Maja Strozzi: Bez dijagnoze, Durieux, Zagreb 2023.

Doktorica za srce, intervencijska kardiologinja, počela je pisati nakon umirovljenja. U podnaslovu prve njene knjige piše “Priče o obitelji, poslu, ljubavi, putovanjima…”, premda bi jednostavno moglo stajati i – memoari. Ali to, vjerojatno, zvuči preuzetno. Ili nije moralo stajati ništa. Čitatelj bi se već snašao sam, shvatio bi što to čita.

Premda i nije žena u godinama, Maja Strozzi jedno je od one djece našega vijeka koja su spletom okolnosti, dobima u kojima su ih stjecali njihovi roditelji, a možda još više društvenom kontekstu u kojemu su oni živjeli, vlastitim i obiteljskim životom zahvatili neko veoma dugo i duboko vrijeme.

Svaki čovjek mimo vlastitih sjećanja svojim obično doživljava sjećanja bližnjih uz koje je odrastao. Njihovi životi su i naši životi, kao što su njihove traume uglavnom i naše traume. Život Maje Strozzi u tom je smislu započeo krajem devetnaestog stoljeća, ili još malo prije toga, u doba davnih mladosti njezinih djedova i baka.

Kći Elize Gerner i Tita Strozzija, odrastala je na petom katu, iznad apoteke, u onoj impresivnoj građevini na Jelačić placu, djelu Marcela Piacentinija, klasika talijanske fašističke arhitekture, dovršenom 1940. godine. Već to bi, sa stanovišta poželjne građanske biografije, kakve se u nas u posljednjih tridesetak godina dizajniraju po Gloriji i sličnim tiskovinama, bilo dovoljno za jednu do kraja ostvarenu hrvatsku egzistenciju. Ali kako pametno i obrazovano čeljade, ipak, ne može biti impresionirano vlastitim podrijetlom ni mjestom rođenja, te općenito onim za što nitko nema nikakvih zasluga, tako su to samo zgodni motivi, koje Maja Strozzi vrlo efektno obrađuje u svojoj prozi.

Knjigu otvara vrlo lijep tekst, školničkog naslova “Europsko putovanje mog djetinjstva”. Godina je 1968, i stari zagrebački glumac, već mu je sedamdeset i šest, i preostale su mu još dvije godine života, svoju skoro petnaestogodišnju kćer vodi na automobilsko putovanje po Europi. Automobil je fićo, “s vratima koja su se otvarala od naprijed prema natrag”, a njih dvoje preko Austrije i Čehoslovačke putuju prema Poljskoj, odakle će poći na Njemačku, i sve tako do Pariza. Fićo će se usput, naravno, kvariti. Putovanje će, naravno, proteći u pretapanju privatnih i historijskih konteksta. Ali ništa od svega toga ne postoji u trenutku svoga događanja. Sve je u sjećanju i u iskustvu koje je jedno od fascinantnijih formativnih životnih iskustava naše socijalističke ere. Tito Strozzi kao da je svojoj kćeri priredio nešto čime ju je obavezao da jednoga dana postane pisac. Ako bude imala talenta, prepoznat će to. Ako ne bude imala talenta, svejedno će to biti jedna neusporedivo velika, luda pustolovina. Srećom po svoje čitatelje više nego po sebe, gospođa Strozzi nesumnjivo ima talenta. (Premda bi samo to putovanje bilo vrijedno romana, pisanog dugo i pomno, po mogućnosti dokumentarnog romana, premda ne pretjerano realističnog… Ili barem filma, cjelovečernjeg igranog, naravno, a vjerojatno i najskupljeg u povijesti hrvatske kinematografije, koji, međutim, baš i nema tko snimati, ako se posla ne poduhvate duhovi Branka Bauera, Zvonimira Berkovića, Kreše Golika…)

Romanesknih je potencijala, zacijelo, i “Kuća na glavnom trgu”. Pogotovu što autorica vlada potrebnim spisateljskim i intelektualnim strategijama, a pritom je – što je neprocjenjivo važno! – krajnje nagodne naravi. Načitana i temeljito obrazovana, što i nije čest slučaj među našim liječnicima, ona osim što poznaje mjeru i težinu vlastite porodične priče, umije o istome trošku, u istom odlomku pripovijedati društvenu i povijesnu priču, koju će postaviti u vrlo precizne svjetonazorske i ideološke okvire. Ovo posljednje je vrlo bitno, jer ukoliko pisac to zna, onda se dalje time više ne mora baviti. Maja Strozzi dragocjeni je živi primjerak odavno izumrlog zagrebačkog i hrvatskog građanskog svijeta, koji nije bio komunistički, ali nije bio ni antikomunistički, načelno je bio antiklerikalan, ali nije bio protiv Crkve kao takve, bio je hrvatski i kad u sebi, poput Strozzijevih i Gernerovih, nije imao ni kapi hrvatske krvi, ali nikako nije bio protusrpski… I bio je, što autorica umije maestralno evocirati, sklon traču. Ali ne kao difamacijskom, nego kao naracijskom žanru.

Prvih sto stranica ove knjige obuhvaćaju “Obiteljske priče”. Na sljedećih sto slijede toponimi i mjesta iz autoričine mladosti. Nakon toga su, u tri ciklusa podijeljene, priče iz socijalizma i iz sadašnjosti. Između ostaloga, i priče o liječničkoj karijeri i doživljaji iz nedovršene i nedovršive hrvatske tranzicije, u kojoj je Maja Strozzi sudjelovala s doista izazovne pozicije. Tranzicionisti i tranzicionari, tvorci novih društvenih elita, voljeli su liječnike, pa još i raskošnog podrijetla…

Skromni čitatelj se nada da ovo nije sve, ali i da će autorica ponešto od ovog ubuduće raspisivati u mnogo šire forme. Da je u poziciji diktatora, čitatelj bi joj naložio roman o tom putovanju kroz Europu. A zatim i roman o tim čudesnim, već stvorenim likovima Sineka, Maude, malog Done i Irene Aleksander, koju je Maja Strozzi opisala na tako divno nemilosrdan način.

Ali ako na ovo sve odmahne rukom, ako kaže da ona to ne može ili da ona ne ispunjava želje čitateljskih uljeza, ništa za to. Bilo mi je zadovoljstvo čitati ovu knjigu.

Starija sestra

Amerikanka, trideset i četiri godine od autorice starija, u trenutku objavljivanja knjige bližio joj se 104 rođendan. Još jedna lijepa priča, ispunjena inherentnom tugom neke cjeloživotne odsutnosti. Inače, kako to obično biva u odistinski velikim, brojnim i razvedenim (razuđenim) građanskim obiteljima, tu su rodbinski odnosi krajnje kompleksi, te katkad paradoksalni. Na primjer, Maja je bila tetka nećakinji od koje je bila tri godine mlađa. Ali ta pripovijest o sestri, ustvari polusestri, stogodišnjakinji, na drugom kraju svijeta, koja više puta dolazi u svoje posljednje posjete staroj domovini i svojim bližnjima, doista je ekstremna. Ali je stvarna.

Trač

Ako želite saznati najnovije vijesti sa zagrebačke špice, u ovoj knjizi nećete naći ništa za sebe. U njoj nema ni ogovaranja iz bliže i dalje povijesti. Ništa o Krleži, ništa o zagrebačkoj gospodi, o glumcima, balerinama i partizanima. U tom je smislu Maja Strozzi beskrajno daleko od svijeta koji bi svojim imenom i prezimenom, a naročito s ona dva z u prezimenu, u svakom trenutku mogla privući. Međutim, ona ima aktivan odnos prema toj sklonosti građanskog svijeta iz kojeg je potekla da stvara kolosalne karikaturalne naracije o svima i svakome tko im je interesantan. Ta sklonost traču tematizirana je u genijalnom Bergmanovom filmu “Fanny i Alexander”, nje su prepuni svi razgovori s Krležom, od onih Čengićevih do još uvijek neobjavljenih Malinarovih. Ali, na žalost, hrvatska književnost pusta je od tih tema. Općenito, malo tko je, izuzev Bore Ćosića u “Ulozi moje porodice u svetskoj revoluciji”, zalazio u etiku i estetiku obiteljskog i građanskog trača…

Nanovo jenjava jara, nepodnošljiva žestina jula,
kâsnō je popodne i pusti su sokaci kasabe, sada
još tješnji no što su ikada bili, jer nadiru na njih
zgrade, kojima nije dovoljno da u visinu streme
nego se šire zaposjedajući nogostup, pa se pitaš
kome su namijenjene ako čovjeka nigdje nema,
dok pada večer, a ne pale se lampioni, niti okna
počinju svjetlucati, i samo sevdalinka jedna kao
da odnekud dopire, a ti se osvrćeš, čas nalijevo,
čas udesno, pa k nebu oči dižeš, ne znaš odakle
stiže zaumno nujan glas, kao da nije niko drugi
do Zaim, jest, on je, ko bi i umio tako zapjevati
Haaaaaaj, snijeg pade, drumi zapadoše, i tmuša
je, u njoj već ni samog sebe ne možeš razaznati,
kao da te uopće i nema, a onda shvaćaš da se ta
pjesan iz tvoje nutrine razliježe, iz davno umrle
prošlosti, i osvaja te najedanput čudno ozarenje
kao jedino što je u tome svijetu još uvijek živo,
ali sve traje tek jedan tren, i zatim opet iščezava
prostor koji se u tebi nekom čarolijom rastvorio,
i grobna je tišina, sad možeš nastaviti da spavaš

Ne tako davno, napisala sam kako je nasilje na granici manje mučno. Jer na tren mi se tako činilo. Ali sve su to prividi, ili čak i svjesni previdi jer se čovjek voli varati, jer voli izbjegavati taj zid što mu se neprestano diže pred očima. I on ih blaženo zatvara. Dugo sam stajala nad tom rečenicom, nasilje je manje mučno, znajući da tako nešto ne može da potraje. Brzo će ta rečenica izgubiti rok trajanja. Ako je tome tako, je li onda i istinita.

Sve sam se to pitala i nad njom se nadvijala, smijem li je napisati. Je li ona nepravedna prema onima što će nasilje na svojim leđima osjetiti, čim ta rečenica dovoljno odleži. Tako je i bilo. Ta je rečenica bila tek privremena varka, kratkotrajan godišnji. Da se uvjerim kako sam pogriješila, dovoljno je da Lipom prošetam, među ljudima, da im se u lica i stopala zagledam. Donedavno poluprazna, njom opet pulsira što se na obodu naših granica događa. Na registraciji red čekanja. Šetam, i sve mislim kako je sve to suludo, kako je sve to iščašeno. Negdje, u nekom prikrajku, postoji ovaj lager kontejnerski, za sve one vraćene sa europske granice. I šetam tim lagerom, zapažam, stabla su javora zasađena.

Prvo smo livadu raščistili, pa je betonirali, i nasuli šljunkom, iz njega su se rijetke trave otimale, a sad smo javore posadili. Dobro uhodano ludilo. Dakle, pripremamo se za prolongiranje situacije. Stabla će vremenom izrasti u visoku krošnju, i mi ćemo ispod njih hladovinu tražiti, sjediti i dočekivati i ispraćati sve te ljude. Sve te bijede i nesreće. I postat će nam normalno, posve normalno da radimo u tom jednom kontejnerskom lageru, gdje privremeno borave sve dok se ne uspiju probiti brane i ograde europske unije. Ili dok ne crknu, ne polude, ne predoziraju se od depresije, čekajući da se jedan san ostvari. Tako se čovjek privikava na ludilo, uz stablo javorovo. Red za ručak, red za čaj, znači red readmisije iz Hrvatske u Bosnu. Ulove ih, sprovedu do prve policijske postaje, u nekom skučenom prostoru čekaju rješenje svoje sudbine. Jedan obrok dnevno opet u nekom skučenom prostoru, koji oni zovu zindanom, zatvorom. Onda ih stave u autobus i sprovedu do bosanske granice. Preuzme ih bosanska policija. Završe na Lipi. Slijedi registracija, izolacija, medicinska i psihološka pomoć, ukoliko je tko zatreba, red za čaj, red za ručak, društvene i sportske aktivnosti, kreativne radionice.

Muškarci vam prave narukvice za uspomenu, uče vas što je zapravo bitno za čovječe ne ljuti se, da morate nekoga pojesti ukoliko želite pobijediti, policija s njima igra stolni tenis ako je društveni kutak prenapučen, čisto radi sigurnosne situacije. Tu ste već dovoljno vremena, i ako ste pametni, mogli biste i farsi, i paštu i arapski naučiti. I francuski, ako poželite. Svijet se skučio do mjere kontejnerskog naselja. I solarne su panele dobili. Kako je samo Europa izdašna. Nećemo na njih više ni previše struje trošiti. I dok se igra šah, ili odbojka, priča se o novim pokušajima. Inšalah Njemačka. Tamo se u kampu i džeparac dobije. 50 eura. Mašala. U Bosni samo prijateljstvo zbog kojeg govore Bosnia gud, Bosnia veri gud. Sjedimo, pijemo čaj. Razmjenjujemo fotografije naših života. Braća, sestre, roditelji. Jesmo li udani, jesmo li oženjeni, i zašto smo još sami. Što im je sa stopalima, to je otprilike kao da ima kažete dobar dan, kako ste, a oni kažu dogodila se Bugarska. Sedam dana hodanja po šumama, sedam dana bježanja od policijskih pasa i palica. Bulgaria no gud. Srbistan gud. Polis gud. Kamp u Srbiji, no gud, tu hranu ni psi ne bi omirisali. A kamoli pojeli. U Obrenovcu koji bi se obreli, tako su ga opisali. Nije ni za pse. Tako eto ispipavam tu svoju nesretnu rečenicu, svu njenu laž dok hodam među ljudima. Sretnu me razbijene glave, i kažu lažeš rečenico koliko si duga i široka. Čelo u povojima, opet stopala ranjava. Što se dogodilo. Dogodila se Bugarska. Ili Hrvatska. Ili kažu: „nekoliko su me puta srušili, vidio sam stvari koje nikad ne bih volio da se ponove“.

Ima ljudi dostojanstvenih, većih od života i nevolje, koji govore na ovaj su put krenule tisuće i tisuće njihovih zemljaka, od Turske preko Grčke, Albanije do Crne Gore, policija je posvuda ista, pruže li im novac, postaju nevidljivi. Od Turske prema Bugarskoj isto je činjenično stanje, ako dopadnu u kampove koje zovu zindanima, iza 16 nema izlazaka iz sobe. Niti radi nužde. Otimaju im stvari, naganjaju psima, ponižavaju. U Makedoniji policija je dobra, kada ih pronađu, prvo ih nahrane a onda upute da se vrate u Grčku. Oni to ne učine, nego produže dalje. Istinitost njihovih rečenica ne moram provjeravati jer kažu ponekad, imali smo sreće na hrvatskoj granici, samo su nas vratili, ili nisu nam uzeli mobitele, ili kružili su helikopterom iznad nas, nisu nas tukli, ali se nisu prema nama ponašali humano, tjerali su nas da hodamo satima, skakali su nam po stopalima, ili ne, nisu nas tukli, samo su pucali u zrak. Nakon fizičkog nasilja pucnjevi u zrak njima su samo pucnjevi u zrak. Ili prijetili su nam pištoljem, to im je zvučalo smješno, da nam prislone pištolj uz sljepoočnicu i kažu, hahahahah, sad ću te ubiti…. gađali su nas kamenjem, tjerali da hodamo šest kilometara bosi, sa cipelama oko vrata između dva policijska auta, kad više nismo mogli hodati tjerali su nas šutanjem da ustanemo i hodamo. Uništili su nam priključke za mobitele, pobacali su nam sim kartice.

Vlastita mi se rečenica ruga i optužuje. Nasilje ostaje nasilje, povremeno se prikrije, i onda produži dalje po starome. I dalje ispipavam vrijednost svojih uvjerenja, hodam, tražim ljude.

Zastanem kod Amina. Dosadna sam mu kao muva. Jer Amin sjedi sam u gomili. Amin je negdje daleko na pučini, njegov brod postojano tone. Ne znam kako to rade profesionalci, bacam mu plutaču: Amin, Amin uči me arapski, ja ove ljude moram razumjeti, Amine, ne mogu bez tvoje pomoći. Amin polako i lijeno isplivava, držimo se tih arapskih slova kao prsluka za spašavanje. Amine teško je to, sva ta pismena naučiti. Uz slova arapska i neke druge priče izrone, i kad Amin ne zna na francuskom objasniti, ili ja ne znam razumjeti, jer smo oboje tanki sa francuskim, on crta. Crta bugarske šume, i pse, i vojsku, i policiju, i obične ljude, i svi oni kradu, otimaju, tuku. A Bog, Bog sve vidi. Rukom na njega pokazuje.

Boga često spominjemo, tu nam prijevod ne treba. Još se samo u njega pouzdajemo. I crta Amin geografije, i posrednike, crta u eurima čamce i taksije. Amin više nema novaca da se ponovo upusti na opasne putove, niti mu ih ima tko poslati iza majčine smrti. I zato Amin sluša no volvere, no volvere, no volvere, i tone i više se nikud ne kreće osim dole, i sigurnost kampa ga steže. A Amin voli putovanja, i imaginira ih na francuskom, i onda ga opet gnjavim, i zujim, zujim dok me ne nauči kako se piše Džebel Atlas i Beni Mallal i Magreb ta njegova tužna i lijepa domovina, i kako se kaže magično more na francuskom i kako na arapskom. I kad ga pitam da mi odgovori Dobro sam. Ani Bihair Elhamdulilah. Kad progovorim nešto arapskoga, makar riječ dvije, to ga razvedrava. I opet smo dobro. Plovimo.

Crta mi svoj put između arapskih slova kojima me podučava. Neka, bilo je svega, i ružnoga, i priča je ta vunica, odmatamo je, pa je ponovo namatamo, i namatamo i govorimo, Bog sve vidi, i sve zna, i izranja tužna Aminova domovina, i opet namatamo, namatamo sve dok ta priča Aminova ne prestane biti njegova, sve se to Aminu ne događa, i sve će to on zaboraviti kada legne u krevet u Italiji. Neka, sve će proći. Inšalah, ta Italija.  Tako Amin ponavlja. Sve će loše zaboraviti. Inšalah Italija. I sve mislim, dobro je da Amin sad nema novaca, kad se nasilje opet razmahalo. Nek se smiri, nek se malo strpi. Dok nasilje bar kratkotrajno ne uzme godišnji.

polis.ba

Dragoj, za godišnjicu braka

Pridigao se
iz plitkog poslijepodnevnog sna,
dobauljao do kuhinje i
uzeo veliki
smoki

Zbacila je sa sebe deku,
topla sjela kraj njega

Eno ih
na narančastom dvosjedu,
zavlače ruke u šuškavu kesu
i nerasanjeni se
smiješe

O Marku Vešoviću misliti, pisati nekrološki – ne može se, ne smije se. Niti to Marku pripada, niti bi on to oprostio. On je sav od književnosti, od poezije, a ona mu je sva – od života, od živog jezika. Najživlja onda kada se u njoj obračunava sa smrću. Živ je Marko Vešović!

Kao hommage Vešoviću donosim mali intervent koji sam pisao davno, povodom jedne od brojnih tipično vešovićevskih situacija u sarajevskoj javnosti:

KO JE TAJ VEŠOVIĆ!

(7. srpnja 2006)

„Ko je taj Vešović, i ima li ikoga u ovom gradu da mu već jedanput kaže: ‘Dosta, Vešoviću!’“ To je bio gnjevni refren u emisiji na jednoj sarajevskoj televiziji, u kojoj su se u demoniziranju Marka Vešovića natjecali dvojica akademika, jedan bošnjački, drugi crnogorski[1], uz tihu i mrmljajujuće-nerazumljivu ali vazda konstruktivnu asistenciju voditelja. Svašta se tu moglo čuti o Vešoviću i o njegovom skandaloznom nepoštivanju veličina i autoriteta, naravno, u liku dvojice govornika. Njihove nevolje s Markom doista nisu malene. Prvi stradava u aktualnoj polemici, u kojoj na bejan izlaze sižei iz stare sarajevske skandalozne kronike, nešto drukčije upakovani nego što godi akademikovu uhu. Drugi je fabulozni Crnogorac, s doista impresivnom javnom karijerom – od četnika do bosnoljupca i bošnjakoljupca. Uporne i bespoštedne paskvile koje Vešović ispisuje o njegovoj bravuroznoj vještini etičko-političkoga prevrtanja i trgovanja uistinu su enervantne. Jedini problem s njima jest to što su – istinite.

Akademik, dakle, grmi u pravedničkom gnjevu: “Ko je taj Vešović!”, a kolega mu dolijeva i domeće. Pri tomu nije najgrotesknije što ovaj doktor književnih znanosti folklorističkoga usmjerenja, pisac i sam, Vešovića proglašava književno bezvrijednim. Lakardija nastaje u trenutku kada, prijetvorno ulizički, lamentira nad Sarajevom: Što se to dogáđa s ovîjem gradôm, pa trpi ovakve ‘rđe? Sarajevo je uvijek bilo grad, ponosan i snažan, što je ovo sad? Nemojte se ljutiti, ali ja moram reći: ovo je neki mazohizam, što li?

Zadivljujući doktorov kalambur: Sarajevo je mazohističko zato što trpi Vešovića, ono isto Sarajevo, koje nije mazohističko zato što u njemu ovome ex-četniku nitko nije rekao ni: crn ti obraz! Nitko, osim Vešovića, jedinog! Služiti se ovakvim krvavim cinizmom može samo beznadno glup i samoljubiv, ili beskrajno beskrupulozan čovjek. A za Sarajevo – lako ćemo! Ako ono i po čemu jest grad, jest po ogromnoj i uvijek jednako obnovljivoj energiji zaborava, drugom imenu za vitalizam. Pa, kome valja, kome ne valja!

A Vešović? Pa pokušajte zamisliti takav grad bez Vešovića. To je onaj njegov kroničar, pjesnički i esejistički, bez čijega bi sarajevskog glasa više od pola sarajevske ratne tragedije propalo u bezdan nepamćenja. To je onaj pisac i su-patnik, bez kojega bi bošnjačka tragedija bila lišena jednoga od svojih najvažnijih i najvjerodostojnijih svjedoka. To je, napokon i najvažnije, pjesnik koji je napisao Poljsku konjicu, pjesničku knjigu u kojoj su ovaj grad i ova književnost progovorili glasom kakvim progovorili nisu nikad.

[1] Imena ne navodim iz elementarnoga pijeteta: svi akteri situacije su među pokojnima.

Dobroj i lijepoj pjesmi ne treba najava, objašnjenje, navođenje razlogā za čitanje i preporučivanje drugima, ali ako postoji nešto što ju je približilo čitaocu i što bi je drugim čitaocima moglo približiti, onda to valja iznijeti. 

Za ponovnog čitanja poezije američkog pjesnika Roberta Lowella (1917.–1977.) – što je ove, 2023. godine koincidiralo s katoličkim blagdanom Velike Gospe, koji je u Hrvatskoj i mnogim drugim zemljama državni praznik te neradni dan – uznijela me je njegova pjesma „A Prayer for My Grandfather to Our Lady“ i uskrsnula neka moja stara razmišljanja o religijskim svetkovinama, o samim religijama i njihovim vjerovanjima i dogmama, pa i o nekim drugim stvarima koje su s time povezane, ponajprije o ljudima koji vjeruju ili žele da vjeruju. 

Petnaestoga augusta katolici slave uznesenje Marije, Isusove majke, u nebo – ne samo dušom nego i tijelom. Jedan od temeljnih mitova kršćanstva. Čudo koje se ni na koji način, pa ni znanošću o Bogu, teologijom (s pridruženom znanošću o Blaženoj Djevici Mariji, mariologijom), ne može objasniti, nego se u njega može samo vjerovati. Ili ne vjerovati. U mojim susretima s vjerom, religijom i crkvom – ili, bolje rečeno, proživljavanju onoga što crkva, religija i vjera nalažu nekome tko se zatekao u njihovom magnetskom polju – još čudnije od uznesenja Marijinog, pa i od uskrsnuća njezina sina, bilo mi je ono što je prethodilo tim čudesima: bezgrešno začeće. Tajna života neizmjerno mi je tajanstvenija od tajne smrti. A najčudnije mi je oduvijek bilo, pa je i danas kad sam posve izmješten iz vjere, vjerovanje u te događaje kao historijske događaje: da su se zbili baš onako kako vjerske knjige tvrde, i to baš određenog dana u godini.

Zato mi je od samih tih čuda interesantnija ljudska potreba, štoviše, žudnja za čudima koja se protive svemu što inače znamo i možemo pomisliti. A ta potreba nije misteriozna jer čovjek pomišlja: ako su se tako nepojmljiva čuda mogla dogoditi, onda ćemo se valjda, nekim čudom, i mi spasiti od ovozemaljske bijede i dnevnih muka. Ta se žudnja za čudima – osobito u kolovozu, više na poganski, negoli na kršćanski način – očituje u našim mjestima kao što su Podsreda, Aljmaš, Olovo, Bunarić, Letnica ili Perast, ali i diljem svijeta. Pada mi na pamet uzbudljiva priča (ili historiografsko-religiološko-etnološka teorija) koju, u jednom intervjuu iz 1972. godine, na svoj eruditski, ali pomaknuti način, iznosi Ivan Illich; priča u kojoj se stapaju kršćanska Djevica Marija, aztečka Tonantzin i starogrčka Pandora ili Geja. 

Pjesma „Molitva našoj Gospi za moga djeda“ četvrta je pjesma u Lowellovu kvadriptihu naslovljenom „U sjećanje na Arthura Winslowa“, gdje se on obračunava sa svojim djedom, ocem svoje majke, a time, kako tvrde neki tumači, i sa svojom majkom, s kojom je imao prilično kompleksan odnos. Naposljetku, to je i njegov obračun sa cijelim rodom očevih Lowella i majčinih Winslowa, američkih nobl familija čije su historije isprepletene s ranim engleskim i škotskim kolonizatorima Sjeverne Amerike te su neprekidno bile u posjedu ekonomske, političke i religijske moći. Među njegovim precima su, primjerice, James Chilton, jedan od doseljenika koji su u Novi Svijet pristigli famoznim brodom Mayflower, William Samuel Johnson, jedan od founding fathers, utemeljitelja Sjedinjenih Američkih Država, te Philip Livingston, političar i trgovac robljem.

Otuda u ovoj Lowellovoj pjesmi Zaljev, odnosno Zaljevska država (Bay State) Massachusetts, kao jedan od važnijih punktova u povijesti američkog robovlasništva, i masačusetski Boston, i u njemu Copleyjev trg (Copley Square) sa crkvom Svetoga Trojstva (Trinity Church), koja je uvelike izgrađena novcem zarađenim trgovanjem robovima. Otuda i religiozni motivi, katolički intonirani naspram protestantsko-puritanskog nasljeđa Lowellove porodice.

U svojoj „Molitvi“, koja nije lišena ironije, Lowell u drugoj strofi varira „Baladu o molitvi našoj Gospi“, koju je srednjovjekovni francuski pjesnik François Villon namijenio svojoj majci, odnosno ispjevao je majčinim glasom. Tako bi Lowellova „Molitva“ bila molitva koju njegov djed Arthur Winslow upućuje Bogorodici, ne bi li se spasio iz Đavoljih ralja i uzdignuo u nebo. 

Međutim, moguće je pjesmu čitati i drugačije – kao da se sam Robert Lowell, u težnji za emancipacijom i u uviđanju nemogućnosti definitivnog oslobođenja od svoga roda i naroda te njihove povijesti, utječe čak i Majci Božjoj i preklinje ju latinskim stihom iz 51. psalma: „Operi me i bit ću bjelji od snijega“, ne bi li, poput biblijskoga Lazara, čudom uskrsnuo iz mrtve, ali još uvijek zarazne porodične i narodne historije. 

A sada neka progovori sama Lowellowa pjesma, ako nije suviše iscrpljena uvodom i prijevodom. Nevješt i nestrpljiv, nisam u potpunosti poštovao ritam Lowellove pjesme, a od engleskoga rimovanja u hrvatskome sam sasvim odustao, da ne bih, kljaštrenjem sadržaja, još više unakazio pjesnikov elegantni pjev.

Molitva našoj Gospi za moga djeda

Majko, u tih tristo ili više ljeta
Ni lađe nam, ni trgovce robljem naše
U zaljevu ovom ne zakloni tvoj mir:
Ni moga oca, niti njegova oca.
Nasukan na plažu sumnjiva imánja,
Preklinjem te, majko,
Iz presahlih, plavih, ljubonosnih grudi
Lij kante blagoslova na tjemeni žar
Sve dok, k’o Lazar, ne uskrsnem iz mrtvih:
Lavabis nos et super nivem dealbabor.

„Na Trgu Copleyja vidjeh: držiš vrata
Svetog Trojstva, skupe crkve, a onda, gle,
Naslikan Raj od harfi i lutnji tone
U Đavolje ralje, kao Atlantida,
I Đavlu iz korijena izbija zube;
Ali kad navalim prema obalama
Ne nalazim idole da im se klanjam:
Pakao spaljen, rajske žice labave.
Majko, brzo do kaleža, pa donesi
Na jastučcima krv za jadnog Lazara.“

(Robert Lowell, „A Prayer for My Grandfather to Our Lady“, u: Robert Lowell, Lord Weary’s Castle / The Mills of the Kavanaughs, San Diego, New York, London: A Harvest/HBJ Book, Harcourt Brace Jovanovich, 1983., str. 28.)

Mirko Kovač: Grad u zrcalu, Fraktura, Zaprešić 2007.

Ovo je prvi – a na žalost i posljednji – roman Mirka Kovača, koji je otpočetka pisan na hrvatskom jeziku. Prethodni, “Kristalne rešetke”, započeo je, i već skoro dovršio, na srpskoj ekavici, da bi ga zatim prepjevao na hrvatski, i objavio u Sarajevu, kod Gavrila Grahovca u Svjetlosti, godine 1995, dok je još trajao rat. Tako je Kovač prepjevao i ostale svoje knjige, nanovo ih redom donoseći kod zaprešićke Frakture. Premda je naglasio da su upravo to i konačne, što će onda reći i jedine autorizirane verzije njegovih knjiga, pomni Kovačev čitatelj kao književnu će dragocjenost čuvati srpske i hrvatske verzije istih njegovih romana, pripovijetki, eseja. I pomalo će žaliti što ne postoje srpske verzije “Kristalnih rešetaka” i “Grada u zrcalu”. Zanimljiv je doživljaj naizmjence čitati iste Kovačeve tekstove na hrvatskom, i na srpskom jeziku. Dok čitate Kovača na srpskom, pomišljate da je pred vama stilsko savršenstvo izvedeno iz jezika Miloša Crnjanskog, Ive Andrića, Bore Stankovića. Dok čitate Kovača na hrvatskom, pomišljate da je to savršenstvo izvedeno iz jezika Ante Kovačića, Vjekoslava Kaleba, Vladana Desnice. U obje verzije potpuno ste uvjereni da čitate tekst koji je mogao biti napisan samo u tom jeziku. I ništa vas, kao razlika između Kovačevog srpskog i Kovačevog hrvatskog tako ne uvjeri da imate posla s – dva različita jezika. Doista, hrvatski i srpski jezik različiti su samo u tekstu genijalnog pisca.

Mirko Kovač po vlastitoj je odluci hrvatski pisac. Najhrvatskiji od svih suvremenih hrvatskih pisaca. Naprosto zato što je najbolji. Pritom, pitanje identiteta, kao i osjećaja pripadnosti ovoj ili onoj skupini, za njega je ostalo otprilike onakvo kakvo je za pripovjedača i glavnog protagonista “Grada u zrcalu”. On na jednom mjestu govori: “Kažu da se ne može pobjeći od onoga što jesi, ali ja ću učiniti da to što jesam pobjegne od mene.” Doista, to je i činio.

“Grad u zrcalu” danas je, petnaestak godina po prvotisku i tačno deset godina po Kovačevoj smrti, jedna od one dvije-tri prozne knjige, možda ne redom romana, koje bi ovaj njegov čitatelj na prethodni upit znatiželjnika ili namjernika ponudio kao legitimaciju hrvatske književnosti nakon Krleže. Vrlom pitcu bi pritom napomenuo: Ovo bi hrvatska književnost trebala biti, ali ona to nije, kao što je i Kovač trebao (i htio) biti hrvatski pisac, ali mu za života to nije bilo dopušteno biti. Istina, za “Grad u zrcalu” dobio je državnu nagradu Vladimir Nazor. Valjda zato što Rešicki i Ferić te godine nisu ništa objavili. Ili da bi se na taj način naglasilo da Kovač ne može nikad dobiti Nazora za životno djelo.

Formalno govoreći, “Grad u zrcalu” roman je o odrastanju. I roman o Dubrovniku, čeznutom i željenom s druge strane brda. Poglavlje u kojem mati i učiteljica dječaka šalju vlakom iz Trebinja u Dubrovnik, da traži oca koji se već tjednima ne pojavljuje, pa stradava obiteljski dućan, vjerojatno je i najimpresivniji, a s druge strane i najdirljiviji prozni fragment ikad napisan o gradu Dubrovniku. Što ga takvim čini može saznati samo onaj tko bude pročitao knjigu, i pritom osjetio nešto što je istodobno utješno a uznemirujuće: gradovi postoje onako i onoliko kako postoje u pripovijesti i romanu, u proznome tekstu, dakle. Grad je romaneskna forma. A romaneskna forma ostvaruje se u tekstu.

“Grad u zrcalu” je – baš kao da su ga naručili oni koji se takvim naručivanjem bave – intencionalno antikomunistički roman. Naravno da to ne znači da je Kovač desničar. Ne daj Bože, nikad on to nije bio. Ne znači ni da je “Grad u zrcalu” roman s tezom. Takve on nije pisao. To je, međutim, roman čija priča tako je postavljena da protagonist i njegova obitelj stradavaju od komunističkog režima, svi stvari negativci u njemu su komunisti, a njihova ideologija sredstvo je za uspostavu posvemašnjeg zaborava. O, kako bi samo sretni bili oni koji Kovaču nisu dopuštali da u punom smislu bude hrvatski pisac, kada bi bili u stanju napisati roman s ovakvim pretpostavkama! I, pritom, još roman o jednom hrvatskom progonstvu, u kojemu je središnji lik, erotska, identitetska i svaka druga fascinacija, mlada mjesna učiteljica, Hrvatica i katolkinja, koja jedva da skriva svoja stvarna antikomunistička uvjerenja.

Bio je u razredu dječak, “dijete palih boraca”, koji je stalno pravio nered, lomio krede, pišao po spužvi, naokolo crtao muška i ženska spolovila. Kada je učiteljici, imena Jozipa, to dozlogrdilo, podviknula je: “‘Tko su ti tvoji skrbnici, kakvi su to ljudi ako jedno derište ne mogu zauzdati i naučiti ga redu. Za tebe je popravni dom, a ne škola. U tebi raste nasilnik i ubojica.’

Njegovi staratelji i partijski gradski oci odveli su učiteljicu u komitet i ondje je ispitivali i ribali zbog riječi skrbnici, jer ona ne smije tako nazivati staratelje djeteta palih boraca. Tu riječ oni su doživjeli kao uvredu, makar je bila ravnopravna u jeziku i imala isto značenje kao i staratelj, ‘ali mi ovdje ne govorimo književno, nego narodski, po Vuku’, tako su joj rekli i zaprijetili progonstvom.”

U ovoj maloj epizodi, u anegdoti, skoro pa u anegdotalnom gegu, Kovač savršeno precizno prikazuje jezičnu politiku u Jugoslaviji, naročito u Bosni i Hercegovini, da bi već u sljedećem odlomku prešao na nešto drugo, bio u nečemu drugom. Međutim, mi smo se danas uhvatili upravo ovog: Bože, kakva bi bila suvremena hrvatska književnost da je umjela biti, makar poniznošću ako već ne talentom, dostojna Kovača! I kakvi bi bili hrvatski pisci, kada bi Kovača barem čitali!

Očeva oporuka

Kao i većina muških romana o odrastanju, i ovo je roman o ocu. A na kraju i očevoj smrti. Očeva oporuka glasi: “Pokop – bilo gdje, u bilo koje vrijeme, tajno ili javno, danju ili noću, s bilo kojom oznakom osim petokrake. Lijes – drveni, kartonski, metalni, od pruća, ili samo pokrov, bijeli ili crni. Odjeća – bolnička ili stara rashodovana roba. Obred – bez obreda. Tužilicama i svećenicima zabranjen pristup na groblje. Novac, imetak, ziratna zemlja, kuće, šume, pašnjaci, māl, lične stvari, nakit – nula! Mlađi sin je dužan brinuti se o svojoj majci; stariji sin je slobodan. Omiljeno jelo Smrti – meso punjeno crvima.” Protagonist je, naravno, stariji sin.

Fotograf

Putujući, gradski, koji se pojavljuje na taraci sanatorija, gdje traje ceremonijal opraštanja s ocem. Nitko kao fotograf tako ne osjeti pravi trenutak: “‘Da napravimo jednu povijesnu’, rekao je oblijećući oko našeg stola kako bi pronašao najbolji kut. ‘Da ovjekovječimo ovaj trenutak, jer ga za pet minuta više neće biti. Svi mi živimo od uspomena. Moj je pokojni otac govorio: uspomene i dobro pišanje, to je nakraju sreća života. Onda, što kaže ovaj osuđenik na smrt’, rekao je i malko se nagnuo prema mom ocu.

‘Lentraj!’, veselo je mahnuo otac.”

Tu riječ otac je zavještao sinu, koji je prethodno godinama nije čuo. Otprilike je u tome i definicija književnog talenta. Istinski pisci, kao i istinski čitatelji, sa zahvalnošću prihvate ono što su tako naslijedili. Drugima riječ će otići mimo uha. (I mimo teksta, pokušaju li biti pisci.)

Kulturni gnevnik – 19. avgust 2023. (Vreme)

Sarajevo su opsedali s okolnih brda, a ja sam bio opsednut Sarajevom. Svakog bih jutra ustajao s istim osećanjem stida, gorčine i nemoći, učeći sarajevske toponime onim redom kojim su razarani, i tako postajali breaking news.

Sarajevo, naime, nisam baš dobro poznavao od ranije, iz njegovih mitskih doratnih godina. Nisam tamo ni dernekovao ni radio, nisam imao prijatelje, ništa. Moj se dvadesetsedmogodišnji nomadski jugoslovenski život odvijao mahom na transverzali koja je pratila Autoput bratstva i jedinstva, sve od Skoplja do Ljubljane, uz manja skretanja. Bosna je bila negde po strani od svega toga, a Sarajevo tek uzgredni prizor s turističke razglednice.

A onda mi je Sarajevo postalo sve, jer su ga naživo klali, tvrdeći da to čine i u moje ime. A ja nisam imao način, nisam imao glas koji se daleko čuje, da svoje ime, ma koliko nevažno bilo, od te nedužne ljudske krvi operem.

Ali zato su u Sarajevu živeli i umirali one i oni koji su bili i moj glas, i koji su govorili ono što sam ja želeo reći, samo što su njihove reči bile nemerljivo važnije i teže, ne samo zbog onoga što su bili i što jesu, nego i zato što su oni, a ne ja, bili pod granatama i snajperima, smrznuti i gladni, bez vode i struje, dok sam ja tavorio u ciničnoj bezbednosti Miloševićeve Srbije, izvoznice rata koja je svoj biznis obavljala u kešu, bez faktura.

Među tim glasovima iz užarenog karakazana, biće da je najprodorniji, najlucidniji i svakako najljući bio onaj Marka Vešovića. Nije njemu, ozbiljnom pesniku i ozbiljnom Crnogorcu (ako to nije jedno te isto) bilo toliko strašno što ga odozgo gađa ona njegova zavičajna zadribanda i budaletina, koliko to što mu ta avetinja bruka časno ime, uništavajući ono što ne razume, do čega ne može da dosegne.

Te Markove tako ljute a tako tačne paskvile, ta otvoreno prezriva i prezrivo otvorena pisma Radovanu-jadovanu i ostalim vandrumskim razbojnicima, doživljavao sam i kao moj glas, samo neizmerno važnija i jača.

Preživeo je Marko rat i ostao u Sarajevu, koje u potonjim vremenima nije baš uvek znalo šta će i kako će s njim, delom jer se Sarajevo u poraću nekako suzilo (čemu mi sa strane, a naročito s ove strane, nismo vlasni prigovarati, a ko to ne razume, ne razume baš ništa), a delom i zato što je Vešović pomalo bio težak, przničav čovek, koji je nastavio da vodi neke svoje ratove, ponajviše sa svojim zemljacima. Te familjarne rasprave brzo sam prestao da pratim, nisu mi govorile ništa važno.

Umro je Marko, stigla ga je granata sa jednog mnogo višeg mesta nego što su sarajevska brda. Ostala je jedna čudesna pesnička osobenost i osobnost, i jedna ljudska ispravnost i uspravnost koja je povukla jasnu demarkacionu liniju između sebe i fukare svojega roda, poručivši joj: to što činiš, bijedo, činiš na svoju i moju sramotu. I time je bar malo iskupio i sve nas koji smo isto to hteli da kažemo, ali je njegovo bilo da to kaže sa pravog mesta, u pravo vreme, na pravi način, onako kako to istinski pesnik, a ne manufakturista pompezne bižuterije, može i mora da čini.

Prošlo je mnogo, mnogo godina, više od četrdeset, otkako sam raskinuo vezu sa zemljom. To je bio period u kojem nisam kosio, kopao, okopavao… Ali najednom, desila se golema promjena u mom životu. Kao da je veliki Bog budno posmatrao moj hod kroz vrijeme i dolje po tlu i najednom udesio da me nanovo poveže sa iskonom i zemljom hraniteljicom.

Zvoni meni tako jedno veče telefon u mom stanu na jugu Luksemburga. Javim se posve mirno, jer navikao sam da mi stižu pozivi i poruke u svako doba dana, pa i noći. Neki od mojih prijatelja, kolege po peru, začitaju se ili se zanesu u pisanju i ne osjete da je duboka noć, te me i tad okrenu da se čujemo. A ovo sada i nije bilo previše kasno. Možda se noć bješe tek uvezala i zavladala nad zemljom, kad mi zazvoni telefon.

– Ne spavaš, valjda? – ču se s druge strane žice.

– Ne, ne – kažem – budan sam…

Tule, muž sestre moje supruge. Smije se i vidim da mi ima saopštiti neku neuobičajenu vijest, nekakvu kojoj ću se poradovati.

– Hoćeš li vrt? 

Ćutim, za trenutak ništa ne odgovaram, te on ponovi:

– Slušaj, pitam te hoćeš li vrt?!

– Hoću – kažem – samo mi reci gdje je i kakav je.

Tule sve lijepo objasni, da Karlo, Portugalac, prodaje vrt blizu njegovog, da je vrt poprilično sređen, da imaju dvije kućice, a tu su i razni alati i još ponešto… Objasni mi Tule i da je Karlo u penziji pa se vraća svojoj domaji te zbog toga prodaje vrt.

Pristao sam bez riječi.

– To ćemo Enes i ja skupa – kažem.

Enes je moj zet, kom sve ide od ruke i kom često, u žaru posla, svrh nosa visi kapljica znoja bistra kao suza. 

– Enes i ja ćemo to – velim.

Tako i bi. Za desetak dana već sam držao motiku u rukama i gulio busiku s jednog dijela bašte, rezervisanog za sađenje povrća. Dobro sam to odradio, pomogao mi i Edo, sin moje sestre, koji je čuo da u Luksemburgu pare vise o trnju pa došao iz Podgorice da ubere koju. Edo mi pomogao, a Enes sve to pohvalio i tako mi dodatno razvio ljubav prema zemlji i biljkama koje zemlja daruje.

 ***

                                             

Došlo je vrijeme sadnje. I što je posađeno, brzo počelo nicati i rasti.

Iako sam prije četrdeset i više godina u Bihoru, zajedno sa ocem, orao njive, sadio krompir i okopavao, sa zaprašivanjem i insektima nikada nisam imao ništa; o tome je majka vodila računa: tokom cijele godine odvajala bi pepeo u papirne džakove od brašna, koji je miješala s nekakvim bijelim praškom što je otac donosio iz grada, i time bi, dobro pokrivene glave i povezanih usta i nosa, posipala zelene žbunove. I dandanas se sjećam ljutkastoga mirisa smjese kojom je majka zaprašivala veliku njivu krompira.

– Pritisla muha – zabrinuto bi gledala prema njivi, otresajući sa svojih dimija pepeo i bijeli, za insekte smrtonosni prašak. Ona je za zlaticu govorila – muha.

Znao sam da je to zapravo zlatica, žuta i s tamnim prugama duž tijela, kao malim pojasevima niz svoja krila pomoću kojih je dolijetala iz vrtova koje su vragulje znale opustošiti i poslije njihove najezde, za samo nekoliko dana, od zelenih žbunova ostajale su samo žućkaste stršljike, ali bi kasnije i njih nekako odrubile, te se skoro i nije poznavalo da je tu svom silinom kretalo krompirovo žbunje.

Jasno je, zlatica je krompirov neprijatelj broj jedan i neprijatelj onoga ko se nada krompiru kao hrani za narednu zimu. Neprijatelj kojem se mora stati u kraj ili mu predati zasad da ga potamani kao što je onom debeljuškastom Portugalcu s velikim trbuhom – treći vrt od našeg s gornje strane puta, kojem trenirka vazda visi s pola zadnjice, otkrivajući tako veliku brazdu između dva jastuka. Njemu su pobrstjele sav list, a onda pojele i stabljike. Samo tri dana prije gledao sam preko ograde kako je obilato zaprašio modro grmlje nekakvim bijelim insekticidom. Nisu to više bile kućice krompira, već redovi grmenja pokrivenog tek napadalim snijegom. I to su pojele. A tvrdio mi je, pobjedonosno sjedeći u plastičnoj stolici s koje je prelijevalo na sve strane i zadovoljno tapkajući dlanom desne ruke debelu butinu, kako je to sredstvo spas od štetočina, te ga zamolih da i meni kupi. Obeća mi i reče da ne košta puno, malo više od dvanaest eura. Donijet će mi, veli, sutra, kada dođe iz smjene. Nije mi donio ni sutradan, ni za tri dana kad se pojavio sa suprugom i troje djece koja su, na razdaljini od po jednog metra jedno od drugog, išla za njim u pravom redu, kao da su jedno drugom u stope gazila.

Kad je stigao do vrta, imao je šta i vidjeti: tamo gdje je bilo žbunje krompira čekalo ga je golo tle sa ispupčenjima kao velike otekline na tijelu zemlje. Čovjek se sa obje ruke uhvati za glavu. – Fooodes, fooodes!… – galamio je, bespomoćno razgledajući parcelicu na kojoj se, do prije tri dana, zelenjela gora mladoga krompira.

Vrati se do ograde našega vrta da se izvini što je zaboravio kupiti za mene onaj pesticid koji mi je obećao.

– Ne, ne, ne treba, hvala ti – rekao sam, te on spusti ruke sa ograde i vrati se svom opustošenom vrtu.

Sa zelenih žbunova, u bijelu vanglu koju sam samo za to kupio, otresao sam zlatice i njihovu rumenkastu goluždravu mlađ i sve to punio u plastične flaše, dodavajući poneki list krompira da se žive duše imaju čime zabavljati dokle im ne kucne suđeni čas. Dok je to padalo niz zid plastične boce, zveckalo je kao da nisam ubacivao živa stvorenja već kamenčiće. 

Zveckalo je i ozdol od kućice na kojoj je Enes popravljao prozor koji, od kiša i vjetrova, bješe popustio na jednu stranu.

***

Iako sam se hrabro borio: zalijevao i kvasio krompirovo žbunje vodom u kojoj se danima kiselila kopriva, kupio zlatice rukama i otresao ih s lišća u bijelu vanglu, one su ipak za sobom ostavljale trag; izbušeni i načeti listovi svjedočili su o njihovoj halapljivosti i namjeri da mi zbrišu krompire s lica zemlje, onako kao u Portugalčevom vrtu. Voda u kojoj se kiseli kopriva, posebna je priča. A i miris! Ne samo prvi moj komšija, Alžirac, i simpatična mu žena, Čehinja, da su se mrštili i okretali glavu, stiskajući nos palcem i svijenim kažiprstom, već i oni u malo udaljenijim vrtovima radili su isto, jer tako je neugodno mirisalo u vodi raspalo lisje koprive. Zalijevam tim rastvorom svoj zasad i vjerujem da je to pomoglo da one zlatice koje su dolazile iz opustošenih vrtova – prelijeću našu njivicu, ili se bar sporije množe.

Jedna je, dok sam je držao na svom dlanu, položila veliki broj žućkastih jajašcadi. I to sam doživio: porod zlatice na vlastitom dlanu!

  ***

Šta uraditi sa pokupljenim zlaticama?, pitao sam se. Kako ih poubijati, kako izgnječiti nogama kad imaju prelijepe šare, a imaju, vidio sam, i oči! Imaju krila, nogice; bore se za opstanak, vode ljubav, razmnožavaju se, jedu… Bezmalo, rade sve ono što i čovjek. I kako ih sad pobiti!…

Tih dana, ne baš slučajno, susreo sam tankofijastu bankarsku službenicu Bosiljku. Pili smo vino i pričali, o svemu pa i o vrtovima, biljkama i štetočinama koje napadaju biljke. Pitao sam je:

– A je li, Boso, ako ubijam zlatice, jesam li ja ubica? 

Bosiljka otpi gutljaj vina, zatim se pomjeri malo u stolici, još uvijek držeći čašu u ruci, pa raširi oči kao da se nebesa, koja će me ovog časa uzeti, otvoriše, i vrlo će ozboljno:

– Naravno da jesi!

Cijeli grad Eš, željeznička stanica s prugama koje kao ruke izbijaju iz nje, kafana u kojoj smo sjedjeli, sva zemlja i vasiona se okrenu oko moje glave.

– Ubica?…

– Svakako! Ubijaš li – ubica si.

Bože moj mili, siguran sam da su one u plastičnim flašama, koje sam ostavio tik uz rub njivice, već pocrkale. Iako sam jučer gledao da su od onih listova koje sam ubacivao za njima ostali samo kosturčići, ipak su, najvjerovatnije mrtve i nikada više neće poletjeti, sletjeti na Portugalčev zasad, na moj, niti bilo čiji u okolini. S njima je gotovo. Ja sam, dakle, ubica!

***

– Moj tata i moja mama bi danima kupili zlatice, ujutro i predveče – veli mi moja Satka – a onda bi ih sipali u rupu u gaju iza njive i zatrpavali zemljom.

Sljedeću, u bijeloj vangli nakupljenu turu i sam sam zakopao pokraj puta, pedesetak metara daleko od vrtova, i nogom dobro utapkao tle. Čitao sam da zlatica živi i prezimi u zemlji. Eto ih u zemlji… Bože, jesi li ovako zadovoljan mojim postupkom ili ću i za ovo polagati račune, jer sam ponovo narušio prirodni sklad koji je udesila tvoja zlatna, nepogrešiva ruka?!

Za svaki slučaj okrećem telefon efendije Nedžada Zilkića i pitam da li sam u grijehu ako ubijam zlatice.

– Ne – začu se sa druge strane i meni laknu. Sve što ti nanosi štetu imaš pravo uništavati.

Nedžad efendija mi je skinuo brigu s glave, ali me i dalje grizla savjest zbog svojih postupaka.

    ***

Svanulo je subotnje juro. Poranili smo u vrt i ubrzo se svako uhvatio svoga posla; Enes kucka dolje u kućici, pravi sudoper. Unuk Sanin vozi trotinet makadamskim putem između dva bloka bašti i, dižući prašinu, pravi iznenadne zaokrete. Uživa u tome i zove me da gledam. Ja idem polako utapkanom stazicom između redova krompira i u onu istu vanglu stresam zlatice kojih je sve manje, ali ih ima. Ne napušta me dilema da li sam onim svojim trpanjem životinjčadi u plastične flaše, gdje će se pogušiti, učinio grijeh i izazvao božju srdžbu. Sjećam se, dok smo bili još golobrada djeca, razgovarao sam sa Rasimom – Zelom o životu i smrti. Pitao me tada:

– Kad gore po Sipanju hodaš, jesi li ikada zgazio mrava, crva ili kakvu drugu životinjicu?

– Sigurno da jesam – pogledah ga ravno u oči.

– E tako – veli Zele, koji je kasnije, kao student generacije, završio medicinski fakultet u Skoplju – i nas može zgazit neka nevidljiva noga…

Pokupljene zlatice s kojim sam se uputio prema rubu šume pokušavaju da izmigolje iz moje vangle, kao da slute da će ih ubrzo prekriti zemlja.

Na stazici od betonskih ploča, lijepo sastavljenih kao da je jedna, stazici koja od kapije vodi ka kućici, ispade mi jedna ponajkrupnija, i krenu naprijed. Idem za njom, a imam utisak da je brža od mene. Zakoračih da je preskočim… spetljah se i – nagazim je…

– Jesi li baš morao?! – progovori tamnocrvena mrlja ispod moje noge.

Veče se lagano spuštalo i vjetrić njihao krompirovo žbunje. Razmišljao sam šta da uradim sa ostatkom životinjica u mojim rukama. Tako razmišljajući stigoh do ruba šume, iskopah rupu i sasuh unutra pokupljene zlatice. Onaj busen zemlje koji sam ašovom prevrnuo vratih na svoje mjesto. Onda sam gazio po njemu i ako je            neko sa strane posmatrao povjerovao je da igram.

Dolje ispod mojih nogu gušile su se zlatice. 

Prvi album Haustora, onaj s crno-bijelom fotografijom, tanjurom, čašom, jesenjom slikom vrta, bio je izrazito putopisni: biciklom po Zagrebu, Trešnjevka, Trnje, Bosutska 27a, rupe u asfaltu, trošna infrastruktura jednoga tihog doba, umjetničke i popkulturne avangarde, fićo, zagorski bregi, izleti po gradskoj okolici, Zaprešić i tajanstvo Vukomeričkih gorica. Cijela jedna vrlo komplicirana geografija u tim je pjesmama, na toj ploči, koju smo imali snimljenu i na kaseti, za vožnju autom, ali obuhvaćala je Zagreb i okolicu. Kasnijih godina i desetljeća, kad budemo dolazili u ovaj grad, a onda i kada se u Zagreb po nevolji budemo doseljavali, taj album Haustora bit će nam glas dobrodošlice, nama unutarnjim migrantima, i lična karta grada, koja je sada preimenovana u osobnu iskaznicu.

Sljedeći album, čuveni Treći svijet, bio je jednako tako upečatljivo zemljopisno određen. Ali ne Zagreb, nego crna Afrika. Dok su prvim albumom vladale privatne priče, obilježene nekom osobnom intimom, koja je tako lijepo korespondirala s budućim našim migrantskim intimama i zbog koje je Haustor u tom prvom novovalnom naletu bio najlokalniji naš bend – dok su svi drugi bili široki svijet, Europa, Zapad, velika revolucija, politička preobrazba, Haustor je sav bio u tajanstvu Zagreba – s Trećim svijetom zbilo se čudo. Albumom su, premda neimenovani, nespomenuti, za Rundeka i Sachera vjerojatno i nepostojeći, promicali neki opasni oslobodilački pokreti s afričkoga istoka i jugoistoka, gerilci u velikom antikolonijalističkom ratu koji je išao svome kraju, u čijim se glasovima, uzvicima i zapovijedima naslućivala muzika svijeta. Ništa nakon Internacionale, koja je, malo-pomalo, tih godina silazila s repertoara epohe, nije još u našim životima bilo tako internacionalno i mondijalno kao taj Treći svijet. Svaka je pjesma na njemu zvučala kao fragment neke priče, Borgesove priče, a mnogo, mnogo godina kasnije Treći svijet ovom će se čuvaru gramofonskih ploča i njihovom posvećenom slušatelju priviđati u romanima i pričama Roberta Bolaña i Mathiasa Énarda. To je reggae, ponavljali su rock kritičari, i jest, to je bio reggae, ali na način na koji su ga mogli čuti gerilci iz Angole i Namibije, borci za ravnopravnost i narodno jedinstvo, s onim mitraljezima iz Prvoga svjetskog rata, iz nekog od nastavaka Corta Maltesea.

I tako je stigla 1985, možda i posljednja godina kada se još nije slutio raspad i rat u Jugoslaviji. Minuo je već bio novi val, ugasile su se neke važne grupe, razišli su se Rundek i Sacher, objavljen je Bolero. Dugo će, vjerojatno i godinama, desetljećima, potrajati navikavanje na ovaj album, njegovo postepeno prihvaćanje. Što mi je tada zasmetalo? Zvuk, produkcija. Nakon Jappine stroge forme, koja je činila savršeni zvučni zid, bedem jednoga veličanstvenog pješčanog dvorca, prema svijetu s one strane Trećega svijeta, Bolero Mitra Subotića, tragično genijalnog Rex Ilusiviija, doista je zvučao kao bolero, široko i otvoreno, kao posljednji vedri predapokaliptični pop. Između ova dva albuma bio je golem procjep, kanjon Eldorada, ali u čemu je ustvari bila razlika? Danas, dok ih u miru i tišini ovoga gluhog vijeka, koji više i nema svoju muziku, slušam, čini mi se, doista, da je osnovna razlika u produkciji, u arhitekturi zvuka i načinu na koji se jedne i druge pjesme čuju.

Bolero nije više monolitna cjelina. Ovaj album niz je od osam Rundekovih pjesama, koji, slušamo li ih iz naknadne perspektive, u muzičkom i u tekstualnom, pjesničkom i pripovjedačkom smislu djeluje kao manifest budućega njegovog solističkog opusa. Ena je te 1985, kao i nekoliko sljedećih godina, opsjela svejugoslavenski radijski eter. Slušali smo je prije i nakon vijesti, koje su bivale sve gore i gore. Ena je bila soundtrack naše društveno-političke transformacije i intimne propasti. Jer svaki je rat jedna intimna propast. I bila je hit nad hitovima, ta Ena, pa kao što biva s hitovima, nismo baš najbolje poslušali tekst te zapravo i najtužnije Rundekove pjesme, jedne od najtužnijih naših ljubavnih pjesama uopće: “…do mene nema puta/ pogledaj sve je bijelo, zima je.”

Bolero je, u cjelini, tužan album, premda tako ne zvuči. I to će ubuduće biti Rundekova specijalnost. Pjesme više nisu onakve kako zvuče. U nekim poletnim melodijama, u vedrini nekoga često izmaštanog folklora, folklora nepostojećih zemalja, folklora domovina koje više nismo umjeli steći, neka je opasna tuga. On nije storyteller, nije to nikad ni bio, ali njegove pjesme najčešće zvuče kao da su iskinute iz neke priče. Nekad bi se činilo da Rundek ima sve te priče napisane, ili da će ih jednom napisati, a pjesme su mu u tom poslu samo neka vrsta bilješki i skica. Ali i ovako, on s tim pjesmama uvijek računa na slušateljevu maštu. Računa na to da će svatko, ipak, jednom ozbiljno poslušati i čuti tu Enu i da će mu se zatim u glavi razviti cijela priča o njoj.

Ovo je album životnih i filmskih pjesama. Katkad se izmjenjuju, a katkad bivaju i jedno, i drugo, i životne, i filmske. Temeljni žanr je lažni kaubojac. Urbani film čiji glavni junak živi kao lik iz westerna. Ali život, naravno, nije western. Slušatelj iz onoga vremena teško bi se mogao sjetiti što su mu tada značili stihovi iz pjesme Šal od svile, koji su se uzdizali nad nama poput kakve himne, i koje on danas, slušatelj, čuje kao zadušnicu za Mitra Subotića: ”Ispod svih tih zastava/ što vijore svud oko nas/ ne postoji mjesto/ gdje mogla bi stati/ visoko dignuti ruke/ i pjevati našu pjesmu/ i pjevati našu pjesmu…” Ali danas naprosto nevjerojatno je kako se u njima prepoznaje slika jednoga vremena, i svijeta u tom vremenu. Danas, Bolero može se slušati na dva načina: kao savršeni Rundekov vremenski stroj, koji slušatelja vraća u neko drugo, doživljeno i upamćeno stanje njegova svijeta – ono stanje koje se sentimentalno naziva mladost – i kao muzika koja je stvorena, evo, sad, i nije postojala nikada prije. Danas, Bolero je, kao i Haustor u cjelini, a nakon Haustora i najveći dio onoga što je Darko Rundek potpisao samo svojim imenom, leksikon imaginarne muzike svijeta. Antologija izmišljenih, izmaštanih zavičaja. Savršeno mjesto na kojemu čovjek može sebe da smjesti izvan vremena i prostora u kojima živi.

Pjesma Sejmeni duhom pobune i otpora pripada Trećem svijetu, ali samim nazivom svojim asocira na nešto drugo, na bosansku narodnu pjesmu, na sevdalinku koju su davno pjevali i Safet Isović, i Josipa Lisac, ali je, možda, najčuvenija po izvedbi Nade Mamule, Niz polje idu, babo, sejmeni. U toj pjesmi plaćenici, legionari, jer sejmeni su zapravo legionari koji u vladarevo ime guše pobunu tamo negdje na granici carstva, uhitili su stanovitog Marka, s kojim su se tri bijela dana naganjali, i sad ga, bit će, okovanog niz polje tjeraju do prvih vlasti, koje će ga osuditi i pogubiti. A pjesma je ustvari poruka koju lirski subjekt prenosi Markovom babu, tojest ocu.

Nekoliko albuma kasnije, proći će do toga cijeli jedan rat i skoro dva desetljeća, Rundek će   ritam i melodiju svoje imaginarne muzike svijeta prenijeti dovoljno istočno da preko Perzije i Turske stigne i do Bosne, i do tog Livanjskog, ili Glamočkog, ili trećega nekog polja niz koje sejmeni babu, recimo, Vukašinu sina njegovog Marka tjeraju. Ali đavo je htio da je od prvog slušanja Bolera ovaj njegov slušatelj u pjesmi Sejmeni čuo Rundekov spin-off, kako se to današnjim jezikom lijepo kaže, pjesme Niz polje idu, babo, sejmeni. “Sejmeni dolaze/ lance nam donose/ ljudi ih gledaju/ proći im ne daju”, ali, avaj, oni su na kraju prošli, i eno ih kako niz polje idu, babo, sejmeni, sejmenske pjesme, babo, pjevaju, i tvoga sina, Marka, tjeraju! Muzika, možda, jest druga, ali to je ta pjesma.

Skoro četrdeset je godina prošlo od Bolera. Dugo je, predugo, to vrijeme za jedan ljudski život. Pogotovu ako se u životu na takav način izmijeni nekoliko epoha, političkih, kulturnih i tehnoloških, i ako nad čovjekovom glavom protutnji rat koji smo preživjeli, ali mnogo je toga oko nas i u nama izginulo, tako da ni sami katkad nismo sigurni je li u nama iz tog vremena od prije četrdeset godina više života ili je više smrti. Ali je neobično, a pomalo i utješno, kako su ove pjesme rasle kroz vrijeme, preoblikovale se i nadopričavale mimo volje onoga tko ih je napisao i otpjevao, i kako su u sebi prenosile neka nova živa iskustva onih koji su ih slušali. A kako se prošlost zgušnjavala, i kako u ljudima u jednom trenutku prestaje postojati razlika između prošlih desetljeća i stoljeća, tako su se i dvije pjesme vremenski približavale jedna drugoj. Ona prva, u kojoj je Nada Mamula opjevavala sina Marka, i ona koja je nastala nakon nje, premda joj je svojom pričom prethodila, u kojoj je Darko Rundek pjevao kako su Marko i njegovi odbijali lance koje su im sejmeni donosili.