Na moju mail adresu Mirko Marjanović prvi put se javio 1. kolovoza 2012. u 9 sati i 51 minutu. Bilo je to reagiranje na moj, prije kratkog vremena u novinama objavljen članak o Lukićevom romanu Hodnici svijetlog praha, objavljenom 1989., što ga on potpisuje kao “odgovorni urednik biblioteke”. Usput mi šalje, “za slučaj da Ti jednoga dana ponovno zatreba”, spisak svih 27 romana i 17 autora, objavljenih u Biblioteci savremeni Yu roman. (Primjećujem da on u svom pismu kaže – suvremeni, i to jedno je slovo pomak iz jedne povijesti u drugu.)

Reagirao je tog 1. kolovoza, povrijeđen što sam, krivo pamteći i ne provjeravajući, u svom članku uređivanje edicije pripisao Ivanu Lovrenoviću, koji je zapravo bio glavni urednik izdavačke kuće. Objasnio sam mu, rad da ga odobrovoljim, da je greška bila nenamjerna. Na to je on 4. kolovoza 2012. u 11 sati i 57 minuta odgovorio pismom u kojem pored ostalog kaže: “Nikada ti do sada nisam imao priliku kazati da sam u ratu upoznao tvoju majku. Došla je u redakciju Stećka u Bogosloviji, nisam znao tko je. Tek je u razgovoru otkrila da si joj sin. Bio si tada u Zagrebu, pričala je o tebi toplo, kao svaka majka. Popušili smo cigaretu-dvije, srećom, tada sam ih imao nekoliko. Ostala mi je u vrlo lijepoj uspomeni.” U tim se riječima, prije svega drugog, osjećala njegova ganutost mojom dobrom voljom i obzirom. (Moja majka u to je vrijeme, što Mirko nije znao, a meni je bilo nezgodno da mu kažem, tih dana, tjedana i mjeseci upravo umirala na Sepetarevcu.) 

“Mnogo te pozdravljam iz užarenog Sarajeva.”, završavalo je ovo njegovo pismo. 

Do kraja 2012. razmjenjujemo još nekoliko uglavnom prigodnih poruka. Majku sahranjujem dan pred veliki snijeg, prvoga utorka u mjesecu prosincu.

U ljeto 2013. predlažem mu da nekad nešto pošalje za ajfelov most, za koji kažem da je to “neki nas mali porodicni casopis, igrarija kojom nadomjestamo nedostatak necega ozbiljnijeg”. Mirko odgovara 21. srpnja u 12 sati i 19 minuta. Kaže: “Imam sijaset neobjavljenih i proznih (dva romana) i pjesničkih tekstova (knjiga pjesama), koji, nažalost, nijednog hrvatskog izdavača uopće ne zanimaju, a ovdje ti o izdavaštvu ne vrijedi ni govoriti. (…) “Počašćen sam tvojim pozivom za suradnju na tvojoj web stranici koja je vrlo dobro i koncipirana i uređena. Kad stignem, nešto ću ti poslati, pa procijeni vrijedi li.”

Znao sam da on to prati, pa sam pretpostavljao da bi mogao biti povrijeđen ako ga ne pozovem na suradnju, pa sam to i učinio. Premda je ajfelov most virtualan, nigdje nije registriran, službeno ne postoji, kao što ne postoji većina onog što se u kompjutoru zbiva, u svijetu Mirka Marjanovića on je stvaran. Jer ne može biti da je svega baš tako nestalo. Pa da i mi tako, bez traga, nestajemo.

Istoga dana, 21. srpnja, u 15 sati i 54 minute Mirko šalje izbor od desetak tekstova za ajfelov most. “Uradi s njima što hoćeš, neću se ljutiti.”, kaže. I ubuduće će, uz ono što pošalje, do u beskraj varirati tu vrstu napomene. U toj je njegovoj osjetljivosti bilo nečega što čovjeku, naročito pri lošim raspoloženjima, kakva u mom slučaju nisu rijetka, zna baš jako zasmetati. Naokolo se ruše svjetovi, nestaju kontinenti, umiru ljudi i narodi, topi se sav led nad nama, a Mirko treperi nad svojim tekstovima. I to na onaj po čitatelja najneugodniji način: kada ih šalje, kaže ti da ih slobodno možeš baciti u smeće, ali ako slučajno zaboraviš na njih, na te njegove pjesme, eseje i romaneskne fragmente, njemu se ruši svijet, a ti mu, Mirku, pred očima nestaješ kao Snješko Bijelić na proljetnom suncu! 

Koliko će se samo puta u narednih deset godina dogoditi da u neredu svojih kompjutora zaboravimo na njegov tekst, što ga je poslao za ajfelov most, pa se on nakon tri-četiri tjedna javi sav izmijenjen i ojađen, i ja mu onda objašnjavam da je tekst dobar, kao što je dobar i on, Mirko, i da ćemo koliko večeras popraviti stvar i objaviti ga na našoj stranici. I vazda bi se odvila ta čudna stvar s vremenom: meni su ta tri-četiri tjedna proletjela brže nego sati; rekao bih, evo, Mirko se jučer javio!; a njemu je dugo trajalo to vrijeme i golemo je bilo njegovo razočaranje u mene. Tko zna što mu je sve kroz glavu i dušu prolazilo, i tko zna što je sve u sebi trebao prelomiti prije nego što mi se konačno javi takav, ojađen. 

Danas kada o tome mislim, prođe me neki neobičan osjećaj kako je Mirko Marjanović bio čuvar mog vremena. Bio je čuvar onoga vremena koje je meni tako brzo prolazilo, dok je njemu teklo temeljito i sporo. Imam li još nekoga kome tako zaboravim tekst i tko na mene dugo misli?

Skloni smo samosažaljenju. Lakše nam je kad kukamo. I nije nas više ni briga sluša li netko to naše kukanje. Često mi se, shvaćam to čitajući u Inboxu škatulju s elektronskim pismima koja sam razmjenjivao s Mirkom Marjanovićem, događalo da se javno ili polujavno uskukam oko neke privatne ili privatno-društvene i društvenopolitičke efemerije. Nisam to činio u pismima njemu, nego sam kukao na niz javnih načina koji su mi bili na raspolaganju. Ali Mirko je osjećao potrebu da mi se javlja, da se solidarizira, da me štiti… Za razliku od tolikih ljudi koje znamo, uz čiju preosjetljivost u pravilu, kao prateći simptom, ide neosjetljivost na tuđe jade, Mirko je mene umio da tješi kao da od moje sirotice duše na dunjaluku i nema ozbiljnijega poprišta za patnju. To je bilo i ostalo tako dirljivo. I to me je doista navelo da sljedeći put pripazim hoću li se uskukati u javnosti, jer ako to učinim, Mirko će me opet tješiti, a ja ću onda što dublje u sebi sakrivati istinu da za kukanje i nisam imao naročitog razloga.

U proljeće 2023. iznenada mi je, bez dodatnih objašnjenja, počeo slati rukopise svojih neobjavljenih knjiga. “Neka to bude kod tebe”, jednom je samo rekao, i onda je nekoliko puta slao popravljene verzije. Naravno da ga se nisam usuđivao pitati: a što ću ja s tim? Tješio sam se da je to samo još jedan hir preosjetljiva čovjeka, htio sam praviti šale na njegov račun, jer dobro je vrijeme kada se ovakve stvari između nas odviju u Inboxu. U prethodno neko vrijeme poštar bi mi na vrata donio pet kila Mirkovih rukopisa. A onda još tko zna koliko kila popravljenih verzija. 

Mirko Marjanović umro je 28. svibnja 2023., na moj pedeset i sedmi rođendan. Posljednji put pisao mi je 23. svibnja, a pismo je poslao u 8 sati i 43 minute. Pismo, inače prvo koje nije upućeno samo meni, nego i nakladniku Seidu Serdareviću, bez ikakvih ispravki, glasi ovako: 

“Dragi Miljenko i dragi Seide, 

ako ikad dođe do tiska rukopisa koji su kod vas dvojice, dok sam živ, znat ću da je to zaslugom vas dvojice koliko i njihovom umjetničkom vrijednosti. Miljenkovom koji ih je gotovo sve objavio na svojoj facebook stranici, Seidovom koji me je upoznao kao proznog pisca. ali, nadam se, i kao izdavača jednog velikog projekta hrvatske književnosti BiH, koji je, nažalost, bolest zaustavila na polovici puta. Nemam nikoga ovdje ni u Hrvatskoj, gdje mi je sva obitelj, tko ima pameti i volje za ovaj posao kakvu imate vas dvojica. Molim vas, preuzmite rukopise i brinite dok sam živ, ja se moram posvetiti svom i zdravlju moje supruge. Drsko je, vrlo je drsko, što vas dvojicu za to molim, pretrpane vlastitim projektima i obvezama. Molim vas obojicu, oprostite mi. Postupite prema svojoj savjesti i prema osobnim kriterijima, vlastitim uvjetima i i mogućnostima. Ako smatrate da rukopisi nisu za objavljivanje, bacite ih u smeće, neću se ljutiti, vi ste obojica i za to kompetentni. Naša suradnja, međutim, nije zatvorena. Kad god budem mogao, vratit ću se svojim rukopisima i o tom vas obavještavati. Nešto mi na dva mjesta u tekstu uvoda još uvijek škripi, otklonit ću to sigurno. 

Puno vam hvala obojici.”

Zagreb 11. ožujka, u 13 sati i 16 minuta

Objavljeno 4. svibnja 2009. godine

Već nekoliko je godina ispaljivanje fiktivnih i neprovjerljivih brojeva o prodaji i kreiranje lažnih top lista posve legitiman vid marketinga u izdavaštvu. 

Čak postoji i nekakva radionica, velevažno brandirana kao informacijska agencija, informacijski centar ili nešto još pompoznije, u kojoj će vam za nekoliko tisuća kuna ili eura rado iskreirati listu o prodaji knjiga u knjižarama, gdje će se vaša izdanja naći na samom vrhu top liste, dok će vam ovaj ostapbenderovski institut, sufinanciran od Ministarstva kulture, potvrditi kako vaši omraženi konkurenti nisu prodali ni primjerka. 

Zbog svega ovog, razuman i za knjige iole zainteresiran čovjek ne daje ni pet para na novinske i televizijske pripovijesti o hrvatskim bestselerima, hitovima i paranormalnim izdavačkim fenomenima. Zbog svega ovog nisam baš povjerovao ni u priču o histeričnom interesu publike za knjigu Mirjane Krizmanić “Tkanje života”, u izdanju Profila. 

Tisuće prodanih primjeraka, oglašenih u promičbenim naci-goblenima Sutlićeve dalekovidnice, neplaćeni reklamni tekstovi na stranicama prijateljskih novina i revija, svakodnevna prenemaganja po krugovalu, sve to je, kad je riječ o Profilu i njemu srodnim izdavačima, više puta viđeno pa je najbolje praviti se gluh, slijep i nijem, te čitati svoje. 

Međutim, ovog puta sam se prevario. Kada sam prije dva tjedna putovao u Sarajevo, majka me pred put zadužila da joj iz Zagreba, za njezine prijateljice, donesem nekoliko primjeraka “Tkanja života”. 

Dobro, može biti da su prijateljice izmanipulirane na daljinu, premda ne čitaju hrvatske novine i ne gledaju “Pola ure kulture”, ali i u tom slučaju, ipak, imamo zanimljiv fenomen. Hrvatska kultura zakoračila je izvan granica države. 

Otišao sam u megastor, taman su se otvarala još dva kata pa je bio prostrt nekakav odvratan karpet u marđenti izvjesne telekomunikacijske kompanije, i kupio knjige. Narednih dana sam proučavao “Tkanje života” i povjerovao da se doista radi o hitu i da se knjiga ludo prodaje. 

Radi se, dakle, o priručniku za samopomoć. Riječ je o žanrovskoj odrednici, koja se kod nas, već barem tridesetak godina, vezuje za prevedena djela (uglavnom s američkog engleskog) ili – u novija doba – za djela ovdašnjih autorica i autora, prekopirana, poput onih starih krojeva iz Bazara i Praktične žene, po zapadnoj, uglavnom američkoj mustri. 

A kako je svaki priručnik za samopomoć, bez obzira na to pomaže li vam u uzgoju koka nesilica, djece i oboljelih od alzhajmera, ili vam pomaže da se oslobodite straha od vožnje u liftu, zasnovan na zagovaranju i fetišizaciji određene kulturne matrice i načina života, tako vam svi, ili gotovo svi, priručnici za samopomoć koje ste u posljednjih nekoliko desetljeća mogli naći u knjižarama, pomažu uglavnom samo da postanete Amerikanci. 

Amerikanizacija i stupitizacija našega javnog života, a potom i naših novina, dijelom su samo jedna od bizarnih posljedica čitanja priručnika za samopomoć. 

Mirjana Krizmanić ozbiljna je žena, znanstvenica i intelektualka, tako da joj priručnici za samopomoć nikada nisu trebali, pa ih, vjerojatno, nije prečesto ni čitala ili barem listala. Isto tako, ona umije misliti i pisati kao što su to činili pisci staroga kova i nisu joj trebale mustre da ih prekopira i po njima kroji svoj tekst. 

To su bili preduvjeti za pisanje drukčijeg priručnika. Sljedeće: autorica je vrlo vjerno, precizno i popularno rekreirala svjetonazor svijeta kojemu se obraća i prva u nas stvorila socijalnu i mentalitetnu osnovicu za ovu vrstu literature. Tako čitatelj doista ima dojam da se “Tkanje života” upravo njemu obraća. 

Mirjana Krizmanić, pritom, ima dar za dobroga katoličkog propovjednika, njezini “primjeri iz života” bliski su i razumljivi svima bespomoćnim, to su stereotipi njihovih sudbina, nesigurnosti, duševne patnje i straha. Zbog svega toga, njezinoj se knjizi može vjerovati. 

Sa svojom pozom iz televizijskih nastupa, koju je prenijela i na knjigu, Mirjana Krizmanić podsjeća na onu savršenu svekrvu ili punicu, od koje možete zatražiti pomoć i isplakati joj se na ramenu kad vam prigusti. 

Nije onda čudno što se slava ove popularne knjige širi preko granica Hrvatske, tamo gdje žive iste ovakve snahe i isti zetovi. 

kad ona kuha,
ni znanje, ni vještina,
ni metode, ni cilj
______nisu važni.
ni sastojci nisu važni,
ni jelo nije važno,
ni važnost nije važna
______kad ona kuha,
a ja je gledam,
a ja je imam.

imam-baildi doslovno znači
______„imam (muslimanski svećenik) se onesvijestio“,
a inače označava vrlo ukusno jelo
od punjenih patlidžana.

ni patlidžani, ni nadjev
______nisu važni
kad ona kuha
dane punjene ljubavlju.

Umberto Eco: Tajanstveni plamen kraljice Loane, Izvori, Zagreb 2006.

Za hrvatske prilike Izvori nikad nisu bili ni osobito važan, a ni velik izdavač. Otisnuli bi nekoliko naslova godišnje, a na Interliberu su, u prestižnoj hali 5, na slabije uočljivome mjestu, imali mali štand, koji su, ako me sjećanje ne vara – a upravo od sjećanja ništa varljivije nije, naročito ako sjećanje nije ružno – dijelili s nekakvim časopisom za zemljopis i geografiju. Ali upravo ono što, općenito gledajući, nije važno ni veliko, čitatelju zna biti dragocjeno. Tako su ti Izvori godinama objavljivali knjige dvojice meni važnih pisaca: Salmana Rushdieja i Umberta Eca. Zahvaljujući svome vlasniku i uredniku Damiru Mikuličiću, djela obojice pisaca Izvori su donosili u dobrim prijevodima i u vrlo lijepim i kvalitetno izrađenim izdanjima. Te knjige naprosto su tako solidno izrađene, knjižni blok dobro je prelomljen i odštampan na dobrom papiru, koji s godinama ne žuti i ne propada, da je, možda, i to jedan od razloga što Rushdiejeve i Ecove romane relativno često ponovo čitam. (Inače, jedno je to od pravila čitanja i življenja, ili života provedenog u čitanju: ima dana i vremena za čitanje novih knjiga, ali ima dana i vremena kada je na čitatelju da čita samo ono što je već čitao.) Prije petnaestak godina Izvori kao da su presahnuli. Prestali su izdavati Rushdieja i Eca, ubrzo ih više nije bilo ni na Interliberu, pa je tako još jedan dragocjeni kulturni projekt, zasnovan na entuzijazmu jednoga čovjeka, otišao u povijest.

“Tajanstveni plamen kraljice Loane” vjerojatno je i najosobniji roman Umberta Eca. Snovita je to i zamaštana pripovijest o djetinjstvu i odrastanju, koji će biti obilježeni Mussolinijevimfašizmom i stripom. Prijevod Lije Paić objavljen je 2006, samo dvije godine nakon talijanskog izvornika, i bila je to dobra prilika da hrvatski razgovori o jednoj knjizi poteknu usporedo s razgovorima koji su se poveli u Europi. Ali, na žalost, “Tajanstveni plamen kraljice Loane” u Hrvatskoj skoro da je ostao neprimijećen. Akademskim književnim krugovima, kojima je Ecootpočetka imponirao, očito su neinspirativni bili i strip i fašizam. Radije bi oni o nečemu ozbiljnijem, o srednjem vijeku i o Aristotelu, o tajanstvenim redovnicima i o teoriji ružnog i teoriji lijepog, pa im nije bilo najjasnije ni što bi u svemu tome trebala biti kraljica Loana.

Eco nije pisac koji bi pisao autofikciju, niti pisac koji bi krojio likove po mjeri vlastita života ili životnoga stila. On uvijek čini nešto što je suprotno od toga. Svi njegovi glavni likovi, pa tako i Yambo, Giambattista Bodoni, milanski knjižar i antikvar, koji, tobože sasvim slučajno, nosi ime i prezime čuvenoga osamnaestostoljetog tipografa, po kojemu naziv nosi i font s kojim smo ušli u moderna doba, ustvari predstavljaju nositelje za Eca željenih, ali nedoživljenih biografija i života. Yambo je, kao i Eco, silno obrazovan i načitan, knjiga vazda gladan tip, kojeg u ona najosjetljivija muška doba, usred pedesetih, pogodi srčani udar. Doživi kliničku smrt, od nedisanja mu dijelom postrada memorijska kartica u glavi, i nesretni Yambo pola toga zaboravi. Ali ono čega se i dalje sjeća, to savršeno pamti. (Tema sjećanja i zaborava, osim što je jedna od vječnih književnih tema, jedan je od ulaza u – fikciju. I to jedan od tajanstvenijih ulaza, barem od Borgesovih vremena…)

Naravno, antikvar je pozaboravljao sve svoje bližnje, počev od tridesetak godina mlađe žene, oko koje je prethodno grdno deverao, i svojih kćeri koje je baš volio. I ne samo da ih je zaboravio, nego se čitatelju čini da mu nije baš ni naročito krivo što su mu tako isparili iz glave i iz života. Ono čega nema u sjećanju, toga, naravno, nema ni u životu. Ali Yambo se zato savršeno bistro sjeća svega što je u životu čitao, uključujući i sav taj nevjerojatno uzbudljiv, životan, u maštu izmaknut svijet djetinje fikcije. Priča “Tajanstvenog plamena kraljice Loane” zapravo govori o pokušaju da se preko fikcije čovjek iščupa iz zaborava, da oživi svoja zamrla i anestezirana sjećanja. U toj potrazi za onim što je zaboravljeno postoji nešto proturječno. S jedne strane, riječ je o svojevrsnoj avanturi – pa tako “Tajanstveni plamen kraljice Loane” u čitatelju stvara dojam avanturističkog romana – dok je s druge strane osvojeni zaborav gotovo pa spasonosan, pa čitatelj zapravo i ne želi da se njegov junak sjeti ičega što je zaboravio.

Kada se zaboravi život i sve ono što nas kroz život prati, mnogo bolje se sjećamo onoga što smo pročitali. Kada u nama bivaju prebrisana sva naša živa iskustva, mi se pretvaramo u sve knjige, stripove, filmove koji su za života prošli kroz nas. To svaki put osjetim čitajući ovaj roman. Umberto Eco ne bi bio zbog toga najzadovoljniji, jer je u velikoj mjeri ovo roman o nečemu drugom, ali pisac nikad do kraja ne odlučuje kakvu će knjigu napisati. O tome, naime, jednim značajnim dijelom odlučuje njegov čitatelj. U ovom slučaju taj sam.

Divan, čudesan i tajanstven roman. Ilustrirani roman s mnogo lijepih crteža i slika. Kao i sve Ecove fikcije, iza stereotipnih konstrukcija rastvara se jedinstvena, bogata imaginacija u koju potonemo kao u utjehu.

Fašizam  

Umberto Eco jedan je od najzanimljivijih mislilaca našega dvadesetog stoljeća i zato što je o svemu o čemu je mislio on mislio iz jedinstvene pozicije. O fašizmu, tako, mislio je misleći o svome djetinjstvu. Eco je, naime, u fašizmu odgojen. I nije o tome mislio kao o nečemu što je proživio netko drugi, niti o nečemu od čega bi se ikad mogao ograditi. “Shvatio sam kako mi čak ni masakri iz Ilustriranog časopisa o putovanjima i pustolovinama nisu trebali izgledati posve neobičnima, jer smo odrasli na kultu užasa. Nije bila riječ samo o talijanskom kultu. (…) Ništa ne pokreće holokaust više od mržnje zbog poraza. Tako su nas učili živjeti, očeve i sinove, pripovijedajući nam kako je lijepo mrijeti.”

Giorgia i senilni uncle Joe

Prvog dana ožujka 2024. televizija objavljuje kratku snimku na kojoj su mlada talijanska fašistička premijerka i ostarjeli američki predsjednik. Iza leđa im kamin. On govori o događajima u svijetu i o jednom krvavom ratu. Ali svaki put kad bi u rečenici trebao reći Gaza, on kaže Ukrajina. Prvi put, mlada se Giorgija samo strese. Drugi put, vrlo se unezgodi. Treći put, pogledom traži kameru, traži način da se iz struje isključi ovaj svijet. Da nastavimo unplugged. Fašizam teži za unplugged verzijom pripovijesti, za razlabavljenim mitom, za legendom u kojoj će se samo imena država i nacija čvrsto držati. Dok sam slušao i gledao mladu fašistkinju i senilnog uncle Joea, bio sam žalostan što Umberto Eco nije živ. On bi o ovom napisao kolumnu za dnevne novine.

Satima, danima i mjesecima
Pokušavam napisati pjesmu
O Palestini.

I svaki put se vratim na početak
Tražeći riječi kojih nema
Za Zemlju,
Za ljude,
Za djecu
Kojih nema.

Nema riječi za one
U ugarke i prah
Pretvorene.

one su sa njima
U dum izgorjele.

Odlažem olovku
I šutim,
Šutim,
Šutim…

I šutnjom slutim
Da ima jedna zemlja Palestina
Da u njoj žive ljudi
kojih nema
I da svakoga jutra
U školu polaze djeca
Koje nema.

A bilo ih je.

Da nema oblika koji me čuva, ne bi bilo ni mene.
Radomir Konstantinović

Predlažem jedan neobičan pogled. Neka nova zbirka priča Miljenka Jergovića Rat bude izložba apstraktnih slika malog formata. Skoro sva su apstraktna platna ogromna, ali ova su mala. Zašto su sva apstraktna platna velika? Neka me izuzetna povijest umjetnosti poštedi manifesta jednake zasićenosti svih dijelova slike, gubitka objekta u njenom središtu, gubitka središta uopće, prevalencije poteza-geste i svih drugih točaka po kojemu se apstrakcija emancipirala. Neka me poštedi izuzetaka i galerijskog jezika. Neka me ne demantira jedna plava markica Yvesa Kleina. Neka me zaobiđu škole mišljenja u ime jedne ideje da je apsktraktno slikarstvo iskustvu nadređeno. Linija, najprisutnija i najapstraktnija od svih, koje nigdje u prirodi nema, to je linija fronte. To je rat koji je također iskustvu nadređen. Pisac jednostavno prihvaća ovaj slikarski postupak i dogmatski piše svoje ikone. One su, sa stajališta književnosti i na bazi njene male razlike, teško prispodobive jer je čudo uporno i konvencionalno pa se onoga koji slike promatra, koji priče čita, neprestano podsjeća da čuda u ratu nema. Da se ne zaborave, da ih slučajno ne pogodi snajper, jer snajperist čeka one koji na sebe zaboravljaju, kako kaže Jozefina Dautbegović. U tim pričama, u tim jednominutnim slikovelama, ljudi nemaju imena jer nisu osobe nego svojstva pigmenta. Nema zapravo ljudi, samo razbacanih fragmenata koji žele stupiti u cjelinu. Ali nema ni cjeline. Pa čega ima? Ima jedno malo apstraktno platno koje se ponavlja redoslijedom obrnutim od vremena. Koje adaptira, od opeke iznutra gradi nebo. Jedna raketa koja u spreju, na prvoj zraci sunca, nad Tihim oceanom prosipa pogođene. Još jedna peta godina rata. Jednog drugog rata. Jedna koju je pomilovao geler nakon što je probio glavu violiniste usred misli, pa jedna sad svira violinu. Ali nema violine. Jedna koja je u kotlovnici rodila boga glinenoga i pobjegla. Jedan koji je dugo bio jedna i čekala da se njen jedan iz rata vrati, i od dugog čekanja zaspala i u snu pod srcem postala jedan i opet sve ispočetka. Ovo je malo zapetljano onima koji ne razumiju, ali će se raspetljati svakome tko zbilja želi. 

Stotine je, tisuće jednih, izobličenih, nikog drugog nema. Tko može pročitati rat, defragmentirat će možda jedno malo platno. Ali neće osloboditi grad jer rat traje i opsada nikada neće prestati. Očima drugačijim od ovih pisac hoće da to vidimo.

More je topla majka. S inicijalom “M”, oblikom
talasa i rodnice. Slikam ga enkaustikom, voskom
i peglom što u rukama postaje tihim parobrodom.
Riječi mi prilaze kao ribe površini, omamljene
svijetlom obrazinom drhturave neonske mjesečine.
I lanterni barki okupiranih tijestnom maglom.

Njišu se sve poput staniola, tek ponegdje se
uvaljaju u mazut i trave što plešu poput šeboja
u vjetru. U kukuruzno brašno kad zacvrči tiganj.
Ljubav ima stisak rakovih klješta. Dokostne boli.
I zaleti se u tebe iznenadno kao hobotnica dubina.

Kasnije je gluva tarantela, šestoosminski ples
napolitanskih žena, čiji pogledi sijeku kao škare
butina voljenih Marija, Klaudija, Silvija, Ćoćara.
Što dolaze nam sa pucketavog platna i zavode nas
noću u snovima u kojima mjesečarimo s polucijama.

Naposljetku odbjegnu u trku za Dionizom, kroz lencune,
a u ustima ostave gorki amaro, tamno mastilo sipa.
Bludimo po kamenju što žari se, poput macaklina,
bježeći u hlad taverni gdje igraju se tavle i domine.
Glasni dok opet ne padne noć i projektor ne zazuji.

Prvo je bio Tošo Dabac. Svoju fotografiju on je dovršavao u laboratoriju, gdje je određivao i njezin konačni izrez, ili kadar. Stvar se promijenila s Poletovom školom fotografije. Njeni su protagonisti, Ivan Posavec najustrajniji i najvažniji među njima, u laboratoriju ostavljali crni rub filma, kao dokaz da nije bilo naknadnog rekadriranja. Dok je Dabac smatrao da je fotografija ono što se na kraju vidi, ili što se na kraju odredi da se vidjelo, Posavec i drugovi određuju da je fotografija ono što se vidi kroz objektiv. Postoji bitan razlog za ovu promjenu: u to prvo vrijeme sredstva i alati kojima se interveniralo na samoj slici bila su ograničena, kozmetička, i nisu lagala o fotografiji. Onda su se stvari počele mijenjati, tehnika je napredovala. Napredovali su ne samo načini i tehnike krivotvorenja, nego i razlozi za to. Crni rub povratak je u istinitost slike, njezinu vjerodostojnost. Prihvatili su ga brojni fotografi onoga doba koji nisu imali veze s Poletom. A Poletova škola fotografije ostat će stilski i poetički daleko najutjecajnija u hrvatskome i ex- jugoslavenskom novinstvu i izdavaštvu sve kraja ere analognih kamera.

Digitalna kamera najprije se prihvaća kao sprava kojom se imitira snimanje na film. A onda se, barem u Zagrebu, mijenjaju stvari s radovima Vjekoslava Skledara u Jutarnjem listu i na portalu Telegram. Slika postaje artificijelna, scenična, često kao da su je slikali majstori flamanskog slikarstva, te se zahvaljujući moćima digitalnih kamera i prijenosnih reflektora fotografiji vraća nešto od kvalitete i atmosfera ulja na platnu. Dominantno crno-bijela novinska i knjiška fotografija iz prethodne dvije epohe postaje bogati, tamni kolor…

Glavnim protagonistima u sve tri epohe svojstveno je to da su njihove namjenske fotografije imale visoku zanatsku i umjetničku vrijednost. U Dabčevom i Posavčevom slučaju su, pored svega drugog, svjedočile o malim i velikim povijestima, o stanju i raspoloženjima vremena u kojima su snimljene.

Knjiga “Makadam: Lica koja znam, imena koja sam zaboravio” (Gradska galerija Striegl, Sisak 2023.) je, kao i Posavčeva knjiga “Fotografije”, objavljena 2008. u izdanju EPH, svojevrsni žanrovski bastard autorske monografije i tematske pripovijesti. U kulturi koja naročito ne drži do svojih, uostalom toliko malobrojnih velikana, koje je upravo zbog njihove malobrojnosti možda i lako zanemariti, fotografske knjige danas su tako malobrojne da ih njihovi autori obično dožive kao vlastite nadgrobnike. I onda je svaka takva knjiga obično spoj tematske pripovijesti i životne monografije.

Ivan Posavec, rodom iz Dužice u Turopolju, studirao je veterinu. To je jak detalj u njegovoj biografiji, koji sve češće spominje što je stariji. Iz zavičajne i socijalne perspektive bilo je i logično, i prema životu odgovorno da postane veterinar. I onda je, već kao apsolvent, odustao, pa upisao i završio filmsko snimanje na Akademiji za kazalište film i televiziju u Zagrebu, nakon čega je u Beogradu magistrirao fotografiju. Otpočetka je, još kao sveti diletant, fotografirao ljude. U knjizi nekoliko je fotografija iz tog vremena. Čudesno upečatljiv portret “Igor” iz 1971, i fotografija na kojoj su autorovi majka i otac, s dječakom Vladom, iz 1972. Dječak čuči, dijelom zaklonjen, čuči i otac i gleda u ono što majka radi. Ona ruje nekom spravom, koja izgleda kao automobilska kurbla, po oranici. Bit će da nešto sadi. Fotografija na prvi pogled djeluje neuredno, ali njezin red i sklad nije u kompoziciji, nego u trenutku usredsređenosti, koncentracije odrasloga i dječaka na ono što žena radi. Sva je slika u zagledanosti to troje ljudi, i tako promatrač fotografije počinje gledati u to u što i oni gledaju. Kompozicija slike nije u formi, nego je u suštini i u sadržaju, u onom na što je usmjeren pogled promatrača.

Te dvije fotografije mladog i uspješnog studenta veterine spadaju u obiteljski fotoalbum: Igor je, i sam budući fotograf, Posavčev bratić Igor Kelčec. Da se povinovao socijalnim normama sredine iz koje je potekao, Posavec bi postao doktor veterine, koji bi se u slobodno vrijeme bavio fotografijom. Govorilo bi se i pisalo o njegovom radu i talentu, možda bi bio jednako slavljen i hvaljen, ili bi možda čak bio uvaženiji kao fotograf da je postao veterinar. Samo što bi njegov opus drukčije izgledao, jer ne bi potekao kroz novine i novinarstvo. Fotografija je ona umjetnost koja, kao i književnost, biva nužno uvjetovana socijalnim kontekstima samog umjetnika, njegovim malim povijestima i njihovim suodnosom s velikom poviješću. Fotografija je samo ono što nastaje kad podigneš kameru. Ako nisi podigao kameru, ničega nema. Ako si je bezveze podizao, opet možda ničega nema. (Tri posljednje rečenice kratka su rekonstrukcija onog što mi je Posavec jednom govorio, i onda, vjerojatno, zaboravio. Ja nisam.

“Makadam” je knjiga portreta, knjiga parova. Par čine dvije slike koje, kako otvorimo knjigu, gledaju licem u lice: Relja Bašić iz 1984. i mladi anđeloliki Max Emanuel Cenčić iz 1985, Ivo Sanader iz 2000. i Dragica Martinis iz 2002, Olga Hebrang iz 1983. i Dušan Džamonja iz 2007, i mnoštvo anonimnih i bezimenih ljudi, “imena koja sam zaboravio”, u međusobnim parovima, ili u paru s nekim čija se imena pamte, jer su pribilježena u nekim novinama. Među svima njima po knjizi je pažljivo raspoređena i Posavčeva obitelj, njegova djeca i bližnji iz različitih životnih i povijesnih doba. Ali, kao i u one dvije prvospomenute fotografije, premda striktno govoreći pripadaju socijalnom žanru obiteljskog fotoalbuma, te slike ne razlikuju se od slika slavnih i poznatih. Ivan Posavec nije slikar “ljudi s ulice”, on ne vreba na slučajne portrete, kao što je to često činio Tošo Dabac, čak i kada je slikao slavne. Posavec ne fotografira ljude koji poziraju, kao što to čini Skledar, on im, uglavnom, ne dopušta da ostanu dezangažirani i u se skriveni. On uvijek pokušava komunicirati, ili pokušava fotografirati ljude koji komuniciraju. Bilježi njihove geste, hvata skrivena raspoloženja, tajne naravi, tikove i kretnje po kojima ih pamtimo. Posavec je, više nego ijedan naš fotograf, više nego ijedan fotograf u hrvatskoj portretističkoj povijesti, autor prototipova ili arhetipova pojedinih svojih modela. Da je slučajno radio na Zapadu, u New Yorku u vrijeme Andyja Warhola, Nico i Velvet Underground, Ivan Posavec stvorio bi njihove likove i figure onako kao što je, recimo, stvorio Džonija Štulića. Ostavlja nam dojam da ljude slika onako kako bi oni zapravo trebali izgledati. Ili kako izgledaju u trenucima kada nisu inhibirani sviješću o svojoj suvišnosti. U životu, oni su možda nešto drugo. Ali na slici, oni su onakvi kakvim ih je fotografirao Posavec.

Jedan od najimpresivnijih parova u knjizi su Nives Kavurić Kurtović iz 2003. i Petar Krelja iz 2002. Ona sjedi, prekrižila je ruke, pogled blagosti. On stoji, malo preispravljen, kao da bi da vidi nešto što je iza, ruka mu je negdje između dva pokreta, i gleda pogledom iste one blagosti. Netko tko ne bi znao tko su to dvoje ljudi, tko o njima baš ništa ne bi znao, pomislio bi da se poznaju, da pripadaju istoj zajednici, možda su rođaci, čak brat i sestra. Zapravo bismo mogli pozavidjeti nekome tko bi ovu knjigu pregledavao iz neke toliko udaljene sociokulturne perspektive da o portretiranima ne zna ništa. Jedan par su Josip Manolić iz 2000. i Sibila Petlevski iz 2001. Ona je izražajna u pogledu, zelenooka poput crne kućne mačke, samosvjesna i sigurna u svoju pojavu. Manolić, pak, pokušava se smiješiti, i taj pokušaj začudno je neuspješan. Najednom sliči na Franju Tuđmana.

U knjizi se i sam kao model nalazim, u paru sa 44. i 45. stranice. Na lijevoj je stranici prizor sa sleta na Dan Mladosti 1983. Gigantska bijela figura Josipa Broza Tita, načinjena, valjda, od nekakvog kartona, figura Duha svetog i profanog, nadvijenog nad nama, ispred kojega stražare gardisti u svečanim uniformama. Strašna fotografija, ali njezin motiv trajno je upisan u ono čega se sjećamo, kao i u ono što mislimo i što osjećamo. Riječ je o portretu, koji nije portret nego je znak, i o čovjeku koji nije čovjek, nego je svjetovno božanstvo. Ivan Posavec, obziran kakav već jest, upitao je smije li moju fotografiju spariti s Titom. Naravno da možeš, rekao sam. Bit će mi čast! Na slici s desne stranice snimljen sam u trenutku skoka s golemog hrastova trupca. Raširenih ruku, podignutih malo iznad ramena, nogu blago savijenih u koljenima, crna figura na maglenoj pozadini, u šumi, među stablima ispred kojih se nazire neka sablasna nadiruća bjelina, široko nasmijan, dok lebdim tako u zraku, izgledam – neka se netko ne uvrijedi – kao ikonografska prikaza Isusa Krista na nevidljivom križu. Na ove dvije stranice su, dakle, dva znaka, dvije ikone. Jedan znak je formalno gledajući svjetovni, drugi znak je sveti. Jedan je od kartona, drugog je (slučajno) odigrao živ čovjek. Obje slike imaju u sebi element jeze. Posve paradoksalno, prva je fotografija beznadna u jezi, a druga je slika nade.

Knjiga “Makadam: Lica koja znam, imena koja sam zaboravio” jedan je od onih artefakata (ili umjetničkih djela) koje bi svakako vrijedilo posjedovati. I to za male novce, košta samo 30 eura. Prateće tekstove napisali su Alma Trauber, Željko Marcijuš, Sandra Križić Roban. Knjiga je to za duga gledanja. Odnosi između parova u knjizi iščitavaju se iz imaginacije promatrača. On je u ovom slučaju čitač slika, u punom smislu riječi. Vrijedan, uzbudljiv doživljaj introspekcije. I ulaska u sliku.

Tošo Dabac je, za razliku od Posavca, stvarao isključivo namjenske fotografske knjige. Neke za prodaju, a neke u interne svrhe, prilikom prikupljanja materijala za razgraničenje među državama. Fotografije Toše Dabca trebale su potvrditi identitet jedne zemlje. Bio je to ozbiljan posao, koji se, međutim, nije previše razlikovao od onoga što radi Posavec, kada potvrđuje identitete ljudi. Treći, najmlađi od njih trojice, Vjekoslav Skledar, nema još nijednu svoju knjigu. I nju bi vrijedilo zamišljati…

U paru sa 30. i 31. stranice su onaj isti dječak Vlado, samo tri godine stariji, i Beograđanka Dragana Ilić, snimljena 1988. Zagledana u objektiv, blago nepovjerljiva pogleda, grli prazna njedra.  Vlado pri srcu, u ruci drži pticu, i gleda je. Život je ta ptica.

Dobar dio naše književnosti posvećen je ratu, posebnom ovom posljednjem o kojemu su pisali i pišu pisci koji su ga proživjeli u njegovu najgorem obliku – tako recimo Semezdin Mehmedinović piše iz Sarajeva pod opsadom i egzila, kamo je sa sobom ponio teret vlastitog iskustva, dok Josip Mlakić piše “s prve crte” portretirajući nevjerojatno živopisne likove za koje smo sigurni da su postojali, ali se istovremeno pitamo nema li ovaj autor prebujnu maštu. Mlađi autori kao što su Almin Kaplan i Lejla Kalamujić pišu o djetinjstvu u ratu, iskustvima logora, izbjeglištva, neimaštine, neprihvaćanja u novoj sredini, dok se Glorija Lujanović, koja je rođena usred rata u srednjoj Bosni, ratnim zločinima i ratom bavila najprije kao novinarka, a potom u poeziji i prozi. Tema rata je velika i univerzalna poput ljubavi i smrti i stoga se ne mogu načuditi onima koji mi kao autorici koja piše o ratu postavljaju pitanje jesmo li “prevazišli” tu temu i je li vrijeme da se pisci okrenu nekim drugačijim, možda veselijim temama. Na to ostajem zapanjena i ne znam otkud da počnem s odgovorom jer tu treba krenuti ispočetka i objasniti da se književnost najmanje bavi srećom, usredotočena je na pojedinačne, vrlo često dramatične sudbine pojedinca pogođenog velikim povijesnim događajima, te da nastaje iz potrebe da se ispripovijeda i sačuva priča. Piscima je, dakako, sve dopušteno, pišu o čemu žele, ali je sigurno da ne postoji nacija koja u književnosti ignorira vlastitu prošlost. Zamišljam situaciju u kojoj netko najvećoj suvremenoj književnici, Herti Müller, postavlja pitanje je li dovoljno pisala o životu pod diktaturom Ceauşescua i hoće li se sljedećom knjigom posvetiti nečemu drugom. Tog nekog bismo ismijali jer spomenuta autorica piše uvijek istu knjigu, na način koji je jedinstven u svjetskoj književnosti, i koliko god knjiga napisala, neće nam biti dovoljno.

Pisati o ratu danas kad se vodi nekoliko najkrvavijih ratova u povijesti čovječanstva važno je i potrebno, stoga sam s osobitim zanimanjem pročitala novu knjigu Miljenka Jergovića koja nosi riskantno jednostavan, možda za čitatelje neprimamljiv naslov “Rat” (Fraktura, 2024.).

Jergović se nakon tri zbirke poezije – “Opservatorij Varšava” (1988.), “Uči li noćas neko u ovom gradu japanski?” (1992.) i “Himmel Commando” (1992.) – predstavio prvom knjigom ratne proze “Sarajevski Marlboro” (1994.), kojom se već u dvadesetima pozicionirao u sam vrh naše književnosti. O ratu je pisao i u drugim knjigama, među kojima se izdvaja zbirka priča “Trojica za Kartal” (2022.), za koju je dobio nagradu “Fric” iste godine i koja je svojevrsni nastavak “Sarajevskog Marlbora”. Novom zbirkom se udaljava od poetike spomenutih priča te nam donosi više od stotinu vrlo kratkih tekstova koje bismo već nakon nekoliko prvih rečenica mogli okarakterizirati kao moderne bajke, alegorijske tekstove koji pružaju niz interpretacija i tumačenja. Na pamet su mi pale dvije reference dok sam čitala knjigu.

Prva je knjiga bajki za odrasle ruske književnice Ljudmile Petruševske “Bila jednom jedna žena koja je želela da ubije dete iz komšiluka” (Čarobna knjiga, 2022.), koje čitamo u kontekstu života u Sovjetskom Savezu. Petruševska, kao i u drugim bajkama i pričama (npr. “Crni kaput”), zalazi duboko na teritorij fantazije, horora i grotesknoga, gdje se čitatelj nađe u svijetu naoko dalekom od stvarnosti, u noćnoj mori iz koje nikako da se probudi, a ako se to i dogodi, pljusne o stvarnost kao o beton i shvaća da je ona od sna još i gora. Jergović je nešto blaži u tom smislu, elementi horora čitatelja ne vode u fantastični svijet, nego ga drže u stvarnom i svakodnevnom, što je ako mene pitate i strašnije. Njegov horor je sasvim moguć i poznat, a njegova okosnica je rat u svim oblicima.

Druga je militarizirani, apokaliptični svijet koji nam u tekstovima pjesama pa i video spotovima predstavlja ruska grupa IC3PEAK, koju čine mlada genijalka Anastasja Kreslina i Nikolaj Kostilev. Kreslina je i autorica tekstova u kojima se referira na suvremenu Rusiju, feminizam, usmenu tradiciju i folklor koje zbog sličnosti s našom kulturom lako prepoznajemo kao svoje. I svijet nekih Jergovićevih bajki je takav, u potpunom kaosu nečega što je ogromno pratimo isječak iz života pojedinca koji nema kontrolu nad vlastitim životom, ne bira kojim će putem krenuti, nego biva uhvaćen u vrtlog koji će ga ispljunuti tko zna gdje.

Likovi o kojima Jergović piše ne mogu se vezati za određenu naciju, zemlju i jezik, oni nemaju ime, nego su određeni poslovima kojima se bave te funkcijom koju imaju na ovom svijetu, tako se bajke zovu primjerice: Urar, Zidar, Staklar, Zvonar, Biciklist, Koreografkinja, Švelja, Pralja, Fotograf, Mornar, Nosač kostiju itd. Njihovoj se karakterizaciji ne posvećuje pozornost, ne znamo ništa o njihovim motivima i unutarnjim svjetovima jer je u fokusu fabula, događaj iz kojeg će čitatelj prema vlastitim iskustvima iščitati širu sliku svijeta. Uostalom, likovi su toliko sitni naspram događaja koji su ih pogodili da je jasno da njihovi postupci ne bi promijenili ništa.

Niz je bajki iz zbirke koje se izdvajaju umješnošću, poetičnošću i izuzetnošću pjesničkih slika, ali izdvojit ću samo dvije koje nose naslove “Bogorodica” i “Pralja”. Prva pripovijeda o mladoj udovici koja zatrudni: “Mlada je, kao peruška luka tankovijasta balerina, zanijela sa svojom žalošću” i koju ne primaju u bolnicu da se porodi, nego je portir pušta u kotlovnicu bolnice, gdje pored mačke koja doji mačiće rađa zemljanu figuru s licem “nasmijanog i dobro raspoloženog, nekoga tuđeg boga, koji je pomalo sličio njezinu mrtvom čovjeku”. Druga pak pripovijeda o ženi koja pere uniforme mrtvih vojnika: “U mrtvačnici svlače uniforme s poginulih vojnika. Najprije im izuvaju čizme, skidaju hlače i bluze, dugme po dugme otkopčavaju im pažljivo košulje, pa onda i njih skidaju preko njihovih mrtvih i već ukočenih ruku, onako kako bi nekad skidale benkice s nedavno rođene dojenčadi, koja bi ih onda hvatala čvrsto za kažiprst. U tom stisku je smrt, buduća tuđa”. Žena ih pere pa suši, a odjeća se skuplja i smanjuje: “Trebaju nam vojnici sve sitniji i manji. To je razlog zbog kojeg ćemo uskoro novačiti djecu”.

Jergović u ovoj, kao i u drugim knjigama. piše “lako”, naracija teče prirodno kao da je ispisana odjednom, bez tereta premišljanja i korekcija, kao da su priče samo čekale da se izgovore i zapišu.

Ovdje takva jednostavnost naracije plaši jer upozorava na mogućnost da se sami, možda već sutra, nađemo u jednoj od ovih priča. Ovi će se univerzalni tekstovi u prijevodima čitati na posve jednaki način kao originalni jer im nije potreban kontekst za razumijevanje, oni govore o svim stanovnicima svijeta koji su na ovaj ili onaj način iskusili rat. Njihova donekle anegdotalna priroda podrazumijeva i poantu kojom završavaju, kao posljednji stih pjesme. A onaj koji bi mogao zatvoriti ovu knjigu je: “Što god da se dogodi, nebu je svejedno”.

Best Book, veljača 2024.

Bosanskohercegovačko podijeljeno i propalo društvo svjedoči još jednoj u nizu hajki od rata naovamo na slobodnomisleće intelektualce. Te hajke obično su pokretane u desničarskim medijima i političkim krugovima, s ciljem da onemoguće svaki oblik kritičkog mišljenja i da se u društvu do kraja realizira podanički mentalitet građanstva. U isto vrijeme bosanskohercegovačko društvo dijelilo se na tri etnička prostora u kojima su izgrađivani novi simbolički imaginariji koji su oblikovali postratne etničke identitete. U centru tih imaginarija jeste tumačenje rata i ratnih užasa od masovnih silovanja preko etničkih čišćenja do genocida. Tri nova simbolička imaginarija tijesno su skopčana s tri religije, komemorativnim ritualima, simbolima koji su nastali u strašnom ratu i, naravno, nacionalističkim ideologijama.

Otpor tome nakaradnom procesu pružali su intelektualci i intelektualke antinacionalističke provenijencije, novinari i novinarke, pisci i spisateljice, a on je bio izrazito jak sve do 2006. godine i pada čuvenog Aprilskog paketa ustavnih promjena. A onda su, kolokvijalno rečeno, kola krenula niz brdo, u skladu s gubitkom društvene nade, zakočivanjem države i krizom njenih institucija. Intelektualnu scenu napuštali su oni/e stariji/e, pred rat stasali intelektualci/ke, uglavnom antinacionalistički nastrojeni/e. Nova generacija lijevo ili liberalno orijentiranih intelektualca/ki nije stasala, akademska zajednica zatvorila se u svoj prostor, a politički moćnici su to iskoristili za nametanje novog narativa o patriotizmu. On nije više služio tek kao podizanje ljubavi prema domovini, nego kao disciplinirajuća batina u rukama moćnika i odgojno sredstvo u obrazovnom sistemu. Tako se ne samo kao utočište hulja, već i kao političko oružje počeo upotrebljavati u našoj političkoj i medijskoj svakodnevnici, ali i u našim životima.

Hajka na Franju Šarčevića zbiva se upravo u tom kontekstu. On je jedan od onih rijetkih mladih intelektualaca koji je ostao, da parafraziram naslov njegove knjige, izvan stroja nacionalistički oblikovanih društvenih prostora u BiH. I sve dok je kritikovao isključivo hrvatski nacionalizam bio je prihvaćen u bošnjačkom društvenom prostoru, dok je u hrvatskom označen izdajnikom. A onog trenutka kad je počela njegova kritika bošnjačkog nacionalizma, naročito onog sekularnog tipa, krenula je demonizacija mladog intelektualca. Proglašavan je na društvenim mrežama i u medijima hrvatskim nacionalistom, UZP-ovcem, što u prijevodu znači braniteljem i zagovornikom ratnih zločina koje su počinili osuđenici HVO-a, a tu harangu na društvenim mrežama pratile su mnogobrojne uvrede. Na sve to Šarčević je odgovorio psovkama, mladalački naivno, da bi se kasnije više puta izvinio za tu svoju nepromišljenost.

Danas je haranga prerasla u hajku. Šarčeviću prijete na društvenim mrežema, različita boračka udruženja šalju mu poruku da vrijeđa časnu Armiju R BiH i da treba prihvatiti mišljenje većine s kojom živi u Sarajevu. Prijeti mu se čak otkazom na poslu. Laži, spletke, ucjene, intrige, i sva druga sredstva obavještajne i paraobavještajne manipulacije uključena su u hajku na Šarčevića. Jedna fotografija na kojoj je politička ličnost uslikana s dječakom u uniformi, postala je osnov spletke protiv Šarčevića. Na fotografiji je gradonačelnica Sarajeva s dječakom, a fotografija je objavljena na društvenim mrežama. Za desničare ona je simbol patriotizma i pravilnog odgoja djeteta, a Šarčević je samo primijetio da je takav način fotografiranja zloupotreba djece u kvazipatriotske svrhe. Desničarski mediji, novinari i novinarke, različita udruženja pretvorili su to zapažanje u napad na glavni simbol identiteta: Armiju BiH i njenu borbu za slobodu u strašnom ratu. Laž je postala istinom, a Šarčeviću se poručivalo da mu nije mjesto na fakultetu gdje predaje matematiku studentima (O količini nepoznavanja činjenica i lažima najbolje svjedoči sljedeći moment: boračka udruženja u svom saopštenju Šarčevića proglašavaju na napismen način profesorom FILOZOVSKOG fakulteta, dok on radi na PMF-u kao docent.). Tako je jedno potpuno benigno, u osnovi tačno zapaženje o zloupotrebi djece u političke svrhe, postalo povodom za hajku čija je poruka: asimiliraj se, ili napusti grad u kojem živiš.

Na udaru je također i Šarčevićev tekst o Prvom martu kao prazniku kojim se obilježava nezavisnost BiH. Tekst pod naslovom Još jedan besmisleni Dan nezavisnosti, s podnaslovom: Sve tri strane aktivno, planski rade na tome da se uopće ne ostavi ni mogućnost da se ikada sastavi normalna Bosna i Hercegovina. Sva priča se u suštini još vodi oko procenata i oko toga tko će koga gdje i u čemu nadjačati.

To je potpuno tačno zapažanje. Naime, simboli se u postratnoj BiH prekodiraju u skladu s nalozima ideologije i političke moći, pa tako i Prvi mart. To je onaj proces koji sam naznačio na početku ovog osvrta na hajku kojoj je izložen Šarčević. Da, tri odvojena društva, svako sa svojim simbolima i praznicima s religijom u središtu novih identitarnih praksi dovela su naše simboličko nasljeđe do ideoloških karikatura, a patriotizam do kvazipatriotizma. Simboli umjesto da prekoračuju etničke granice i čine nas koliko-toliko jedinstvenim, vode nas u propalo društvo. Šarčević je, jednostavno govoreći, kritikovao tri nacionalističke zloupotrebe simbola, a bijes navukao konstatacijom da je Prvi mart islamiziran. Da li je religija, pa i islam u središtu novih formi etničkih identiteta – pitanje je za antropologe i sociologe prije svega. Po načinu na koji se ona upotrebljava u različitim manifestacijama – jeste.

Ali, niko od hajkača ne vidi ovdje Šarčevićevu brigu za Bosnu i Hercegovinu, njegovu plemenitu čežnju da se društveno polje normalizira. Vidi se samo laž da on napada i vrijeđa Armiju R BiH. Laž je postala istina, a potom hajkačka parola.

Vođeni njome, hajkači na Šarčevića samo potvrđuju da njegovo kritičko oko vidi iza zastora društva. U međuvremenu trijumfuje hajkački bijes, bijeda, mržnja, prijetnje, demonizacija jednog čovjeka koji je odgrnuo zavjesu iza koje možemo vidjeti svu količinu bosanskohercegovačkog beznađa.

Prometej.ba