Bilo je sudbinsko putovanje, upravo kad sam našla drugi posao jer prethodni nije bio dobar, nije više imalo smisla. Radovah se novom poslu, ali nikako da počnem jer čovjek me često zvao i govorio da ću da radim čim stane kiša, ali svaki dan pljuskalo je po dva tri puta, popodne bi sunce sve osušilo, sutradan ponovo prolom oblaka, a rano ljetno doba. I tako deset dana zaredom, sve do poziva da li želim da putujem na Kubu. Normalno da sam pristala jer ko zna kad bih opet takvu priliku dobila. Mirno sam otišla do šefa da mu objasnim, čovjek je shvatio. Nema ni godina da je moj otac otišao na drugi neki svijet i moji pogledi na život su se mijenjali iz dana u dan, tražila sam sebe, smisao, kako tugu i uspomene da sortiram, šta da radim i gdje da krenem. Kuba je bila sudbinska, prijateljima sam rekla da sam dobila novac na lotu te da putujem. Neki su se radovali sa mnom, a neki odvraćali.

Na dugom putu bilo je sve kako treba, lijep i ugodan put. Ali kad smo stigli u prvi hotel, nisu nas pustili da spavamo tu jer pravilo kuće je da ne primaju djecu, a sa nama je bilo dvoje djece. Dobili smo smještaj u drugom hotelu u kojem je intenzivno smrdilo na vlagu, moskitosi su izbockali naša tijela i sve je svrbilo do plača. Nakon žalbe, drugi dan preselili su nas u predivne apartmane gdje je bilo sve savršeno (a to sve zbog toga šta hotel u kojem smo imali rezervaciju još nije bio gotov).

Dani su prolazili kao u snu, tako da smo taj dan, kad smo za navečer imali karte za koncert Buene Viste, koji se održavao u sali koja je bila u American Plaza centru, sestra i ja odlučile da odemo tamo poslije doručka dok su djeca na bazenu, a i svuda su čuvari pazili na njih, u kupovinu. Vozili smo se u autobusu na kat koji je bio otvoren tako da je topli vjetar milovao lice i raznosio kosu, a priroda okolo bila je veličanstvena. Ispred nas vozio je kamion, a u njegovom kašunu bilo je poredano dvadesetak ljudi koji su zbijeni imali osmijehe na licima jer su se vraćali sa posla kućama. Nisu imali puno, ali su bili uvijek nasmijani i raspjevani. A želje su im bile da putuju negdje i da vide snijeg o kojem su im pričali oni koji su imali privilegiju da ga već vide i osjete. Osjećali smo nekakvu bliskost s tim ljudima.

Kada smo došle u taj centar, vidjele smo da su to samo male oskudno opremljene trgovinice kakve su kod nas nekad bile. Ipak smo uspjele nešto za sebe da nađemo i tako krenusmo s kata niza stepenice za zvukom muzike. I odjednom se, na stepenicama u zavoju, našla masa ljudi koji su išli dolje i gore. Pored nas prođe čovjek koji se, zaobilazeći nas, okrenu preme nama  i nasmiješi se pogledavši obje i prođe. Uto sam osjetila ruku sestre koja me je stisla i zaustavila u hodu, a ja pogledom uprtim još u čovjeka u odlasku. Iste zelenkasto sivkaste oči, ista ljetna majica na špaline, u stvari to su se nosile ljeti potkošulje, iste sivkaste lagane hlače sa kožnim kaišem, isti hod i isti stas. Ali prije dvadeset godina. I kako to da je u toj masi ljudi nas pretekao i okrenuo se da nas pogleda i da nam se nasmiješi. Skoro u isti glas smo progovorile: da li si ti isto vidila. Onako oduzete i u vidnom uzbuđenju jedva se dovukosmo do Puba odakle je svirala muzika. Kako smo htjele da pričamo o tome šta smo vidjele i da se uvjerimo da smo isto vidjele, sjele smo za prvi stol. Kad smo počele da pričamo, čovjek pored nas pita nas odakle dolazimo, on je kao iz Kolumbije, a nama se ne priča sa njim, mi smo još pod utiskom, uzbuđene da smo upravo imale susret s našim dragim tatom koji nam je možda htio pokazati da je dobro i da je tu negdje, uvijek pored ili oko nas. Čovjek ne umire dok ima onih koji su ga voljeli i koji misle na njega. Ispričale smo jedna drugoj šta smo vidjele i ta priča je bila identična, a mi smo bile sretne i presretne jer nam je tata nedostajao. I kad god mi je teško i osjetim tugu šta više nije među nama, dozovem u misli taj susret i bude mi lakše.

Iste večeri na koncertu vratili smo se još više unatrag, u vrijeme koncerata po našim omladinskim domovima. Pjevačica, koja je tad imala osamdeset tri godine i koja je imala sličnosti s našom babom, digla nas je sve na noge da plešemo s njom i svi su se u nekoj sretnoj euforiji njihali u ritmu. Još pod utiskom susreta i muzike, tog divnog i čudnog dana dugo nismo mogle da zaspimo, vraćajući film više puta sa svim i najsitnijim detaljima.

Zato kažem da je to sudbinsko putovanje.

ANTUN DŽAJA-BOSANAC: IZ LOVAČKOG DNEVNIKA 

Vlastita naklada pisca, Rijeka, 2022.

„Stipe Bilan, političar iz BiH, prvi je put doveo Tita u Koprivnicu (kraj Bugojna, op R.R.) 1969. godine, u pratnji nekoliko osoba. Od tada je dolazio svake godine, uz veliki broj ljudi iz pratnje i osiguranja, koji su često ometali lov. Zanimljiv opis lova pročitao sam u Penavinoj bilježnici iz lova s Titom na Čučkovinama u pratnji Branka Mikulića. Prije 16,00 sati smjestili smo se na čeki u želji da se odstrijeli osmotreni kapitalac. Oko 18,00 sati na mrcinište je došao srednji medvjed, koji nije bio za odstrijel, ali Mikulić je inzistirao da Predsjednik puca, govoreći da će veliki doći mnogo kasnije. Tito je pucao nakon čega je Mikulić požurio s čestitkama. Tito se obratio meni i pitao što vi mislite? Rekao sam da je bio promašaj, ali da ću prenoćiti na čeki i ujutro vidjeti što je bilo. Otpratio sam lovca do mjesta gdje je čekao auto i vratio se na konak u čeku. Čim je svanulo krenuo sam vidjeti ima li tragova ranjavanja, iako sam bio siguran da je bio promašaj, ali se uvijek mora provjeriti. Kada sam stigao do lovačke kuće zatekao sam Tita u šetnji koji me je pitao ima li kakvih novosti? Odgovorio sam, bio je promašaj, na što mi je pružio ruku i rekao: „Vi ste bili u pravu“…Nužno je napomenuti da je na Republičkoj izložbi SR BiH „Lov i zaštita čovjekove okoline“ u Banjoj Luci 1975. izloženo krzno medvjeda kojega je Tito odstrijelio u Koprivnici ocijenjeno s 493, 42 CIC tačke. Taj je trofej na svjetskoj izložbi u Marseilleu 1977. proglašen svjetskim prvakom. Na njoj su bila izložena još četiri visoko rangirana krzna medvjeda istog lovca. Posljednji Titov dolazak u Koprivnicu bio je 1979.“

Antun Džaja-Bosanac, „Iz lovačkog dnevnika

Evo jedne neobične knjige koju bismo mogli istovremeno svrstati u pripovjednu, dokumentarnu, pedagošku prozu. Nije to samo „iz lovačkog dnevnika“, to su priče iz životnog dnevnika, u koji su unesene sve bitne stvari lovstva, bilo svoga dugogodišnjeg, bilo onoga što je preuzeo od drugih lovaca i znalaca lovstva. Njegov život je lov, šuma, priroda.  On snima zvukove u šumi, koji ga jednako privlače kao sam lov. Zapravo i to je lov na zvukove. A ja, kao prijatelj pisca, koji je živio u Banjaluci a sada živi u Rijeci, posebno sam vezan za njega. Otac mu je bio poznati profesor Mato Matko Džaja, o kome sam pisao u više navrata, a on je godinama bio dio uredništva časopisa „Putevi“. Posljednji tekst koji sam posvetio posthumno Mati Džaji odnosio se na Ivu Andrića i njegov boravak u Banjaluci prilikom obillježavanja pedesete godišnjice rođenja Petra Kočića. Taj tekst objavljen je u izvrsnim „Sveskama“ Andrićeve zadužbine. I u ovoj knjizi Anto, kako smo ga zvali u Banjaluci, spominje svog oca i još nekoliko Džaja koji su živjeli u blizini Bugojna i poznatog lovišta. Čak mu otac daje i neke savjete vezane za idnos prema ljudima u lovu. A to je vrlo delikatan momenat samog lova.

Drugi početak za ulazak u ovu neobičnu, i rijetku knjigu, bio bi sasvim ličan, jer bi se odnosio na mog tetka,  pasioniranog lovca, s kojim sam išao u lov, ali i pravio posebne metke za koje je moj tetak imao sve što je bilo potrebno. Moj odlazak u lov nije se za mene sjajno završio, jer sam se toliko uplašio kada je tetak pucao na zeca, da sam pao na dupe od iznenađenja i straha. Tetak je imao češku lovačku pušku, novu, ali nikada nije u stanu bilo metaka, oni su se pravili uveče, a zorom se išlo u lov. Zarazan je lov, volio sam prirodu, kerove koji su tražili divljač, a kasnije, bogami, meso od divljači. To se desilo otprilike u isto vrijeme kada je autor ove knjige išao u svoj prvi lov, takođe na zeca. Da dodam još nešto lokalno, tetak je najčešće išao u lov sa kostajničkim veterinarom, pa su njih dvojica prolazili gradom na biciklima kao na paradi. Ne znam da je u to vrijeme još neko bio pravi lovac. Kod nas je krivolov uobičajeni posao. Povremeno mi je i moj prijatelj, pisac, rodom iz Sanskog mosta, znao donijeti lijep komad srndaća odstrijeljenog na taj način. Tim prije i tim više, ova knjiga bavi se i tim, rekli bismo socijalnim pitanjima lovstva i odnosa prema divljači i prirodi. Inače je u Delibašinom selu, malo dalje od trapističkog samostana „Marija Zvijezda“ bio izvrstan restoran u kome se služilo samo meso divljači iz naših šuma.

Znao sam da je sin Mate, ili Matka, Džaje, Anto, lovac, da putuje po cijelom svijetu, i, što je za nas bilo najzanimljivije, prati druga Tita kada dođe u Bugojno, da bi lovio. Sve je to djelovalo prilično tajno, ali o tome se odmah znalo, čim bi se milicija gomilala posvuda. Ali u ovoj knjizi prati se put autora knjige kroz mnoga lovišta u Jugoslaviji i svijetu, stičući znanja iz lovačkog umijeća i odnosa tih sredina, kao što su, na primjer, prvo Čehoslovčka, a potom mnoge zemlje na drugim kontinentima. Kasnije, Džaja je bio pratilac u lovu mnogih značajnih gostiju, pa i bogataša koji su htjeli da odstrijele trofejnog medvjeda. On je savršeni znalac svih bosanskih i hercegovačkih šuma. 

O svemu tome Anto Džaja daje iscrpna obavještenja, potencirajući ono što je pozitivno, gdje vladaju strogi lovački zakoni kojima se čuva divljač, gdje je odstrijel ograničen na divljač koja je bila za odstrijel jer je ostarjela, i postala problem za svoju sredinu. Svoju knjigu Džaja je zamislio i kao udžbenik, pa je istražio ko je o lovstvu u BiH pisao kroz našu istoriju i pronašao nekoliko zaista vrijednih hroničara: Petara Šaina, Fra Augustina Kristića, Konstantina pl. Igalffya i Milana Kneževića, doajena lovstva Bosne i Hercegovine, koji je ostavio dragocjene zapise o lovstvu u BiH. Njegov život bio je posebna priča.

Anto Džaja se dotakao svega što je bitno za lov, od pušaka, metaka, pasa, ali prije svega ljudi koji se brinu o prostoru u kome se lovi. Moral je bitan, bez njega stići ćemo ovamo, gdje smo u BiH stigli. Uništavaju se šume, tamani divljač, ne vodi se računa ni o jednom elementu bitnom za nekakav red i zakon i u lovstvu. Valjda je to logično, jer se ne brine ni o ljudima uopšte. 

Kao što je navedeno u naslovu, knjiga ima dnevnički karakter, pa stoga slijedi svog  pisca prema godinama i onome što je bilo bitno te godine. Ali hronologija nije dosljedna, nego pisac se često vraća na prsotor i temu, odnosno vrstu divljači u lovu.

Počinje 1954. godine, lovom na zeca. Dakle, iste godine otprilike kada sam i ja pratio svog tetka u lovu na zeca. Džaja detaljno opisuje taj svoj događaj, od vrste puške koju je jedva nabavio, metaka koje je koristio, pasa koji su učestvovali u tom lovu, lovaca bez kojih lova ne bi ni bilo. Potom slijedi 1956. gdje opisuje zimu i to vrijedi citirati, da se osjeti lovačka strast:

„Najhladnija zima koju sam zapamtio bila je veljače 1956. Sve tekuće vode u BiH bile su okovane ledom, samo brze rijeke i rječice po sredini jake matice nisu bile zaleđene. Većina lovaca odlazila je u lov na patke, iako ovaj lov iziskuje mnogo streljiva u odnosu na ostalu sitnu divljač. Tih se godina teško dolazilo do materijala za punjenje metaka. Lov na patke i guske bio je dopušten svaki dan. Početkom veljače dva starija lovca pozvala su me da odemo u lov na rječicu Gomjenicu u blizini sela Omarske. Dogovor je bio da sredinom veljače krenemo u lov gdje ćemo biti gosti poznatog seoskog lovca, koji je imao nadimak Kiso. Velika hladnoća ne popušta, živa na termometru u jutarnjim satima spuštala se između -28 i -30 stepeni Celzijusa.  Sva trojica nekako smo uspjeli napuniti pedesetak komada streljiva ponjenih crnim barutom, s dosta krupnom sačmom, koja nije odgovarala lovu na patke, ali druge nije bilo.“ 

Zatim Džaja preskače dvadeset godina i ide u 1978. kada je posjetio Čehoslovačka već kao iskusan lovac. Tamo su ga zaista srdačno primili i on je  vidio jedan sasvim drugačiji odnos prema lovstvu. Potom opet u Čehoslovačku, ali 1982. godine. Zatim se vraća na 1979. jer je tada bio gost u Švedskoj gdje je lovio losa. Zaista izuzetan doživljaj. Mi ih vidimo samo na televiziji kako vuku saonice sa Djeda Mrazom.

Zatim se 1990. otiskuje u Afriku, na safari u Keniji, Čitalac ovog teksta može samo da mašta o takvom putovanju i mogućnosti da odstrijeli divljač kakva ne postoji u Evropi. Proći će dvanaest godina, Džaja ponovo ide u Afriku, sada u Namibiju. I tako redom. 

Mene je najviše fascinirao opis lova na tetrijeba. Ne može se ocijeniti da li je lovac više uživao u pijevu tetrijeba i odgovoru koka, ili odstrijelu velikog tetrijeba koji je sudbinski predodređen da svoje mjesto predvodnika ustupi mlađem. Ima više vrsta tetrijeba, veliko je umijeće naći ga i tu je obavezno dobro dođstvo ljudi koji žive u tim šumama. Mene su tetrijebi toliko fascinirali da sam poodavno napisao jednu priču o njihovoj igri i pjesmi. 

Čitalac ove knjige moraće da potraži CD čitač, a danas ih sve manje ima, jer je na njega snimljen pjev, ili javljanje, glasanje, Tu je snimljena: vuga, kukavica, gavran, žabe, grmljavina, močvara, seosko dvorište, sova, zrikavci, šumski potok, kos, slavuj, jutro u šumi, vuk, tetrijeb gluhan, tetrijeb ruževac i jelenska rika. 

Pored ovog završetka, treba posebno obratiti pažnju na brojne izvanredne fotografije na veoma kvalitetnom kunsdruku. Knjiga, da ponovim, koja je velika rijetkost i već se planira da se objavi kod nekog većeg izdavača kako bi bila dostupna širokom krugu čitalaca. Jer tiraž ovog izdanja za koje je Anto Džaja dobio pomoć od prijatelja, samo 250 primjeraka i autor ih uglavnom dijeli prijateljima. Hvala mu od mene. 

“Zar samo zato što sam vidio a nisam vjerovao
da đavo ne spava, da ljudi mogu, iz čista mira,
takorekuć, iz grobova, protiv sebe započeti rat?”

M. Garić: Trenutak u Toploj

“Te Miljenkove kratke priče često su strašnije od rata. Možda i zbog toga što gotovo uvijek sačuvaju neku lokalnu boju. Kao da tako neobjašnjivo možemo stradati samo mi.”– Milan.

“Te su aporije izbrisale granicu između romana i neposrednog iskustva. Ja sam Jergovićev Rat, čak i ovako beskrajno žilava kakva jesam – čitala crvenim, krvavim slovima. Ono što osjećam topla je vrelina ljudskih patnji, žilama potjerana krvava ljudska duša, pod njima – izbrisanost je. U Ratu grad se, sem izvana, urušio iznutra. Neprijatelj, posve neeksplicitan je jer je ogledalo. Potom, Rat se ne može povratiti kao sadržaj, poput hrane izbaciti iz organizma. Jer nije konzumiran od njega se ne može očistiti. On je u tajnom prišivenom “džepu”, svojevrsnom apendiksu ljudskosti, pod rebrom. Atavizam, šesti prst, podivljalo tkivo, kost u grlu. S njim se rađamo (mi jesmo Rat). Kao paralelni realitet koji se ne izgovara, prostor svih naših mogućnosti i formi koje u svakom trenu mogu preuzeti život. Potrebno mi je o ovome govoriti.” – ja.

“Za ovakvu knjigu i jeste najbolje da postoje oni koji o tim pričama koje nas bukvalno ostavljaju bez riječi, pokušavaju razgovarati.” – Milan.

“Čitane su u svojoj zadanoj lančanoj kauzalnosti jer je likove važno pratiti kronološki, iz priče u priču. Kompozicijski, radi se o 117 poglavlja romana. Gurbetlijsko vođenje ljubavi sa Životom pomaknuto u nadrealizam. Romaneskna, prozna riječ u svom bezdanu filozofična. Ima nečeg u knjizi što mi izmiče, Milane. Možda je upravo u tom prostoru do kojega mi nije dato prići sve. Možda je to prostor koji se ne osvaja, tek naslućuje. I u njem je… ono što imena nema. A da se jedino osjećati.” – ja.

“Meni je najveće Miljenkovo majstorstvo u Ratu to što nam približava ono što je praktično nemoguće približiti i osjećati kao svoje. Kao da svjesno širi područje i svijet ljudskosti. Možda je ovo o ljudskosti pomalo nejasno, i možda bi trebalo šire obrazloženje. Pa je bolje umjesto toga reći kako širi područje iskušavanja egzistencije.” – Milan.

“Širi ga preko ruba prostora i vremena. Ne zanima ga kronotop iako je najbliži avanturističkom vremenu i kronotopu pridruženih mu kazivanja. Tek – mora biti iz života samog. I traži poštivanje sižea. Zato poglavlja valja pratiti u precizno utvrđenom nizu u koji ih smješta autor. Za što se (sve) ne uhvatiti u toj prozaičnoj stvarnosti? Za metaforu čija snažna proživljenost dinamiku čini živom i plastičnom? Ili za taj vječiti mozak i njegovu premoć nad životom. Temporalni genij. U svojoj uzlaznoj kretnji, od nižeg prema višem.” – ja.

“Ovo što pišeš je izvanredno pogođen diskurs. U jedno sam siguran – kada bih pisao o ratu, moja početna teza bi bila da je zlo u posljednjoj instanci neobjašnjivo i neizrecivo. Da od njega staje pamet i koči se jezik (tim redom). Govoreći o ratu Jergović pokušava govoriti o tom neizrecivom i neobjašnjivom zlu. U još jedno sam siguran – kad god bih opisao rat i zlo, završio bih tekst priznavajući nemoć jezika pred zlom, prizivajući ipak cijelo svoje krhko biće da mu se suprotstavi.” – Milan.

Ovo je dio pisanih razgovora što smo ih prijatelj Milan Garić i ja vodili, a tiču se Jergovićeva romana Rat. Organiziran poput enciklopedije, ovaj je roman u 117 poglavlja, od trena u kojem je u fragmentima počeo izlaziti na Ajfelovom mostu, postao mišljen i osjećan kao jedan od najvažnijih tekstova naših književnosti. Postao je tema prije no što je tiskan. Nametnuo se kao povod razgovorima. Pitanjima. Osjećan kao neprolazan – dočekan je kao konačno otkrivanje tajne, rasplet, odgovor napokon silovit, snažan, imanentan našoj patnji. Dostojan ljudskoj patnji. O njemu se govori i onda kada ga se palanački prešućuje u krugovima onih “šovenskih egoizama” o kojima je Krleža znao, pa recimo – sve. 

I sama sam joj tražila puls pišući o njezinim poglavljima (konkretno o “Djevojčici” u kojoj vlada ton realizma jer je mašta nedovoljno demonska duha): “Pješčani sat položen vodoravno, kao raskorak unutar kojeg malena mina zaustavlja svemir u vremenu i kretnji. Taj je raskorak samo središte svijeta. Žena ne vidi smrt koja poput Meduze okamenjuje svakog onog koji je pogleda. Vidi posljedicu. Smrt joj ipak bježi kao Ahileju kornjača. A matematika iznimno ne želi intervenirati u prostor suptilnosti osjetilnog. Nije ona niti biblijska moneta. Pa da nam, poput Lotove žene u stup soli pretvorene – prodaje poslušnost kao vrlinu. Pokornost pod bubrege. Ona je povratak u uterus. Stadij djevojčice imaginativnom logikom najbliži je početku čovjekova ciklusa – onom izvoru, uskom grliću koji iščekuje čovjeka. Da mu ga vrijeme vrati, kao oštećenu robu; stvar kojoj ne nalazi niti svrhu niti smisao. Tek nokti – sjećanje na čovjeka. Izlišno i upravo u suvišnosti milo. Dade li se bol osluškivati i nijema kad je? Dade li se milovati?

Priče iz knjige Rat instinktivna su operacija nad dušom. P(rep)uštena da od sebe drugome biva. Strašna je i skliska; krvavo i neizdrživo je nad dijalektikom njezine zaustavljene kretnje. Pritom nije sterilno. Nitko tu ne pere ruke koje nužno valja okrvaviti. Infektivno je i opasno. Jednom implantirano tkivo riječi raste bez da znamo ili pretpostavljamo u što će izrasti. Ova je knjiga antagonizam i komplementarnost, redukcija i umnožavanje, na početku, u trajanju kao i na koncu – skamenjenost i borba u harmoniji paradoksa.

To je knjiga bez ikakve namjere. Plamen čiste životne topline, ona misao što kao specifičan i ekskluzivno ljudski princip, pridružen hladnoći svijeta umjesto Ahileja sustiže kornjaču.

Čitajte. Ako (već) niste pripitomljeni.”

Inverzno ništa nije. Tek asocijacija iz traume, iz karakterne i sudbinske podudarnosti na to da “Svaki rat rađa mrtvu decu” (Boban Stojanović); da je grčevita navada umiranja sva u ideji “Život je o tome da se umre kao pas”; da nije Rat nijedan konkretan a opet je baš svaki, sve do jedan ikad vođen; da nije pisac simultani prevoditelj užasa i zato mu (po)vjerujte kada kaže “Zašto bih ratnu knjigu nazvao Rat?”

Njegova “Učenica” rasporena trbuha naša je zajednička istina. Masovna naša grobnica. Siva masa mozga u vlastitoj negaciji, zrela punoća žive emocije. Neodoljiva ekstenzija ljudske smionosti. Ona je filozofska rasprava bez volje da joj pridruže ijednu konkluziju. Jer… postoji “Kartal” kao mjerna jedinica dovršenosti započete kretnje. Preziranje mogućnosti da se ne dohvati postojanje svega što biva i što bivati želi. Postoji Jergovićeva priča koja je uvijek puna kao život, gotova da pukne pred našim očima. Prezreli šipak kojem čuješ pucanje kore. Sazrijevanje neke mukle šutnje, ljubičaste strepnje kojoj ne znaš početka ni kraja a tu je, živa iako nevidljiva, svakoj volji što nakon zrenja u truljenje hrli ispunjiva. 

Ne pjeva ova priča zločin no malaksalost kojoj nema pomoći. Malaksalost u kojoj se ne ostaje ni dobar ni živ. Netko na kraju krajeva mora poslušati nagon. Forma poezije izrasla u ljepoticu, priču. Poglavlje romana. U kojem sve buja poput kvasca, probada, giba se i diže. Arhitektura priče, partitura zvuka koju možemo tek šutjeti. Nekolebljivo rasipanje utrobe u svoj raskoši imena. Klinac mistična fantazija! Čestica nepodnošljive istine. I ako je išta u stanju osjetiti i obuhvatiti jezivost vremena koju rat navuče na ljudske duše, da ih trajno rascijepi na milijun nespojivih krhotina onda je to intuitivni uvid u demonsko i ljudsko. Koji su u ratovima dovedeni do ruba vlastite ekstenzije.

Kako uopće pisati o ratu? S osjećanjem da smo dužni ne tek istovremenosti. Već da istovremenost jesmo. Leš i lešinar. Krvnik i njegova zadaća. Ludilo i pomirenost pred krajem. Pogled i krivnja.

Ali i u ovoj knjizi, poput djece iz priče, sve su naše unutarnjosti iste. Kojim god jezikom šutjeli, kojeg god boga molili ili proklinjali. 

Zapisah nad poglavljima “Ne znam, čitajte Rat. Ako vam je do punine boli u ljudskosti” i “Kakva će to knjiga biti. Ona koja dodiruje neku dubinu na koju se ne možeš spremiti. Kondicijski, ludički, mentalno. Sve uskraćeno bit će dohvaćeno. I bit će ljuti(h) na pisca. I čitat će ga drhteći. Plašeći se vlastitosti, očaja i praznine. S osjećajem da se među njima i piscem nešto promijenilo. Neće biti važnije Jergovićeve knjige. Od te koja će tek doći. Nepodnošljiva i pogubna svakoj slabosti u izdržaju neizdrživog bit će empirijski dokaz kako je samo sposobnost za očaj i upravljanje metodologijom bola koliko toliko smislen pokušaj življenja. Bit će to knjiga agonije. Iz agonije o agoniji na agonijskom, u čovjeku. Neka nam je Bog na pomoći.” Upravo Jergovićev “vrlo mršav muškarac, izduženog lica, obraslog rijetkom bradom, uskih dugoprstih šaka, nasmiješen, sjedi svakoga dana od jutra do kasnog popodneva ispred pečenjare iza školskog dvorišta.” – Bog koji onom što je djecu bombom, u mesnim fragmentima po igralištu na svaku poziciju postavio nježnim glasom govori “Ovo biste trebali zaboraviti”.

Ne prepričava ovo, “ljudi moji ljudski”, Bog istinu života. Nju prepričava dječak iz “Nosača kostiju” (“I ničiji dječarac: raznijelo ga od struka na niže, crijeva mu se kao zmije otrovnice razmiljela niz travu, a on živ još govori: Šta ovo bî, ljudi moji ljudski? I smije se svojoj odraslosti.”). Ima te izvjesne poštede, suosjećanja tamo gdje su najpotrebniji. Paradoksalno, ali upravo tu, u slobodi da se muklo sjećanje prebaci u čovjeka kao novi realitet. Da nam polete slijepi telegrafisti s prozora. Krivi jednako koliko su nam vazda krivi od rođenja slijepi snajperisti neprijateljskog naroda što smo ih onomad kao vreće bacali kroz prozore.

Odnosi između ljudi i svjetova nisu u ovoga pisca smješteni tek u dijaloge i slike. U poglavlju “Planinarev štap” alegorijski je pregažena granica između bića Čovjeka i “bića” Ruže (“A onda je Žena upotrijebila Štap kao pritku, da se uz nju pruži divlja ruža na njegovu grobu… A tamo, ona pritka, njegov stari planinarski štap, pustio mladice, pa će skoro i prolistati. Na mladicama kao prsti tek rođenog djeteta, nježne i meke, prve bodlje. Žena čupka travčice oko groba. Kći spušta ruku na kameni nadgrobnik s očevim imenom i uklesanim runolistom. Sin okolo gleda. Ne primjećuju kako počinje rat dviju ruža.”).

Osvajanje je to svega što ide ispred razuma, premještaj u sferu osjetilnog utiska koji pogađa nerve. Nespojivo i rasuto se razrješava u točki sabiranja, iz nje – širi se dijakronijski u osvajanje povijesnog vremena. Jergović lomi granice, njegova narav najzdraviji je vjetar i ta bura steže i udiše u rečenice isparavanja krvi, sluzi, duše i tijela. Iz nje su “nožice” (koje nisu i jesu makaze i škare) – zametak najnježnijeg jezika iz onih dalmatinskih disanja što neraskinutom drže pupkovinu između sebe i autora. Analogije su najsnažnije Jergovićeve interpunkcije. Iz njih prisluškujemo najličnije, one su oku nevidljivi pridjevi što smanjuju razmak među stvarima. O poglavlju “Neprijateljska porodica” nemoguće je pisati. Bez da sebe vidimo kao đavolskog pomagača. Kao demonsku materiju na satanskoj gozbi. Razrezivanje mrtvih dijelova opisano je na način koji trajno mijenja naš mozak, naše kosti i utrobu – samo srce čovjekove pobune. Rat nikako i nikada nije izvan čovjeka. On je cjelina s našim bićem, čak ili posebno onda kada preuzima formu ruže. Ili “Švelje”, “Junačića”, “Hafiza” (likovi se zatiču u više poglavlja prema fabularnoj zadatosti: narkomanka, matematičar, nevjesta, neubistvena koja to nije/Lüda…).

Poglavlja su to perspektive izoštrene da izjednačava, da poravnava sve što bi moglo zamirisati na neprijatelja. Svaka je smrt u ratu uzaludna. Jer svijet ostaje kakav jest.

Mars je bog umiranja. Mio mu je rat, ali su mu još miliji oni koji ratu pjevaju, koji ga svojim tamnim i plemenskim pjevanjem prizivaju. “Ljudima treba vratiti boje” – znači gledati budnog duha, znači izraziti namjeru, osjećanje cjelokupnosti života (“Iz crnine se presvukla u neke odavno izblijedjele i demodirane prijeratne ljetne haljine – ljudima treba vratiti boje, govorila je…”). Ovo je roman života. Time i smrti. Neodvojivi su. (Nad)realistička veza sa autentičnim zlom i njegovim čovjekom. Sudar sa suštinskim, esencijalnim i vječnim stanjima ljudske prirode.

Rat, naime, ne poriče niti jedno stanje, on istjeruje stvari do kraja, preko pojma granice. Knjiga je ovo harmonije i protivnosti, negiranja neupitnog, nadrastanja “konačnog”. Ratovi traju, prolaze sjećanja. Ali, sada svaki rat, upravo ovom knjigom, dobiva svoje sjećanje. Da je samo to učinila, ova bi knjiga bila najveća uz najveće. Rat je roman što razara – da bi spasio. On je anafilaksija pred prizorom paralizirane duše. I Bog je pogodbe što majci “sastavlja” raskomadanu djecu ali – ima da joj kosa i nokti ne rastu! (“Upitala sam ga, što je to, Bože moj, što ja mogu učiniti nakon što si ti učinio sve? A on mi je rekao: to da zaustaviš rast kose, to da zaustaviš rast svojih noktiju! Samo to, rekao joj je Bog, i tvoja će djeca nastaviti da Žive.”). On je “djevojčica sa šibicama”– knjigocid, genocid, željocid – da bi se moglo izdržati a ne poludjeti. Romanu, nužno je razotkriti zabludu da je najvažnije preživjeti. (“…po jednome razlikovao. Nije se prozlio, jer je na vrijeme poginuo.”). Važno mu je misliti sjećanje, jer dužni smo ga stvarati, nikom pa ni demonu ili bogu prepuštati (“…je li je to netko zaboravio dok je vadio slike pred bijeg iz grada, ili je s nekom namjerom fotografiju ostavio tu, recimo da nalaznika navede na nekakav trag, ništa on o ovoj slici ne zna, ali ga smiruje pogled na dječaka koji piše, gospođu koja plete, na tu peć, vrata, crni stol.

Dok ih gleda, on u sebi stvara sjećanja.”).

Rat je sklad varijacija, duet sa zloduhom prošlosti, on parodira sebe i čovjeka ispisujući najljepše rečenice naše biti: “Strefio ga metak lutalica” (“Poginuo odmah na početku rata. Strefio ga metak lutalica, ispaljen tko zna otkud i iz kojih razloga. Iz očaja ili obijesti, u nastupu ludila, u veselju. Ali sigurno ne da bi nekoga pogodio”.); “Podvig se zbio krajem mjeseca maja, nježnije bi bilo reći svibnja”; “Zahvalni budite neprijatelju, jer je donio krvoproliće, nesreću i narodna stradanja. Najzahvalniji mu budite na strahu koji danas osjećate za svoje bližnje, na onom unutarnjem užasu kojeg se nikad više nećete osloboditi. Zahvalni budite neprijatelju, jer vam je pružio smisao. Teško je živjeti životom bez smisla. Teže je to od besmrtnosti. Zato zahvalni budite neprijatelju… Sutradan, u zoru, došli su po njega.”; “Umro je mlad, od najgore bolesti onog vremena, kojoj je do danas srećom pronađen lijek, od nesretne ljubavi.”; “Ako zarobljenički golman istrči izvan šesnaesterca, naš ga snajperist s tribina može ustrijeliti. Ali ako se živ vrati iz istrčavanja, nitko mu ne smije ništa. Pravilo je uvedeno jer je snajperist u borbi ostao bez obje noge, pa da i on može sudjelovati u igri.”

Jergovićev Rat treba čitati u dvostruku ključu. Aktualnom i povijesnom, pri čemu ne treba zapasti u tjesnac faktografije i historiografije jer ćemo promašiti ono iznimno vrijedno u Ratu, a to je psihologijsko-filozofska rasprava u kojoj je Jergović sažeo, obuhvativši svu njihovu veličinu, najveće trenutke dramskog, epskog i lirskog. Postoji instrument opstanka. O njemu je najljepše pjevao Crnjanski. Taj je instrument duhovna širina. Bez istine, samo je lijepa. U Ratu ona je i lijepa i istinita kao ona Itakina (“Nećemo ni pobedu ni sjaj. / Mi više tome ne verujemo, / nit išta na svetu poštujemo. / Ničega željno ne očekujemo, / mi ništa ne oplakujemo. / Nami je dobro. / Prokleta pobeda i oduševljenje. / Da živi mržnja, smrt prezrenje.” Miloš Crnjanski, “Naša Elegija” (Lirika Itake).

Svako poglavlje otvara pitanje “Što je s onu stranu smrti?”. Strah od iščeznuća razvijen je do apsurda. I sužen je na koncept tjelesnog. A stvarno “Neubistveni” samo su oni koji su spremni iz mramornih postolja “čupati glave ratnih junaka”.

Ovo je knjiga izgubljenih pokoljenja. Dok se pisala, pisali smo joj. Šutnjom. Napetošću. Strahom. Užasnutošću. Utiskivali se u nju svojim lavežom dok je još ni poznavali nismo: ”Ono što se događa upravo nastajanje je i paralelno objavljivanje na autorovu Ajfelu zbirke priča (vidjet ćemo o kojoj je doista književnoj vrsti riječ nakon što ili ukoliko knjiga jednom bude dovršena). Samo po sebi radi se o pravom malom čudu.

U jučer objavljenom eseju Jasmin je Agić pisao o književnosti te čitateljskoj poziciji na način dubok i iscrpan. Jedan je to od onih (značajnih) eseja koji doduše traži strpljivijeg i kompetentnijeg čitatelja ali koji postavlja (posve suprotno praksi po kojoj se najčešće nastoje ponuditi odgovori) prava pitanja o književnosti i sudbini knjiga. Primjer je to nepokolebljive autorske sublimacije i (naknadne) sistematizacije svih mutnih i nejasnih introspekcija u odnosu na vlastitu literaturu. Konačno, trenutak je to u kojem autor postaje čitatelj. I s te pozicije osjeća književnost neposrednije i oštrije. Osjeća je upravo onakvom kakva ona jest. 

Ovo što imamo priliku živjeti i čitati (nastajanje knjige pred našim očima) otvaranje je kosturnice svih naših praznina, zabluda i otužnih banalnosti. Vonj je to razvratne dinamike jednog vremena o kojem je moguće još jedino izmještanjem u nadrealizam progovarati suštinski dostojno – krvavo i svevidećno, sugestivno i vidovito. Sve je u ovim pričama kojih smo dio i pod kojima potpisujemo suatorstvo (i opet, sartrovski– knjigu dovršava čitatelj; a ovu evo i stvara i to nije teško objasniti) zbijeno, zgusnuto, povišeno i osvijetljeno, vizionarno spojeno u cjelinu kaosa i njegova čovjeka.

Mučko doba, glasnik, autor i čitatelj – trijada je koja ovu zbirku čini molitvom. Ne u instantno asocijativnom smislu, smislu religioznog osjećanja. Molitvom je čini sposobnost da smanjuje prostor između čovjeka i ravnodušnosti. Smanjuje ga na način jedino moguć: potpunim, mahnitim, mučnim poniranjem u neizgovorivo, tamno, nepodnošljivo.

Smisao čovječje duše nije u tome da joj se divimo (i oko nje udvornički plešemo). Već u tome da je grčevito izvrćemo. I nad njome ustrajno povraćamo.

Pripovijeda li se ovo krvoproliće, ludnica (“je kanda otključana širom ostala”, Đ. B.), snoviđenje ili samo središte pakla?

Pripovijeda, dakako. Ali se u tom pripovijedanju, kao nigdje u našoj književnosti ukida granica između predratnoga i poslijeratnoga, dara za bol i pristajanja na radosno trpljenje, granica koja određuje s koje je točno strane lanca čovjek slobodan a s koje neslobodan, granica laži i sluganstva vlastitoj duhovnoj konstituciji, granica nakon koje je (možda) moguće prestati klanjati se krvniku i još važnije žrtvi u nama samima.

I nema višeg smisla, niti simbolike, nema nedohvatljive logike u čovjeku niti trećeg puta koji bi izmirio ljude na rubu razuma. Krv je krv, utroba je utroba i svaka je slika dostojna preispitivanja naše savjesti. Mrtvačka je ovdje tek naša kolektivna obamrlost koja se sasvim lijepo krčka u šutnji. Ova je zbirka u nastajanju strateški postavljen zvučnik na minaretu. Razglas na zvoniku. Glasnija je od svega što je utišava. Pa i od nas samih koji joj ustrajno činimo isto.

U njoj je velikog i preteškog, demonskog i samooptužujućeg, u njoj je mračnog i izobličenog taman toliko koliko i u čovjeku samom. Ova je knjiga naš uzdah nad pustoši. I najkrvavija molitva upućena našem prosutom umu i mozgu.

Čitati. “Ako boga znate!”.

Rat (kao i Mir) u glagolskoj ekstenziji valja neupitno upotrebljavati u prostu neličnu obliku – infinitivu. Ratovati!

Jer doista “Ako se za rat može reći da čovjeka poživotinji, za mir bi se moglo reći mnogo više. (M. Crnjanski: “Oklevetani rat”; na ovaj tekst, Krleža je reagirao pišući kritički osvrt u listu Danas pod naslovom „M. Crnjanski o ratu“ poentiravši “Ali lirik ‘Itake’, svršava svoju liriku kao ‘lirik atake’“).

Katarze nema. Niti u ratu niti u miru kao ni u prozi ovog autora. Oko čovjeka – sumrak je duše i pameti. Tek pokoji ljudski pogled. Kao kretnja, kao jecaj. Kao ispovijed Čovjeka Čovjeku Svemogućemu.

Josip Vaništa: Knjiga zapisa, Moderna galerija, Kratis, Zagreb 2001.

Biti u savršenom suglasju sa svojom naravi, crtati u skladu s linijom u sebi, pisati u skladu s vlastitim rukopisom. To je, po prilici, bio Vaništa u onom svom ateljeu u Križanićevoj, iznad gimnazije i iznad ulice koja teče ukrug i kojom grajaju gimnazijalci, iz generacije u generaciju sve mlađi i nezreliji. Gledam sebe kako se penjem uza te stube, gore prema vrhu. U zadnja doba dva prostora su, kat nad katom, bila njegova, ali nalazimo se uvijek skroz gore. Dočekuje me pokraj velikih teških protuprovalnih vrata. Bez velikih riječi i pretjerano srdačnih gesti uvodi me u dnevnu sobu. Zdesna je, kao slučajno, slika koju će mi pokazivati. Pokazuje mi precizno gdje ću sjesti. Kao da sam došao na pregled. On sjeda ispred velikog prozora, ili je to staklena stijena, tako da me ima na svjetlu, a ja njega u kontralihtu, u tami koja se s vremenom spušta, u sjeni vremena koje teče sporo. S lijeve su mi ruke još jedna teška vrata. Iza vrata je Štajner, njegove slike.

“Knjiga zapisa” izlazi 2001. i zapravo bi se, po redu izlaska, trebala smatrati trećom njegovom knjigom. Prvu iz 1988, naslova “Zapisi”, u izdanju Galerije 11, nikada nisam vidio, drugu, također “Zapisi”, u izdanju Kratisa, 1995, imao sam i pri selidbi izgubio. Ova, velika, obimna, na 381 stranici teškog i bogatog papira, bila je čudo kada je izašla. Vrijeme je kada se lome tisućljeća, precizno, pod savršenim pravim uglom, i nakratko čitanje i književnost u nas ponovo bivaju važni. U modi je, među mladima, Carver. Osnovan je, i kratko će postojati, FAK. U državi je vlada Ivice Račana, doba je naivnosti i poneke jake, nevine geste. “Knjiga zapisa” otpočinje “Karlovačkim razglednicama”, tekstom od dvije rečenica “1932.”: “Crvene kuće, kuće željezničara s četiri kamene stepenice na ulazu, polugola djeca. Nasuprot suncu, koje zalazi iza kolodvora, u prašini koju podiže hodajući, vraća se iz službe Milanov otac.” Eto, to znači biti u suglasju s linijom u sebi, sa svojim rukopisom. Ovaj kratki tekst ustvari je Vaništin crtež, ili njegova slika olovkom: sve naizgled jednostavno, onako kako to biva u sjećanju, u bljesku koji ostaje u čovjekovoj glavi, ali ga u želji za besmrtnošću ili za tim da se zaustavi vrijeme neprestano nastojimo pretvoriti u duge dramske i romaneskne kontinuitete. Ali u toj jednostavnosti svaki put kompleksni je, gotovo barokni sadržaj. Bljesak sjećanja, naime, nikad nije klasicistički sveden. U njemu su detalji ponekad mnogo bogatiji od cjeline. Tako i ta polugola djeca, tako i prašina koja se podiže iza koraka Milanova oca.

Potom tekst “Ljeto 1941. u Karlovcu”: “Ustaška policija odvodi kantora iz kuće, a vrisak njegovih kćeri para jutarnju tišinu. Bunovna lica ljudi na prozorima.” Opet dvije rečenice. Jedna složena, odnosna, s preokretom: “a vrisak njegovih kćeri”. Druga vrlo kratka, bez predikata. Rečenica bez radnje. Samo: “Bunovna lica ljudi na prozorima.” Savršen gramatički oblik holokausta. Rečenice bez radnje, bez glagola i predikata: rečenice onih koji samo čuju i vide. I nisu odvedeni, jer nisu Židovi. U Vaništinom načinu postoji nešto što bismo mogli doživjeti gestom dobrog čitatelja Brune Schultza. Vaništin Karlovac razlikuje se od Karlovca Stanka Lasića, ili od Karlovca kakvim ga opisuju takozvani objektivni kroničari i pisci lokalnih povijesti. Njegov je Karlovac zapravo Drohobič.

I onda “U veljači 1945.”: “Rani sati, moglo je biti dva ili tri ujutro. Ustaška policija. Prevrću moje knjige, bacaju ih na pod, gaze ih čizmama. Moja mama i sestra, malo pognute u bračnom krevetu, jedna do druge, pridržavaju rukom pokrivače na usnama koje drhte.

Prošlo je četrdeset godina. I jedna i druga su mrtve i počivaju u blizim grobovima. I oni ljudi, pred kojima su drhtale, nestali su, iščezli u šarenilu svijeta.”

Tekst započinje kao slika, doista štajnerovska. Milan Štajner, da je preživio španjolku, mogao je naslikati, u tamnosivim i zelenim tonovima, krevet u provinciji, i dvije žene, slične u licima, to su majka i kći, koje zaprepašteno navlače isti jorgan i gledaju u nešto strašno. To je mogao naslikati Šumanovićev zagrebački cimer, da je preživio španjolku, a nakon nje i holokaust. Slijedom njega i njegove poetike Vaništa će crtati i slikati cijeloga svog života. Ali ovo je tekst. U njemu je nešto što je nemoguće naslikati, jer slijedi nakon tog užasa u očima dvije žene. Utjeha u protoku vremena, u dva bliza groba i u šarenilu svijeta u kojem nestali su ti ustaški policajci, koji će se, u sljedećem, nenapisanom poglavlju ovoga teksta, iz šarenila svijeta vratiti kao pitomi i dobronamjerni ljudi.

Pa tako i “Beograd 2000.”, godinu dana prije izlaska ove knjige, tako da se tekst može čitati kao dnevno-novinska reportaža: “Beogradski kolodvor. Mnoštvo svijeta, vozila pristižu ili odlaze bez prestanka, u svim smjerovima. U zadnji čas pronalazim autobus i on kreće. Uspijevam vidjeti na trenutak Evino lice, prati me njen melanholični pogled, uz gorku pomirenost, malo nasmiješen. Više je ne vidim. Osjećaj da nam se nešto narugalo, da nas je ozlijedilo, sve je jači. Idem doma. Ali tog doma zapravo nema. Predstavljaju ga tek izgubljene stvari.”

I to je, vrlo precizno, Josip Vaništa. Za koji će mjesec sto godina otkako se u Karlovcu rodio. Prije nekoliko mjeseci Vijesti iz kulture brujale su o pokušaju prodaje jedne njegove slike, za velike novce, na dražbi u bijelome svijetu. Strepili su našijenci i unaprijed se radovali, kao da njihova kože vrijedi koliko Vaniština slika. Ali od prodaje nije bilo ništa. Spustio se mrak na provinciju, u kojoj “tog doma zapravo nema”. Možda ga se sjete o stogodišnjici. Ili bolje ne.

Vrijedi ga čitati. Neusporediv.

Rukopis

Među nekoliko njegovih pisama koja mi je kroz godine poslao jedno je u kojem se žali na starost. Vrlo dešperatan, licem u lice sa smrću. Ne piše o bolesti ni o slabljenju fizičkih moći. Ne piše o gubitku kreativnih sposobnosti, o nemogućnosti da crta ili slika. Ništa od toga. Sve bi to bilo toaletni problemi. Ili nešto o čemu je nepristojno govoriti. Ono o čemu mi piše, užasnut, uplašen, zabrinut, jest da mu se mijenja rukopis. Rasipa se, nestaje. To su simptomi smrti, piše. A ja se čudim, tad mi je, mislim, četrdesetak, tome što meni o tome piše. Mjesecima kasnije ponovo ćemo se vidjeti. Bit će konvencionalno raspoložen. U kontralihtu. Još će mi jednom ili dvaput slati pisma. Neće više spomenuti rukopis. Pisma je pisao mehaničkim pisaćim strojem. Potpisivao se kemijskom.

Opraštanje od Crne zastave

Ovo je naziv jedne antologijske fotografije Ivana Posavca. Snimljen 2011, Vaništa stoji između mrtve kaljeve peći i ulja Ljube Babića, čuvene slike koja je bila u njegovu vlasništvu i sad je prodaje. Skupljenih je, sputanih ruku, grli njedra, kao da mu je zima, u profilu, hlače, džemper, bijela košulja, starac ispred slike o kojoj piše u tekstu “Crna zastava”, koji glasi: “Govorimo o Babićevoj slici Crna zastava, velikom ulju na drvu, nastalom 1916.

– Kako ju je Babić naslikao, u kojim okolnostima?

– Franjo Josip umro je 21. XI. 1916. Zagreb je osvanuo u crnim zastavama. Ulica koja se penje – to je Mesnička. U dvorištu kuće u Ilici 52 Babić je imao atelijer. Postoji i fotografija unutrašnjosti tog atelijera, mislim da ste mi je vi donijeli.” Govori Krleža. Šuti Vaništa na Posavčevoj slici, deset godina nakon izlaska knjige.

Tanja Maljarčuk, Biografija jednog slučajnog čuda, 2012.

Tanja je Maljarčuk spisateljica koja je nakon agresije na Ukrajinu 24.2.2022. prestala pisati. Za nju to nije bila nikakva svjesno donesena odluka, nikakva refleksivna reakcija. Jednostavno, nije se više imalo snage za pisanje, trebalo se posvetiti drugim stvarima u kojima se kristalizirao odnos prema barbarskome napadu na vlastitu zemlju. Makar je u pripremi imala roman, kojemu su prethodila dugogodišnja istraživanja, o pogromima i Holokaustu nad Židovima u Galiciji, odlučila ga je ostaviti po strani. Kada sam je, već više od godinu i pol dana nakon početka agresije, pitao postoji li bar mala mogućnost da mu se vrati, rekla je da od toga nema ništa. Da je cijeli rad nestao, potisnut u dubinu iz koje, vjerojatno, nikada neće moći izaći. Tolika je unutarnja potresenost pred količinom zla koja se spustila na Ukrajinu da ju je nemoguće čak ni na trenutak prevladati kako bi se u imaginativnoj kreaciji pronašao odgovor na nju.

A Tanja je Maljarčuk prije izbijanja rata bila sve prije nego nekritički glas u odnosu na sve aberacije koje su njezinu zemlju pratile od prvih trenutaka stjecanja neovisnosti. Korupcija, nesposobnost oslobađanja od sovjetskoga naslijeđa sa svim njegovim pogubnim posljedicama za Ukrajinu (ali i druge postsovjetske, ako se hoće i postsocijalističke, zemlje). O tome sam izvještavao i ranije, u ovoj rubrici, pišući o zbirci pripovijedaka Bestijarij iz 2009. Primjer je takvoga pisanja i prvi Tanjin roman, Biografija jednog slučajnog čuda. U središtu se radnje nalazi Lena, djevojčica a potom i djevojka, iz fiktivnog ukrajinskog provincijskog grada San Franciska. Već sam početak ukazuje na nezadovoljstvo zbog forsiranja svega što ima veze s Ukrajinom i odbacivanja onoga što se smatra ruskim. Ime se djevojčice markira kao rusko i od nje se, makar bila tek u dječjem vrtiću, zahtijeva da koristi njegovu ukrajinsku varijantu – Olena. Čudo iz naslova započinje već u tom trenutku. Naime, teta koja radi u vrtiću, i koja se nalazi u stanju rascijepljenosti između prirođenog ruskog idioma i ukrajinskoga koji joj se nameće, gotovo političkom prinudom, kao jezik svakodnevice, iznenada umire u nesreći koju se može shvatiti tek kao čudo. Gospođa Punđa, to joj je nadimak, za oluje skuplja djecu oko sebe. Odsvuda sijevaju munje, pucaju gromovi, dok se u jednome momentu, usred sobe, ne formira vatrena kugla koja eksplodira proždirući gospođu Punđu čije su posljednje riječi : „Zar to nije čudo, Lena?“ Lena promatra bez pokreta scenu. „Gospođa Punđa rastvorila se u šarenim bojama, kao da je nikada nije ni bilo. Samo je odurni smrad spaljenoga mesa podsjećao na prijašnju egzistenciju odgojiteljice.“

Radnja se romana proteže na dvadeset i pet godina u kojima pratimo sazrijevanje junakinje i avanture u koje se sve intenzivnije upušta. Pri tome je bitno spoznati da se to sazrijevanje odvije prije svega na etičkome planu. (Tu je vidljiva razlika u odnosu na Natalku Sniadanko koja, sjetit ćemo se, ispisuje roman o procesu odrastanja u čijemu se središtu nalaze erotske avanture i mijenjanja mjesta boravka. Pristup joj je površinski, dubine joj prebivanja u svijetu života dobrim dijelom ostaju tuđe. Proza se doživljava kao autobiografska, ali je odmak od zbivanja nedovoljan, tako da nastaje utisak da se autorica što je prije moguće željela riješiti onoga što je na neki način pritišće. Njezin je roman stoga daleko manje elaboriran od romana Tanje Maljarčuk.) Epizode se smjenjuju kronološki, a u njihovome sukcesivnom nizanju prati se potpuno logičan, i u velikoj mjeri prosječan, proces obrazovanja djevojke u postsocijalističkom društvu. Ono što je započeto u dječjem vrtiću nastavlja se u osnovnoj školi, pa u gimnaziji i na fakultetu. No ono što je presudno jest intenziviranje osjećaja koje Lena razvija u svojemu odnosu s okolišem. Empatija, koja je spočetka prisutna ali nije dovoljno razvijena, u procesu se odrastanja povećava te tako postaje dominantnim faktorom Lenine ličnosti. S njom raste i percepcija pravednosti koja će Lenu voditi dalje, na putu ka izoliranosti obilježenoj sve upornijim inzistiranjem na pravdi unutar esencijalno nepravednog društva. Shvaćena kao zanovijetalo, sve će češće biti odbacivana i potiskivana na margine, projekti koje poduzima nailaze na opće nerazumijevanje, a jedine osobe koje je prate i podržavaju na strmome putu ka neuspjehu jesu autsajderi i marginalci.

Dva faktora korigiraju duboki unutarnji pesimizam knjige čineći je podnošljivom. Prvi je suvereni humor kojeg Tanja Maljarčuk aplicira na svim razinama pripovjednog teksta. On doprinosi razvedravanju tmurne slike, kada je ironičan. Kada ga se koristi u ciničnom modusu, njime se pojačava kritička dimenzija teksta, dok se sarkazam primjenjuje relativno rijetko i to najčešće onda kada se u prvi plan stavlja jezovita dimenzija svakodnevice i opće propadanje moralnih koordinata koje bi trebale upravljati životom. Tada je humor subverzivan u najtočnijem smislu te riječi. On je prevratnički, revolucionaran, poziva na promjenu i na razaranje društvenih struktura koje razotkriva u njihovoj kvarnosti.

Drugi je faktor u jednakoj mjeri vezan uz tehniku pripovijedanja i proizvodnju literarnih efekata. Vratimo li se na naslov, vidjet ćemo da je konstruiran u neuobičajenoj jezičnoj konstelaciji – prije svega semantički. Biografija se u normalnoj primjeni jezika odnosi na osobe. Stoga je njezino povezivanje s apstraktnim pojmom „čudo“ sve prije negoli uobičajeno. Dodatna koncentracija na raspored unutar same sintagme ukazat će na temeljnu neprikladnost povezivanja čuda sa slučajem. Što nam se time želi reći? U kolikoj je mjeri takav naslov usmjeren na proizvodnju čitateljskoga interesa? I, nakraju, kakvu pripovjednu strategiju on navješćuje. Već se s relativno skromnim poznavanjem književne tradicije dolazi do zaključka da je ono što takvome naslovu slijedi bar djelimice bazirano na zasadama fantastičke književnosti. U romanu se Tanje Maljarčuk fantastika realizira na sljedeći način. U svakoj konfliktnoj situaciji (a one su najčešće zasnovane na nepravdi koja se čini pojedinim pripadnicima i pripadnicima društva) u kojoj do izražaja dolazi Lenin osjećaj za pravdu, sukob se razrješuje tako da se njegov potencijalno katastrofalni ishod ublažuje intervencijom sa strane čija je nositeljica starija ženska osoba sposobna da leti, ali je obdarena i drugim natprirodnim fizičkim kvalitetama – poput velike snage. Ona spašava ugrožene osobe, najčešće tako što ih uzdiže u nebo i izvlači iz zone opasnosti. U takvoj se deus ex machina intervenciji prepoznaju i ukazivanja na jedan od ključnih romana ukrajinsko-ruske književnosti, Majstora i Margaritu Mihaila Bulgakova, koji je i sam zasnovan na modelu spasa kanoniziranome u Goetheovu Faustu. 

No fantastička književnost ne bi bila fantastična kada u nju ne bi bila upisana nedoumica u vezi sa samim fantastičnim zbivanjem kojega se predočuje. Doista, je li stara žena „sišla s neba“, sa žutim rupcem s cvjetnim uzorkom, doista egzistentna? Ili je plod Lenine mašte? Ali kako su je onda vidjeli i doživjeli toliki drugi kojima je „svojim slučajnim čudima“ olakšala ili, čak, spasila život? Posljednja intervencija u romanu pružit će nam odgovor na pitanje koje se ostavlja nerazriješeno od samoga početka. Tko, naime, pripovijeda? To nije Lena, nije, pak, ni sveznajuća pripovjedačica čiji bi se glas približio glasu aktualne osobe pod imenom Tanje Maljarčuk. Riječ je o pacijentici psihijatrijske klinike u koju je, i to saznajemo tek na kraju, Lena smještena. Ona svjedoči o njezinim posljednjim danima i, još jedno čudo, o tajanstvenome nestanku. Time se Lena pokazuje kao posljednja verzija Faustove (i Majstorove) Margarite. Je li njezino smještanje u umobolnicu aluzija na dobro nam poznati sovjetski medicinski sustav i široki dijapazon simptoma koji su dovodili do smještanja po vlast neugodnih osoba u zatvorene odjele psihijatrijskih klinika? U to ne bih bio potpuno siguran. Vjerojatno bi se u toj tvrdnji moglo pronaći neko zrnce istine. Ipak, ukrajinsko tranzicijsko društvo nudilo je dovoljno primjera sistemskoga generiranja nepravde da bi Tanja Maljarčuk morala kopati po kutiji njegovoga prethodnika.

No situacija se promijenila. Zahvaljujući hrabrim intervencijama spisateljica poput Tanje Maljarčuk Ukrajina je započela, trnovit, put ka demokraciji, ljudskim pravima i slobodama, prema vrijednostima liberalnoga Zapada koje je kremaljski povjesničar-amater s nepogrješivim njuhom zlobnika prepoznao kao svojeg najvećeg neprijatelja. Ruski je barbarski napad na Ukrajinu, na čiju jezovitu dvogodišnjicu podsjećamo ovih dana, pored scena nevjerojatne ljudske patnje i samovoljnih razaranja materijalnih dobara ostavio i drukčiji, jednako kobni – valjda zato što i nije primjetan na prvi pogled – trag: doveo je cijelu generaciju iznimno talentiranih spisateljica i spisatelja čiju se poetiku može poistovjetiti s najboljom suvremenom europskom književnošću do šutnje. Jurij i Sofija Andruhovič, Serhij Žadan i Tanja Maljarčuk ostaju nijemi pred provalom apsolutnoga zla na kojeg fikcionalna književnost ne može pronaći adekvatan odgovor. Ako mislite da pretjerujem, evo primjera još jednoga ukrajinskog spisatelja čiju izjavu kopiram s Ajfelovog mosta: “A sada odgovorimo zajedno na pitanje koje mi često postavljaju u različitim zemljama: ‘Pišete li trenutno beletristiku?’ Odgovor je očit. Svakodnevno živimo u vrtlogu takvih priča da se književna fikcija jednostavno predaje pred stvarnošću. Nijedan roman ne može se mjeriti s nizom svakodnevnih priča iz života običnih Ukrajinaca. Ne pišem ništa fikcionalno i općenito ne razmišljam o književnosti kao nečemu imaginarnom, odvojenom od života.“ Riječ je o briljantnom Andriyu Ljupki. Da bi se cijelu tu generaciju vratilo literarnom govoru, govoru fikcije, potrebno je pobijediti Zlo. To je zadatak sviju nas koji smo se, manje ili više djelatno, izborili za pravo života u demokraciji. Stoga je pomoć Ukrajini na tome putu u svakom zamislivom okviru apsolutna nužnost.          

A gdje ste vi bili tog jutra kada je počeo veliki rat? 

Evo moje priče… Rat je progovorio tutnjavom udaljenih eksplozija iza prozora, ali nisam u to povjerovao, mislio sam da budan sanjam. Zatim su na drugom katu u kući mojih prijatelja u okolici Kijeva zaškripala vrata nakon čega se začulo lupkanje papuča što su se spuštale niz stube.

„Počeo je rat, zatvorili su zračni prostor“ – rekla je Katja, domaćica kuće. Zračni prostor spomenula je jer sam za dva sata trebao letjeti u Vilnius na predstavljanje prijevoda svog romana. Njezin još snen glas zvučao je grubo i muški, promuklo kao u pušača. Ali zapravo je to bio zvuk životinjskog straha. Veliki pas stajao je u kuhinji ispred prozora i gledao u tamno nebo, plašljivo je lajao, slušajući zvukove raketa i vojnih zrakoplova.  

Svaki će Ukrajinac zauvijek pamtiti tmurno jutro 24. veljače 2022. godine kada je započela totalna invazija. Nekog su probudile eksplozije, nekog uznemireni pozivi rodbine, ali svatko se do najsitnijih detalja prisjeća tog trenutka. To sjećanje prožima cijeli naš život. To zajedničko iskustvo ne samo da nas čini jednim narodom, već nekom vrstom bliže, intimnije zajednice, nekime koga smatrate svojom obitelji. Jer zajedno smo proživjeli taj trenutak.

Nakon toga proživjeli smo još mnogo različitih trenutaka tjeskobe i suza, boli i ljutnje, ali upravo te prve sekunde podsjećaju me na trenutak kad se zaustavi film. Kao u 3D-u, mogu se prisjetiti svih detalja oko sebe: temperature zraka, čaše na stolu koja je ostala od jučerašnjeg druženja, kazaljki na satu iznad vrata, psećeg mirisa u sobi, hladnih pločica na podu. To je bio najvažniji trenutak u mom životu nakon kojeg je sve krenulo nizbrdo, trenutak koji je srušio sve moje planove. Možda ću isto tako snažno i duboko zapamtiti trenutak kada čujem da je rat završio. Naravno, ako ga doživim.

Od tog događaja prošle su dvije strašne godine. Što se promijenilo u nama i oko nas? Najvažnija promjena jest da smo se navikli na rat, on je (postao) dio našeg života, naše svakodnevice. To je najstrašnija promjena jer smo se aklimatizirali na nešto potpuno nenormalno, jezivo, naučili smo živjeti ne obraćajući na njega pozornost.

Kada se sada u Kijevu oglasi sirena za zračnu opasnost, gotovo nitko ne hita tražiti najbliže sklonište, ljudi bez žurbe nastavljaju obavljati svoje uobičajene poslove. Smrt je poprimila obilježja starogrčke tragedije, njome sada upravlja fatum, sudbina, na nju gotovo da i ne možeš utjecati. Može se dogoditi da ti danas projektil pogodi upravo tvoju kuću, padne upravo na kafić u kojem naručuješ kapučino, razruši kolodvor na kojem dočekuješ prijatelje. Od toga se gotovo nemoguće obraniti pa morate to prihvatiti kao svakodnevnu mogućnost. Neka bude volja Božja, kažemo mi, ateisti.

Mnogo je smrti oko nas. U proljeće 2022., kada su u moj grad počeli dovoziti prve ljesove vojnika poginulih na bojištu, svaka se smrt doživljavala kao osobna tragedija. Dok su mrtvačka kola prolazila ulicama, ljudi su na pločnicima padali na koljena, prostirali cvijeće po asfaltu, a na pogrebima su se okupljale mase. Sada na gradskom groblju postoji posebno polje vojnih grobova, nad svakim se od njih vijori ukrajinska zastava. Lijes ispraća rodbina, ljudi koji su pokojnika poznavali iz civilnog života, kao i suborci s bojišta; obično je to mala povorka. Ljudi na ulicama zastaju u znak poštovanja, ali više ne plaču i ne kleče. Općenito, lakše im je skrenuti pogled ili otrčati do najbliže trgovine kako bi izbjegli osobni susret sa smrću osobe koja je svojim životom platila naše pravo da živimo u relativno mirnom zaleđu.

Nemojte žuriti i osuđivati te ljude, oni nisu ni cinični ni bezdušni. U ove dvije godine bilo je toliko smrti, boli i tuge da su sve suze isplakane, emocije isprane, i premda šok od svake nove tragične vijesti paralizira, on brzo i prolazi.

 Jer moramo skupiti svu preostalu snagu i nastaviti živjeti. Od pretjerane količine emocija i proživljenoga lako je poludjeti. I ponekad mi se čini da smo svi već kolektivno poludjeli.

Ne pretjerujem, vjerujte mi. Evo dvije vijesti koje su obilježile današnje jutro. U Harkivu je nakon ruskog granatiranja poginula cijela obitelj, otac, majka i troje djece. Rusi su napali skladište nafte, nakon eksplozije došlo je do curenja goriva koje se slijevalo niz ulicu i zapalilo desetak obiteljskih kuća. To je pravi pakao na zemlji, ljudi su živi izgorjeli. Oca i sina vatra je zatekla u hodniku dok su pokušavali pobjeći. Majka s dvoje djece bila je u kupaonici. Najmlađem sinu Pavlu bilo je sedam mjeseci, majka ga je privijala uz prsa. Uslijed požara dijete je toliko izgorjelo da od njega nije ostalo ništa, ni jedne kosti, samo pepeo.

Može li čovjek ostati normalan kada živi u takvoj stvarnosti? I jesam li ja stvarno poludio kad mi je prva pomisao bila da bi bilo bolje da je na njih pala raketa, da su svi umrli u trenu, umjesto zastrašujuće i bolne smrti koja ih je snašla.  

Druga vijest… ukrajinskog vojnika koji se 31. siječnja vratio iz ruskog zarobljeništva gdje je dvije godine bio ponižavan i mučen, 8. je veljače na raskrižju pregazio kamion. Nakon povratka iz zatočeništva na slobodu nije se uspio vidjeti ni sa svojom kćeri, Valerijom Galkinom, koja sada kao izbjeglica živi u Lisabonu. Na svom je Instagramu napisala: “Danas je preminuo moj tata. Nije ga ubio ni rat ni metak ni dvije godine zarobljeništva. Samo je prelazio cestu i udario ga je kamion. To je apsurd. Ne vjerujem da je to stvarnost. Oprosti mi zbog svega. Čekala sam tvoj poziv kao što si mi obećao, ali više ga neću dočekati…”

Ovo nisu najstrašnije priče ovoga rata, to su tek dvije vijesti koje su objavljene jutros. Ovako izgleda naša svakodnevica već dvije godine uzastopce,  730 jutara zaredom. Svaki dan umiru civili, bespomoćni, nevini i sasvim obični ljudi koje Rusija ubija u trgovinama, na ulici, u vlastitom domu. Ali ne umiru samo slučajni civili, Rusija svaki dan ubija naše vojnike. Svijet se pomirio s idejom da je smrt vojnika nešto normalno, puka ratna statistika. Ali zar vojnici nisu ljudi, zar ih se može tek tako ubijati napavši na našu zemlju? Tko je i kada odlučio da ubijanje vojnika nije zločin?

Тim više jer se ukrajinska vojska uglavnom sastoji od civila, od ljudi koji su dobrovoljno odlučili braniti svoju zemlju ili su bili mobilizirani u okviru redovitog vojnog roka. Ti ljudi prije invazije nisu prošli redovnu vojnu obuku, radili su kao menadžeri u uredima, vozači gradskih autobusa, pizzamajstori u poznatim restoranima, bili su ljudi poput vas koji čitate ove retke.

Primjerice, moj prijatelj, Maksim Pleša, 32 godine, umjetnik, slobodnjak i hipi. Slikao je portrete ljudi na ulicama, radio na restauraciji fresaka u crkvama, tako je zarađivao za kruh. U rat je otišao kao dobrovoljac iako u životu nije imao dana vojnog iskustva. Dvaput je ranjen, zimus je preživio borbe za Bahmut. Nakon ranjavanja šalili smo se da poput mačka ima devet života. Ti dodatni životi spasili su ga više puta, ali kada rat traje svaki dan dvije godine bez prestanka, čak ni devet života nije dovoljno. Maksim je poginuo prošle godine, na pogreb su ga donijeli u zatvorenom lijesu, njega, naočitog muškarca, jer tijelo mu je bilo teško osakaćeno. Je li ubojstvo takvog vojnika zločin ili ne? 

A sada odgovorimo zajedno na pitanje koje mi često postavljaju u različitim zemljama: “Pišete li trenutno beletristiku?” Odgovor je očit.

Svakodnevno živimo u vrtlogu takvih priča da se književna fikcija jednostavno predaje pred stvarnošću. Nijedan roman ne može se mjeriti s nizom svakodnevnih priča iz života običnih Ukrajinaca. Ne pišem ništa fikcionalno i općenito ne razmišljam o književnosti kao nečemu imaginarnom, odvojenom od života.

Zašto? Zato što je danas jedina funkcija ukrajinske književnosti da svjedoči, opisuje sudbine, bilježi zločine. Kada sam pisao o Maksimu, njegova mi je obitelj zahvalila što će na taj način sjećanje na njega još malo poživjeti, što će više ljudi saznati o njegovu životu. Književnost postaje vrsta psihoterapije, pomaže nam preživjeti najveće gubitke, pružajući nadu da sve to nije uzalud, da će nas čuti.

Ovo nisu prazne riječi: tijekom rata, u uvjetima duboke ekonomske krize, naklade ukrajinskih knjiga udvostručile su se, a tiskanje i prodaja knjiga jedan je od rijetkih profitabilnih poslova u zemlji. To je paradoks, ali samo na prvi pogled, u vremenima turbulencija i neizvjesnosti ljudima je potrebna knjiga, potražnja za njome porasla je jer govori o ljudima, o onome što je ljudsko i osobno.   

Biti književnikom u ovo vrijeme časno je i izuzetno teško jer književnost danas ne služi za razonodu, ona pomaže i spašava. Iako predstavlja i određenu opasnost: ako imate veliku “papirnatu” biblioteku u svom stanu, tijekom raketnog udara vaš će dom izgorjeti znatno brže od drugih, vatrogascima će preostati manje vremena da ga spase.

No, to se ne može predvidjeti, tijekom dvije godine rata naučili smo se, kako je već rečeno, uzdati u sudbinu i fatum. Navikli smo se na smrt oko sebe i prihvatili mogućnost vlastite iznenadne smrti. Više ne reagiramo tako burno na strašne vijesti, naša emocionalna koža postala je deblja. Ili je postupno odumrla jer sa svakim danom užasa, u koji su se pretvorili naši životi, svi smo mi pomalo i polako umirali. Ono ljudsko i normalno u nama je odumiralo. Svi smo postali žrtve rata. I oni koje je rat ubio, i oni kojima je (zasada) sreća dopustila da prežive.

U dvije godine navikli smo se na rat i tragedije, počeli smo ih smatrati novim normalnim… A to je upravo ono što je najstrašnije.

S ukrajinskog prevela Dariya Pavlešen

Kad dođeš u Budim, odmah pođi na Ružino brdo, koje je četvrt i gradina, ime nosi po ružičnjaku derviša Đulbabe. Od Margitinog mosta, pođi nagore, do uzvisine. Odatle se, dok prokrvljeno telo hvata dah, najbolje raskriljuje grad. 

Budimpešta je sva u širinu, neutažno zove, mami. A Ružino brdo ima priče, u njima orijentalnog traga, pa blude kao kroz paru hamama. Tako je u pričama Budimaca derviš Đulbaba čas ratnik koji traži smiraj posle bitke, čas pesnik koji korača kroz ružičnjak. Gonetaju mu u pričama dolazak – s vojskom ili u derviškom jatu, i odlazak, kako je i kad napustio zemno. Pričaju da je koraknuo u vrt noseći svitak, pao nauznak, kao da leže na meku jamboliju. Tako pričaju, ili je samo ta priča uhu najmilija. 

Treperave su i granice četvrti. Počinje od žutog Margitinog mosta, pa se prelivaju ulice na drugu stranu, ka trgu i pijaci Fenj, tu je gumno i agora. Četvti su dokle u priči dosežu. A njih će biti na ovom brdu dok je kavkaskog vetra koji u jesen probija u kosti, i klokota budimskih voda, dok je huka legendi i sveže, žive reči. 

Neka lica što su u priči koja sledi, naći ćeš u već čitanim pričama. Sada, neka se u knjizi priče spoje, makar i nemale vremenskog sleda, i neka za isti astal sednu portreti i krokiji naših likova: barmen Matijaš, zagledan u svoj zanat, fotograf Indijac Abišak, za njega je sve slika i kadar, Ester, ona nosi haljine boje nešpole i na Ružinom brdu svakog uči igri, plesu, najposle i taksista Adam, koji govori o kući, ženi, o stablima kajsija zimi zavijenim kao noga ranjenika. Neka svako kaže svoje, neka mu bude kao u svojoj bašti, neka pruži ruke i pogled onoliko koliko mu je dato. 

Otkud za istim astalom, naime na budimskom brdu – to se na Istoku, pa ni ovde, u gradu na Dunavu, ne pita. Ne pitaš ni vinara otkud trag cimeta ili kupine u vinu, niti svirača otkud mu dar. Recimo samo da je Ružino brdo i četvrt i gradina, da se tu uplovljava, nekad spušta kotva, ili polazi dalje. 

Kažu za Ružino brdo: bogatunski kraj, ali živi ovde i bogat i božjak. Ima vila, raskošnih vrtova i kapija od kovanog gvožđa, ima širokih perivoja i ružičnjaka koje neguje ruka dervišovoj slična. No zađeš li u sporedne ulice koje kao žilice na ružinoj latici povezuju glavne, zateći ćeš zaspale u zavetrini, na toploti šahta, na ćebetu i kartonu. Jesen je najviše vreme selidbe, pa se seli i ko ima gde i ko nema. 

Jutros, otkako je svanulo, ulicu Filer zakrčio selidbeni kamion: u vilu sa kružnim balkonom unose nameštaj od teškog drveta, zastakljene regale, suvenire. 

A tamo, u dnu, kod pijace, gde se ulice spuštaju ka trgu, nastao mali skalupljeni bivak onog što ga zovu čuvarem četvrti. Razapeo karton kao šator, uz njega dva psa, mešanci, crni, samo ponegde dlaka prošarana svetlim belezima. 

– Ne napravih mu portret – kazao je Abišak, menjajući sočivo – i psi su dobri za sliku, kad dahću isplaze jezik. I čovek kad dospe na vrh strmine i hvata dah usnama razvučenim u osmeh.  

– Onom na pločniku, vidi se – kaže Abišak – oko traži divan. 

Nastavlja dalje drug naš, istočnjak, sahib, indijski gošpar. Kako onom oko, njemu duša traži reč. Pričao bi nove priče a stare lelujao opet, a sve su o tigrovom šaru njegovog puta. Indija je mati i san. 

Da će doći ovde, u Budimpeštu usred Panonije, znao je. Tako mu je kazao neki mistik, asketa zarastao u bradu i ćutanje, kojeg je sreo fotografišući ekspediciju usred himalajske vrleti:

 – Tražili smo ždrala, pticu povijenog kljuna i krvavih očiju, sa tamnom mrljom na grudima. Što smo se više penjali, sve je manje ljudi bilo na našem putu, rastinje škrto a naselja sve dalja, vazduh ređi. 

– Taj pustinjak delovao je jurodivo, ili je bar tako hteo, da uplaši nas namernike što mu remete mir. Ima u Indiji, po Himalajima, raznih isposnika što tumaraju zemljom, jedni su napustili karijere, drugi gradskog života nisu ni okusili. 

– Koliko je isposnika, toliko i legendi – kaže Abišak. To su priče o proročkom daru asketa-lutalica što čitaju sudbinu iz pogleda, isceljuju dodirom. Ima priča što ulivaju jezu, kako uzimaju meso sa gorućih leševa i kost da proriču. 

Onaj, himalajski, iz Abišakove priče, nosio je tek pregaču oko struka, sedeći na steni kraj puta, nag usred snežne vejavice. I niko mu iz grupe ne htede prići osim Abišaka. On, nije da se živa stvora ne boji, već od želje za govorom i da napravi sliku, zaboravi namah na strah, bilo da pred njim stoji tigar ili prorok, Himalajac, iz sekte što ne noseći nikakvog ruha odoleva i žaru sunca i snegu, a budućnost proriče.

– Svako voli sliku – kazuje po ko zna koji put fotograf – pa i pustinjak odmetnut od ljudi i grada. 

Asketa je učinio pokret kao da će zagristi sopstvenu nadlakticu. Širio je zenice, bljesnule su beonjače, zarasle u duplje. Načas bi zamrznuo lice kao da je obamrlo, onda trzao glavom, sve ne bi li video da li se fotograf plaši, zazire li od brade, kose i crnih očiju njegovih, te zbog priča koje je čuo tamo u gradovima, hoće li uzmaći ili ostati, zarad svog zanata.

Nije ekspedicija prva koja je prošla tuda, kraj stene koja je vidikovac, kula stražara, i nije prvi Abišak bio u istoj kušnji. Pustinjak je najposle razvukao usne otkrivajući kroz bradu nisku žutih zuba: 

– Uzmi, ušij u odeću – kazao je istrgnuvši dugu sedu dlaku. 

Onda je govorio šapatom, isprekidano i tiho, himalajski vetar nosio je reči: putovanje, grad na reci usred Evrope. 

Sad, na Ružinom brdu, Abišak nastavlja o indijskim talismanima i amuletima, o bočicama sa svetom vodom Ganga, i znanu nam već priču: o kući u Bangaloru, o tigrovoj koži što na zidu stoji kao amajlija. Tigra, mače, beše našao njegov deda, vraćajući se iz rata, doveo ga kući, među čeljad i živinčad, pa je jeo tigrić jela od leblebija i pio mleko, sve dok nije osetio divlji zov a igličasti jezik, na ruci vlasnika, ostavio trag. 

Zatim se u svom pričanju Indijac vraća ekspediciji, potrazi za himalajskim ždralom i onom asketi usred vrleti: 

– Kreni. – Pustinjak je mahnuo rukom kao da tera dosadnu mušicu, onda podvio noge, pogledao uvis pa nadole, i zaćutao. 

Video je Abišak iz daljine, na odlasku, kako mu se telo blago odiže od tla:

– Evo slike, vidi – i nisu snežne mrlje, već slika jasna, istinita. A evo i vlati, evo sede dlake askete sa Himalaja. – Razgrće jaknu, pokazuje deo ušiven crvenim koncem: – I evo mene, kako je kazao, u gradu usred Panonije. 

Takve su priče na Ružinom brdu, nastaju danjim i unutarnjim okom. I svako, kazano je već, govori kako mu je dato. Barmen o lozi što prispeva, taksista Adam o drvu za ogrev, o voću, kajsiji kojoj će sunce dati slast. 

Indijac o pustinjaku koji se u molitvi blago odiže od tla, ja njemu o dervišu koji leže blago nauznak, u ružičnjak kao na meku vunu jambolije, u četvrti kojoj su granice više u pričama nego u javi.   

O čoveku sa psima, koji je nestao iz kadra, Ester kaže: – Zebla mu pleća, a večeri su već hladne – a nama : – Ogrni se nečim. 

Tako ona i leti i zimi, svima kaže. 

I sve o Ružinom brdu zna, o kućama, stanovima, enterijerima i terasama, o stanovima u kojima su kraljice peći i stropovi iznad glave, pa i visoka najviša jelka bude malena. Posle kiše širi se iz vrtova miris, svež i kiselkast: 

– Limunova trava – kaže danas – otklanja glavobolju, nesan, blaži snove. 

Nabrala je, skuvala čaj, da odnese onom kod pijace, uz to i hasuru od ratana, da zebe manje. 

O onom koga zovu čuvarom četvrti, jer ima pse od pasmine koja ima nečeg nalik na hrta, Ester veli da zna. Njene su priče krhke kao ratan, tanke kao svila, a traju kao trag začina. Svakog bi da zagrne plaštom boje nešpole, pa i u božjaku što traži toplotu šahta vidi raščinjenog princa, patricija sa Ružinog brda. 

Govorila je o kući, o kapiji koja ima mitske turul ptice. Veće su nego Abišakov ždral iz himalajske priče. Kapija je dvokrilna, rezbarije nalik na puzavice, kroz prozor se vide kristalni luster i biblioteka. 

Taj, što premešta po Ružinom brdu svoj bivak, u njenoj je priči kraljević lišen nasledstva, odaljen od roda.

– Oko mu traži divan – kazao je Indijac. A Ester: – Svako drugačije podnosi samoću. Evo ga sad pobliže mostu. 

Portret je onakav kakav izgled imaju ljudi ulice: u reci sredovečja, a čine se stariji. Ester im pravi čaj od limunove trave, krepi i odnosi nesan, a Abišak prilazi sa naklonom, kao pred maharadžu, gleda i kaže: 

 – Reci, rode, svega ti. 

Ovo Indijac, kao što Ester veli da se valja ogrnuti, svakom kaže. Stao mu za portret himalajski asketa, a kako ne bi božjak sa Ružinog brda koji je zagrlio pse kao rođake. 

Abišak je tiho menjao sočiva, da lice bude jasno, ostalo zamagljeno. Onda je, kao ribolovac svež ulov, poglédao, uvećavajući na malom ekranu crte, pokazivao meni onda njemu, božjaku budimske četvrti, najposle i psima, nalik na lovačke. 

Božjak je gledao niz slika, gledali su i psi. Zatim je razgrnuo košulju, pokazujući na majici logo ronilačkog kluba, uspravio se blago, pa udahnuo vazduh i zadržao dah. 

Indijac je napravio naklon, ka njemu i ka psima, kao da su tigrovi iz maharadžine garde. Ester je pitala nešto, valjda o psima, jesu li od plemenite pasmine, ovaj je odgovarao tiho, isprekidano, kroz budimski vazduh kao kroz himalajski mraz. 

Na slikama, ipak, najbolje su se videle ruke, još mlade, naspram brade i starosnog lica. 

Na Ružinom brdu, priča se načas raspukne kao nar. Sada, posebno, dani su selidbe pa bi da odsidri i ko je srećne ruke i ko nije. Svako traži sebi bivak. 

Kad dođeš u Budim, pođi na brdo ako ponestane daha. Zagrabi, udahni, otpij ružinog soka, pa neće zepsti duša ni pleća. Priče su amajlija i ušivatak, pa budu meke kao jambolija. 

Turul, hunska mitska ptica, manji je od himalajskog ždrala, mada to se ne zna, legende su lelujave granice. Zna se samo da i himalajskom pustinjaku, i božjaku sa Ružinog brda, oko traži divan. 

Stojim iza nje u redu pred kasom u barskom marketu. Gledam tanko, mršavo tijelo koje neprestano treperi, nemirno u nekom čudnom ritmu, poput plesa, poput ptice. Nema one male slušalice u ušima i znam – ne sluša muziku. Utom, kasirka, teta kakve pamtim još iz djetinjstva, podiže oči, gleda u nju i tiho, gotovo bojažljivo:

– Dušo moja, ti si, otkad te nije bilo…

– Teta Rado, pa bila sam, imala sam neke terapije, niste čuli? Sad je super, sve je to super, sve sam ja to sredila, doktor ne može vjerovati… rekao je… trese tijelo, trese glas.

– Jesi li sada dobro, dušo moja lijepa?

– Kažem vam, super. Ništa nema više, još samo te dvije-tri, da izbacim gada za vazda. Malo kosa, eto… ništa. Rekao mi je doktor da se taj prevario kad je mislio da će mene da pobijedi, da je pogriješio adresu.

– Znala sam ja da si ti borac, heroj, sunce teta Radino.

– E, e, tako, jaka sam ja.

Okrenula se, vidim joj profil: blijedo a modrikasto lice, tridesetak godina, usne razvučene u nešto kao zamrznuti osmijeh. Nije lijepa, još manje ružna. Treperi, prevrće po torbi, plaća, poskakuje, prsti tanki, dugi, nemirni. Kreće prema izlazu, pa se nakon tri koraka okrene.

– Teta Rado, što kažete za moju liniju, vidite? Koliko sam prije gladovala, sjećate se, pa ni kilo da maknem, a sad?! Jedva čekam ljeto…

– Ko lutka si, srce moje.

Gledam u pod, u vrhove svojih cipela, pa podignem oči i sreće me vlažni pogled kasirke.

Iznenađen velikim iznosom na kasi, pitam što sam to tako skupo uzeo?

– Vino, gospodine. Ono na stalaži pored je jeftinije, izmiješali su tikete sa cijenama. Ova boca je ona što se ne kupuje svaki dan, ovo je vino za posebne prilike. Zamijeniću ja to, nije problem.

– Ne mijenjajte ništa. Naplatite, danas je posebna prilika. 

Dževad Hozo: Umjetnost multioriginala: kultura grafičkog lista, Prva književna komuna, Mostar 1988.

Previše toga u životu me je zanimalo, a većina toga još uvijek me zanima. Iz različitih struka, međusobno nepovezanih ili teško povezivih korpusa znanja, toliko toga što naprosto ne može stati u jedan život i jednu ljudsku glavu, nego sve skupa biva tek fragmentarno naučeno i savladano, odnekle donekle, od granice od koje seže čovjekov interes do granice na kojoj taj interes prestaje. Tako me je, eto, zanimala i štampa. Neću reći tisak, jer tisak nema mirisa, tisak ne ostavlja trag olova po jagodicama prstiju, niti tiskom gospoda ne zamažu nedjeljne bijele košulje dok čitaju novine u gradskoj kavani. Prava je štampa olovni tisak, utisnut gotovo reljefno u loš novinski papir, po čijoj se teksturi kao u kamenu prepoznaju fosili bivšeg svijeta.

Od novinske i knjiške štampe do grafičkih tehnika i umjetničke grafike nije velik korak.

“Grafika (grčki Graphein, pisati, urezivati) u likovnim umjetnostima predstavlja skupni naziv za sve tehničke postupke umnožavanja crteža odnosno slika, pomoću matrice, izrađene ručno, hemijskim ili fotomehaničkim putem u zrcalnoj slici. Označava i tipografsko umijeće, tj rad na umnožavanju pisma i likovnog priloga, te umjetničku grafiku tj. umijeće reproduciranja (otiskivanja, štampanja) crteža na papiru ili nekom drugom materijalu”. Premda nisam imao dara za crtanje, niti sam, kad je došlo vrijeme studiranju, u Sarajevu mogao studirati povijest umjetnosti, ovu sam knjigu nabavio čim je izašla i proučio je od korica do korica. O grafičkim tehnikama, o visokom, o dubokom i o plošnom tisku toliko sam znao da sam kod profesora Hoze mogao dobiti desetku. A na neki način sam je i dobio: pišući za jednu tadašnju prijateljicu, studenticu grafike, seminarski rat o tehnici suhe igle.

“Umjetnost multioriginala” jedna je od onih knjiga, kakvih u našim kulturama i nije bilo mnogo, i kakvih općenito nije mnogo, u kojima nešto, neka stvar, pojava ili proces, biva tako temeljito i sadržajno opisana i sa svake strane objašnjena da u čitatelju stvori opasnu iluziju o sveznanju. I doista, u našim se jezicima i kulturama o grafici, ili o “kulturi grafičkog lista”, kako glasi podnaslov knjige, teško ima što za znati mimo onog, ili preko onog što je kao znanje predstavio Dževad Hozo. Pritom, knjiga je u nekom smislu neobična i netipična: istovremeno, riječ je o krajnje iscrpnom kompendiju teoretskih znanja i pojmova, toliko lijepo napisanom da nekako prirodno i obično iz niza definicija i objašnjenja preraste u svojevrsnu raspravu o grafici i o grafičkim tehnikama, ali na način da i ta rasprava biva jednako čitka i u osnovi jednostavno predočena kao i sam pojmovnik; ali, s druge strane, “Umjetnost multioriginala” je i svojevrsni majstorski priručnik za sve zanatlije, a naročito za šegrte i kalfe. Po tome, ova je knjiga jedinstvena, ne znam za drugu takvu.

Dževad Hozo bio je fin i blag čovjek, jedan od one gospode iz socijalističkih vremena, u čiju je gospodstvenost istovremeno bio ugrađen i duh epohe i otpor prema njoj. Ali igrom slučaja i privatnih okolnosti o kojima nije nužda govoriti, viđao sam ga obično u radnom trlišu, zamrljanog i zaprljanog kao da je radnik u automehaničarskoj radionici ili u onodobnoj novinskoj tiskari. Premda je bio profesor, a još je bio i akademik, Hozo je bio fanatizirani zanatlija, meštar grafičar. I pritom, bio je jedan od najvećih umjetnika u svom mediju. Bio bih sretan da sam ikad uspio nabaviti neki njegov grafički list, naročito iz ciklusa “Nišani”, ali mi je nedostajalo odvažnosti. Zamišljao sam da su Hozini radovi mnogo skuplji nego što su zapravo bili. “Nišani” su krajem šezdesetih obilazili svjetske grafičarske izložbe, umjetnik je postao po njima slavan, a motiv i ornamentika islamskih nadgrobnika će, kao i vizuali i ornamenti stećaka, nakon što ih Hozo tematizira postati mondeni i u bosanskoj i u tadašnjoj jugoslavenskoj likovnoj umjetnosti. Ali nije njemu na um padalo da “Nišane” pretvori u vlastitu maniru i da na njima gradi umjetnički i materijalni probitak. Osim što je bio totalni grafičar, kojeg je zanimalo baš sve u tom njegovom vrlo širokom i obuhvatnom, dijelom i multidisciplinarnom zanatu, bio je i znatiželjan čovjek. Pod starost, nakon što je u Sarajevu proveo opsadu, učeći studente kao u blažena doba mira, veći dio godine provodio je u Neumu, otkrivajući kompjutore kao novo grafičko sredstvo. U tome je bivao vrlo slobodan, sklon eksperimentima i igri, pa je otkrivao programe koji su mu omogućavali da dorađuje svoje stare grafike. Tad se počinje baviti videom, stvara “Autobiografike” i “Penzionerske neumalije”, vedar i savršeno neopterećen vlastitim značajem, ali i smrtno ozbiljan u otkrivanju novih alata. U svoje osamdeset i dvije godine stvorio je golemo i sadržajno umjetničko i znanstveno djelo, a “Umjetnost multioriginala” postala je temeljna literatura na praktično svim studijima grafike, gdje god postoji jezična razumljivost.

Prije dvadesetak godina svoj primjerak knjige darovao sam jednoj budućoj studentici grafike. Obećala mi je jednoga dana uzvratiti svojim djelom. I poslije je, bit će, zaboravila. “Umjetnost multioriginala” imala je samo jedno izdanje, kada je tiskana u 5000 primjeraka. Teško se nađe u antikvarijatima, a tada košta dvjestotinjak eura. Knjige sam se odrekao lako, u vrijeme kad mi se činilo da bih trebao suziti i koncentrirati svoje interese. Nisam u tome uspio. Tješim se da je množina svakojakih zanimanja korisna pripovjedaču i romanopiscu.

Prva književna komuna

Ihsan Ico Mutevelić, tako se zvao osnivač i urednik ove neobične izdavačke kuće, koju je pokrenuo 1970. godine, kad mu je bilo trideset i osam. Objavljivao je, uglavnom, divot izdanja, vrlo lijepe, numerirane bibliofilske knjige. PKK imala je svoje osnivače, čija su imena navođena na posljednjih nekoliko stranice svakog izdanja. Oni su bili prenumeranti, pretplatnici Komuninih izdanja. Među tim je imenima bilo pisaca, umjetnika, znanstvenika, liječnika, odvjetnika iz svih dijelova bivše Jugoslavije, ali i nekog običnog svijeta, radnih ljudi i građana. Ico Mutevelić bio je slobodouman čovjek, onodobna politika zazirala je od njega, katkad mu stvarala razne smetnje u radu. Prva izdavačka komuna uništena je s početkom rata 1992. Ico Mutevelić umro je dvanaest godina kasnije.

Hozo u Komuni

Ovaj čitatelj ne zna, a nema više koga ni pitati, kako se dogodilo da “Umjetnost multioriginala” bude objavljena u Prvoj književnoj komuni. Ovo vrijedno i potencijalno vrlo komercijalno izdanje objavio bi te 1988. svaki viđeniji i veći izdavač u Jugoslaviji, u većoj nakladi i uz bolji autorski ugovor. Danas umišljam da je profesoru Hozi nekako bilo milije da mu životno djelo izađe kod Ice Mutevelića, pa da Prva književna komuna kao izdavač od toga ima koristi, nego da on, Hozo, od svoje knjige ima materijalne koristi. Možda nije tako bilo, ali ja volim zamišljati da jest.

DALEKO SU JOŠ 

Više ništa ne može da se ne zna
I nema sakrivanja
Ni laganja:

Ubiti su ubiti:
Tu, i gdje se ko našao –

Sve će to vjetar pokopati:

Sasuti će šaku zemlje
Na tuđe, na svoje –
Na buduće: 

Na beznađe –

Daleko su Meka i Medina 

A u Palestini – svi
Mrtvi živima rodbina su, jedina 

 (2024)

BITI POKRIVENA

Evo, Gazinci raskopavaju krhotine
U potrazi za mrtvima
I živima –

Oteta iz naručja smrti
Iz ruševina svoga svijeta

Nena,
Opet među pokornima –
Grabi da se šamijom pokrije 

I u skrivanju tome,
Bog se otkrije –
U Vitlejemu

Inšala
Poslije vremena:
Jasnoćom zvijezde novoga rođenja

(2023)