Petar Gudelj: Vrulja, BIGZ, Beograd; Mit i med, Prosveta, Beograd, 1982. 

Pisanje je vilinski posao. Pjesnik tka; „na pisaćem stroju“, preoblikuje taj stroj u „vilinski“. Kakva je priroda vilinskog posla? U oneobičavanju svakodnevnog, u njegovom imaginiranju. Ko mašta? Jezik. Vilinska zbivanja su u jeziku. Pjesnička takođe. Izvan jezika ničega nema. U jeziku se obznanjuje: voda iz brda, bura, vilinska kosa, istina, moždane vijuge, morska prašina, riječi – dakle, sve. Pjesnik samo usklađuje dva posla: onaj vilinski i ovaj pisaćeg stroja. Jezik obitava u zemlji, ali i zemlja u jeziku. „Imam zemlju u jeziku./ Imam jezik u zemlji“. Ali i roditelji su samo ta Zemlja, koju pjesnik jezikom oblikuje: „Majka. Zemlja iz koje sam / otputovao.“; „Otac. Zemlja koja se vratila / u zemlju.“ 

U „Mitu i medu“, Gudelj objedinjuje cijeli sredozemni bazen, objedinjujući tako i iskustvo kolijevke civilizacije. Ali njegovo bavljenje mitom nije opisno, u kome bi morala obavezno da prolaze poznata lica iz velkih spjevova – Gudelj bira suštinska opredjeljenja mita: život u njegovom izvornom obliku, pretočen u „med“. Mit je prisutan i dalje, ali ne u pričama nas, urbanizovane i  odrođene gomile, nego u predmetima i poslovima koji su ostali iskonski čisti. Poljodjelci, koji obdjelavaju grumen zemlje da bi tu posijali ječam, imaju mit, oni su njegovi vlasnici, čak i ako ne poznaju sve njegove meandre. Pčela ima mit, i vuk, naročito. Sve ono što se glasi primarnim urlikom jeste mit, jer je mit iz takvog osjećanja svijeta proizišao. Priča se izmišlja, na ovaj ili onaj način, ali šta je priča, suština je u osnovnom, u ogoljenom, što čini meso svake priče. Na taj način Gudelj tjelesnost nadređuje duhovnom, zabacuje metafiziku, hvali hedonizam. Najviši izraz tog hedonizma, nektar i ambrozija, i naročito Med, poprimaju sve odlike višestrukih poetskih smibola. Indijci imaju Nirvanu, konačno potpnuće, Gudelj ima Med koji je simbol krajnjeg zadovoljstva i ostvarenosti. Sve stremi tome da se završi kao med. Sve može dati med. A čovjek baš taj med ište od svega. Zna li put do meda iz svoje lobanje, do meda iz ljudske utrobe? „Moj mozak, kap meda,/ slovo.“ Med je krajnji smisao pisanja poezije. Poezija je med ljudskog duha. Pčele su riječi, ali: U istoj kapi: svijet, mozak, / jezik, lubanja, volja.“ Nužni elementi prelaska u stanje meda. Cvijeta, mozak, jezik, volja, četiri elementa od kojih je sagrađen svijet, ali i poezija. 

Preuzimajući iz folklora mitsko, Gudelj ga oslobađa naslaga istoricizma, svodi na simbol. Tu postiže obrasce klasične jednostavnosti. Tu poeziju svako može da čita, ali zavisno od duhovne zrelosti, neko će ostati na površini, njemu pjesnik govori u slikama, dok će drugi sići dublje, u jezik, u „mit i med“. Sučeljavajući elemente racionalnog i iracionalnog, Gudelj stvara slike bliske nadrealnom i bajkovitom:

„Ko nije imao koze, taj je mogao
pomusti ženu,
majku, vučicu, zmiju,
smokvu ili pticu.“

Sve su to gradivni elementi poezije, a ta muža je pjesničko/vilinsko tkanje.

Gudelj slavi tjelesnost, jer je tjelesnost, pored ostalog, i mogućnost očišćenja. Preuzimajući mitske slike zmije, vuka, pčele, ječma, uopšte osnovnih simbola jednog mnogobožačkog panteona, pjesnik silazi do dna ljudskog. On priziva mitsku svijest jednostvnosti i prapočela. Vuk kolje, vučji zakoni su surovi, ali kod vukova nema pokvarenosti, nema gradske prljavštine. „Čisto je vučje lice./ Čisto je vučje srce.“, ali: „Lice koje se prlja / po novinama.“ Povratak iskona je uvijek eksplozija pramaterije, kojoj pjesnik neprekidno teži. Tad je poezija čisti rendgenski snimak: „Prodor svjetlosti / u mračnu komoru pramatere.“ Gudelj svodi jezik na nužne riječi, čisti  stihove od lažnih metafora, daje stanja napetosti bića. Pjesnik prorokuje, baja, vrača, saziva, pa i proklinje. On je, poput „Hrvatskog biskupa“, „Opasao se poskokom.“ Logika tog života isključuje logiku evropske prosvećenosti, kako se uči hiljadu godina u osnovnim školama. Pjesnik se ne može igrati čistim formama, on mora disati taj praroditeljski duh, kako bi postao dio svjetske kulture. Integrišući se u duh naroda, pjesnik se integriše u vaskoliku duhovnu sliku svijeta. 

Koristeći kratki metar, često prvo i drugo lice jednine, Gudelj postiže znatnu sugestibilnost stihova, potom prepoznatljivost i pamtljivost. U mnogim pjesmama kroz nekoliko stihova ponavlja se prva riječ, da bi potom varijacija potpuno promijenila smisao i iskočila u iracionalno, prelazeći tako iz folklornog u umjetničko. Koristeći folklorne obrasce, Gudelj poput muzičara harmonizuje melodiju i nadgrađuje je, tragajući uvijek za onim najdubljim slojem, za samim imenovanjem. A šta je imenovanje ako nije stvaranje! Imenovati znači ponovo stvoriti, vaspostaviti. 

Ponekad i ponegdje se u Gudeljevu pjesmu prikarade i ironija, kad se pjesnik uvlači u kožu sudije, što mu manje priliči, ali ta se ironija sjenči sasvim blago, zato ne smeta, čak se gnijezdi kao poseban događaj. Najbolji primjer za to je pjesma „Nož kovandžijski“, u kojoj se kroz sudbinu noža govori sudbina naroda. Narodi su se mijenjali, vlasti smjenjivale i krvarile, a nož ostao isti. Njegova je funkcija jednostavna, on ne mora da strahuje za budućnost: „Vladar sam / i naoštren. / Vjerujem u čovjeka. / S velikim optimizmom gledam u budućnost.“ Ali ironija nije dobro sredstvo za ovakvu vrstu poezije, i Gudelj se u nju ne zalijeće prečesto. On je iznad ironije, koliko je život iznad folklorne slike o životu. Život u pjesmama Petra Gudelja, naročito u njegove četiri posljednje knjige: „Štit“, „Ilirika“, „Mit i med“; i „Vrulja“, izbija iz svake riječi i svakog stiha.  A to nije tako često u našoj modernoj poeziji zagledanoj najčešće u sebe samu. Ne slavi Gudelj neki novi slavjanski barbarogenijski duh (duh snage i moći proizišle iz civilizacijeske neiskrvarenosti/nedoraslosti) već duh obnavljanja snage kroz vraćanje prapočelu. Sve civilizacije imaju te i takve izvore i na njima oni vidoviti piju. Šta je nevidovit pjesnik? Trabant jezika! Petar Gudelj pročišćava, njegove su slike katalizatori jedne klonule dušenosti koja bježi od konačne izgubljenosti. Poetsko je primarno, a korijeni mita leže u tom poetskom osjeanju svijeta.

„Kapi divljeg meda
Po tvome mogu, jeziku, tekstu.

Koje obasjavaju
Jezik, mozak, tekst,
kroz sedam smrtnih zidova.“

Tih sedam smrtnih zidova, kao sedam zavjetnih pečata, lomi pjesnik da bi došao do suštine svoga bića. A to biće jeste pjesnikova/vaseljenina jedina tajna i njegovo jedino gradilište. I „Vrulja“ i „Mit i med“ odbljesnuti su u ogledalu očišćenog jezika bića. 

(Oslobođenje, Sarajevo, 1982)

Posta skriptum

Prolazeći kroz Banjaluku, Petar Gudelj ostavlja mi čudesnu knjigu „Zmija mladoženja“ sa veoma bitnom posvetom koju treba dati fotografisano ili skenirano. Moje objavljivanje prikaza u „Oslobođenju“, starog već 46 godina, kaže da ga nisam zaboravio kao što ni on nije mene zaboravio. Čestitam ti Petre, mitski pjesniče, ulazak u desetu deceniju života. 

Alhijerd Baharevič, Alindarkova djeca, 2014

Prikazujući roman Svraka na vješalama ukazao sam na to da je Alhijerd Baharevič pisac hermetične poetike. Alindarkova djeca potvrđuju, štoviše potenciraju, tu činjenicu. No prije nego što počnem pisati o tome romanu čitateljici sam dužan jednu ispriku. Naime, verzija koju sam koristio jest engleski prijevod koji je, ruku na srce, predstavljao priličan izazov te mi je stoga, priznat ću, dobrano išao na živce. Neka na margini bude zabilježeno i sljedeće. Pripremajući se za pisanje prikaza konzultirao sam i ono što su o romanu (u engleskom prijevodu) pisali kritičari i kritičarke kojima je, za razliku od mene, engleski materinji jezik te sam i tamo pronašao istu iznerviranost koja je prožimala i moju lektiru. Tako na primjer, u recenziji Trnovita politika prevođenja bjeloruskog romana objavljenoj u New York Timesu,  Sophie Pinkham piše: „U svojem prijevodu za anglofonsko čitateljstvo Jim Dingley, dugogodišnji prevoditelj i znanstvenik koji se bavi bjeloruskom književnošću, i Petra Reid, škotska pjesnikinja u čiju je praksu uključeno ‘hranjenje djela drugih autora propuštanjem kroz škotsku mašinu za mljevenje mesa’, uranjaju u bilnigvalnu dilemu s bezobzirnim žarom, pokušavajući replicirati Baharevičevo miješanje jezika s engleskim i škotskim, još jednim ‘ranjivim’ jezikom izrabljenim imperijalizmom.“ Motivaciju za takav postupak prevoditeljica i prevoditelj dakle pronalaze u sličnoj sudbini bjeloruskog i škotskog jezika. I jedan i drugi su stavljeni na listu ugroženih jezika koju redovito objavljuju Ujedinjene nacije. Time se opravdava uvođenje škotskoga kao svojevrsnog ekvivalenta bjeloruskome. No problem nastupa u onome momentu u kojemu se shvati da je, zapravo, na škotskom doista predočen ruski – dakle onaj neugroženi jezik. Pinkham, kojoj je original, za razliku od mene, poznat ustvrđuje da se time mijenja sama struktura romana: Baharevič piše na bjeloruskom, povremeno ubacujući poneku rusku riječ ili neku mješavinu ruskog i bjeloruskog. U tome je smislu dominacija škotskog u prijevodu u najmanju ruku nerazumljiva. Još jedan element koji me je osobno smetao tiče se interpolacije tekstova iz razdoblja škotskoga prosvjetiteljstva (pogotovo Robert Burnes) na mjesta na kojima se Baharevič koristi intertekstualnim sponama s bjeloruskim preporodom iz 19. stoljeća. Makar se u bilješkama na kraju teksta ukazuje na izvornik, kao čitatelj sam ostao uskraćen bazičnog doživljaja koje naknadna informacija jedva može nadomjestiti.

Toliko kukanja u obranu vlastite pozicije koja je teško održiva. Pravo rješenje je učenje bjeloruskog i konzumiranje literature u originalu. Od toga sam cilja, nažalost, temeljito udaljen tako da mi preostaje tek sekundarna recepcija i s njom povezana kompromisna rješenja. Što sam dakle shvatio čitajući Alindarkinu djecu? Roman je to, prije svega, o jeziku. Baharevič razložno i uvjerljivo zastupa tezu po kojoj je, a to mu je od strane navodnih liberala donijelo i optužbu zbog bjeloruskog „nacionalima“, bjeloruski jezik izložen nasilnoj asimilaciji te je izložen prijetnji potpunim iskorjenjivanjem. (Sjetit ćemo se, o tome drukčijom, lirskom, metodom iznimno uvjerljivo govori i pjesnikinja i lingvistica Volja Halujeva.) Konkretno politički: nakon kratkog vremena od stjecanja nezavisnosti do preuzimanja vlasti od strane kolhoznika (1991-1994) bjeloruski je jezik u Bjelorusiji stekao primat. Od tada ga se sustavno potiskuje, počev od paralelnog postojanja dvaju oficijelnih jezika (blaža faza kolhoznikove diktature) sve do potpunog prelaska na totalitarni režim nakon slamanja revolucije 2020. Baharevič, koji je i sam rođen kao izvorni ruski govornik, vehementno se suprotstavlja toj tendenciji, vraća se bjeloruskome, a suprotstavljanje mu je donijelo i protjerivanje u egzil, sudbina koju dijeli s brojnim sunarodnicama i sunarodnicima o kojima izvještavam u ovoj rubrici.

U fiktivnoj i distopijskoj Bjelorusiji Otac (koji se jedino tako imenuju, stoga ga i bilježim velikim slovom) odgaja svoju kćerku i svoga sina isključivo na bjeloruskom. Oni prihvaćaju tu metodu i odbijaju svaku komunikaciju na ruskom što im integraciju u društvo čini nemogućnom. Već i samo davanje nepostojećih, točnije oficijelno nesankcioniranih, imena, kćerka se zove Sia, a sin Avi što je skraćenica od Aviator, govori o radikalnoj pobuni i odbacivanju društvenih normi. To je ishodišna situacija asimetrično organiziranog romana. No ona čini tek jedan njegovu rukavac. Središtem drugoga protječe pripovijest o „doktoru“, izvornome govorniku bjeloruskoga koji otkriva navodnu ljepotu ruskog i, u službi zvanične politike, odlučuje da prvi jezik izbriše s lica zemlje. Pri tome je važno spomenuti da je njegova titula potpuno nejasna. Ne znamo na kojemu je području stekao promociju, znamo da je fanatični kreator teorije po kojoj se korištenje bjeloruskog jezika smatra fiziološkom manom prouzročenom postojanjem minijaturne kosti u grlu koja govornike i govornice sprječava da pojme čistotu i ljepotu ruskoga. Metoda izlječenja koju on prakticira je dvostruka – operativna i konzervativna. Operativnom se otklanja smetnja u usnoj duplji, konzervativnom se djecu primorava na sustavnu uporabu ruskoga (koji se u romanu zove Lingo) i potiskivanje bjeloruskog – koji nosi ime Leid. Ta se prinuda izvodi u potpunoj izolaciji. Osobito se rezistentna djeca smještaju u koncentracioni logor gdje im u tu svrhu trenirani učitelji brišu svijest o pripadnosti.

Kao što se može pretpostaviti, djeca se oduzimaju od oca koji ne odustaje od nakane da ih spasi i ponovo dovede sebi. Važno je zamijetiti da djeca odrastaju bez majke (čime ih se na izvjestan način odvaja od materinjeg jezika), a Ocu se pridaje uloga univerzalnoga kreatora. On je taj koji, ponavljajući uloge poznate iz literarne tradicije (Prospero, Pigmalion), izgrađuje svoju djecu u potpunoj izolaciji od štetnoga okoliša. Reakcija je društva represivna, oduzimanju djece slijedi njihovo odvođenje u logor za preodgajanje. Ova je narativna linija romana organizirana oko potrage Oca za djecom i pokušajima njihovoga oslobađanja. To mu djelomice i uspijeva, ali tek privremeno. Djeca i on se uz put gube, ona sama nastavljaju s pokušajem dolaska do Bremena. Ostaje nejasno zašto se upravo taj njemački grad kristalizira kao idealno mjesto za život i pribježište. Doći do njega nije jednostavno, a putovanje se opisuje kao fantazmagorični pothvat protkan elementima bajkolikosti. Ugrožena od progonitelja, pozicioniranih na različitim postajama, djeca uvijek pronalaze spas repetirajući modele iz bajki, poput Ivice i Marice ili Palčića. Tim dijelom romana dominira fantastika. Sama činjenica da je smješten u šumi potvrdit će tezu o njegovoj dubokoj povezanosti sa svijetom bajki u njegovu romantičarskome obliku – onome u kojemu se djeca izlažu opasnostima kakve su u moderniziranoj i ublaženoj formi potpuno nestale.

Dok djeca prolaze kroz najstrašnija iskušenja, Očeva se potraga za njima konstituira kao proces u čiji je dodir sa stvarnošću nemoguće povjerovati. No dok se fantastika „dječjeg“ teksta generira iz tradicije fantastične književnosti, njegova je povezana s onom fantastikom koja se bazira na promijenjenim stanjima svijesti. Je li gubitak dodira s realnošću kod njega izazvan pretjeranom konzumacijom alkohola ili kakvim psihičkim oboljenjem, ostaje nerazjašnjeno. Borba za djecu prerasta u borbu za jezik, a ona je, ako se slijedi neumitni pesimizam distopije, definitivno izgubljena. Otac se u ovome segmentu figurira kao lik koji je snažno alegorijski obilježen. U njemu se nalaze i najjasnije konstituirana dimenzija političkoga. Riječ je o manje ili više jasnome prizivanju Gulaga kao paradigme sovjetskoga društva ili (zlo)upotrebe jezika kao sredstva nametanja imperijalne politike. Skromni optimizam se crpi iz uspješnoga bijega djece preko granice i njihovoga spajanja s majkom za koju se smatralo da je definitivno izgubljena. No u kolikoj je mjeri takav rasplet nešto što bi se moglo smatrati pozitivnim dobrim je dijelom nejasno. Otac ostaje zarobljen u raljama totalitarnoga društva čijem je silovitom i nasilnom djelovanju izložen bez ikakve mogućnosti obrane. Sama djeca su u tuđem svijetu također osuđena na gubljenje jezika, na prisvajanje nekog novog Linga koji im neće biti nametnut, ali koji će također potisnuti njihov izvorni Leid.

U tome je kontekstu osobito značajna melankolična folija na kojoj se radnja romana odvija. Nju tvore, kao što sam napomenuo na početku, fragmenti potisnute bjeloruske nacionalne književnosti o kojoj ni u sovjetskoj ni u nezavisnoj Bjelorusiji nije oportuno govoriti. Sam je naslov romana jedno takvo ukazivanje. Riječ je o pjesmi Stvari će biti loše Francišaka Bahučeviča, spisatelja kojega se može smatrati ocem moderne bjeloruske književnosti. Roditeljima se rađa sin kojega odvode katoličkome svećeniku na krštenje. Kada traži od roditelja da mu daju kalendar kako bi vidio na dan kojega je sveca dječak rođen, oni ga ne razumiju (poljski nije jezik koji govore), a samu riječ pogrešno čuju, kao Alindarka. Tako i on, poput junaka Baharevičevog romana, postaje nositelj nepostojećega imena, a kako mu je život započeo (nesporazumom) tako se i nastavlja, sve dok ne završi u zatvoru. Stvari započinju loše i završavaju loše. Povijesna matrica koju Baharevič bira za svoj roman ne obećava ništa dobro. Silom nametnuti tuđi jezik prateća je pojava sile kojom se potire samostalnost jednoga naroda, jedne države. Anticipirajući događaje s jeseni 2020. Baharevič ispisuje politički roman u čijem je središtu zebnja zbog naslućenog gubitka identiteta, kako individualnoga, tako i kolektivnog. Kao što sam već više puta naglasio u ovome serijalu, borba protiv imperija zla teška je i neizvjesna. Kakav će joj biti ishod, i to ne samo na književnome planu? Taj odgovor može dati tek budućnost. A o njemu ovisi, ma koliko poneki tu sumornu istinu rado prikrivaju i potiskuju, i naša budućnost. Graditi je s Alhijerdom Baharevičem puno je primamljiva opcija nego s kolhoznikom i njegovim vrhovnim zapovjednikom.   

Nije prvi put da Franjo Šarčević, doktor matematskih znanosti, docent na Prirodno-matematičkom fakultetu u Sarajevu i osnivač-urednik web portala Prometej, doživljuje verbalni progon od raznoraznih a idejno čvrsto postrojenih bošnjačkih nacionalista koji sebe proglašavaju bosanskim patriotima. Bilo je toga i ranije, ali ova nova antišarčević-epizoda, koja je pokrenuta zbog njegovih javnih istupa povodom načina obilježavanja Dana nezavisnosti BiH, već se oduljila – traje kroz cijeli ožujak i ne vidi joj se kraj. Obilježena je i nimalo bezazlenim prijetnjama. Tu se Šarčeviću na dušu stavljaju sve sami najteži ideološki krimeni, koji su, tobože, izraženi u njegovim tekstovima: da vrijeđa islam, da vrijeđa Bošnjake, da vrijeđa Armiju BiH i njezin simbol ljiljane, da je protiv nezavisne Bosne i Hercegovine, te da je hrvatski nacionalist i „uzepeovac“.

Odmah valja reći i to, da je impresivna dosadašnja suma reakcija u obranu pozicije Franje Šarčevića, u obranu prava na javnu riječ i slobodno mišljenje. No, kako mnogi autori tih reakcija nose imena koja se prepoznaju kao bošnjačka (Enver Kazaz, Tarik Haverić, Asim Mujkić, Edin Zubčević, Selvedin Avdić, Emir Imamović, Kenan Muminagić i dr.), paralelno s napadima na Šarčevića ide val jednako satirućih nacionalističkih napada na njih kao na „manjinu odmetnutu od naroda i od njegove časne borbe za nezavisnost“. Traži se stvaranje javnih popisa i osnivanje javnoga stuba srama za takve autore. Za one pak s nebošnjačkim imenima (Drago Bojić, Ivica Đikić, Boris Pavelić…) već se po automatizmu uobičajilo: Hrvati su, dakle su „uzepeovci“, „ustaše“, „tuđmanovci“. Ne treba nego tek malo poštenja i soli u glavi, da se zna kako je gnusna laž i krajnje pogano takvo što reći za fra Dragu Bojića, brizantnog kritičara tuđmanskoga hrvatstva i „Crkve u Hrvata“, ili za Đikića, autora romana Beara, bez premca najjačega literarno-dokumentarnog djela o genocidu u Srebrenici! A ne znam je li bjednije ili grotesknije kada tu etiketu dobije novinar Boris Pavelić, desetljećima nekritički usrdan bošnjakoljub i dosljedan prokazivač hrvatske politike u BiH. Pri tomu se, naravno, ne propusti prilika da mu se nabije na nos i prezime. Kud ćeš ljepše: Pavelić!

Na čemu se zasnivaju takve sumanute laži, ta opsjednutost i žestina, ta opakost?

Čak i da je istina što napadači Šarčeviću pripisuju, zastrašujuća bi bila ta šovinistička ostrašćenost i zaslijepljenost, s onu stranu elementarne logike i etike argumentiranog osporavanja. Ali, stvar je u tome, što istine u tim napadima nema ni koliko crna za noktom. Kao i inače, samo ovaj put dovedeno do ekstremnoga besmisla, i sada se radi o potpuno apsurdnom izvrtanju činjenica. (Kaže li se u novom anglohrvatskom i novom anglobosanskom: spin?) Iako je to već mnogo puta u spomenutim reakcijama objašnjeno, valja uvijek iznova precizirati što je to uistinu Šarčević rekao/napisao.

Na svome facebook profilu Šarčević je prenio fotografiju na kojoj sarajevska gradonačelnica Benjamina Karić, uz Dan nezavisnosti, pozira zagrlivši petogodišnjeg dječaka odjevenoga u vojnu uniformu s oznakama Armije BiH. Sliku je popratio tekstom: „Ovu sliku sarajevske gradonačelnice sa žrtvom svog zlostavljanja (sakrio sam lice nedužnog djeteta) vrijedi sačuvati kao simbol jednog beznadežno bolesnog društva kojem, bojim se, ni dragi bog više ne može pomoći.“ Kasnije je u jednom intervjuu pritvrdio: „Takva fotografija kojom se na Dan nezavisnosti pohvalila socijaldemokratska gradonačelnica Sarajeva, koja dolazi iz nominalno lijeve i najprogresivnije partije, pa ipak šalje takve militantske poruke i zloupotrebljava dijete, po meni je simbol jednog poremećenog društva.“

Tih dana Šarčević je na portalu Prometej objavio i komentar pod naslovom Još jedan besmisleni Dan nezavisnosti. U njemu stoji: „Prvi mart 2024. definitivno je zaokružio jedan proces islamizacije tog dana i njegovo pretvaranje u bošnjački nacionalni praznik. Način na koji se taj dan obilježava, mjesta koja se posjećuju i simbolika s kojom se tome pristupa, jasno govore da je to naprosto tako, sviđalo se to nekome ili ne. Nacionalistički orijentiranim Srbima i Hrvatima zbog svega toga je u najboljem slučaju svejedno, a u vjerojatnijem slučaju im je drago zbog toga, jer im može poslužiti kao dobar argument za njihovu stvar. Nenacionalistički orijentirani Srbi, Hrvati i Bošnjaci, koji još uvijek maštaju o nekakvoj zajedničkoj, pristojnoj i sekularnoj Bosni i Hercegovini, mogu samo da žale zbog toga i da konstatiraju neke očigledne stvari.“

U tekstu se, dalje, govori o zajedničkim karakteristikama svih triju vladajućih nacionalističkih paradigmi, „poput poštovanja ratnih zločinaca, negiranja ili umanjivanja zločina, nacionalističkog zatupljivanja omladine, njegovanja ratnih narativa“, što sve „jasno pokazuje da sve tri strane aktivno, planski i programski rade na tome da se uopće ne ostavi ni mogućnost da se ikada sastavi normalna Bosna i Hercegovina. Sva priča se u suštini još vodi oko procenata, oko toga tko će zauzeti/zapišati više prostora, teritorijalnog i institucionalnog, i oko toga tko će koga gdje i u čemu nadjačati“.

Sve u svemu, dakle – ni govora o istinitosti bilo koje od optužaba kojima se autor demonizira kao antibosanac, antibošnjak, islamofob. Sve suprotno od toga.

Od oglašavanja u ovoj mučnoj aferi jedno od karakterističnih za stanje duhova jest držanje PEN Centra BiH. U saopćenju iz toga društva stoji: “Iza ovog saopštenja stojimo mi, dole potpisani članice i članovi PEN Centra Bosne i Hercegovine, potpisani svojim imenom i prezimenom. Mi smatramo da imamo svaku ljudsku i profesionalnu obavezu da reagiramo i štitimo u svim slučajevima kad su nečija temeljna prava ugrožena, pa tako i u ovom. Vjerujemo da se neće uskoro ali i nikako, desiti da ᾿padne mrtva glava᾿ pa da onda imamo slučaj oko kojeg ćemo se moći jednoglasno usuglasiti, apelirajući uzaludno post festum i post mortem na zaštitu prava na život i slobodu govora i izražavanja.“ Iz te izjave da se naslutiti, a prema svemu što je dospjelo u javnost zna se, da je među članstvom PEN-a trajala duga i mučna online rasprava u vezi sa zauzimanjem stava. Na kraju nije bilo moguće postići suglasnost za službenu izjavu PEN Centra, a na web portalu koji predvodi hajku na Šarčevića to je izazvalo likovanje, uz konstataciju da je „30 članova PEN Centra BiH odlučilo samoinicijativno podržati Šarčevića koji nije ni član PEN Centra BiH“, a da je „većina članova PEN centra BiH, njih više od 2/3, odbila javno podržati Franju Šarčevića“.

PEN klub nije ni nacionalno, ni državno, ni stranačko-političko, ni ideološko društvo, nego društvo „koje se zalaže za solidarnost među piscima, slobodu pisane riječi, zaštićuje progonjene pisce i propagira opća humana načela“, i očekivalo bi se da slučajevi poput ovoga s progonom Franje Šarčevića zbog pisane riječi među penovcima ne mogu izazivati nikakva kolebanja, a najmanje to, da „više od 2/3“ članova odbije pružiti zaštitu progonjenome. Više nego zanimljivo i za javnost važno bilo bi znati razloge zbog kojih se ta zaštita odbija. Dok to ne znamo, dok to ostaje stvar šutljive većine – za razliku od jasne i javne argumentacije tridesetoro potpisanih svojim imenom i prezimenom, koji se implicitno ustvari distanciraju od društva – sam smisao takvoga PEN kluba biva ozbiljno doveden u pitanje. No, to i nije nova stvar.

Među osobito perfidne spinove spada tvrdnja da je Šarčevićev web portal – „režimski medij“, pa da prema tome ne može biti govora o progonu, hajci i ugroženosti autora. Ta tvrdnja počiva na podatku da je podršku Šarčeviću dala Naša stranka, partija koja odnedavno sudjeluje u vlasti nakon demontiranja Izetbegovićeve SDA. Tu se „zaboravlja“ činjenica da portal Prometej postoji i dosljedno se drži svojega načela „za laičku državu i sekularno društvo“ od godine 2011, dakle i u vremenima kada Naša stranka nije bila dio vlasti. No, bez obzira na to, umjestan je argument Tarika Haverića: „…bila na vlasti ili u opoziciji, Naša stranka je dio političkog sistema. A taj sistem je ozbiljno ugrožen kada jedan opštinski vijećnik, kao još jedan njegov dio, poručuje autoru da će mu doći na vrata. Takav akt ne može se relativizirati pozivanjem na sadržaj Šarčevićevih napisa ili objava na društvenim mrežama, i jedino pravo pitanje jest zašto se tim povodom nisu oglasile i druge stranke, bile na vlasti ili u opoziciji“. Pitoreskan je detalj, da u vici na Šarčevića i na Prometej kao „režimski medij“ spremno sudjeluje, recimo, i crnogorski pisac Andrej Nikolaidis, regionalno poznat liberal i nezavisnjak, glasni borac protiv nacionalizma u svojoj zemlji.

Ideološka urtikarija koju kod „patriota“ danas izaziva Šarčević, i svi koji staju u njegovu zaštitu, nije u Sarajevu ništa novo. Osjetili su je mnogi čija se volja za Bosnu i način njezina iskazivanja ne podudara s patriotizmom po modelu bošnjačkoga političkog ekskluzivizma. Toga sam iskustva i sam nakupio mnogo, odavno. Budući da sam sve ovdašnje uvijek osjećao jednako svojim (i ljepote i rugobe, pa tako i sve ovdašnje nacionalizme), o tome sam i pisao i javno govorio. Pokazalo se vrlo brzo da kritički stav spram hrvatskoga nacionalizma i hrvatske antibosanske politike ne znači ništa, ako isti stav principijelno iskazuješ spram nacionalizma u Sarajevu i u bošnjačkoj politici. To ne može! To je odmah antibošnjački i antibosanski stav. Ima tomu već više od dvadeset godina, kada je krajem svibnja 2003. u tadašnjem Feral Tribuneu pisalo: „Skupina samoproglašenih medijskih branitelja ᾿ugroženog bošnjaštva᾿ upregla se u dokazivanje Lovrenovićeva antibošnjaštva i antibosanstva, a u tom dokazivanju što se odvija na otvorenoj sceni ne preza se ni od gnjusnih izmišljotina kakva je ona da je Ivan Lovrenović ᾿poznati plaćenik velikosrpskog i velikohrvatskog projekta u BiH᾿, a usto je i kolumnist ᾿poznatog komunističkog glasila Feral Tribune᾿. Hajka je u toku.“

U periodičnim naletima nije prestala ni do danas.

Riječ je, dakle, o dvama stubokom različita odnosa spram svoje zemlje. Franjo Šarčević svoju zemlju – u njezinoj cjelini – voli tako, što za nju želi najbolje i najljudskije uređenje, a to ne iskazuje šupljim i neiskrenim patriotizmom (koji nije nego krinka ordinarnoga nacionalizma), nego otvorenim stavom kojemu je kritičnost spram loših i regresivnih pojava imanentna kao oblik ljubavi i odanosti. Stvar je jednostavna: onaj tko u ime obrane bosanstva (i bošnjaštva, te islama) takav oblik volje za Bosnu osporava i proglašava neprijateljstvom, ne radi za Bosnu cjelovitu, zemlju svih njezinih „naroda i građana“, nego protiv nje. Takav je to patriotizam.

ivanlovrenovic.com

Tiarnia, Monumenti 

(12/1)

Podne je, a smrklo se, kao da je pomračenje.

Po ručku djecu ipak izgonimo van.

Cijedi se kiša kap po kap. 

(16/1)

Ispred gradske vijećnice u Stockholmu visi obešeni čovjek.

Visi naopako, duva vjetar pa mu šal i krajevi kaputa landaraju oko glave i ruku, blago savijenih kao da se za skok pripremao.

Uokolo žmire i gase se sijalice. Ulica je – valjda sviće – smodrela i pusta.

Obešeni čovjek nije čovjek, nego lutka. “I predstavlja”, čujem sa ekrana, “turskog predsjednika Recepa Tayyipa Erdogana.”

Tako dakle.

*

(14/1)

Radio do 15.00.

Mrak.

Onaj tekst o Monumentu, izgubio se, nema ga. Bio je na daščici, a ona u rancu. Sad ima daščice, ali teksta nema.

*

Bitka za Lund, 1676.

Na čistini ispred ovog obeliska, odigrala se najkrvavija borba u istoriji svjetskog ratovanja. Nigdje i nikad pa jednome kvadratnome metru nije palo više mrtvih tjelesina. “Postignuti su 50% gubici u ljudstvu s obje strane.”

Bitka je vođena cijelu noć, a kako je pala mrazina i vojničke uniforme nahvatalo inje, to se više nije moglo prepoznati ko je saborac a ko krvnik, pa se klao onaj do sebe najbliži. Danci i Šveđani pamte ovaj događaj ali ga ne obležavaju manifestno i pompezno, svjesni da se ovdje niko nema ničim podičiti. Ima ovaj obelisk, ima prilaz, i onaj koji osjeća da treba doći i pokloniti se ovim koji dole počivaju može to sam učiniti.

(21/1)

Išao na koloniju, toplo je zadnjih dana – da vidim da li mi je spanać pronikao. Posijao sam ga dockan, u novembru. U jednom od džepova jakne (radne, vanjske pedagoške jakne iz Nyuponbaken škole u Sodra Sandbiju) našao sam probušenu kesu Matadora, pa je samo prosuo po zemlji.

Ne sijem ja spanać, objašnjavam H., radi pita i variva, već da ne bih sjećanje na sam spanać izgubio. I na Kema, mog Kemćeta. Eno ga sjedi pred Arap džamijom. On je sitan (kao ovaj Dodo), oči su mu plave, vodnjikave, usta otvorena, ima na glavi crni fes, ogrnut je paltom ispod koje viri pamučni džamadan, na nogama, kratkim i zdepastim, ima gumene kaljače. Kemće je potomak aga i begova, koje su srbijanske vlasti uništile agrarnom reformom. Mnoge od tih nesretnih ljudi i njihovih potomaka, spasili su bivše sluge, čipčije, primajući ih u svoje kuće i u svoje familije. Kemće je, čini mi se, imao svoju kuću, a izdržvao se preprodajom zeleniša. Bio je vešt nakupac, stvorio je, kako bi se to danas reklo, pouzdanu mrežu dostavljača. Ja sam bio jedan od njih. Dok otac nije podigao novu kuću, imali smo poveliku, plodnu baštu, i ja tamo i s proljeća i s jeseni za Kemćeta zeleniš sadio.

Ispred Kemćeta nalaze se dvije-tri gajbice sa spanaćem, zatim jutana mreža na kojoj su poređane vezice mladog luka i glavice salate. Iza ove “tezge” dvije su hoklice. Na jednoj sjedi Kemće, a na drugoj džezva, flidžan i velika tabakera. U nju Kemće umjesto cigara meće kovanice. Kad naiđe kakva žena s cegerima, Kemće podigne tabakakeru, protrese je i ona zazvecka.

Ispred Kemćeta nalaze se dvije-tri gajbice sa spanaćem, zatim jutana mreža na kojoj su poređane vezice mladog luka i glavice salate. Iza ove “tezge” dvije su hoklice. Na jednoj sjedi Kemće, a na drugoj džezva, flidžan i velika tabakera. U nju Kemće umjesto cigara meće kovanice. Kad naiđe kakva žena s cegerima, Kemće podigne tabakakeru, protrese je i ona zazvecka.

*

Počinje turneja paljenja knjiga onog pretiloga Danca. Počeće sa lomačom ispred turske amabasade.

Ne znam šta je mučnije, sam događaj ili komentari posvećeni tome.

Švedski književnici i PEN centar ćute.

Na njihovoj web-stranici samo ovo:

Naša sveobuhvatna sloboda izražavanja je nešto na šta bismo trebali biti ponosni. Nešto što moramo njegovati i štititi, čak i kada to uznemirava autoritarne vođe u drugim zemljama.

*

Gore knjige. Neka gore. A i mi bi mogli da se pripremimo.

Odmah pri početku ove vrlo uzbudljive, da ne kažem potresne knjige, Hrvoje Tkalčić svome neupućenom, te samim tim pomalo uplašenom čitatelju predoči jednu od temeljnih činjenica njegova života, tojest života na Zemlji, općenito. A ona, ta činjenica, glasi otprilike ovako: da je Zemlja u geološkom smislu mrtav planet, ne bi bilo ni potresa. Ali ne bi bilo ni Zemljina magnetskog polja, koje nas štiti od krajnje nezdrave, beživotne radijacije iz Svemira. Kada bismo se kojim slučajem zatekli na toj geološki mrtvoj Zemlji, ili kad bi nam Zemlja, ne daj Bože, iznenada preminula pod nogama, bili bismo spaljeni radijacijom. Zaključak koji bi iz ovoga mogao izvući svaki iole priseban Zemljanin jest da su potresi jedan u vrlo dugom i kompleksnom nizu međusobno povezanih i nepovezanih preduvjeta života na Zemlji. Potres je znak da je Zemlja pod našim nogama još uvijek živa, i da smo živi na njoj mi. Potres je blagdan života i općeljudske radosti – jer čovjek je, tako se smatra, jedini oblik svijesti na Zemlji, a svijest se raduje! Potres je nešto kao geološko proljeće Zemlje, prva visibaba, kukurijek!

Šalim li se ja ovo na naš račun? Ništa u većini ljudi neće izazvati takav strah kao potres. Pred potresom smo bez ikakve ideje, sami i nezaštićeni. Premda golema većina svijeta za života ne doživi ni toliko snažan potres koji će u kupaonici srušiti čašu s obiteljskim četkicama za zube, u svakome od njih postoji taj strah, i nešto što je starije od svih njihovih sjećanja. Hrvoje Tkalčić je, međutim, nasuprot svijetu, stručnjak za potrese. I kao da je imao potrebu braniti ih od ljudskoga straha i od predrasuda. Dok ostali od potresa bježe, on je u potrazi za njima. On je, holivudski romantično rečeno, šaptač potresima.

Za razliku od većine drugih pošasti, za razliku od epidemija, požara i poplava, za razliku od ratova i kolektivnih samoobmana i psihoza, potrese nije moguće izbjeći. I nema ih smisla izbjegavati. S njima bi trebalo živjeti, prilagoditi potresima svoja životna očekivanja, ili možda shvatiti da nije uobičajeno da Zemlja miruje, nego je uobičajeno da se Zemlja trese. (Sjećam se, Nona bi svake večeri zadrijemala ispred televizora, i ja bih onda gledao vrh njezine prsne kosti, pomiče li se, diše li?) Japan je, po svoj prilici, prva zemlja na svijetu koja je potrese upisala u svoju očekivanu svakodnevicu, s njima živi, njima se nada, kao jutru i večeri, kiši i snijegu. Kuće u Japanu domovi su ljudi, ali i domovi potresa. Ljudi se tamo više ne ljute na potrese, ne doživljavaju ih kao katastrofe, nego uče živjeti s njima, kao što žive, recimo, s kišom. Samo jedna je razlika između čovjekove ideje o kiši i ideje o potresu. Ona se sastoji u tome što kiša pada u ritmu smjenjivanja godišnjih doba, pada vrlo često, dok se potres dogodi jednom ili nijednom u čovjekovu životu. Kako kiša često pada, ljudi su joj se prilagodili tako što su prije koju tisuću godina izmislili krovove niz koje se kiša slijeva. Japanci pokušavaju o potresima razmišljati izvan mjerila godišnjih doba i kratkih ljudskih života. U tome im pomažu i sami potresi, koji su u Japanu češći nego drugdje.

Hrvoje Tkalčić, rekli smo, ne baštini tipične ljudske emocije i predrasude prema potresima. On je ekspert. Za razliku od većine ljudi koji od potresa zaziru i smatraju nekakvom životnom srećom ukoliko ga nikad nisu doživjeli, on bi, pretpostavljam, potres želio doživjeti. I tu je, zapravo, važna razlika između epidemiologa, generala i seizmologa. Svi se oni bave živim aspektima kršćanske apokalipse, ali epidemiolozi i generali, ako nisu psihopati ili manijaci, ne žele biti zaraženi velikim boginjama niti doživjeti rat. Seizmolog želi doživjeti potres. I to je potvrda da potres sam po sebi nije pošast, on je manifestacija geološkog življenja Zemlje, za čovjeka čudo poput izlaska i zalaska sunca. Pošasti ga čini ljudska nespremnost, koja, opet, proizlazi iz goleme razlike između našeg i njegovog vremena. Dok mi vrijeme mjerimo vlastitim životnim vijekom i danima u njemu, koji jedva će preći osamdeset zemljinih putanja oko sunca, potresi se kreću u vremenskim razmjerima tisuća i stotina tisuća godina. Nitko kao geolog i seizmolog nije tako svjestan čovjekove kratkoće na Zemlji. On je prema vlastitoj znanosti vilin konjic.

Iz nekog razloga, koji nije umjesno na ovom mjestu objašnjavati, potresa se ne plašim, premda nisam seizmolog ni geolog. A slučaj je htio da steknem veće živo iskustvo s potresima nego Hrvoje. Kako se svaki put radilo o izuzetnom događaju, pamtio sam sve: gdje sam se i s kime zatekao, kako je tko reagirao, koliko je potres trajao, kako je izgledao. Potresi su različiti i za one koji o njima nemaju pojma. Pa evo kratke liste mojih potresa:

Prvi ozbiljan potres doživio sam 4. ožujka 1977. Bila je večer, petak, moj otac, liječnik, bio je na dežurstvu, majka me dovela k njemu u bolnicu. Sjedili smo u sobi za preglede, izduženoj prostoriji, s vrlo visokim stropom, i prozorom koji gleda na bolnički park. Iznenada je puhnuo nekakav vjetar, i onda se usred tog vjetra zaljuljalo tlo i glasno su, nekom čudnom škripom zaškripali zidovi stare austrijske građevine. Trajalo je dugo, njih dvoje su se, svako na svoj način, uplašili. On ju je zagrlio, premda su dugo bili rastavljeni, i ona ga više nije podnosila, a onda je prestalo. Bili su zbunjeni, sve dok u svijesti nisu razdvojili nepovezane događaje: jak vjetar, koji je čudom odmah minuo, i potres. Epicentar trešnje bio je vrlo daleko od nas, u Bukureštu, razrušen grad, 7,3 po Richteru i oko 1500 mrtvih ljudi.

Dvije godine kasnije, na Uskrs, u nedjelju 15. travnja 1979, potres kojemu ću posvetiti jednu pjesmu u knjizi “Hauzmajstor Šulc”, ujutro nas je istresao iz postelja. U kupaonici su popadale neke stvari s police uz ogledalo. Epicentar je, opet, bio podaleko: negdje u moru između Bara i Ulcinja, 7 stupnjeva po Richteru, 136 mrtvih. Gledao sam s prozora naše komšinice sa Sepetarevca, koje su uplakane, u spavaćicama i šlafrocima, pušile nasred ulice i tješile jedna drugu skurilnim šalama.

O potresu koji se u Sarajevu zbio krajem kolovoza 1992. nemam podataka, a ne pamtim ni datum. Streslo me, uz jak tutanj, nasred ulice. Doživljaj je bio jeziv, smrt je kroz mene prošla poput strujnog udara, ušla kroz obje pete, izašla kroz svaku dlaku na mojoj glavi. Tekao je peti mjesec rata, pomislio sam da su na nas bacili neku strašnu bombu. Bio je to moj najgori doživljaj potresa dosad u životu.

Ranojutarnju zagrebačku trešnju, usred protuepidemijskog zatvora, na dan 22. ožujka 2020, kao i banijski potres od 29. prosinca iste godine, doživio sam na šesnaestom katu nebodera u Zapruđu. Oba puta bio sam s istom osobom, umirivao je, pratio njezine reakcije, te se nervirao jer su se (drugi put) oko mene rušile piramide knjiga naslaganih po podu i jer sam (prvi put) znao da je za danas gotovo sa spavanjem. Bit unutarnjeg doživljaja oba puta bila je u gotovo potpunoj djetinjoj fascinaciji neboderom. Kao da se armirani beton pretvorio u gumu. Ljuljali smo se, pokretali se s jedne na drugu stranu, tresli se, a kad sam (drugi put) ustao iz fotelje i pokušao otići na drugi kraj sobe, posrnuo sam od ljuljanja i skoro pao. U tim trenucima, osim nerviranja što ću tko zna koliko dugo slagati porušene građevine od knjiga i nezadovoljstva što mi neće biti omogućeno dalje da spavam, nisam imao nikakvu negativnu emociju prema potresu. I nikakav strah.

Svaki je veliki potres nesreća za nespremnu zajednicu. Umiru ljudi, jer po njima padaju kuće koje su, da bi gradnja bila jeftinija, građene bez vertikalnih armiranobetonskih serklaža. Umiru ljudi, jer se uspaniče pa počnu bježati i nešto im padne na glavu. Ali gotovo u pravilu umiru zato što kultura u kojoj su živjeli nije bila pripremljena na jednu u nizu običnih, premda izuzetno rijetkih, prirodnih okolnosti. Ne ruše se kuće pod potresom, nego se kuće ruše zato što ih ljudi nisu dobro gradili ili, mnogo češće, zato što se zajednica o kućama nije brinula. Potres je prirodna okolnost koja ubrzava društvene procese, ubrzava i ljudsku povijest, i pojedino društvo prikazuje onakvim kakav ono zapravo jest. Zemlja kada se za trese, obično nestaje vela s lica zajednice. A ljudi se neko kraće vrijeme pokazuju onakvima kakvi stvarno jesu. Bivaju pretjerano iskreni. Tada ih je zanimljivo promatrati.

Hrvoje Tkalčić napisao je izvanredno zanimljivu, uzbudljivu, a na neki način čak i zabavnu knjigu. Osim što ona čitatelju otkriva dobroga i darovitog pisca – kakvih je, ruku na srce, među našim znanstvenicima, naročito onim koji se ne bave društvenim znanostima, uznemirujuće malo – čitatelj biva itekako svjestan te okolnosti da Tkalčić ne samo važan dio svoga obrazovanja, nego i znanstvenog odgoja, duguje onome obrazovnom sustavu koji od svakog znanstvenika, čak i onoga koji se bavi znanstvenim područjima koja su još hermetičnija, u pripovijedanje neuklopljivija od geofizike, očekuje sposobnost i vještinu da idiotu umije objasniti smisao i sadržaj svoje znanosti, te da za svoju znanost, u boljim slučajevima, umiju zainteresirati tinejdžera s poremećajem u koncentraciji, kao i prirodno indolentnog, visokokoainiziranog menadžera. E, Tkalčić je napisao upravo takvu knjigu: osim što će u svome čitatelju pobuditi interes za ono o čemu piše, u mnogim će ljudima, pretpostavljam, izazvati i tu čudnu, zapravo vrlo ljekovitu reakciju: navest će ih da s izvjesnom znatiželjom još jednom evociraju vlastito zemljotresno iskustvo. I da se skoro prestanu plašiti. Strah je loš saveznik, čak i ako u životu više ne doživimo onakvih potresa.

Svibanj 2022.

Nobelovac Ivo Andrić proveo je početkom srpnja 1912. nekoliko dana u Hrvatskom zagorju, kod prijatelja u Oroslavju. O tome piše svom sarajevskom prijatelju Vojku Durbešiću 17. srpnja 1912. sljedeće: „Boravak u Oroslavju bio je radostan i utješljiv. Svijetla jutra i široki vidici. Melankoliji nema mjesta. Nastupaju nasmijana shvatanja“. 

Drugi Andrićev boravak u Hrvatskom zagorju zbio se 1918. godine, nakon burnih studentskih godina u Beču i Krakowu, nakon atentata u Sarajevu 1914. i hapšenja od strane austrijske policije, nakon sedam mjeseci zatvora u Mariboru i dvogodišnjeg progonstva, nakon mobiliziranja i završavanja u bolnicama Sarajeva, Zenice i Zagreba. Natjeran pogoršanjem bolesti došao je u ožujku 1918. u Krapinu, koja je u to vrijeme bila poznata po Kneippovim mrzlicama, lječilištu nazvanom po bavarskom svećeniku Sebastianu Kneippu (1821-1897) koji je na temelju vlastitog iskustva razvio sustav liječenja pomoću vode u rasponu od hladne do vruće. 

O Andrićevu boravku u Krapini saznajemo iz pisama i razglednica što ih je od 13. ožujka. do 12. svibnja 1918. slao svojoj prijateljici Zdenki Marković (1884-1974), književnici i prevoditeljici iz Požege. Na većini pisama označena je njegova krapinska adresa: Paradiš 5 (danas Nazorova ulica 15), prizemnica obitelji Capek. Kako lječilište nije imalo dovoljno smještajnih kapaciteta, gosti su bili smješteni i u privatnim obiteljskim kućama.

Iz Andrićevih pisama saznajemo da mu je u Krapini bilo lijepo. Tako u pismu od 25. ožujka 1918. piše: “Draga gospođice, već sam Vam javio da sam se dobro smjestio i da mi je lijepo… Vrijeme je svaki dan ljepše. Ovdje se već sve zeleni. Soba mi je puna sunca, a moja soba je upravo dražesna… Inače o samoj Krapini nemam što da Vam pričam, osim da ima prekrasnih šetnja koje bivaju sve ljepše što su dalje od Krapine.”

Družio se sa slikarom Jerolimom Miše. Zajedno s njim odlazio je na izlete i šetnje u Sveti Križ Začretje. Ondje su posjećivali prof. Branka Quiquereza i njegovu suprugu Agatu. Tu je Andrić upoznao mladu pjesnikinju Doru Pfanovu, koju naziva “čudo od djeteta”. U pismu Zdenki Marković u Zagreb od 22. travnja 1918. Andrić između ostalog piše: “…Juče sam bio s Mišem na izletu u Sv. Križu, koji je još ljepši od Krapine. Bili smo gosti prof. Quiquereza i njegove gospogje koja je tamo učiteljica.”,  a u pismu od 12. svibnja 1918. spominje i Doru: “…Ona mlada pjesnikinja Pfanova je u mom susjedstvu (Sv. Križ), katkad se posjećujemo. Čudo od djeteta!”

A evo i anegdote sa slikarom Jerolimom Mišeom o kojem piše: „Miše hoće da me radi uljem i valjaće da mu do subote sjedim; svršio me ugljenom, interesantna slika, nazvao sam je ‘Poslije pogreba’. Miše protestira i ja je nazvah ‘Čas prije pogreba’. Na niže ne mogu licitirati, ovako tužna mlada čovjeka nisam vidio do – u ogledalu.“ 

Dora Pfanova, pjesnikinja, književnica i prevoditeljica, rođena je u Zemunu. Studij romanistike i filozofije završila je na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, gdje je i doktorirala temom iz područja psihologije. U Sveti Križ Začretje dolazila je s majkom, ocem i bakom u posjete kod majčinih rođaka. Dorin djed Ivan Quiquerez, sveučilišni profesor, bio je brat poznatog slikara Ferdinanda Quiquereza. Iz Dorina pisma napisanog 28. svibnja 1918. saznajemo da je u Svetom Križu Začretje njen bratić Branko Quiquerez profesor u Krapini, a njegova žena je učiteljica u Sv. Križu. On dolazi svaki dan popodne ovamo i odlazi opet u 9 sati uveče. Često dolazi sa svojim prijateljima pa imamo goste na večeri. Dolazio je već nekoliko puta pjesnik Ivo Andrić, neobično fina i suptilna duša i mladi, vrlo daroviti slikar Jerko Miše. Andrića poznam još iz Zagreba, predstavljen mi je kao član Proljetnog salona, onda kad sam mu donijela par mojih stvari od kojih je jedna izašla u 3. broju “Književnog juga”, a druge dvije će sada u sljedećim brojevima da izlaze poslije štrajka tiskara. Čitala sam od njega “Ex ponto” pošto je u “Književnom jugu” izašao prikaz i duboko me se dojmio. O Jerku Miše mi je Branko više puta pričao u Zagrebu i kako je on fini tip, kako se posvetio slikanju pa sam od prije poznavala njegov crtež u “Jugu” i njegove “Pjesme osame” koje su također u “Jugu” izašle. Na Duhove me je počeo portretirati, vrlo je teško na miru sjediti dugo. Tako sam imala priliku bolje ga upoznati. Mnogo značenja ima za mene ovo doba u Sv. Križu i ovo drugovanje s Andrićem i Jerolimom Miše. I Vojnović mi se upisao u spomenar…

Dakle, u takvom ozračju pripremao je nobelovac Ivo Andrić svoju prvu knjigu “Ex Ponto”. To je knjiga pjesama u prozi, knjiga ispovjedno-molitvenih i lirsko-meditativnih zapisa. Knjiga koju Andrić posvećuje „svima, širom cijelog svijeta, koji su stradali i stradaju radi duše i njenih velikih i vječnih zahtjeva“, knjiga u kojoj „žudi svom dušom mir i moli od Boga život vedar i tih“. 

Ivan Slamnig: Antologija: izabrane pjesme, Društvo hrvatskih književnika, Zagreb 2015.

Mekouvezana knjižica, malog formata, koja bi stala u džep studentskoga kišnog mantila, kad bi još studenti čitali knjige i oblačili mantile. Tomislav Brlek, profesor tih obezmantiljenih studenata koji ništa više ne čitaju, posljednji je među tom solidno plaćenom i radom ne pretjerano opterećenom čeljadi sa zagrebačkog filofaksa, a da je u stanju, da ima volje, znanja i interesa sastaviti knjigu izabranih tekstova nekoga hrvatskog klasika, mrtvoga u kanon sapetog pjesnika. Općenito, Brlek se književnošću bavi na ozbiljan način i odgovorno, ne nastupajući s autoriteta svoga čina i položaja – izvanredni profesor: to mu ga dođe pukovnik s položenim generalskim ispitom – nego s pozicija stila, povijesnog i estetskog konteksta, i ukusa. Ono o čemu se govori s katedre moralo bi se moći reći u krčmi, na ulici, u vlaku. Stotinu trideset i tri Slamnigove pjesme, i instruktivan, opširan pogovor na četrdeset stranica, Brlekova su mjera Slamniga. Toliko stane u sveščicu koja se ponese na put, recimo u emigraciju. Ili koja se može iznijeti van, u krčmu, na ulicu, na kolodvor. Nekada su postojale, danas ih u Hrvatskoj nema više, popularne edicije tih malih knjiga za posvuda. Malim knjigama potrebna je velika kultura i u njoj, toj velikoj kulturi, veliki izdavač, koji će izdavati i male knjige. One će se zatim naći u svim knjižarama, na benzinskim pumpama, u kioscima. (Brlekov Slamnig nipošto nije takva knjiga, jer nje, zapravo, nigdje nije bilo, premda je se danas može naći po zagrebačkim antikvarijatima. Bit će da su tamo svršili besplatno podijeljeni primjerci nezainteresiranih daroprimatelja…)

Brlek u svojim izborima nastoji izbjeći pjesme koje su se izlizale od objavljivanja. On je tome sklon i u svojoj rijetko naseljenoj a bogatoj antologiji (“Od Matoša do Maleša”), o kojoj bi se tek trebalo razgovarati i pisati, nastojao je raditi tako. U Slamnigovom slučaju takvo je što nemoguće provesti, ali iz jednoga zanimljivog, netipičnog razloga. Naime, dok u opusima većine kanoniziranih pjesnika postoje šlageri iz čitanki i s recitatorskih pozornica domova kulture po unutrašnjosti, koji svojom prijemčivom lakoćom ili za pjesnika neočekivanom duhovitošću gode uhu sviklom na himnu, pjesmu revolucije, molitvu ili na dječju brojalicu, koje u tom svakidašnjem jadikovčenju klasikovom prepoznaju nešto svoje, što im je u uho zakovano, sav je opus Ivana Slamniga za šlagera i evergrina. Ali uz nešto što našu čeljad zbunjuje: ironiju, cinizam i šalu, paradoksima sklonu, harmsovsku, avangardističku, djetinju i gimnazijsku zafrkanciju sa svim i svačim. I premda ima njegovih pjesama, od notorne “Barbare”, preko “Evanđelista”, do “Ubili su ga ciglama”, koju stavljaju u svaku čitanku i antologiju, sve da ne bi morali dalje čitati, ni te tisuću hiljada puta ponovljene pjesme nisu se od ponavljanja izlizale. Naprosto, Slamnigove rime i neuglazbljeni songovi vole ponavljanja, prija genijalnosti pjesnikovoj ta olakost svijeta koji mu pristupa.

Ivan Slamnig je pjesnik slobode. Njegove se pjesme nisu recitirale o državnim praznicima i o obljetnicama neprijateljskih ofenziva. Niti su ih ikad tumačili ozbiljni naši pjesnički tumači. Danas, Slamnig je politički nekorektan bezobraznik. Punker. Poslušajte, primjerice, ovu pjesmu, naslov joj je “Hitler pod Moskvom”: “Hitler je lakrdijaš/ i da mu se i ne da./ Trebalo je poslati dvanaest baba/ pod Moskvu, i jednog deda./// Smišljao si je paklenski plan/ o cijepanju atoma/ kao da nije svaki dan/ to imao doma./// A da je poslao dvanaest baba/ s onom muškom siroticom/ kroz Moskvu potekla bi Laba/ ruski se pisalo goticom.”

Subverzivan, opasan, genijalan pjesmuljak. Najprije, pjesnik bio je 1930. godište. Drugi svjetski rat doba je njegove adolescencije. Tad se najživlje živjelo. Ton, jezičke figure, leksik u pjesmi, sve je zagrebačko. I tih dvanaest baba. Posvuda gdje je naših jezika, babe bi bile starice. U Zagrebu babe su žene, općenito. Ali vrlo specifične žene, čije karakteristike slute se iz konteksta. Pjesnički subjekt, pripovjedač pjesme zacijelo je kavanski. U njegovoj bezobraznoj olakosti koti se opasna anarhoidna, subverzivna gesta. U gramatički nepravilnom zagrebačkom iskazu, u drugoj strofi, ruga se subjekt Hitleru, jer si je Hitler smišljao paklenski plan o cijepanju atoma, kao da nije svaki dan to imao doma. Kao da, ruga se Slamnig vječitim svojim glasom Drugoga, baba mu nije svaki dan nad glavom cijepala atome. Hajde, sad i nije tom Drugome važno što je Hitler bio defakto neoženjen i što ni Eva Braun nije bila sklona kvocanju, nije to tema dosjetke bračno traumatiziranih muževa iz zagrebačkih krčmi i kavana 1943. godine. “Hitler pod Moskvom” maestralna je lirska razrada muške kavanske dosjetke. Često se Slamnig posluži govornim trivijalijama, sitnim društvenim svinjarijama, glupostima ljudskim, od kojih zatim stvori pjesmu. O, kako je samo širok spektar onih kojima se on svojom pjesmom uspije narugati! O, kako je samo bogat i šašav njegov duh.

Otiđite do antikvarijata, tamo će vam jeftino dati ovoga Brlekovog Slamniga. Meni je draži od većine drugih Slamniga. Jer dobro leži u šakama, i možeš ga lomiti, savijati, praviti mu magareće uši. I dobar je Brlekov pogovor.

Promatranje sjene

Tako se zove jedna od onih njegovih pjesama koje pomiču granice imaginacije. Pjesma je crtački kroki. I pritom je igra oka s očištem. Ovako glasi, otpočetka do kraja: “Ruku podiže na usta,/ zatim polako je spušta./ Pušta plohe gusta dima,/ netjelesan profil ima./ Lica tamna, lasi tamnih,/ puši cigaretu Slamnig.” U lijepim osmercima, s jednom zamalo rimom na kraju. Dječje rugalice obično imaju tu zamalo rimu, asonancu, aliteraciju… Pjesnik se zavazda zamalo rimuje sa svijetom. I to mu je onda vječita tema.

Blagodat manjine

Još jedna nedovoljno čuvena Slamnigova pjesma: “O da sam katolik u Oslu,/ to bi mi pomoglo u poslu,/ jer svi Talijani i Francuzi/ bili bi ondje moji druzi./// O da sam gdje bar Musliman,/ bio bih svugdje znan i štiman,/ jer svi bi zagrebački Turci/ svojemu stajali pri ruci./// Il da sam Žid il ortodoksan,/ ja ne bih bio lako zboksan,/ al sam svoj i među svojim,/ sam sa samim, ja se bojim.” Nadugo bi bilo nabrajati s čime se sve Slamnig ovdje poigrao. Duga bi i sočna mogla biti optužnica na njegov račun. Ali nitko u hrvatskom pjesništvu ljepšu i gorču pohvalu manjinstvu nije izrekao: “al sam svoj i među svojim,/ sam sa samim, ja se bojim”. Na to se, napokon, stvar svede. Manjinstvo nije posljedica statistike, nego nečega drugog.

Nosio sam u školi kapu s brojem razreda, poslije u nekim prilikama pionirsku s petokrakom, kupio prvi šešir da bih izgledao stariji, onu kapu pod kojom se služi vojni rok srećom izbjegao, jer su me vojske oslobodili, a poslije, kada sam počeo gubiti kišobrane, povremeno kupovao „francuzice” (pa su me na sarajevskoj Čaršiji pozdravljali neki meni nepoznati stariji ljudi), i te kape sva čas gubio, poneku mi u kavani sa stola „pokupili”. Kada sam upoznao moju Damjanu odmah izgubio novu kapu (a ubrzo i glavu), kada sam otišao u Beograd na zadnji kongres jugoslavenskih komunista i tamo ostavio kapu, tražio je i na recepciji hotela u kojem sam odsjeo, recepcionari se smijali i ponavljali „Bosanac izgubio kapu”, ostavio sam kapu i kod Avde Sidrana noć prije nego ću otići iz opkoljenog Sarajeva, a i u Zagrebu, otkuda sam otišao u London, zauvijek. Sada opet imam kapu, nosim je već nekoliko godina i primjećujem da mi je kapa velika, sve veća, a glava nekako sve manja.

Pjesma s dvije nepoznanice

Vera Rubin rimuje brzine
galaktičke rotacije
s dobrim odgojem djece

Ekvivalentno je:

Pjesnikinja ima dojku koja šapuće
rasprsnut ću se
Kad otvara usta iz trbuha joj
izlazi stado ljubičastih riječi,

tablete za nesanicu

Maryam Mirzakhani tri beskonačnosti slaže na kruh
uz sir i majonezu 

Godinama sam bila dječak plašeći se svojih bedara,
skrivala geografiju tijela
pod širokim majicama
botanika je bujala
U tvojim dojkama gašenje dana
bubri slično olujnim oblacima,
ali pališ bez razmišljanja glavu kao svijeću
pa je puniš Riemannovim plohama
svjesna da ljeto podgrijava tumore,
da se matematika pokazuje upornima
i nema veze ako će glasne geometrije
uskoro preseliti u kosti

Ja još uvijek prije predavanja iz kvantne mehanike
uplašeno odstranim ženu iz sebe
pa pregovaram s Heisenbergom satima
o neodređenosti grudi
koje ostavljam na porti

A ti, Maryam, tvoja otkrivena glava
nakon selidbe u crne kronike iranskih novina
oštro gleda u muškarce
uvrijeđene prekratkom kosom
puneći njihovu muškost
do zadnje kapilare
vertikalnom jednadžbom poraza

Teorem Emmy Noether naučila sam na faksu

Pa mogu pretpostaviti, Emmy,
da smo žilavo žensko meso
Objema crte lica govore
svaki je dan bio usamljena srijeda,
simetrična kao polutke tvoje pameti

Emmy, Emmy, je li te hranila matematika
tih sedam godina kad su muškarci
uzimali iz tvog mozga
nikad plativši uz izliku
da u tebi ima samo
brojčanih vrijednosti
Danas bi te zatvorili u računalo,
proglasili umjetnom inteligencijom
i nazvali nekim koketnijim imenom
Vanda ili Irma
pa pustili da algoritme pretvaraš
u potreban broj bombi
na svakom kontinentu
da ne dođe do nuklearnog rata
Sjećam se kako su ti zavirivali pod teorem
na satovima klasične mehanike
misleći da je ispod sigurno brkato muško

Emmy, više ne stanem u jednadžbu
Neke žene vjeruju da je u vrijeme lova
dopušteno gurnuti druge žene
na rub izumiranja
Tad osjetim oštru simetriju opstanka
i znam da je i tvoja majka
kad si plakala
prisluškivajući
stajala pred sobom
nikad otvorivši vrata

Demetra nakon uzaludne potrage

Zemlja se napučuje biljkama
kad bog rastvori oko
pa planet poškakljaju trepavice
Zapravo, radi se o mojim trepavicama,
ali moram lagati o zaslugama
U meni vrište zametci
i ne smijem popustiti
kad me nasele kao tumori

Noge su ionako nakon potrage
samo slojevi putovanja

Kći, naivno stado bezbrižnosti
Kad diše kraj mene,
beton rezonira s peludom,
galaksija okrzne galaksiju
i lako je od radosti izmisliti proljeće

Kći, razorno nedostajanje
Kad ne diše kraj mene,
oči su ukopane u ozbiljnost
Nosim je svečano i predano
umišljajući da sve staje
s mojom tugom:
svježi zrak ignorira
prisutnost otvorenog prozora,
ljudi se odbijaju pomaknuti,
umišljam da ne izlazi
ni iz koga ljepilo tišine

I lako je od usamljenosti
zaboraviti proljeće

Zvijeri u Izraelu ostavili su mi kćer da umre na cesti

Uvijek obrijanih lica,
mirišući na kadulju i soli,
imaju kuće bijelih fasada,
ponekad kćer, kćer pa sina
Vole ih kao produžetak svoje kičme,
za njih odvajaju
kao Šeherezada
zdravi dio jezika prije spavanja
i često su topliji od majki

Jutrom piju kratku kavu
i nikome se ne odaju
Cijeli su šupljina
bez unutarnjih organa,
samo im viskozan glas
kruži u čahuri
kad u radno vrijeme
gledaju tuđu
ranjenu djecu
i kao vrtlari biljkama
zapovijedaju
umri umri umri

Zvijeri u Zagrebu kćer su mi posadili
da bude drvo na Medvednici

Sigurno zamijenivši roza pidžamu
s krznom nesmotrenog zeca
koji se netom valjao po jagodama

Kad su joj u rebra zarili putanju smrti
sigurno nisu vidjeli
kako je hrabro zijevanjem prekorila
kržljave autoritete
i pospano utonula u tlo
kao proljetnica

Ana Magaš useljava u zvijezdu
nakon ubojstva muža zlostavljača u samoobrani

Sudac poručuje:
Mi smo ovdje u jeseni, nepovratnom padu
Plesala si s čovjekom
koji je stigao s drugog planeta
Njegove su oči naborane zavičajem
u kojem nema kisika
Što je trebao reći tvoj muž
na prizor takvog neposluha? 

Ana poručuje:
Ja sam ovdje da pokažem ožiljke,
imate li teleskop da pogledate
udarce kojima mi je odrvenio gipkost?
Nož je samo posljedica

Sudac poručuje:
Nebitno, gospođo.
Plesala si, ponavljam, sa strancem
nemoguća kao hladna fuzija
Zbilja misliš da nisi napela kuću do pucanja?

Ana prešućuje:
Moja kuća spirala je okamenjenih masnica,
mrtva mi gospođica stanuje
u krivo zarasloj lakatnoj kosti,
mrtva gospođica je i podstanarka
u dvaput lomljenim rebrima
U mojoj lubanji trajni sudski sporovi
Mokru od suživota s uganućima
neka me nose u pravokutne sobe,
u pravokutne krevete
u tople, kalorične ručkove,
šetnje u pravokutnim amplitudama
da pogled izađe iz opsega straha,
da novostečena sloboda nadglasa
bijeli šum tuđih katastrofa

i vrti Samson svoj mlinski kamen
u Gazi
i vrte se nerazvrgljiva kola
i vrijeme se ukrug sve usrdnije vrti
i tetura svaki nositelj svijeta
od vrtoglavice
od preleta te crne ptice koju gleda
i dalje nad sobom dok vrti svoj mlin
i melje i mrvi i drobi
i traži svoj mali prostor
među tamnim mokrim kamenima
traži strehu nad svojim siromaštvom
nad svojim ogoljelim mišićima
Samson sa svojom svesilnom kosom
i sirotim lavom što pod nogama mu leži
Samson koji se nikad neće osloboditi
i nikad nikome neće slobodu dati
upregnuti slijepi orao
rušitelj stupova
davitelj lavova
to nije ničiji posao

što s njime s tim stvorom
koji se derviški zdušno vrti ukrug
s kolosom koji kisne
i kosa mu bez paske raste
s kolosom što s mišlju na frizerku Dalilu
sve pred sobom gazi u krugu u vrtnji
u slijepobijesnom satiranju
svih što mu stoje na suludu putu
– kakav dasa, kažu parije strčavši se niz padinu
njemu ćemo svu zemlju dati
i zdušno mu daju nju
i sve one što na njoj stanuju
i dijete jedno
zadnje dijete
sjedi s nespretno vezanim
krvavim zavojem oko očiju
na bolničkom stolu
u vječnom mraku Gaze
kao crveni kamen
posred potoka
i više nikog
dozvati
ne može