“Nikome ne mogu objasniti da sam gladna svog jezika”

Monja Jović

Kada priča preraste sebe u svakom svome slovu, interpunkciji i značenju njezino pomjeranje u teatar, “na (te) daske koje život znače” logičan je prelazak u odvojenu, novu vremensko- prostornu dramaturgiju iskaza. Stoga Monjina kazivanja nigdje neće naći tako precizno podešenu, komplementarnu, gotovo prirođenjenu formu kao što će je nalaziti u dramskoj konstrukciji, na pozornici. 

Zbog čega je Monjinoj alegorijskoj duši imanentan teatar? Pa primarno iz razloga što objedinjujući glas, pokret, scenografiju, zvuk, kostime, energiju glumca i publike (pojedinačnu i uzajamnu) upravo teatar najobuhvatnije i najiscrpnije “razmatra” Monjina metaforična sažimanja vremena (prošlog, sadašnjeg i budućeg) i ideje po kojima smo vječni i u ljudima i u prostoru i u smrti. Svi obračuni iz davnina pa do naših dana sažimaju se tada u dinamičnu i eklektičnu artikulaciju koju je upravo teatar u stanju najvjerodostojnije pridružiti tekstu. Takav bi teatar, pod Monjinim zamah- ženama bio oslobođen tutorstva literature. Jer Monja piše iz vizure gledatelja koji je istovremeno i protagonist, njezina je vezanost iskustvena čak i kada je promatračka. Ta je pozicija isključivo u nekoj izrazito plošnoj percepciji pitanje konvencionalnog doživljaja stvarno(sno)g, zbiljskog. Ona je otključana permutacija zbiljskog u inscenirano na način da jedno drugo prožimaju i objašnjavaju u svim (pa i najrudimentalnijim) elementima i pravcima.

Postavljanje “Stvarnih čudovišta” na scenu omogućit će preispitivanje postavki u (po) kojima perzistira žena kao antropološko i sociološko biće (zaustavimo se, za potrebe prohodnosti teksta unutar rubova ovih dviju dimenzija). Monjina zbirka dramskih pripovijesti doima se, u prvi tren, nalik albumu sa nekim tuđim, požutjelim i dalekim svijetom na monokromatskom odrazu fotografije. U njemu su tako “Zidna drama” u kojoj perzistentni simbolizam ženine izložbene pozicije biva naglašen (scenografski precizno) tendenciozno isturenom stolicom kao i Zidom oko kojih likovi žena K. i K. grade svoju tragičnu, neprekidivu (“the neverending story”) priču, “Nerođena” (studen u ofanzivi na tijelo žene razgrće put Smrti koja je pobjediva u najnevjerojatnijoj i najmilijoj mogućoj banalnosti— u “sađenju paradajza” ili u posjeti “dementnoj babi”. Ali od svega najvitalnije su i najvertikalnije u značenjskom (uz)letu “Najlepše priče o smrti”. One su istovremeno i autobiografska literatura i obračun sa dalekim glasovima koji ne umiju propustiti zarezati u čovjeku psihološki ožiljak, i koji nas, poput posječene šume ili otete krave naprosto ne puštaju od sebe. Monjine su dramske priče poput grčkih ili elizabetanskih tragedija— negdje na polovici, između umjetnosti i dokumenta. U formi tek, ne i u duhu različite. Sedam žena za sedam crvenih sudbina. U vunu kao u raspuklinu uvučene. Simbolizam vune brižno namotane na predmete— simbole, boje crvene baš poput one iz Theodoros Angelopoulosove ΤΡΙΛΟΓΊΑ: ΤΟ ΛΙΒΆΔΙ ΠΟΥ ΔΑΚΡΎΖΕΙ analogan je simbolizmu pupoljka, onog stanja i forme koja treba i krhkom delikatnošću priziva svu našu brižnost i zaštitu. Monja diše grčku kulturu toliko da je ne samo (ili tek) kao relevantnu ekvivalenciju pridružuje tekstu već je prepoznaje kao vlastitu, unutarnju kretnju. Sa svojih sedam ženskih likova autorica je u najtješnjoj mogućoj vezi. I svaka je ta žena iz mraka pozornice s klupkom crvene vune u rukama i strašna i dostojanstvena i tužna. I uvijek pokretljivo budna pred opasnošću da se neiskazivo ne banalizira bilo pokretom, bilo glasom (rasipanjem, pretjerivanjem, viškom). Video zid sa prizorima— kulisa je svijeta (šuma je ujedno i ravnopravan lik) sublimirana u prizor koji se sebe sama ne odriče. Koncentrirano ne odriče. 

Svaka od njezinih sedam žena nekog ili nešto sahranjuje— šumu, ljubav, ideju, kuću, zemlju, vrijeme i na koncu jezik. I kako autorica kaže “Likova je, naime, sedam. Likova je, naime, samo jedan”. I svaka od njih fatalna je savršenost ženske snage. Žena što joj je “sahranjivati ljubav” junakinja je iz najmanje dva razloga: zbog svoje unutarnje ljepote i edenske memorije o krivici iz koje crpi snagu da tajnu ne raspe i time je ne učini užasnijom. Ona je naime žena koja svime što jest zna da se njezin čovjek iz rata doduše vratio tijelom ali isto tako iskonskim jezikom instinkta jasno shvaća da je ono što je voljela kao muškarčevu suštinu— mrtvo. Njezina je sudbina mjera presudnih i središnjih sudbina milijuna žena. Ili pojedinačnosti u svakoj od nas. Ta žena koja progovara s početka (ženskog) vremena “uzeo me je sa vrata, izmučeno i tužno kao nikad pre toga” volja je da se ništa pod šumom nabeskom ne prešuti. Jer time se odriče i sebe i onog koji je umro, a koji je i nadalje zaseban vid— u smrti bespomoćan ali sveprisutan. I ta je ljepota Monjine unutarnje konstitucije u stanju (atmosferom i osjećajem kako je stvarima pustiti da bivaju izvan našeg suda) učiniti da duh Žene na pozornici promatramo kao vlastiti. Naši su odrazi u svakom liku podržavani i (ras)tumačeni i u motivu i u ekspanzivnom osjećanju. 

Atmosfera mraka u njezinim dramama nije iz teološke ili magijske kauzalnosti. Ona je iz krajnje ljudskog. Iz najdublje samotnog i bolnog, iz nemoći i svemoći (primarno) ženske (otud je ovo izrazito i prvenstveno feministička drama). Radnja nije halucinacija ili mjesečarenje, kakav somnabulizam, ona je u Monjinom tekstu većinom produkt okolnosti izvan samog lika. I ta je radnja alkemistički crvena, poput klupka i vatre i krvi. Ženski crvena, mrakom uterusa u neplodnom krvarenju prolivena. Lapis philosophorum je rubincrvene boje i čini se kako bi to crveno klupko vune moglo razriješiti sve: oživjeti ubijenu šumu, mrtvi pijesak Sahare, izgubljenog Svogčovjeka, vjeru u postojanje ne tek u sebi nego i u drugome. 

Klupko zna ono što žena na sceni i u publici u kostima naslućuje— nema usamljenosti do one što vlada u tuđinskom jeziku (“Reći ću vam nešto a vi kako hoćete— ne zna šta je usamljenost onaj ko nije bio izopšten iz svog jezika”). Sve je jezik i jezik u svemu jest. Pa i onaj koji se ne izgovori-  Svejezik jest. Taj ponajviše. Kiri i Klodel ispred zida. Kakvog Zida? Pa sinkretičkog i iskonskog. Onog istog pod kojim je Kreont ostavio Polinika jer “trunut mu” pod zidom kao krajnjom metafizikom boli.

 Ali Teba nije unutar tih zidina. Nego je Teba unutar Antigone. Uvijek je naime, i svjesno i nadsvjesno grad unutar čovjeka. Antigona će tako pokopati brata iz iste iskonske ideje zbog koje će Miljuša, ne dajući brata, ne odričući ga se— odlučiti nikad ne prestati biti sestra.

Silno i izražajno sjedinjuje u ovoj važnoj knjizi Monja Jović ljudsko ali prije svega posvemašnje žensko iskustvo. Omogućuje nam kretnju kroz sve razine tog iskustva. Žena koja odabire postati muškarac “iz praktičnih razloga” (nije li još poneka pred iskušenjem da se na tren odmori pod maskom lažnih brkova?), žena nerotkinja, žena nestrpljive predsmrtne misli o nadolazećem odmoru (“Moram da se odmorim.”/“Zaslužila si.”/“Jesam? Čime?”/“Time što te toliko bolelo, dušo. Time što te bolelo.”).

Pisanje je pitanje slušanja. Drugog, usporednog, obamrlog…paralelnog, suprotivog, nijemog. Monja čuje ne tek osjećajem već i onom mišlju koja od drame, u jednom specifično(m) hermeneutičkom trenutku učini esej. Uvijek iz motiva da smo obavezni svakoj mogućoj istini, uvijek u potrazi za (sve do jednim) smislom umjesto za jednom (pojedinačnom) vizijom kao ultimativnom koncepcijom. 

Smislu je nekako najljepše u stihu ali pokatkad se sasvim lijepo (sa svom svojom vatricom i svitom) utabori u dramu, priču, crticu, teatar. Pa prorokuje, hamletuje, trisestruje, pa kućelutkari, s Tiresijem kreontuje ili Godota s Vladimirom i Estragonom čeka uzaludno. A evo, ja ga zatičem u Monjinim “Savršenim čudovištima”. U nekom dobrom smislu ničeg pretjeranog (sinonim bi mi bio— sentimentalnog!) nije u ovim tekstovima. Ničeg lažnog i samozadovoljnog jednako nije u njima (kazalište se, provjereno, jest rodilo iz religioznih misterija ali ovo koje se kao Monjin tekst ima poroditi u čistoj formi sinteza je i eksplozija slike, zvuka i intimno-psihološkog u mjeri da zatvara krug s početka stvaranja). 

Ti su tekstovi dedukcija u analogiji patnje i emocije, čisto drhtanje organizma pretočeno u artistički momentum e da bismo ga napokon recipirali kao kontinuum. 

Monja govori sa Nevidljivim. Njezine su žene Ona! Ona jest Vi! I svaka od nas. Ne može se ostati izuzet od svijeta ali žena takvu poštedu niti ne traži. Monjine žene (u liku Ane u “Nerođenoj” ta je potreba dovedena do svoje krajnje ekstenzije) traže biti izuzete od ograničenja. Ta je pozicija ne tek puko solidariziranje sa ženama. Ona je pitanje egzistencije u smislu. I uvijek podrazumijeva nagonsku riješenost da se ne trpi ideja po kojoj imamo biti prepuštene nečijoj (bilo čijoj) tutorskoj imaginaciji koja od svega što se s imaginacijom može i da— domisli kako je upravo milo i silno inteligentno sužavati ženu. I pritom joj, dok guta svako moguće poniženje (po mogućnosti onako gladno kao što se očima gutaju knedle sa šljivama) zamjerati dinamiku i entuzijazam. Stoga su pitanja ograničenja i kapaciteta unutar dinamika čovjeka i društva centralna tema Monjinih drama. Time, one su antropološka, ne tek književna studija. I dobro je da je teatar uvijek tu (kao trajna preokupacija) kako bi sinestezično (jer od svega, uz poeziju i muziku teatar je najsinestezičnija krletka) proširio mogućnosti percepcije. 

Sadržaj, stanja i strukturalni sukobi, sve manifestacije i napetosti njezinih drama čini se da dolaze iz nas samih. I mi dotičemo u sebe. Time pretječemo svijetu. Žena je monolog i dijalog; ona je odluka i kolebanju mirnoća; šutnja i višeglasje; iz nje je i od nje je; ona je mila samoća; ona je napokon ona civilizacija francuskog pjesnika što na obalama čeka svog brodolomnika. 

“The rest , is silence” zahtijeva određeni nivo imaginacije i inteligencije i izvan toga nikako ili slabo funkcionira. Počesto proizvodi štetu. Izvan toga uspavljujuće je, pomirenosti imanentno. Duša čezne za govorom. Jasnim, autentičnim, grlenim i čulnim, neisključenim iz ljepote plemenitosti (dok je vremena; pa i kada ga ne bude).

Književnost je Monjina takvoj čežnji kuća. Nježni smiraj blag. 

_____________

*William Shakespeare: Hamlet (“The rest is , silence”)

Marko Vešović: Tri knjige, Buybook, Sarajevo- Zagreb 2022.

Istovremeno bio je pjesnik i tumač pjesništva. Jedan od onih vrlo rijetkih ljudi koji su čaroliju umjeli stvoriti, a zatim je raščarati tumačeći ono od čega je čarolija stvorena. Pamtim kako je u jednom od svojih velikih javnih predavanja, objašnjavajući, u sam osvit našega rata, laž epskog deseterca, a s njom i laž srpskoga (ili svakog našeg) nacionalizma, uzeo za primjer čuveni stih, kojim počinje velika i očaravajuća pjesma “Banović Strahinja”: “Netko biješe Stahinjiću bane/ Biješe bane u malenoj Banjskoj/ U malenoj Banjskoj kraj Kosova/ Da takvog neima sokola.” Govorio je zaneseno Marko, kao da govorom svojim stvara svijet i u tom svijetu novo pjesničko djelo, kojim će udariti na ono koje upravo tumači, o tome kako je narodni pjesnik slagao u prvome stihu, a svejedno su mu svi povjerovali. Slagao je, jer mu je laž trebala za rimu. Tko je, naime, Strahinjiću bane? Nitko drugi nego Banović Strahinja. A zašto je u pjesmi najednom postao Strahinjiću bane? Zato što to zahtijeva savršeni epski deseterac, čijem je savršenstvu podređeno sve, pa i istina. Toliko mogu rekonstruirati od davnoga Markova predavanja. Ostalo neću i ne mogu, premda me je izmijenilo. Onako kako velika poezija izmijeni čovjeka.

Marko Vešović napisao i preveo mnogo stihova. Dio toga je objavljen. Drugi dio ostaje u rukopisima. Osim što je bio veliki pjesnik i najveći naš tumač pjesništva, osim što je bio sjajan prevoditelj i s jezika koje jedva da je poznavao, na jezik koji je znao bolje od ikoga, Marko Vešović svoj je život doveo u gotovo savršen sklad sa svojim pjesništvom. To je razlog zbog kojeg će značajan dio njegova djela ostati neobjavljen. Živjeti u skladu s (dobrim) pjesništvom, u nas uglavnom znači umrijeti kao tuđin i ničiji.

Za posljednju njegovu knjigu, koja je ustvari “Tri knjige”, dvije prethodno objavljene, “Poljska konjica” i “Knjiga žalbi”, te jedna neobjavljena, naslova “Po suhu đemija”, zaslužan je Almin Kaplan. On je “Tri knjige” od pjesnika iskamčio, da bi ih zatim pažljivo uredio. Knjiga je objavljena kad i Kaplanovi “Razgovori s Markom”, posljednje godine pjesnikova života. “Tri knjige” tekst je od testamentarnog značaja. Tako je naime pisan: pod izvjesnom i skorom pogibelji svijeta. Ne samo svoga vlastitog, nego onoga općeg, od kojeg je Vešović bio načinjen. Ovome njegovom čitatelju nemoguće je vrijednosno prosuditi “Tri knjige”. Ali kada bi morao izabrati, njih bi, uz još dva Markova pjesnička naslova, “Sijerimine sinove” i “Rastanak sa Arencanom”, nosio u zbjeg.

Iz “Rastanka s Arencanom” u misli su mi u sate oko Markove smrti došle sljedeće dvije strofe pjesme “Nekad sam imao uho”, pa ih nudim na ogled od čitanja nevinom budućem čitatelju: “Ko pejsaž na mjesecu, duša je bez istorije./ A Bog posta gelender za koji, u gluhu mraku,/ Pridržavaš se dok silaziš, stepenicama, u raku./ Duša je danas kao Rajvosa iza morije./// Ali će, vjerujem, kada kucne joj tren umrli,/ Osluškujući bleku janjca i krike zvjerske,/ Već na onom svijetu, još ovaj svijet da grli/ Ko poludjeli Niče kljusine fijakerske.”

Prva knjiga u “Tri knjige”, “Poljska konjica”, temeljni je pjesnički refleks opsade Sarajeva. Kao što Auschwitza ne bi bilo bez onih koji su o Auschwitzu jasno i istinito svjedočili, tako ni opsade Sarajeva ne bi bilo bez Vešovićeve “Poljske konjice”. Bez nje ne bi bilo ono čega je u toj strašnoj zbilji više nego bilo. Pritom, iako je Vešović živio i odživio svaki tren krvave opsade grada, on iz nekog srama i gospodstva, te iz višega ljudskog dostojanstva, ne govori svojim glasom, nego glasovima svojih sugrađana, i to onih kojima je kolektivnim usudom namijenjeno da budu žrtve. U sljedećoj, “Knjizi žalbi”, pisanoj iz rata, ali nakon rata, pjesnik govori iz sebe. U “Poljskoj konjici” njegovo temeljno pjesničko sredstvo je ritmizirani dramski monolog. U “Knjizi žalbi” vraćaju mu se pjesničke forme i žanrovi. “Po suhu đemija” bit će knjiga oproštaja sa svijetom. Poslušajte, recimo, pjesmu “Čvor”: “U snovima nekad Sarajevom batam/ Da u rupama od granata/ Malo postojim. Da se sebe sjetim/ Iz dana kada pomalo sam nalik/ Bio onima koji su Biblije,/ U prašumi, gdje tisuć pogibli je,/ Spokojno, kao u raju, listali./ I ne da pomislim, nego da osjetim:/ Živjeti je bilo teško kao kamen/ i lakše nego plamen./ I da iz te rupe vidim ljudsku vrstu/ Bolje i, odjednom, izduboka smiren/ Osjetim se tvrdim kao čvor u krstu/ Na kojem Hrist umire.”

Marko je genij rime. Ne traži je, nego rima sama nađe njega, uvijek u slici, u kojoj netko nekoga pogađa amenom kao kamenom. Ili, kao rima iz pjesme “Zima 93”, koju potražite sami, jer pjesma cijela glasi ovako: “Hvala, Svevišnji,/ Za ovu kašiku/ Splačina u tanjiru./// I daj mi ono čega sam se/ Bojao najviše/ Prije no što su Srbi rekli: ‘Bože,/ Oštri nam nože!’/// Daj mi prirodnu smrt./ Na zemlji veća nagrada/ Od ove ne postoji.” Bože, rima: nože!, koja optužuje Srbe iz Markove pjesme, ali još mnogo više Boga, Bogom je dan dar.

Kada je umro Marko Vešović, Lovrenović je na svojoj web stranici stavio naslov: Netko bješe Vešoviću Marko! I tako se laž epskog deseterca vratila svojoj istini. Iz koje je, uostalom, i nastala.

Rat

Najprije, “Poljska konjica” valjda je jedini cjelovit tekst o jednome općem mjestu čovjekova postojanja, kakvo je rat, bez ijednoga pjesničkog i književnog općeg mjesta. Ovako Marko: “Rat je kad ti vlastito lice u ogledalu/ zvuči kao glasina. Kad stogovi sijena/ liče na četničke šubare. Kad na udicu/ love se golubovi. Kad na vratima baščaršijske/ radnje pročitaš: Već smo imali/ tri obijanja! Kad u podrumu zuriš/ u spavaćice što vire ispod kućnih haljina,/ i u piđame dulje no nogavice hlača/ i misliš ni o čemu. Kad spavaš stisnutih šaka,/ a na javi si napet ko platno na đerđefu./ I kad granate slijeću tačno ko grabljivice.”

I što je još rat?

“Rat je kad Marko Darinkin kaže:/ Zovu me na Pale! Za koji ću im moj?/ Da se u njinom špiljskom mraku spotičem/ preko kopalja od srpskih zastava?” I rat je “kad u šakama/ držiš čelo kuršumom još neprobušeno/ i sebi kažeš: Svijet je ura što kuca/ u džepu Božjeg prsluka. Zlo je u njoj/ opruga.” Više je u “Poljskoj konjici”, te općenito u ratnoj i poratnoj Markovoj poeziji, optužbi na Božji račun i odricanja Božjega postojanja, nego u ukupnom našem pjesništvu o ratu. A ne znam za bogougodnijega i ispravnijeg pjesništva od Markova.

Oksana Lucišina, Ivan i Feba, 2019

Oksana Lucišina jedan je od najvrjednijih glasova suvremene ukrajinske književnosti. Autorica je tri romana, pet zbirki poezije, jedne zbirke pripovijedaka. Osim toga, Lucišina se bavi i znanstvenim radom. Promovirala je u SAD-u na komparatističku temu u kojoj je usporedila prozu Bruna Schulza s projektom Pasaža Waltera Benjamina. Od 2015. živi u Austinu gdje na tamošnjem sveučilištu predaje ukrajinsku književnost u istočnoeuropskom kontekstu istovremeno se baveći i teorijom prevođenja. Iz ovoga se kratkoga uvida može vidjeti da je Lucišina spisateljica kojoj znanost o književnosti nije strana – što se može, bez većih poteškoća – iščitati i u njezinoj prozi. Važno je spomenuti da je Lucišina rođena u Užhorodu te tako, uz Andrija Ljupku, predstavlja drugu spisateljicu porijeklom iz  ukrajinskog Zakarpatja o kojoj izvještavam u ovome serijalu. Ona je, vidjet ćemo to na primjeru Ivana i Febe, predstavnica uspješnoga amalgamiranja koje se u suvremenoj ukrajinskoj književnosti realizira u dijalogu između periferije i centra.   

Ivan i Feba kompleksan je pripovjedni tekst. Kompleksnost mu se ogleda na više razina pripovijedanja, ali i u diskurzivnim postupcima koji se samovoljno poigravaju prosedeima raznih epoha. Tako u njemu nalazimo elemente modernizma koji se smjenjuju s razigranim postmodernizmom da bi se, u određenim segmentima, približili realizmu. No da se približim konkretnome. Makar roman nosio ime dvaju junaka, dominacija je muškoga lika nedvojbena. To je zanimljiv element pripovjedne strategije, no o njemu će biti riječi nešto kasnije. Prije svega valja pogledati na koji način Lucišina konstruira svoju radnju. Grubo promatrano, može se reći da se odvijanje pripovijedanja realizira u tri segmenta koji su vezani uz mjesto zbivanja. Roman je tako konstruiran oko „užhorodske“, „lvivske“ i „kijivske“ osovine. Sve tri su povezane s Ivanom. U prvoj se govori o njegovu odrastanju i sazrijevanju u najvećem gradu zakarpatske Ukrajine, u drugom o periodu studija u glavnome gradu Galicije, a u trećemu o turbulentnome periodu u suvremenoj povijesti Ukrajine, „granitnoj“ revoluciji koja je prethodila padu Sovjetskog Saveza i formiranju nezavisne Ukrajine. Pri tome Lucišina ne slijedi kronologiju, već se kreće iz jedne vremenske dimenzije u drugu, preusmjeravajući čitateljsku pažnju s jedne razine zbivanja na drugu, izmjenjujući lokalni kolorit, ali pri tome uskraćujući signale koji bi pomogli preciznijemu sortiranju. Efekt je takvoga postupka indirektno formuliran zahtjev čitateljici za samostalni rad na tekstu – onaj zahtjev koji pred nju postavlja, u osnovi, poetika visokoga modernizma.

Što je, pak, s postmodernističkom? Njezino se djelovanje manifestira u onim dijelovima romana koji na diskretan način uvode feminističku problematiku. Naslov romana pretpostavlja ujednačenost Ivana i Febe. Sam njegov, pak, razvitak na prvi pogled niječe tu uvjetovanost i stavlja akcent na Ivana kao glavnoga nositelja radnje. Što nas primorava da tu očevidnost unutar teksta korigiramo i pripišemo Febi daleku veću vrijednost od one koju implicira njezino „fizičko“ prisustvo unutar strukture romana? Radi se o dvjema interpolacijama u kojima se predočuje Febin unutarnji monolog. U njima nam se različitim diskurzivnim metodama približava stanje njezina duha te se omogućuje uvid u njezin intelektualni svijet koji, kao što se može i pretpostaviti, pati pod pritiskom snažno izraženoga patrijarhata u ukrajinskome društvu. Diskurzivnom će se izmiješanošću akcentuirati postmodernističko stanje.

Da bih postao jasniji, valja mi, konačno, reći i koju riječ o tome što se u romanu doista zbiva – makar i ne bilo jednostavno njegovu iznimno rasutu strukturu bar u određenoj mjeri „kronologizirati“. Ivan je paradigma ukrajinskog provincijalca koji potječe iz obitelji koja je rascijepljena između odanosti sovjetskome sistemu (do koje dolazi ponajviše zbog društvene prinude) i okrenutosti lokalnoj tradiciji, prožetoj dubokim miješanjem različitih kultura i religija tipičnom za zakarpatsku Ukrajinu. Huzuli se susreću u susretima s Mađarima, Ukrajinci s Rusima, pravoslavci s grkokatolicima i katolicima. Druga faza, koju sam nazvao „lvivskom“, odnosi se na vrijeme Ivanova studija, na integraciju u umjetničku i boemsku scenu glavnoga grada Galicije koja se nalazi u fazi otvorene pobune protiv stega realnoga socijalizma i socijalističkog realizma. U njoj je od najvećeg značaja za cjelokupnu konstrukciju romana ljubavna veza koju Ivan započinje s Rozom Vojtovič, emancipiranom djevojkom iz Lviva. Veza je osuđena na propast, zbog Ivanovog unutarnjeg konzervatizma i nesposobnosti prihvaćanja uzusa života u liberalnome velikom gradu. U osujećenju se veze s Rozom anticipira i buduće osujećenje veze s Febom – koje će nastupiti po njegovome povratku u Užhorod. No prije toga zbit će se sudjelovanje u revoluciji na granitu, boravak u Kijivu, u listopadu 1990. Opis će tih studentskih protesta zahvaljujući kojima je ubrzan propast socijalističkoga eksperimenta u Ukrajini zauzeti onaj segment romana koji je realiziran realističkim postupkom. Gotovo dokumentaristički, u neposrednoj blizini samih zbivanja, glas se pripovjedačice nameće kao sveznajući, dok se likovi i njihovo subjektivno viđenje zbivanja potiskuju u drugi plan. U ovome se dijelu Ivan u najvećoj mjeri konstruira kao tradicionalni povijesni junak. 

Nakraju, nakon propasti metropolitanskih iskustava, Ivan ostavlja Lviv i Kijiv iza sebe i vraća se u svoju užhorodsku provinciju. Taj je segment romana istovremeno prolog, epilog kao i njegov najobimniji, gotovo centralni, dio. U njemu se opisuje, u maniri srednjoeuropske književnosti ali s ironijskim podtonovima, povratak provincijskog junaka u zavičaj, nešto što nam je dobro poznato iz literature hrvatskoga realizma. Zavičajno iskustvo je u prvi mah pozitivno konstruirano. Ivan pronalazi posao, upoznaje Mariju, kćerku svojega pretpostavljenog, kojoj će, u naletu pjesničke inspiracije – zaostatku iz lvivskih vremena, dati nadimak Febe, i ubrzo sklapa brak s njom. No izvorna se idila ubrzo pretvara u moru. U naletu seksizma Ivan će uništiti cjelokupno Febino pjesničko djelo (makar neće pokazati snagu da joj svoj sramni čin i izravno priopći), život u zajednici s konzervativnom i dominantnom majkom pokazat će se kao katastrofa, Feba će svoje razumljivo nezadovoljstvo zastrijeti bijegom u psihičku labilnost, a snagu će pokazati u sukobljavanjima s punicom i u sposobnosti da rekonstruira svoje pjesničko djelo i opet se počne baviti poezijom (tragovi će se te odluke pronaći u njezinim monolozima). Oslobođenje od Ivana kao vrhovni cilj kulminirat će u stjecanju spoznaje o vlastitoj snazi – kao eminentno ženske osobe. U tome se može čuti i glas autorice koja prominentno zastupa tezu o nužnosti odbacivanja patrijarhata, osobito u ukrajinskoj provinciji. Ivanov se definitivni poraz može jasno iščitati i iz posljednjih rečenica romana koje pružaju turobnu sliku ispražnjenoga grada: „Nebo je bilo mračno, a samo se na njegovim rubovima ocrtavao sjaj majušne zvijezde, ubod svjetla koji je jasno žmirkao a onda se primirio, čvrst i okrugao kao glava čavla kojega je netko zakucao u tamu.“ Za njega, dakle, nije ostalo ništa.

U Febinoj se pobuni roman konstruira kao feministički tekst koji je sposoban poslati čitateljstvu emocionalnu i optimističku poruku o mogućnosti realizacije projekta oslobođenja. Paradoksalno, svojim se odsustvom Feba promovira kao nositeljica emancipacije. Vještim je pripovjednim postupkom Oksana Lucišina preokrenula narativnu situaciju, a njezino je središte (Ivan) gotovo neprimjetno pomjerila ka rubu (Feba). Ivan je nužan, kao negativni pol, da bi se pokazalo u kolikoj je mjeri čak i najsenzibilniji muškarac osuđen na prinudno prihvaćanje svoje dominantne uloge u muško-ženskoj socijalnoj konstelaciji. Na to ga primoravaju konvencije koje su razvijane i potom okamenjene u čvrsto propisanom mjestu koje spolovi zauzimaju u društvu. U kolikoj je mjeri borba protiv okamenjenih struktura tegobna pokazuje i aktualni agresorski rat kojemu je Ukrajina izložena. Ne smije se zaboraviti da je ideološka matrica koja se propagira iz Kremlja u najvećoj mjeri zasnovana na osuđivanju, punome prijezira, truloga Zapada i njegovoga liberalizma – u kojemu je pionirsku ulogu igrala upravo borba za ženska prava. Sada je ta borba proširena i na pripadnice i pripadnike LBGT populacije, a pjena bijesa koja izbija oko usta povjesničara amatera kad god se progovori o njima jasan je dokaz u kojemu se smjeru kreće borba protiv samozvanih tradicionalista a zapravo protofašista. I u kolikoj je mjeri moćna literaturu koju ispisuju autorice poput Oksane Lucišine ili Natalije Sniadanko neizbježan i aktivan dio te borbe: za slobodu mišljenja, za ljudska prava i za slobodnu europsku Ukrajinu.                      

Svakodnevno govorim engleski, živim daleko i to je lokalni običaj,
cijenim njegovu razuđenost,
pet izraza za pojam njuha,
na primjer, ima taj engleski,
odour, fragrance, aroma, smell, scent,
i šestoga se sada
ne sjećam.
Nismo ni mi u toj trci bez konja,
na primjer,
tu su termini poput smrada, ili mirisa, ili vonja,
ali to ovdje niko ne razumije,
pa ućutim.

Odnedavno
izgubila sam čulo njuha na engleskom,
osjećam da ni smrad ni miris nemaju nikakav učinak
fragrance, aroma, odour, scent, smell,
kako god da se pišu,
niti smrde nit mirišu. 

To nije krivica engleskog idioma,
to je stvar toga što nisam doma,
to je konsekvenca moje izmještenosti
koju ne krijem,
koju nije moguće sakriti,
i koja će me potpuno natkriti,
izgubila sam čulo njuha na engleskom jer 

živim u dva vremena,
razmišljam na dva jezika,
sjedim na dvije stolice,
vodim dvostruki život,

ne svojom voljom, ali dobrovoljno,
— ako je moguće tu englesku realnost,
tu prisiljenost na racionalnost
tako opisati.

Nekada u meni zamirišu neke domaće riječi,
nekada poželim i da ih neko spriječi,
nejasno je kako uklopiti komplesni narativ u have a nice day,
nejasno je koliko ću nositi taj teret dvostrukosti,
kao kamila.

Otišla sam i doktoru,
na domaćem taj se zove otorinolaringolog,
kazala sam da moja dualna biografija uništava moje čulo njuha,
ni smrad ni miris zbog nje nemaju nikakav učinak,
i rekla sam
da to trpim zbog kruha
koji moram zaraditi.  

Uzvratio je da sam djelimično u pravu, 

idi drugom doktoru,
idi onom za glavu.

Najstrašnije je… kom se otvoriti…
nikome o tom mrtvom čulu njuha na engleskom
ne mogu govoriti,
iskrenost je kao fekalija u koju se bos ugazi,
kao ona soba u koju se ne ulazi,
ne bi riješila ništa,
ne bi pomogla nikom,
na primjer, uokvirene onom balkanskom slikom,
moje drugarice ni za kruh nemaju,
i jebe im se za engleski.

Iz zbirke “Tamo na nebu jedu svoj kupus”

Minulo je petog rujna ove, 2023. godine već deset godina od preseljenja Željka Zorice Šiša (1957.–2013.), čovjeka za kojega ni jedan pridjev, ni jedna imenica, pa niti jedan glagol nisu dostatni. Deset godina kasnije nemam što reći osim: 3, 2, 1… pali!

(3) In memoriam Šiš, Zagreb, 5. 9. 2023. [haiku, a što drugo?]

Kao šišarka,
neodređeno živa,
živiš, raduješ.

(2) O Šišu, takoreći, akademski [izvadak iz članka „Umjetnik margine: buduće uspomene na Šiša“, objavljenog u knjizi Željko Zorica: Die Freundschaften, 2017.]

Željko Zorica Šiš za mene je problematičan i kao čovjek i kao umjetnik. Kao čovjek zato što je pobrkao život i umjetnost, a kao umjetnik zato što je pobrkao umjetnost i život. Osim toga, moram reći i sljedeće: Šiš je za mene problematičan kao čovjek zato što o njemu – čak ni nekoliko godina nakon što je, navodno, umro – ne mogu govoriti u perfektu. A to nikad, zapravo, nisam ni mogao. Šiš je uvijek bio, jest i bit će tu. (Molim da se prethodna rečenica čita bez ikakvih patetičnih primisli. Zaista nemam nikakvog razloga da mu laskam. Uostalom, malo sam i ljut na nj, jer mi već duže vrijeme ne odgovara na pisma i pozive.) Na primjer, ne mogu se sjetiti kad je Šiš ušao u moj život; kao da ga oduvijek poznajem. A ni ta smrt nije mnogo promijenila; ne bih se previše iznenadio da se sad ili bilo kad opet ukaže. Šiš je za mene problematičan kao umjetnik zato što se o njegovoj umjetnosti ne može govoriti u standardnim kategorijama kojima se opisuju sloboda i granice umjetnosti. Kao prvo, jedno je biti multimedijalni umjetnik koji se, prema prilici ili planski, „šalta“ iz jedne u drugu umjetnost ili ih pak „kombinira“, a drugo je kad rodovi, vrste, žanrovi, stilovi i tehnike ne igraju nikakvu ulogu, što je u Šiša slučaj. Kao drugo, jedno je „angažirana umjetnost“, kad se umjetnost angažira s pogledom na neke političke, socijalne, kulturne ili naprosto humane svrhe, a drugo je kad nema granice između umjetnosti i politike, umjetnosti i društva, umjetnosti i kulture ili umjetnosti i života, što je također u Šiša slučaj. Neka mi oproste svi koji bi, u smislu isticanja najvažnijih aspekata Šišovog umjetničkog rada i djelovanja, istaknuli određene teatarske, likovne, književne ili neke druge momente (neka mi oprosti i H. C. Zabludovsky, čiji lik i djelo izuzetno cijenim), ali Šišov magnum opus ipak je „Festival prvih“, taj plemeniti bastard, to nježno čudovište, taj artističko-kulturno-socijalno-politički Gesamtkunstwerk, iz kojega se, smatram, najbolje može iščitavati Šišove interese, motivacije, težnje, sposobnosti… i njega kao takvog. Pogrešno bi bilo zaključiti da je omalovažavajuće, naočigled Šišova bogatog i raznorodnog umjetničkog opusa, istaknuti kao najvažnije njegovo djelo ono u čemu je on tek „organizator“ ili, u boljem slučaju, „kulturni radnik“. No ne radi se o „pukom organiziranju“ i „pukom kulturnom radu“. Poimajući umjetnost kao nevjerojatnu socijalnu, kulturnu i životnu mogućnost, „Festival prvih“ omogućava umjetnost i potiče kako samospoznate umjetnike tako i one koji se kao takvi još nisu spoznali da ostvaruju izvorne svrhe umjetnosti, od metafizičkih do političkih, u interakciji s kozmosom, svijetom i društvom, te u međusobnoj, živoj i slobodnoj, bezpredrasudnoj i nehijerarhijskoj interakciji. Važne, bitne, a previđene ili potisnute teme osvjetljivane su na „Festivalu prvih“ od njegova začetka 2003. godine do danas, i to s ozbiljnošću i odgovornošću teorijskog diskursa, ali u festivalskoj atmosferi, upravo u duhu umjetničkog slavlja, gdje se susreće i sljubljuje ono duhovno i ono duhovito. (…) „Festival prvih“, dakle, nije samo scena za zbivanje umjetnosti, nego je i sam svojevrsno umjetničko djelo, a takvim ga je učinio, dakako, Šiš – nikad sam i nikad samo za sebe, jer i „Festival“ i Šiš uvijek su, u svemu, usmjereni prema vanjskome. A takav može biti samo netko tko je toliko siguran u sebe, u ono što radi i u one s kojima radi da se ne boji gubitka: pod vidom slobode i njoj odgovarajuće slučajnosti, i gubici su nekakvi dobici, jer omogućavaju nešto novo i drugačije. „Festival prvih“ je briljantna, štoviše, unikatna Šišova redateljska invencija: koristeći (ali ne iskorištavajući) ljude kao umjetnički materijal, Šiš kroz „Festival prvih“ režira život. Taj režiser nije, pak, diktator i tiranin; Šiš je uvijek tako opušteno vladao. Rijetkost je pronaći toliko diskretnog, a opet toliko snažnog i upečatljivog čovjeka. „Festival“ na kojemu su i etablirani umjetnici i umjetnici-početnici i umjetnički amateri i ne-umjetnici ravnopravni, „prvi“, jer su svi pozvani da umjetnost stvaraju (kao) prvi put, sasvim je posebna manifestacija umjetnosti. I marginalna, u odnosu na sve ono što znamo i na što smo naučeni. Stoga nije pretjerano ustvrditi da je Šiš umjetnik margine, ali ne marginalan kao nevažan, i ne s margine kao da ga u centru nema i da ga centar ne zanima. Margina je bila forma i materija Šišova rada, njegov papir i njegova knjiga, njegovo platno i njegova galerija, njegova pozornica i njegov filmski set, tako da će se veličinu Šišova opusa najbolje očitavati između redaka, s poleđine slika, u pauzama predstava i koncerata, s filmskih odjavnih špica. Tajna Šišove alkemije je u pretvaranju margine u centar, i obratno, pretvaranju „undergrounda“ u „ground“, i obratno, pretvaranju „visoke kulture“ u „popularnu kulturu“, i obratno. Naposljetku, u pretvaranju umjetnosti u život, i obratno.

(1) Onog dana, 5. 9. 2013., Retimno, Kreta [grčka pjesma za Šiša, napisana na stranici njemačkog ZEIT-Magazina i upućena u Hrvatsku i svemir]

[nominativ] obilježeni život

[genitiv] od života obilježenog svime
[dativ] životu obilježenom ničim
[akuzativ] obilježen život sam dao
[vokativ] neobilježeni živote!
[instrumental] sa životom obilježenim drugima nestajem
[lokativ] na životu obilježenom prema meni ostajem

U naša sela
Još ne bješe zaigrala
Peraća mašina.

I ona, djevojka ta,
Rublje prala
Na česmi
Blizu kuće.

Snijeg je i hladno je
A s njenih ruku
Sa zasukanim rukavima
Para bije.

To se krv djevojačka
Isparava.

A onda je došla nova zima
I snijeg pao
I česma se pretvorila u ledenicu
Čije se vrh zabadao
U smrzlu zemlju.

Na njenom grobu
Po svunoć poigravaju
Snijeg i vjetar
Dižući bijelo pramenje
Koje se gubilo u noći
Ko ono para
Sa njenih ruku
Dok je rublje prala
I sanjala
O nekoj,
Tamo u drugom selu,
Novoj kući.

Posljednji sprovod u Jugoslaviji

Modro svjetlo crno-bijelog televizora za prvog sumraka nedjelje 7. kolovoza 1983. obasjava sobu na Sepetarevcu. Nona je zadrijemala na kauču nakon dnevne vreline, koju sve teže podnosi. Sjedim u dnu njezinih nogu, zidovi modro trepere, mijenjaju se prizori na ekranu, izmjenjuju se glasovi beogradskoga i zagrebačkog reportera, započinje u Helsinkiju prvo Svjetsko prvenstvo u atletici. Sunce zalazi za visoka tamna brda nad gradom, spušta se mrak hitro, lakoprsto, i najednom postaje svježije. Pomodri koža živih u sobi, umjetno elektronsko svjetlo načas učini razliku između onoga što je do maloprije bilo i što je sad. Nona se prene, pita kakva je to dreka, kažem joj da je Svjetsko prvenstvo u atletici, pita ima li naših, kažem ima. Ona ustaje, pali svjetlo u sobi, i sve se najednom izmijeni, spuštam roletne, da nas ljudi ne gledaju kroz prozor, nestaje vanjskog svijeta, ona odlazi u kuhinju, trešte plehovi i tepsije dok ih vadi iz pećnice, kratko zamiriše tijesto za buhtle, koje je pod kvascem nadošlo dok se ona odmarala, i taj miris koji treba uloviti, jer se u zraku nikad dugo ne zadrži, ono je u čemu bi mogla biti šifra sjećanja. Drugo se rasipa i gubi u beskrajnim ponavljanjima, jer često se događa da ovako sjedim u dnu njezinih nogu, dok ona drijema nakon vreloga ljetnog dana, da ne palim svjetlo, premda njezinom drijemežu svjetlo ne smeta, i ne utišavam televizor, jer ona ne čuje dok spava, ali taj drijemež vremenski određen nadolaskom tijesta u kojem je kvasac, u kojem će se samo na jedan trenutak možda osjetiti njegov jedinstveni, neusporedivi miris, sadrži u sebi nešto što se neće ponoviti, ali će i četrdesetak godina kasnije biti dio mene, mojih sjećanja, ali i moje svijesti i načina na koji sam ovo ja. Ubit ćeš me buhtlama na plus četrdeset, žali se Nona iz kuhinje, apelira na svoje bolesno srce, premda srećom ne zna da je neće srce ubiti. Govorim joj da ih nije morala zamijesiti. Samo sam ih spomenuo, zato što sam ih se sjetio. Eh, sjetio se! Eh, spomenuo! Uzdiše ironično, a kako se nikad ne sjetiš i ne spomeneš nešto što bi sam trebao uraditi. I evo, draga moja, sjetio sam se, pa radim!

Dva dana kasnije, utorak je, na Olimpijskom stadionu u Helsinkiju odvijaju se kvalifikacije u skoku u dalj. Za plasman u finale trebalo bi skočiti 7,90. Glavni favorit, Carl Lewis, već u prvoj seriji skače 8,37. U prvoj seriji propisanu će daljinu preskočiti još sedmorica njih. Jugoslavenski veteran Nenad Stekić seriju za serijom skače 7,88, dva centimetra manje od norme. Pet je godina bio europski rekorder. Kada je 1975, na predolimpijskom natjecanju u Montrealu, skočio 8,45, bio je to drugi najduži skok u povijesti, nakon onoga nestvarnog Bimonovog iz Meksika 1968. Dvaput je osvajao srebro na Prvenstvima Europe, ali uvijek mu se na velikim natjecanjima, pred velikom publikom, nekako podsijeku noge. Trideset i dvije su mu godine, i još uvijek je, od svih ljudi na svijetu, najviše puta na službenim natjecanjima skočio preko osam metara. Beskonačno dugo traju te kvalifikacije, povremeno zasniježi ekran, ili se sredinom ekrana širi tamna mrlja, to odlazi katodna cijev, još uvijek je ovo naš prvi televizor, deset je godina star, trebalo bi zvati majstora Fišekovića da vidi šta je na stvari… Ljut sam, jer mati moja Javorka ne želi kupiti televizor u boji, govori da nemamo novca. Bijedno, samosažaljivo…

Na kraju tog utorka, Nenad Stekić ipak je u finalu. Po pravilima automatski se plasira svatko tko preskoči 7,90, ali kako su tu daljinu preskočila jedanaestorica atletičara, ući će i dvanaesti, jer ih po pravilima mora biti dvanaest. Međutim, Lee Mu-Tsai s Tajvana skočio je u centimetar jednako kao i Stekić, pa ulaze obojica. Sovjetski skakač Sergej Rodin skočio je centimetar kraće, i nije se plasirao.

Sutradan, u srijedu 10. kolovoza, u predvečerje, u sedam, započinje finale skoka u dalj. Lewis već u prvom skoku leti do pobjede: 8,55. Jason Grimes također će skočiti svoj najduži skok: 8,29. Borba za broncu će se, međutim, nastaviti u svih šest serija. Stekić ne skače dobro. Dvaput je ispod šest metara, jednom 7,80, jednom 7,94, da bi u šestoj seriji skočio 8,09. Plašio se prestupa, pa se odrazio desetak centimetara prerano. Završio je na petom mjestu. Do bronce, koju osvaja treći Amerikanac, Mike Conley, Stekiću nedostajala su tri, ustvari četiri centimetra. Daljina koja stane između blago razmaknuta palca i kažiprsta. Ispred njega našao se i László Szalma, koji je skakao istu dužinu kao i Conley, ali mu je drugi najduži skok bio kraći. Prstima sam na plastičnom školskom ravnalu izmjerio centimetre koji su nedostajali Stekiću, pa sam tako, gledajući u svoju šaku, i u tu prazninu između palca i kažiprsta, možda već razmišljao o tome da uzaludnima biva golemih osam metara, ako im nedostaje još nokat-dva.

Uključen je, vjerojatno, i televizor u kući na Lapadu, ulica Iva Vojnovića broj 3. Zanima li Aleksandra Rankovića atletika? To nemamo gdje provjeriti. Njegov pogled na Jugoslaviju, sudeći po Informacijama, što ih vrijedno proizvodi dubrovačka podružnica Splitskog centra Službe državne sigurnosti (kako se, naravno iz poštovanja prema hrvatskom jeziku, nazivaju centri Službe državne bezbjednosti u SR Hrvatskoj), romantičan je i konstruktivan. Politikom, uglavnom, ne prati. Zainteresiran je za ekonomske i gospodarske prilike, te za ukupnu dobrobit domovine. Zabrinut je oko prilika na Kosovu. O svojim bivšim drugovima ne govori, osim što će reći da je Kiro Gligorov bio u bugarskoj vojski, pa su dokumenti koji to potvrđuju iznenada nestali nakon Brionskog plenuma, a Fadil Hoxha nesposoban je i potkapacitiran za dužnosti na koje ga raspoređuju. Ali lako je, ipak, zamisliti da te večeri, 10. kolovoza, Aleksandar Ranković zamišljeno sjedi ispred televizora – u njega je, ipak, televizor u boji, vjerojatno Grunding, ta je marka 1983. među bolje stojećim svijetom moderna, ili, možda, Gorenje, ipak je Ranković Jugoslaven – i da gleda prijenos iz Helsinkija. Teško je i sparno to dubrovačko ljeto. Joško Juvančić, u suradnji sa Zlatkom Bourekom, priprema Držićeva “Skupa”, kao lutkarsku predstavu za odrasle. Ali nije to za Rankovića, ne bio on gledao lutkarske predstave. Uostalom, za ovih uglavnom mučnih i žalosnih sedamnaest dubrovačkih ljeta, Služba bilježi da je samo triput bio na predstavama Dubrovačkih ljetnih igara. Dvaput na gostovanjima beogradskog folklornog ansambla Kolo, i jednom, davno već, bio je, zajedno s Budisavljevićima i Stojanovićima, na Shakespeareovom “Juliju Cezaru”. Bila je to izvedba na Lazaretima, u kojoj su sudjelovali festivalski ansambl i zagrebačko Hrvatsko narodno kazalište, a predstavu je režirao Kosta Spaić. Ljudi u publici ostvrtali su se prema njemu, ili su uvlačili glave među ramena, pratili su njegovu mimiku, pamtili mu svaki pokret ruke, glave, svaki trzaj u ramenima, kao da je ovo predstava Aleksandra Rankovića u publici, a ne Julija Cezara na pozornici. Bilo mu je neugodno, predstava je dugo potrajala, pa ga nakon tog vremena nisu više mogli nagovoriti da ide na predstave Igara. Onda su odustali od nagovaranja. Ipak je lakše sjediti ispred televizora i gledati atletiku. 

Od života mu je ostalo još osam dana. Što u te dane radi, o čemu misli, čime se bavi, oko čega se brine Aleksandar Ranković? Odlazi li na plažu? Je li ijednom pošao do grada? S kime je razgovarao? To vrijeme između Stekićeva skoka u šestoj seriji, kada je tridesetdvogodišnjemu veteranu svjetske atletike nedostajao prstohvat zraka, bokunić magle, jedan jedva malo duži korak, pa da osvoji brončanu medalju na prvome Svjetskom prvenstvu u atletici, i pretponoćnog sata, u četvrtak 18. kolovoza 1983, važnije je za ovu našu povijest od svega što je Služba državne bezbjednosti zabilježila u proteklih sedamnaest Rankovićevih dubrovačkih ljeta. 

Prema Informaciji broj 396, posljednjoj na koju će se povjesničar Nikica Barić pozvati u svom znanstvenom članku, objavljenom u časopisu Instituta za noviju istoriju Srbije, naziva Tokovi istorije, broj 2, za godinu 2021, Aleksandar Ranković je sa ženom Slavkom i prijateljem Gavrom Vilotijevićem šetao po Babinom Kuku, i “nije imao posebnih poteškoća i indikacija”. Dan mu nije bio težak, bio je dobro raspoložen, jer da nije, zar bi uopće izlazio i zar bi do tih doba ostajao vani. Uživao je, premda i ne imajući o tome svijesti, ipak je on samo abadžija i revolucionar, mračni demjurg jednoga zločinačkog policijskog carstva, rashodovani vođa masovnih unesrećitelja i ubojica, u ovom remek-djelu socijalističkog modernizma, koje je gradu Dubrovniku, tom nacionalnom ponosištu i svetilištu jugoslavenskom, koje će uskoro biti samo hrvatsko, stvorilo neko pomalo i neočekivano, optimistično i budućnosno lice. Tu su se dubrovačka renesansa te sitni i sitničavi barok vječito oprezne i na brz naklon spremne vlastele toga osmanlijskog Hong Konga, susreli s nekim budućim korbizjeovskim svijetom, čija će doba, činilo se, nastupiti u još uvijek tako dalekom i nedohvatljivom dvadeset i prvom stoljeću. To umiljato betonsko čudovište, taj manastir komunizma i komunističkog konzumerizma, sagrađen smjelo, po milosti Božjoj, na živoj stijeni, gradio je gospar Antun Roko Lujak, koji je sa Službom surađivao kao poslovni čovjek, skrbeći se za dobrobit zajednice i grada u kojemu je on bio jedan od komunističkih knezova, što su se u Dubrovniku po drevnome običaju izmjenjivali dovoljno često da nijednome prijestol ne priraste za guzicu. Žalio se gospar Roko na Rankovića, da mu kvari reputaciju. Služba tu je njegovu žalbu uvažila, pa mu je omogućila da gradi hram za pet i pol tisuća ljudi. Vele da se bjelina armiranog betona i kamena Babinog Kuka pod srpanjskim i kolovoških suncem počinje crveno, i tamno crveno presijavati, ako gledatelj ima hrabrosti dovoljno dugo u njih gledati. Djelo je to krvavih ruku.

Ali skoro će kraj četvrtku, 18. kolovoza, i bjelina kamena i betona pod zvijezdama i mladim mjesecom pokazuje ljudima put kroz noć. Društvo se vratilo na terasu kuće na Lapadu, nije to daleko od Babina Kuka. I onda su sjedili na terasi, razgovarali o tko zna čemu, Aleksandar Ranković oko nečega je spomenuo Stekićev skok, ta tri, ustvari četiri centimetra koja su mu nedostajala. Eto kako malo čovjeku treba!, rekao je. Ili nije to rekao, sad je već sasvim svejedno. A onda se u trenutku, nenajavljeno, kao da je u njemu nestalo struje, ruši na tle. Možda se hvata za desnu stranu grudi, možda gubi dah, možda traži Slavku. Nešto kaže, ali ga nitko više ne čuje. 

Tada nastupa njegovo neumitno umiranje, koje traje kratko, možda ni nekoliko minuta. U tom umiranju Gavra Vilotijević i Slavka pokušavaju mu davati umjetno disanje. U socijalističkoj Jugoslaviji 1983. svi još imaju pojam o tome kako se daje umjetno disanje. Zatim lako i brzo stiže smrt, iz koje ga liječnik nastoji prenuti. Procedura koju provodi odavno je smišljena, lako se uči i ponavlja, onako kao što se ponavljaju osnovni baletni pokreti. Liječnik, čije ime nije nam poznato, već prije ponoći pod svojim prstima nije mogao osjetiti bilo Aleksandra Rankovića. Pokušao je s masažom srca, s umjetnim disanjem, pokušao je s injekcijom u žilu, pa s injekcijom ravno u srce. Sve je zabilježeno u posljednjoj Informaciji službe, čiji se sadržaj miješa i pretapa sa sjećanjima Ladislave Slavke Ranković, koje će ona devedesetih objaviti u knjizi sjećanja. Slavka svog muža zove onako kako ga zovu i prijatelji: Leka. Liječnik u formular upisuje da je srce prestalo kucati trideset minuta po ponoći, dakle upravo onda kada je on odustao od pokušaja da ga oživi. To je, prema pravilu službe, općeprihvaćeno vrijeme smrti.

Od tog trenutka započinje stvarna pripovijest o djelovanju Aleksandra Rankovića u 1983. Možda nijedan živi akter te godine neće odigrati toliko veliku, važnu i aktivnu ulogu kakvu će od tog ponoćnog sata, 19. augusta, igrati on. Još sinoć, dok su šetali Babinim Kukom, ili još maloprije, dok su sjedili na terasi, dok god je osjećao vlastito srce kako nepravilnim ritmom udara, Ranković bio je Jugoslaven. Što je bio sadržaj tog njegovog jugoslavenstva, i što je uopće mogao biti sadržaj jugoslavenstva te konspirativne policijske i abadžijske pameti, u intelektualnom pogledu krajnje rudimentarne, nije uvijek jednostavno reći. Ali Ranković, koji je zacijelo ubijao, ili je naređivao i provodio teror u ime države i revolucije, nije u svom poslu postupao etnički selektivno. To je bilo njegovo jugoslavenstvo. Tokom rata borio se, uglavnom, protiv četnika. Četnici su mu ubili ženu, majku starijeg sina Miće. Ubili su više članova njegove šire obitelji, znajući da je to upravo njegova obitelj. Za to vrijeme bio je odan vođi, Hrvatu po imenu, podrijetlu i govoru. To je bilo njegovo jugoslavenstvo. Kao udovac oženio je Ladislavu Slavku, Slovenku, kojoj je pobijen veći dio obitelji, te joj je ostao vjeran, ona je bila vjerna njemu, i nakon što se izdaja činila jedinim racionalnim i po djecu spasonosnim izborom. To je bilo njegovo jugoslavenstvo. Sin Mića oženio je Merimu. Merima im je u sva nevremena bila snaha. To je bilo njegovo jugoslavenstvo.

Nakon što je smrt ustanovljena, Gavra, zajedno s bolničarem, prenosi pokojnika do postelje u njegovoj sobi. Slavka ne zna kud bi, nastupa doba praznine i sitne kućne nesnađenosti. Kao da je izgubila neko važno čulo. Započinju telefoniranja. Najprije nazivaju Miću i Slobodana, tako saznaju da im je umro otac. Tko im to preko telefona kaže, majka ili očev prijatelj? Slavka u svojim sjećanjima ne precizira. Sa stanovišta memoara nekadašnje profesorice ekonomskog fakulteta, stare partizanke, taj podatak možda i nije važan. Ali za književnost je važan. Pogotovo što je Slavka to vrlo čudnom formulacijom to pokušala zaobići: “Saopštavamo Slobi i Mići, koji su u Beogradu, da im je umro otac. Govorimo o nečemu u šta ni sami još ne možemo da poverujemo.” Iza prvog lica množine nešto se krije. To da nije mogla izgovoriti ono što je ona, njihova mati, trebala reći?

Liječnik i bolničar ostali su skoro puna dva sata. Slavka sa zahvalnošću govori, premda ne spominje njihova imena. I premda se ta zahvalnost ne tiče nekoga općeg dojma o ljetima u Dubrovniku i o tom dubrovačkom svijetu. Ona, kako je Služba ustanovila, lako sklapa prijateljstva. Ne plaši se i ne zazire od tih ljudi, pa su i njezine emocije često burne i otvorene. U Informaciji broj 418, od 31. kolovoza 1976. zabilježeno je da je za vrijeme rutinske kontrole prometna milicija 28. srpnja zaustavila automobil za čijim je upravljačem bila Slavka. Na traženje da pokaže vozačku i prometnu, reagirala je gnjevno: “Znamo mi zašto nas zaustavljate!” Ranković, koji je bio na suvozačkom mjestu, pokušao je ublažiti stvar: “Treba li vam moja lična karta, ako ne znate ko sam ja?” Milicioner im je rekao da se radi o rutinskoj kontroli, i stvar je tako završila. Šest godina kasnije ponovit će se gotovo ista scena, samo uz više dramske igre, koja pokazuje i kako se mijenjaju vremena. U Informaciji 327 od 26. kolovoza 1982. pri ponovnoj rutinskoj kontroli Slavka je, prema tvrdnji milicionera, bila drska, što ga je potaklo da bude vrlo temeljit u kontroli dokumenata i automobila. Kada je tražio da plati kaznu što uza se nema vozačku, odgovorila mu je da to neće učiniti, rekavši mu da je maltretira samo zato što vozi automobil s beogradskom registracijom. Na to je iz auta izašao i Aleksandar Ranković, pružio milicioneru svoju ličnu kartu, i rekao: “Poručite svojima u SUP-u da ja znam odakle vetar duva!” Slavka je svih ovih godina mnogo češće bila za volanom, nego Ranković. Služba to konstatira, ali bez dodatnih komentara. Promatraču, međutim, piscu i glavnom izvršitelju ovih romanesknih manevara, sljedniku sedamnaestogodišnjaka iz 1983, ta činjenica izrazito je ganutljiva. Slavka je zaštitnica svog muža, a on njezinu zaštitu prihvaća. Ona je njegovo osiguranje od svakoga tko mu želi učiniti zlo. Zid prema okrutnom i nepravednom svijetu. Čudno je kako čitatelj biva sentimentalan na ovu vrstu detalja, od kakvih se, bolje nego od ičega drugog, može izgraditi velika ljubavna priča. Ranković je u obiteljskoj povijesti sedamnaestogodišnjaka sa Sepetarevca zlotvor. Služba koju je stvorio nesumnjivo je zločinačka. Sudionici i provoditelji tog zločina, pod čijim terorom i danas živimo, jer se savršeno logično transformirao iz komunističkog u nacionalistički, svi su koji su ikad bili zaposleni u Službi državne bezbjednosti (sigurnosti), ili su bili njezini suradnici. Ali žena koja je voljela Rankovića po logici drame naprosto nije mogla biti zločinka. Ona je junakinja od one najprobranije balkanske vrste, čuvarica bankrotirane povijesti i propalih ideala, ali iznad svega drugog jamkinja prava na patnju onog koji je u nekom trenutku ostao na poraženoj i prezrenoj strani. Dok gnjevno steže volan i zabija nokte u njegov bakelit, suzdržavajući se da ne kaže sve ono što joj je na pameti, Slavka je, Rankovićeva žena, najpoštenije i najpravednije čeljade u ljetnom Dubrovniku, vjerojatno i u Jugoslaviji, a njezina pravednost i ispravnost srazmjerne su krivnji onoga koji do nje sjedi. I onda je svemu došao kraj. On leži mrtav u postelji iz koje se još jutros digao, dok Gavra Vilotijević telefonira na sve strane, ona sjedi, leđima mu okrenuta, gleda u staklenu površinu iza koje je lapadska uvala, koja je odavno nestala u mraku, pretvarajući se u zrcalo u kojem se ogleda dnevna soba. Povremeno ona Gavri nešto dobaci, kaže mu što će kome reći, a što da ne govori… 

Bilo bi zanimljivo znati kako je i od koga Služba doznala da je Aleksandar Ranković mrtav. Naime, već godinama imaju problema s prislušnim uređajima. Čini se da je sustav zastario, malo radi, malo ne radi, pa se odavno pojavila mišljenja da bi ga, možda, najpametnije bilo razmontirati, i onda ili da se Rankovićevo uhođenje provodi na starinske načine, od uha do uha i pomoću suradnika, ili da se Služba napokon modernizira. Problem s prisluškivanjem Objekta Mostar pretvorio se u frustraciju jedne male i u se zatvorene subkulturne skupine dubrovačkih i splitskih pripadnika Službe. Da je u našem mišljenju i pripovijedanju više smisla za humor, mogli bismo to usporediti s traumom kakvoga malog provincijskog kazališta koje pati za prijestolničkom rund binom. Tako na kraju nisu postojali tonski zapisi Rankovićeva umiranja. A kako je malo vjerojatno da je neko budno uho prisluškivalo telefonske razgovore koji su se vodili te noći, nije nemoguće da je Služba za Rankovićevu smrt saznala tek sutra, tokom dana, od nekoga iz saveznog SUBNOR-a. Naime, porodica će se dosljedno držati toga da je Aleksandar Ranković prvoborac i narodni heroj, i sve kontakte s javnošću i državom oko njegove smrti i sahrane pokušavaju usmjeriti preko Saveza boraca. Po nekom samorazumljivom pravilu, kojeg odmah jednako bivaju svjesni i Rankovićevi bližnji, i jugoslavenski državni vrh, već sama njegova smrt u sebi sadrži elemente uskrsnuća. Sve do Brionskog plenuma, i tog jednog julskog dana i noći, bio je vođa revolucije, jedan od apostola – njih je pri Titu bilo manje nego pri Isusu Kristu, uz Rankovića možda dvojica, najviše trojica – jedan od rukopoloženih državotvoraca, i tvorac institucija civilne represije, sve do Brionskog plenuma, i preokreta koji mu nikada nije bio do kraja objašnjen, Ranković je bio jedan od zemaljskih bogova, ako toga u svakom trenutku i nije bio svjestan, pokazivali su mu Dubrovčani, išćući od njegove božanske osobe milost i korist po sebe, da bi se zatim u toj jednoj noći preokrenulo sve. Tada je doživio svoj prvi infarkt, što će se pokazati dobrim i korisnim po njegovu rasudbenu moć, jer da nije bilo tog infarkta, ne bi bilo nikakvog preloma ni reza, koji je od zemaljskog boga stvorio đavla kojem su počupali zube i srezali kandže, tako da se sljedećih sedamnaest godina nije razlikovao od pseta. I sad to pseto od Aleksandra Rankovića vaskrsava 19. kolovoza, na sam Dan preobraženja Gospodnjega, u moćnu simboličnu figuru, za koju nitko živ, njegovi bližnji, kao ni državne vlasti, a pogotovo ošamućena i pomalo već obezglavljena Služba, ne slute u što će se mrtav prometnuti, i kako bi njegovo uskrsnuće nakon svega moglo izgledati. Ali svi dobro znaju da će prerasti dimenzije kakve je imao za života. Barem onako kako brončani spomenici prerastu ljude u čiju su čast izniknuli.

U tom noćnom telefoniranju, koje jedva da ima smisla i svrhe nad pokojnikom koji leži u svojoj sobi i postelji, u koju je još jučer živ lijegao, Slavka i Gavra dozivaju Duška Momčilovića, onoga bivšeg Obodinovog servisera, koji je godinama vojnu obavještajnu službu izvještavao o Rankovićevom raspoloženju, kretanju, ponašanju. Oko šest ujutro, kako će se mnogo kasnije u svojim memoarima prisjećati udovica, pristiže u kuću i bračni par Dujaković. Dok je Dubrovnik još snivao tvrdim snom, u kući na Lapadu se, oko Rankovićeva odra, okupljao zanimljiv svijet. Obiteljski prijatelji, koji će narednih dana biti od pomoći oko posmrtnih ceremonijala, istovremeno su redom odani i zaprisegnuti suradnici dviju sigurnosno-obavještajnih službi: civilne i vojne. Obje je osnivao čovjek kojemu pristižu na bdenje. Vjerojatno i ne slute da se upravo završava najveći posao njihovih života. Oni ne razmišljaju, i nikad nisu razmišljali o toj emocionalnoj i moralnoj opreci između dvije njihove uloge, te općenito između prijateljstva i uhođenja. Sada su, eto, još samo prijatelji! Ali su, o čemu također nitko neće misliti, autori grandiozne građanske biografije Aleksandra Rankovića. Bilo bi potrebno još samo da se pronađe pisac, mlad i darovit, koji bi sve prikupljene podatke iz dubrovačke ljetne svakodnevice literarno obradio, uz čuvanje njihove autentičnosti i izbjegavanje bespotrebnih metafora, te ih organizirao u romaneskni tekst koji bi obasezao možda i cijele dvije tisuće stranica. Ne bi u njemu bilo visoke politike. Ne bi u njemu bilo moralnih dvojbi. Bio bi to roman o Jugoslaviji.

Telefon zazvoni čim Gavra ili Slavka spuste slušalicu. I tako cijele noći. Zovu Mića i Slobodan, javljaju kako stoje stvari s njihovim dolaskom. Ljeto je. Sve avionske karte odavno su rasprodane. Ali kako uopće njih dvojica usred noći uspijevaju doći do onih koji će im preko reda osigurati karte? Stižu onim prvim avionom, koji sa Surčina polijeće u šest. S njima dolazi i Mićina Merima, mila Lekina snajka… Slavka im govori da to nema smisla, da je bolje da Meka ostane u Beogradu. Nekoga mora biti u beogradskoj kući, kad počne dolaziti svijet. Tako će biti, majka je u pravu. 

Gavra Vilotijević odlazi na Čilipe, da dočeka Miću i Slobodana. Svjetlost se diže nad Dubrovnikom, kameni grad razabire se među ranojutarnjim sjenama. U ljetno Bogojavljenje, posljednji je dan kupanja u rijekama, kad Gospodin stiže na goru Tabor, uz Petra, Jakova i Ivana, lica sjajnog kao sunce, haljina bijelih kao snijeg. I dok se vozi još uvijek pustom magistralom iznad Grada, i pogled mu pada na prizor koji inače ne viđa, jer ga ne viđa nitko, osim radnika iz Župe i Konavala koji jutrom žure na posao, Gavra mora pomisliti da ove slike ne bi bilo bez Lekine smrti. I vjerojatno pomišlja da u tome ima nekakvog čuda. Od tog trenutka, pa do povratka Boga u život zajednice i u ovu ranojutarnju ljetnu sliku, proći će godine, barem još šest-sedam ljetnih Bogojavljenja. Tada će gore od Srđa, ili od gore Tabor, po Dubrovniku zapadati mine i granate, pa će se Bog vratiti među ljude.

Slavka je s Dujakovićima i s Momčilovićem na taraci. Nailaze neki ranoprobuđeni susjedi. Čuli su što se događa. Već je zrelo jutro, sunce upeklo onako kako će cijelog dana sjati, kad konačno stižu Mića i Slobodan. Prelaze, gotovo bez riječi preko tarace, na njima beogradske hlače i košulje, idu ravno u sobu. Mića se ubrzo vraća, istrčava van, plače. Za njim stiže Slavka, pa Slobodan, i tako zagrljeni na taraci lapadske kuće, stoje.

Potom svi zajedno započinju priču, koja se vodila i nekoliko sati ranije: kome uopće javiti, koga izvijestiti da je umro Aleksandar Ranković? Za proteklih sedamnaest godina, pisat će posle Slavka, nikome od njegovih bivših drugova nije na um palo da nazove i upita kako mu je, treba li mu štogod, pa zašto bi im sad nešto javljali?

Slobodan telefonira u SUBNOR Srbije, javlja sekretaru organizacije Slobodanu Emrekoviću vijest o smrti. (Čim završi razgovor, Emreković će telefonirati u CK SKJ, nazvat će Dragoslava Dražu Markovića, koji je upravo postavljen na čelo CK, da mu lično saopći što se dogodilo. Marković saziva sastanak na koji stižu Dušan Čkrebić, predsjednik CK Saveza komunista Srbije, Radiša Gačić, sekretar, te general Nikola Ljubičić, predsjednik Predsjedništva Socijalističke Republike Srbije. Ta četvorica ljudi odredit će ton svih budućih javnih ceremonijala, kao i način na koji će Rankovićeva smrt biti predstavljena u javnosti. Je li netko od njih javio Službi što se dogodilo? Ili su, sasvim krivo, pretpostavljali da je Služba o tome već informirana?) Sa Emrekovićem, koji je vrlo susretljiv, spreman da se u svemu nađe pri ruci i pomogne, mlađi Rankovićev sin dogovara i to da se pripazi da pogrebna kola pravovremeno budu uz pistu beogradskog aerodroma.

Dolaze ljudi iz dubrovačkog pogrebnog poduzeća, koji će obući pokojnika, te ga smjestiti u priručni kovčeg i ponijeti na put. Slavka po kući traži stvari u kojima će joj muž biti sahranjen. Ljeto je, ljetni dvori, u ljetnim dvorima ljudi obično ne drže odjeću i obuću za svečane prilike. A smrt i pogreb zbog nečega se smatraju najsvečanijim od svih svečanih prilika. Nalazi bijelu košulju, nalazi prigodnu kravatu, sivo odijelo. Vještim pokretom iskusan muškarac nabija pokojniku cipele na stopala. Cipele nisu posve nove. Trebalo ih je nositi kod obućara, da promijeni gumu na potplatima. Ona prislanja obraz uz njegovo lice, te mnogo godina kasnije kaže da govori: “Leko, mili, dragi!”

Uto snose kovčeg niz skaline lapadske kuće. Oči iza prozora susjednih kuća. Neki turisti prolaze cestom, Nijemci. Mlada majka sasvim maloj djevojčici dlanom zaklanja pogled od mrtvačkog kovčega. Lakim izvježbanim pokretom trojica pogrebnika utovaruju kovčeg, zatvaraju vrata, kratko pozdravljaju, odlaze. Malo zatim svraća Olga, prva susjeda, žena Uglješe Danilovića, bosanskohercegovačkog političara, nekadašnjeg oznaša. Došla je na žalost, kaže da je Uglješa u Bugojnu. Tu se odnekud stvori i Momo Kapor, čuveni pisac, koji svojim romanima, pričama i novinskim reportažama zavodi publiku, naročito osjetljiva djevojačka srca. Ljeta provodi u Dubrovniku, pa se tako tu i zatekao, ali zagrebački je ekskluzivac. Lakoća Kaporova i humor prijaju Zlatku Crnkoviću, kojega će i četrdesetak godina kasnije Hrvati smatrati najvećim svojim knjiškim urednikom. Slavka će naročito biti ganuta Kaporovim kondoliranjem.

U ranim popodnevnim satima, možda u vijestima u dva, možda u dnevniku u tri, radio kratko izvještava o smrti Aleksandra Rankovića. Jezgrovitost i sažetost informacije, kao i činjenica da je udjenuta negdje u donjem i stražnjem dijelu vijesti, tamo gdje se govori o manje značajnim događajima, ali ipak prije dnevnih bizarnosti, sporta i vremenske prognoze, dug su strogim protokolima epohe, koja s 1983. upravo stiže svome kraju. Slavku i njezine ovo ljuti, pa pomišljaju da se Rankovića, eto, i mrtvog plaše. Ali ni njoj, ni bilo kome drugom, u tom trenutku sigurno nije na kraj pameti da se imaju koga plašiti.

Avion kojim će Slavka, skupa s obojicom sinova i kućnim prijateljem Gavrom Vilotijevićem, poći u Beograd, polijeće u sedam. Karte im je osigurala Gavrina žena, tako što je preko veze s već prekrcanog zrakoplova četvero putnika uspjela prebaciti za sljedeći let. Tko su bili ti putnici, upita se promatrač i pisac? Kako su se zvali, jesu li znali da zbog Rankovićeve smrti kasne za Beograd, i jesu li tu okolnost međusobno komentirali? Razlike između dokumenta i fikcije, kao i razlika između historiografije i književnosti, u tome je što se književnost bavi ljudima koji 19. kolovoza 1983, nisu odletjeli u Beograd letom za koji su prethodno kupili karte.

Dok su sjedili u čekaonici, preko razglasa javljeno je da let za Beograd kasni. Za susjednim stolom, sjećala se Slavka, sjedio je ministar financija u Vladi Milke Planinc Jože Florijančič. Gledao je u njezinom pravcu, bez prepoznavanja. Četrdeset i jednu godinu ranije, godina je bila 1942, Slavka je kao partizanka noću dolazila kući kod njegove majke Anke. Dječaku bilo je sedam godina, i nikad je nije vidio. Ili je kroza san čuo da se nešto čudno zbiva. Da nije ministar, govori Slavka, sad bih mu prišla i to ispričala. Pet mjeseci kasnije, 13. prosinca 1983, Jože Florijančič podnosi ostavku na mjesto saveznog sekretara za financije. Nije se slagao s prijedlogom proračuna za 1984… Da je njezin muž poživio još jedno, ili još dva ljeta, a da Florijančič nije krajem godine podnio ostavku, nego da je nastavio služiti u mandatu Milke Planinc sve do 15. svibnja 1986, i njezina odlaska, pa da je Slavkin muž umro na isto ovo Preobraženje Gospodnje, 19. kolovoza 1984. ili 1985, i da su se tog dana, kasno popodne, pred let za Beograd, u čekaonici na Čilipima, stol do stola, našli Rankovićeva udovica i ministar Jože Florijančič, ona bi mu se obratila bez obzira na to što je ministar, pa bi mu rekla kako je 1942. dolazila u kuću dok je on spavao, kako je razgovarala s njegovom majkom Ankom, ova joj je davala da jede, možda joj je prenosila nekakve konspirativne, danas tako nevažne poruke, na što bi ministar Florijančič vjerojatno ustao od svog stola, pa bi joj ganut prišao. I onda bi mu ona rekla da u Beograd ide da sahrani muža, a on bi, ministar, konačno shvatio tko je njezin muž. Prenio bi joj svoju sućut, pružio bi joj ruku, možda bi je zagrlio. Ali već 1984. ili 1985. ne bi postojao problem koji postoji sad, u čekaonici na Čilipima, da se Slavka Ranković, žena upokojenog narodnog neprijatelja, obrati ministru jugoslavenske vlade. U prirodi je totalitarnog društva, čiji su ceremonijali usklađeni s pravilima Službe, da stvara prepreke između ljudi koji bi se jedni drugima povjeravali, čak i kada je sadržaj tog povjeravanja krajnje bezazlen, sigurnosno neinteresantan, sentimentalan i ganutljiv.

Tek oko osam započinje ukrcaj. Prethodno je iz pogrebnih kola u avion pretovaren kovčeg. Moglo se to vidjeti kroz staklo čekaonice, negdje u dubini prizora. Ali teško da je gledao itko osim njih. Ministar Florijančič sigurno nije gledao. U pratnji je uz pogrebnike bio jedan uniformirani milicioner. Malo poslije osam avion polijeće. Kakva je bila ugostiteljska ponuda u avionima JAT-a iz Dubrovnika za Beograd, ljeta 1983? U avionu se puši. Malene pepelnice su na rukohvatima, s lijeve strane sjedala. A možda su na sjedalu ispred, kao u autobusu. Dok je bio živ, Ranković je zazirao od leta avionom. Plašio se. Strah pouzdano umire sa čovjekom.

Čovjek iz aerodromskog protokola dočekuje ih na izlazu iz aviona, pa ih odvodi u specijalnu prostoriju, gdje im delegacija SUBNOR-a prenosi sućut. Rukovanja, rukovanja, rukovanja. Potom govore da bi rado preuzeli organizaciju sprovoda. Očito da je tako odlučeno na višem mjestu. Ali Slavka odbija da se o tome razgovara po aerodromu. Može samo u kući žalosti. I tako se svi zapute prema Rankovićevom domu. U automobilu službenog protokola SR Srbije su Slavka i obojica sinova, te sekretar republičkog SUBNOR-a Emreković. Onaj s kojim je Slobodan jutros razgovarao. 

Merima je pripremila kuću. Unutra su već rođaci i prijatelji, Slavka ih sve pamti, i nakladno popisuje: “Dočekali su nas takođe i Milosav i Ljilja, sin i snaja Lekine sestre Katarine iz Draževca, Mija Ranković, Lekin brat od strica, sa ženom Leposavom, Franci Becele, sin moga brata Frenka koji je već stigao iz Ljubljane, Aca i njegova žena Vera, naši prijatelji. Vera je rodom iz sela Vranić i one noći kada su četnici upali u selo i počinili pokolj nad stanovništvom ona je jedina ostala živa od cele porodice, zahvaljujući tome što ju je baba, iako je bila tek beba, sakrila u kacu i tako je preživela tu noć…” Devetnaestog prosinca 1943, na pravoslavnoga Svetog Nikolu, u prigradskome beogradskom selu Vranić Prvi bataljon Posavske brigade Avalskog korpusa Jugoslavenske vojske u otadžbini poklao je 67 seljana, uglavnom žena i djece, iz četrnaest kuća čiji su ukućani surađivali s partizanima. Bio je to jedan od onih velikih, mitskih zločina, koji će sljedećih četrdeset, pa još četrdeset godina činiti razdjelnicu unutar zajednice, dijeleći u dvije vrste i na dvije strane one koji su porodično bili uz četnike od onih koji su porodično bili uz partizane. Pokolj u Vraniću naveden je, kao dio zapovjedne odgovornosti, u optužnici protiv Draže Mihailovića. Slavki je u svakoj prilici stalo da naglasi na kojoj su strani svi oni koji se približe njihovoj kući i obitelji.

Dok se u kući razgovara o mjestu sahrane te o pojedinostima pogrebnih ceremonijala, okolo se vrzmaju i okupljaju znatiželjnici. Pitaju gdje će biti sprovod. Pokušavaju reći nešto čime bi  sebe doveli u vezu s onim što se zbiva u kući. Žale pokojnika, solidariziraju se s njim. Nema milicije. Ili ukoliko je ima, nije vidljiva. A čini se da nema ni službe. Kasna je večer 19. augusta 1983, skoro će ponoć, i dvadeset četvrti sat otkako je Ranković umro. Mnogo se toga u međuvremenu dogodilo, pa se čini da je umro davno. Dužina vremena ne mjeri se minutama, satima, danima, mjesecima, godinama ni stoljećima, nego se dužina vremena mjeri zbivanjima, osjećanjima, promjenama raspoloženja, mislima, idejama i događajima, koji su stali u određenu fizikalnu vremensku jedinicu. Na takav se način mjeri i izražava ono najvažnije čovjekovo subjektivno vrijeme, ali tako se mjeri i povijesno vrijeme. Književno vrijeme često izražava međuodnos subjektivnog i povijesnog vremena. S tim da je sjećanje mjerna jedinica i okvir svakome subjektivnom vremenu, dok su povijesni dokumenti mjera i okvir povijesnom vremenu. U svemu je, pak, najmanje važno fizikalno vrijeme, premda u skladu s njim kucaju satovi i okreću se listovi kalendara. Vrijeme koje je proteklo od ponoći do ponoći, od 19. do 20. kolovoza 1983, među dužim je i ispunjenijim vremenima ne samo obitelji Ranković, nego i cijele zajednice, i svakoga pojedinog građanina SFRJ. Premda sedamnaestogodišnjak kojemu se vraćamo toga ne može biti svjestan, ova dvadesetčetiri sata zapremit će značajan dio njegova dotadašnjeg života, i možda dovesti do preokreta. Otpočetka u 1983. tragamo za tom tačkom preokreta, za minutom, satom ili dvadesetčetiri sata, za trodnevljem možda u kojemu se vrijeme zgusnulo, a zatim preokrenulo i poteklo nekim drugim smjerom i tokom. Možda je tačka preokreta u ta dvadesetčetiri sata, tokom kojih se Aleksandar Ranković od života čovjeka sa šetnje Babinim Kukom pretvara u mrtvaca oko čijeg se doma najednom počinju rojiti skupine sumračnih od svake misli ispražnjenih ljudskih sjena.

U subotu 20. kolovoza Slavka, Mića i Slobodan odlaze sa subnorovcem Emrekovićem da biraju grobno mjesto u Aleji narodnih heroja. U toj šetnji, u nadmudrivanju oko predstojećih ceremonijala, Slavka ponavlja ono što uskoro postaje refren jedne zaludnosti: Treba voditi računa o jednom i samo o jednom, govori ona Emrekoviću, moj muž nije bio nacionalist, njegova politika bila je jugoslavenska, pa takva mora da bude i njegova sahrana. On važno klima glavom, biva razumio je što mu se govori, to njegovo potvrđivanje može ali i ne mora značiti da se on lično s izrečenim slaže: pred sugovornicom se slaže, upitaju li ga ljudi iz Službe ili iz Ce-Ka, reći će da se ne slaže. Ali suštinski govoreći, on ne razumije, niti bi ikad mogao razumjeti što mu to Rankovićeva udovica govori, i zašto mu govori to što govori. Ne bi to razumjela ni većina od dvadeset i dva milijuna Jugoslavena, koliko ih tog augusta 1983. po prilici ima, i još uvijek o većini važnih i nevažnih stvari misle isto. Naime, život i stradanje slovenske partizanke Ladislave Slavke Ranković, rođene Becele, tog trenutka imaju smisla samo ako je njezin muž živio i umro kao Jugoslaven. Kao što su i sva njegova samoća, kao i unutarnja patnja koja je iz te samoće izvirala, za njegova života mogle imati smisla samo ako je bio i ostao Jugoslaven. Konačno, način na koji su mu drugovi u ovih sedamnaest godina odricali njegovo čisto i neokaljeno jugoslavenstvo, nastojeći ga nanovo prekovati i vratiti u Srbina i u srpskog nacionalista, kao da je sa sobom nosio nakanu da mu se oduzme ono posljednje što mu je, osim života, bilo preostalo. Srbin on više nije mogao biti, jer se cijeloga života, naročito od vremena rata, a onda i svega što se zbivalo nakon rata, on u sebi i oko sebe obračunavao s onim što mu se činilo manjim i užim od njegova jugoslavenstva i što je, mimo jugoslavenstva, moglo biti sadržano u činjenici da se rodio kao Srbin. Manje je, možda, na kraju, kada su ga ostavili da samuje kao pas, bilo važno što su mu četnici ubili ženu, Mićinu majku Anđu, kao ni to što su mu četnici klali bliske srodnike, i što je većina onih koji su mu nakon svega ostali prijatelji zapravo pretekla ispod četničkog noža. Važnije od toga jest da je upravo on utemeljio Službu, jednu pa drugu, vojnu pa civilnu, kojoj je od prvoga dana u zadatak stavio da se obračunava s njima, i ne samo s njima, nego sa svima i sa svakim tko je od Srba blizu onom zatrovanim i zagađenim izvorima srpstva, što će reći s popovima i crkvenim ljudima, s građanima i s građanskim elementima, s velikosrpskom buržoazijom, s dvorom i s dvorjanima, sa srpskim kulacima, sa srpskim industrijalcima, s gazdama i s gazdinskim pomoćnicima… I pritom je Služba, kao i svaka slična i srodna služba koja je nastala u revoluciji, svoj posao bila dužna obavljati tako da zastraši, zaprijeti i zatre, te da u skladu s revolucionarnom logikom uvijek zahvati šire i dublje, da neprijatelju ne ostane korijen u zemlji. Tako je postupao kao Jugoslaven među Srbima, pa je isto to očekivao od svojih ljudi u Hrvatskoj, u Bosni, u Sloveniji, i u svim drugim našim krajevima, unutar svakoga od naših naroda i narodnosti. Zar bi se nakon toga moglo ponovo biti Srbinom? I zar bi se nakon toga moglo biti ičim drugim osim Jugoslavenom? Kad bi to doista bilo moguće, mislio je Aleksandar Ranković, ili tako misli provoditelj ovih romanesknih manevara, tada bi na čovjekovu savjest moralo istog trenutka pasti sve ono što je u ime revolucije učinio kao Jugoslaven. Nestalo bi pritom revolucije kao objašnjenja za revolucionarno postupanje. Nestalo bi Jugoslavije, pa bi čovjek ostao sam sa svojom savješću i sa svim svojim mrtvim i unesrećenim. Nakana drugova koji su ga u ovih sedamnaest godina podlo pokušavali lišiti njegova jugoslavenstva u osnovi bila je gora i strašnija nego da su mu ispalili metak u potiljak i bacili u neoznačeni grob. Na vrijeme je on to shvatio, zato ništa i nije govorio. I nije mu to bilo teško, jer je doista bio Jugoslaven. Tako je samoga sebe doživljavao. Zato mu nije bilo teško da ne izrekne nijedne protiv Tita, Jugoslavije i komunizma. Od 1981. godine u obrascu kojim je Centar Službe državne sigurnosti Split Aleksandru Rankoviću kao neprijatelju određivao poziciju u obavještajnim evanđeljima, u rubrici “Kvalifikacija neprijateljske djelatnosti”, pisalo je “Birokratsko-dogmatska”. Tako je zapisano dvije godine prije njegove smrti. To je značilo da je izdržao, da je ostao Jugoslaven i komunist, do kraja vjeran revoluciji. A što se tiče kvalifikacije neprijateljske djelatnosti, ona je u suštini precizno potvrđivala sljedeće: što je sveti Pavao za kršćanstvo i za Isusa Krista, to je Aleksandar Ranković za jugoslavenstvo i Jugoslaviju.

Treba voditi računa o jednom i samo o jednom, govori Slavka drugu Emrekoviću, moj muž nije bilo nacionalist, njegova politika bila je jugoslavenska. Ona, možda, tog časa misli da to govori samo zbog sahrane, ali prava je istina da su njezine strepnje i unutarnji strahovi vezani za ono što će nakon sahrane tek uslijediti. Ona, možda, tog časa na umu ima bivše drugove koji su ga se onako ružno odrekli pa ga, uza sve ostalo, potvorili da je srpski nacionalist, ali duboko u sebi Slavka mora osjetiti da njezina mrtvog muža u Srbina i u srpskog nacionalista neće i ne mogu proizvesti mrtvi Tito ni svi živi titoisti. Njega će srpskim nacionalistom stvoriti oni koje je tako prilježno i sustavno trijebio među Srbima, ali ih nije mogao istrijebiti. Umjesto da mu oproste, kao što bi oprostio dobar kršćanin, umjesto da mu nikad ne oproste, kao što Rankoviću ne bi smio oprostiti onaj tko bi da odistinski nadživi Jugoslaviju i jugoslavenski komunizam, oni će ga mrtvog pretvarati u jednoga od svojih.

Pred sahranu obitelj je Savezu boraca, koji se svo vrijeme predstavlja kao organizator ceremonijala, a zapravo djeluje kao transmisija nevidljivih i neprisutnih čelnika Partije i države, postavila listu zahtjeva. Njih bi četrdesetak godina kasnije zanimljivo bilo navesti u cjelini, onako kako ih Slavka Ranković bilježi u svojim memoarima. Obitelj zahtijeva:

“1. Da ne bude omalovažavanja na bilo koji način – na primer u govorima; da niko ne pomene Tita!

2. Da obavezno izostave počasnu četu, jer sama sobom predstavlja omalovažavanje a ne počast.

3. Da uklone ljude koji su bili predviđeni da odnesu kovčeg i stave ga na lafet – treba da ih zamene obični vojnici koje smo tražili, jer je i Leka otišao u rat kao običan redov i jer onaj naš predlog najviše odgovara njegovim principima i njegovoj skromnosti.

4. Da ni u jednom govoru ne budu čitani neki Titovi citati o Leki, bez obzira na sadržaj, jer nije trenutak za licemerje.

5. Ukoliko se ne budu pridržavali navedenog mi ćemo, zajedno sa našim rođacima i prijateljima, silom preuzeti kovčeg, odneti ga i sahraniti kako sami najbolje znamo i umemo. Mi se još danas, dok je Leka pod ovim suncem, borimo za njegovo dostojanstvo i istrajaćemo do kraja!”

Taj borbeni, idealistički nastup lišen je bio svake primisli. Slavka i Rankovićevi sinovi bez sumnje su vjerovali u ono što govore. Stalo im je bilo do svakog detalja, do najmanje sitnice događaja koji se trebao odviti, u kojem su oni vidjeli posljednje ukazanje muža svog i oca na ovome svijetu. Bili su uvrijeđeni načinom na koji se postupalo s njime dok je bio živ. Nije im padalo na pamet da traže rehabilitaciju. I nisu priznavali onu stvarnost kojom su na dan sahrane vladali Rankovićevi neprijatelji, uključujući Tita, koji je bio pokojni kao i kum kojega je izdao. Samo što se njihov pokoj razlikovao: premda to još uvijek nije bila javna stvar, Tito je svakoga dana bivao sve mrtviji, legendaran poput Karađorđa i Matije Gubca, a Ranković će postajati sve življi, premda ni nalik sebi kakav je bio dok je stvarno živio. Zbilja u kojoj su Slavka i sinovi živjeli, i u kojoj su svoga Leku sahranjivali, odvijala se mimo općeprihvaćene zbilje tog augusta 1983. 

A onda su se u vrijeme sahrane stvarnosti i fizički razdvojile. Kao što to biva, porodica se pola sata ili sat prije početka sahrane našle u ateističkoj kapeli, uz odar, da sačekuje sažalnike i prima sućuti. U to vrijeme oko groblja okupljali su se već znatiželjnici, ali Slavka i njezini, zabavljeni svojim poslom, vjerojatno ih nisu ni primjećivali. Ako i jesu, u njima su, naročito ona, bit će samo vidjeli uhode, žbirove i neki prostački svijet koji parazitira na tuđim smrtima i nevoljama. A onda su, malo-pomalo, kroz kapelu, pa oko odra, krenule da nailaze kolone ljudi. Na ulazu se stvorila gužva, postalo je tijesno i zagušljivo, neki poznati Slavki su govorili da je napolju nepregledna masa svijeta, ali ona to nije mogla vidjeti a ni zamisliti. Prihvaćala je disciplinirano šake na rukovanje. Klimnula bi glavom, slegnula ramenima, nekom bi grimasom ispratila sažalnika koji je još uvijek nešto govorio. Pa bi naišao sljedeći, i sljedeći, i sljedeći. Neke je poznavala, ali većinom bili su to nepoznati ljudi. Da ih je mogla jasno čuti što govore, ili da se svakom mogla zagledati u dušu i uglavu, da je i za što stvarno bilo vremena, ili da je u tom razotkrivanju bilo ikakvog smisla, Slavka Ranković vjerojatno bi se već tada užasnula. Nisu to bili njezini drugovi, niti su to bili drugovi njezina mrtvog muža. Nailazio je, naime, neki tuđ i drugačiji svijet, s kojim ćemo se upoznavati u sljedećim godinama, a sve do tih trenutaka, do tog dugog i klaustrofobičnog ceremonijala u skučenoj i sparnoj ateističkoj kapeli beogradskoga Novog groblja, skoro da nismo znali ni da postoji.

Ni u jednim novinama još uvijek neće biti izvještaja sa sahrane Aleksandra Rankovića. Ovo će, vjerojatno, biti posljednji veliki prešućeni događaj u povijesti Jugoslavije. Ima u tome nekog smisla, dramaturške logike i književne pravde: mir u Jugoslaviji došao je uz veliki osvetnički zločin u ljeto 1945, nad svim poraženim vojskama, o kojemu se u ljeto 1983. i dalje šuti grobnim mukom; taj mir će takav trajati, kroz dugi niz prešućenih i zatajenih događaja, i svom će kraju doći prešućivanjem sahrane čovjeka koji je stvorio Službu zaduženu za nadzor nad prešućivanjem. I da, bio je to posljednji sprovod u Jugoslaviji.

Ali glas će se, kako to već biva, prenositi od uha do uha. I možda više neće biti onako tih kakav je ranije bio. Tako ćemo za tog dugog ljeta, meni posljednjeg prije odlaska u vojsku, doznavati o beogradskom sprovodu Aleksandra Rankovića. Govorilo se o sto tisuća ljudi, koji su se našli na groblju i oko groblja. Bila je to politička demonstracija, koju će, naravno, većina građana protumačiti u skladu s mukama vlastitog imena, podrijetla i zavičaja. I opet je nastala grdna gužva u kalendaru: u nedjelju, 21. kolovoza u Sarajevu izriče se presuda skupini muslimanskih intelektualaca, predvođenoj Alijom Izetbegovićem, a u ponedjeljak, 22. kolovoza nepregledna masa svijeta uz skandiranje “Heroj Leka!”, komemorira Aleksandra Rankovića. I najednom, za one koji su pogođeni presudama na posljednjem velikom montiranom političkom procesu u jugoslavenskoj povijesti, jedna sahrana, skupa s nekažnjenom političkom demonstracijom kojom je sahrana popraćena, biva znak i dokaz njihove obespravljenosti. Ljudima koji pokopavaju čovjeka koji je još do jučer smatran jednim od dvojice-trojice najmarkantnijih narodnih neprijatelja, dopušteno je nešto što muslimanima, a ni Muslimanima u Sarajevu nije dopušteno. Kako se glasine o sprovodu budu širile, tako će biti sve više onih koji će njima biti pogođeni, a koji pritom u Sarajevu neće imati načina da to izreknu. I onda će svoje muslimanstvo, vjersko i etničko, kroz pretrpljenu nepravdu osvijestiti oni koji ga prethodno nisu bili svjesni.

Negdje na Kosovu, ili po svojim malenim zatvorenim enklavama širom Jugoslavije, nešto vrlo slično osjećat će Albanci. Ako je i dalje na Korčuli, velalučki će pekar Mehmet Tanushi u grlu osjetiti gorčinu trenutka. Ne raduje se on Rankovićevoj smrti, od smrti bez pravde nikakve fajde ni koristi nema, ali on jasno tad osjeća tu razliku između onoga što je dopušteno njemu i njegovima, i onoga što je dopušteno Srbima. Jer za Tanushija su, kao i za sve one tihe i šutljive sarajevske muslimane, pa onda i za Hrvate u Bosni i Hercegovini, i Hrvatskoj, naročito one koji su postradali s padom Savke i Tripala, svi ti ljudi na Rankovićevoj sahrani isključivo i samo Srbi. I nahrupili su na tu sahranu isključivo kao Srbi, a ne kao Jugoslaveni. Tu nastaje razlika između onoga što još uvijek osjeća Slavka Ranković, i čime će se, možda, cijeloga života nastojati utješiti, i onoga što osjećaju svi drugi.

Treba voditi računa o jednom i samo o jednom, govorila je Slavka Emrekoviću, moj muž nije bio nacionalist, njegova politika bila je jugoslavenska, pa takva mora da bude i njegova sahrana. I možda je doista u toj u svakom pogledu uznemirujućoj masi ljudi, kojih, možda, i nije bilo 100.000, ali Služba će ustvrditi da ih je bilo 70.000, dok Branko Pešić smatra da ih je bilo 50.000, Rankovićeva udovica još uvijek vidjela – Jugoslavene. Ali drugi će u njima vidjeti isključivo Srbe, ili još preciznije srpske nacionaliste, kao što će i oni sami sebe identificirati kao Srbe, dok će ih u srpske nacionaliste uzdignuti okolnost da su bili toliko osjetljivi i povrijeđeni zbog nepravde učinjene jednom – Srbinu. Njima nije bilo važno što je taj Srbin za života bio Jugoslaven, kao ni to što su ga njegovi bližnji i dalje smatrali Jugoslavenom. Još im je manje bilo važno što je bio komunist, i osnivač dviju zloglasnih sigurnosnih službi, civilne i vojne, koje su u suru utjerivale sve jugoslavenske, pa tako i srpski narod, te su života ili slobode lišile najveći broj antikomunista, ili nedovoljno dobrih komunista, Srba. Oni su u Rankoviću vidjeli isključivo srpskoga stradalnika, srpsku žrtvu. I ne samo da su mu oprostili sve što je za života bio i radio, nego su ga nanovo učinili Srbinom. Protiv čega nitko, osim Rankovićevih bližnjih, zapravo nije imao ništa. Godine 1983. sarajevskim će muslimanima (i Muslimanima), kao i Hrvatima, pa čak i Albancima širom Jugoslavije mnogo prihvatljivija i bliža biti ideja da su bili žrtve jednog Srbina i njegove nastrane i izopačene Službe, nego da su bili žrtve Jugoslavije. Pa i onda kada im jednoga dalekog dana Jugoslavija ispari iz glave, i dovršeno bude njihovo odrastanje u idealtipske figure vlastitih nacija, zbog nečega će im biti milije da u Aleksandru Rankoviću vide srpskog nacionalista, što on nikada nije bilo, a ne Jugoslavena. Općenito, prihvatimo li da je Ranković bio Jugoslaven, pače jedna od amblematskih ličnosti Jugoslavije, i da je uz jugoslavensku inspiraciju stvarao Službu koja 1983. još uvijek sije strah i uređuje odnose unutar zajednice, pomalo kao da prihvaćamo suodgovornost za Rankovićev zločin. Premda više nismo Jugoslaveni, te ćemo glasno ustvrditi da nikada to nismo ni bili, najednom se zatičemo pomalo krvavih ruku. To je rad podsvijesti. A naša kolektivna podsvijest bez ostatka je jugoslavenska. U njoj bez Jugoslavije vlada pustoš. Bez Jugoslavije naša je kolektivna podsvijest jedna prazna i hrđava metalna kutijica. Vlažna od suza.

U Slavki je ostao jad i gnjev što obitelji nije omogućeno da se govorom oprosti od Leke. Govorili su neki drugi, pa ih je masa prekidala. Zato što su govorili lažljivo, uz same neistine i floskule. Nije dopušteno ni njihovoj unuci Anji da se oprosti od svoga “dekilija”. Plašili su se onoga što je dijete moglo reći. A djela svašta govore i kad ne znaju ništa. Primjerice, ista je Anja jednom upitala: A šta je dekili radio prije nego što je sadio cveće? 

Jednom je, govoreći za Politiku, Anjin otac Mića ispripovijedao priču iz svog djetinjstva. Pušio je s društvom iz svoga kraja na Dedinju i Senjaku, pa su se uplašili da bi im roditelji, kad stignu kući, mogli nanjušiti vonj duhanskog dima. I onda su zašli po vrtu, da beru i žvaču češnjak. Usput su razbili prozor na zgradi i izgazili lijehe s povrćem. 

Umjesto da sve na tome i završi, nekoliko dana kasnije Mićinom je ocu na stol došao milicijski izvještaj o ovom događaju. “Dva dana me Leka tukao k′o sansku kozu, tražeći da mu kažem ko je izgazio leje sa belim lukom, ko je počupao glavice, ko je razbio prozor. Trećeg dana me privukao sebi i kada sam očekivao šamarčinu, on me poljubio. ‘Tako se čuvaju drugovi i tajne’, rekao mi je. To mi je bilo jedno od najdražih priznanja u životu.”

Koja uznemirujuće precizna jugoslavenska metafora! 

Split, kartografije netrajnoga

Da se razumijemo – Split je jedan od najdugotrajnijih i najstarijih gradova u Europi. Postoji još od 3. – 4. st., kada je car Dioklecijan jednoga dana rekao u sebi: „Pa, zašto se ja ne bih…“ i umirovio se. Bilo mu je 65 godina, a to je dobro vrijeme za umirovljenje careva. Zapravo, teško je to procijeniti, budući da drugih takvih slučajeva nema. Ni u Rimskom, ni u narednim carstvima. Careve obično ubiju prije umirovljeničke dobi. I rekavši to, veliki Dioklecijan stavio je kapu (krunu) na štap i vratio se na selo. Uzeo je komad zemlje pored Jadranskoga mora i počeo graditi kuću. Careva kuća nije poput naših (dvije sobe s kuhinjom, toalet i kupaonica odvojeno), stvar je narasla i nastala je Dioklecijanova palača koju danas nazivamo Split. Tako je to nekada bilo – počneš kuću, dobiješ grad. 

Kada su nakon godinu-dvije došli nagovarati Dioklecijana da se vrati u državnu službu kao rimski car (čuvali su mu mjesto), učinio je već drugu stvar koja se nikada prije (a pretpostavljam ni poslije) nije dogodila – odbio je. Prema legendi, rečenica kojom je vratio glasnike bila je sljedeća: „Ma, dajte, ljudi, vidite sada ove paprike i rajčice koje sam posadio, pogledajte ih samo, kako uopće zamišljate da ostavim ovaj vrt ovdje i zbrišem u taj prašnjavi i bučni grad (pun štekćućih vespi). O posljednjoj upadici nema podataka, ali sve drugo je istina, Google mi je svjedok. 

Otud dolazi moje divljenje prema Dioklecijanu (samim time i prema Splitu). Napustiti čitavo Rimsko Carstvo zbog nekih nedozrelih i nepostojanih paprika i rajčica. Nije li to prekrasno!

Proveo sam mjesec dana u gradu pod izgovorom da dovršavam roman, a zapravo sam obilazio labirint Dioklecijanove palače, njušeći (doslovno) i zapisujući (još doslovnije, slovima) mirise, sjenke, mačke, popodneva i oblake. Čitavo to carstvo nepostojanoga. Ovo je dio jednog kratkog i nepotpunog kataloga ili kartografije nepostojanog:

Stara peškarija Ovdje je prikupljanje najteže. Uzvici i mirisi su ljepljivi i brzo se mijenjaju. Ali ja ih upravo zato prikupljam. Koji je smisao prikupljati stvari koje su vječne i uvijek će ih biti? Miris ribe ovdje svaki je dan drugačiji. Primjećujem da je jedan za lijepa i mirna vremena, drugi kad zapuše bura, a treći pred kišu. Osim toga, mijenja se i iz sata u sat. Ujutro je još svjež, potom se svakim satom izdajnički pojačava jedva uhvatljiv vonj raspadanja. Pažljivi promatrač otkrit će osobitu vezu između pojačavanja vonja i pada cijene ribe. I uzvici se mijenjaju. U početku, dok je riba svježa, tvrdi su i neumoljivi, nema govora o popustu. Kako se sunce i vonj pojačavaju, krutost se razbija, glasovi postaju umirujući, prelaze u viši raspon. I tako u nekoliko sati vonj, cijena i glas oslikavaju drugačiji raspored dana. Nažalost, u fotografijama koje sam snimio nije ostao nikakav miris. Ali bilježim to na ovoj karti: peškarija u podne. 

Veliki Pazar na otvorenom do Sjevernih vrata Pazari su veliki spremnici nepostojanosti, mirisa i oblika. Prije peškarije, najprije dolazim ovdje – kod bakica koje su iz okolnih sela i gradića stigle sa svojim rajčicama i paprikama. Pitam se jesu li od iste sorte koju je Dioklecijan ovdje počeo uzgajati. Dopisujem i dugačke pletenice suhih smokava, raspuknute narove, mandarine s Brača, baku koja svako jutro donosi svježe ispečeni soparnik, miris grožđa s obližnjih otoka, zuj pčela oko njega, vreće badema, pletenice češnjaka koje starice nose za vratom, oštar dah tek ukiseljenog kupusa – prvi miris zime. 

Večernja šetnja Rivom uz teški miris algi i joda na točno određenom mjestu na obali, nasuprot luksuzne Marmontove ulice. More je prcnulo, šapuće četverogodišnja Raja. 

Dalje niz ulicu – miris kuhanoga kukuruza i pečenog kestenja – znaci kasne jeseni. Iznenadni vjetar koji izlazi i miješa te mirise. 

Mačka,  carski zavaljena na jednom rimskom zidu. Dosta dugo sam se pitao mogu li je kartografirati kao nešto nepostojano, ne samo zato što ima devet života (a ja samo jedan, kakva nepravda). Gleda me ta mačka ponizno i dokono, kao da je reinkarnirani Dioklecijan, snishodljivo životareći usred te gomile turista i barbara koji se motaju po njegovim vlastitim odajama. 

I na kraju – najljepši prizor – bijela plahta, majica, par čarapa, gaće, potkošulja i ručnik obješeni preko  rimskog pročelja Palače nad Rivom. Hrabar spoj svakodnevnog i vječnog, postojanog i nepostojanog, kasnog listopadskog popodneva s kasnim Rimskim Carstvom. Tajni grb Splita, slika koju bih prodavao kao magnet za hladnjak. 

Jedna žena izlazi na balkon, odakle je zasigurno i stari Dioklecijan promatrao more, i skuplja plahtu. Gesta koja neće ući u povijest, ali upravo zato je vrijedna. I žurim ju zapisati. 

Susret u Puli

U prosincu 2008. godine u Puli, na jadranskoj obali, sreo sam jednoga čovjeka čije su mi knjige u kasnim školskim i ranim studentskim godinama bile dio „ekstatičnog čitanja“ (to je njegov izraz). Nedostajala mi je samo jedna od njegovih knjiga prevedenih na bugarski, mala zbirka poezije „Dijamantni put“. Nekoliko sam je puta posuđivao u knjižnici, po listovima se vidjelo da je nitko drugi ne uzima. I jednog sam je dana odlučio otuđiti, u neku ruku legalno. Rekao sam da sam je izgubio, znao sam da je moram platiti trostruko više, novac sam već bio skupio. Mislim da je knjižničarka to shvatila, ali ipak je blagonaklono primila novac. 

Pula. Čudesan grad, austro-ugarski, pa do Drugoga svjetskog rata talijanski, potom hrvatski. Ovdje se države mijenjaju takvom brzinom da je naziv regije dosta pouzdaniji znak – Istra. Zvuči daleko drevnije i postojanije. Joyce je navodno živio ovdje nekoliko mjeseci krajem 1904., podučavajući austro-ugarske časnike engleskom. Kuća u kojoj je boravio, do samih Rimskih vrata, još stoji. Iz njegovih pisama jasno je da nije bio jako sretan u ovom gradu. 

Kako god, prosinac u Puli posve je drugačije godišnje doba, sunce velikodušno sija, u toku je lokalni sajam knjiga. Upravo sam stigao i prvi čovjek kojeg vidim onaj je s početka priče. Nisam posve siguran, vidio sam ga na nekoliko fotografija, ali jako mu sliči. Keltske crte lica, kovrčava sijeda kosa, stasit, oprljen vjetrom, okretan, nikada mu ne bi dao sedamdeset i kusur godina, koliko nosi. Upoznaju nas, da, to je on, Keneth White. Pisac nomad, rođen u Škotskoj, živio u Francuskoj i Njemačkoj, lutao Québecom. Čovjek Istoka – napisao je šezdesetih „Ne Mao, Tao“ za što je u onom egzaltiranom ljevičarskom svijetu trebalo hrabrosti. Čovjek Thoreaua, ceste i prirode, autor ideje o geopoetici. (Ovdje ću stati, ako ga netko još nije čitao, dostupan je u prijevodu Nikolaja Kančeva). Ispričao sam mu priču o ukradenoj zbirci i složili smo se kako bi u hijerarhiji grijehova krađa omiljene knjige bila među najlakšima. 

Sretao sam svakojake pisce, najčešće genije melankolije, oštroumne, mračne, naporne… Keneth White bio je zarazno živahan, otvoren za svijet, pun znatiželje i energije. Govorio je o otporu smijeha, fizičkom intenzivitetu misli… Mislim da smo se zbližili u trenutku kada smo za vrijeme jedne šetnje po gradu s grupom pisaca, gotovo istovremeno izvadili notes i našvrljali nešto u njega. Volim tu gestu, pomalo tajnovotu, zapisati ono što se zapazi po ulicama grada ili mašte. 

Ne znam kako smo u jednom trenutku došli do priče o bugarskom slovu er goliam.1 Gotovo sat vremena ispitivao me je o tom slovu, pokušavali smi izgovoriti starobugarski način pisanja i zvučanja tog velikog nazala, morao sam upregnuti čitavo svoje filološko znanje da bih mu odgovorio na pitanja. Možda se sada negdje u Bretanji, za svojih obaveznih dugih šetnji po šumi, putem čuje jedno čudmo starobugarsko-keltsko-fransusko „on“ velikog nazala. Onnnnn… Ommmmm… i druidski smijeh. 

1 Slovo „ъ“  (er goliam)  je jedan od šest vokala u bugarskom koji se izgovara reducirano (govorni organi se praktički pripreme za izgovor vokala o, no izgovara se a) pa ga pojedini autori smatraju poluvokalom

Prevela: Ksenija Banović

U izdanju sarajevske Svjetlosti, one Svjetlosti u kojoj su kao urednici radili Ivan Lovrenović, Stevan Tontić, Mirko Marjanović, a Veselko Koroman je, po vječnoj kazni za nacionalistička zastranjenja, još uvijek bio samo lektor, izašla je 1988, u prijevodu Petra Vujičića, knjiga Zbigniewa Herberta “Gospodin Kogito”. Bilo je to u novoj ediciji pjesničkih klasika, u kojoj će prije smaka svijeta izaći samo nekoliko naslova – jedan dragocjeniji od drugoga – a ja sam, dvadesetdvogodišnji klinac, s tek objavljenom jednom knjigom, danima odlazio u poslovnu zgradu Svjetlosti, da se raspitam je li knjiga došla iz štamparije. Nisam mogao da je dočekam u knjižari, a nije mi mnogo značilo ni obećanje M. T.-a, tada zaposlenog u Udruženju književnika, koje se nalazilo u istoj zgradi, da će mi telefonom javiti čim stigne Herbert. Nego bih dolazio baš svakoga dana, i svaki put bih portiru morao predati ličnu kartu, on bi me svaki put upisivao u onu svoju knjigu, pa bi me onda puštao do tajnice redakcije, koja bi mi govorila da knjiga nije izašla. Možda je to trajalo i svih petnaest dana, a možda i duže. Pamtim da je najgore bilo subotom i nedjeljom, tad ne bih išao u Svjetlost. Nijednu svoju knjigu kasnije nisam tako iščekivao kao “Gospodina Kogita”, u prijevodu Petra Vujičića. I to bi, zapravo, i trebalo biti tako: piscu su, u trenutku njihova izlaska, mnogo važnije knjige koje će čitati. One koje sam piše bile su mu važne dok ih nije napisao. Ostalo je taština.

“Gospodin Kogito” pjesnička je knjiga jednoga fikcionalnog lika. Ili jednog “lirskog objekta”? Njemu se autor obraća, predočava nam njegove stavove, uobličava njegov svijet, ili tek donosi izvještaje o stanju njegova svijeta. Gospodin Cogito uglavnom nema biografije. To nisu deskriptivne, pričalačke pjesme, niti govore o jednom životu. To su pjesme o stavu i mišljenju. U njima je sadržan bunt i angažman čovjeka pod Narodnom Republikom Poljskom, komunističkom zemljom, koja živi u nekoj vrsti trajne sovjetske okupacije. Nijedna istočnoeuropska socijalistička zemlja nije u stanju stvarati takve opreke između onoga što predstavlja misli, osjećaje i stavove najšire društvene zajednice, i onoga što je propisano kao sustav misli, osjećaja i stavova države koja zajednicu predstavlja i obuhvaća. Pritom, gospodin Cogito nije ni konfident, ni disident. On je protiv države, ali čim se to tako kaže, njegovo protivljenje gubi smisao. On je antikomunist ciničan prema antikomunizmu. On je neuhvatljivo precizan i istinit subjekt jednoga unutarnjeg prevrata. Gospodin Cogito je stalni “Cogito ergo sum”, a Herbertova knjiga svojevrsna je poetska “Rasprava o metodi”, primijenjena na društvenu zajednicu i državu. Silna knjiga, nije čudo što sam je toliko iščekivao, i silan Vujičićev prijevod. 

Trideset i pet godina kasnije, ljeto je, kolovoz 2023, kad u VBZ-u izlazi knjiga izabranih pjesama Zbigniewa Herberta “Naklon moje sjenke”. Mnogo smo, mnogo stariji, i ta se okolnost ne može objasniti vremenom koje je proteklo našim organizmima i životopisima koji ih prate, koliko silinom povijesnog vremena koje je nahrupilo kroz tih trideset i pet godina. To vrijeme, između ostalog, srušilo je komunizam, ubilo Herberta i Vujičića, a čitatelje zamijenilo imbecilima i komesarima. I jednih, i drugih prepun je fejsbuk. Ni jednima, ni drugima ovakva poezija nije potrebna, niti je mogu razumjeti. Herbert, međutim, ili, bolje rečeno, gospodin Cogito, nadživio je nestanak Narodne Republike Poljske, pad komunizma i oslobođenje od sovjetske okupacije. I pritom je ostao iznenađujuće svjež. Ali pjesme gospodina Cogita ovdje, ipak, čine mali dio knjige. Ostalo je samo Herbert. U izboru i u prijevodu Đurđice Čilić.

Nemoguće je znati kad mi je prvi put na um palo pitanje je li poljsko pjesništvo zbilja tako neusporedivo veliko da u mojoj percepciji predstavlja barem polovicu, i to bolju polovicu, cjeline europskoga pjesništva, ili su nekim čudom beogradski, zagrebački i sarajevski prevoditelji s poljskog tako dobri da su uspjeli stvoriti taj privid? Petar Vujičić, Zdravko Malić, Biserka Rajčić, Ljubica Rosić, Marina Trumić, Slavko Šantić, Milivoj Slaviček, Čedo Kisić… preveli su s poljskog na naše jezike i svoje idiolekte, i to po više puta, u cjelini ili u dijelovima, opuse niza svjetotvornih poljskih pjesnika. Čitatelj je sredinom osamdesetih dosta precizno mogao znati tko su i kakvi su Tadeusz Różewicz, Ewa Lipska, Julian Kornhauser, Czesław Miłosz, Ryszard Krynicki, Adam Zagajewski, a prije njih, recimo, Julian Tuwim, Konstanty Ildefons Gałczyński… Osim što je činjenica da su odistinski daroviti ljudi, rođeni pjesnici koji su svoj dar u cjelini ili djelomice predali onima koje su prevodili, prevodili poljske pjesnike, postojalo je u svemu tome i neko povijesno-biografsko međusobno prepoznavanje. Raseljeni, iskorijenjeni, progonjeni, u mnogo većoj mjeri nego što je to bio njihov jugoslavenski (hrvatski, bosanski, srpski…) čitatelj, redom oporbeni u odnosu na režim neslobode pod kojim su živjeli, oni su tom čitatelju nehotice bili mala škola slobode. Učili su ga da se obrani od fanatizma svake vrste. Fanatizma pristajanja, kao i fanatizma nepristajanja.

Herbert je među tim Poljacima bio najneobičniji po vrsti svog talenta. Premda izvorni, odistinski, čak i pomalo starinski lirik, koji je u stanju odigrati scene gotovo romantičarskog zanosa, umio je biti grub i tvrd poput Różewicza, a pritom je, iznad svega toga, razvijao strategiju romanopisca. Gospodin Cogito je, naime, romaneskni lik. Moj imaginarni prijatelj, jedan od rijetkih kojeg nisam uspio uklopiti u kratku crticu za onu knjigu. Otimao se, prerastao format, valjda upravo zato što je romaneskni lik izvan romana. Pritom, Zbigniew Herbert je, kao i Zagajewski, samo na neki drugi način, pjesnik autobiografskih motiva, pjesnik svog života i stradanja. A njegovo stradanje bilo je najveće. Premda će sve što bude napisao biti protiv fanatizma, u svom je životu Herbert bio fanatik, na način na koji su to bili prvi kršćani. Njegova potreba za neogriješenjem, za pravovjerjem, otpočetka bila je zastrašujuća: nije objavljivao, nije surađivao, ni na što nije pristajao, po cijenu gladi… Svojom je krvlju hranio eksperimentalne uši. Činio je to stvarno i metaforično. Mnogo godina kasnije dijagnosticiran mu je bipolarni poremećaj. U njegovom slučaju, njegov čitatelj je uvjeren, duševna bolest izravna je posljedica njegova mučeništva. Ili, možda tačnije, njegove mučeničke naravi. Na kraju će, pred kraj života, odigrati scenu svađe, velikoga javnog sukoba, sa svima i sa samim Miłoszem. Ubit će ga vlastita gorčina, kojoj, međutim, nije dopuštao da prodre u književnost. To je doista dar najvećih: pisati protiv svoje opsesije, protiv svoje prirode, protiv sudbine, na koncu. I da pritom pišeš upravo o toj opsesiji, o toj prirodi, i da tako ispišeš vlastitu sudbinu.

Čitao sam, s golemim unutarnjim ganućem, gotovo bih rekao i fizičkim bolom, prijevode Đurđice Čilić, dok mi je odnekud iznutra izbijalo sjećanje na prijevode istih tekstova Petra Vujičića. Nisam uspoređivao, nego su se u takvom čitanju susretala različita vremena mog života. I osjećaj, vrlo snažan, da Đurđica Čilić to neusporedivo dobro radi. Najbolje dosad, jer je od svih njezinih pjesnika Herbert nekako najviše njen. Njegov glas je, bit će, najbliži ritmu i melodiji njezina unutarnjeg govora. Njegova ironija najbliža je njezinoj privatnoj ironiji. Pritom, kod Zbigniewa Herberta zanimljivo je to da on ironijom štiti svoj svijet, ali ne i sebe. Taj svijet posredovan je gospodinom Cogitom, ali čak i kada je neposredan, kad Herbert piše o likovima iz antike, ili kad opisuje predmete, piše male pjesničke priče, on štiti svijet, a ne sebe. Savršen mu je glas Đurđica Čilić dala. Ili je njezin jezik, jezik ovog čitatelja.

U knjizi je, međutim, mnogo pjesama koje ne pamtim od Vujičića. Onih koje sam, možda, zaboravio, kao i onih koje su nastale nakon njegove smrti. Naročit doživljaj donosi ciklus “Rasutih pjesama”. Herbert je uvelike konceptualni pjesnik, nije tek pisac zbirki poezije, tako da rasutih pjesama mora biti mnogo. Onih koje naprosto nisu pripadale nijednoj knjizi. U tim pjesmama on zvuči kao prorok, u najelementarnijem smislu riječi. Pjesma “Opomena” glasi ovako: “kad smo dobili svijet/ on je bio kao novi sat/ sa šesnaest kamenčića/ mehanizam najviše kvalitete/// gdje god prisloniš uho/ na vodu drvo grudi/ svuda čuješ iste/ pravilne otkucaje/// na žalost našli su se takvi/ što su govorili ne radi dobro/ treba ubrzati povijest/ i počeli su ubrzavati/// tako je počelo XX. stoljeće/ epoha loših urara/ koji su čekićem i pilom/ popravljali sat/// oni su umjesto dviju kazaljki/ dodali nekoliko stotina/ i sad više nitko ne zna/ što sat pokazuje/// koristeći zbrku/ ukrali su šesnaest kamenčića/ i sad stvarno treba/ zamijeniti cijeli mehanizam”.

U tim nam je djetinjstvima netko rekao da se vrijednost sata mjeri brojem rubisa u njemu. Na jeftinim našim satovima, kupljenim za odličan uspjeh i vladanje u sedmom osmoljetke, ili donesenim iz Sovjetskog Saveza, gdje je radio ujak, pisao je, odmah ispod marke (brend se tad zvao marka), broj rubisa u satu. Nismo mi znali što je rubis, nije to znao nitko osim urara, časovničara, sajdžije. Rubisi su ustvari rubini na francuskom. Rusi i Poljaci u satu za njih govore – kamenčići, Englezi kažu jewels. Kamenčići načinjeni su od aluminijeva oksida, uz dodatak kromova oksida, na sebi nose zupčanike sata, i trebaju izdržati radijalna i aksijalna opterećenja. Ili opterećenja vremena. Rubisi na sebi drže vrijeme. Dugo sam razmišljao o tome je li Đurđica adekvatno prevela pjesmu. Jest, premda su kamenčići u pjesmi ustvari rubis u rječniku njezina čitatelja. Ali kako rubis ne postoji ni u jednom rječniku hrvatskog jezika – što i nije najveći problem – niti postoji i u jednom književnom djelu, pripovijeci, romanu, pjesmi – što je već ozbiljan problem – mogli su to biti samo kamenčići. Jedino što je trebala postojati fusnota, da neupućenu čitatelju objasni kakvi su to kamenčići. Nedostatak jedne fusnote moj je prigovor ovoj knjizi. Jedini. (A knjiga bez prigovora je, to svaki čitatelj zna, nepročitana knjiga…)

Zbigniew Herbert nam je, nama tamošnjima, tako nepodnošljivo blizak, kao i Zagajewski, kao i Bruno Schulz, jer je s granice Austro-Ugarskog imperija, čovjek s Istoka, prognanik s jednog od onih mjesta i iz onih gradova koji za nas više ne postoje. Herbert je, kao i Zagajewski, kao i Bruno Schulz, moj prvi komšija, premda su nam pograničja i u njima rodni gradovi, par tisuća kilometara udaljeni. Naravno da je i Herbertovo podrijetlo kompleksno i komplicirano. (On bi ga, katkad, i mistificirao.) I naravno da se s takvim podrijetlom svugdje i u svemu, pa tako i u svom poljstvu i poljaštvu, osjećao pomalo kao tuđin. Pjesma “Baka”, iz predsmrtne njegove knjige “Epilog oluje”, koju u prijevodu Đurđice Čilić prvi put čitam, a cijela glasi ovako: “moja presveta baka/ u dugoj uskoj haljini/ zakopčanoj/ s bezbroj/ dugmadi/ kao orhideja/ kao arhipelag/ kao sazviježđe/// sjedim joj u krilu/ a ona mi pripovijeda/ svemir/ od petka/ do nedjelje/// zanijet slušanjem/ znam sve -/ – što je od nje/// ne otkriva mi samo svoje porijeklo/ baka Maria Balaban/ Maria Iskusna/// ne govori ništa o masakru/ u Armeniji -/ turskom masakru/// želi mi priuštiti/ nekoliko godina iluzije/ zna da ću dočekati/ i sam spoznati/ bez riječi zakletve i plača/ gorku/ površinu/ i dno/ riječi”. U pjesmi o svojoj baki Armenki Herbert dopre do samih granica sentimenta, koje svaki pjesnik, a možda i svaki čovjek, sam sebi postavlja. Jednima su, za koje u životu velimo da su hladni i kontrolirani, a u poeziji da su kontemplativni i misaoni, te granice daleko od srca. Drugima, pak, su iza srca, tako da nam se učini da su lažno sentimentalni. Herbertu su posred srca, tako da njihovo dosezanje čitatelja pogodi posred grla i biva vidljivo na elektrokardiogramu. Pritom, majstorstvo pjesme u herbertovskoj je rečenici, razlomljenoj u grcaj stiha, koja je, zapravo, kogitovska: “Želi mi priuštiti nekoliko godina iluzije; zna da ću dočekati, i sam spoznati, bez riječi zakletve i plača, gorku površinu i dno riječi.” Što je dno riječi? To je ono na što baka priprema unuka. U krilu. Jedini smisao milošte.

Pjesmu “Iz nenapisane teorije snova”, koju također moramo cijelu citirati, našemu bi svijetu, a onda i svakom svijetu, trebalo dijeliti kao humanitarnu pomoć, skupa s Ustavom. Našemu svijetu, naravno u prijevodu Đurđice Čilić, pa taman i da taj naš svijet nije ni iz Bosne ni iz Hrvatske. (Inače, iz Bosne izgovara se izBosne, kao jedna riječ, dok se iz Hrvatske izgovara sa čujnom dramskom pauzom između dvije riječi. U izgovoru nije metafora prisnosti i distance, nego je jedno takvo kakvo jest pa se tu nema šta, a o smislu drugog treba misliti.) “Iz nenapisane teorije snova” glasi ovako, najprije prvo pjevanje: “Zločinci mirno spavaju snovi su im ružičasti/ ljubazni ubojice kojima je već oprostilo/ kratko ljudsko pamćenje – stranci i rođaci/ blagi vjetar prevrće stranice obiteljskih albuma/ prozori doma otvoreni prema kolovozu sjena jabuke u cvatu/ pod kojom se okupio plemeniti rod/ djedove kočije odlazak u crkvu/ prva pričest/ prvi majčin zagrljaj/ vatra na čistini i zvjezdano nebo/ bez znakova i tajni bez apokalipse/ oni mirno spavaju snovi su im krepki/ puni hrane pića mesnatih ženskih tijela/ i ljubavnih igara u gustišima šumaraka/ a nad svime plovi nezaboravni/ glas čist kao izvor nevin kao eho/ o momku koji je na livadi našao ružu među vrijeskom/// zvono sjećanja ne budi duhove ni košmare/ zvono sjećanja ponavlja veliki oprost/ bude se rano puni snage volje/ pomno briju buržujske obraze/ ostatak kose namiještaju kao lovorov vijenac/ pod vodom zaborava koja sve ispire/ sapunaju svoje tijelo sapunom marke Macbeth.” I drugo pjevanje, koje glasi ovako: “Zašto san – utočište svih ljudi/ uskraćuje svoju milost žrtvama nasilja/ zašto noću krvare u čistoj postelji/ i idu u svoje krevete kao u sobe za torturu/ kao u ćeliju smrti kao u sjenu vješala/ pa i oni su imali majku i vidjeli/ šumu proplanak nebo jabuku u cvatu ružu/ tko je sve to izgnao iz skrovišta duše/ i oni su doživjeli trenutak sreće pa zašto onda/ njihovi vrisci u noći bude nevine ukućane/ zašto kreću još jednom u luđački bijeg/ udarajući glavom o zid a potom više ne spavaju/ tupo zagledani u sat koji ništa neće promijeniti/// zvono sjećanja ponavlja veliko zaprepaštenje/ zvono sjećanja monotono udara u strah/// uistinu je teško priznati krvnici su pobijedili/ žrtve su do kraja vječnosti već pokorene/ i moraju se pogoditi s tom kaznom bez krivnje/ s ožiljkom srama otiskom prstiju na licu/ podlom voljom preživljavanja iskušenjem oprosta/ a priča o paklu izaziva opravdano gađenje/ i više ne postoji mjesto gdje bi se uložila žalba/ nepojmljive presude izriče tribunal snova”.

Herbert, naizgled ironično, izokreće stvar. Umjesto da govori o onom o čemu su mnogi pjesnici, ispunjeni uvijek prvotnim čuđenjem, nadahnuto govorili: o tome da su i zločinci nečija djeca, da su i oni imali majku, djetinjstvo, bistro vrelo naivnosti, on govori da su i njihove žrtve imale majku, da su “vidjeli šumu proplanak nebo jabuku”. Umjesto da govori, onako kako se oduvijek govorilo i mislilo, da će pravda na kraju pobijediti, on bez imalo ironije kaže da “uistinu je teško priznati krvnici su pobijedili”. Umjesto iluzije mirne savjesti onih koji nisu činili zlo, u koju zapravo nitko odavno ne vjeruje, jer iluzije i nisu da bi se u njih vjerovalo, nego da bi se s iluzijama lakše živjelo, Herbert nudi stvarni užas snova. Pjesma je posvećena Jeanu Améryju, koji se s tim užasom živio, sve dok se nije ubio. Nema utjehe za Zbigniewa Herberta, osim te čudne, omamljujuće i pomalo zbunjujuće mogućnosti da se izriče ono što prethodno nije izrečeno. Onda je to utjeha, nakon nepojmljivih presuda koje izriče “tribunal snova”. “Zločinci mirno spavaju snovi su im ružičasti” parola je koja bi se, kao i mnogi stihovi Zbigniewa Herberta, mogla ispisivati sprejom po zidovima. Ružičastim sprejom po tribunalima za ratne i mirnodopske zločine, po sudovima i zgradama glavnih stožera i ministarstava obrane.

Vrijeme leti, neki se dan, baš u najvrelije doba godine, navršilo četvrt stoljeća od Herbertove smrti, u prosincu će trideset godina od smrti Petra Vujičića, kojemu je posvećena pjesma koju Đurđica Čilić uvrštava u svoj izbor, naslova “Petru Vujičiću”, a Herbert ju je napisao za njegova života. Pjesma započinje ovako: “U suštini se nama za čim žaliti/ dobro to znaš Petre/ ne govorim to Tebi nego preko Tebe drugima/// tijekom pola stoljeća bolje si znao moje misli/ od mene samog/ strpljivo si ih prevodio/// u Čika Ljubinoj ulici/ u bijelom Gradu/ na rijeci koja ponovo krvari”. I tako dalje, i tako dalje… Knjiga je to bila “Rovigo” iz godine 1992. I premda čitatelj nema nikakvih ovlasti da govori u ime pisca, pa još ovakvog pjesnika, reći ću da je ovom knjigom Đurđica Čilić osvojila Herbertove misli tako što ih je znala bolje od njega samog. I onda je Herbertove pjesme pisala na hrvatskom, puninom vlastitog pjesničkog talenta. Kao Petar Vujičić što je činio, na jeziku koji je zvao srpskohrvatskim. Ovo je njezino dosad nesumnjivo najbolje prevoditeljsko djelo. Razlog je, rekli smo to već, u nekom čudu istovremenog usklađivanja i ugađanja različitih jezika i različitih ljudskih naravi. Nije to više samo prevođenje, nije ni prepjevavanje. Pomalo to je kao kad Glenn Gould svira Bachove Goldberške varijacije. Na različite načine u dva vremena svog života, ali oba puta dostojno genija.

Pjesma “Petru Vujičiću” ovako završava: “slušao sam starca koji je recitirao Homera/ znao sam ljude prognane poput Dantea/ u kazalištu sam vidio sve Shakespeareove drame/ uspio sam/ moglo bi se reći srećković/// objasni to drugima/ imao sam divan život/// patio sam”. Blagim glasom izrečeno i nimalo sentimentalno, poput infarkta koji zaustavi srce: “imao sam divan život”, pa dramska pauza i objašnjenje, “patio sam”.

Na kraju knjige slijedi lijep, pametan i obziran pogovor prevoditeljice. Pišući o poeziji, a pomalo i o naravi pjesnikovoj, rekla nam je štošta o svojoj naravi.