam tog događaja, i trenutka kada više nije držala moje ruke u zraku. Tada sam prvi put pod nogama osjetio tu poljuljanu Zemlju. Drhtala je kao bolesno štene, pomicala se, uzaludno pokušavajući da mi se izmakne, ali ja sam nastavio koračati, pomalo i ne znajući što da radim s rukama, nastavio sam ići, osjećajući kako se navikavam na Zemlju pod svojim nogama, i sve slabije primjećujem njezine drhtaje, već malo-pomalo zaboravljam da ona postoji… Jedno je to od najranijih mojih sjećanja, možda čak i najranije, vrlo jasno i prisutno cijeloga mog života. Štošta od onog što sam radio, načini na koje sam postupao, ili još bolje: ono što nisam uradio, ne usuđujući se postupiti onako kako bi to učinili drugi, bilo je uvjetovano time što sam osjetio, saznao i upamtio u tih prvih nekoliko koraka ispred kuće Nikolića u Drveniku. Kako su moguća tako rana sjećanja? A kako je moguće tako rano zaboravljanje? Ali onda kako je moguće da sam upamtio baš događaj od tolike važnosti u čovjekovu životu: čas kada sam prohodao? Razlog je u vrlo osobenom doživljaju historijske svijesti, prema kojemu povijesti pripada samo ono što smo upamtili ili čega se uspijevamo prisjetiti. Tako ja pamtim prve dane koje je Mika Špiljak proveo na mjestu predsjednika Saveznog izvršnog vijeća. Nije se dogodilo ništa što je od trajnog značaja za državu i društvo.

U Beogradu, gradu koji je po kafanama i građanskim salonima oduvijek bio slobodniji od svih drugih jugoslavenskih gradova, Petra Stambolića zvali su Pera Konj. Doista, u njegovoj pojavi i držanju bilo je nekog čudnovatog konjstva, koje ga je držalo na distanci od svijeta. U jednom trenutku njegov se privatni život razdvojio od njegova političkog života, i potekao u pravcu koji bi svakoga drugog osramotio. Ali njega, izgleda, nije. 

Između 2. i 7. studenog 1952. u Zagrebu se, u Studentskom centru, održavao Šesti kongres Komunističke partije Jugoslavije. Bio je to događaj s vrlo snažnim simboličkim potencijalom. Događaj na samoj granici kiča. Bila je to živa refleksija, ali i neka vrsta nastavka, Pete zemaljske konferencije, održane u unajmljenoj kući profesora francuskog Džamonje. A bio je to i izlazak iz sjene velikoga i sveprožimajućeg sukoba sa Sovjetskim Savezom i praktično cijelim socijalističkim svijetom. Prilika da se još uvijek živom Staljinu – nije se naslućivalo da će uskoro umrijeti – demonstrira jugoslavenska pobjeda. Na kongres je stiglo 2022 delegata, stiglo je mnoštvo gostiju iz svijeta, pripremljena su dva upečatljiva reformska poteza: KPJ postala je Savez komunista Jugoslavije, unutar kojega su pojedine partijske organizacije stekle značajnu autonomiju, ukinut je kandidacijski staž za prijem u Partiju i u Centralni komitet, čime su elitizam i konspiracija zamijenjeni idejom o omasovljenju. Narodni front Jugoslavije pretvoren je u Savez socijalističkog radnog naroda Jugoslavije, političku mega-strukturu, koja je obuhvaćala praktično sve legalne društvene organizacije, uključujući i vjerske ustanove i njihove predstavnike.

Tako je to izgledalo izvana, i tako je to trebalo biti da se četvrtog dana kongresa na pozornici nije pojavio general Ljubodrag Đurić, delegat na kongresu, kojeg je Tito predložio za članstvo u Centralnom komitetu SKJ, i krenuo govoriti o moralu i poljuljanim etičkim principima u Partiji. Đurić je bio seoski učitelj, čestit i vrlo hrabar čovjek, prekaljeni partizan, u najosjetljivija rana poratna doba šef kabineta maršala Jugoslavije. Tako je već u drugoj-trećoj rečenici došao do biti problema: drug Petar Stambolić švalera se s njegovom, Đurićevom zakonskom ženom.

Nastup generala Ljubodraga Đurića je prekinut, odveli su ga s pozornice, a sam događaj pretvorio se u jednu od moćnih legendi iz povijesti Jugoslavije, koja je s vremenom nadograđivana, transformirana i prilagođavana potrebama velike pripovijesti. Đurić je najprije završio u zatvoru, pa u dubokoj anonimnosti. Jedno vrijeme ponovo je radio kao učitelj, da bi poslije bio, malo-pomalo, i rehabilitiran. Još jednom se susreo s Titom, koji mu je, navodno, rekao kako je bilo prijedloga da ga se u zatvoru likvidira, ali da on, maršal, to nije dopustio. Pisao je poslije general Đurić memoarske knjige, obavljao javne dužnosti, ponovo se ženio, djeca su mu se rađala, ali njegov život ipak je ostao zaustavljen u trenutku kada je pred Kongresom otvorio dušu, vjerujući da Partija, možda, ima pravo na njegov život, ali da partijski drugovi nemaju pravo na njegovu ženu.

O Miki Špiljku, pak, pričali su se vicevi. On je bio onaj glupavi drug, kakvog je bilo u svakoj komunističkoj partiji po istočnoj Europi i Sovjetskom Savezu, nad kojim su radni ljudi i građani pokušavali uspostaviti superioran odnos. Bio je iznad nas, a mi smo vjerovali da smo pametniji od njega. Naravno, ta vjera bila je konspirativna, premda nije poznato da je netko završio na robiji zbog pričanja viceva o Miki Špiljku.

Obojica su predugo živjeli: Stambolić je umro u devedeset i šestoj, preživjevši i to da mu Milošević i njegova žena pogube nećaka Ivana. Špiljak je umro u devedeset i prvoj, sumnjičen od jednih da je Tuđmana doveo na vlast, a od drugih da je naredio smaknuće emigranta Stjepana Đurekovića. No, duga je 1983, i o toj će smrti tek biti riječi. Početkom veljače sljedeće, 1984. godine, Mika Špiljak izgovara: “Proglašavam da su 14. zimske olimpijske igre u Sarajevu otvorene!”. U tom trenutku, čini mi se, utišava se posljednji odjek one povijesti čiji završetak otpočinje Titovom smrću. U srijedu 8. veljače 1984. započinje 1984. u Jugoslaviji i u mom životu.

Osjećam strah te nedjelje, kasno navečer, dok polupijani tumaramo niz Terazije, pa niz Ulicu maršala Tita. Tih sam, a moji drugovi viču, pjevaju neke pjesme, prolamaju se kao da im je došlo mrijeti i ginuti, niz taj glavni grad. Utišao bih ih kada bih znao, i kada me ne bi bilo sram. A onda nam, odozgor od Pionirskog parka, s leđa prilaze dvojica milicionera. Stanite!, govori gromkiji, golemi puškomitraljezac iz partizanskih filmova, brkat, pitoma nasmiješena lica. Lične karte, govori drugi, sitan i bljedunjav, rumenih obraza omladinca iz provincije. Naravno da imamo lične karte, izvadili smo ih prije vremena, žurni u odrastanju. Oooo, Sarajlije!, veseli se puškomitraljezac, pa nas na rastanku svakog tapše po ramenima, govori nam: Tiše, znate li šta se danas događa?, a mi mu odgovaramo da nemamo pojma. I sad polako, kaže nam, kad vam je voz?, pita, i nemojte da radite kakva sranja u vozu, pa da vam se nešto dogodi! I onda da vam neko od nas mora roditeljima u oči gledati!

Takva je, još uvijek, makar na trenutke bila 1983. Posljednje je to vrijeme jednoga predugog djetinjstva. Nastavljamo niz Ulicu maršala Tita, koja će se devet godina kasnije zvati Ulicom srpskih vladara, nakon čega će postati Ulica kralja Milana, i raspravljamo na što je to puškomitraljezac mislio, što se to danas događa? Ne, nije mislio na smjenu u Predsjedništvu. Nikada nećemo saznati, a nemamo koga ni da pitamo.

(Fragmenti dnevničkih zapisa 1970 – 2023)

ČEMER KRANJČEVIĆEVA GROBA

Groblje Sveti Josip na Koševu, austrougarsko, građansko: slika uzaludnosti i zaturenosti. Zvučna ta nekadašnja imena, obitelji, osobe, zvanja – profesori, suci, liječnici, odvjetnici, visoki činovnici, bankari, industrijalci, trgovci, ugledni obrtnici, što danas ne znače nikomu ništa, niti ovdje ima ikoga njihovog tko bi ih se sjećao. Monumentalne grobnice koje su podizane s iluzijom trajne važnosti – oronule, klonule, posrnule pod vlastitom težinom na mekome tlu, kao od teška umora. Ne će još dugo.

U Sarajevo, da obiđe bolesnoga Kranjčevića, A. G. Matoš dolazi na koncu listopada 1908, a nalazi ga „na mrtvačkom odru“. Zbiva se to netom po aneksiji, koja je uzbunila Evropu, a Matoš se starčevićanski oduševljeno zagrcava nad perspektivama hrvatstva u Bosni, u Sarajevu, impresioniran je Bašagićem, Adem-agom Mešićem, gradonačelnikom Kulovićem, kojemu bî na bajramskim čestitkama, Osmanom Nuri Hadžićem i „nećakom mu Hakijom, sasvim modernim čovjekom, filologom, đakom sveučilišta u Jeni, obrijanim poput njemačkih profesora“, nadbiskupom Stadlerom, Ivom Pilarom i Nikolom Mandićem, pa kliče da su „danas Sarajevo i Mostar najbolja škola čistog hrvatstva“, a narogušen na Zagreb piše da se iz njega u Sarajevo „i pokojni naš Kranjčević znao vraćati kući kao iz tuđine“.

Ovaj punokrvni Matošev esej-putopis politički i historijski čudesno je promašen i pogrešan tekst; bio je to već i u času objavljivanja, da se ne govori koliko je to danas – poslije svih užasa s kojima je bjesomučna historija nalegla na ovaj svijet kroz sve perturbacije u međuvremenu dugom preko stoljeća. Ali Matoš je jurodiv, pjesnik, pa mu se otmu (otmu se njegovu tekstu, iz njega samog) moćne rečenice što prodiru duboko, a sadrže gorku supstancu transhistorijskih uvida. Recimo, ova: „Tri najglavnije europske povijesne struje, muhamedanstvo, katolicizam i bizantinizam sastaju se tu u jednoj te istoj duši narodnoj, a da se ne dodiruju.“ Ili ova: „Gospodar Bosne bit će onaj tko će imati većinu bosanskog zemljišta. Zemlja je narod!“

Napisa Matoš u svojoj ludoj bosansko-hrvatskoj emfazi i ovo: „Kranjčević nam ostavi grob na mrtvoj straži hrvatskoj kao zavjet hrvatske misli u Bosni. Taj besmrtni grob će živjeti, besjediti i raditi, jer grobovi heroja, heroja misli kao i heroja djela, djeluju kao žive duše. Takvi grobovi osvajaju. Daj bože da grob Silvija Strahimira Kranjčevića ne bude posljednji veliki hrvatski grob u Sarajevu!“

Matoš će umrijeti u ožujku Devetstotinačetrnaeste, ne će dočekati atentat u Sarajevu, ne će vidjeti industriju smrti dvaju svjetskih ratova. Ne će dočekati pravo Dvadeseto stoljeće, to „koherentno razdoblje evropskoga samouništenja“ (Sloterdijk). Smrt mu se smilovala: nije mu dala da vidi sva ona nakazna lica koja će sukcesivno, do danas, poprimati njegov hrvatsko-muslimanski bosanski ideal, i oni uzor Hrvati kojima se divi u Sarajevu godine 1908, a nije mu dala ni da vidi urnebesnu ispraznost i kratkovidnost ideje o grobu koji „djeluje kao živa duša“ na „mrtvoj straži hrvatskoj kao zavjet hrvatske misli u Bosni“.

Ali dobro je naslutio pjesnik: grob Silvija Strahimira Kranjčevića jest posljednji veliki hrvatski grob u Sarajevu.

Fenomen Kranjčevićeva groba s monumentalnim Rudolfa Valdeca brončanim reljefom Sputanoga genija na malom provincijalnom groblju u Sarajevu – tko bi danas dostojno opisao taj čemer, tu zagubljenost?

Rujan 2012.

„DA VIDI SVOJ NAROD“

U Varcaru s Josipom za Sedam dana po Bosni u kolovozu godine 2008. Niko Kotromanović, sa zetom na groblju u Ćeliji, na Ankinom grobu – umrla odmah nakon što su prvi put iza rata došli na zgarište svoje kuće na Zborišću.

Niko priča: „Radio s Đurom Soldatom tolike godine. Kad je došlo ovo, Đuro mi kaže: Nama je reklo da ni pričat ne smijemo s balijama i ustašama.  Kad smo se prvi put iza rata skupili na groblju na Svisvete, došao poštar David Tešanović s rakijom, kaže: da vidi svoj narod.“

Sjećam se varcarskih poštara: Uroš iz kućice na Jajačkoj cesti, omalen i malorijek, služio otkad znam za sebe. David ga je zamijenio, naslijedio. Srbin iz nekog privarcarskog sela, sam sa ženom u kućici na Zborišću, među katolicima. Malo pritup, božji čovjek, čestit i vrijedan, nikome važan. Pokazuje se kao svet.

Listonoše – jedini ljudi u tom gradu koji su svaki dan zalazili u svaki gradski budžak, u svaku kuću, među sve tri vjere, od svakoga primani k᾿o rođeni. Eto jedne sasvim male, ali silno zanimljive niše za sociološko proučavanje.

Kolovoz 2008.

DANIMA RUŠE DRVEĆE

Danima ruše drveće, ogromna stabla i krošnje, živi zid što je zatvarao jednu stranu pačetvorine oko tržnice.

Dignu u zelenoj kutiji dizalicom čovjeka s motornom pilom, i on reže odozgor: granu po granu ogoli stablo pa ono strši u nebo groteskno golo, očerupano, s ranama od odrezanih grana, a onda i njega, metar po metar smanjuje glasna motorka u ruci veseljaka.

Tako odlaze kanadske topole, moćna stabla-monstrumi, drveće jalovo i nekvalitetno a brzorastuće, na koje su se u neko doba socijalističkog samoupravljanja bili polakomili komunalni oci, a ono razvaljivalo asfalt i temelje obližnjih zgrada svojim ogromnim vodoravnim korijenjem, i u proljeće bacalo sivkastobijelu „macu“, od koje bronho-alergičari umiru živi.

Sad umjesto golemih krošanja ostaje prazan prostor, smanjen i bez dubine, bez tajne, trivijalan kao život ljudi što njime promiču, pogledā ionako uprtih preda se.

Rujan 2012.

DEDO USTAŠA

Priča sarajevskog taksista, dok me vozi s Baščaršije na Grbavicu: Vidiš onoga dédu što sjedi i pije kafu! Vako gledajuć, ne bi reko koji je to zmaj bio. U onom ratu bio budža u policiji kod Luburića. Pohvatali neku balavadiju, ilegalce, on pozno jedno komšijsko dijete, izvadio ga na svoju ruku: „Nemoj mi se po čaršiji zajebavat, ako ćeš u partizane, eno ti šume…“ Zvekno mu dva šamara i poslo kući. Poslije četerespete pobjego s ustašama, bio po Madridu, đe li, nakon deset godina dodijalo mu, vratio se u Sarajevo, sam se prijavio, odmah ga zatvorili, boga u njemu ubili. Dok su ga vodili onako krvava po hodnicima, ugleda ga njegov „partizan“, sada visoki glavešina, u ratu osto bez ruke. Objasni on cijeli slučaj svojima, založi se za dedu i spasi ga. Nešto jest odležo, ali nisu ga više mlatili. E, sad, u ovome našem ratu devedesettreće dedin sin bio na liniji na Špicastoj stijeni. Razvali mu granata stomak, ni živit ni umr᾿t. Nema ga u nas ko ni liječit ni operisat. Među listovima kućnog mushafa dedo nađe ćage što ga je još njegova rahmetli majka bila sačuvala – dozvolu za dopust koju je dedi lično potpiso Luburić četerespete. Uzme on taj papir, ode u hrvatsku ambasadu, prime ga ko kralja, lično ambasador, zvao se Zdravko, kako li, i on je četerespete pobjego iz zemlje, pa se pod starost vratio kad je Tuđman zavlado. Počaste dedu svim i svačim: kafa, rakija, meza, torta – šta god zaželi. Odmah mu za sina izdaju domovnicu, putovnicu, papire, plate da se izmjesti u Austriju na operaciju. Za njega više nije bilo rata – eno ga i sad, dobar skroz.

14. listopada 2000.

DEMON CJELINE – DEMON NIJANSE

Demon cjeline – demon nijanse. U njihovoj sam vlasti u svemu što pokušavam pisati, sam sebi razjasniti, i drugima oko sebe. Ta dvojica, jedan su demon: do cjeline ne možeš bez potpunoga uvažavanja svih nijansi, nijansu ne možeš razumjeti, obuhvatiti sva njezina značenja bez razumijevanja njezine uloge u cjelini.

Listopad 2021.

DIFERENCIRANO MIŠLJENJE

Sposobnost diferenciranoga mišljenja – osnova intelektualnosti i logičnoga razmišljanja. Svuda oko nas na vlasti je i na djelu je priprosto manihejsko mišljenje i paroksističko govorenje: potpuni kolaps diferenciranoga mišljenja i racionaliteta.

DUVNJAK, FRA STJEPAN, ČOVJEK KOJI JE ZNAO SVOJE MJESTO

Dva su mjeseca otkako je otišao fra Stjepan Duvnjak. Skoro nije bilo dana da nisam na njega pomislio. Kako nećeš, kad ljúdī, kakav je bio on, u ovome posrnulom i opustjelom vaktu nedostaje kao kruhu soli, da bi bio kruh.

O Duvnjaku – svećeniku, redovniku, profesoru manje više sve se zna, ili se lako može saznati. Možda je manje poznata njegova teološka „specijalizacija“: teologija slike. Bi li se moglo pomišljati kako baš u nesvakidašnjem spoju tih dvaju pojmova, u beskrajno zanimljivom i zagonetnom međuprostoru što ga oni otvaraju, valja tražiti fra Stjepanov skroviti, unutarnji duhovni profil i intelektualno nagnuće. S time se, opet, nekako prirodno slagala njegova čudesna posvećenost i upornost u radu i borenju za zavičajni samostan u Kraljevoj Sutjesci kao nukleus kulturnoga, povijesnog i identitetnog pamćenja. Rezultati toga rada su nam pred očima: samostanska knjižnica i muzej kao biser u guduri Trstionice, u srcu Bosne. A kad bi mogao, fra Stjepan bi nam – to je sigurno kao amen – dobacio da on tu još ništa nije završio, da tu još ima posla i posla. Samo je on znao koliko je u pravu.

Unutarnji rat 1993-94. između Bošnjaka i Hrvata obilježio ga je posred srca. Bio je jedan od njegovih najvećih zatajenih tragičara i junaka. Pred očima mu se, u ludilu vjerske i nacionalne omraze, raspadao njegov svijet. Tisuće njegovih vjernika odvedeni su od svojih i otjerani od drugih, da se više nikada ne vrate. Cijela sela opustjela. Kao gvardijan samostana i sam je bio u opasnosti, fizičkoj i moralnoj, tanjoj od dlake a oštrijoj od sablje. Kad se sve to ima u vidu, neće biti nimalo čudno, nego za fra Stjepana tipično i logično, da su ga na jednome od poslijeratnih fratarskih izbora braća bila izglasala za provincijala Bosne Srebrene a on se te časti – odrekao. I do smrti profesorovao i utvrđivao Sutjesku kao baštinu za budućnost.

Ne mogu se hvaliti da smo se viđali često. Kad bih sve sabrao, zanemarivši letimične, slučajne susrete – desetak puta u preko dvadeset godina, ne više. Prvo što sam osjetio čuvši da je umro, bio je oštar žig konačnosti, nenadoknadivosti: zar je moguće da ga nikada više neću vidjeti, s onim njegovim pogledom – u isti mah prodornim i šaljivim, s onim njegovim glasom i tonom – u isti mah ironičnim i toplim, s onim njegovim načinom govorenja – u isti mah jezgrovitim i punim smisla. I neke suspregnute melankolije, nedokučiva izvora. Ako je u tome mom osjećaju bilo sebičnosti, valja ju i priznati: fra Stjepanov odlazak najličniji je, intimni gubitak. Eto, time, a ne brojem i čestoćom susreta, mjerim tugu za fra Stjepanom.

Psalmist pjeva: Dani su čovjekovi kao sijeno, / cvate k’o cvijetak na njivi; / jedva ga dotakne vjetar, i već ga nema, / ne pamti ga više ni mjesto njegovo. A fra Stjepan Duvnjak bio je čovjek koji je znao svoje mjesto. Ima li u ljudskom življenju višega postignuća? Ako bi i bio psalmist u pravu, a jest, jer on vrijeme zaborava mjeri eonima, fra Stjepanova ostvarenost ne biva manjom: njegovo mjesto ne mora pamtiti njega, ono će biti pamćeno po onome što mu je fra Stjepan dao. Siguran sam da bi on time bio sasvim zadovoljan.

À propos.

Ne tako davno, jedne jeseni bijesni su novobosanski patrioti (grupa Antidayton) napali fra Stjepana Duvnjaka – da uzurpira pristup arheološkom kompleksu kraljevskoga dvora uza sami samostan u Kraljevoj Sutjesci, na kojemu bi oni rado provodili svoje patriotske teferiče. Fra Stjepana su – šta bi drugo – optužili za hrvatski antibosanski nacionalizam. Javio sam mu se mailom, a on mi je odgovorio:

„Nije mi prvi put u životu da me drugi svrstavaju. Tako to bude kad se sam ne svrstaš i pogotovo ako si nesvrstan. Kraljevski dvor u Kraljevoj Sutjesci jednom polovicom spada u dvorište Samostana, tako je to stoljećima, a drugi je privatni posjed pok. Ivice Šaina. Pokojni fra Miroslav Milošević se uvijek na njega ljutio i tvrdio da je on to uzurpirao. Ja sam bio sretan da to čovjek koristi i uvijek drži uredno. Ivica je davno umro i taj dio Dvora je zapušten. Moram biti neskroman i kazati da u dijelu koji spada na samostan jedini ja već godinama prolijevam znoj koseći, krčeći, obrezujući i pritišćući Zavod za zaštitu spomenika kulture, dakako preko samostanskih vlasti, da otkopane zidine prekonzervira i obrušene zidove sanira. Na sve strane sam čamčio da se prikladno uredi i prostor za kip kraljice Katarine i na moju veliku radost sve je ostvareno. Sve sam činio samo zato da brojni posjetitelji, mnogo je stranaca, ne prolaze kroz brlog i šikaru. Kao dugogodišnji član udruge Kraljevski grad Bobovac, koju je  u Varešu  osnovao i vodio Mladenko Marijanović, trudio sam se da se barem u red dovede kraljevski mauzolej, naravno uz odobrenje Zavoda za zaštitu spomenika. Dugo vremena je mauzolej bio otvorena rupa u kojoj su godinama  u vrelim ljetnim danima plandovale ovce okolnih sela. Trebalo je vremena i vremena da se izbaci ovčji izmet kako bi se pristupilo unutarnjem uređenju. Udruga je sama moljakala razne institucije za potrebiti novac. U tome smo uspjeli. Onda se Kraljevstvo Bosansko,  koje je opijeno vlastitom slavom prespavalo 550 godina, probudilo i ukazalo se Antidaytonu, kardinalu, vojnim ordinarijima, hrvatskoj vojnoj komponenti, i zamolilo ih da promašu svim zastavama da mu rastjeraju mamurluk. Tako to biva kad središnji povijesni lokaliteti nisu briga države već jalije i udruga, i kad se povijest ideologizira. Tako će to i ostati, kako i sam tvrdiš. Ja ostajem i Bosanac i Hrvat i bosanski fratar. Dokle dur – dur.“

11. veljače 2022.

EVROPA POD OKUPACIJOM

Evropa je zapravo pod permanentnom okupacijom. S američke strane „trebalo bi da se povuče” 30.000 ljudi i 7.000 raketnog oružja, a sa sovjetske 60.000 ljudi i 1.700 tenkova. Pa ako to povlače, koliko li toga, mila majko, tek ostaje? Okupirani smo, samo smo na to već toliko naučili, a i forma okupacije toliko je moderna i rafinirana, da to i ne osjećamo.

17. prosinca 1975.

HRVATSKA, IZBORI, TUĐMAN

Spremaju se u Hrvatskoj izbori, prvi višestranački. Franjo Tuđman, komunistički general i hrvatski nacionalist, sa svojom Hrvatskom demokratskom zajednicom, vjerojatni favorit. Strepnja: što on izjavljuje o Bosni, a nije novo jer čitali smo to u njegovim radovima i prije, ono po nas dobro biti ne će.

Travanj 1990.

HRVATSKA STRANKA U BOSNI, OSNIVANJE, HISTERIJA

Muslimanska stranka osnovana u maju. Sprema se osnivanje hrvatske: farsa s posljedicama koje ne mogu  biti dobre nikako. Tuđmanovi emisari (Dalibor Brozović i ekipa), sva Crkva, fratri, masa poluinteligenata – sve se zažarilo nacionalno, zagrebački, a nema nikoga da stavi prst na čelo i pomisli logično: ako se već pravi nešto političko hrvatsko u Bosni, nije li nužno da se programira i projektira ovdje, samostalno, s ovdašnjim razumijevanjem ovdašnjih potreba. Nije li se prečesto i preskupo uvijek do sad plaćala agentska uloga, što je najgore – uvijek dobrovoljno.

Uoči osnivačkoga skupa 17. kolovoza, zove Miro Lasić u Varcar, histerično: hitno dođi, moraš doći, to je tvoja povijesna i nacionalna dužnost, moraš preuzeti jednu od čelnih dužnosti, bit ćeš odgovoran pred poviješću. U pozadini njegove panike, otkriva se ubrzo u razgovoru, jest to što oni naprosto nemaju tri čovjeka od bilo kakva imena i integriteta; stvar je samo u tome što se do propisanoga roka mora službeno osnovati i registrirati stranka, da bi mogla izaći na izbore. Toliko o ozbiljnosti i temeljitosti priprema. A svime se upravlja – iz Zagreba. Navaljivanje je tako žestoko i inzistentno, da je na kraju jedini način odbijanja – spustiti slušalicu.

Kolovoz 1990.

IVAN ILICH I KARDINAL ŠEPER

Jozo Džambo priča o Ivanu Illichu nakon što je vidio moto o vernakularnim vrijednostima u knjizi Ulazeći u Varcar. Radili su na nekom projektu zajedno, Illich je radio na podu u goloj sobi. Zvan je bio u Rim, u Propagandu, da se opravdava. Šef Propagande – kardinal Franjo Šeper. Kako je završilo: „Idite, vi nam takav ne trebate!“ Logično.

2018.

JAJCE IZ DJETINJSTVA

Pomisao: pisati svoje gradove. Iskapati uspomene poput onih iz Jajca: dječak sam, kod strica, pustili su me u kino (lokacija preko puta sadašnjega Doma kulture), kupujem kartu a oko mene divlji dječaci iz Popravnog (zloglasna riječ koju smo tih godina slušali s jezom). Jedan od njih onako hinjski, ne gledajući, pricvrlji mi cigaretu o podlakticu. Bol do srca i do neba, suze, i stisnut glas, da se ne čuje – od bola, od stida, od neke ogromne poniženosti. – Jajce, kad me je mati vodila stricu, kod Ane, u mračnu baraku na adi tamo gdje je sada regulirana Pliva ispod bivše željezničke stanice. – Stara željeznička stanica i gostionica Pliva, stara autobusna stanica s gostionicom kod Jožike, ranojutarnje smrznute kafe. Sve to u nekoj magli, kao da jesam to bio ja, kao i da nisam. – Mutno: kada me stric vodio u staru crkvu, „kraljev” kostur u staklenom sarkofagu. – Nogomet na Luci s onim momcima čijih se imena ne sjećam, „rafting” na guzici u kamionskom šlaufu niz Vrbas, pokraj vodopada, pa sve ispod mosta do fratarskih luka. – Bolovanje u staroj kući u Kozluku, kod Bojčetića, kad se stric ženio. – Nekoliko nepovezanih noći u staroj kući u Varošu, koje više nema, kod Nike i Ane Lovrenovića. Nikina rakija i Nikine priče iz Rusije u onome ratu, iz Bugojna u ovome, s izgradnje jablaničke brane po kazni kad ga je major-penzioner potvorio za pronevjeru para a uzeo ih on, trebalo mu za rakiju… – Onaj put kojim se krene od stare željezničke stanice prema Jezeru, okuka desno pokraj masivnoga kolobrana, pa pokraj lijepih obiteljskih kuća s baščama i cvijećem – nikada nije isplavio osjećaj nečega mediteranskoga, dalmatinskoga u prizoru.

Prosinac 2006.

JAKOV JURIŠIĆ, U ULICI BRATSTVA I UBISTVA

„Danas mi je četrdeset peti rođendan. Čini mi se, iako je rat, da je to više od polovine moga života, kažem čini mi se, jer već iduće sekunde to može biti i moj kraj.

Smrt mi nije nikada bila bliža. Imam osjećaj da obilazi oko prozora, da je na stepeništu, da eto kuca na moja vrata ili, bolje reći, samo što ne zakuca.

Evo, na svoj četrdeset peti rođendan osjećam se popišano. Bespomoćno se batrgam po stanu. Što da uradi i iskusan miš u mišolovci. 19. jula ᾿92.“

(Jakov Jurišić, Škola stradanja.)

Na današnji dan prije dvadeset i devet godina, 27. listopada 1993, Jakova Jurišića, pjesnika i predsjednika Udruženja književnika Bosne i Hercegovine, izveli su, kao i mnogih drugih dana, grbavički karadžićevci i u radnom vodu s ostalim robljem odveli na Zlatište da kopa rovove. Toga dana je ubijen. Dan ranije unio je u svoj dnevnik posljednji zapis pod naslovom U ulici Bratstva i ubistva. Dnevnik objavila je Jasmina Musabegović u Svjetlosti 2003. godine pod naslovom Škola stradanja, i ta knjiga je do danas najautentičnije dokumentarno i književno svjedočanstvo o ratnom paklu sarajevske Grbavice pod okupacijom Karadžićevih četnika. A Jakov Jurišić mirno je i tiho zaboravljen u potpunosti. U nekom drukčijem gradu i u nekoj drukčijoj kulturi ovaj pjesnik bio bi velikim i trajnim simbolom začudnoga jedinstva u trijadi život-sudbina-književnost.

27. listopada 2022.

JEZIK PROTUREFORMACIJE

Carlos Fuentes: kako je jezik protureformacije – „unitaristički, pravovjeran, dogmatski” – ubio roman u španjolskoj književnosti poslije Cervantesa! Jezik protureformacije u nas, jezik je kojim se misli i govori do danas.

1. studenoga 2002.

JNA, PATRIOTIZAM, NACIONALIZAM

Ustrojstvo, praksa i mentalitet JNA na izoštren način odslikavali su prirodu jugoslavenskog sistema i režima. Prije svega: JNA-varijanta ideološkog dogmatizma i ultimativni oblik patriotizma, kao nečega što je pod moranje, praćeno besmislenim sadističkim egzercirima. Nastavilo se i kasnije, u „civilstvu“, kao brojni pozivi u rezervu koji su ti i u građanskom i profesionalnom životu davali do znanja: ne zanosi se, nisi svoj, naš si kad god poželimo!

Svaki patriotizam je ideologija, i kao svaka ideologija sadrži notu nasilnoga ugonjenja. A ugonjenje u patriotizam jest politički paradoks prvoga reda, jer bi patriotizam imao biti ljubav, a u ljubavi prisile nema, da parafraziram svetu knjigu. Svaki patriotizam, kada se zagrebe ispod kože, pokazuju se kao nacionalizam: ono što želi za sebe, spreman je nametnuti drugima oko sebe, ne pitajući ih odgovara li im. Eto završnoga paradoksa: patriotizam – kao instrument sukoba.

Jugoslaviju i jugoslavenski sistem na psihološko-ideološkom planu ništa nije toliko omrznulo i urušilo kao ideološki normiran, propisani patriotizam, a pojava Slobodana Miloševića kao njegovoga zadnjeg, krvavog „branitelja” zakonomjerna je i opominjuća. Proces pretvaranja tvrdih komunista i integralnih Jugoslavena u etničke partikulariste i nacionaliste, pa u inicijatore i aktere rata, odvijao se, dakle, iz sebe samoga, iz najvlastitijih ideoloških resursa, a ne kao nekakva volšebna i iznenađujuća pojava nacionalizma i nacionalista, koji su srušili Jugoslaviju i započeli ratove, kako se često misli i govori.

Studeni 2022.

KAD ME NE BUDE

Kad me ne bude, bit će kao da me nije ni bilo, kao što i nije.

Ožujak 2010.

KADA RIJEČI MIJENJAJU ZNAČENJE

Kad se mijenjaju svjetovi, pa za njima riječi mijenjaju značenje, sadržaj, ton!

Građansko. U „crvenoj“ Jugoslaviji: natražno, bačeno u ropotarnicu povijesti, za osudu, katkad, bogme, i za zatvora. U svemu: u političkom životu, u kulturi i umjetnosti, u filozofiji i estetici, u znanosti („građanska historiografija“ – najveća pogrda i opaka ideološka diskvalifikacija za struku i stručnjaka). Danas, građansko je u Bosni politički ideal i zakletva onih što sami sebe doživljuju kao napredne, jugofile, lijeve, socijalno osjetljive, kao i onih što se kite pridjevom probosanski, a nisu nego bošnjački nacionalisti.

Rusija. Osim što je legalna razgovorna kratica za Rusku federaciju, vratio joj se imperijalni, carsko-pravoslavni prizvuk. Reklo bi se: sve je došlo na svoje mjesto, u jeziku i u stvarnosti. Nekad, ako bi se riječ Rusija kolokvijalno koristila za SSSR, bilo je u tomu nečega „reakcionarnog“, nije bilo uputno izgovarati je pred službenim licima.

2013.

KAKO NESTAJE

Kako nestajemo.
Kako nestaje sve naše.
Kako nestaje sve što smo napravili.

Lipanj 2020.

KALEŠ, BRE, ANDJO

Baka Marija na verandi uz ljetni šporet-fijaker pjevuši za sebe Ajde slušaj, slušaj, kaleš, bre, Andjo, i  ozarena – plače. Utire suze vrhom od pregače, i nastavlja poslovati oko ručka. Kolikogod se trudio, ni sam ne mogu zadržati suze uz neke pjesme (pa baš i uz Kaleš bre Andjo). Neka emocionalno-fiziološka reakcija o kojoj ništa ne mogu znati, osim da ju je imala i baka.

Studeni 2006.

KARDINAL ŠEPER I PROFESOR KÜNG

O vjeri katoličkog naroda, hrvatskoga. Hans Küng je 1973. u Rimu u privatnom razgovoru s kardinalom Franjom Šeperom, šefom Kongregacije za nauk vjere u kojoj je u toku proces što će kulminirati oduzimanjem dozvole za poučavanje profesoru Küngu:

„Šteta, govori napola u šali, napola ozbiljno, šteta što niste svećenik moje dijeceze Zagreb. Znate li što bih tamo kao biskup bio učinio s Vama? Poslao bih Vas…, kardinal vidljivo iskušava misao, poslao bih Vas u najudaljeniji kut zemlje, u hrvatsku seosku zajednicu. Tamo biste mogli naučiti što je vjera katoličkog naroda. Puste želje, naravno. Kako je dobro, govorim sa smiješkom, što sam slobodan švicarski građanin i što mi je dom dijeceza Basel, a ne dije­ceza Zagreb. Uostalom, mislim da o ʼkatoličkoj vjeriʼ ponešto i znam.“ (Hans Küng, Sjećanja II)

Listopad 2011.

KNJIŽEVNOST BiH, KRLEŽA

U glavnouredničkim komentarima o člancima za Enciklopediju Jugoslavije (prvo izdanje), o jedinici KNJIŽEVNOST U BOSNI I HERCEGOVINI Krleža piše:

„I. Ja bih je ostavio kako jeste, odgovornost za to nosi sama redakcija BiH, bez obzira što zamjerke Ujevićeve (Mate, op. I. L.) nisu négligeable.

II. Dogovoreno je da se članak Meše Selimovića „O književnosti u BiH poslije okupacije god. 1878“ ne će uvrstiti u Enciklopediju. To je glavni urednik dogovorio i sa sekretarom redakcije Kecmanovićem u Dubrovniku. Razlozi: svi elementi književnosti bosanske poslije okupacije 1878. bit će navedeni pod srpskom ili pod hrvatskom književnošću.

III. Iz razloga koje smo utvrdili kao pozitivne, briše se tekst Mehmeda Selimovića o suvremenoj bosanskoj književnosti kao jedinici. O tome valja obavijestiti redakciju s potrebnom motivacijom.“

Koliko političkoga dinamita ispod ovih nekoliko redaka! Kako onda, tako uvijek, i danas.

2022.

KOD KAMENITIH VRATA

Na Gornjem Gradu, decentna kafana s umjetninama iznad mletačkoga lava kod Kamenitih vrata, na terasi ispod koje je nekada davno imao radnju stari obućar, kojemu smo donosili obuću na popravke, na širenje. Šezdeset godina je minulo. Što bi bilo, da je J. L., Merkurov zaposlenik, umjesto da krene put Bleiburga, ostao u stanu preuzetom od udovice prof. Fanceva na nedalekom broju 16 u Opatičkoj? Što bi sada bio, gdje bi sada bio, čime bi se bavio ovaj zbunjeni subjekt što, evo, sjedi u kafani na početku fatalne Opatičke preko puta stare apoteke „K crnom orlu“ iznad Kamenitih vrata u kojoj je prije šest stotina šezdeset godina radio Danteov praunuk Nicolo Alighieri? Život kao pusta kontingencija.  (Što je, uopće, J. L. mogao imati s Fancevim? Kakav je to morao biti odnos, da bi udovica ustupila stan, jer joj je samoj prevelik?)

Lipanj 2016.

KOJI IMAJU I KOJI NEMAJU ŠTO JESTI

Fra Leonardo Boff: „Ne treba govoriti o suprotstavljenosti socijalizma i kapitalizma, nego o razlici između onih koji imaju i onih koji nemaju što jesti.“

1. studenoga 2002.

KOMU NAPISATI PISMO

Komu napisati ono veliko pismo koje čitava života sričeš u sebi, uvijek: brijući se, ležeći u postelji prije sna, hodajući ulicama, sjedeći među ljudima. Ogromno razliveno pismo nekome kome bi do tebe bilo stalo. Pismo u kojem bi do bestidnosti otvoreno kazao o sebi sve što znaš i imaš kazati. To se samo živu čovjeku može reći. A toga čovjeka, naravno, nema. Literatura je sublimat i elipsa, pogotovo tebi, s tvojim zagriženim strahom od ispovjednosti u literaturi. Elem, što god napišeš, i što god izgovoriš, samo sve veća gomila u prsima ostaje. Htio bi se netko kome je do tebe stalo, da se nađeš s njim slučajno, u pauzi između dva vlaka, na nepoznatu kolodvoru, u mrtvu i nezanimljivu kraju, pa da se otvoriš kao utroba kišnog oblaka. Tamo negdje u sibirskim daljinama i maglama, kad bi susreo utvaru oca, možda bi to bila prilika. Nepoznati jedan drugome do potpunog stranstvovanja, a važniji jedan drugome nego itko na svijetu.

22. travnja 1976.

KONDŽIĆ

Kaže mi Muhamed Kondžić: „Život mi se oteo iz ruku, kao hrvač namazan uljem.“ Baš tako.

5. listopada 1979.

KOPALI SMO GROB STAROM UČIETLJU

Poslijepodne kopali smo u Ćeliji grob Jerki Markoviću, starom učitelju. Polako, uz razgovor. Otvarala se grobljanska ilovača pod lopatama i krampovima, objelodanjivala svoje slojeve: jedne kosti pod drugima. Čije su, otkada su – ne zna se. Ne treba se ni znati – ovdje se umiralo i kopalo s vjerom u Onoga koji zna sve, koji za svaku koščicu zna čija je bila, i ne će biti ispuštena iz Zadnjega Računa. Ničega tegobnog ni crnog u našem kopanju nije bilo. Povremeno bi se potegnulo iz običajnoga stakla rakije, ne da se pije, već za pokoj duše. Suton je već silazio nad Ćeliju, mi smo završavali posao, zadovoljni i mirni.

8. srpnja 1974.

KRLEŽA: SARAJLIĆ

SARAJLIĆ, Izet. Kako ga neumjereno veličamo. Jer kažemo da je njegovo „pjesničko djelo apoteoza slobodi i ljudskoj solidarnosti“. Ovakvu lasku nije dobio, koliko se sjećam, ni jedan pisac u našem Leksikonu, a pogotovo ne tako slab pisac. Dovoljno je navesti neki njegov naslov. (Krleža, Iz leksikografskih marginalija.)

2022.

KRLEŽINA PISAMCA

Krleža, pisamca godine 1973, kad sam molio tekst za varcarsku  monografiju, i kad me je ekskomplimentirao jednostavno: „Ne radi se o principijelnom odbijanju nego o praznoj glavi.”  Tko može tako govoriti?

22. srpnja 1975.

https://ivanlovrenovic.com/