Grobovi, stvarni i fiktivni, Kišovih književnih likova: inkvizitora, zanesenih revolucionara, režimskih pisaca , komunističkih vjernika i jeretika, policijskih isljednika, robijaša, lučkih prostitutki, sudbinski su neodvojiva od“velikog nevidljivog pisca koji je istorijsku dramu pretvorio u poeziju”. I posmrtne sudbine nekih Kišovih osporavatelja, klevetnika, ostaće i u Aleji zaslužnih građana trajno povezane s njim. Grobnica Dragana M. Jeremića, glavnog ideologa hajke na Danila Kiša, udaljena je samo nekoliko metara od mjesta gdje je sahranjen pisac Grobnice za Borisa Davidoviča.

Petar Sinanović Nagib, rekli bi Cetinjani, “nije umro na vakat”, iako je njegova magija bila je sačinjena od željeza, aluminjuma, plastike, gume, elektro materijala, građevinskih komponenti, a ne od kišovskih vazdušastih znakova i slova, riječi, zavodljivih, višeznačnih, različitih zvukova i asocijacija.

Zapravo, Nagib je ujedno Dedal i Ikar. Sâm sebi je izumio krila, i poletio neobuzdano, previsoko, dok mu nije sunce otopilo vosak, i tako razdvojilo uvezana pera koja su mu omogućavala da leti. Inženjer Đoko Sinanović, 13. februara 1985., nad otvorenom rakom, na seoskom groblju u Gornjem Polju, posvjedočiće da je Nagib svoj pad, za razliku od Ikara, fizički bio preživio, ali je zapravo vegetirao do smrti: “Dragi brate, ti nijesi umro juče, nego onoga dana kada nijesi mogao ili ti nijesu dali da budeš Nagib.”

Rečenica mlađeg Sinanovića toliko je zgusnula grobnu tišinu u nikšićkom Gornjem polju, da se mogla rezati nožem. Među pokajnicima nije bilo visokih partijskih i državnih činovnika, koji su se grozili Nagibovog nemirnog svijeta, u stalnom previranju. Penzionisani komunistički glavari i apartčici koji su ljetovali u Budvi, u širokom luku zaobilazili su njegov sto na terasi hotela Mogren. Više zbog straha da će im, poslije treće čase vinjaka, dobaciti nešto dvosmisleno ili podrugljivo, nego iz griže savjesti što su ga ometali i onemogućili u njegovim smjelim vizijama društvenog i privrednog preporoda.

Samo bi se Filip Bajković, poslijeratni predsjednik socijalističke Vlade, katkad zaustavio pored njegovog stola na hotelskoj terasi. Bivši predratni advokat, rođen u diplomatskoj familiji u Kairu, razlikovao se od svojih dugova iz Partije i Udbe, po stilu odijevanja i nenametljivom ponašanju. On je držao Nagibu leđa, sve dok nije shvatio da Sinanović previše iritira komitetlije i udbaše, svojim idejama – jednom su ga optužili za kapitalizam a drugi put nazvali maoistom – i prijekim karakterom.

Nagib je za radnike i zanatlije, s kojima je gradio pogone fabrika frižidera, traktora i lutaka, osnivao poljoprivredna dobra, hotele i radnička odmarališta, slao ih na specijalizaciju u Pragi i Liebherru, bio neka vrsta radničkog socijalističkog Elvisa Presleya. Stari trudbnici ga nijesu zaboravili nakon što je pao u nemilost: pisali su mu pisma, donosili na poklon suve smokve, dobrsku rakiju i crmničko vino, čestitali Novu Godinu i Prvi maj. Kad je zaglavio u bolnici za plućne bolesti u Brezoviku, na smjenu su ga dvorili, ne bi li nekako olakšali agoniju tvorcu prvog jugoslovenskog frižidera, koji je Nikoli Bećiru, jednom od prvih Obodovih inženjera, bio nalik Malkijadesu iz Markesovih Sto godina samoće, što je u svojoj alhemičarskoj radionici pravio led, magnet i lupu.

Bećir je još tvrdio da je Nagib u stvari jedan od posljednjih izdanaka soja plemenskih maštara, mitomana, koji su drskošću tipičnom za montanjarske samozvance, i u velikom svijetu bili u centru pažnje. Jer, metropolitanski hroničari, pisci istorijskih i avanturističkih romana, bili su prosto fascinirani njihovom lakoćom i prodornošću, kojom su zasijenili bonvivane, aristokrate, političare, grosiste, sa starim rodoslovima. Iza ovih opsjenarskih pojava Montenegrina, koje nikoga nijesu ostavljale ravnodušnim, umnožavala su se uvijek ista pitanja: “Otkud? Kako? Zašto?”

Slike dovitljivih, hrabrih, drskih divljaka u izvanjskom svijetu bile su romantizovane ili su izražavale zgražavanja. Voltaire nasuprot mlitavosti i dekadencije velikih evropskih nacija, ističe borbenu vitalnost Crnogoraca:

“Što, zar nema u Evropi naroda osim šake Crnogoraca, sličnih mravinjaku, da se suprostavi Turcima?”.

O ovom ”malo civilizovanom narodu, osvetoljubivom i krvoločnom”, pišu i govore, Giusepe Garibaldi, Wiliam Gladsone, Aleksandar Puškin, George Gordon Byron, Alfred Tennyson, Bernard Shaw, Scott Fitzgerland. Saksonskog kralja-botaničara Friedricha Augusta, put je nanio na Cetinje, u Njegoševu Biljardu. Njegovi pratioci, i kasniji putopisci, etnolozi, agenti, Petrograda, Beča, Venecije, primijetiće da su sinovi kozara i hajduka, pljačkaša karavana, koji su odrasli u uskom području bezvodnog kamenjara ponad jadranske obale, obdareni maštom, znatiželjni, s lakoćom usvajaju nova znanja.

No u sjenci Šćepana Malog, Duke od Meduna, Stjepana Zanovića, čuvenih lunatika i samozvanaca, koji su inspirisali drame i romane Njegoša, Alphonsa Daudeta i Alferda Döblina, u anonimnosti uskih plemenskih međa, prašina vremena polako i neumitno prekriva sjećanja na teatore – pripovjedače maštovitih priča – koje su njihovi bliski savremenici gledali s mješavinom simpatija, podsmijeha i zavisti.

Roganovići su u svakoj generaciji do “smetanja koza” – poslijeratne naredbe komunističkih vlasti da se moraju likvidirati koze zbog uništavanja šuma – kolonizacije u Vojvodinu i raseljavanja u Cetinje, Nikšić i Beograd, imali barem jednog teatora, čarobnjaka, majstora u opisivanju detalja i oneobičavanja, karaktera, izgleda i ponašanja junaka svojih priča.

Posljednji porodični izdanak ovoga mitskog soja u našoj familiji, Vaso Stevanov, obavezno je dolazio na Cetinje uoči Nikoljdana, krsne slave Roganovića, da kupi bakalar i vino, koje mu je ostavljao Vlaho Car, Konavljanin, njegov predratni ortak, i na Petrovdan, dvanaestoga jula, gdje se Katunjani tradicionalno okupljaju. Tradiciju narodnog sabora na Petrovdan koja potiče iz Njegoševa vremena, komunisti su prezirali, gledali kao relikt plemenske zaostalosti, ali ga nijesu zabranili. Poslije proslave pred Manastirom, gdje su se stariji čojkali i pitali za zdravlje, a mladi zavodili crnogorsko kolo i mjerkali svoje simpatije, striko Vaso – tako su ga zvali otac i majka – dobro naćefljen u prvi mrak bi pokucao na vrata našega stana u Bajovoj 63.

Omalenog starca sam uvijek dočekao uzbuđen, s mješavinom stida i radosti. Jedini je Vaso od muških gostiju, uglavnom očevih prijatelja u uniformama i tamnim odijelima, obraćao pažnju na mene. Čim bi sio u nisku fotelju, uzeo me u krilo, stavio na glavu svoju okruglu crvenu crnu kapu – koja mi je poklopila čelo i nalegla na uši – na čijem su telepaku zlatnim koncem izvezeni inicijali V. R. Začas bi Vasov krupni glas i smijeh ispunili dnevnu sobu s visokim stropovima u Bajovoj 63, i otac je pola u šali, govorio da će stric istjerati miševe, ako je još koji ostao u špajzu. Doista cijeli stan bi se u času ispunio Vasovim glasom i smijehom. Za razliku od svojih vršnjaka, koji bi svoju djecu ponekad pomilovali po kosi, Vaso se igrao sa malim nasljednicima, nosio ih na ramenima, pričao im vesele i maštovite priče. Svaki put kad bi došao u Bajovu 63, bez obzira je li naćefljen ili trijezan – dok sam toliko poodrastao da su mi noge dodirivale pod – uzeo bi me na koljeno i uvijek recitovao istu pjesmu s kojom je uspavljivao svoju kćer Danicu:

“Ptu mile kobile/kudijen ste odile/ niz Šiškove doline/ što vam Šiško rađaše/ oštra koplja lomljaše…”

Onda me šaljivo pitao bih li pobjegao od aždaje da se negdje tučim s njom. Prije nego što sam odgovorio počeo je priču o tome kako je jednom bježeći od žandarma konačio u pećini zajedno s aždajom koja ga je svu noć fiksirala ukočenoga pogleda, ali i on je nju gledao pravo u oči, ne pomjerajući se. I tako je proveo cijelu noć do pred zoru kad je aždaju oborio san.

Majka je za trenutak prekinula Vasov monolog, pozvala nas za trpezarijaski sto, na kojemu je postavila njeguški pršut, sir i crmničko vino. Vaso je žvakao polako preostalim kutnjim zubima, i čim je progutao prvi komad pršuta gurnuo je pjat u stranu i dohvatio čašu vina.

“Striko uzmi, jesi li nešto slab”, pitala je moja majka.

“Ja sam ti vazda bio zlopitan,. Svako je zlo za neko dobro: to što sam naučio gladovati više puta mi pomoglo da preživim. Događalo se da danima nijesam ništa stavio na usta, do kapi kišnice s lišća ili iz kamenica. Uoči Gospođindana 1941. sedam dana sam bio u jednoj jami okružen talijanskim patrolama od kojih sam se bio sklonio nakon što me je bio prosočio Đuro Linda, kafedžija iz Prčanja, od kojega sam kupio radio aparat za odmetnute komuniste, koji su htjeli slušati vijesti Radio Londona. Kafedžija me prevozio barkom preko zaliva, i u jednom času dok smo se primicali Oravcu uhvatio sam njegov prepadnuti pogled: isti čas sam izvukao kamu i rekao Lindi da ću mu prerezati vrat ukoliko ne okrene barku prema Dražinu vrtu. Barka je pristala uz kopno nekoliko minuta prije talijanske patrole, kojoj je Bokelj bio dojavio da prevozi saradnika gerilaca. Pobjegao sam ispred nosa karabinjera u glavicu, iznad kuća Vukasovića, i sakrio se u dobro kamufliranu jamu, u kojoj sam prije rata ostavljao švercovani duvan.”

Dok je Vaso pričao, moj otac koji je za stolom sjedio u sivoj vojnoj košulji kratkih rukava sa jednom zvjezdicom uokvirenom zlatnim obrubom na širitima, smijuljio se sebi u bradu.

“Jesu li te partizani isplaćivali u naturi ili u talijanskim lirama.”

Vaso nije odgovorio na podbadanje sinovca, ispio je čašu crmničkog vina do dna, i nastavio pričati predratnu avanturu o švercu skadarskog duvana, koja me podsjećala na strip Alana Forda. On je bio angažovao trojicu Crmničana, koji su zajedno s njim naizmjenično nosili drveni mrtvački sanduk pun duvana. Iza njih su za kovčegom išle dvije žene tužbalice, ubrađene crnim faculetima, koje su povremeno, kad bi na putu sreli nepoznate osobe kukale i tužjele “pokojnika”. Žandarmska patrola je presrela malu patulju u Krajini, i uljudno ih ispitala o “pokojniku”, i još se ponudili da im pomognu. Na, kraju cijeli plan umalo nije pokvarila jedna “pokajnica”, koja je od straha bila zanijemila kad je žandarmerijski narednik rekao da mu se čini poznata, kao da su se već negdje susreli.

Poslije druge čaše vina nadolazile su mu riječi, mijenjajao je intonaciju, gestikulirao svojim nesrazmjerno velikim šakama raširenih prstiju, kao golman koji se sprema uhvatiti loptu. Bez dramske pauze počeo je još jednu priču o tome kako je izmicao žandarmima.

U mrtvu jesen, kad se u podne nebo spusti na zemlju, koristeći slabu vidljivost, na samo par metara provukao između žandarma razvijenih u strelce, i uskočio u prvu seosku kuću kroz mali prozor na listri. Na šufitu kuće bio se ućutao do noći, a onda se dovukao do stuba ispod kojih je velika prostorija, s trpezom za jelo, ognjištem s verigama, zidanom pećnicom za pečenje hljeba, žrvnjama za mljevenje žita, visećom kredencom – koju Cuce zovu rave – burilom za vodu, stapom za metenje masla, mliječnjakom. Na zidu je visila staklena svjetiljka na gaz i stara trofejna puška moskovka, a u kotlu na ognjištu se kuvala večera, pored kojega je mlada žena plela raspletenu kosu i pjevušila. Taman što je žena splela pletenice i učvrstila ih duplim iglama u vijenac oko glave, s ulaznih vrata čuo se zvuk, sličan grebanju. Žena je hitro potrčala prema vratima, i povukla rezu na bravi. Vrata je tek dopola otvorila, i visoki čovjek s kačketom na glavi ih je gurnuo do kraja: uhvatio je ženu objema rukama preko pasa i odnio do crvene prostirke pored ognjišta, nespretno joj svlačeći dugu široku rašu. Nezvani gost je, da bi bolje osmotrio ljubavnike, oslonio se na samar od magarca, koji je bio ostavljen pored stuba, na samu ivicu šufita. Vaso se još nagnuo da bolje vidi ljubavni grč kad je muškarac pritisnuo ženu koja je orgazmički vrtjela glavom lijevo desno, i u sljedećem času samar zajedno s uljezom strovalio se pored muškarca i žene, koji su polugoli – ne znajući što ih je snašlo – pobjegli u dvorište kuće.

Vaso Stevanov je posljednji put na Cetinje stigao iznebuha, kad se obično nije odmicao od kuće, u vrijeme proljećnih poljoprivrednih radova. Naglo je bio oronuo u potonja nekoliko mjeseca: glava i uši izgledali su mu još nesrazmjeniji u odnosu na kratko široko tijelo. Istina, glas mu je ostao krupan, ali raspuknut, poput kamenja koje se kotrlja niz stranu. No činilo se da je zadovoljan što me je zatekao samog u stanu: neće ga podbadati sinovac, pred kojim se nije usuđivao spominjati svoje poslijeratne marifetluke, a i neće morati birati riječi koje nije prikladno izgovarati u ženskom prisustvu. (Majka je bila otišla u posjetu svojoj prijateljici Filomeni, a otac se još prije tri godine, nenajavljeno vratio na Trnjine, gdje je provodio dane u lovu na divljač, a noću tjerao demone najjeftinijem konjakom Zvečevo.)

Vaso se ustručavao pred oficirom JNA pričati anegdote iz doba komunizma, jer mu je sinovac prigovarao što se u vrijeme bavio sitnim švercom sa talijanskim vojnicima u mjesnoj komandi na Čevu. S Talijanima je razmjenjivao pršutu, kastradinu, žabe, kokoške, jaja, sir, mlijeko, za bijelo brašno “situ”, so, vojne kabanice, ćebad, sapun, pribor za jelo i brijanje.

Starca sam ponudio rakijom, koju je ispio do pola i namrštio se kao da ga je nešto presjeklo u želudcu.

“Nijesam ti dobro.”

Malo je poćutao, onda je poispravio leđa u stolici, kao da prkosi slabosti:

“Maksime, napisaću roman o svome životu, koji će vas svijet čitat.”

Pogledao sam ga možda podrugljivo, jer sam u trećem razredu gimnazije imao izvjesno čitalačko iskustvo, a moj gost, pisac najavljenog bestsellera bio je sa dva razreda osnovne škole. Potpisivao se pažljivo namještajući ruku, polako oblikujući slova, a naslove novina čitao je sričući riječ po riječ uz pomoć kažiprsta.

Poslije mnogo godina, u pustim satima svakodnevne rutine, između buđenja u hotelskoj sobi i večernjeg otvaranja kazina, gluvarenja u hotelskom baru i na terasi, ispijajući naizmjenično kratki talijanski espreso i martele, zamišljao sam siže svog prvog romana o svijetu kocke sa skrivenim autobigrafskim pasažima. Pošto sam napisao prvu rečenicu koncepta budućeg romana u kožnom rukovniku sa amblemom Hotela Park Nova Gorica, dugo sam buljio u listove sa uskim linijama, prije nego sam zaklopio korice. U sebi sam se nasmijao svojoj naivnosti: i pretencioznosti da iza sebe nešto važno ostavim budućim generacijama.

Onda sam parafrazirao Gottfrieda Benna: da nije toliko važno kako je, nego zašto je nešto napisano. Provodeći godine s raznim hohštaplerima, prevarantima, noćnim damama, žigolima, posrnulim pripadnicima jetseta, psihopatskim krimosima i mitomanima, shvatio sam da su neke sudbine toliko literarne da literarnom stilizacijom gube zavodljivost i vjerodostojnost.

Predsmrtna fantazija očevog strica, koji je umro samo dva mjeseca poslije našeg proljećnog susreta, da napiše autobiografski roman kudikamo bi bio jednostavniji nego moje skrivene literarne ambicije. Jer Vasove avanture mogle su se gotovo doslovno prenijeti na papir, s minimalnim gramatičkim intervencijama, bez brisanja i dopisivanja.

Vasova naracija bila je protkana humorno-tragičkim epizodama, nalik pikarskim romanima koje su pisali španjolski anvanturisti, duhoviti hroničari međusobno povezanih epizoda, pretežno autobiografskih fakinskih pustolovnih zgoda i nezgoda. Zato sam na pisaćoj mašini, po sjećanju, otipkao tri priče Vasa Stevanova, i ostavio ih u posebnoj kartonskoj fascikli. Više od tri decenije bijelu fasciklu vučem za sobom, neću li ih nekako umetnuti u neki širi literarni konteskt, ili ih objaviti kao posebne cjeline. Iako je svaka moja interpretacija Vasovih priča lišena slikovitosti, jezičke izražajnosti, jedinstvenoga talenta za opisivanje groteksnih detalja i komedijaških zapleta.

Radnja prve priče, koju sam naslovio Ujedinitelj i rusko-japanski rat, događa se u Niškom garnizonu, u jesen 1930. godine. U nenajavljenu posjetu garnizonu stigao je kralj Aleksandar Karađoirđević. Prije nego što su oficiri stigli propisno postrojiti regrute Njegovo veličanstvo se došetao do vojnika, i počeo se upoznavati s njima. Ležerno, reklo bi se familijarno, poput njegovog dede Nikole, svrgnutog crnogorskog kralja, pitao ih je kako se zovu, odakle su, jesu li oženjeni, što imaju od školske spreme.

Duže nego s ostalima zadržao se pored omalenog trupastog vojnika koji ga je pozdravio snažnim glasom s prepoznatljivim akcentom koji je i sâm kralj bio posisao s majkinim mlijekom. Aleksandar svoj cetinjski akcenat nije je bio kadar odbaciti ni mnogo godina nakon što je s ijekavice prešao na ekavicu. Raspoloženi kralj pitao je simpatičnog vojnika, iz kojega je plemena, je li se školovao, koga ima od rodbine, i zna li guslati. Vojnik je samouvjereno, kao da je čekao to pitanje, rekao da naizust zna cijeli Rusko-japanski rat, epsku pjesmu od dvije hiljade stihova, koju su zajedno spjevali kralj Nikola i Jovo Sundečić, pisac himne, Ubavoj nam Crnoj Gori. Aleksandar se onda okrenuo prema pukovniku Jevđoviću, komandantu garnizona, i naredio da pronađe gusle, i sa sobom dovede vojnika Roganovića, na večerašnji prijem u Domu vojske.

Kralj Aleksandar je na većernjem prijemu, poslije upoznavanja s oficirima, gradonačelnikom i poslanicima beogradske skupštine iz Niša, naredio da guslara u vojničkoj uniformi sjednu između njega i Milorada Čavdarevića, gradonačelnika Niša. Vaso je pritegnuo zatezač za strune, podignuo glavu, upravio pogled negdje iznad ulaznih vrata, i raskrivio se:

“Knjigu piše care od Japana/ sa obale Tihog okeana/ i šalje je caru ruskijskome”, tako glasno da je gradonačelnikova gospođa Rosanda streknula.

Prisutni su naizgled pažljivo slušali pjevača, iako se činilo da je samo Njegovo veličanstvo zanimala rastegnuta dramaturgija pjesme, imena brojnih ruskih i japanskih generala i političara, imena mjesta u Mandžuriji i na Dalekom istoku. Mladi guslar nije posustajao, iako su mu se usta sušila, i oblivao ga znoj koji se slivao niz obraze i vrat na uniformu. Kralj Aleksandar je u jednom trenutku dao znak kapetanu Sinđeliću, koji je stojao pored njegovog ađutanta Vukotića, i naredio da maramicom očisti znoj sa čela guslara. Kapetan Sinđelić koji je od samog ulaska u garniron bio uzeo na zub nemirnoga vojnika Roganovića, poslušno se naklonio vladaru i drhtavom rukom brisao čelo i zajapurene obraze mladoga guslara.

I u jednoj poslijeratnoj avanturi Vasov zaštitnik je najviši politički autoritet nove komunističke republike. Previjanog kontrabandistu, koji je švercovao morsku so iz Boke Kotorske u Trnjine, presrela je patrola milicije u jednom usjeku gdje nije mogao bježati: uhvaćen je u stupicu, kao koza u lastvi. Narodna milicija je Vasu naredila da rastovari mazgu, a poručnik Obren Mučalica, komandir patrole njegovu je izdrtu crnogorsku kapu, s gadljivim izrazom lica, bacio s glave na zemlju, i još je zgazio. Vaso je zbog izgubljene zarade i poniženja stigao kući ni živ ni mrtav.

Cijelu noć je smišljao kako će se osvetiti poručniku milicije, i u zoru krenuo prema Cetinju da traži prijem kod Blaža Jovanovića. Predsjednik Narodne Republike Crne Gore imitirao je kralja Nikolu, koji je primao u vizitu građane koji su tražili materijalnu pomoć ili su se žalili na nepravdu vlasti. Treći dan je Blažo Jovanović primio Vasa u zgradi bivšeg britanskog poslanstva, u nekadašnjem salonu Georga Brehanta, ambasadora Ujedinjenog Kraljevstva. Pokunjeni kontrabandist pojavio se u otrcanom odijelu, u kojemu ga je presrela patrola milicije, sa krijumčarenom robom. U rukama je držao istu prosjenjalu crveno-crnu okruglu kapu koju je zgazio poručnik Mučalica. Markantni crnomanjasti predsjednik Narodne Republike Crne Gore, začuđeno je pogledao zapuštenog čovjeka s kapom u rukama.

“Što si došao?”, pitao ga je više blago nego strogo.

“Gospodine preśedniče, znate li što označava ova kapa”, ispružio je ruku s kapom u visini grudi.

“Zašto me propituješ?”, brecnuo se Jovanović.

“Ja ću Vam reći gospodine predsjedniče: ovo crveno na kapi je krv kosovska, a crno je korota za Kosovom.”

“Dobro… što si htio da kažeš? Sjedi.” Pokazao mu je rukom veliku crvenu fotelju, s visokim naslonjačem.

Vaso mu se umekšanim glasom požalio da ima sitnu djecu i staru majku, i nema dovoljno obradive zemlje da prehrani svoju nejač. Na putu iz Boke presrela ga je milicija, oduzela mu so i poručnik Mučalica mu je bacio pod noge i izgazio narodnu kapu koja je svetinja svakog Crnogorca. Blažo Jovanović, koji je i sâm u svečanim prilikama nosio narodnu nošnju, naredio šefu kabineta Nikinoviću, da odmah pozove komandanta milicije Jova Mijača, i suspenduje poručnika Mučalicu.

“Jesi li sad zadovoljan Roganoviću?”

“Jesam gospodine predsjedniče, ali bih Vas molio da mi dozvolite da mojoj sirotinji so donesem doma.”

Blažo Jovanović ga je pogledao ispitivački, raširio ruke kao da se ne može odgovoriti gostu, i ponovo pozvao šefa kabineta.

“Nikinoviću, napiši potvrdu da se Roganoviću vrati konfiskovana so, i da je može dovesti do kuće.”

Trnjinani su tvrdili da je Vaso još dvije godine, s istom potvrdom, s pečatom kabineta predsjednika republike, prenosio i prodavao morsku so u Trnjinama i Grebcima.

Švercer iz Trnjina je trideset godina izmicao potjerama financa, žandarmerije, karabinjera, milicije, Ozne i Udbe. Tek nekoliko puta je prenoćio u Bogdanovu kraju i u starom austrougarskom zatvoru pod kotorskim bedemima. Svaki put su ga puštali na slobodu, s minimalnom ovčanom globom, ili ga samo ispratili s prijetnjama da će, ukoliko ga ponovo uhvate, zaglaviti na debeloj robiji.

Šverceri duvana i soli jedva dospiju do crnih hronika lokalnih novina. No Vaso je postao junak reportaže Ilustrovane politike, najtiražnijeg jugoslovenskog nedjeljnika. Urednik reportaža je tekst Puśa Boškovića, dopisnika iz Crne Gore, naslovio, AFERA PEČAT. Reportažu, na pune dvije stranice formata A4, još je opremio karikaturom, u kojoj sijedi čovjek s crnogorskom kapom, pečatom ovjerava list papira, i pita:

“Treba li još kome penzija”.

Autor reportaže, s prikrivenom simpatijom, piše o neobičnoj prijevari seljaka iz plemena Cuca, koji je oštetio republički penzijski fond za više stotina mjesečnih mirovina.

Reportaža počinje kratkim biografskim uvodom delikvanta V. R. koji se prije rata s familijom iz Cuca doselio u Boku Kotorsku. Sâm početak rata ga je zatekao u Bijeloj, gdje je radio kao lučki radnik. Isti dan kad je objavljena kapitulacija Kraljevine Jugoslavije pred silama Osovine, izbezumljeni narod je krenuo u pljačku vojnih magacina. Lučki radnik se nije gurao s usplahirenom masom za vreće brašna, fadžole, krompira, ulja, kante svinjske masti, nego je uskočio u trgovački brod Lovćen, brodarske kompanije Lala Zubera, koji je bio na vezu u škveru, zbog remonta.

Vaso je iz prazne kapetanske kabine uzeo pečat na kojemu je pisalo ime broda Lovćen i kompanije Zetska plovidba. Poslije ulaska Talijana u Boku Kotorsku Vaso se s familijom vratio na Trnjine, i pečat je bio stavio u jedno udubljenje suvomeđnog zida stare seoske kuće, u kojoj je njegov otac Stevan spraćao stoku. Brodskog pečata opet se sjetio kad je komunistička vlast, krajem pedesetih godina, počela davati penzije na osnovu pismenih uvjerenja iz vremena Kraljevine Crne Gore, Kraljevine SHS i Kraljevine Jugoslavije.

Najprije je Paju Petrovu, svom rođaku po ženskoj liniji, koji je trideset godina radio u pampasima Argentine, ponudio pisanu štambiljanu potvrdu, da je radio na Zuberovoj kompaniji. Oprezni Lipljanin, koji je i u Americi izbjegavao ljude sklone mutnim poslovima, jedno vrijeme se dvoumio, ali kad se uvjerio da u opštinskoj penzijskoj službi ne provjeravaju pečatirane potvrde o predratnom radnom stažu, javio je Vasu da će mu pokloniti džepnu omegu sa zlatnim poklopcem ukoliko dobije mirovinu.

U samo godinu dana Vaso je još petorici starijih poznanika, koji su neko vrijeme proveli u pečalbi, ovjerio potvrde o radnom stažu na brodu Lovćen. Lakoća dobijanja penzija osokolila ga je, i penziju ponudio i Radoju Pješivcu, koji je samo jednom u životu vidio veliku vodu. I to jezersku a ne morsku, u vrijeme služenja vojske u Ohridu. No, za njihovu nesreću, u odjeljenju penzijskog osiguranja u Nikšiću radio je Stubičanin Marko Banjević, čiji su roditelji bili prvi komšije Radoja Pješivca.

Pješivac je na saslušanju u miliciji priznao da je pečatiranu potvrdu dobio u zamjenu za mijeh skorupa i ruski revolver nagant od Vasa Roganovića, kojega su još zvali Vaso Ćopak. Milicija je Vasu upala u kuću bez najave, pronašla nagant, ali pečata nije bilo nigdje, iako su kuću i pojatu okrenuli naopako. Poslije višesatnih ubjeđivanja i prijetnji pred ženom i kćerkom, Vaso ih je odveo na dolinu ispod kuće, i iz sredine stoga sijena, pored same stožine, dohvatio limeni važ sa poklopcem, u kojemu je bio zamotan u novinsku hartiju pečat broda Lovćen.

Pisac reportaže je posebnu pažnju posvetio suđenju Vasa Roganovića. Zanimljivo opisuje opušteni, na momene duhoviti stil vođenja procesa Moša Martinovića, predsjednika opštinskog suda, elegantnog cetinjskog kozera – unuka vojvode Gavra Vukovića, ministra vanjskih poslova i pisca čuvenih Memoara – i završnu riječ okrivljenoga, koji se poziva na Rimsko i Belgijsko pravo. Na kraju je omaleni sijedi optuženik, pritisnut dokazima, svoju odbranu završio patetičnom rečenicom, koja je trebala ostaviti utisak na publiku u sudnici: “Radoje Pješivac je najviša pogan koja je ikad pojavila pred sudom”.

Otac je nije obradovao Vasu Stevanovu, na povratku iz spuškog zatvora. Jer je i bez intriga o stricu delikventu – koji je u ratu sarađivao s zelenašima i Talijanima – imao dovoljno problema sa doušnicima i oficirima vojne službe bezbjednosti. Starac se pravio da ne primjećuje domaćinov zlovoljni izraz lica. Kasnije mi se povjerio da su se kod njegova sinovca, ukrstile dvije prirode ogranka Roganovića, koje su ostali plemenici prozvali Zekovići. Ogranak Zekovića – za koje su Malocuce govorili da “imaju pečene oči” – u svakoj generaciji imao je muške glave koje su bile mimo drugih bratstvenika i plemenika: nijedan od njih bez nekog kastiga ili nameta nije otišao s ovoga svijeta.

Za njima su se među Malocucama i Grebčanima pronosile priče kako su obilježeni tajnovitim životom i neobičnom sudbinom. Zato su plemenici davali Zekovićima djevojke, ali se od njih nijesu ženili, bojeći se da će im na potomstvo prenijeli nečiste sile, uroke i mađije. Zapravo, za jedne Zekoviće vjerovalo se da su zduhači, rođeni u crvenim i bijelim košuljicama, koji su se u prekomorskim vjetrovima tukli sa nemanima, i od njih branili svoje selo i bratstvo. Za druge zelenooke se pričalo da su nasljedni lampijeri, tenci, koji uveče s bijelim pokrovima ustaju iz grobova, uništavaju usjeve, piju krv svojih najbližih, napadaju im stoku ili ih obrću u maniti lik.

Ove priče su potvrđivali sami Zekovići koji su vazda među sobom bili u zavadi. Jer, oni za koje se vjerovalo da su tenci neprestano su nasrtali na svoje najbliže rođake. A lampijerima niko drugi nije mogao doakati osim zduhača, koji bi ih iznenadili u njihovim grobnim počivalištima.

Priče o natprirodnim moćima Zekovića nekako su utihnule u vrijeme poslijeratne pobjedničke euforije, kolektivizacije, građenja industrije i preseljavanja iz sela u gradove. Mladi komunisti su agitovali na zborovima Narodnog fronta kako će s novim dobom odumrijeti i vjerovanje u Boga, vražbine i natprirodne sile, koje su narod držale u mraku neznanja i pokornosti. No ateizam, klasna borba i teorija o kretanju materije iz nižih oblika u više, koju su propovijedali priučeni agitatori, nesvršeni gimnazijalci, aktivisti s šestomjesečnih tečajeva, nije se lako probijala do moždanih ćelija ni novoregrutovanih članova komunističke partije. Mladi komunisti su ponižavali popove, govorili da su da je nesreća sresti crnomantijaša i crnu mačku na putu, provjeravali ko će na Badnje veče nalagati mlado drvo, ali su se i dalje krijući krstili na pomen Svetoga Petra Cetinjskog i Svetoga Vasilija Ostroškoga, osluškivali priče o proricanjima Mata Glušca, o blagoslovenim i ukletim bratstvima i porodicama.

Tako se u pô glasa, i dalje pronosila i priča da će potomci Đukana Roganovića biti pod urokom dok god im se budu rađala muška djeca zelenih očiju. Jer, nije nužno valetati da nasijeđene mađije nijesu sahranjene zajedno s Muratom Đukanovim, ko god je upoznao njegovog potomka, pitomca pješadijske oficirske škole u Sarajevu, i docnijeg šefa vojnog odsjijeka na Cetinju. Jer je Marko Muratov, u prvim godinama vojne službe napredovao je brže i bolje od svih ostalih klasića, a onda je u činu kapetana prve klase bio narednih dvadeset godina. Na kraju su ga s činom majora sklonili u vojni odsjek, da se bavi evidencijim regruta i rezervista.

Majka mi nije ništa naslutila o uticaju nečistih sila na karijeru i sudbinu njenoga muža. Sve dok otac, mortus pijan, nakon povratka s vojne vježbe rezervista na Ivanovim koritima, nije izvukao tetejac i počeo s njim mlatarati u dnevnoj sobi, vičući da su ga svi izdali, pa i zakonita žena. Sjutradan mi je rekla:

“Marka opsijeda śen Zekovića, prokletstvo starih lampijera”.

Majkinu rečenicu će mi sedam godina kasnije rastumačiti Vaso Stevanov. U posljednjem razgovoru s očevim stricem shvatio sam zašto njih dvojica nikad nijesu pričali o porodičnoj istoriji, ogranku zelenookih Roganovića, njihovim zajedničkim precima. Jedan i drugi su pazili da ne pomenu Vasova oca Stevana i Markova đeda Đukana, koji su zelene oči i nafaku u ratovima naslijedili od svoje ujčevine lipskih Zrnovića, a prokletsto od Tuja Golubova, Vasova čukunđeda, koji je na prijevaru ubio kuma vraćajući se s kotorskog pazara. Stevanov otac Bajo prije drugoga sina Đukana imao šest kćeri. Između braće bilo je razlike tačno osamnaest godina razlike: Đukan se rodio iste godine kad je Bajo poginuo na Vučjem dolu, noseći četni barjak, koji mu je iz mrtvih ruku uzeo Stevan, i umotan u crveni krstaš pod paljbom krenuo prema vrhu brda Kovčeg, koji je dominirao cijelim bojištem.

Bajo je na Malu Gospođu, tri nedjelje nakon što je u Kotoru poginuo knjaz Danilo, bio usnio da će mu se roditi sin, kojemu će dati ime Stevan. Dječak se rodio u crvenoj košuljici, i zato je otac odlučio da se umjesto Danilo zove Stevan. Još je kazao ženi Savici da u dnu njene đevojačke skrinje stavi crvenu košuljicu, koja će sina sačuvati od svakoga zla i napasti.

Braću je narav dijelila više od razlike u godinama. Stevan je bio staložen i vazda dobre volje – osim u vrijeme velikih jesenjih vjetrova, kada je zbog bitke s prekomorskim džinovima ustajao iznuren i odsutan – a Đukan je nestalan i svadljiv. Stevana je dojavila vila nagorkinja, još dok mu je mlađi brat bauljao oko ognjišta, da se na Đukana prenio nečisti duh njihovog prađeda Tuja Golubova. Kako je Đukan rastao đavoli mu sve više nijesu mu davali mira, danju i noću: pred zoru je ustajao i lutao oko seoskih kuća, zavirujući u torine sa stokom. Najposlije je iz svoje kuće ukrao mijeh skorupa, i prodao ga Śoru Lazarevu. Onda je optužio Śora da je on ukrao skorup, od čije prodaje je majka Savica htjela kupiti novu posteljinu, mlinac za kafu i lampu na gaz. Kad je vidjela da je nestao mijeh skorupa, proklela je sina:

“Natetemate bilo”.

Stevan je Đukanu, čim je napunio dvadeset godina, u proljeće 1998. dao pasać, pare za brodsku kartu do Buenos Airesa, i on je s komšijom Milutinom Mušeljinim, preko Kotora i Napulja, otplovio za Južnu Ameriku. Đukan je ostao u River Plati, gdje se bio iskrcao s prekookeanskog broda. Privlačila ga je lučka vreva, brodova, putnika, jezika, kafana, prostitutki, lučkih radnika svih rasa, i odmah prihvatio ponudu Krsta Kapetinića, da radi na utovaru i istovaru brodova. Milutin je odbio ponudu zemljaka i i stanio se u mjestu General Juan Madriaga, koji pripada provinciji Buenos Aires.

Milutin Mušeljin je ubrzo pokazao prirodnu bistrinu, upornost i okretnost, pa ga je Mario Bergamo, postavio za nadzornika na svom ranču. Poslije samo dvije godine od Milutinovog dolaska u Argentinu, u prvoj godini novog stoljeća, General Madriaga je od radničkog naselja polako prerastao u grad, i mladi Crnogorac je osnovao svoje preduzeće za izgradnju puteva i kuća.

Đukan Bajov se poslije posla na doku opijao, kockao i tukao s Talijanima, Indijancima i mesticima, dok nije ostao bez posla. Onda je skitao pregrađima Buenos Airesa, uskakao u sirotinjske stanove, krao hranu, alkohol, posuđe, odjeću, koju je budzašto prodavao, i treće godine od dolaska u Agentinu, dovukao se gladan i tranjav, do General Madriage. Milutin ga je podozrivo primio, kupio mu novu odjeću, dao mu sto pezosa, i rekao da se konačno treba uozbiljiti, jer on neće trpjeti njegove avetluke. Začudo, Đukan je naizgled ozbiljno shvatio upozorenje: prvi je dolazio na posao, izbjegavao je kafane, i ubrzo je avanzovao do pomoćnika poslovođe na gradnji puteva.

Preduzeće Rovine je iz godine u godinu povećavalo kapital, i Milutin je razmišljao da svoje poslove preseli u Buenos Aires. Onda mu je u san došao Đuro Malenica, koji ga je za samo sat vremena na mauzu zadužio hiljadu fiorina, i morao mu je prepisati vlasništvo na Jabuku, dolinu od dva rala nabolje malocucke zemlje. Treći dan pošto je usnio Đura Malenicu ponudio je svoju kuću i preduzeće signoru Begramu, a dvije nedjelje kasnije, prvog maja 1910. pozvao je radnike na prvomajski pasulj, i svima isplatio zaradu za tri mjeseca. Đukanu Roganoviću dao je šest plata i ostavio mu stan u General Madriagi, u kojemu je bilo računovodstvo preduzeća Rovine. Još mu se povjerio da će u Trnjinama otkupiti dolinu ispod kuće koju je bio izgubio na mauzu, oženiti se i kupiti hotel u Nikšiću. Onda je za četvrti maj zakupio gostionicu Korčula, i na oproštajnu večeru pozvao stotinu zvanica, zemljaka i poslovnih prijatelja. Svu noć do pred jutro bančilo se i nazdravljalo uz crnogorske, dalmatinske i napolitanske pjesme.

Svuda su rijeke, a nigdje vode,
svud je sloboda, a nigdje slobode,
sve na izvol’te, kad platiš namet,
na hranu, piće, nadu
i pamet.

To je region, i istina strašna,
svuda kolači a nigdje brašna.

I svud su gazde
što na vlast bazde,
ti sebe sami zovu elita,
voze mašine, kroje aršine,
sunce se zbog njih rađa i sine,
oni su tabla, i oni kreda,
oni su svjetlo,
straga i sprijeda,
sve su to carevi,
i svi su goli,
svaki ti u bol
dosipa soli.

Oni su svačije obeščašćenje,
oni su svačije obogaljenje,
oni su klica naših suština,
oni su naša domovina.

I dakle, te gazde
što na vlast bazde
— njihove merdže, leksusi, mazde,
njihova mjera,
njihova vjera,
njihovi novci
što kupuju duše,
njihov merakluk,
njihov bahatluk,
njihova volja da bolje sruše,
njihova zdanja,
njihova klanja,
njihova moć
da plate svima,
njihov je zakon,
prije i nakon,
da li će oseka,
ili će
plima.  

Sve su to carevi,
i svi su goli,
svaki ti u bol
dosipa soli. 

Njihov je bič,
i njihova stoka,
njihovo roblje
svi su glasači,
njihov je opis
da njihov propis
jeste u tome
da tlači jači.   

Njihov kretenluk,
i njihov ortakluk,
njihov prostakluk
naspram vrlina,
njihove sjene,
njihove žene,
u tvojoj supi
njihova slina,
njihovo more,
njihove gore,
njihove šume,
i njihove trave,
njihova moć
da skrše i stvore,
njihovi crvi
sred jabuke zdrave,
njihov um plitak
propisuje bitak,
šta jesi, nisi,
šta moraš biti,
njihova doza
njihovog lijeka
tebe će načisto
usmrtiti. 

Sve su to carevi,
i svi su goli,
svaki ti u bol
dosipa soli. 

I svaki je od njih feudalac,
i svaki je od njih alfa muškarac,
i svaki je od njih proročanstvo,
i svaki je od njih kô visočanstvo,
i svaki je ovan
svog malog stada

a narod strada
narod je gladan. 

Oni su svačije obezvređenje,
oni su svačije odnarođenje,
oni su klica naših suština,
oni su naša domovina.
oni su naši mafijaši,
oni su izmet, ali su naši,
sve su to carevi,
i svi su goli,
svaki ti u bol
dosipa soli. 

 Tako nam zapalo, ispod tog neba,
pekari svuda, a nigdje hljeba,
šampanjac svuda, a usta suha,
svuda kolači, a nigdje kruha,

I svuda je stiglo to novo doba,
svuda budućnost,
a svi sred groba.

Iz zbirke “Tamo na nebu jedu svoj kupus”

Bila grah čučavac
Bila zelen orah
Bila paradajz što se tek zameo
Bila sjeme crvenog luka
bila život u babinom vrtlu
Bila dijete
Bila djevojka
Bila mahuna trkljašica
Bila živa
Bila život
Upoznala smrt
Prilazila joj s boka
S leđa
U brda
U šumu
Iz njenih se bedara
prolila krv
iz njene utrobe vrisak
iz njenih usta
metci
Bila dijete
Bila živa
Upoznala smrt
Rekla joj “Hvaljen Isus i Marija”
Ona šutjela
Odvela me na groblja
Rekla mi
“Gledaj, ovo je život”
Bježi iz Bosne
Idi iz Bosne
Zaboravi
Nestani
Govorila majka
Pobjegla
Otišla
Nestala
Upoznala Bosnu
Upoznala smrt
Bila didova jabuka s Krabana
Bila šljiva tete Luce iz donjih Vrtača
Bila hrast Srbinov iz bučićkog gaja
Bila grm iz Putićeva
Postala Brandisova ruža s Galice
Što joj trn nestane
Kad je spustiš u dolinu
Bila didova jela s Krabana
Bila babin jorgovan
Bila babina krava Šarenka
Bila babina kokoš
Bila kap s izvora vode u Maljinama
Bila smreka s Vilenice
Bila sestra svetog Petra u Brajkovićima
s njim lovila pastrmku u Lašvi
Bila očna duplja svetog Ivana Krstitelja na Bukovici
iz nje gledala smrt
Bila oblak s Vidoševića
na kojem je sveta Ana sjedila
Spustila se preko Rostova
u dolinu
Bila magla što se do proljeća ne raščisti
Ubio me vuk s vlašićke Gromile
Odnio me pod groblje
Vjetar s Konjske
Napravio mi mjesto
U grobu tete Luce
Da legnem i odmorim
Da zaspem pod borovima
Čekaju me baba i did
Čekaju me moji
Čeka me novi život
Vratila se u zemlju
Postala zemlja
Vratila život

U pretprošlu nedelju je umro, u prošli petak je na Jevrejskom groblju sahranjen veliki pisac David Albahari. Naše prijateljstvo – koje bi u septembru napunilo četrdeset godina – počelo je pričom, nisam video bolji način da ga sa ovog sveta ispratim nego pričom.

Evo te priče:

TRI KORAKA ISPRED

Albahari je, dakle, umro, ali ne pre nego što je u romanu „Pogovor“ – koji počinje rečenicom „Kralj je umro“ – napisao pogovor za svoj život – stilski besprekornu retrospektivu toposa, poetika i stilova kojima je probio magistralu u bespuću srpskog jezika, da bi u trenutku kritične temporalnosti projurio kroz sjen smrtni, odvezao se u nepoznatom pravcu i izašao iz igre, kao Mendosa u priči „Papa“.

Mora da je smrt bila nezadovoljna polovično obavljenim poslom, mišljah čuvši da je Albahari umro. Davno sam – u sporom vozu, na putovanju na književni festival u Sofiju – shvatio da je Albahari uvek korak ispred svega. Zašto bi smrt bila izuzetak?

Pretpostavljam (laskam si) da je Albahari – kad bi razmišljao o smrti i danu posle smrti – mislio: „Neka nad mojim grobom govori Basara; on se razume u smrt. Osim toga, biće kratak, sažet, izgovoriće nekoliko rečenica, a onda će me – kipteći od zavisti što se nikada nije vinuo do stilskog savršenstva moje priče ‘Papa’ – triput kucnuti malim čekićem u čelo i triput reći: ‘Albahari, mrtav si’, kao camerlengo Mendosa papi. Znaću ja to, ali ipak treba da bude rečeno“, nagađam da je tako mislio Albahari.

Ja sam pak, kad god bih mislio o smrti – i neizbežnoj sahrani koja je stoput gora od smrti – ovako mislio: ako umrem prvi – a šanse su dugo bile na mojoj strani – neka govori Albahari. Znaće on da se nema šta reći, ali to samo on može reći.

Bio je to prećutni dogovor. Uostalom, Albahari i ja smo decenijama bili u neprestanoj prećutnoj komunikaciji, koju ni smrt, upravo zato što je prećutana, ne može prekinuti. Produžiće se to u vekove vekova.

Čuvši da je Albahari umro, setih se da sam godine, čini mi se, 2006 – saznavši da je Albahari oboleo od parkinsonizma – sa „Deretinim“ urednikom Arbutinom raspravljao da li da promenimo naslov mog romana „Uspon i pad Parkinsonove bolesti“ da ne bismo povredili Albaharija.

Glupost, rekao je Arbutina, ne može se Albahari povrediti, sam si, uostalom, rekao da je Albahari uvek korak ispred.

Vreme je pokazalo da je to zaista bila velika glupost. Pokazalo se da je Albahari bio najmanje tri koraka ispred Parkinsonove bolesti. Nikada u istorijama bolesti Parkinsonova bolest nije se vinula do takvih visina kao u Albaharijevom slučaju i niko nije tako suptilno i precizno opisao simptome, tegobe (ali i prednosti) Parkinsonove bolesti kao Albahari u romanu „Danas je sreda“.

Sprečen da dođe na promociju romana „Danas je sreda“, Albahari je rekao uredniku: „Zovi Basaru, neka on govori, on se razume u Parkinsonovu bolest.“

Nikada, rekoh, Parkinsonova bolest nije doživela veći uspon nego u slučaju Albaharija i nikada veći pad, jer je – budući uvek tri koraka ispred – Albahari umro od nečeg drugog, nebitno od čega, umro je zato što je bio živ, ne zato što je bio bolestan.

Zichrono livracha David.

(Kurir, 8.8.2023.)

Ulomak iz “Herkula”

U nedjelju 31. kolovoza započeli su neredi, koje je nemoguće naknadno dokumentirati, jer ne postoje vjerodostojni izvještaji. Zapravo, više ne postoje bilo kakvi izvještaji, premda je virtualni prostor bio zagušen vijestima, i premda se tokom dana javilo desetak novih informativnih portala, koji su izvještavali na hrvatskom, engleskom i njemačkom, uglavnom s provladinih i hrvatskih nacionalističkih gledišta. Vijesti koje su objavljivali bile su izmišljene, i jedne su za drugom nestale u sljedeća tri dana, kao što je sljedećih mjeseci iz hrvatskog informativnog prostora nestalo svega onog što je u nedjelju 31. kolovoza 20… godine objavljeno. Ako se godinama kasnije na internetu krene u potragu za onim što su hrvatski mediji objavljivali od noći 29. kolovoza 20… sve do sredine rujna iste godine, ne nalazi se ništa, praznina, savršeno počišćeno virtualno đubrište, gluha, nijema i slijepa sezona usred treštave i šarene svevremenosti jedne primitivne, šovenske, katoličke balkanske kulture, ispunjene denuncijacijama rijetkih preostalih upojedinjenih Hrvata, onih koji nisu dio amorfne pjenaste mase što posvuda naokolo izvire iz kanalizacijskih odvoda, iz otvora na kadama i sudoperima, i svakodnevnom kolektivnom deluzijom na antisemitske, antivakcerske, antikomunističke, antisrpske, antiglobalističke, antimondijalističke i općenito anti-supstancijalne teme, koje na ovaj ili onaj način ugrožavaju viziju savršeno homogenog, pjenastog hrvatstva. 

Na internetu ne postoji više ništa što bi na hrvatskome jeziku posvjedočilo o onom što se u hrvatskome virtualitetu, a zatim i u hrvatskoj zbilji, događalo u tih petnaestak noći. Sve je prebrisano, jedan kompjutorski klik bio je dovoljan za savršen zločin u virtualnom prostoru, ali taj isti klik Hrvatsku je vratio u prahistorijsko doba i u vrijeme pred-čovječanstva, kada ništa osim ljudskog sjećanja ne može posvjedočiti o nečemu što se još jučer zbilo.

“Ali što je s novinama, papir se ne može uništiti jednim klikom, što je s radijskom fonodokumentacijom, što sa satima i danima televizijskog programa, zar ni toga nema, ili ste tako odlučni da štitite zločin koji je počinjen i u vaše ime?” uzvikuje na sjednici Glavne skupštine Ujedinjenih naroda Vladimir Gelb, jer nije spreman da prihvati da u Hrvatskoj tog krvavog miholjskog ljeta više nisu izlazile novine, a riječi izgovorene na radiju i televiziji istog bi se časa pretvarale u savršenu prazninu i u ništa, ništa koje je svakako manje ekspresivno od lomača na kojima su u 16. i 17. stoljeću gorjeli glasnici nepoželjnih vijesti i oni koji su nešto pamtili, i na kojima su u 20. stoljeću po naredbi Reichministra Goebbelsa gorjele knjige, ali to hrvatsko ništa mnogo je strašnije od tih lomača, jer za njim ne ostaju ni dim i pepeo. Za tim ništa ostaje ništa, prazan jezik koji ne izriče ništa. Savršena idila puste zemlje.

Sjetimo se kako je Glavna skupština reagirala na Gelba! Slijeganjem ramena, ravnodušnošću, požurivanjem da se pređe na sljedeću tačku dnevnoga reda. Krvavo miholjsko ljeto u Hrvatskoj samo jedan je u nizu protucivilizacijskih događaja u povijesti međunarodne organizacije, i zašto na njega dalje gubiti vrijeme? 

Zato što nam je Hrvatska pokazala što se dogodi s dokumentom o vremenu u digitalnoj eri? 

Dobro, to smo naučili, sad idemo dalje. Kod nas se novine i dalje štampaju na papiru, a radio i televizija prema zakonu su dužni da foto i videoarhivu čuvaju na čvrstom mediju, na magnetofonskim i videovrpcama, na kompakt-diskovima, na izdvojenim nosačima virtualnog pamćenja. Naši kompjutori imaju veću memoriju od hrvatskih. I, na kraju krajeva, mi nismo divljaci!

Četiri su relativno pouzdana svjedočanstva o 31. kolovoza 20… u Hrvatskoj. 

Uz već spomenutu knjigu Adama Belicha Smrt idiota u Dalmaciji, tu su i knjige tadašnjeg talijanskog veleposlanika u Zagrebu Marca Coluccija Dnevnik uplašenog čovjeka i njemačke novinarke Gabrielle von Mackensen Svjedočim, te serijal od sedam tekstova što ih je na svome blogu objavio Aleksandar Nikšić, američki poslovni čovjek, koji se za krvavog miholjskog ljeta zatekao u Zagrebu na majčinu sprovodu.

Belich je i te nedjelje, kao vjeran katolik, ali pomalo i kao diplomat-obavještajac, poveo obitelj, suprugu i kćeri, osmogodišnje blizanke, na misu u Katedralu. Misu je mimo očekivanja i ustaljenih i rijetko kad iznevjeravanih crkvenih običaja vodio vojni biskup. Održao je vatrenu propovijed u kojoj je vođu srpske zajednice u Hrvatskoj optužio za napade na katolike i Hrvate u Banjoj Luci, dalmatinskom zaleđu i istočnoj Slavoniji. “Mi smo kršćani, naše prvo i posljednje ime je ljubav, na nama je da praštamo, ali kako oprostiti ruci koja drži nož. Najprije se moramo obraniti da bi zatim mogli oprostiti. U ime Boga i za Boga najprije se moramo obraniti!” “Ovo kada sam čuo”, pripovijeda Belich, “znao sam da će se danas svašta događati. Istrčao sam iz crkve i telefonirao ambasadoru, zatekao sam ga na aerodromu, na putu za London, upravo je prošao carinsku kontrolu. Pa, što biste vi sad htjeli, ljutito se zapitao, da ne otputujem na odmor zato što je vaš ludi pop svašta napričao? Kad bismo njih slušali, već dvije tisuće godina ne bismo bili na odmoru!”

Aleksandar Nikšić u drugom, i vjerojatno najvažnijem dijelu serijala objavljenog na blogu “Ispovijed bivšeg Hrvata”, piše da je prije trideset i pet godina iz Hrvatske emigrirao pred nogometom, a da ga je na dan majčina sprovoda zadesila utakmica između Srbije i Hrvatske. Opisuje ukop na Mirogoju, u pradjedovskoj grobnici na pravoslavnoj parceli, i onu odavno već zaboravljenu nelagodu koja mu se javlja iz osjećaja da ga netko sa strane gleda, da ga vidi tu među Srbima i pravoslavcima, a on niti je Srbin, niti je pravoslavac, premda mu je majka, eto, bila pravoslavka, i na neki je način bila i Srpkinja, ali on je Hrvat, to je po ocu, i to iz stigmatizirane obitelji ustaškoga ministra iz vremena Drugog svjetskog rata… 

S tom nelagodom, tim krivim kontekstom, fatalnim razmimoilaženjem u autoidentifikaciji i načinu na koji ga katkad vide drugi, Nikšić je u Zagrebu odrastao. Nogomet ga nije zanimao, kao ni sport općenito, govorili su da ima dvije lijeve noge, ali istina je bila druga: nije podnosio sav taj znoj i svu tu zaludno mobiliziranu muškost, bolne grimase na licima sportaša, nogometaše koji se valjaju po travi kao teški ranjenici iz Velikog rata, i valjda zbog toga nikad nije bio u stanju da do kraja shvati pravila igre.

U vrijeme njegova djetinjstva, godine 1982, zagrebački je Dinamo nakon više desetljeća ponovo bio prvak Jugoslavije. Cijeli je razred išao subotom i nedjeljom u Maksimir, na stadion, na poklonjenje šampionu. Ti ne ideš? upitalo ga je. Ne zanima me! Da, zamišljeno je odgovorio drug, ti si Srbin, dodao je, s puno razumijevanja i sućuti. Ali ja nisam… Uzalud, uzalud, uzalud! Uzalud je, dragi moj, govoriti da nisi ono što su drugi odlučili da jesi. Možeš ti stoput biti rođeni unuk ustaškoga ministra unutarnjih poslova Ante Nikšića, neosuđenoga ratnog zločinca, ti ćeš vazda biti Srbin, jer je to nešto što se ne određuje prema činjenicama, nego se određuje prema sluhu. Ako si Aleksandar Nikšić, onda zvuči da si Srbin. I još ako te slavne i mitske, šampionske 1982. godine ne odlaziš na Dinamove utakmice, tada si sasvim pouzdano Srbin. Jer je naprosto nemoguće da budeš Hrvat i da te baš te godine ne zanima nogomet.

Dok se sa starog mirogojskog groblja, projektiranog i podignutog u drugoj polovini devetnaestog stoljeća, kada je Zagreb bio najvažniji grad jedne malene arkadijske provincije na jugoistoku velikoga višenacionalnog habsburškog imperija, Aleksandar Nikšić spuštao prema gradu, vidio je kako se u turističkoj Tkalčićevoj ulici, ispred desetakaina kafića, čije se terase nadovezuju jedna na drugu, onako kako je to običaj na Balkanu, montira isto toliko velikih televizijskih ekrana. 

Radnici u dresovima nogometne reprezentacije, a s moćnih zvučnika iz dubine kafića grme domoljubne pjesme, deseci različitih pjesama iz isto toliko audiosistema, nadglasavaju jedna drugu, i u ušima i glavi prolaznika koji se kreće niz Tkalčićevu ulicu stvaraju zastrašujuću kakofoniju marševa, raštimanih stadionskih zborova, gromkih šlagera patriotskog sadržaja, krvavih balkanskih tužbalica, melankoličnih nacističkih balada, opernih zborova koji tronuto poju o odlasku u posljednji boj protiv neusporedivo nadmoćnijeg neprijatelja, oštrih bubnjarskih prelaza, sovjetskih borbenih pjesama prepjevanih na hrvatski i na hrvatsku domoljubnu temu, orijentalnih tamburica, njemačkih harmonika i distorziranih električnih gitara, koje prate ritam narodnog kola i glas promuklog pjevača koji pjeva o hrvatskim junaštvima od stoljeća sedmog, kada su se Hrvati po ovdašnjim vjerovanjima s Kavkaza, iz Irana i iz germansko-gotske mitologije doselili na Balkan. To aritmično i višeritmično domoljubno svezvučje Aleksandra Nikšića tjeralo je da sve brže hoda niz Tkalčićevu ulicu, da potrči i da trči kao bez duše, u strahu smrtnome da će ostati bez duše. 

“Uplašio sam se kao nikad u životu, i premda mi se ništa još nije dogodilo, želio sam da se što prije vratim kući, na Manhattan, i da se više ne nađem na ovome mjestu, u ovoj zemlji. To je, sad mi se čini, bio trenutak u kojem sam definitivno prestao biti Hrvat, premda nisam postao Srbin, ni Amerikanac. Postao sam ono što sam, zapravo, i danas: Nehrvat, čovjek čiji je identitet određen onim što nije, onim gdje ne želi biti, onim čega se ne želi sjećati. I ovaj moj blog, koji bi u neka ljepša i pismenija vremena bio esej, ima samo jedan cilj: da ono o čemu pišem prestane na bilo koji način utjecati na moju stvarnost i da prestane biti stvarnost i pretvori se u fikciju. Ne znam je li to moguće.”

Iste večeri, sjedio je u majčinom stanu u naselju Sopot, u Novom Zagrebu, modernističkom, lekorbizjeovskom kvartu sagrađenom u jugoslavenska vremena, tada naseljenom radnicima, socijalističkim pregaocima i njihovim porodicama, i ne paleći svjetla, u mraku doma iz kojeg je upravo prhnula i posljednja duša, slušao glasove vanjskoga svijeta. Ono što u 21 sat i četiri minute nije čuo bilo je da je Srbija povela 1 : 0. Pola sata kasnije začule su se petarde i pojedinačni revolverski pucnji kada je hrvatska mlada vedeta, devetnaestogodišnji Ante Juras izjednačio rezultat. A u 21 sat i 45 minuta, na samom kraju prvog poluvremena, Luka Ivanušec Hrvatsku je doveo u vodstvo, i tada se, činilo se Nikšiću, nebo otvorilo nad gradom. Pucalo je sa svih strana, čuli su se rafali iz automatskog oružja, eksplozije, pucnji iz revolvera i pištolja, praskanje petardi, i krici onih koji su istrčali na prozore da se i oni čuju, ali kako nisu imali oružja i dinamita pri ruci, služili su se glasom kao hladnim oružjem, sredstvom zastrašivanja i obezljuđivanja. Tu radost zvuči kao prijetnja.

U drugom je poluvremenu Ante Juras zabio još dva gola, utakmica je završila 4 : 1 za Hrvatsku, nad Zagrebom se osjećao miris baruta, i sve do jutra povremeno bi se čuli slavljenički pucnjevi. “Ono što nisu u stanju izraziti govorom i jezikom, ti ljudi su iskazivali oružjem. Sporazumijevali su se pucnjavom i eksplozijama, povjerovao sam da je to jezik kojim oni puno rječitije razgovaraju nego što su to u stanju onim jezikom koji sam, zajedno s njima, učio kao dijete.”

Događalo se to u petak navečer. Uzalud je Aleksandar Nikšić tokom subote pokušavao zamijeniti povratnu kartu za New York, koja je glasila tek za utorak. A onda je došla nedjelja, i događaji koji čine okosnicu drugog dijela njegova serijala.

Kako su se internetom širili lažni izvještaji o srpskim napadima na Hrvate katolike u Banjoj Luci, te u Dalmaciji i istočnoj Slavoniji, i kako je iznenada, do tad nezabilježeno rađanje novih, savršeno dizajniranih informativnih portala dodatno pojačavalo jasno usmjerenu atmosferu rata i agresije, tako su nogometni navijači, kojih je po Zagrebu bilo na sve strane, obodreni pobjedom u Beogradu i poneseni valom pivskog patriotizma, gnjevni kao da su upravo izašli s mise u zagrebačkoj katedrali, krenuli u obranu napadnutoga naroda. Kako im je Banja Luka bila daleko, a ni Dalmacija i istočna Slavonija nisu bile bliže, krenuli su rješavati stvari po Zagrebu. 

U nedjelju, u ranim prijepodnevnim satima, grupe od po desetak huligana provaljivale su u ulaze novozagrebačkih nebodera. Išli su od vrata do vrata, penjali se sve do vrha zgrade, od prezimena do prezimena, pa ako bi zapazili neko karakteristično srpsko ime, lupali su, a ako im nitko ne bi otvorio, pokušavali su provaliti.

Bilo je tri kada je Aleksandar Nikšić s balkona svoga mrtvog roditeljskog stana ugledao dva tijela kako jedno za drugim padaju sa sedmoga ili osmog kata susjednog nebodera. Muškarac, učinilo mu se stariji, u kućnom kaputu koji je zalepršao poput padobrana kada se ne otvori, i žena, kojoj se u letu suknja zadigla do uza vrat, i bljesnula su prije udara o tle bijela staračka bedra. U času je znao da to nisu samoubojice.

Koliko je mrtvih tog dana bilo u Zagrebu i Splitu? Hrvatska Vlada priznala je ukupno sedam, ali je, vjerojatno, istini bliži broj od devedesettroje, koji se spominje u javno objavljenom izvještaju ruskog veleposlanstva. Beogradske dnevne novine objavile su listu, koju je sačinila neimenovana nevladina organizacija iz Zagreba, na kojoj se imenom i prezimenom, te adresom stanovanja, navode trideset i četiri žrtve.

Marco Colucci u Dnevniku uplašenog čovjeka piše da se, izmakavši pažnji hrvatskog osiguranja, na vratima rezidencije talijanskoga veleposlanika oko pet sati popodne pojavila Majda Hajdić, supruga hrvatskog književnika, pjesnika i talijanista Alda Hajdića. Bila je polugola, vikala je ubili su Alda, Colucci ju je pustio unutra, čuvari su je pokušali izvući van, došlo je do svađe i naguravanja između veleposlanika Coluccija i ljudi iz policijskog osiguranja, ali nisu se usudili da povrijede eksteritorijalnost rezidencije. 

Laže, kurva! netko je izvana vikao.

Policija će u prvi mah ustvrditi da je sedamdesetogodišnji Aldo Hajdić izvršio samoubojstvo.

(nekoć mladim poljskim pjesnicima)

Kad se svijet promijenio i zidovi pali
a Czesław Miłosz prestao gledati obasjane
tuljce visokih zgrada i skladati kitice za galebe
i morsku maglu te se vratio u Krakov,
mladi su se poljski pjesnici svaki put kad bi objavio
neku pjesmu natjecali tko će na nju
napisati veću i smješniju parodiju.
To je bio prirodni refleks – ubijanje otaca –
refleks – neka se staro makne i napravi prostor
mladome. Podsjećalo je na zaletavanje roja mušica
u veličanstvenu životinju koja je čitavo dvadeseto stoljeće
putovala kroz prostor i vrijeme,
šira i obimnija od dvadesetog stoljeća.

Miłoszewa kasna poezija imala je dvije velike teme.
Vraćanje na početak i pripremu za kraj,
koji ne bi trebao biti kraj.
Nego povratak u nebesku domovinu.
S jedne strane – trčkaranje vrtovima pokraj Niewiaže,
lijeskine grane i vjeverice koje na njima plešu,
sanje o Greti Garbo, Rudolphu Valentinu,
dosada i muhe u slastičarnici.
Zaljubljenost u Prirodu.
Ispijanje piva u odjeći gizdelina i snoba.

A s druge strane – staračke bolesti i tegobe,
nebesa, daimonion, Mickiewicz, Jakob Böhme,
Swedenborg, Adam i Eva, Adam Kadmon iz Kabale,
kozmički čovjek u naručju Božanstva, Isus,
William Blake, koji na samrtnoj postelji pjeva slavljeničke
himne, jer zna da se seli u drugu zemlju,
koja je očima smrtnika nevidljiva.
Utjehe. Spasenja. Hipoteze uzašašća.

A što bi mladi poljski pjesnici
s tom djetinjastošću, začaranom u heraklitsko promišljanje,
i s tom napola mističnom starudijom,
zaokupljeni svojom blistavom mladošću,
opsjednuti traganjem za mjestom pod suncem,
u potrazi za svakidašnjim temama, za pjesničkim jezikom
za upotrebu i po mjeri sadašnjosti, u traganju za vlastitim glasom?
Što bi s time kad ih je zahvatila tehnološka
revolucija te su odjednom imali na raspolaganju
sve prečace do svijeta a za opijanje
sve moguće uvezene alkohole
i za pušenje sve moguće uvezene duhane?
Što bi mladi poljski pjesnici
s poezijom koja je prerasla poeziju,
s umjetnošću koja je prerasla umjetnost
te se pretvorila u eshatološko sijanje?
I napokon: što bi s udaljenijim krajevima
kao što je, recimo, starost, zemlja
o kojoj ništa ne znamo dok sami ne
dođemo tamo te ne možemo natrag?

Juan Ramón Jiménez je rekao
kako svaka pjesma ima svoj sat, svoj dan i svoj vijek.
Kasne Miłoszewe pjesme bile su
za mlade poljske pjesnike
i mlade pjesnike bilo gdje
drugdje na svijetu prerane pjesme.

Preveo Edo Fičor

Tatjana Gromača: “Ivan Bezdomnik i njegove pjesme”, Sandorf, Zagreb 2023.

Prošlu svoju knjigu pjesama, ujedno i prvu, objavila je prije dvadeset i tri godine. Bilo joj je dvadeset i devet, živjela je u Zagrebu, rodom Siščanka. Ta knjiga, karverovskog naslova “Nešto nije u redu?” izazvala je priličan interes čitatelja i književne zajednice, koja je, kao i cijela zemlja, bila te 2000. godine u stanju nekoga gotovo postrevolucionarnog entuzijazma, kakav se više neće ponoviti. Knjige su se čitale, na ozbiljan način o njima se govorilo na državnoj televiziji, svake su novine i svaki tjedni magazin imali svoga književnog kritičara. Pavić je u svome Jutarnjem listu čak imao specijaliziranog tjednog kritičara za poeziju. U to je vrijeme Gromačin prvijenac označen kao jedna od dvije prekretničke knjige stila i pravca koji su nazvali “stvarnosna poezija”. Druga, Glamuzinini “Mesari” izaći će tek 2001.

Nijedan suvremeni hrvatski pisac nije već prvom svojom knjigom postao gotovo jednoglasno toliko i tako uvažavan kao Tatjana Gromača. Ali njoj nije na um padalo da tu okolnost pokuša iskoristiti za socijalni probitak. Društveno i intelektualno apartna, nepripadajuća i književno nepotkupljiva, izbjegla je mjesto koje joj je u ovoj književnosti bilo namijenjeno. Ubrzo se preselila u Istru, pisala je romane, knjige proza, eseja i reportaža, te je postupno mijenjala svoju orijentaciju prema sjaju mimeze. Za roman “Božanska dječica” dobila je 2012. vrlo uglednu nagradu Jutarnjeg lista. O toj se knjizi, kao i o prethodnom romanu “Crnac”, mnogo govorilo, ali u tom je govorenju već bilo previše toga krivog. U međuvremenu Gromača je postala autorica za pisce i vrlo probranu intelektualnu publiku. Bora Ćosić ne propušta priliku da je spomene, ili da iz svojih berlinskih daljina upita je li Gromača što objavila. Istovremeno, zvaničnoj sceni, uključujući i društveno angažirane alternativke i alternativce pod visokim pokroviteljstvom Obuljen-Koržinek, kao da je dodijala. Ili kao da ih je iznevjerila, jer ne sudjeluje u akcijama za prava žena, protiv klimatskih promjena, nagrada u kulturi koje dobivaju muškarci itd, itsl.

“Ivan Bezdomnik i njegove pjesme” u knjižarama pojavio se usred nekoga gluhog srpnja. Malena, lijepa i skoro nevidljiva sveščica, na uglavnom nepostojećem pultu ili polici s poezijom. Lijep kontrapunkt onome što u knjizi jest. Taj luk od skoro četvrt stoljeća, od knjige “Nešto nije u redu?”, do pjesama Ivana Bezdomnika, napet je skoro do pucanja. Ako su ono bile pjesme u kojima je doživljaj proizlazio iz konkretnih događaja, a svijet se prikazivao kroz slike koje u jeziku pronalaze svoj savršeni adekvat, ovo su pjesme unutarnjih monologa, tihe mudrosti, rezignacije i razornog djelovanja jedne moćne duše. Od usporedbi nikad nema velike sreće, obično se posvađamo s onim sa čime se uspoređujemo, ali čitajući “Ivana Bezdomnika i njegove pjesme” imao sam dojam kao da slušam neku vrlo blisku rodicu Wisławe Szymborske. Čak i ako usporedba nije pogođena, u njoj nema provincijskog pretjerivanja. Gromača jedna je od doista rijetkih naših pisaca čije djelo može podnijeti usporedbe s velikima.

Pjesma “Svjedoci epohe” od onih je koje bi, možda, trebale biti važnije zajednici, nego njezinoj autorici, tako da je čitaju, umjesto ofucanog magazina aviokompanije, putnici na linijama Zagreb – Frankfurt, Zagreb – Split, Zagreb – Beč, Zagreb – Dubrovnik. Ovako će prva strofa: “Svjedočili smo čudu rađanja,/ Svjedočili smo agoniji umiranja/ Čemu se još ima svjedočiti na ovome svijetu?/ Promatrali smo kolone izbjeglih na traktorima/ Čučeći iza zavjese/ U pauzi poslijepodnevnog gledanja/ Filma Roberta Bressona/ U nadi da nećemo biti razotkriveni/ Ni od onih koji su osuđeni na bježanje/ Ni od onih koji su, poput nas, ostali kao neokaljani/ starosjedioci./ Sklanjali smo se pod strehe tražeći skromnu zaštitu/ A kada više nije išlo tako naprijed, dalje/ Prigrlismo vjetrometinu kao mjesto najpriličnije/ Za život./ No unatoč tome/ Uvijek se našao netko da pruži ruku/ Barem za kratko/ U kojoj, ako već nije bio novac/ Bilo je spremno nešto nalik na udaljeno prijateljstvo.”

U toj gotovo himničnoj misli, ispunjenoj ipak podnošljivom gorčinom, koja kao malo koja misao u posljednjih tridesetak godina, malo koja književna rečenica, roman, pripovijetka, obujmi cijelu zajednicu, u toj je misli, u toj strofi, dakle, tako strašna i sveprisutna, u zajednicu urasla moralna ambivalencija. Biti neosuđen ni od onih koji odlaze, ni od onih koji ostaju. Biti ganut rukom koja ti je pružena i u kojoj je novac, ili barem “nešto nalik na udaljeno prijateljstvo”. I nadati se da ćeš ostati nerazotkriven. Cijeli je to jedan život, proživljen u zajednici.

Te druga i zaključna strofa: “Naučili smo: ne treba gledati suviše blizu/ Niti suviše duboko unutra/ Ljudima niti pojavama,/ Jer razočaranje što se naposlijetku javlja/ Može biti bolno./ Naučili smo: plašiti se životnih tegoba je djetinjasto/ Pa premda smo uvijek iznalazili načina da se nosimo s njima/ I dalje se nismo lišili straha ni zazora od njih./ Ništa bitno nije pred nama – još malo strepnji i uzdaha./ Još malo prelijevanja tjelesnih tekućina/ Zadovoljenja nepca i rafiniranih potreba/ Nešto intelektualnih pokušaja/ Da se živi dovitljivo/ U skladu s gimnastičkim potencijalima/ Tijela, duha, uma i emocija./ Ništa nas, dakle, naročito ne čeka/ S time se treba pomiriti/ Pa ipak/ Čovjek nije ravnodušan/ Ni pred onom mirnom cestom što se razastire na horizontu/ Gdje se staza na koncu pretvara u prašinu/ Što nijemo sjaji na popodnevnoj žezi/ Na kraju neravnog seoskog puta”.

U ovoj pjesmi čak i dvotočke pjevaju: ta stanka, duga, nakon riječi “Naučili smo:”, ta stanka također je himna jedne zajednice. I na kraju taj opis nestanka, tamo na kraju neravnog seoskog puta. Tatjana Gromača vlada umijećem one više točnosti, koja književnost, naročito poeziju, dijeli od predsmrtnog zamuckivanja, na koje se uglavnom svede upotreba jezika.

Danas oživljavam

Obično se kaže da poezija, a ni književnost općenito, nema svrhu izvan sebe same. I to jest tako. Osim što poezija, književnost općenito, nalazi svrhu u svijesti i u životu onog koji poeziju piše. U oživljavanju i održavanju onoga čega više nema. U opredmećenju sjećanja, u najširem smislu riječi: “Zvuk blagajničke kase/ Udarac tipki na pisaćoj mašini/ Cvrčanje ulja na užarenoj tavi/ Na kojoj se netko sprema peći uštipke” (pjesma “Danas”) Pjesništvo se od proze razlikuje možda po tome što iz proze saznajemo tko se sprema peći uštipke. I što je svaki veliki roman zasnovan na jednoj takvoj senzaciji, kakva je “Cvrčanje ulja na užarenoj tavi/ Na kojoj se netko sprema peći uštipke”.

Siva zona

Ovo je naslov pjesme o hrvatskoj provinciji, o mjestima kakva su Crnac ili Severin, onaj Severin u kojem ratni dragovoljac, načelnik općine, uz odobravanje policije i suda, mlati krčmaricu. Kao da je “Siva zona” i o tom događaju. “Diktatura je ovdje nešto poput prirodnog stanja/ Ljudi za njom imaju potrebu/ Kao za debelim pokrivačem za vrijeme zimskih hladnoća.” To je iz pjesme koja je već započela stihom: “Ljudi su ovdje još od rata urasli u strah”. Tatjana Gromača sačuvala je moć promatranja svijeta sa samoga njegovog dna. Nenametljiva, oslobođena sentimentalnosti i općih mjesta, jedina ovdje.

(Stenogram neodržanoga govora)

Zahvaljujem se od srca, vama koji ne dođoste
da ovo nevješto slovo ne čujete, jer očajan sam
govornik, barem tako mislim, budući da govore
nikada držao nisam, pa stoga retoriku nisam ni
vježbao, ovo će prvi put da mi bude, ali ja sam
nespreman, nemam ni bilješke, kamoli koncept
za ono što vam, u stvari, i ne želim kazivati, jer
ama baš ništa nemam nikom od vas da saopćim
i, štaviše, grstim se nad tom situacijom u kojoj
ja ću da govorim, a vi da se cerite dok bijedno
zamuckujem i nemušto jezikom zaplićem, pri
tom na teške muke stavljajući one što trebaju
simultano da prevode ovu sintaksu turobnu
koja vjerno odražava nesuvislu misao moju,
zapravo besmisao, o kojem sam prisiljen da
vam zborim, iako svakoga od vas ponaosob
i sve zajedno strastveno prezirem, ali i duboko
poštujem isključivo stoga što niste došli da me
slušate, jer morao bih vam priznati da vama ni
po jednome obilježju ne pripadam, da vaša zla
nisu i moja božanstva, da odbacujem nacije
i države koje ruljom vas beslovesnom čine,
da se ne klanjam vašim herojima niti plačem
za njihovim žrtvama, i da sam neizrecivo
tužan već i zbog toga što se iz vašeg speciesa
ne mogu ispisati i u neku drugačiju, recimo
u skitalačku pseću jedinku prometnuti, toliko
od mene, i hvala vam na pažnji, a sada vas
još jedino molim da me izvolite kamenovati,
makar i virtualno, pa da ostanemo što jeste
vi i što jesam ja, jer ako bi i jedan zapljeskao,
na suicidnu pomisao taj bi me odmah naveo

                                                      (5.8.2023.)

Rat je, uglavnom, čekanje mira. Rat je u našem slučaju, a možda i ne samo u našem slučaju, po tisuću puta izvnevjereno iščekivanje pravde. Pravdonosci su neki daleki gospodari svijeta, Ujedinjeni narodi, Europska Unija, Božanski sud na zemlji, od kojih se očekuje da presude u našu korist, a protiv naših neprijatelja. Rat je očajničko iščekivanje trenutka u kojemu će neka viša nebeska sila poraziti naše neprijatelje.

Rat nas je preoblikovao. Rat nas je učinio lošijim ljudima nego što smo bili i nego što smo mogli biti. Mnogo toga bismo stvorili, izgradili, napisali i zamislili da nije bilo rata. Rat je trajno unazadio, uništio i opustošio našu imaginaciju. Rat je poraz mašte. U ratu se nije dogodilo ništa od onoga o čemu smo maštali. Rat, ovako ili onako, donosi veliko i nepopravljivo, konačno životno razočarenje.

Ova knjiga pisana je prije dvadeset i više godina, u vrijeme ratova u bivšoj Jugoslaviji. Pisana je iz očaja i nevolje, tako da jednako svjedoči o stanju u zemlji, kao i o stanju u čovjeku koji o tome piše. Takva knjiga, naravno, ne može biti objektivna.

Čovjek koji živi u ratu ne može biti objektivan. Čovjek koji je suočen s neprijateljem ne može biti objektivan. Ali ono što je dužan sebi i drugima jest da ima stalnu svijest o svojoj subjektivnosti. Opasno je povjerovati da je naš očaj krajnja i konačna istina o svijetu.

U našem ratu nije bilo moguće pobijediti. Možda više ni u jednom ratu nije moguće pobijediti. Ali o tome se ne smije govoriti pred generalima, ministrima i patriotima. Oni vojsku i narod nastoje u svakom trenutku zadržati u uvjerenju kako pobjeda samo što nije stigla. Uvjereni su da je u tome smisao ratovanja.

Naši neprijatelji nekad su bili naša braća. Drukčije nam ne bi ni mogli postati neprijatelji. Ali u kojem su to trenutku oni prestali biti braća? Ili je, možda, moguće da su nam neprijatelji i dalje braća? Ako se može vjerovati Svetome pismu, koje je naša Knjiga i Knjiga naših neprijatelja, to je jedino i moguće, jer su Kain i Abel ostali braća i nakon što je prvi ubio drugoga.

Je li izdajnik onaj koji misli upravo tako, da su naši neprijatelji i dalje naša braća? Ako je vjerovati generalima, ministrima i patriotima, jest, upravo on je izdajnik.

Iz rata će nas jednoga dana u mir prevesti upravo izdajnici. Oni su jedino rješenje, ukoliko pobjede ne može biti. A ne može je biti, jer je pobjeda moguća samo u slučaju uništenja, našega ili njihovog.

Ako pobjede nema, a sigurno je neće biti, ostaje još samo jedna mogućnost: pomirenje. Ostaje bratstvo Kaina s Abelom. A zašto su onda ljudi ginuli u ratu? Zato da bi pomirenje postalo moguće i vjerojatno. Za pomirenje je potrebna veća hrabrost nego za ratovanje. Za pomirenje je nužno pobijediti vlastiti ponos.

O tome razmišljam dvadeset i koju godinu po svršetku rata u Bosni, a onda i svih ratova na teritoriju bivše Jugoslavije. Isto to mi na um pada dok iz daljene s užasom promatram rat u Ukrajini, koji već godinama traje kao tihi i potmuli bol, na koji su se već svi navikli, osim onoga koga boli. Na bol se nemoguće naviknuti. Bol nikad ne biva monotona. Bol je uvijek toliko raznolika da boli.

Naš rat i vaš rat razlikuju se. Kao što se, uostalom, vaš rat razlikuje i od rata vaših neprijatelja. Ali postoji nešto što je zajedničko svim tim ratovima: očaj i nevolja, i iščekivanje velike ratne pobjede, koje, međutim, nikad neće biti.

4. februara 2019. godine

David Albahari: “Svetski putnik”, Stubovi kulture, Beograd, 2001, str. 239

Godinama strpljivo građena, pripovjedačka umjetnost Davida Albaharija (1948) danas predstavlja sam vrh srpske književnosti. Poput Kiša, čiji je on možda najbolji nasljednik, upravo zbog otklona od lokalnog i prihvatanja svjetskih pripovjednih tokova, on je ispisao sagu jedne beogradske jevrejske porodice koja se rasipa u atome, stalno prebirući po uspomenama, stvarajući gotovo muzički stranice besprekorne naracije koja zadivljuje čitaoca, pretvarajući ga u poklonika Albaharijeve umjetnosti. Otisnuvši se u voljno izbjeglištvo, a pisac je uvijek izbjeglica, on je nastavio da ispreda svoju nit, pri-mamivši nas u daleku Kanadu gdje su već stigle beskrajne kolone onih kojima je preko glave gotovo endemske balkanske mržnje. Albaharijeva najnovija knjiga, “Svetski putnik”, kao pasakalja uvodi čitaoca u svijet usamljenika koji su se slučajno sreli otvarajući se, sasvim malo, drugom, otškrinjujući dveri svoje duše koja nakostriješena dočekuje svijet s nepovjerenjem, svjesna da će prije biti povrijeđena nego ushićena. 

Narator u “Svetskom putniku” je kanadski slikar koji boravi u jednoj od umjetničkih kolonija, gdje dolazi srpski, odnosno vojvođanski, odnosno jugoslovenski, odnosno jevrejski književnik Daniel Atijas, prema kome će slikar osjetiti izuzetnu naklonost, gotovo ljubav. Upravo izbor pripovjedača predstavlja iznenađenje, ali i dobro rješenje, jer se sada onaj koga on zna u dušu, književnik, postavlja kao objekat, onaj što se rastvara i razgolićuje do kraja da bi se potom brižljivo sklopio kao novi, umjetnički fenomen. Kao što crtanje Atijasovog portreta počinje od jedne linije na njegovom čelu, tako i cijela priča kreće u svoje spiralno kretanje od prvog susreta i potom niza naknadnih reminiscencija između novih, ne prečestih viđenja. Čitaocu će slikareva strast vjerovatno djelovati neobično, ali ona je samo iskušenje koje je bitno za sagledavanje mogućnosti ili nemogućnosti komunikacije među pojedincima iz različitih kultura, zapravo prodiranja do onog što je nečija temeljna ljudska odrednica. Dobar slikar to mora da ostvari na dobrom portretu. Hoće li to uspjeti slikar, Albaharijev pripovjedač?

Da bi stvorio klasičan, rekli bismo ljubavni trougao, svjesni da je to prejako određenje krhkih veza koje postoje među osnovnim likovima “Svetskog putnika”, Albahari uvodi najintrigantniju ličnost, unuka izvjesnog Hrvata Ivana Matulića, koji je jednom davno, prije Drugog svjetskog rata posjetio grad Banf i upisao se u knjigu utisaka u muzeju odrednicom Hrvat. Ne, dakle, Jugosloven, iako je dolazio iz te države, nego kao pripadnik jednog naroda koji u tom trenutku nije imao svoje države. Upravo ta činjenica pokreće radoznalost Daniela Atijasa koju ne razumije slikar. I tu je osnovni zaplet. Kada upozna unuka Ivana Matulića, Atijas će mu pokloniti više pažnje nego slikaru. Koliko, to slikar nikada neće saznati. Otkrivamo prošlost unuka Ivana Matulića, samo djelimičnu, naslanjanje na djedovu žudnju za hrvatskom državom, da bi, u tuđmanovskoj Hrvatskoj doživio razoračanje i vratio se u Kanadu da istražuje djedovu prošlost, ali da se više ne unosi u hrvatsku sadašnjost. Slijedi strašno otkriće, da mu je djed bio ustaša, i da je o svojoj ustaškoj djelatnosti ostavio dnevnik. Takođe, ostavio je i nečiji odsječeni prst. 

Razgovore Daniela Atijasa i unuka Ivana Matulića slikar ne samo da ne razumije, on ih ne podnosi. A ova dvojica kao da su prešli onu nejasnu liniju koja kroz razumijevanje vodi od mržnje do ljubavi, ili bar ljudskog prijateljstva. Način na koji je to uspjelo Danielu Atijasu ostaje nejasan, tajanstven, ali po posljedicama strašan. Jer unuk Ivana Matulića to posljednje saznanje, koje se više nije ticalo njegovog djeda, saznanje o prevazilaženju mržnje i o potrebi za ljubavlju, koje mu pruža pripadnik naroda nad kojim je izvršen najstrašniji genocid u istoriji svijeta, ne može da preživi. 

Tu pasakalja dostiže svoj vrhunac, reklo bi se da njena motorika više ne pripada određenju lakog ritma, ali Albahari je zaista majstorski vraća tamo gdje je i nastala, na stazu umjetničke kolonije kojom odlazi Daniel Atijas pošto je pogledao seriju crteža koje je uradio slikar, bez komentara, što je i konačna ocjena ukupnog truda onoga koji nije uspio da prodre u dušu osobe koju je bio zavolio. Ostaje, naravno, uvijek pitanje, šta ga je u tome spriječilo?