Antun Gustav Matoš, pjesnik, pripovjedač, feljtonist, putopisac i kritičar bio je godinu dana stariji od arhitekta Viktora Kovačića, oca moderne hrvatske arhitekture. Prvi je rođen na krajnjem istoku, a drugi na krajnjem zapadu Hrvatske. I jedan i drugi prevalili su naporan put do priznanja, ugleda i stalnog osporavanja u hrvatskoj prijestolnici. Matoš je doduše u Zagreb došao već s dvije godine, tu je pohađao pučku školu i glazbeno se obrazovao. Nakon završene gimnazije u Beču je upisao Vojni veterinarski fakultet, ali nije odveć mario za studij. S devetnaest godina objavio je pripovijetku Moć savjesti i krenuo u život kao vojni dezerter, bjegunac, lutalica i boem, a uza sve to i kao vrstan feljtonist, esejist i kritičar. Tri godine proveo je u Beogradu, kratko se zadržavao u Beču, Münchenu i Ženevi, četiri godine u Parizu, odakle se ponovno vratio u Beograd, da bi 1908. napokon došao u Zagreb. I premda je ubrzo otkrio „da ga zbog proklete kritike ima u nosu tri četvrtine Zagreba“, ostao je vjeran voljenom gradu i bavio se hrvatskom domovinom žarom promišljenog rodoljuba i nesputanog intelektualca.

     Zagreb je u proljeće 1908. bio domaćin likovne izložbe Saveza jugoslavenskih umjetnika o kojoj je Matoš pisao i u Hrvatskoj smotri objavio svoje izložbene impresije. Evo što piše o Umjetničkom paviljonu i mladom arhitektu koji je aranžirao spomenutu izložbu:

     „Sam umjetnički paviljon ne sviđa mi se ni najmanje… Ta pretrpana arhitektura mjenjačnice ili karikirane kockarnice velikih kazališta prava je parodija ukusne jednostavnosti Akademije, koja trebaše ostati obrascem i uzorkom stilskog – ako već ne jedinstva, a ono – ukusa cijelog tog dekorativnog gradskog kraja… No da ne pokvari umjetničkog dojma izloženih umjetnika, aranžer izložbe, g. Viktor Kovačić, naš mladi graditelj velikog stila i vrlo originalnih namjera, moraše maskirati, sakriti sve one  apsurdne linije i rebarbativne figure koje bi smetale bizarnošću neopravdanog baroka. Izložbu, upravo vajarski salon obukao je u bijelu i žutu diskreciju, davši zidovima i stropovima mekoću tapetirane sobe.“

     Iz napisanog proizlazi da je Matoš dobro poznavao Viktora Kovačića. Taj „mladi graditelj velikog stila“, po majci Štajerec iz Rogaške Slatine, po ocu Hrvatski Zagorec iz Huma na Sutli, završio je pučku i graditeljsku obrtničku školu u Grazu. Za vrijeme školskih praznika u svom je zavičaju upoznao učitelja i orguljaša Janka Leskovara, zagorskog muža u najljepšim godinama, koji je osnovao i vodio mješoviti pjevački zbor, družio se i zabavljao s barunom Kavanaghom u dvorcu Mali Tabor, odlazio na partije taroka kod bilježnika Halbeka Brezinščaka u kuriju Novi Tabor, te na književne razgovore u ladanjsku kućicu profesora Luke Marjanovića, tadašnjeg rektora Sveučilišta u Zagrebu. Učitelj vesele naravi s velikim je oduševljenjem pričao petnaestogodišnjem mladiću, koji mu se činio previše njemački otuđenim, o proplamsajima hrvatskog rodoljublja od Osijeka, Dubrovnika, pa sve do Huma na Sutli, gdje su se u velebnoj crkvi svetog Petra u Prišlinu okupljali hrvatski svećenici, preoblačili se u svečana odijela i odore, te odlazili u posjet biskupu Strossmayeru za vrijeme njegovih boravaka u Rogaškoj Slatini, na južnom uglu lječilišnog parka. Razgovore s Jankom Leskovarom, veselim učiteljem koji je svojom pripovijetkom Misao na vječnost najavio, zajedno s Matoševom pripovijetkom Moć savjesti, razdoblje hrvatske moderne, mladi je Kovačić pohranjivao duboko u sebi. U Grazu se počeo družiti s članovima literarno-zabavnog društva »Hrvatska«, odlazio je u njihove društvene prostorije, slušao vatrene pravaše kako zagovaraju hrvatsku nezavisnost, kuju u zvijezde oca domovine Antu Starčevića i spominju književnika Antu Kovačića, njegova prezimenjaka, rođenog također u sutlanskom podneblju, tridesetak kilometara nizvodno od Huma na Sutli. Sve je to pobudilo u njemu pritajeni naum da se što prije prebaci u Zagreb. Svog dobrotvora zamolio je da ga preporuči zagrebačkom arhitektu kojeg je često spominjao s velikim poštovanjem i zahvalnošću. Tako je Viktor u svojoj sedamnaestoj godini dospio u hrvatsku prijestolnicu. Radio je kao građevni praktikant kod poznatih graditelja Waidmanna, Carneluttija i Bolléa. Hermann Bollé povjeravao mu je  nadzor nad obnovom pravoslavne crkve u Pakracu i katedrale u Križevcima, vodio ga sa sobom na milenijsku izložbu u Budimpeštu, te mu napisao preporuku za upis na Akademiju umjetnosti u Beču. U carskoj prijestolnici Kovačić se u dosluhu austrijskog “Jugendstila” družio s bečkom skupinom hrvatskih modernista. Već na samom početku studija dobio je prvu nagradu na javnom natječaju i odobrena mu je trogodišnja stipedija. Po povratku u Zagreb 1900. godine objavio je u časopisu Život programatski članak o modernoj arhitekturi te bio jedan od osnivača Kluba hrvatskih arhitekata. Svojim projektima pobjeđivao je na mnogim međunarodnim natječajima, između ostalog i na natječaju za monumentalnu zgradu nasred beogradskih Terazija, što je zacijelo moralo privući pozornost hrvatskog bjegunca Matoša koji je tada svojim književnim kritikama žario i palio u srpskim časopisima i kavanama Skadarlije.

     Početkom svibnja 1908. poglavarstvo grada Zagreba raspisalo je natječaj za uređenje Kaptolskog trga i okolice. U natječajnom programu tražilo se regulatorno rješenje tri velike gradske cjeline: Kaptolskog trga, Dolca i Vlaške ulice. Natječaj je raspisan samo za hrvatske arhitekte, kako bi se spriječilo masovno pojavljivanje austrijskih i mađarskih arhitekata. Ocjenjivačka porota dodijelila je većinom glasova prvu nagradu arhitektu Viktoru Kovačiću, drugu Stjepanu Podhorskom, treću Dionisu Sunku, dok je za otkup predložila projekt Vjekoslava Bastla. Prvonagrađeni arhitekt Kovačić priložio je uz arhitektonske crteže i opširan teoretski tekst iz kojeg se vidi da grad doživljava kao trodimenzionalnu i složenu umjetničku tvorevinu. Umjetnička gradogradnja trebala bi polaziti od komunalnih, prometnih i vlasničkih zahtjeva, ali tako da istovremeno  postigne ujedinjenje s umjetničkim, simboličkim i povijesnim vrijednostima. Kovačić se odlučio za radikalnu i inovativnu modernističku rekonstrukciju. Predložio je uređenje dvaju trgova – manjeg, kojeg je nazvao Atrium Ecclesiae, odnosno Crkveni trg, i većeg, kojeg je nazvao Forum populi ili Narodni trg. Predlagao je srušeni zid pred katedralom zamijeniti arkadnim zidom s kulom u sredini. Za uređenje okolice Kaptola osmislio je i predlagao gradnju trgovačko-stambenih blokova s novim trgovima između Trga bana Jelačića i Draškovićeve ulice. Dolac je osmislio tako da tržnica bude pod zemljom, a da se nad zemljom nalazi prostrani trg okružen trgovačko-stambenim zgradama. Projektom je predvidio i tramvajsku liniju od Trga, preko Kaptola, do Zvijezde.

     Nakon proglašenja rezultata natječaja gradsko poglavarstvo povjerilo je Klubu hrvatskih arhitekata organiziranje izložbe natječajnih radova u Umjetničkom paviljonu. Izložba je postavljena početkom listopada i bila je otvorena tri tjedna. O toj izložbi  objavili su na stranicama dnevnih novina opširne kritičke tekstove Antun Gustav Matoš, Đuro Szabo, Dušan Plavšić i Antun Jiroušek. Matoš je na stranicama Hrvatskog prava posvetio cijeli članak samo Kovačiću. U uvodnom dijelu napisao je prvonagrađenom arhitektu pohvalu kakva se u ono vrijeme rijetko mogla čuti.

     „Viktor Kovačić, dika naših domaćih graditelja i nada hrvatske moderne umjetnosti, i opet je dobio prvu nagradu pri natječaju pod predsjedanjem evropskog žirija gdje je sudio i jedan Gurlitt i gdje je Viktoru Kovačiću od naših mjerodavnih stručnjaka dao glas i dr. Kršnjavi. Radilo se, kako je poznato, o izgradnji okoline naše katedrale i o novim arhitektonskim odnošajima koji trebaju vremenom nastati oko toga historijskog mjesta. Kod konkursa sudjelovahu ponajbolji naši graditelji, a Viktor Kovačić je dodao svojim sjajnim, virtuozno nacrtanim osnovama dvojezični – hrvatski i njemački – fotografijama ilustrovani tekst, pristupačan i laicima poput pisca tih diletantskih redaka, napisanih tek da se svrati pozornost naše inteligencije na izložbu tog natječajnog rada u Umjetničkom paviljonu…

     Upućujem na izložbu pored koje bi i najbolji štampani opis tih sjajnih osnova bio dugačak, suh, dosadan, a možda i taman. Ovim osnovama pokazao se Viktor Kovačić i opet kao umjetnik široke evropske koncepcije, ne gubeći kod toga osjećanje za ‘genij mjesta’ i čuvajući u svojim krasnim projektima kao svetinju one oblike koji mu se čine najljepšim simbolima narodnog života, hrvatskog života u prošlosti i sadašnjosti. Zato nije uzalud u svom komentaru citirao riječi stručnog dr. Kršnjavija, izrečene sličnom zgodom: ‘Kad će se zgrade sagraditi, to je sasvim svejedno, danas ili za sto ili dvjesta godina – to su male razlike. Vrijeme je jedna iluzija… Patriotsko je čuvstvo zato tako veliko i uzvišeno, što nas uči pravu živu istinu: da je život naroda pravi život, a mi da smo tek karika u lancu toga života’ (…)

     No premda je vrijeme iluzija, nama nije svejedno hoće li se krasne, razmjerno jeftine, u teoriji primljene i odobrene osnove Viktora Kovačića ostvariti sada ili kasnije. Za našu savremenost bilo bi sramota da ih oživotvore drugi, nepozvani, bog zna kada… Cijelo hrvatsko javno mnijenje i svi pozvani faktori trebali bi poraditi oko toga da najljepši i najstariji dijelovi Zagreba prestanu već jedared biti karikaturom…“

     U drugom dijelu članka Matoš posebno naglašava da je arhitekt Kovačić umjetnik prvoklasne europske naobrazbe i umjetničkog talenta s istančanim osjećajem za graditeljsku baštinu kao sastavni dio povijesti i sadašnjosti hrvatskog naroda.

     „Viktor Kovačić rođen je u Humu na Sutli, u krasnom kraju koji nam već daje jednog znamenitog Kovačića – autora monumentalnog romana U registraturi. Od šeste do sedamnaeste godine bijaše Viktor Kovačić pod utjecajem čistog njemačkog odgoja, koji je – kako vidimo – njegove hrvatske instinkte još ojačao. Već u prvom poljeću svog početka na bečkoj Akademiji likovnih umjetnosti dobio je – prvi Hrvat! –  na javnom natječaju držvanu nagradu, a na velikim europskim konkurencijama osvojio je već četiri prve nagrade – kao i sad u Zagrebu. Premda bi mogao naći sjajne nagrade i zarade u tuđini, on živi već deset godina u malom Zagrebu koji je i tom prilikom tako velik da ni o ovome prvaku moderne hrvatske kulture ne vodi pravoga računa, jer je Viktor Kovačić skoro više zaslužio svojim natječajima nego praktičnim radom kao arhitekt. Dok kod nas stvaraju kapitale paliri, tesari, i drugi razni građevni poduzetnici, taj izvrsni stručnjak, koji se znao često žrtvovati za naše rijetke kulturne pokrete, mora iz nepoznatog kuta svakom prilikom konstatovati da on ne nalazi u Hrvatskoj dosta posla i priznanja, jer je solidan umjetnik i jer je – Hrvat.

     Elegancija njegove boemske otmjenosti podsjeća na engleskog gentlemena. Plava fizionomija, plavi podrezani engleski brkovi, solidna toaleta u aristokratskim, diskretnim bojama, gestovi rijetki, mimika škrta. Njegov stan – klasična garsonjera u mansardi – je prava umjetnina svojim mekanim, sivim tonalitetom i provedenim principom lapidarnosti: ništa u tom gnijezdu nije suvišno. Zagrebačke gospođe, imajući smisla za poeziju interijera, za najveću vještinu da se ni sa čime – sitnicama može postići efekat velikog stila, išle su kao na hodočašće gledati inauguraciju toga stana, možda najukusnijeg u Zagrebu, na tavanu kuće u Marovskoj ulici.“

     U završnom dijelu članka Matoš najavljuje Kovačićev odlazak u San Francisco. Vrlo vješto primjenjuje metodu provokacije te još jednom naglašava kako bi za hrvatsku kulturu Kovačićev odlazak imao podjednako nesretne posljedice kao svojedobni odlazak slikara Vlahe Bukovca. Time je Kovačića promovirao u ravnopravnog člana izabrane umjetničke elite koja može hrvatsku kulturu učiniti prepoznatljivim i sastavnim dijelom europske kulture.

     Nakon dobivene nagrade na natječaju za regulaciju Kaptola i okolice te velikog odjeka u javnim glasilima Zagreba, Beča i Berlina, u javnosti se naveliko pričalo o karizmi Viktora Kovačića. A da je doista bio karizmatik svog zanimanja, potvrdio je još jedan natječaj, početkom siječnja 1909. godine. Bio je to arhitektonski natječaj za gradnju crkve sv. Blaža u Zagrebu. Natječajna porota prvu je nagradu dodijelila Viktoru Kovačiću, drugu Dionisu Sunku, a treću Vjekoslavu Bastlu.

     Početkom studenog 1909. Matoš je u zagrebačkom Agramer Tagblattu objavio na njemačkom jeziku svoje dojmove s posjeta groblju Mirogoj. Uz spomenik Rudolfa Valdeca Račkomu spominje „dva nova spomenika, vrijedna da se vide“, koja su izvela „dva priznata umjetnika o kojima nema diskusije, arhitekt Viktor Kovačić i kipar Robert Frangeš Mihanović. Slijedi najprije opis Frangešova spomenika književniku Josipu Eugenu Tomiću, a potom detaljan opis Kovačićeva spomenika. Matoš piše:

      „Kovačićev spomenik Mošinskomu u arkadama jest oplata zidanog podnožja i zida zelenim mramornim pločama. Žilje materijala iskorišteno je kao ukras na taj način što se fugama nalijevo i nadesno ponavlja odraz mramoriranja. U sredini je smještena ploča s napisom u starorimskim jednostavnim pismenima i s elegantnim  brončanim grbom. Bogate brončane svjetiljke upotpunit će  hemicikličko podnožje. Ovaj spomenik u svojim mirnim, sigurno proračunanim tonalitetima materijala i u svom uzvišenom djelovanju ploha tako je jednostavan i plemenit da je čak i konvencionalnost rimskog pisma izgubila efemernost kao na nekom antiknom spomeniku. Umjetnost arhitekta Kovačića previše je jednostavna a da se shvati samo kroz analizu. Jedinstvo svake zamašne koncepcije nalazi on u jednostavnosti ploha i linija. Arhitektura ovdje zaista podsjeća na okamenjenu muziku koja je tako jednostavna da su joj čak i melodija i akord suvišni.“

     U godinama koje su preostale do Matoševe prerane smrti Kovačić je napisao opširno pismo „slavnom odboru zagrebačkih gospoja“ o podizanju spomenika Josipu Jurju Strossmayeru, načinio projekt za regulaciju Rokova perivoja, s kolegom Hugom Ehrilchom otvorio najprije zajednički atelje, a potom osnovao građevinsko poduzeće, projektirao brojne vile i zgrade, a početkom 1914. njegovu pažnju privukao je Rudolf Steiner, utemeljitelj antropozofije ili duhovne mudrosti o čovjeku. Svoje duhovne doživlajaje i opažanja slavni je antropozof zorno prikazivao u misterijskim dramama za čije izvođenje je naumio u Švicarskoj izgraditi posebnu zgradu, takozvani „Goetheanum“. Steinerova želja bila je da u izgradnji sudjeluju umjetnici iz mnogih zemalja, pa se tako i sam Kovačić osjetio pozvanim, budući da mu je antropozofski pogled na čovjeka i prirodu bio blizak, pogotovo pogled na arhitekturu kao konkretno opažanje duha i duhovnog u materiji.

     I dok je proslavljeni hrvatski arhitekt Viktor Kovačić razmišljao o svojim bečkim znancima, tko bi ga od njih mogao najbrže povezati s Rudolfom Steinerom, u Bolnici milosrdnih sestara dogodilo se 17. ožujka 1914. najtužnije odvajanje duha od materije. Umro je Antun Gustav Matoš od raka na grlu, samo nekoliko tjedana nakon operacije. Kovačića je smrt proslavljenog hrvatskog književnika silno rastužila, ne samo zato što je Matoš pisao o njemu sve najbolje, već ponajviše zato što se tom smrću ugasilo veliko svjetlo u mraku hrvatskih kukavnih političkih prilika.

Ukoso od mene stanuje kuća

Mirna dostojanstvena
visoka lijepa dotjerana

zatvorena pomalo odbojna
iz nje izbija tišina

Jednom je iz nje došao plač djeteta
jednom se nakratko oglasila Aida
pa odmah prestala

Navečer joj zasvijetle okna
pred spavanje iza zavjese izvire sobe
a onda sve utrne u noć potone

Ujutro izađu tiho kola
nestanu na vrhu ulice
Onda nikoga

Samo povremeno poštar
spusti pred vrata pošiljku
pozvoni, pa ode bez potpisa

oproštaj

tijelo žene
učahurilo se u klimakterij

suprotno njemu
narav po stanu premješta pokućstvo
grlom soprana
razbija posuđe

petogodišnja hibernacija i selidba
ukućanima su trajale čitavu vječnost

na bodljikavu čahuru
pazeći da ne zatvore
ili otvore pogrešan prozor
(a svaki je bio pogrešan)
polagali su molitve za skori povratak

jednog jutra
za obiteljskim stolom
nepoznata starica
pijuckala je kavu
kosu
češljala je kao ona
mirisala je kao ona
ali nje
nije bilo nigdje

pjesnikinja

iz ljušture zemljane
iz nekakva hobija
neprimjetno se provlači kroz prolaznike
drveće
životinje i biljke
kao mjesec kroz oceane mijenama

tuđa zamišljenost k njoj
dolazi samovoljno
prstima morske pjene razdvaja bol od misli
sve dok im obrazi
krošnje i krzno ne presuše
i ne pojave se sreće ružičasti oblutci

svaki put kad njezina začudnost
u ljudima otkrije suosjećanja zviježđe
slatke joj vode natope Zemlju
zagrljajima

Wilimowski, početak

Bila je subota, rano jutro, 4. lipnja 1938, kada se na drumu, koji se uspinje prema selu, pojavila neobična kolona. 

Na čelu je, poštapajući se dugim i pri vrhu savinutim pastirskim štapom, sličan nekome ludom apostolu, išao visok, krupan seljak, mrk i brkat, koji kao da je jedni znao put i sve prepreke što su se koloni mogle na tom putu naći. 

Za njim je kretao mršav i sitan, čudno odjeven muškarac, očito stranac, u crnome građanskom odijelu i sa polucilindrom, monduri kakva se u ovim krajevima viđa samo o pogrebima, ili u otvorenim mrtvačkim kovčezima, u kojima leže glavari bogatijih domaćinstava. Neodređenih godina, moglo mu je biti četrdeset pet, ali i sedamdeset, kao što je katkad to teško znati u ljudi iz grada. Hodao je brzo i uspravno, onako kako žure sitni muškarci kada hitrinom nadoknađuju manjak tjelesnog autoriteta. 

Slijedilo je ono najneobičnije, bez čega nikada ne bi ni bilo ove pripovijesti: nosiljka, nalik onoj viđenoj zimus, u filmskome žurnalu o Lorensu od Arabije, koju su između sebe nosila četvorica, tri mladića i jedan starac, već skoro osamdesetogodišnjak, koje će netko kasnije prepoznati da su iz Crikvenice. 

Nije se vidjelo što je u nosiljci, jer je bila prekrivena bijelom gazom. Nazirala se samo pojava u sjedećem položaju, goleme glave i uskih ramena, koja bi se povremeno protegnula, i tada se činilo da nema ruke i noge, nego krake, tanke i lomne, kao u osušene hobotnice. 

Iza nosiljke išla je mlada djevojka, koja nije mogla imati više od dvadeset pet, i potiho, na nerazumljivome stranom jeziku, razgovarala s onim ispod gaze, a zatim se, glasnije, na njemačkom, dogovarala s mršavim gospodinom. 

Iza nje išla su šestorica seljaka, redom poznatih, iz okolnih sela ili iz Crikvenice, koji su nosili kovčege sa stvarima. Kovčezi su bili golemi i glomazni, kao da se u njima prenosi pismohrana neke slavne tvrtke koja se našla u bankrotu ili u ratnoj bježaniji, ili pripadaju bogatim ljudima, koji nikada sami ne putuju željeznicom, nego vazda kraj sebe imaju mnoštvo nosača i pomoćnika, što će se pobrinuti da svaka stvar stigne do odredišta i da na koncu bude tako udešena, smještena i poslagana da sve biva raspoređeno kao što je kod kuće, pa da se na kraju puta i ne primijeti da se putovalo, i da svako mjesto do kojega se dođe izgleda isto onako kao i ono s kojega se pošlo. Možda i zato bogatija gospoda djeluju kao da im je uvijek i svugdje pomalo dosadno.     

Na začelju kolone, ni živ ni mrtav, vukao se bjelobradi starac. Henrik. 

Njemu se prvome znalo ime, jer se mršavi gospodin nekoliko puta osvrnuo i upitao ga, prvo na svome nerazumljivom jeziku, a zatim i na njemačkom, valjda da ga i domaći razumiju i da ne pomisle kako nešto skriva: „Henrik, jeste li živi?“ Na to bi starac klimao i klimajući potvrđivao, ponavljajući pritom nekoliko vazda istih, nerazumljivih riječi.

Jedva da je i svanulo, kada je kolona s nosiljkom prošla selom, i nastavila dalje, put brda, prema Švapskoj kući. 

Iako se činilo da svi još uvijek spavaju, nikoga nije bilo na cesti, niti po okolnim dolcima i vinogradima, na jutarnju je misu, premda je bila subota, nagrnulo pola mjesta. Ljudi dođoše da čuju što to zorom bi. Ali nitko da prvi upita, nego svi nešto osluškuju i nadaju se da će onaj drugi progovoriti. Ili nisu bili sigurni je li im se prividjelo, ili su željeli sakriti da ne znaju nešto što bi, može biti, trebali znati. Svi su bili na oprezu i u strahu, ne samo te subote, nego već mjesecima i godinama. Dolazila su neka smutna vremena. Narodni vođa Maček je, kao i oni, samo osluškivao, premijer Stojadinović se u Beogradu igrao jugoslavenskog Hitlera, dok mu je narod skandirao vo-đa, vo-đa, vo-đa, što bi se onda, kao u nekom zvučnom ogledalu, začulo kao đa-vo, da-vo, da-vo, pa je čovjek morao biti oprezan, vrlo oprezan, ne birati naglo stranu, paziti da ne kaže sve što zna. I na kraju svima i svakome izgledati kao da je odabrao upravo njihovu stranu, pa je za nju svom dušom, ali toliko tiho da oni drugi, protiv kojih jest, to ne primijete, nego da i njima, kad ovi prvi ne gledaju, može pokazati da je iz sve duše njihov. 

U toj šutnji, u ispitivanju pogledima, i pripovijedanju licima, tvrdim težačkim rukama i debelim tromim prstima, govoru koji se ne da prevesti u svima razumljive riječi, premda je tim ljudima, očito, nešto značio i tumačio, pa su jezikom prstiju, ušiju i lica, na svoj način opričali i objasnili neobična jutrošnja zbivanja, jedini koji se usudio nešto naglas izgovoriti bio je Aldo, zvani Amerikan, koji se, nakon trideset godina rada u čeličani, lani vratio iz pečalbe, iz Pittsburgha.

„Stigao je Karađoz!“, rekao je i nasmijao se.

„Stigao je Karađoz!“, zbunjeno su u sebi ponavljali i nastojali da ne zaborave to ime, tako da ga znaju prenijeti, kada se doma vrate, onim pametnijim i starijim od sebe; nepokretnome djedu, babi, stricu ili ujaku, koji će sigurno znati sve o nezvanome gostu, pa i to je li za selo dobro ili je loše, i koliko je loše, što je došao upravo njima i njihovome mjestu, zametnutome tu, daleko od mora i svakoga šireg druma, posađenom i izgrađenom baš tu da se nikome ne dopadne i da nijedan osvajač ne osjeti potrebu da ga obiđe, porobi i spali. Što bi takvome selu i njegovim seljanima mogao značiti dolazak onoga na nosiljci?   

Svi su se pravili da razumiju Alda Amerikana, i da dobro znaju tko je i što je Karađoz. Klimali su zabrinuto glavama, ali nisu ništa pitali. Pitanja čovjeku mogu gore naškoditi nego odgovori. Po pitanjima se obično pozna šta tko ne zna, s koje je strane ranjiv i kako bi ga se moglo prevariti.  

Do kasnog popodneva, kada sunce u šestome mjesecu naglo zapada i zamiče iza brda, pa biva ugodno sjediti na dvoru ili pod solarom ispred konobe, selom će se širiti priča o Karađozu i njegovoj pratnji, u kojoj su se miješala narodna vjerovanja s najnovijim vijestima, koje je netko pročitao u zagrebačkim Novostima i beogradskoj Politici, ili ih je donio s puta, iz Rijeke, Opatije, Trsta. 

U priči će na kraju biti i najtrajnija istina o ovomu događaju, koja se preko jedne jedine riječi pamti i prenosi sedamdesetak godina kasnije, kada je zaboravljeno sve što se zaista dogodilo, i kada više nitko u selu ne pamti neobičnu kolonu koja je prošla prema Švapskoj kući, u rano jutro 4. lipnja 1938. Od kuće su ostale još samo ruševine, i u njima profunda, u kojoj, usred golemog grma kupine, žive samo poskoci, a iz velike bijele kamenice, u kojoj se nekada davno čuvalo maslinovo ulje, danas, iz ono malo zemlje koja se u njoj našla, raste malena, ali već prilično stara smokva, koja zbog nedostatka zemlje i svjetla nikada ne dozrije, nego svakoga kolovoza pobaci sitne, čmale plodove. Između trnja tu se, i to sve rjeđe, provuče poneki lakokrili leptir. I više ničega i nikoga tu nema. Zaboravilo se do danas sve, osim imena Karađoza.

Tomasz Mieroszewski, tako se zvao mršavi, sitni gospodin, bio je profesor krakovske politehnike u miru. Prošlog ljeta umrla mu je žena, po imenu Estera, i još uvijek je bio u dubokoj žalosti. Nije se bez nje snalazio, pa je, možda, i ovaj njegov dolazak u jugoslavensku nedođiju, kilometrima daleko od znamenite Opatije, bio danak tom nesnalaženju.

Oženio se u zreloj dobi, kada je već i sam mislio da će ostati stari momak, za nju, galicijsku ljepoticu, koju je skoro preoteo roditeljima, odvevši je iz Černovica, uz obećanje da će na nju paziti kao na najveću dragocjenost u svome vijeku. Zaljubio se naglo, usred jednoga više poslovnoga, nego privatnog putovanja, u godinama kada se čovjek već miri s tim da ga je životna ljubav mašila i kada nauči živjeti sam, praćen svim onim društvenim predrasudama i ogovaranjima koja prate samce. 

Mora da mu je popustio oprez, koji ga je držao pri pameti i dovoljno daleko od drugih ljudi, a pogotovu žena, i začas se, u tri bukovinska dana, od krakovskoga profesora i aristokrata, dobro svjesnog svih posljedica i učinaka svoga porijekla, pretvorio u hodača po žici, koji na očigled jednoga ludog i na svakojaku lakrdiju spremnog grada, u kojemu svatko o svakome zna sve, iako svi govore u isti glas, pa još na desetak različitih jezika, prelazi najtanjim koncem iznad ambisa, bezbrižan pred činjenicom da može izgubiti glavu.     

Zbog Estere, sedamnaestogodišnjakinje, bio je spreman da se odrekne vjere, i svega – od materijalnog bogatstva do osobnog ugleda – što mu ta vjera jamči i osigurava, pa da pod stare dane, i u naopaka doba po taj svijet, prihvati židovstvo, ali njezini to nisu htjeli prihvatiti, nego su kćer nakon dugih natezanja, suza i prijetnji, kada su već shvatili da je ne mogu zadržati, pustili neka ide za svojom srećom, skupa s tim strancem, kao da na taj način plaćaju cijenu njezine pretjerane ljepote. Nisu ga prihvatili za zeta – po svemu ravnoga sebi – nego su ga naprosto pustili da je odvede u svoj svijet, iako su znali da je, čim postupe tako, više nikada neće vidjeti, niti će išta o njoj doznati. 

Obećao im je, a da nikakva obećanja od njega nisu tražili, niti su mu – bit će – išta vjerovali, da će ju čuvati od svakoga zla koje postoji u njegovome svijetu, da bi ju deset godina kasnije ubio jedan obični krpelj, iz parka podno Wawela. Bolovala je kratko, umirala teško, u krikovima i demenciji izazvanoj upalom mozga. 

Na samrti je, kroz duga dva dana, govorila nekim stranim i nepoznatim jezikom. Dovodio je rabine iz Kazimierza da mu prevode njezine riječi, ali su oni slijegali ramenima i potvrđivali kako jezik kojim je Estera progovorila nije ni hebrejski, ni aramejski, niti ijedan od jezika koji je mogla čuti u Černovicu. Jezik smrti živima je nepoznat i uvijek je različit. Za svakoga čovjeka poseban. Tako je, po prilici, rekao rabin užasnutom Tomaszu, ali on to više nije mogao razumjeti, pa ni tačno upamtiti.   

Zatim se bacala po postelji, plakala i kidala košulju sa sebe, a onda se golih prsiju iznenada vinula u nebo. 

Na čas je bolnička postelja ostala prazna. Ocrtavao se trag na mjestu na kojem je maloprije ležala. Tomasz se okrenuo da zove liječnika, jer se dogodilo čudo, njegova žena je nestala, ali kada je svrnuo pogled, tijelo je ponovo bilo tu, samo što Estere nije bilo u njemu. Bio je to leš tuđe, nepoznate žene, čija je golotinja djelovala nekako sramotno.

Pokrio ju je s osjećajem gađenja.      

Nije znao što dalje da čini. Bio je uvjeren da je kriv za ženinu smrt.

Ostao je sam, s plodom svoje ljubavi prema lijepoj Esteri, koji su četvorica seljaka pronijeli u nosiljci prekrivenoj bijelom gazom, ne zato što ga je otac skrivao, nego zato što se plašio da bi dječaka mogli fatalno izbosti, širom bivše habsburške monarhije znameniti, dalmatinski komarci.

David Jan Mieroszewski, tako se punim imenom zvao dječak, imao je osam godina i bolovao je od tuberkuloze kostiju. 

Bolest se pojavila iznenada, kada su mu bile tri godine. Igrao se s mehaničkom igračkom, pajacom na navijanje, što mu ga je otac donio s putovanja u Beč. Pajac je koračao niz hodnik, David je išao za njim. Pajac je prešao preko vrha stepenica, majka je potrčala za dječakom da ga ulovi, ali bilo je kasno. 

Kotrljao se do dna stubišta, a onda ih je odozdol oboje gledao, smiješeći se. Bilo je nečega anđeoskog u tom prizoru, nečega bolesno sentimentalnog. 

Da je odrastao čovjek tako pao, slomio bi vrat, ne bi ostao živ, ali djeca umiju padati. Umijeće je to, koje se s odrastanjem gubi, tješili su se. Bili su sretni, Boga su hvalili što je dječak dobro. 

Majka ga je iste večeri pažljivo pregledala i nije našla nijednu modricu. Tek malu čvorugu na lijevoj potkoljenici.

Ta čvoruga sljedećih će tjedana i mjeseci rasti, a zatim će se, postepeno, dječakovo tijelo deformirati, kao lutka od voska zaboravljena blizu peći, i uzalud će ih liječnici uvjeravati kako bi bolest izbila i da nije bilo pada. 

Tiho su, nikada to ne spomenuvši, krivili sebe za sve što se dogodilo. Krivnja je bila pravedno raspodijeljena: on je dječaku kupio mehaničkog pajaca, ona ga nije ulovila dok se nije zakotrljao niz stepenice.

Ženinom smrću Tomaszu Mieroszewskom umnožile su se krivnje.             

Kada je umrla mama, moj tata bi skuhao grah,
nasjekao bi pogaču, jeo, pa igrao šah,
tamo u onoj sobi, koje odavno nema,
u lavirintima sjećanja, s mirisom onog džema
koji se kuhao u jesen, i koji je bio od šljiva,
pojedeš kašiku ovog, i bićeš sto godina živa,
i bješe to tamna kašika, puna kuhanog voća,
iz koje po svemu je curila nepregledna samoća,
iz koje sam gorke okuse skrivala tom slatkoćom,
a onda bi zima naišla, ljudoždernom hladnoćom,
i tata bi stalno govorio, topliju robu obuci,
a s one planine Kozare, dopirali su zvuci
koji su mene sjećali da negdje duhova ima,
da mi je mati mrtva, i da je i ona s njima,
i dok bi svjetlo gorilo, a tata u šah svoj gledao,
znala sam da je živ, al’ da se njima već predao,
i da u našoj kući, koja smrdi na sjetu,
sad više nema nikog
živog na ovom svijetu,
ni mame, ni tate, ni brata, ni sestre, ni mene same,
svi smo mi bili čeljad iz iste posmrtne drame,
i kroz okno bih zurila, na tminu koja bi stizala,
i koja nije žurila, već nas polako nagrizala,
pa bi na koži se širili oni masničavi pečati,
al nisam se htjela predati, i ne umijem klečati,
k’o kvrga inata, tek nastala,
do prozora ja bih zastala,
i žalosti ja bih govorila
nisi me sasvim pokorila,
ja hoću da doživim stvaranje,
prije no doživim krah,
a tata bi samo buljio u one figure i šah,
nesvjestan da je izdahnuo, premda još ima dah,
jer ko se na ovom svijetu za sebe prestane boriti
tome se crna rupa prelako može otvoriti,
i ja bih se tad pokrenula, pa u kuhinju krenula,
u onaj zid bih gledala, u ona prazna sjedala,
u ono mjesto majčino, u kutiju s onim začinom
koji je uvijek koristila, kojim nas uvijek častila,
nikad od ovog splačina, ovo je dušica majčina,
tako bi objašnjavala dok bi taj začin stavljala,
dok bi nam jelo spravljala
i u njeg’ taj sipala prah,
a tata bi, sjećam se živo,
od sebe gurnuo šah,
i laktove bi izbacio,
i pogled bi na nju bacio
i onda bi meko joj rekao
taj ti je ispravan racio,
neka je ove dječice što jedu majčine dušice,
što imaju majku predivnu, a moju ženu jedinu,
što znaju milost matere, što znaju njene dodire,
što njenu ljubav imaju, jer sad je vrijeme da primaju
svu nježnost ovog svijeta,
a mama bi tad se okrenula,
na vrhovima peta
je l’ tebi vijuga skrenula,
ja nisam nigdje krenula,
nego tek ručak kuham,
i onda bi se osmijehnula
onim od uha od uha
osmijehom koji blista,
a u jutro ne bi ista,
već boje snijega i gluha,
i na usni joj bješe muha
što britko je odlepršala,
sa stropa je žarulja stršala,
na vratima kvaka je cviljela,
jer više nije živjela
majka što bješe jedina,
žena što bješe predivna,
i koju sam poslije ćutila među svim onim dusima,
i koju i sada nosim u ovim kćerinskim prsima. 

Tata bi šah svoj pomjerao, jednu po jednu figuru,
ah kakva ti bila mater, ja ljepšu ne vidjeh curu,
tako bi meni govorio, premda je usnama ćutao,
čovjek što izgubi ženu, taj je na svijet zalutao,
premda mu krvca teče,
premda mu riječi zveče,
premda se nekud kreće,
on nikuda stići neće,
i dok se pravi da živ je,
on vazda misli kriv je,
on ne može da se nasiti,
ništa ga neće spasiti,
nikuda neće dobaciti,
nikad iz sebe izbaciti
osjećanje samoće,
a ja bih tati govorila,
haj’mo da kuhamo voće,
vrijeme je da se pravi, a boljeg od njega nema,
ono slatko od šljiva, i savršenstvo od džema,
da ga se dugo kuha, da ga se maže sred kruha,
da se uz njega kuša i čaj zvani majčina duša,
hajdemo tata sada, pusti te mrtve konture,
pusti tu pustu ploču, i sve te od drva figure,
tako bih rekla njemu, oštećenom u svemu,
živom a ubijenom, predanom sjećanju njenom,
moreplovcu u luci, sa prstenom na ruci,
a tata bi rekao meni, de potez sa mnom povuci,
dok s one planine Kozare,
kroz noćna prostranstva pusta,
dopirali su zvuci kao iz ljudskih usta,
znala sam da su to dusi, da svaki zube brusi
da i nas u tamu odnese do neke vampir adrese,
dok se tmina i slina u jedno tijesto mijese,
a ono okno pred nama jezivim grohotom trese,
al’ mamu bih tada spazila, koja je bila predivna,
onu koja me mazila, ta mater moja jedina,
i ona bi meni kazala,
da nisi k’o i ja zglajzala,
već svjetlost samo gledi,
da nisi ovdje zabazala,
jer svjetlost više vrijedi,
no kraj svog oca čučni,
i zaigraj šah taj kućni,
i nek’ se za pobjedu muči,
neka mu oči zablješte,
nek’ inat u njemu zahuči,
neka figure trešte,
nek’ nova otvaranja uči,
kroz kombinacije vješte,
nek’ dobar potez se sluči
k’o iz velemajstorske fešte,
nijednog piona ne gubi,
nek svaki se s pločom sljubi,
nijedno polje ne predaj,
nijednu figuru ne daj,
već skuhaj čaj taj medni,
zvani majčina duša,
i s ocem za ploču sjedni,
i nek’ partija
zapjenuša.                                                                 

16.10. 2023

Natalka Sniadanko, Uredne bilješke nadvojvode Wilhelma, 2019.

Ako je Zbirka strasti bio roman kojim se Natalka Sniadanko poigrala odrastanjem i sazrijevanjem u sovjetskoj i, potom, nezavisnoj Ukrajini – sa svim onim što je te procese činilo ugodnima ili, pak, neugodnima, Uredne bilješke su roman u kojima njegova autorica zadržava smisao za humor, ali su stranice koje ispisuje daleko ozbiljnije. I u smislu strukturalnoga organiziranja pripovjednoga teksta dva romana idu različitim putovima. Prvi je linearan i prati pripovjedni slijed s jasno obilježenom tematskom matricom. Drugi se skokovito kreće kroz vrijeme i prostor i samovoljno preskače granice – kako povijesno tako i geografski determinirane zbilje.

U osnovi su Uredne bilješke nadvojvode Wilhelma povijesni roman. U osnovi, velim. No obje strane – i povijest i roman – odbijaju bezuvjetno srastanje jedna se drugom i inzistiraju na vlastitome, nepobitnom identitetu. Ta je komponenta ono što će ovaj roman učiniti uzoritim postmodernim ostvarenjem. Miljenko Jergović u Rodu pušta svoje junake, koji posjeduju legitimaciju stvarnoga povijesnog postojanja, na fantazmagorična putovanja po Bosni i Europi, pri tome ih prevodeći s područja realnoga na područje fantastičnoga. Na taj način on se otvoreno deklarira kao nositelj postmoderne poetike i njezinoga specifičnog odnosa prema povijesti i zbilji koju bi književnost, po tradicionalno postavljenoj definiciji historijskoga teksta, trebala što točnije predočiti. Postmoderni se tekst ne interesira za činjenice kako bih potvrdio, već, upravo suprotno, kako bi ih uzdrmao i, u krajnjoj konzekvenci, doveo u pitanje povjerenje u njih.

Natalka Sniadanko postupa na upravo takav način. Njezin se tekst svrstava u niz ukrajinskih romana koji povijesti pristupaju univerzalno, moglo bi se reći sveobuhvatno. U ranijim sam prilozima za ovaj serijal izvještavao o Oksani Zabuško i Sofiji Andruhovič koje su ukrajinsku povijest rekonstruirale u dugim vremenskim periodima, s osobitim težištem na traumatskim događajima poput Holodomora ili „strijeljane renesanse“. Sniadalko se vraća u doba neposredno prije Prvog svjetskog rata i za junaka bira jednu opskurnu povijesnu ličnost – nadvojvodu Wilhelma Franz von Habsburg-Lothringena. Riječ je o nećaku cara Franje Josipa, oficiru austro-ugarske vojske, plemenitašu s poljskim korijenima, kao što je bilo tipično za pripadnike izmiješane dinastije, rođenom u Puli. Bio je to čovjek uzburkane biografije u čijemu se središtu nalazila njegova duboka emotivna vezanost za Ukrajinu. Monografiju mu je posvetio jedan od najvećih znalaca ukrajinske povijesti Timothy Snyder. Objavljena je 2009. pod naslovom The Red Prince. The Fall of a Dinasty and the Rise of Modern Europe. Ta je knjiga važan izvor informacija i za Natalku Sniadanko. Važan izbor, da naglasim, pozitivnih, provjerljivih, informacija. Wilhelm je u jednom trenutku burne europske prošlosti, po završetku Prvog svjetskog rata i njegova nastavka u formi produljenih ratova koji su se vodili na teritoriju bivše ruske i buduće sovjetske imperije, doista razmatran kao pretendent na (objektivno nepostojeće) ukrajinsko prijestolje. Pothvat se njegova instaliranja završava neuspjehom, a nadvojvoda se predaje mondenskom životu u dekadentnim centrima međuratne Europe. Na taj način mu prolazi i rat, a sovjetska ga tajna služba kidnapira u Beču 1948, odvodi u Kijiv gdje mu se gubi svaki trag.

Do momenta otmice pripovijest koju predočuje Sniadanko poklapa se, bar u grubim crtama, s poviješću. Nastavak je, pak, ono što roman vodi u pravcu tipičnog postmodernističkog poigravanja povijesnim činjenicama. U njemu nadvojvoda nastavlja živjeti u sovjetskoj Ukrajini, oženjen je, ima dijete, potom i unuku Halinu iz čije se perspektive roman i pripovijeda. Povijest tako prestaje biti nešto što se da objektivno provjeriti, legitimirati i na kraju i ovjeroviti. Ona postaje igra na granici fikcije i zbilje, povijesnim se ličnostima ne pripisuju samo ona djelovanja koja bi se od njih mogla realno i očekivati, već ih se, dovodeći ih u kombinaciju s „nepostojećim povijesnim junakinjama i junacima“, reintepretira u potpuno novim kontekstima. Tako nadvojvoda nastavlja živjeti u Ukrajini gdje se profilira kao osoba koja upravlja crnim tržištem. Istovremeno se prati Halinin život, njezin uspon na društvenoj ljestvici, brak i rođenje djeteta. Sljedeća se generacijska priča odnosi na Halininu majku, ali još značajnije mjesto zauzima baka, Wilhelmova supruga Sofija.

Vremenski se priča proteže u periodu od sto deset godina – točnije od Wilhelmova rođenja 1895. do 2008. Fragmenti koji se odnose na pojedine godine nejednake su dužine i težine unutar cjelokupnog korpusa. Osim toga, Sniadanko kao da ih nasumice razbacuje po tekstu ne obraćajući pažnju na slijed koji bi ih mogao (ili trebao) ulančati. Ono što tekst objedinjuje, a objedinjenje je nužno želi li se realizirati estetska vrijednost, jest njegov ton. Svejedno o kojemu se segmentu, o kojoj pripovijesti, radi, glas se pripovjedačice čuje kao lijepa i sjetna mješavina komičnog i tragičnog, ako se hoće – tragikomičnog. Povijesni je Wilhelm nedvojbeno tragična ličnost; izmišljeni Wilhelm, onaj koji nastavlja živjeti nakon smrti pravoga zasigurno komična. Između tih se dvaju emanacije jedne i iste figure pletu niti zapleta romana koji, bar na prvi pogled, odbija biti politički. To je već zanimljiv odmak od mainstream-a jer je suvremena ukrajinska književnost (a i bjeloruska – iz sličnih razloga) dubinski obilježena upravo svojom političnošću. No, s druge strane, Uredne bilježnice nadvojvode Wilhelma su daleko od toga da budu nepolitične. Naprotiv, iza njihovog se prividno kontingentnog poigravanja s prošlošću sastavlja, postupno, priča iz koje na svjetlo dana izbijaju detalji uz čiju se pomoć povijesni likovi zaokružuju, pridaje im se trodimenzionalnost koju u povijesnome tekstu ne posjeduju. Carica Sisi, samo jedan primjer, izvlači se iz slatkosti koju su joj darovali bezbrojni filmovi i petparačka književnost i postaje aktivna sudionica zbivanja, sposobna da, bez obzira na osobnu tragediju, intervenira u politiku, iznese vlastito mišljenje, pa i, konačno, postane žrtvom atentata koji je tek na prvi pogled besmislen.

Wilhelm, sa svoje strane, po prirodi stvari (muškarac, član carske obitelji, oficir) je predodređen da bude aktivan kreator povijesti. No Sniadanko ga, na izvjestan način, „unižava“, spušta na zemlju. Pridajući mu pratitelja koji potječe iz naroda, još više – iz siromašnog ukrajinskog seljaštva – ona svodi njegovu povijesnu veličinu na ljudsku mjeru. Sličnom je motivacijom vođena i kad mu za životnu (fiktivnu) suputnicu određuje ženu iz „niže klase“ koja, bez obzira na umjetnički talent, postaje tek, makar i otmjena, krojačica – i to u Sovjetskom Savezu. Zahvaljujući njezinu umijeću i  utjecaju oca koji je bio ugledni lemberški liječnik, obitelj preživljava teške godine – terora i siromaštva, a jedan njezin dio doživljava i ukrajinsku nezavisnost, o kojoj Sniadanko izvještava bez osobitoga oduševljenja. Političnost se romana nalazi upravo u zdravoj skepsi kojom pripovjedačica prati sve epohe koje čine okvir njezina romana izvještava. To je ne sprječava da pojedinim likovima pristupi s neskrivenom simpatijom, a da glavnoga promatra s istinskom empatijom. Tada se i osujećenje svih njegovih planova, propast života i tragični završetak mogu preokrenuti u jedan fiktivni happy-end. Wilhelm, strastveni Ukrajinac po izboru, ga je i zaslužio. Kao, uostalom, i njegova domovina – po izboru.             

Ne poimam šta se dogodilo suludome danu,
čudim mu se, očajan sam otkad jutro svanu
Ozgo na me laju pretpotopske grozne ptice,
te posrnem, pa se prostrem po močvari nice,

kad se s mukom dignem, u lice se moje ceri
crvenih očiju njuška neke goropadne zvijeri,
izbjegavam poput akrobate počupana stabla
i spodobe utekle sa platna mahnitoga Pabla,

četvorica na crnim konjima, opazih čengele,
Čejrečen ćeš sada biti!, sjahujući meni vele,
presudu smo ti izrekli, poštenu i odmjerenu:

skelet ćemo dati psetu, jetrom častiti hijenu;
vukodlaci i zombiji zdesna se i slijeva keze,
nikad prije ne doživjeh takvog užasa ni jeze

2.

Na rub sloma stigao sam, ne uspijevam više
Belzebuba da podnesem, što vas dan kidiše;
samo jedno još se zamirućom svijesti pitam:
gradom istim ili ukletim se mjestom skitam?

Potom shvatam kako sva ta grdna čudovišta
ne prispješe noću iz onostranog prebivališta,
već da oduvijek su ovdje, gdje stanujem i ja,
raduju se i tuguju dok smrkava ili sunce sija,

a duša ih naslutila nije, nekmol za njih znala
Ozaren tom misli, zahvaljujem milom Bogu
na čudesnoj providnosti, jer lucida intervalla

nesumnjivo to su; tumačiti drukčije ne mogu
pred očima što se zbiva, pa se rađa želja živa
opet da mi se navijesti taj svijet što se skriva

Mjesto knjige Koljena za madonu u Dizarevom pjesničkom opusu

Doživljavati poeziju Maka Dizdara svodeći je na pjesme zbirke Kameni spavač znači reducirati jedan osebujan i heterogen pjesnički opus na njegov možda najpromišljeniji i pjesnički najneobičniji vid, ali ipak samo jedan oblikotvorni jezički derivat poetske ideje. Opisivati Dizdarevu poeziju isključivo kao refleks jednog narodskog i medivijalnog odjeka u potrazi za modernim oblikom izražavanja pjesničkih ideja podrazumijevalo bi odbaciti sve ono što je Dizdarov jezikotvorni genij uobličio prije nego je forme srednjovjekovne heretične epigrafije prisvojio kao glas sopstvene uplašene egzistencije. Kameni spavač jeste vrhunac jedne potrage za oblikom glasa obremenjenog strepnjom, ali na toj stazi izražajne samospoznaje Dizdar je otkrivao forme poetske modernosti, koje su uvijek nadilazile dostignuća aktuelnosti izdvajajući se svojom originalnošću od umjetničkog prosjeka vremena.

Kakvo mjesto u Dizdarevoj potrazi za optimalnim pjesničkim glasom ima knjiga Koljena za madonu teško je procijeniti, ali ljepota njene jednostavne neobičnosti i jezičke virtuoznosti govori mnogo više nego je kritika, slijepo usmjerena svojom pažnjom na obožavanje Spavača, ikada uspjela definirati suvisao i relevantan sud o poetskoj vrijednosti stihova. Iz perspektive Spavača sva poezija koja je predhodila toj pjesničkoj sintezi tradicije, historije i modernosti obznanjuje se kao šokantno otkriće jednog nepoznatog poetskog noviteta u kojem su avangardnost i modernost nerazdvojivo povezani u lirici eksplozivnih jezičkih kombinacija. Pa šta je onda poezija Maka Dizdara prije Kamenog spavača moramo sebi postaviti pitanje u nastojanju da suspregnemo osjećaj čuđenja suočeni sa inovativnošću pjesničkog izraza, koji nije računao na otkrivanju jedne nove eklektičke forme, nego je estetiku svoga poetskog djelovanja gradio na eksploatisanju lirskog kao jedine pokretačke snage pjesničke tvorbe.

Koljena za madonu je ljubavna lirika i u toj naizgled banalnoj spoznaji krije se ono neponovljivo, ono jedinstveno i ono nerazumljivo, što tu knjigu čini toliko drugačijom od Spavača kao jedne prividne nulte tačke razumijevanja Dizdarevog poetskog poduhvata. Toliko drugačija unutrašnjim tonom, a opet toliko puna skrivene slutnje onoga što će kao bljesak jezičke eksplozije doživjeti svoj vrhunac u monumentalnoj rječitosti Spavačeve epitafnosti. Razlomljena u nepravilnom redu, naizgled nepovezana smislom, ludična u probojima jezičkih višesmislenosti i silneski bogata slikama prirode i veselja, poezija zbirke Koljena za madonu nosi u sebi onu veličanstvenu jednostavnost, koja će svoj konačni oblik dobiti u pjesmama Kamenog spavača.

Ali, daleko od toga da ove dvije knjige slijede jedna iz druge na bilo koji način osim intuitivne imanencije, jer dok je Spavač knjiga o nestalom svijetu, Koljena za madonu je zbirka ljubavnih pjesama sa samo jednim simbolom smještenim u središte svih poetskih nastojanja. Ideal žene kao pokretača svih unutrašnjih i vanjskih događanja sadržajni je predmet svakog stiha zbirke i taj se simbol javlja u nekoliko oblika i nekoliko različitih stanja. Žena je središte tog svijeta bilo da je samo idealna slika jednog smislom izgrađenog svijeta vrijednosti ili naznaka koja motivira, tjera, pokreće i užasava lirskog zaljubljenika. Ideja žene, koja se kod Dizdara nije preobratila u svoj apstrahirani ideal, je stvarna i od ljudskog oblika i baš zato univerzalna i općevrijedna, što pjesnikovom uvidu u njenu tajanstvenu prirodu daje za pravo da napiše:

Pa šta onda šta
Da radimo nas dvoje
Šta mi preostaje nego da božije ime
Premetnem u tvoje

 Ta pjesnička apoteoza Dizdareva u kojoj se žena atribuira božanskim sasvim malo podsjeća na trubadursko idealiziranje žene, koja je uvijek predstavljena kao trajno odsustvo datosti i konkretnosti, ali nosi u sebi danteovski osjećaj bogobojaznosti. Samo, za razliku od Dantea, koji pjesnički kosmos ovostranosti i onostranosti gradi oko želje da udovolji ženskom liku koji neprekidno izmiče iz vidokruga njegove pažnje, Dizdar ženu zamišlja i predstavlja kao biće ovog svijeta, opipljivo, dohvatljivo i tjelesno. Žena u Dizdarevoj poeziji nije metafizički koncept razmišljanja, ona je putenost i sreća koja prolaznost ljudske egzistencije odagnava u smiraj vječne ontologije. Žena je uvijek prisutan paradoks, jer je u Dizdarevoj poeziji ona mjesto gdje se sjedinjuje zemno i stvarno sa onostranim i eteričnim. Idealizirati je, oduzimajući joj tjelesnost i razvrgavajući njeno fizičko biće, za Dizdara doslovce znači narušavati princip njene ženstvenosti, jer maštati o ženi koja nije ljepota nagog tijela uzaludna je kontemplacija koja misao ljudskog sanjarenja vodi ka nečemu nestvarnom i nepostojećem. Maštati o ženi ne smije nikada biti proces inteligibilnosti, nego se ta aktivnost ljudskog duha mora povoditi introspekcijom u doživljeno i viđeno. I kada ženu postavlja kao nultu vrijednost poetske ontologizacije svijeta, Dizdar to čini stvarajući poeziju oko čulnosti jednog trenutka, kao što vidimo iz stihova pjesme Izgubljena:

Zagrljaj tvoj bio je plodan kao mlječno sjeme zemlje
i ja sam u njemu jačao rastao
a grudi su se moje nadimale kao jedra mora u buri
do prvog zrna saznanja

Slika preobražena u uspomenu doseći će svoj semantički vrhunac u lirskom osjećaju gubitka, u stanju metamorfoze tijela i ličnosti i ideje koja neprekidno pokušava odgonetnuti razloge gubitka ženske prisutnosti. Utemeljena na stvarnom i proživljenom, žena se iz stanja konkretnosti preobražava u bezbrojne potencije postojećeg, koje se oblikuje u činu nepovratnog gubitka. Žena u Dizdarevoj poeziji uvijek jeste i nije, bivstvovanje i njegova suprotnost, čime ono bivstveno u realnosti postaje stvarno u kontemplaciji, a pjevanje, shvaćeno kao Hajdegerovo mitsko stvaranje, otkriva kako se iz procesa čežnje za stvarnim rađa jedna potpuno fiktivna zbilja. Ta granica između uspomene i metafore je gotovo nerazumljiva, a iz samo jednog sjećanja žena se počinje u lirskom magnovenju pomaljati kao biće svih umnih sfera. Stoga Dizdar, svjestan, važnosti tjelesnog i zbiljskog prapočetka pjesničkog izmišljanja žene, doslovce piše:

Sjećanje na tebe
kakva si bila
kakva si mogla biti
kakva nećeš nikada postati
leluja se u opsjeni
osama noći što se ne prekida

 To stratifikacijsko poimanje žene kao prapočela u Dizdarevoj poeziji daleko je od platonističke čiste inteligibilnosti i pojava žene u pjesmama knjige Koljena za madonu nije svedena na predmet kontemplacije koji se ukazuje kao čista forma i kategorija umstvenog. Ili, forma njenog pojavljivanja iscrtana je linijama zemnog, opipljivog i tjelesnog, gdje se prisustvo i naknadno odsustvo ženskog tijela shvata kao božanska intervencija. Ima u toj poeziji i odjeka primordijalnog i panteističkog koje se otkriva u neprekidnom sučeljavanju ženskog tijela i elemenata prirode i veoma je uočljiva ta dionizijska priroda ženskog postojanja. Ona vabi, ona privlači, ona zavodi, ona usrećuje, a njeno tijelo je, kao vruć žarač, ostavljalo traga gdje god se obznanilo u svojoj golotinji.

Ovamo tu rijeku što zaprepastila si juče svojim bijelim
Tijelom
i na plač potonji na tu kajnu jeku kazala si srca laka
i jaka neka vode teku neka samo teku neka
mjesto da se vratiš i da platiš tajnu

 Dionizijski doživljaj žene kod Dizdara ima elemente predreligijskog i predkršćanskog, makar se mnogo koristio motivima koji su kršćanskim posredovanjem i kršćanski modificirani iz antičkog predmonoteizma dospjeli u pjesničku kulturu Evrope. Žena je čudo koje se sreće svakodnevno, a njena pojavnost tjelesna je apoteoza njenog praiskonskog ideala i upravo iz tog narodskog i paganskog dualizma duše i tijela rađa se iskrena udivljenost njenoj zaokruženoj pojavi. Žena je nešto što se nalazi na dohvat ruke, što se doslovce može opipati, ali istovremeno i biće koje svojom fluidnošću neprekidno postaje daleko, tajanstveno i neshvatljivo.

Upravo je ta tajanstvenost izvor žudnje lirskog ja, a nedohvatljivost izvor čežnje – dualizam njenog bića koji se neprekidno pojavljuje čas u jednom, čas u drugom obliku, pored svega, izvor je patnje i nemoći, nemogućnosti da se njenom liku iskaže poštovanje koje svojom božanskom prirodom zaslužuje. Pjesnička nemoć vrhunac svoje uzaludnosti doseže u trenutku kada jezik izgubi formu i svrhu i kada postane nemoguće koristiti ga kao medijatora osjećanja. Izrečeno, u Dizdarevoj poeziji, suočeno sa savršenstvom žene gubi moć kazivanja i pretvara se u mehanizam ništenja i propadanja. Zatajiti osjećanja u Dizdarevoj poeziji predstavlja čin osjećanja nemoći i straha u kojem se ljubav preobražava u svoje zloslutno i goropadno naličje.

Ništa ti o tome ne rekoh
Jer mišljah da šutnja govori više od riječi
Ništa ti o tome ne rekoh
I izgubih te na čudnim putevima ljubavi

Koljena za madonu knjiga je nastala iz potrage za osobnim latinitetom, iz potrage za literarnim svijetom kodificiranosti i formalne strogosti, a opet ona u sebi nosi toliko otvorene netrepeljivosti prema samostanskom i viteškom shvatanju ljubavi i žene. Pa kako onda shvatiti tu očitu protivrječnost osim kao potrebu da se petrarkističke metafore i renesansni retorički konstrukti redefiniranjem i rekontekstualizacijom ne izmjene do svoje suštine. Jer, Dizdar arheologiju poetskog značenja ne koristi kako bi isključivo izrazio strahopoštovanje tradiciji, nego formama pjesničkog izražavanja daje novi smisao i novu metaforizaciju zamjenjujući kršćanske principe ženstvenosti idejama paganskog ritualizma. Zbog toga je u njegovoj poeziji žena vitalna snaga, ona je biće koje se daje i koje nakon ljubavnog čina rađa, ona je moderna Demetra, hram u kojem se moli i pronalazi spas.

To je razlog što je i u svojim opisima žene Dizdar pribjegavao metonimijama odabirući sasvim svjesno da ističe ekstreme njene ženstvenosti. Vrline njegove žene su zavodnički poluotvorene oči, namjerno rastresena kosa i ruke koje su uvijek zavodnički nemirne. Te su ruke, kao najčešće ponavljan motiv knjige, najsnažniji simbol žene jer one grabe, one zarobljavaju, one sputavaju, a istovremeno, one rade i stvaraju, one miluju i odaju ljubav koja se hinjeno krije.

A onda se poezija cijele knjige magično uzvisuje do mjesta gdje banalnost svakodnevnog govora poprima važnost posvećenog. I upravo u snazi kojom se svakodnevni govor pretvara u krike ljubavne molitve Dizdar pokazuje raskoš svog jezikotvornog genija, jer samo pjesniku takve demijurške potencije polazi za rukom da pjesmicu malodobničke ljubavne iskrenosti ispuni s toliko poetske snage.

Čujem te
Blizu si
Ja te gledam
Ja te lovim
Ja te ne dam
Ja te volim
Ja te volim
Ja te volim

Sagledavati Dizdarevu poetsku praksu iz perspektive Kamenog spavača nezahvalno je i nepošteno prema raznolikosti i originalnosti svega onoga što je njegov pjesnički duh kreirao prije. Ali, čak i u kreiranju jednog epistemološkog suodnosa u kojem je Spavač polazište za hermeneutičko shvatanje Dizdareve poezije, knjiga Koljena za madonu otkriva se kao jedan svijet potpuno drugačiji i stran svemu onome što je Dizdar Kamenim spavačem definirao kao konačnu poetiku svog pjesničkog stvaranja. Nepravedno i nepošteno prema opusu koji nosi uzbudljivost modernističkog otkrivanja nepoznatih predjela jezičkog izražavanja i neumjereno pretjerano, jer je toliko očito da je i knjiga Koljena za madonu nastala iz istovjetne potrebe obnavljanja prošlosti, samo ne lapidarne srednjovjekovne bosanske duhovnosti, nego jedne tradicije pjesništva u kojem je srođena starogrčka antičnost sa romanskim latinitetom.

Poezija zbirke Koljena za madonu preferira složenost izraza i daleko da u njoj ima one jednostavnosti u pjesničkom opisivanju literarne stvarnosti kao u Kamenom spavaču; nema u toj knjizi ni egzistencijalne tragike Gorčina i Kosare, nema ni suočavanja sa metafizikom prolaznosti i nestalnosti. Začudo, to je knjiga koja ontološku svrsishodnost postojanja crpi u osjećaju eshatološkog udivljenja, a simbolički centar proizvodnje svekolikog smisla sasvim je lako utvrdiv. Mjesto etičke, metafizičke i estetske emanacije je žena, figura koja je polazište i ulazište svakog smislenog ljudskog napora i to žena koja se obznanjuje kao subjekat realnosti i izvorište sreće, a ne podsjetnik na tragičnu ljudsku prolaznost.

Jedan od njih dvojice je pijan, drugi ometen u razvoju.

Onaj pijani ti kaže da se dobro sjeća tvog oca i da ga svakako pozdraviš. Pokazuje na ometenog i kaže da ga je tu, u kuću u kojoj si odrasla, smjestila općina.

Pijani živi u kući odavno pokojne susjede R. U njenom vrtu je nekada živjela Palčica, sad se i ona vjerojatno odselila, jer i likovi iz bajke zahtijevaju određene uslove da bi se negdje zadržali. Na primjer, zahtijevaju jednu staru ženu, Ličanku, partizanku, sa kuršumom u nozi koji iznova ranjava kad se mijenja vrijeme. Jednu staricu bez svog poroda i ikog koga bi zvala svojim osim tog ostarjelog dječaka za kog se udala i djevojčice iz susjedstva kojoj se mogu spremati maleni zalogaji, koja se može ljuljati na koljenima i milovati po kosi, koja se može grliti i kojoj se mogu pričati priče. Eto, u vrtove takvih starih žena, pored bureta sa kišnicom, ispod niskog krova koji razjeda mahovina – može se doseliti Palčica i onda otići kad one odu.

Sad je tu pijani čovjek. I ovaj drugi, nježno jurodivi, koji se na tebe zbunjeno smiješi očima punim blagoslovenog nerazumijevanja, a ti mu iznenada zavidiš na toj odsutnosti iz svijeta.

Osjećaš kako se sav prostor oko tebe zgušnjava, i da ste i ti, i pijani i jurodivi pod vodom, vaši pokreti postaju spori i teški, a sav zrak je potisnut negdje gore, visoko iznad i ti znaš da ne možeš dugo ostati jer ćeš se ugušiti.

Pored je tvoj bunar i ti osjećaš na jeziku željezni okus njegove vode. Rodne vode, ne znaš ima li je svako – ti si je imala. Kuća do ulice – ona u kojoj su živjele stare žene sa kojima si drugovala – sasvim je ruševna. Tebi je nejasno kako ti se ikada činila veličanstvenom, sa svojom skromnom unutrašnjom dvorišnom kolonadom, svojim tavanom prepunim starih fotografija bivših ljudi, svojim potonulim podrumom koji stoji na lukovima od opeke i i miriši na memlu.

Kako je staro bilo tvoje djetinjstvo, odmah je bilo staro. To sada dobro osjećaš, jer se u nozdrve pozvani uvlače mirisi tvojih starica, njihovog starog pokućstva, starih zidova i slika, starih riječi i osmijeha. Teta Mica, koja je prva umrla. Uvijek su te na rukama unosili u njezin stan, pa bi na ulazu u mračni hodnik ispred očiju zaigrali pejzaži oslikani na odsječenim komadima debala – ispresijecani crvotočnim potočićima. Trajalo je uvijek par trenutaka, to podizanje u ruke i pogled u crvotočinu, ispunjen uvijek istom nadom da će se, iz lista nekog naslikanog bora – konačno promoliti crv odgovoran za mrežu izdubljenih puteva. Nikad nisi vidjela crva.

A onda Bela baka, tako si je zvala, jer je imala sasvim sijedu kosu, vezanu u punđu. Živjela je u potkrovlju te kuće i bila je „Slovenka“, dakle neko sasvim naročit. Bela baka je za tebe čuvala igračke – minijaturni komplet za čajanku i jednu lutku crne kože. Jednom si, već odavno odrasla, sanjala Belu baku kako sjedi za svojim trpezarijskim stolom sa čipkanim stoljnjakom i drži u rukama oživjelo dijete tamne kože sa potpuno sijedom kosicom. Ti uzimaš dijete i ono te pita: „Zašto si sijeda?“

I ti se čudiš tom pitanju, dodiruješ se po kosi, i misliš kako je čudno biti malen a sijed. 

I onda Tetica. Živjela je sa pokojnim mužem, ministrom u onoj neslavnoj vladi. Pamtiš duge somotske draperije i mermerni toaletni stolić pored kreveta sa visokom perinom. I jednu ženu koja je dolazila da čisti – ta je žena uvijek bila savijena, i sada pokušavaš da je uspraviš u sjećanju, da joj ispraviš kičmu i zamisliš je kako stoji – ali to ti izaziva stravičan zamor. Umjesto toga ona je savijena nad metlicom, tu ispod kolonade, čisti maleno stepenište na ulazu u Tetičin stan.

Na tebe se spušta užasna panika, počinješ gladno da prelaziš očima po rasturenom kolu bunara, oronuloj ogradi, kućama u kojima živi Pijanac, Jurodivi i Niko, a iznad tebe huji Vrijeme, golemo i nesaznatljivo, koje te mrvi, dolje, u dubini, na dnu po kom se tako teško krećeš.

Osjećaš gravitaciju crne rupe kojoj nije trebalo da prilaziš, kojoj se ne prilazi, od koje se u životu drži odstojanje – i ona te usisava nemilice, razvlači tvoje unutrašnje tkivo.

Bože, kako si blizu, misliš, gušeći se – kako si ovdje blizu i kako je tvoja blizina nepodnošljiva, nepodnošljiva. Odmakni se od mene, Gospode. Čujem te ovdje bolje nego igdje. Ali si previše, milostivi Vladiko, dobrotvore duša naših. 

Previše si.

***

Iza onog posljednjeg odlaska u zavičaj praćenog skaskom o grobljanskim lampionima, mati šalje sliku ruševine i pita prepoznaješ li je. Ti gledaš, i gledaš, i gledaš. Sve izgleda kao nekakva poderotina na velikom platnu stvarnosti – pukotina kroz koju pogled odlazi na drugu stranu. 

Jer ti nikada nisi vidjela svoju rodnu kuću, onu u kojoj je posljednji živio jurodivi – ovako ogoljenu, sa slomljenim hrbatom, nasukanu na dnu sa kog si onog dana plivala naviše, do daha potrebnog da bi se život nastavio.

Nikada nisi vidjela onog crva – ali on je nastavio da radi i kad su svi iz te kuće nestali – kad je umrla teta Mica a njen sin zatvoren u sanatorijum, kad je otišla Bela baka i za njom Tetica, kad je savijena žena prestala dolaziti da čisti pod kolonadom, briše mermerni tolaetni stolić, štirka stoljnjake, glanca preostalu srebrninu i udara tepihe. 

Crv je, nevidljiv, radio i radio, strpljivo praveći geografiju svoje crvotočine i eto, po tim njegovim nevidljivim unutrašnjim arabeskama, poznatim samo Gospodu Bogu, koji blagim dahom trese zemlju – ta se kuća potpuno raspala.

Svadba u Sarajevu

Početak je listopada, škola traje već mjesec dana, ali nije kao ranijih godina. Maturanti smo, pa na nastavu neredovno dolazimo, nepočešljani i neobrijani, s rukama u džepovima, i s rokovnikom u najlonskoj vrećici pod rukom, samo da djeluje što neobaveznije i što neurednije. Često smo mamurni. Ako i nismo, trudimo se tako izgledati. Nasilu utiskujemo bore po čelu i u uglovima usana. Grčimo lica da se zgužvaju ili da prikažu neku unutarnju muku, ali uglavnom uzalud, jer lica su još uvijek glatka i ravna. Prazna lica dječaka, na kojima vrijeme još uvijek ne ostavlja tragove, lica sedamnaestogodišnjaka i osamnaestogodišnjaka, koji će sljedećeg ljeta u vojsku, i to im je najveća briga i najveći strah. Pa sve što rade, i taj rokovnik u najlonskoj vrećici pod rukom, i ti nespavanjem i Rubinovim vinjakom iznuđeni podočnjaci, posvećeni su tom strahu. Svaki od nas, a možda najviše upravo ja, ne samo da bi sad želio biti što stariji, toliko star da mu kažu da je prestario vojsku, da je nekim čudom stigao prekasno, nego bi najednom htio biti teški pijanac, alkoholičar koji ostaje nedodirnut svim tim dnevnim nedaćama i pritiskom roditelja, koji nikako ne bi da se on nekako izvuče od vojske.

A prije vojske, što je majkama i očevima, pa tako možda i mojoj ludoj, za mene sve nezainteresiranijoj materi, mnogo važnije, valja upisati studij. Ali dok ambiciozniji i ozbiljniji dvoje između medicine, elektrotehnike i prava, između arhitekture, građevine i strojarstva, tih fakulteta koji će ih od njih načiniti odrasle i ozbiljne ljude, ja već znam da ću ići na filozofiju i sociologiju. Da imam hrabrosti za konačnu selidbu – koju ove 1983. ne znajući odgađam na trideset i tri godine – bježao bih u Zagreb, Beograd, Ljubljanu, pa u jednome od ta tri grada, najvjerojatnije opet Zagrebu, upisivao dramaturgiju ili etnologiju. Kada bih to učinio već sljedeće četiri godine, a onda i cijelih desetak godina, do tako daleke 1993, toliko bi drukčije potekle da bi nestalo svakog kontinuiteta sa životom onoga mene, koji će, recimo, doživjeti 2023, i te će godine, njezinoga olujnog uraganskog ljeta, ispisivati upravo ovaj redak. Tada bi, kada bih 1983. u sebi našao te hrabrosti za pravovremenu selidbu, 2023. u Zagrebu, ili, vjerojatnije, u nekom drugom gradu, umjesto stvarnoga budućeg mene živio neki drugi budući ja. 

Hrabrost je etički i intelektualno svakako ispravnija od kukavištva, ali tko ću i kakav ću ja postati ako sljedećeg proljeća pokažem toliku i takvu nesvojstvenu hrabrost, pa se preselim u drugi grad u kojem ću studirati dramaturgiju ili etnologiju? Vjerojatno ću lako postati dramaturg ili etnolog, i jedno i drugo me dovoljno zanima, kao što ću sasvim sigurno biti i pisac. Ali taj pisac, čija će se selidba odviti 1983, a na trideset i tri kristovske godine potom, pisac od hrabrosti, a ne pisac od kukavištva, bit će slabiji nego pisac od kukavištva. Nedostajat će mu ličnog jada i bijede. Nedostajat će mu u međuvremenu pretrpljenih poniženja, kao i svega onog čime će biti vođen u svom otužnom i unaprijed izgubljenom pokušaju da sačuva sebe na Sepetarevcu, a zatim i da se nekako provuče kroz rat, ne radeći ništa u što neće povjerovati. Nedostajat će mu nedostataka koji ga čine upravo onakvim piscem kakav sudjeluje u romanesknim manevrima o 1983. godini.

Ali vratimo se temi današnjega dana, kojemu, na žalost, nismo u stanju utvrditi precizan datum. Početak je listopada 1983, u tramvaju sam broj 3, koji vozi prema Ilidži, ali ću izaći kod Studentskih domova, pa onda pješice prema Mojmilu. Mogao sam i jednostavnije, trolejbusom, ali više volim ovako. Idem se naći s čovjekom koji se zove Stevica. Samo sam ga jednom sreo, ljetos, na sajmu ploča, u dvorištu Cedusa. Mršav, umašćen hašišar, u trapericama i kariranoj košulji, sa sjajnim, savršeno uglancanim kaubojkama na nogama. Gledao sam u te njegove čizme, koje su se prelijevale iz boje trule višnje u neku tamnu smeđu, kakve dotad nisam vidimo, a sumnjam da ću ih vidjeti i u sljedećih četrdesetak godina, koliko će potrajati ova priča, jer su jedino one ulijevale povjerenje. Sve drugo bilo je sumnjivo. Taj čovjek, koji je, dakle, za sebe rekao da je Stevica, izgledao je i ponašao se kao jedan od onih heroinskih ovisnika u posljednjoj fazi društvenog i fizičkog raspadanja. Na plus trideset bio je u košulji dugih rukava, vjerojatno da pokrije izbodene žile. Pred sobom je u dvije kartonske kutije imao stotinjak ploča, svaka je preko omota imala još jednu zaštitnu omotnicu od prozirne folije, najprobranijih naslova američkoga i europskog alternativnog rocka iz druge polovine šezdesetih i početka sedamdesetih, redom sve originali, nabavljani po vani. Cijene vrlo visoke, najviše na buvljaku, tako da nitko ništa ne kupuje. Samo se okupljaju, pa kleče kao u crkvi pred te dvije kutije, listaju albume – Stevica ne dopušta da se ploče vade iz omota: “Ništa se ti ne brini, kao nove su sve!” – i kao u kakvom muzeju, u galeriji suvremene umjetnosti, promatraju artefakte koje nikad prije nisu vidjeli i nikad im neće biti ovako blizu kao sad. Kleknuli su tu ispred Stevice i njegovih ploča neki od prvaka scene, stari punkeri, znalci i mudraci, kleknuo je Krle, čuveni gitarist, kojemu otac, okorjeli rusofil i vlasnik moskvića, nije htio kupiti električnu gitaru, pa je Krle upisao elektrotehniku, u vjeri da će na tom studiju najbolje naučiti kako da elektrificira svoju akustičnu gitaru, a znao je on, Krle, u muzici sve što se moglo znati, i gledao je te ploče kao znalac koji nikad do njih neće doći i nikad nijednu neće staviti na svoj gramofon… Stajao sam sa strane, nadvirivao sam se Krletu preko ramena, pa sam gledao i ja. Samo što je u tom mom gledanju postojala greška, koja, možda, i nije greška: ja, naime, nisam gledao samo te albume, niti sam se uživljavao u sva ta mitska imena s američke zapadne obale, iz njujorških i berlinskih klubova, te iz Chicaga u doba rane psihodelije, niti sam zamišljao tu muziku koju nikad nisam čuo, i tog mi se srpnja 1983. činilo da je neću ni čuti, nego sam gledao i Krleta, kojemu se ramena počinju tresti od uzbuđenja, pokušavao sam zamisliti ono što on tog trenutka zamišlja, gledao sam ispred njega Stevičine sjajne kaubojke, na koje nekim čudom nije palo ni zrno prašine, premda je u dvorištu Cedusa sve bilo prašnjavo, gledao sam njegove dugoprste šake, iz kojih je izbijala nervoza, i zid iza njegovih leđa sam gledao, pa mi je na um padalo kako će jedino taj zid nakon svega ovog ostati isti. Zanimala me je cjelina, kontekst me je zanimao, a ne samo ono pred čime su, jedan za drugim, klečali najveći muzički umovi generacije.

U jednom sam trenutku i sam čučnuo ispred tih njegovih kutija s pločama, ali samo da ih dotaknem. I da nakratko pogledam u oblike slova, u tipografiju i strukturu kartona s omotnice jednog albuma Johna Calea. Odmah zatim sam ustao. Odskočio sam od tla. Valjda u strahu da je iza mene netko tko čeka da klekne. A vjerojatno je netko i bio.

Tada sam, ne znajući što da učinim, kako da opravdam vlastitu pojavu na ovom mjestu, upitao: Imaš li Quicksilver Messenger Service, album “Happy Trails”? Nemam ovdje, rekao je, ali možemo se dogovoriti, to ti mogu jeftino dati!

Razmijenili smo na papirićima brojeve telefona. Papirić sam spremio u novčanik, koji sam nosio u stražnjem džepu traperica, i u kojem nije bilo mnogo novca. Više je bilo različitih papirića. Ali nisam mislio da će me Stevica ikad nazvati. Ustvari, možda nisam ni želio da me nazove. Za “Happy Trails” ionako sam upitao samo da bih nekako objasnio zašto sam tu. Nisam zamišljao da bih tu ploču mogao imati. Premda nije bila rijetka, pogotovu među onom starijom ekipom, koja je svoje diskoteke popunjavala još sedamdesetih, za mene bila je nedohvatljiva. Jednom sam je preslušao, kod prijatelja kojemu četrdesetak godina kasnije ne bih htio spominjati ime, i to je zapravo bilo sve. Koliko god da sam želio “Happy Trails”, činilo mi se kao da taj album, kao ni tolike druge ploče što nisu postojale u jugoslavenskim licencnim izdanjima pa ih nije bilo po dućanima, nego su se mogle nabavljati samo po inozemstvu, ne bi dobro došao na moj gramofon, niti bi na Sepetarevcu mogao zvučati onako kako zvuči u stvarnosti. Moj svijet 1983. vrlo je jasno podijeljen na onaj dio u kojemu živim, i koji na Sepetarevcu živo postoji, u zbilji i u imaginaciji, i na onaj drugi dio, koji je željen, ali je neostvariv. Toliko i tako neostvariv da je neželjen.

Od toga je prošlo skoro tri mjeseca, kad me je jednoga jutra, malo prije devet, Nona nadigla iz kreveta. Telefon te treba! Zašto nisi rekla da spavam, bunio sam se, teturajući prema dnevnom boravku. Nisam ti ja sekretarica!

Tri dana te zovem, rekao je, eto tu imam “Happy Trails” za tebe. Koliko to košta?, upitao sam, rad da ga odbijem, jer je preskupo. Izgovorio je cijenu, koja jedva da je bila malo viša od cijene bilo kojeg albuma u Jugotonu. Ali ploča je kao nova!, još je napomenuo. Dobro, rekoh, dolazim na Mojmilo. Bilo mi je, istina, čudno da Stevica neće u grad. Izbjegavam neke ljude, rekao je, a ja ga nisam upitao zašto ih izbjegava. I čini mi se da mu nije bilo pravo što ga nisam upitao. Ljudi se katkad vole pohvaliti nevoljama u koje su upali. Pogotovu ako su to izmišljene nevolje, kojima bi da prikriju neke veće nevolje…

I tako, u jedno rano popodne, odmah nakon škole, čini mi se da smo imali samo četiri sata, ili sam pobjegao s petog, putujem tramvajem broj tri. Sarajevsko je miholjsko ljeto. Još jutros kotlinu je pritisnula ona teška jesenja magla, natmurilo se sa svih strana, i propadivala je oštra sitna kiša, kao da netko odozgo baca iglice iz crvenog jastučića, i one se pretvaraju u kapi, pa je uskoro kiša pojačala, pretvorila se u pljusak, da bi se oko trećeg-četvrtog sata najednom razvedrilo, i nad mokrim je gradom zasjalo ljetno sunce. Toplo je, ali su tla u kotlini već malo mrzla, pa se mokrina ne isparava, nego je zrak jasan i čist, i svaki se miris u njemu jasno razaznaje. 

Umjesto da odem na stanicu kod Katedrale, do koje je, možda, petstotinjak koraka, idem do stanice na Drvenija mostu. Do nje je, od ulaza u školu, jedva pedeset koraka. Ali tramvaj mora obići cijelu Čaršiju, i proći tri-četiri stanice, prije nego što stigne do Katedrale, tako da bi se moglo reći ono: prijeko preče, naokolo bliže. Nije, međutim, gužva, još nije ni jedan, ljudi u ova doba niti idu na posao, niti se vraćaju s posla.

Sjedim uz prozor, u tramvaju nikad ne čitam. Ako se udubim, netko bi mi mogao nešto ukrasti. Ili bi mi se netko mogao narugati. Nego gledam mokri grad, gledam ljude u ovo posljednje sarajevsko ljeto, i naravno da mi je već na umu kako ću sljedeće godine u ova doba biti u vojsci. Osim što je uznemirujuća i u svakom trenutku zastrašujuća, takva pomisao je zapravo nezamisliva. Odlazak u vojsku je ovog oktobra 1983. kao smrt: izvjesna je, ali nije zamisliva. I upravo to je, ta nezamislivost, čini tako strašnom, a pomisao na nju opsesivnom. Čovjek ima potrebu da stalno misli o onome što je nezamislivo.

I ta pomisao, naravno, kvari ovaj trenutak miholjskoga ljeta, koji će se, kao i toliko toga u životu, tek u sjećanju prikazati u svojoj jedinstvenoj ljepoti. Proći će vojska, preživjet će se i rat, a zatim i selidba, kao i konačno progonstvo iz ovoga grada, i tek tada će se, u sjećaju i bez ikakve prijetnje onog što se tek treba dogoditi, jasno osjetiti taj miris mokrog osunčanog grada, u kojem je bez sumnje laka slutnja raja.

Sarajevski je tramvaj brži od zagrebačkog. Njegove su tračnice šire, i nikad se, niujednoj gradskoj ulici ne sreću dva kolosijeka ni dva tramvaja koji idu u suprotnim smjerovima. U toj uskoj kotlini jedino je njemu dano dovoljno prostora da može tako zapasati centar grada, okružiti ga, kao što pas ovčar okruži stado, i onda nastaviti niz ravnicu Sarajevskog polja, prema Dolac malti, Čengić vili i Alipašinu, pa daleko prema Ilidži i svijetu. Sarajevski tramvaj stvarao je putniku iluziju polaska u svijet. I ta je iluzija 1983. vrlo živa. Putujući tramvajem, te godine, te jeseni, stiže se još uvijek vrlo daleko. Mnogo dalje nego što ću stići kada u Puli, pa u Zagrebu, pa u Markuševcu Turopoljskom, na obroncima Vukomeričkih gorica, budem ovo pisao. Tada je, početkom listopada 1983, sarajevski tramvaj vozio dalje od najudaljenije tačke nama zamislivog svijeta. A ja sam trebao izaći kod studentskih domova u Nedžarićima.

Dugo sam od tramvajske stanice pješačio do adrese koju mi je Stevica izdiktirao, i koliko god se to nemogućim činilo, više puta pomislio sam da sam se izgubio. Nakon duge hodnje i raspitivanja po trafikama, cvjećarnicama i u dućanima, kod besposličara koji su ispred dućana pili pivo, i za svaki odgovor zatražili bi koji dinar, stigao sam do prostrane i lijepe bosanske katnice s doksatom i mušebacima, oko koje je avlija s metalnom ogradom, uz koju su sa svih strana ruže penjačice, uzacvale, u stotinama pupoljaka i cvjetova, kao da smo usred ljeta. A iz avlije čuje se žamor mnogih glasova, i netko kao da isprobava harmoniku. Pritisnuo sam zvono, jednom, dvaput, više nisam ni bio siguran jesam lii dobro zapisao kućni broj, kad je otvorila oniža ženica, moglo bi joj biti i sedamdeset, u dimijama, rukava zasukanih, kao da upravo razvija pitu. Rekoh oprostite, pogriješio sam! Ne, ne sine, uhvatila me za ruku, samo reci. Po rukama kao da joj je rendanog krumpira, ili, možda, tikve… Ma ja tražim Stevicu, ne znam kako se preziva… Tu je Stevica, samo ti uđi.

U tamnoplavom odijelu, kakvo u neka doba svatko zaduži, netko za sprovod, netko za ženidbu, a netko za diplomu, pa mu onda traje kroz život, za svoje i za tuđe ceremonijale, pojavio se Stevica, a za reverom mu, zihernadlom pričvršćena ružmarinova grančica uvezana bijelom vrpcom.

Uđi, samo uđi, tu je ploča, moraš sjesti, red je… Govorio je, i prije nego što sam se pokušao izvući, već sam sjedio na kraju stola, sastavljenog od dvadesetak stolova nejednake visine, prekrivenih, kako koji, bijelim čaršafima i lancunima, damastnim stolnjacima i plahtama, kako se već što našlo. Kako je stol sezao avlijom duž kuće, od ograde do ograde, od ružičnjaka do ružičnjaka, na oba su kraja na kant – netko je upotrijebio upravo tu riječ – s još po četiri stola, tako da sam s mjesta na koji me je Stevica posjeo, s crvenim sitnim ružicama za leđima, mogao vidjeti glavninu gostiju, raspoređenih, kao na renesansnim uljima i freskama, samo s jedne strane trpeze, i po jasnom hijerarhijskom rasporedu. U sredini mlada i mladoženja, okruženi kumovima, a do kumova s jedne njezini i njegovi roditelji, a s druge strane braća i sestre. Dalje su tekli prijatelji i komšiluk, ali kao da se unaprijed tačno moralo znati gdje će tko sjesti. Ukupno, bilo je pedesetak ljudi, možda i više. Niz avliju su se, kao u Kusturičinom filmu, naganjala neka djeca. Predvodio ih je klinac s naočalama i s flasterom preko desnog oka. Harmonikaš sjedio je na visokoj barskoj stolici, mladencima i kumovima za leđima, i iskao pažnju prije nego što zasvira.

Stevica bio je mladenkin kum. Njegovo mjesto za stolom bilo je prazno, jer je naokolo letao, dočekivao i ispraćao, donosio, raznosio, sređivao. Pratio sam ga pogledom, pomalo u strahu da ga ne izgubim. Nikoga ovdje ne poznajem, nikome ni imena ne znam. A to je kao da sam se našao u stranoj zemlji, među ljudima koji govore jezikom u kojem nijedne riječi ne razumijem. I mogao bih zbog toga biti sramoćen ili za nešto optužen.

Tako sjedeći i čekajući da me se Stevica sjeti i da donese “Happy Trails”, a onda prihvaćajući ponude, najprije begovu čorbu, pa sitne dolme, klepe, hadžijski ćevap, mantije, pitu sirnicu i pitu zeljanicu, i na kraju janjeće i teleće pečenje, koje je u neka doba na golemim tepsijama s Bjelava, iz grada, donio pekar Krunić, počeo sam se, shvativši da će ovo potrajati, pomalo baviti unutarnjim šarenilom ove svadbe. Bilo je, naime, očito da su mladi s dvije strane: jedno je srpsko, drugo je muslimansko. I gosti su, premda međusobno izmiješani, karakteristično obilježeni. Onaj brko, što izgleda kao umirovljeni supovac, ili kao instruktor vožnje, bez ikakve je sumnje Srbin, i to prigradski Srbin, ili je odnekud s Romanije, iz Mokrog, sa Sokoca, iz Han Pijeska, kao što je i taj mršavi mladić s kojim brko razgovara, u sivom odijelu i sa svilenom kravatom koja sija na suncu, zelena kao zelena trava, sigurno Musliman, i to jedan od onih koji se očito nisu uplašili ljetošnjeg suđenja, nego je, eto, na svadbu došao s bajramskim barjakom oko vrata. Gledam brku, gledam mu u dvostruki podbradak, bit će da se dobro pomučio dok ga nije stekao, ili se i to nasljeđuje, i gledam mu prsten pečatnjak, urastao u domali prst, skoro će mu prekinuti cirkulaciju, i gledam mu u obje šake kako su se razmahale nad ćasom u kojoj je lukmira, dok nešto živo mladiću objašnjava. A njemu, u onom odijelu, s kravatom čvrsto stegnutom, oštra i špicasta Adamova jabučica sve ide gore dolje, dok nešto pokušava reći, ali kao da mu nedostaje riječi.

Onda te žene: mlade i stare, s maramama koje su im bile na glavi pa su sad oko vrata, ili u pretoplim jesenjim šanel kostimićima, nogu podvučenih pod stolicu, da sakriju onu jednu izdajničku žicu što je popustila na jutros kupljenim čarapama… Njihovi glasovi bolje se čuju. Nadvise muške, kao u kakvoj modernoj operi, a oni, muški, čuju se samo kao mukli basovi i timpani, ili kad najednom sve žene za stolom zašute da čuju neku njihovu šalu, koja u pravilu završi psovkom, iza koje obavezno slijedi ono – da prostite!

Ali ono što nikako ne uspijevam dokučiti, i što me muči dok razabirem mantije, one zapečenije i s više prelijeva, jest koja je strana mladoženjina, a koja od mlade. A njih oboje kao da su zasebni za stolom. Razgovaraju samo između sebe, druge i ne primjećuju, a on je neprestano grli. Što god da joj kaže, ili da ona njemu govori, on ispraća zagrljajem. Pa je zaljulja na onoj stolici kao mladu topolu. U bijeloj je vjenčanici, sve vjenčanice 1983. još uvijek su bijele, ali nekako drukčijoj. Nije sašivena od zavjese, kao što nam se činilo, ili smo nekad vjerovali da se vjenčanice šiju od zavjesa, nego od nekoga tankog, mekog i neprozirnog bijelog materijala, koji je u valovima padao po djevojci. Po kosi, pa niz vrat, spustio joj se veo, pomalo kao u časnih sestara i kaluđerica, koji sa svih strana uokviruje lice. A to lice nestvarno je lijepo, toliko i tako lijepo da ću ga dobro upamtiti, premda lica slabo pamtim, i nije mi ih mnogo u vremenu ostalo. Krupnih crnih očiju i naglašenih jagodica, moglo je, to lice, tog dana, u svakom trenutku izraziti sve ono što je bilo prisutno i što je postojalo na toj avliji, u tom svijetu, u toj glavi. Ljepota se, valjda, sastojala u tome što je iza tog lica bio netko je vladao svakim njegovim dijelom. Taj nos nije bio tek nos, niti su usta bila samo usta. Jednom će mi, četrdeset godina kasnije, u Puli, kada ispred invalidske plaže Valkane s kraja na kraj zaliva promine jedrilica, razvijenih jedara punih vjetra, koji se mimo njih nije ni osjećao, najednom na um pasti to, samo tog dana, početkom oktobra 1983, viđeno lice. Bila je lijepa, jer je vladala svim svojim jedrima, i ništa na njoj nije bilo slučajno, nesavršeno, prikriveno. Osim toga, ta djevojka, to lice, bilo je drukčije od svih naših lica. Ona je bila kao da nije odavde.

A on, plavokos, kao oni dječaci za koje se zna da će s vremenom potamniti, ali još uvijek su im kose, eto, svijetle, lijep i snažan, u crnom odijelu i bijeloj košulji podignute kragne, s crnom mašnom. Izgledao bi kao konobar, da se ne umije nositi. Ili da sve to na njemu nije sasvim po mjeri, iz dobrih dućana kakvih nema u Sarajevu, skupo. Zbog nečega sam to povezao sa Stevičinim pločama: ovakva odijela, košulje i mašne kupuju se gdje i njegove ploče. 

Onda su opet njih dvoje razgovarali. Ona se nasmijala, on ju je opet zagrlio. I još jednom, i još jednom, i još jednom. Nitko ih ne bi ni pogledao dok su se tako grlili. Ustvari, dok je on grlio nju. To je u tom grljenju bilo neobično: stizalo je samo s jedne strane. I da nije bilo tog lica koje je uzvraćalo zagrljaje nečim još većim, netko bi mogao pomisliti da su njih dvoje u svađi i da mladoženja mladu grli ne bi li se mlada odljutila. Prizor je bio vrlo čudan, najčudniji, bio je takav da si mogao u njih stalno gledati, a u tom gledanju bi ti se miješala dva suprotna doživljaja: bilo ti je neugodno, kao da radiš nešto ružno i nepristojno, kao da prisustvuješ nečemu u čemu nikako ne bi smio biti, i osjećaš kako te to u valovima posramljuje, a istovremeno osjećao si dragost kakvu više nećeš tako često osjetiti, i ljubav koja kao da nije privlačila ljubomoru, jer se činila neusporedivom. To je, možda, prava riječ: neusporedivo! Trebale su proći godine, svijet se posve trebao preobraziti, i tebe je u tom svijetu barem triput trebalo nestati, da bi se sva tri puta drukčiji u njemu stvorio, i da ti konačno, četrdeset godina kasnije, duž zaljeva ispred Valkana, mine usporedba u toj jedrilici.

U neka doba Stevica donio je ploču: Quicksilver Messenger Service: “Happy Trails”. Pružio sam mu novce. Ali sad ne možeš ići, rekao je, sad se čeka torta. Kako se zovu mladenci, upitao sam, biva da im mogu čestitati, a ustvari da otkrijem tko je tu čini. Sanja i Goran. E baš mi je drago, rekao sam, a zapravo sam htio reći: e, jebi ga sad! Kakva su im to imena ako se po njima ništa ne zna? Naravno da nisam to izgovorio. Takve se stvari ne govore, imena se ne komentiraju.

A onda se, dok je Stevica išao po vino za harmonikaša, dogodilo ono od čega započinje i u što uvire ova priča: dok ju je on ponovo grlio, iz onih je neprozirnih svilenkastih bijelih valova izronila sasvim mala kljasta ručica, koja je, ne duža od pedlja, pokušala uzvratiti zagrljaj, da bi ubrzo zatim nestala u naborima vjenčanice. Shvatio sam zašto mlada ne uzvraća zagrljaje, a možda i zašto je njezino lice tako rječito i lijepo. Ona, zapravo, nema ruke.

I odjednom sam izgubio interes za ono čime sam se bavio sve dok mi Stevica nije donio ploču. Lijepa i čuvena omotnica: kauboj na konju u bijesnom galopu, osvrće se i šeširom pozdravlja djevojku koja mu maše, visoko uzdignutom desnom rukom. Izgubio sam interes za to tko je tu čiji: je li onaj brko supovac otac mladoj ili mladoženji, je li mladić sa zelenom kravatom njezin ili njegov brat? Usred tih zagrljaja, koji bi bili negledani da se ja nisam nepozvan pojavio na svadbi, pitanje o podrijetlu prestaje biti važno. Barem u ovom trenutku ove po svemu već daleke i zagonetne godine, kojoj povratka nema.

Otišao sam prije nego što je stigla torta. Morao sam ići. Nešto me je gadno gonilo s tog mjesta, iz te avlije na Mojmilu, u dijelu grada u kojem nikad više nisam bio. Stevica me je pokušao zaustaviti, ali nisam se dao. Morao sam otići, premda još uvijek nisam do kraja znao kako se odlazi. Nisam tu bio važan, nitko me, kao što rekoh, nije poznavao. Zapravo, ni Stevica me nije poznavao, niti sam ja išta više o njemu znao. Ali ipak sam im prišao da se pozdravim s mladencima. Pružio sam mu ruku, rekao sam: Gorane!, on me je iznenađeno gledao, čini mi se da smo bili vršnjaci, rekao sam: Gorane, sad pamet u glavu!, pa se on nasmijao, i ona se nasmijala, nasmijao se i Stevica. Zatim sam se okrenuo njoj, u jednom vrlo kratkom i intenzivnom trenutku nisam znao što da učinim, neka me je nemoć obuzela, i skoro da sam se rasplakao. A onda sam je zagrlio, onako vitku i malenu, čvrsto.

I to bi o ovom događaju, u ovom poglavlju, bilo skoro sve. Pridodajem i sljedeće: nekoliko mjeseci ranije intenzivno počinjem slušati alternativni rock s kraja šezdesetih, uglavnom psihodeliju, prve albume Pink Floyd, pa Jefferson Airplane, Grateful Dead, Velvet Underground, The Stooges. U klubu Sloga gostuje beogradski Whitte Rabbit Band. U lipnju prvi put progutao sam LSD. Tog ljeta sam još desetak puta gutao kartončiće na kojima su bile sličice Hogara Strašnog i Helge. Iskustvo s halucinogenom supstancom bilo je vrlo intenzivno. Svijet iza LSD-a jako se razlikovao od svijeta u kojem sam živio. Najzanimljivije je, međutim, bilo sve ono između ta dva svijeta. Najzanimljivija bila je usporedba. U početku, možda prvi i drugi put, svijet iza LSD-a djelomično je bio strašan. Tuđi, nov i uznemirujući. Upravo onakav kakav je sav svijet dvogodišnjeg i trogodišnjeg djeteta. Doista, LSD vratio me je tad u vrlo rano djetinjstvo. U svijet Alise u zemlji čudesa, u mrak bajki i narodnih pripovijesti. A onda se i taj svijet pripitomio. Jedino što se iz stvarnoga svijeta probijalo u taj svijet, i što halucinogena supstanca nije mogla poništiti ni preobraziti, bio je strah od odlaska u JNA. Bivala je sasvim bistra, ta nelagoda. 

Sjeo sam do prozora i ploču položio uza se. U sumrak sam sjeo u tramvaj na Nedžarićima, i plovio prema mrkloj noći. Sunce nad kotlinom zalazi iznenada. Vjerovao sam da zalazi prije nego u drugim dijelovima našega svijeta. Nakon što se iznad Trebevića i Igmana, tamo negdje u dubini prizora, prevuče mrak, po rubovima planina i dalje se vidi neko daleko svjetlo. Na moru je, govorio bih si tada, još malo dan. Nije bio, ali meni se tako činilo.

Ne sjećam se te vožnje tramvajem do grada. Prije nekoliko rečenica ispao sam iz 1983, i opet na tu godinu gledam iz dalekih vremena, nedohvatljivu, iza sedam gora i sedam dolina moje imaginacije, ali jasno pamtim, i u 1983. se vraćam kad se tramvaj zaustavi na stanici kod Pošte. Iskočio sam van iz kola, i najednom primijetio da mi nešto nedostaje. Vrata se taman zatvaraju, tramvaj odlazi, ja ga možda i dodirnem vrhovima prstiju, i za njim trčim uzaludnih desetak koraka, onda shvaćam da to nema smisla, da ga nikad neću stići. Album “Happy Trails” imao sam kratko. Ploču sam ostavio u tramvaju, i netko ju je uzeo. Sasvim je malo vjerojatno, ustvari nije vjerojatno, da mu se svidjela, nije to bila muzika nalaznikova vremena. Ako je uopće imao gramofon, da barem presluša “Happy Trails”. 

Poslije sam dugo po buvljacima tražio tu ploču, baš taj primjerak koji bi me danas podsjećao na svadbu, sve se nadajući da će ga nalaznik iznijeti na prodaju. I strepio sam tih dana da ću sresti Stevicu, i da će me Stevica odmah upitati: kakva ti je ploča? Nisam od onih koji će u takvim prigodama priznati što im se dogodilo. Nikad ga, međutim, više nisam sreo. Kao ni mladu i mladoženju. Nju bih i danas prepoznao, kako god da je starila, i kakav god da joj je bio život. Prepoznao bih je po licu, a ne po tome što nije imala ruke.