Sunce je peklo manjim žarom nego prethodnih dana, pa ipak dovoljno jako da dječija leđa, poslije kratkog trka, budu orošena krupnim kapima znoja. Već se rijetko gdje mogao vidjeti dječarac, koji u laganim plastičnim papučama, lijeno se šunjajući kroz oblake gradske hladovine, besciljno luta pustim gradskim ulicama. Redovi ispred jedinog stola sa slatkišima od pečenog šećera u gradu bili su nešto rjeđi, žene nisu više stojeći na suncu svom silinom svoje snage razmahivale lepezu oko svoga lica i čini se da je cijeli grad disao mnogo lakše, s manje teških uzdaha. Nigdje više niste mogli vidjeti čopor dječurlije kako se tromo vuče po podnevnoj sparini, svako malo rashlađujući se vodom iz zelene staklene flaše Kiseljaka. Prorijeđeni, odlasci na rijeku završavali su se divljim trkom tik uz vodu, bacanjem teškog kamenja u duboke dijelove rijeke i sumanutim izbjegavanjem raspojasanih kapljica vode. Sva mahalska djeca, poredana u savršenu  ravnu liniju nalik dugom vojničkom špaliru, stajala bi na kozijem puteljku uz obod rijeke i posmatrala bi kako sunce po vodenoj površini, samo sebi znanim umijećem, stvara lepršavu sliku vatrenih odbljesaka. Stajali bi u tišini diveći se nijemoj snazi i neiskvarenoj ljepoti rijeke, dobro znajući da više ne smiju svoje vragolaste igre završavati akrobatskim poniranjem u njene dubine. Stojeći tako na samo nekoliko pedalja udaljeni od tekuće vode, mogli su osjetiti njenu uzbuđujuću studen. Pokoji od odvažnijih dječaka skidao bi svoje izlizane tenisice i ponirao bi golo i nezaštićeno stopalo u riječnu maticu, lažnim osmijehom krijući hladnoću koja se od tabana preko noge širila cijelim tijelom. Ostali dječaci zadivljeno bi gledali njegov čin neviđene hrabrosti ne usuđujući se ponoviti njegov podvig; neki zato što nisu voljeli trpjeti bol, drugi zato što su dobro znali da će svaki poremećaj njihovog zdravlja biti očit dokaz da su roditeljske naredbe prekršene – a roditeljske naredbe, to su najbolje znali, povlače teške sankcije. Nije prošlo dugo vremena od onih sretnih trenutaka kada su, ne razmišljajući uopće, sve njihove igre završavale uranjanjem u otanjenu vodu do iznemoglosti presahle rijeke. Duge, neizdržljive ljetne vrućine bile su podnošljivije samo ako bi razodjeveni do djetinje nagosti preznojena tijela hladili u hitroj matici rijeke. Uranjali bi, izranjali iz bistre zelenkaste rijeke, raširenim rukama razbacivali bi kapljice vode posvuda oko sebe, svojim sitnim dječijim šakama pokušavali su uloviti ribe koje bi, bez ikakvog znaka upozorenja, čim bi im se bučni dječiji prsti primakli na centimetar-dva, hitro izmigoljile i neuhvatljivo nestale u bistrom vodenom brzaku. Vrelina sparnih dana bila je podnošljiva samo u okrilju rijeke, na velikom riječnom kamenu koji je poput nekakvog mitskog titana stršio svojom gordom glavom visoko iznad riječne površine. Na tom kamenu vesela dječija družina provodila je duge sparne dane, bezbrižno posmatrajući drugu obalu rijeke i maštajući o pustolovinama pomoraca s velikih mora. Za njih, matica njihove rijeke bila je velika kao okean, a njihov kamen u vodi bio je raskošan gusarski jedrenjak na kojemu su plovili ka nekom udaljenom otoku s blagom, ka nekoj nigdje zapisanoj i nikada viđenoj pustolovini. Sada, kada je vrijeme na bezobziran način pokazalo svoju zlovolju, poredani u pravilnu vojničku liniju, na sigurnoj udaljenosti od ledene vode, gledali su svoj kamen kao nedostižan san, već polahko zaboravljajući kako je to leškariti na njemu dok te sunčana vrelina uspavljuje.

                                                                      ***

 Nije bio zadovoljan, ali dobro je znao da mora. Majka ga je upornošću odlučne žene drmala dok se nije potpuno razbudio. Prvo što je pomislio, ostavši potpuno gluh na majčine prijekore, bilo je da ne pamti ni sam kad se zadnji put probudio ovako rano. Čak je osjećao nekakvu neodređenu svježinu zbog koje je mahinalno deku sa čaršafom povukao nazad na sebe. Njegova nesmotrena reakcija razljuti majku i ona strogo zapovijedi da se digne iz kreveta, što on konačno i uradi. Polagana jutarnja rutina pretvori se u prinuđenu žurbu. Otrča u kupatilo, opra zube manje temeljito nego je to radio u prošli ponedjeljak, ispljuska lice mlakom vodom, na silu obavi obje nužde i izađe iz toaleta. U kuhinji ga, obučeni, dočekaše i otac i majka. Iako mu se nije mililo, sjede za kuhinjski sto, odmah preko puta oca, koji je zamišljeno ispijao posljednje gutljaje jutarnje kahve i bez mnogo priče, nevoljko pojede dva pečena jajeta i dvije kriške domaćeg hljeba. Znao je da je morao jesti jer na majčinom se nijemom licu jasno vidjela ranojutarnja mušičavost i nervoza. Nije imalo smisla protivrječiti ili raspravljati s njom; sve svađe završavale su njenim teškim prijekorom i tvrdoglavom odlučnošću da nametne svoju volju, što je u krajnjem slučaju značilo da će, ne bude li se pokoravao njenim jutarnjim naređenjima, sjediti za kuhinjskim stolom sve dok ne završi s obrokom, pa makar to značilo cjelodnevni izostanak iz škole. A dobro je znao da je izostanak iz škole, bez obzira na razlog, u očima njegovih roditelja bio neoprostivo težak prekršaj, koji se bez odlaganja kažnjavao na najstrožiji način. Dugo se već pretvarao kako ne primjećuje nijemi razgovor koji su njegovi roditelji vodili pred njim iz jutra u jutro, dobro pazeći da niti jednim znakom ne otkriju nervozu ili strah, možda zabrinutost koju on sebi nije mogao objasniti. Rutinu je dobro poznavao. Izaći će sve troje zajedno iz kuće i na betonskom trotoaru ispred njihovog haustora on će skrenuti lijevo nastojeći što prije stići do škole, a njih dvoje u tihom razgovoru lijevo, oboje odlazeći u radni dan koji će se ko zna kada završiti. To jutro bilo je suho, sunčano i prohladno. Na sebi je nosio teksas jaknu, koju će, kako dan bude odmicao, morati skinuti i nosati zavezanu oko struka. Jer, koliko god jutra bila prohladna, dani su bili veoma topli i ugodni, a svaku fizički malo zahtjevniju aktivnost pratilo je znojenje od kojeg se majica ispod jakne lijepila za tijelo. Dvije lipe u školskom dvorištu počele su mijenjati boju, bilo je prvo što je primijetio, primičući se velikom centralnom ulazu u školu. Nije, osim toga, više bilo onog oštrog i omamljujućeg mirisa koji bi čovjeka zapuhnuo svaki put gada bi prolazio ispod njihovih krošnji. Sada su samo pitomo stajale na rubu igrališta, nijeme i nepomične. Mjesto njih divljao je veliki kesten. Iz priča starih ljudi doznao je da je školski kesten stariji od same zgrade škole, a ono što je on sam mogao iz perspektive osnovnoškolca posvjedočiti jeste da je stari kesten tamo u školskom dvorištu stajao kao kakav antički titan, velike i raskošne krošnje, čije su grane bezobrazno udarale u sva školska stakla. Ispod njegovih grana okupljala se dječurlija pomno iščekujući da dozreli plodovi padnu na zemlju, da bi onda mogli iz zelene ljuske izvući njegovu tvrdu smeđu jezgru. Djeca su dobro znala za šta kestenovi najbolje služe. Generacijama osnovnoškolaca bila je to najbolja municija u bezazlenim dječijim ratovima. Ono kestenova što bi ostalo nakon cjelodnevnog gađanja nosili bi kući i stavljali u ormare jer urbane legende i neprovjerene bapske priče čiju istinitost niko nije dovodio u sumnju kazivale su da je kesten najveći neprijatelj plakarskih moljaca i ostalih misterioznih bića koja su živjela u prostranim i stvarima natrpanim kućnim ormarima; nevidljivih neprijatelja koji bi tokom ljeta nemilosrdnošću divlje životinje znali izjesti najljepše komade odjeće. Posebno se majka radovala kada bi nakon škole donio pune džepove kestenja. Ta pažljiva gospodarica domaćinstva prvo bi ih temeljito obrisala mokrom krpom, a zatim bi ih pomno poslagala po policama ormara. Svaki put kada bi donio kestenove, bio bi nagrađen opipljivom majčinom pažnjom. Ne bi joj tada bilo lijeno cijelu večer stajati uz kuhinjsku peć i praviti palačinke, slasticu koju je namazanu s pekmezom od šljiva najviše volio. Prozor u kuhinji ostavljala bi širom otvoren i on bi, čekajući da majka zgotovi večeru, naslonjen na radijator gledao kako iz škole, u kojoj je on bio cijelo prijepodne, izlaze posljednji učenici iz večernje smjene. Nedugo zatim gasila bi se školska svjetla i on bi se povlačio nazad u kuhinju zatvarajući prozor kroz koji sad u ranu večer nije više ulazila opuštajuća milina, već prije neka uznemirujuća hladnoća, prvi nagovještaj nadolazećeg hladnog vremena.

                                                                   *** 

Dugo mu se radovala i napokon je došao. Tog jutra probudila se prije svih i ležala je u krevetu izgarajući od želje da se roditelji probude da i sama ustane i počne se spremati za polazak u školu. Za razliku od svog dvije godine starijeg brata ona je školsku torbu spakovala već sinoć; stavila je nekoliko novih svesaka i žutu pernicu s uredno poslaganim olovkama u novu torbu kupljenu prekjučer. Spakovala bi i knjige da je znala koje časove će imati prvi dan, ali ove godine, nije znala zašto, raspored časova nije bio kao prethodnih godina zalijepljen na velikim staklenim ulaznim vratima škole. I dok je pokušavala dokučiti razloge neizvješavanja rasporeda, začu majku kako je s vrata njene sobe tiho doziva prijatnim glasom koji je više vodio brigu da ne rastjera snove svoje kćerke nego da je probudi. Nije čekala niti trena i javi se majci, ustade iz kreveta i laganim ženskim korakom otrča u kupatilo. Počela je škola i srce joj je podrhtavalo od sreće. Ranojutarnje radnje odradi s onom dobro poznatom ženskom pedantnošću uopće se ne obazirući na zajedljiva bratova peckanja. Bespogovorno popi šolju čaja od kamilice, koju je otac spremio samo za nju, na izlasku iz kuće poljubi roditelje i zaputi se u školu. Po davno uglavljenom dogovoru, kojeg su se djevojčice slijepo držale, ispred drugog haustora čekala je Emina, školska prijateljica s kojom je dijelila klupu u učionici i s kojom je svakog jutra zajedno išla u školu. Na putu se ne desi ništa što se nije dešavalo i prije. Nekoliko dječaka, onako mangupski u prolazu, povukoše ih za kosu i malo potegnuše za ručku od tašne, koja je visila na leđima, na šta one uz hinjene uzvike bola zaprijetiše prijavljivanjem učiteljici i oni uz smijeh otrčaše dalje. Preživjela je gađanje kestenjem, na ulazu u školu izgrli se s školskim prijateljicama koje nije vidjela tri mjeseca, na prvim časovima prihvati se svih razrednih dužnosti. Bila je najbolja učenica u razredu i voljela je školu, voljela je prisnost sa svojom starom učiteljicom, voljela je odgovornost i obaveze, voljela se osjećati odraslom. Grozila se dugih toplih ljeta koja su tako mnogo uveseljavala njenog starijeg brata. Dok je on po cijele dane lutao po gradu i odlazio se kupati na rijeku, ona je ostajala u kući uvijek dovoljno blizu majke i oca da čuje sve njihove tajno izgovorene riječi, da prisustvuje kućnim svađama i nemirima, da vidi očaj u njihovim napaćenim očima. Ljeto je za nju bilo robovanje kući, uskom prostoru pet soba i povremeni izlasci u večernje šetnje kada bi hodala uz roditelje i bila uzorno dijete. U školi je bila druga osoba, mala odgovorna i ozbiljna predsjednica razreda, učenica od najvećeg učiteljicinog povjerenja i najbolja drugarica djevojčicama koje su u njoj vidjele neformalnu predvoditeljicu njihove ženske grupice. Stojički bi u školi trpjela buku i neozbiljnost dječaka, nered koji su svojim nestašlukom stvarali na svakom koraku. Nije se obazirala na njihova zadirkivanja, a svako štipanje i čupanje za kosu uredno je prijavljivala učiteljici i zatim uživala gledajući kako pred cijelim razredom trpe kaznu za svoje dječačke pasjaluke. Na odmorima bi, dok su se drugi zabavljali kojekakvim dječijim igrama, sjedila na svome mjestu pripremajući stvari za sljedeći čas. Učiteljicina predavanja slušala bi pomno nastojeći odmah razumjeti gradivo i uvijek bi, ama baš uvijek, na kraju sata kada bi ostarjela i od života umorna učiteljica zatražila od nekog u razredu da ponovi šta se to radilo na času, prva dizala ruku i ne bi je spuštala dok učiteljica ne bi izgovorila njeno ime i uljudno je zamolila da ostatku razreda prepriča šta je sve čula tokom časa. Učionicu je tokom nastave napuštala samo za vrijeme velikog odmora kada bi otišla do toaleta napuniti praznu flašicu vodom. Po završetku školskog dana nije se nigdje zadržavala, žurila je kući obaviti sve nesvršene školske zadatke. Roditeljima bi u kući do u detalj prepričavala sve šta se desilo tog dana u školi i, ako je bilo kakvih nedoumica ili nepoznanica, savjetovala se s njima o najboljem načinu izrade zadaće. Pred spavanje popila bi šolju toplog mlijeka ne zato što je uživala u njegovom ukusu, nego zato što je vjerovala da se u prohladnim septembarskim noćima bolje spava ako se organizam ugrije toplim pićem. Lijegala bi s tugom, a budila se s radošću jer voljela je školu.

*** 

Ušao je u godine kada ga je posao već dobrano zamarao. Sjedenje u kancelariji iziskivalo je poseban psihički trud jer sve mu je nekako išlo na nerve, ali najviše tiha kancelarijska došaptavanja. Dobro je znao da mlade radne kolegice ispod glasa, kada završe s prepričavanjem restoranskih događaja na pauzi, pogrdno pričaju o njegovom odnosu prema poslu i njegovom radnom učinku. Samo prije nekoliko sedmica svaki put kada bi im se glave približile na samo nekoliko centimetara i kada se iz njihovog dijela prostorije nije čulo ništa drugo osim nerazumljivog žamora, ustajao je kradom, otvarao prozor i naslonjen na njegov drveni štok pušio bi i posmatrao mali trg ispred preduzeća, trudeći se svojski da na licima prolaznika pročita njihove životne priče. Danas to nije bilo moguće zbog neprijatne nezgode koja se dogodila prije dva dana, zbog strogog ukora kolegice kojemu se nije nadao, ali kojem se morao povinovati. Kada danas razmisli o tome, uviđa da je bila upravu, ali nije smjela biti tako direktna i odrješita, ako ništa onda zbog njegove životne dobi i godina provedenih u preduzeću. Ali, nije primijetio, zaista nije primijetio, bilo je njegovo jedino opravdanje samome sebi. Nastojeći ne slušati njihova prostačka opajkavanja kolegice iz kancelarije preko puta, nalaktio se na prozor odbijajući dimove cigare u mlaku pomračinu kada ga u sanjarenju prekide oštar i neprijatno grub glas: “Kolega, zatvorite prozor, pa mi se ovdje smrzosmo.” Okrenu se iznenađeno i vidje kako njih četiri, glava spuštenih na otvorene dlanove, raskolačenih i ljutitih očiju gledaju njegovu raščupanu pojavu. Zbunjen nešto promrlja i hitro zatvori prozor, pokušavajući bezuspješno pronaći riječi opravdanja i izvinjenja. Od kako, od prekjučer, cijelo radno vrijeme provodi sjedeći za svojim stolom u kancelariji, počeo je primjećivati stvari koje su do sada svima osim njemu bile očite. Dan se, činilo mu se, produžio jer skoro sve do jučer s posla se vraćao u sred bijela dana, skinutog i pod ruku svinutog sakoa, danas je mrak počeo padati, a on je još uvijek sjedio u stolici rezignirano čekajući da se radno vrijeme napokon završi. Nemili kancelarijski događaj izoštrio mu je perceptivnu moć i on stade zapažati promjene oko sebe i kada nije bio na poslu. Dolazeći na posao, primijetio je kako osim uobičajenih ranoranilaca koji žure da ne zakasne na posao ulicom prolaze i skupine đaka sa svojim velikim i teškim školskim naprtnjačama. Tu i tamo vidio bi grupice starijih srednjoškolaca kako sjede na gradskim klupama i kriomice puše. Najviše od svega zapanjila ga je golotinja drveća. U njihovim krošnjama više nije bilo lišća i ogoljena do kosti stajala su sablasna kao kakav prastari kostur iz ormara. Lišća je, opet, bilo posvuda. Ležalo je razbacano po cesti crvenkasto i žuto, lijepilo se za đonove od cipela, smetalo je, a istovremeno bilo je nekako romantično susretati ga na svakom koraku, sudariti se s njegovom lomljivom krhkoćom. Djeca su ga odnosila na mjesta na koja ga vjetar nikada ne bi bacio, bacala su ga u svojim igrama u zrak i čudila se njegovoj očitoj nemoći da poleti, da se vine i nestane na nebeskom obzorju. Njegovoj pojavi radovao se i najsiromašniji dio radništva. Nekako u vrijeme kada bi se lišće nagomilalo svuda po gradu, na njihove adrese stizali bi pozivi iz gradskog komunalnog društva i tada bi, svi obučeni u starinske i demode uniforme gradske čistoće, izlazile desetine muškaraca da se bore s lavinom gradskog lišća. Velikim drvenim metlama satjerivali bi ih u pozamašne gomile na uglovima ulica, čekajući velike teretne kamione u koje bi ih potrpavali i odvozili na gradsku deponiju smeća. Ali, sve one gomile lišća koje ne bi završile istog dana u utrobi kamiona noću bi dječurlija razbacala po cijeloj ulici. One gomile koje ne bi bile rasparčane na milione dijelova, bezobrazniji dječaci noću bi palili i mahnito skakajući oko njih kao sjevernoamerički Indijanci prizivali bi Manitua i ostale bogove prirode. Prolazeći na povratku s posla pored sinoćnjih gareža, pitao bi se je li i njegov mali bio jedan od tih Indijanaca, koji nisu ni po koju cijenu htjeli prihvatiti svijet napretka i grčevito su branili svoje pravo na život u simbiozi s prirodom. Nije se ljutio, dapače, razmišljajući kako je možda njegov sin bio jedan od uličnih mangupa, koji je zadavao glavobolje gradskoj administraciji, osjećao je očinski ponos i lice mu je sijalo od veselosti. Ipak, dobro je znao da će odmah večeras, pred svojim sinom, a za ljubav svoje supruge, morati oštrim riječima nagrditi te male vragolane i njihove aktivnosti, posebno ističući kako je njihovo ponašanje siguran put u maloljetničku delikvenciju. 

***

Nije bilo više opravdanja za odlaganje, naročito nakon što se Armin jednog jutra probudio s velikim i ružnim herpesom na desnoj strani gornje usne. Nazebao je jučer tokom dana, sinoć je gledajući film nekoliko puta rekao da osjeća zimu po leđima i po rukama, ali ona nije obraćala pažnju. Mislila je da je riječ o nekom prolaznom i bezopasnom naletu osjećaja tjelesne hladnoće, ali ugledavši ga jutros s crvenom flekom na ustima i krvavih očiju, znala je da je pogriješila. Prvo što će danas uraditi kada se vrati s posla bit će zamjena odjeće. Prozračna tanka ljetna odjeća završit će u fijokama plakara, a zamijenit će je deblja i toplija, primjerenija godišnjem dobu u kome se nalaze. Iz osjećaja krivnje dozvoli Arminu da ostane u kući, pobrinuvši se prije odlaska na posao da mu tokom cijelog dana topla deka i jorgan budu uvijek na dohvat ruke. Skuha mu veliku šerpu čaja i objasni kako da ga ugrije na plinskom šporetu svaki put kada ga bude htio piti. Strogo mu zabrani da pije hladnu vodu, jede hranu tek izvađenu iz frižidera i izlazi iz kuće. Nakon toga izađe iz kuće zanesena mislima. Nehajnost i usporenost izazvanu rastresenošću primijetili su svi na poslu. Ne može se reći da je posao trpio zbog njene nezainteresovanosti i duhovne odsutnosti, svoje obaveze obavljala je strpljivo i predano, ali svako ko bi i na tren zastao da je osmotri mogao je vidjeti kako danas nije unosila onaj samo njoj svojstven žar u rješavanje poslovnih zadataka. Misli su joj lutale i negdje malo iza podne zamoli šefa odjela da je oslobodi od posla za taj dan. Kao opravdanje navede nekakvu jeftinu izliku, požali se na neodređeni umor u tijelu i fizičku iscrpljenost. Otpust bez puno priče dobi odmah nakon traženja jer ne samo šef već cijeli kolektiv je poznavao i cijenio njenu predanost poslu i njeno nikada ukaljano poštenje. Pozdravi se s kolegicama i kolegama, ne dozvoli nikakve rasprave o njenom zdravstvenom stanju, ljubazno odbi prijedlog da je kući odvedu autom i napusti preduzeće. Do kuće je stigla veoma brzo. Sina kojeg je jutros ostavila bolesnog u krevetu zateče kako pokriven dekom do brade gleda televizijsku emisiju o divljim afričkim životinjama. Brižljivo ga pomilova po glavi i upita treba li mu nešto, a kad on odrično odgovori, zaputi se u dječiju sobu. Našavši se pred velikim plakarom naslonjenim uz cijelu stranu sobe, napokon osjeti olakšanje. Nema druge nego odmah prionuti na posao, pomisli u sebi i stade iz njega vaditi odjeću. Prvo je izvadila deblju posteljinu, nekoliko debelih deka i velikih jorgana, zatim iz najdubljeg mraka plakara, zamotanog u najlonsku vreću, izvadi veliki debeli biljac, koji je planirala svaku večer prostirati na dječiji krevet. Pamti da je još majka govorila da svaka bolest dolazi ili od nogu ili od tankog dušeka za spavanje i zato je sada izvadila veliki dlakavi biljac s namjerom da ga svaku večer, ignorišući dječiju ljutnju jer govorili su da se od biljca znoje i da ih neugodno žuljaju njegove oštre dlačice, razastre na njihov krevet. Iza toga, već pomalo uspuhana i oznojena, poče vaditi topliju odjeću. Duge majice, farmerice od debljeg tekstila, šuškave jakne za zaštitu od kiše i obavezno debele čarape, desetine pari, novih i izlizanih od nošnje. Sve to baci na krevet, a onda stade po kući kupiti odjeću koja će u plakaru zamijeniti izvađenu. Slagala je strpljivo šorceve i majice, motala papuče i sandale u kese i gurala u plakar, tražila posebno mjesto za svoje slamnate šešire, pakovala svoju bižuteriju u kutije od cipela, koje je onda smještala u dubinu plakara iza kesa natrpanih svakojakom odjećom. Razvrsta na dvije strane košulje od pamuka i lana, a zatim ovu drugu ubaci u posebnu pregradu ormara. Na kraju izvadi iz plakara obuću. Kožne tenisice i kožne cipele, čak i one modele za koje je znala da će djeca kad ih vide odmah početi zanovijetati. Ali, na njihove prigovore ostajala je hladna. Moraju već jednom shvatiti, rezonovala je majčinski trezveno, da je njoj važnije njihovo zdravlje nego njihov izgled i ove godine bila je odlučna, budu li zbog izgleda izrugivani u školi, otići će i toj neodgojenoj balavurdiji održati bukvicu. Gledajući ih sad u svojim rukama, nije joj bilo jasno šta s tim cipelama nije uredu. Sjetila se svoga djetinjstva i ondašnje oskudice i od te pomisli spopade je blagi bijes koji je, na sreću, brzo prođe. Primirivši se, cipele obrisa vlažnom krpom, a kad se osušiše namaza ih kremom za impregnaciju kože. Radila je u tišini ne obazirući se na stvari oko sebe. Kćerku na povratku iz škole priupita kako je provela dan i onda, prije nego je čula odgovor, prionu ponovo na posao. Oznojenoj i ushuktaloj muž joj na povratku s posla i ne priđe, dobro je znao da ne voli da je neko ometa dok radi. Neprimjetno pade noć, tama se uvuče u kuću. Iznenadi se neprijatno kad to primijeti, ali svjetlo odmah upali. Svjetlost električne sijalice u trenu otjera dva nezvana gosta: mrak koji nestade u trenu i njenu nelagodnost jer u dobro osvijetljenoj kući zamijeti da je sve sređeno i složeno pod konac, sve je na svom mjestu. Garderobu jednog godišnjeg doba zamijenila je druga.

 ***

Dugo iščekivanoj suboti svi u kući su se iskreno radovali i kada napokon dođe vedra, sunčana i topla, raspoloženje svih graničilo je s neumjerenom razdraganošću. Kućna rutina bit će razbijena i dan će proći u mukotrpnom radu i veselju, sitnim podbadanjima i grohotnom smijehu. Za ovu sudbonosnu subotu cijele godine šparala se svaka para, a cijela sedmica koja je prethodila potrošena je na pažljive pripreme. Veliki lonci i šerpe za kuhanje izneseni su iz podruma, staklene tegle i staklene flaše dobro su oprane, a njih dvojica muškaraca očistili su plastično bure kupljeno prije ko zna koliko godina. I kad napokon dođe subota, cijela porodica zaputi se na zelenu pijacu. Kao i uvijek kada je porodica zajednički radila neku egzistencijalno važnu zadaću, svojim ženskim razumom i poslovično poznatom trezvenošću majka je usmjeravala želje cijele porodice. Njih dvojica, bez ikakvog pretjerivanja, bili su samo radna snaga, poslušni izvršioci njenih naredbi. Stvari su bile poredane na taj način od pamtivijeka i niko se nije bunio jer svi ukućani, naročito njeni muški članovi, cijenili su njenu poduzetnost i inicijativu. Pod njenim materinskim nadzorom njihova mala porodica živjela je ugodno i sretno. Na pijacu se uputiše s metalnim kolicima kupljenim prije nekoliko godina od nekog naročito mrkog Ciganina koji je u cijeloj čaršiji bio poznat po svome poštenju i zanatskoj vještini. Ne pokajaše se jer za ovo godina koliko su s pijace prevozili sirovine do kuće kolica se pokazaše kao veoma korisna i pogodna za rukovanje. Te subote prvo kupiše kupus za kiseljenje kod starijeg trgovca porijekom iz Bugojna. Direktno s kamiona šest velikih mrežastih vreća napunjenih glavicama kupusa dva lokalna pijačna radnika prikačiše na njihova kolica. Do kuće su ih vozili polahko, pazeći na svakom koraku da težina vreća ne prevrne kolica i da se kupus ne bi rasuo po cijeloj ulici. Nakon što kupus unesoše u kuću, vratiše se na pijacu, gdje se mati s prodavačima već pogodila za crvene paprike roge, patlidžan i drenjak. Povrće i voće privezaše sami za kolica i zaputiše se kući. Usput su pričali o svemu, o ovogodišnjim cijenama na pijaci, o školi, o ne tako dalekim vremenima kada se na pijaci nije moglo gotovo ništa kupiti, a i roba do koje se moglo doći bila je bezobrazno skupa. U bezbrižnom ćaskanju dođoše kući, rasteretiše kolica na dva točkića i kupljene namirnice iznesoše na balkon. Tad poče pravi posao. Prvo jednu po jednu opraše sve glavice kupusa, iskružiše nožem njenu tvrdu srčiku i napuniše svaku glavicu solju. Pripremljene glavice poslagaše po veličini u bure, napuniše ga vodom, a kad nekoliko glavica s najgornjeg reda do otvora stade da pliva po površini vode, pritisnuše ih s dvije velike cjepanice. Vodu posoliše i zatvoriše bure. Glavice su male i mesnate, kupus će se dobro ukiseliti, primijeti otac i doda kako će ove godine sarma sigurno biti puno bolja nego prošle. Klimao je zadovoljno glavom i govorio da je ovogodišnji kupus odličan. Obraditi drenjak bilo je teže, ali ovom poslu prionuše istim žarom kao i kiseljenju kupusa. Da bi se drenjak doveo u stanje da se može kuhati, bilo je potrebno, nakon temeljitog pranja, iz svakog ploda izvaditi košpu. Malac se brzo umori i odustade. Roditelji ga pustiše da s drugarima ode u gradski park igrati lopte i nastaviše trijebiti drenjak. Taj naporni i smarajući posao radili su strpljivo i kako je vrijeme prolazilo i kako se gomila očišćenog drenjka u šerpi povećavala, njih dvoje počeše nekim samo njima dvoma poznatim jezikom pričati o zajedničkom životu. Glas im je bio obojen radošću i zrelom emotivnošću, pokreti su im bili savršeno usklađeni i svakom posmatraču koji bi ih samo jednom, makar i ovlaš osmotrio, odmah bi bilo jasno da pred sobom ima zadovoljni bračni par, koji je i nakon petnaest godina braka uspio sačuvati mladalačku ljubav. Nekoliko puta, mangupski, šeretski, baš kao prije petnaest godina, muškarac poljubi ženu, a ona ga rukama, zamazanim gnjecavim drenjkom, pomilova po licu. Grleno su se smijali njegovoj maski koju on namjerno ne pobrisa s lica. Kad očistiše sav drenjak, u veliku šerpu nališe vode tek toliko da se gusta drenjkova smjesa malo razrijedi, ubaciše potrebnu količinu šećera i staviše lonac na šporet da se kuha. Otac je vrijedno miješao smjesu vodeći brigu da ne zagori dok je majka za to vrijeme pripremala tegle da se u njih, kad bude gotova, salije vruća kaša. Kad su se djeca u kasno poslijepodne vratila kući, imala su šta vidjeti. Na kuhinjskom stolu poredane sjajile su se tegle s domaćim džemom od drenjka. Zavrištaše od sreće i zatražiše kašiku da probaju proizvod na šta im majka otvori jednu od tegli i upozori ih prije nego su stali jesti da je džem vruć i da ga jedu oprezno jer ne budu li kontrolisali svoje reakcije mogli bi u žurbi opeći jezik i nepce. Sijala je od zadovoljstva kad na njihovim licima, prije nego što su stigli bilo šta izgovoriti, zamijeti grimase oduševljenog iznenađenja. Džem je bio ukusan i bit će sav pojeden. Iako već dobro umorni tu večer odlučiše napraviti ajvar. U ovom poslu, za razliku od ranija dva, učestvovali su svi ukućani. Ispekoše paprike i patlidžan za tren oka, a onda svi sjedoše za veliki trpezarijski sto da gule ispečeno povrće. Otac, dobro raspoložen, ostavi posao, otvori hladnu flašu piva, a kad ga alkohol potpuno opusti i zagrija, stade pripovijedati priče iz djetinjstva i mladosti koje je ostatak porodice pozorno slušao. Ne bez razloga, jer otac je bio vrstan pripovjedač, a uz to imao je šta ispričati. Njegov život od rane mladosti bio je bogat i zanimljiv. Najviše su voljeli slušati očeve priče o dogodovštinama iz djetinjstva, o ljudima iz njegovog rodnog sela i njegove uspomene na roditelje, koji su umrli prije nego što su mu se rodila djeca. Oguljene paprike i patlidžane samljeli su i izmiješali, a zatim su kašu skuhali u velikom loncu na laganoj vatri. Neki su u ajvar stavljali komadiće bijelog luka, ali ne i oni. Njihovi želuci nisu podnosili ukus češnjaka i zato im je ajvar bio poseban i blag. U gluho doba noći kada je ajvar bio gotov, presuše ga u tegle, a njih poredaše u ostavi s ostalim namirnicama iz zimnice. Nakon dugog dana provedenog u radu legli su prijatno umorni. Kao i svake prethodne i ove godine spremali su zimnicu, ne zato što sebi sve te stvari nisu mogli priuštiti u redovnoj kupovini, već zato što su voljeli spremati i jesti domaću hranu, voljeli su te dragocjene trenutke zajedništva, voljeli su vidjeti kako djelo njihovih ruku ispunjava drvene police u ostavi. I dobro su pamtili glad. 

***

Dani su postajali sve hladniji i boravak napolju, u prirodi ili u nezagrijanim prostorijama bivao je sve neugodniji. Ljudi počeše poboljevati isprva neprimjetno, a onda se prehlada i gripa kao nezaustavljiva pandemija raširi cijelim gradom. Niste mogli proći ulicom, a da ne vidite nekog mladića kako crvenog nosa i šmrcajući žuri da se skloni s hladnoće, djevojku koja ne ispušta ovlaženu maramicu iz ruku ili dijete koje nije kihalo punim ustima. Škole i obdaništa opustiše, nešto zbog stvarne razmjere epidemije, nešto iz roditeljske predostrožnosti; onoj djeci koja nisu bila zaražena klicom gripe roditelji nisu dozvoljavali da idu u školu, nadajući se valjda da će ih kućna izolacija spasiti od bolesti. Što je više svijeta u gradu poboljevalo, tako razgovori o neobično hladnoj temperaturi za to doba godine postaše učestaliji. Poče se svijet prisjećati prošlih godina i što su duže razgovarali o hirovitostima prirode to su im priče češće završavale bijesnom konstatacijom kako je i ove godine gradsko preduzeće zaduženo za zagrijavanje stanova opet podbacilo. Svijet postade ogorčen. Bilo mu je već svega preko glave, i siromaštva i laganja i sumljivog bogaćenja preko noći, ali ponajviše, činilo se, nepravde kojoj se nije nazirao kraj. Izgubivši vjeru da će sistem ikada proraditi kako treba i strahujući za svoje zdravlje, mnogi se počeše grijati alternativnim energentima. Uključivali su grijalice na struju kada bi se vratili s posla ili bi ložili drvima i ćumurom peći zaostale iz prošlosti, palili su  male plinske grijalice koje bi stvarale više psihološki osjećaj zagrijanosti nego stvarnu toplotu i onda bi se cijela porodica natisla u toj jednoj toploj prostoriji poput izbjeglica u kolektivnim centrima. Čaj postade veoma tražen napitak. Po domovima pili su ga svi u velikim količinama. Kuhale su se ćubra, kamilica i šipak među starijim svijetom, mlađarija sklona pomodarstvu pila je brusnicu, a ako nije bilo nje, onda neke voćne čajeve koji su svi imali snažan miris, intenzivnu boju i jednak ukus. Godila je toplota vrelog napitka, naročito dok je polagano milila cijelim tijelom i zaustavljala se u donjem dijelu stomaka. U školama i kancelarijama tokom dana djeca i radnici nisu skidali jakne, a oni što su morali raditi pod vedrim nebom pokušavali su se zaštititi kapama i rukavicama. Hladnoća se uvlačila u svaku poru i nakon nekog vremena, valjda potpuno obeshrabren, svijet prestade zanovijetati i nekako se priviknu na iznenadnu tegobu. Noću su se oni zimogrižljiviji pokrivali s jorganom i dekom, stariji svijet, penzioneri i hronično bolesni lijegali su s čarapama navučenim na noge. Život postade oskudan. Jedna prostorija, televizijski prijemnik i tišina. Nikome se nije razgovaralo jer o čemu bi čovjek mogao razgovarati po ovakvoj hladnoći ako ne o problemima, a o njima nije više imalo smisla voditi bilo kakav razgovor. Dobro je bilo poznato da se nedaće najbolje trpe u tišini. Jednog dana kada su se već svi prestali nadati da će stanovi biti zagrijani, u kasno poslijepodne, poče krkljati voda radijatorskim cijevima. Isprva buka nije proizvela nikakav efekt osim nervoze među ljudima, ali nakon nekoliko sati radijatori postadoše mlaki. Svjetla po kućama se počeše paliti istom brzinom kojom su se gasile grijalice i razmontirale peći. U neko doba, ne malo prije početka dnevnika, u kućama postade ugodno. Djeca, oponašajući roditelje, svako malo dodirom ruke provjeravala bi griju li radijatori još. Na njihovo iznenađenje i radost svaki put kada bi spustili ručicu na rebro radijatora on je bivao sve vreliji i vreliji. Roditelji, sada opuštenije smješteni na sofama, skeptično bi tvrdili kako ta iznenadna sreća neće potrajati dugo i kako bi bila velika glupost vraćati grijalice u podrum. Ni sami ne vjerujući u crne prognoze svojih priča, nisu mogli sakriti ushićenost razvojem događaja. Toplina radijatora širila se njihovim domom i njihovim srcima. Preživjet ćemo i ovo kao što smo preživjeli i sve do sada, čulo se kako svijet, sada s neskrivenim tonom entuzijazma, govori međusobno. Neprimjetno, prestade se piti čaj, odbaciše se deke, omladina se poče skupljati po stanovima da derneči i da se provodi. Djeca se počeše vraćati u škole. Prije nego što prođe sedmica dana od nepodnošljive hladnoće, život se vrati u neku normalnu kolotečinu i svi od reda zaboraviše kako ih je iznenadna hladnoća patila i sekirala. Činilo se da gripa nije bila tako jaka i neizdrživa i da su mnogi kašljali zato što im već godinama duhanski dim truje pluća. Muški stadoše pod navalom vrućine subotama uz piće raskopčavati košulje i skidati se u potkošulje, a žene nisu više spavale u trenerkama i jutrima su opet, prije nego se na dugo vrijeme zabarikadiraju u kupatila, hodale u tankim i prozirnim spavaćicama koje su se na njihovim tijelima spuštale samo tik ispod guzice. Pitanja se zaboraviše i da ste nekoga priupitali da vam objasni zašto se nije grijalo od početka hladnoće, zbunjeno bi vas gledao ravno u lice ne znajući o čemu govorite. Oni baš naivni iskreno bi vam na pitanje odgovorili protivpitanjem: “Zar je bilo da nije grijalo?” 

***

Padala je toliko dugo da više niko nije pamtio kada je počelo. Znalo se samo kako je došla. Nebesko plavetnilo prvo su zakrili sivi oblaci koji su kako je vrijeme prolazilo mijenjali boju postajući iz dana u dan sve crnji, a kada je crnilo ispunilo svaki centimetar vidika, počeo je puhati neugodno hladan vjetar. S njim dođoše i prve, rijetke kapi kiše, sitne i naizgled neprimjetne. Padale su nepredvidivo. Čim bi čovjek pomislio kako će kišiti do u nedogled, oblaci su postajali suhi i tada bi znali proteći dani da ne padne niti jedna kap. Svijet navikao na muku svih tih sušnih dana nosio bi uporno kišobrane očekujući valjda da će ih vrijeme na prevaru pokušati uhvatiti nespremne i kako će im onda s posebnom slašću sručiti na glavu lavinu neželjene vode. Kad je napokon počela padati, činilo se da su svi odahnuli dobro znajući da im sada ne preostaje ništa drugo doli naviknuti se na njenu prisutnost i prilagoditi se njenim ubitačno monotonim navikama. Padala je u talasima, neprekidno, ne posustajući niti jednog trenutka, obznanjujući svijetu svoju neukrotivu prirodu, divlju narav koja je bila u stanju za tili trenutak izmijeniti lice zemlje. Od njenog prisustva vode su mahnitale, rijeke su se izlivale iz svojih korita, potoci bi se pretvarali u bujice koje bi bez ikakvog razgovora rušile i lomile sve na šta bi naišle. Nije bilo načina da se zaštiti od njenog dosadnog prisustva osim da se ostane u kući, ali boraviti u zatvorenom prostoru dugo moglo je imati ozbiljnih posljedica. Melanholici, prepuštajući se diktatu njenog ponašanja, padali bi u polusan provodeći dane u stanju nekakve neprirodne mirnoće prikovani za krevet namješten za noćno spavanje i televizor, jedini prozor u svijet izvan njihovog. Nervozne i urođene putnike, lutalice i besposličare razdirao bi unutrašnji nemir, nevidljiv svrab koji na koži nije ostavljao nikakav trag i oni bi poput vukodlaka na mjesečini hodali po kući zanovijetajući i gunđajući. Tad biste morali dobro paziti da vam se put ne ukrsti s njihovim jer biste prije nego što shvatite šta se događa, upoznali narav tešku, tvrdu i svadljivu, narav koja bi olako, ne razmišljajući, rekla grubu riječ, ne videći kako njena oštrina poput sječiva turske sablje raskida vaše srce u paramparčad. Njihovu podivljalu riku nadglašavala bi samo tupa lupa kiše o limene okapnice i krovove, lupa koja nije stvarala umiljat zvuk, lupa koju ni najtalentovaniji poeta ne bi mogao usporediti s uzvišeno harmoničnim zvucima simfonije. Ali, ta lupa ipak se slijevala, nakon dugog i pažljivog slušanja i poniranja u snatrenje u nekakav harmoničan, ali nemelodičan pjev koji bi budio u čovjeku davno zaboravljene uspomene. Baš po takvoj kiši nerijetko u mašti sanjara znao je zablistati najvedriji dan prepun razdraganih ljudi, veselja i radosti, dan koji je svojom neponovljivošću bio savršen kako dan u stvarnosti ne bi nikada mogao biti. Otrježnjenje od snova pratio je umor u nogama, dremljiva iscrpljenost i osjećaj izmještenosti neuporediv s bilo kojim drugim čovjeku poznatim osjećajem. Šta god o njoj mislili, koliko god nas ljutila padala je neprekidno od trenutka kada jutrom otvorimo oči do trenutka kada ih noću zatvorimo. Padala je, pričalo bi se sutradan za stolovima, po cijelu noć neprekidno kao da nije znala da može na sekundu da predahne jer noću nije bilo nikoga da nadzire njeno ponašanje. I tu se pokazala mudrom jer uvijek je bilo razočaranih bdijača koji bi, da je bar za trenutak posustala, rugajući se primijetili njenu slabost. Život nije mogao biti zaustavljen i ljudi su domišljali razne načine da joj se odupru. Hodajući po ulici rastvarali bi velike, jeftine, kineske kišobrane čije boje bi se razlijegale po danjskom sivilu kao krijesnice po sparnoj augustovskoj noći. Roditelji bi djecu zagrtali debelim kabanicama od najlona u kojima bi se teško kretali i u kojima bi ličili na patuljke iz priča čitanih pred spavanje. Nezgodno s njom bilo je što nikako nije poštovala privatnost i uvlačila se ljudima, ako ne pod kožu onda do svake njene pore. Na povratku u kuću nije bilo komada odjeće nenatopljenog kišom i ako ste željeli da izbjegnete ozbiljno oboljenje, bili ste primorani što prije skinuti se. Imala je čudnu naviku da se u potocima sliva niz svaku gradsku kosinu i uz svu volju ulaganu da joj se sklonite s puta nekada jednostavno nije bilo drugog načina nego da, krećući se prema cilju, progazite kroz nju. Od tog dodira cipele bi postajale toliko natopljene vodom da nije postojao način hodanja koji bi umanjio njihovu iritirajuću težinu. Nakon cjelodnevnog hodanja u vlažnoj obući stopala bi postajala bjelkastosmežurana i ledena, a najboji način da se vrati toplina u njih bilo je zamatanje u toplo vuneno ćebe. Po kiši je hodao samo ko je morao, nevoljnik kojem nije suđeno da dan provede u miru kuće, siromah kojeg je muka tjerala da dnevnicu zarađuje mijenjajući zdravlje za pare i ludak koji je u svojoj sumanutosti dokučio da je bolje biti sam na kiši nego u kući okružen demonima. 

***

Odjedanput otopli, čvrstoća kasnojesenske hladnoće popusti, neprijatna jugovina razmekša i najtvrdokornije srce. Možda i nije bilo toliko toplo, ali prisutnost daha dalekih tropa svijet natjera da za tili čas odbaci tešku garderobu koju je već nedjeljama nerado nosio, doživljavajući je kao kaznu za zlodjelo koje nije počinio. Stariji se nisu radovali ovom kasnom i iznenadnom ljetu, koje ih je u pravilu kosilo kao kuga. Svaki dan zastali bi ispred velikog zida u središtu grada, koji je služio kao improvizovana oglasna ploča i s neskrivenim strahom u glasu komentarisali su lica i imena vršnjaka ovješena na pravougaonim smrtovnicama. Gizdave gospođe, koje kuću niti na pet minuta nisu napuštale nenašminkane i savršeno dotjerane, nerviralo je blato koje se pojavilo niotkud i nisi ga mogao nikako zaobići. Lijepilo se za cipele i čarape, za široke obode suknji, uvlačilo se u kuće, jednom riječu – smetalo je. Ali, nisu baš svi bili onespokojeni dolaskom mediteranskog daha. Obradovana, mlađarija mu je pohitila u zagrljaj, puneći svake večeri tople novembarske ulice, dugo šetajući gradom valjda znajući da moraju iskoristiti priliku, koje sigurno neće biti do proljeća. Ove godine, od svih, najviše se varljivom ljetu radovala ona. Još s početka jeseni podrezala je dugu, divlju crvenu kosu i kada je vidjela njegovo zabezeknuto lice, znala je da se nije prevarila u odluci. Strpljivo je slušala licemjerne komentare zavidnih kolegica, koje su njen novi izgled tako slatkorječivo hvalile da je svaki slučajni prolaznik kroz njihove kancelarije znao da govore neiskreno i s nekom neobjašnjivom mržnjom. Osmijesi i ogovaranja, sitne gadosti i podmetanja nekada su joj toliko smetali da je mislila kako će ostane li u njihovoj blizini potpuno poludjeti, ali ove godine je uživala u njihovim slatkim lažima i dok je ispijala duge mrcvareće popodnevne kafe, nije mislila ni o čemu drugom osim o njemu. Otkako ga je upoznala, nešto se u njenom životu promijenilo. Nije mogla opisati šta, ali je promjenu osjećala tako snažno i tako prisutno da joj se svijet u kome je živjela i koji je mučio svojom ubitačnom monotonošću sada činio nevjerovatno neobičan. Nije nikome ispričala, ali krajem ljeta, nakon dugog nagovaranja i nećkanja, išla je s njim u luna park postavljen nedaleko od zgrade u kojoj je radila. Vrteći se na besmislenoj vrteški za djecu, osjetila je radost malog djeteta, ne zbog zabave koju je sprava proizvodila, već zbog njegove prisutnosti i tada je, tu u zraku, prvi put oćutala osjećaj koji je više prestravio nego obradovao. Nije imala sreće s muškarcima zato što se previše davala, zato što ih je strašila njena otvorenost, zato što je bila obrazovana, što je uživala raspravljati o svemu, i što je njeno srce bilo njima privrženije to bi oni postajali sitničaviji, sebičniji i narcisoidniji. Ili su možda takvi bili od samog početka samo što je njoj trebalo više vremena da razotkrije njihove prave namjere i kada bi ih na kraju otkrila, trpjela je povrijeđenost i bol. Uvijek se nekako ispostavljalo da ih interesuje samo njena ljepota i ništa više i da u njoj vide samo sredstvo da utaže glad svoje putene požude, a ona je naivno maštala da se da sva, da s muškarcem bar jednom bude žena. Kada biste je sreli u liftu, ne biste nikada posumnjali da je nešto muči, osmijehom i živošću krila je sve svoje brodolome i sva svoja razočarenja. Sada s njim bilo je drugačije. Skeptičnost i sumnjičavost njenih godina razoružala je njegova djetinja prostodušnost, jednostavnost čovjeka koji nije naučio lagati. Dugo joj je trebalo da mu povjeruje jer tjerana oprezom žene naučene da preživljava u svijetu okrutnosti nije sebi mogla priuštiti još jedan ljubavni fijasko. Osjećala je da nema snage za još jednu igru pokvarenosti. Kada je mislila da će odustati, kada je svojim isceniranim raspoloženjima nastojala omrznuti u njegovom srcu, ostajala je zabezeknuta i zbunjena njegovim reakcijama. Stoički je podnosio njena lažna histerisanja mirno joj opisujući osjećaje koje je dugo krila od svijeta, pričao je nevjerovatne priče koje je požudno slušala, nasmijavao je vicevima za koje je i on sam znao da više nisu smiješni. Što se više trudila da se odvoji od njega, to je više padala pod njegov utjecaj. Jedne večeri dok su šetali gradom i dok je ona ljuta zbog nekog nevažnog incidenta na poslu neraspoloženo tiha i odsutna hodala pored njega, on je uhvati za ruku. Ona protrnu, ali ne izvuče svoju ruku iz njegovog blagog stiska, već stade nešto govoriti brzo i nervozno. Do kraja večeri bili su par. Voljeli su šetati dok su zajedno, ali kiša koja je padala zadnjih sedmica nije im to dozvoljavala i sada kada je vrijeme na neobjašnjiv način postalo snošljivo, nisu gubili dragocjene trenutke. Dogovorili su sastanak na uobičajenom mjestu. Hodala je polahko znajući da se on neće ljutiti zakasni li malo. Usput je kupila punu kesu vrućih kiflica i dok mu se primicala kradom iza leđa, znala je da će biti sretan kada je ugleda. Tu grozničavu subotnju večer proveli su nakon dugo vremena lunjajući gradom, zaustavljajući se pred svakim izlogom pomno razgledajući njihove sadržaje. Pozdravljali su se s poznanicima i prijateljima koje su sretali, pričali su o pozorišnom festivalu, koji su oboje voljeli. U neko doba, pomalo umorni od šetnje, sjedoše na drvenu klupu u gradskome parku. Noć je bila toliko topla da on raskopča jaknu i ona mu nježnim pokretom pomilova prsa. Naslanjajući glavu na njegovo rame, hihoćući, pričala mu je nekakav prastari trač. On je nije uopće slušao, s osmijehom na licu gledao je prsten koji je sama napravila od komada žice i dugmeta. Kad se mjesečina probi kroz granje breza i osvijetli betonsku stazicu koja je prolazila kroz park, njih dvoje su već dugo bili zagrljeni i nijemi. On je bio spokojan, ona zadovoljna i sretna. 

 ***

Izjedao ga je osjećaj krivice. Cijelu večer sjedio je sam u sobi naizmjenično gledajući nezanimljiv televizijski program i čitajući dnevne novine. U novinama nije bilo ništa vrijedno pažnje tako da je svaki čas pogledavao prema supruzi koja je opušteno izvaljena u ugodnoj sofi listala nekakav magazin za žene. Čim bi je pogledao, ljutnja i krv udarili bi mu u čelo i jedva se susprezao da je ne naruži na pasja kola. Svaki put kada bi riječi došle na vrh jezika, obuzdavao bi se dobro znajući da njegove bijesne reakcije ostavljaju bezmalo čudan efekt na njegovu suprugu. Gledala bi ga mirno, slušala njegove eskapade optužbi i zamjerki, a kada bi on već dobro umoran od teatralnog nastupa odustajao od svog monologa pomiren da nema nikakav utjecaj na ponašanje svoje supruge, ona je prelazila u kontranapad. Sam njen pristup porodičnim svađama bio je radikalno drugačiji od njegovog. Čim bi se on primirio, počinjala je ona. Tihim, jednoličnim glasom iznosila bi sadržaj njihove razmirice, ulazeći svojim analitičkim umom u njegovu suštinu. On bi se isprva branio, pokušavao bi na njene argumente odgovoriti kontraargumentima, nastojao je osporiti njene tvrdnje, ali kako je razgovor tekao tako je njegov glas u njemu bivao sve neprimjetniji sve do trenutka kada se diskusija ne bi pretvorila u njeno autoritativno izlaganje. Okrenute glave u stranu, hineći nezainteresovanost, pažljivo bi slušao šta govori i što je duže slušao bivao je svjesniji da je upravu, da je sve što je govorila istina i da je slušajući njene sugestije postupio pravilno. Za vrijeme toplih ljetnih mjeseci svađe je često završavao odlaskom u šetnju, lutanjem prepunim ulicama grada, a na povratku kući neizostavno je zvao kući priupitati suprugu šta želi da joj donose sa svoje odisejade. Koliko god svađe bile bučne i tihe, koliko god zamjerao supruzi zbog nekih njenih postupaka, odluka i izgovorenih riječi, vraćao se njenom zagrljaju i njenom umilnom tepanju, sladunjavom objašnjavanju geneze problema koje je nerijetko pratila tjelesna sentimentalnost. Večerašnja svađa nije se mogla završiti lutanjem jer noć je bila ledena i šibao je studen vjetar, koji je čovjeku svojom gigantskom snagom lomio svu toplotu u tijelu. Stoga je odlučio ne produžavati raspravu, ali što je duže sjedio u sobi otuđen od supruge, osjećaj krivice upornije ga je mučio. Nema govora, postupio je pravilno, postupio je upravo onako kako odgovoran otac postupa, ali svaki put kada bi djecu kažnjavao batinama, koliko god one bile opravdane, razjedao ga je osjećaj krivice. Ovaj put su pretjerali. Zapravo, pretjerao je samo stariji od dvojice bandita njegovog srca, prekardačio toliko da ih je oboje doveo do ludila. Kada ga je to poslijepodne, pred sumrak, grupa starijih muškaraca dovela kući mokrog do gole kože, bio je zbunjen, ali kada su mu pojasnili da je izvađen iz rijeke, bio je lud od straha i bijesa. Izvađen iz nabujale smeđe rijeke, koja je već danima prijetila da se izlije iz korita i koja je na svojim podivljalim leđima nosila stabla iščupana daleko u planini. U prvi tren se savladao tek toliko da se zahvali ljudima na nesebično pruženoj pomoći, da ih pozove da uđu u kuću popiti nešto, a kad oni kurtoazno odbiše gostoprimstvo, isprati ih gotovo do same ulice, neprekidno se zahvaljujući. U kuću je ušao hladan kao špricer, nijem i odlučan da kaznu za ovo nesmotreno razbojništvo odmah izvrši. Iz ormara u svojoj sobi izvadi stari vojni opasač, zgrabi sina za uho, uvede u kupatilo i išiba po nogama i leđima skoro do krvi. Nije se obazirao na njegovu riku i preklinjanja, tukao je tako snažno i disciplinovano samo s jednim ciljem – ovim batinama mora mu se izbiti iz glave ta pogubna ludost. Hodati u ovo doba godine uskim riječnim adama bilo je zabranjeno. Tek kad je sjeo u sobi na svoju fotelju, kada je plač u susjednoj prostoriji zamukao i kada je pored sebe na sofi vidio nijemu suprugu kako leži, ruke mu se stresoše i u cijelom tijelu, od glave do pete, osjeti strah. Dođe mu da zaplače, ali se suzdrža. Šta da je pao, pomisli, i odmah misao otjera u najdublji ponor podsvijesti. Ohladivši se, poželi se svađati sa suprugom, ali je znao da ga ta svađa neće nigdje odvesti. Ljutio se što ga nije branila, što ga nije zaštitila svojim tijelom, što njegovo mahnitanje nije spriječila nekom prijetnjom. A, onda shvati da je namjerno tako postupila, da mu je svojim ćutanjem i svojom pasivnošću pružila potporu u kažnjavanju, shvati da je i ona bila sve vrijeme prestravljena. Ostatak večeri provedoše u tišini i mimoilaženju, a spavati odoše ranije nego inače. Cijelu noć se okretao na krevetu pokušavajući uhvatiti san koji mu je neprekidno bježao. Pokrivao se i otkrivao, bivalo mu je čas vruće čas hladno i kad dođe jutro, kad se na istoku probudi sunce i kad ču mujezina kako svojim lijepo melodičnim glasom navještuje rađanje novog dana, ustade sretan što se mučna noć napokon okončala. Prolazeći kroz kuhinju, nesvjesno proviri kroz prozor i ostade zapanjen. Ne oklijevajući niti trenutka, iz kuhinje odjuri u dječiju sobu i probudi sina. Ovaj je još uvijek bio ljut zbog sinoćnjih batina, ali očeva djetinja uzbuđenost brzo otopi njegovo neprijateljstvo i on gonjen očevim entuzijazmom i vlastitom radoznalošću odskakuta za ocem do kuhinjskog prozora. Zajedno razgrnuše zavjesu nakon čega mu se s usana ote prvo uzdah radosnog iznenađenja, a zatim pomirujuće “tata”. Imali su šta vidjeti. Cijeli horizont bio je zamagljen bezbrojnim pahuljama snijega koje su krupne kao orasi padale po zemlji. Letjele su krivudavim putanjama, sudarale se njima pred očima, raspadale da bi na kraju završavale na deset centimetara debelom snježnom pokrivaču. Otac pomirljivo zagrli sina i vlažnim ga usnama poljubi u obraz. 

Probudio sam se u Crnoj Gori, u Pljevljima. Hladno je. Magla udarila pa se grad u kotlini ne vidi. Prvih par koraka čaršijom deluju kao magnovenje. Tanak miris pečene paprike dolazi do mojih nosnica i tada sam siguran da je došla jesen. Ne znam ni šta ću ni gde ću, nikoga ovde ne poznajem ali osećam da sam kod kuće. Nižu se ulice Marka Miljanova, Vardarska, Nemanjića, Durmitorska, Karađorđeva, Lovćenska… Tanak miris pečene paprike stegnuo mi se oko srca i ne pušta, a srce kuca tu je. U Pljevljima sam u Crnoj Gori, i grad se brani od jeseni pečenjem ajvara.

Objavljeno u julu 2006. godine negdje

Evo, skoro da je prošlo dvadeset pet godina, ili četvrt jednoga krvavog stoljeća, od nastupa slovenske grupe Martin Krpan u sarajevskome Domu mladih. Teško da se više netko sjeća tog cjelonoćnog koncerta, priređenog u povodu dolaska Štafete mladosti u grad, na kojem je sudjelovala tušta i tma omladinskih glazbenih skupina, hevimetalaca, simforokera, novovalovaca i pankera, i na kojemu je, kako je to bio i red tih godina, Ljubiša Racić, lokalni gitaristički heroj, dokazivao da je i dalje najbrži neshvaćeni gitarist svijeta. Nastup Martina Krpana prošao je brzo i bez tragova u očima i u ušima publike, koja nije znala nijednu njihovu pjesmu jer debitantskoga, i tada jedinoga, albuma nije bilo u sarajevskim trgovinama, a na radiju smo Martina Krpana mogli čuti samo u emisiji Sa i oko jugoslovenske pop i rock scene, koju je Ognjen Tvrtković uređivao i vodio svake nedjelje u 23 sata i pet minuta, s bespotrebnim entuzijazmom čovjeka koji je uvjeren da ima svoju misiju. Hvalio je tada Ognjen Martina Krpana, a naročito vođu, autora i pjevača grupe Vladu Kreslina, i trudio se da slušateljstvo ostavi u uvjerenju kako on čovjeka osobno poznaje. Pjesma koju je pustio zvala se Slovan Karantan.

Davno je, kažem, to bilo, još davnije nego što to pokazuju godine, jer više ne postoji ništa, ili gotovo ništa, što je u to vrijeme postojalo. Štafeta mladosti više ne noćiva u Sarajevu. Nema ni Martina Krpana. Odrekli smo se većine svojih uvjerenja, a drugi ljudi su se odrekli nas.

Vlado Kreslin bio je jedan od onih, rijetkih i dragocjenih, koji se nisu odricali. Iz onog mraka s početka ratnih devedesetih, izranja na ljubljanskoj pozornici njegov ciganski šešir, pod kojim, u pratnji zbora koji je Vesna Andree sakupila i sastavila od bosanskih izbjeglica u Sloveniji, pjeva sevdalinke. Dobro ih je Vlado pjevao, onako bekrijski i ravničarski, kao što se pjeva u krajevima u kojima je rođen Meho Puzić, no od te pjesme važniji je bio sam razlog za pjesmu, važnija je bila gesta, koja nije bila junačka, ali je pripadala onim najljepšim i najuzornijim ljudskim vrlinama, u ta zla vremena rjeđim i od samoga junaštva. Vlado Kreslin pristajao je uz one kojih je bilo malo, i bili su slabi i jadni. S njime jednim bilo bi ih puno više.

Opasno je hvaliti nečije ljudske vrline, koliko god, možda, bile iznimne, dok se govori o pjesmama, jer tada nekako prirodno ispada da pjesme ne valjaju, ali čovjek je dobar, pa onda govorimo o njegovim vrlinama. Međutim, u Kreslinovom slučaju, vrlina je ono iz čega počesto pjesma i nastaje. Po tome on je poput srednjovjekovnih trubadura, ili onih bundžija iz vremena kada je Dylan bio mlad, premda zapravo nikada, koliko ja znam, nije napisao protestnu pjesmu. Vrline za koje se on zalaže su pretpolitičke, ili postpolitičke. To je, na kraju krajeva, isto.

Rođenjem i životom on je iz Prekmurja, vjerojatno najzabačenijega i najizdvojenijega dijela male Slovenije, u kojoj po prirodi stvari ništa ne može biti baš tako jako zabačeno i izdvojeno. Ali Prekmurje, eto, pomalo jest. U tamošnjim melodijama čuju se zvukovi mađarskih čardi, gostionica u pustarama koje je proslavio Bela Bartok, a čuje se i ponešto od one maglene i vodene slavenske tuge, koja je proizvela da tolike pjesme i tolike ljubavi skončaju utapanjem. Mura je fatalna rijeka.

Kao i toliki slovenski pjesnici prije njega, Vlado Kreslin je u svojim stihovima sklon pastoralama. Dok su se hrvatski, bosanski, srpski, općenito južnjački pjesnici bavili svojim duševnim stanjima, Slovenci su radije opisivali prirodne ljepote. Kosovel je svoj kratki život proćerdao da bi onome koji nije bio na Krasu, ili onome tko je gluh i slijep kod zdravih ušiju i očiju, prikazao što Kras jest. Tako i u Vladinim pjesmama teče Mura, dublje nego što druge rijeke teku pjesnicima s juga. Nešto od te idile, koja u neka doba prelazi u metafiziku, te u onu finu prazninu po kojoj se poznaje svaka dobra pjesma za jedan glas i instrument, vezuje ga, opet, s njegovom dalekom braćom Bosancima, i ponekom sevdalinkom nastalom od čuda, a ne od tuge.

Najvažnija njegova pjesma do danas je Crna gitara. Možda je napisao boljih, koje će bolje izgledati na papiru, ili će se ljepše i tačnije pjevati, ali nijedna nije važnija od Crne gitare. Između ostaloga, samo ju Kreslin može otpjevati. Kada drugi pokuša, to zvuči krivo, i tjera te da odmahuješ glavom i ponavljaš: nije istina, nije istina… To je zato što je Crna gitara ona važna i neponovljiva, a na neki način i neprenosiva pjesnička bilješka o jednome životu. Bilješka o autoru. Pa, iako je neprenosiva, nju bih želio svaki put slušati.

Cigani su, uglavnom na njihovu žalost, već dugo u modi, ali Vladini Cigani, Cigani Crne gitare, nisu mondeni. Njih je malo, slabi su i jadni. S Vladom ih je puno više…

Za pjesništvo je važno i to da Kreslin vozi stari mercedes karavan i nosi crni kožni sako. Gledao sam ga jednom takvoga usred Opatije, na samo stotinjak koraka od terase Hotela Kvarner, tog kultnog mjesta jugoslavenske estrade, do kojega nikada, svaki iz svojih razloga, nećemo doći ni on ni ja. I u tom karavanu i kožnom sakou ima neke više i važnije tačnosti. Uz Kreslina se uvijek mogu pojaviti svi junaci njegovih pjesama i života, a da se jedni drugih ne srame. Svu svoju autentičnost on uvijek nosi sa sobom. Rijedak čovjek bez rezervne varijante.

Šerbedžija mi je, posve fasciniran, pričao kako Vlado razbija boce o glavu. Ne znam je li to istina, ali bit će da jest, ne bi Rade lagao. O Kreslinu nikada nisam čuo ništa ružno. Kao da ljudi koji o drugima vole ružno govoriti za njega i ne znaju.

Na početku je bio dogovor da ja prevedem ove pjesme, pa sam ih, bogme, i počeo prevoditi, ali onda je Ahmed Burić rekao da će on to prije napraviti, što je, naravno, bilo istina. Osim toga, mene je strah prevođenja, jer radije ukradem nečiji stih, riječ, atmosferu, nego što ih vjerno prenesem u svoj jezik i potpišem tuđim imenom. Burić me je, dakle, oslobodio velike napasti i odgovornosti. On je Vladu preveo, i to je odlično napravio, a ja ću svoje slobodno ukrasti, prepraviti, prekrojiti. Tome pjesme i služe. Da ih voliš toliko dugo, dok ih na kraju ne počneš smatrati svojima. Kreslin je napisao nekoliko mojih pjesama. 

Često ostajem sam
I tada slatko čitam,
Ponekad i pišem
I već odavno
Nikud i nikom
Ne hitam.

Kroz odškrinut prozor
Dolazi dječji glas
Vraća me u zavičaj
U kom, kad sve zaspi,
Da smo živi
Svjedoči
Pod kućom
Naš svezani pas

Svezan broji noći
Svezan reda dane
I tako ponekad, ni na kog,
Iz puste dosade,
Lane.

***

Često ostajem sam.
Škola je u blizini.
O, hvala ti, Veliki Bože,
Što dječja graja
Tišinu nadglasat može.

Zatvorim knjigu,
I šutim, šutim…
Možda sam živ,
Ili to samo,
Dok slušam dječju graju,
Slutim.

Učestaše u to i nedjelje. Dan kad čovjek ne zna kud bi sa sobom. Žene prazno zure u stakla kuhinjskih kredenaca, i za njima fotografije mrtvih gradova i neke mladosti tuđe. Muški se dignu pa tumaraju stanom, zagledaju nebo, pa planine u daljini, gledaju hoće li kiša. Nedjeljom se u gradu namnože puste sobe i hodnici, kuhinje, umivaonici po čijem limenom dnu tuku metronomi vodenih kapi, ožive stanovi koji ne pamte da je u njima ikada itko živio, čija su ulazna vrata zapečaćena voskom za pisma, koji se još od prije rata ne koristi.

U jednome takvom stanu, na crnom pisaćem stolu, jedinom preostalom komadu namještaja u nekadašnjoj prostranoj radnoj sobi kakvog profesora književnosti, svećenika ili suca, rastvaraju se kapije alabasterne glazbene kutije načinjene u obliku dvorca, promoli van crni koncertni klavir. Naklonivši se nevidljivoj publici, za klavir sjeda pijanist u fraku. Jako je star, jer stara je ova glazbena kutija, premda on ima lice i figuru dječaka Mozarta, pa bi promatrač, kad bi ga bilo, vidio bolni grč na njegovu licu, i čuo bi kako u njegovim zglobovima krcka presušeno orahovo drvo. I svake mu je nedjelje naklon sve plići, svake nedjelje sve teže sjeda.

Pa zasvira Turski marš, jedinu melodiju koju svira njegova glazbena kutija. U vremena dok je u stanu bilo ljudi, a rijetkim bi nedjeljama dolazili gosti s djecom, kutija se navijala posebnim ključem, koji je pokretao nevidljivi mehanizam. Za rata, svi metalni dijelovi iz mehanizama svih igračaka u gradu pretopljeni su u puščane i topovske cijevi, a zamijenili su ih dezerteri i osjetljivi mladići koji nisu htjeli uzeti oružje u ruke. Načinjeni od drveta, mnogo manji od najmanjih ljudi, sad nedjeljom u pustim stanovima bez navijanja odsviraju tu jedinu melodiju glazbene kutije u kojoj su se našli.

Stari pijanist s licem dječaka Mozarta još jednom umorno pogleda po nekadašnjoj radnoj sobi, i vrati se nazad u dvorac od alabastera, s uvijek jednakom mišlju da je bilo lakše umrijeti u ratu, nego u miru provoditi vječnost, kad svaki sljedeći dan je nedjelja, a melodija uvijek ista.

Danilo Kiš, Iz prepiske; priredila Mirjana Miočinović; Arhipelag, Beograd, 2021.

Za proučavaoce književnosti Danila Kiša i njegovog života, pisma sakupljena u ovoj obimnoj knjizi (630 stranica) bogat su i dragocen književno-istorijski materijal. Pažljiv će istraživač, tehnikom sličnoj tehnici arheoloških istraživanja, da sakuplje fragmente koje će, potom, da uklapa u veliku slagalicu, da iz njih da rekonstriše delove Kišovog života, ili će, njima zahvaljujući, Kišovu književnost da osvetli na drugačiji način. S druge strane, onima koji još nisu pošli kroz Kišova dela, ili koji o njemu ne znaju puno, ova knjiga neće previše značiti, jer – da ostanemo pri poređenju s arheologijom – kao što neuvežbano oko u gomili kamenja neće prepoznati antičke ostatke, tako ni oko nesviklo na Kiša neće moći da se snađe u hrpi pisama i da odredi nosivost obilja informacija i motiva, uprkos instruktivnim fusnotama kojima su priređivačica i urednici opremili izdanje. Sva ova pisma koja Kišu pišu prijatelji, izdavači, prevodioci, poznanici, čitaoci, saradnici – a njih je mnogo više nego samih Kišovih pisama – jesu mali ili malo veći čvorovi na kojima se ukrštaju niti mreže što ju je, čitavog života, pleo i rasplitao (kako bi je bi je opet splitao i rasplitao), pauk Danilo Kiš, pa kada dotaknete bilo koje mesto zatrese se čitava mreža. Zbog toga je ova knjiga namenjena pre svega onima koji vole i poznaju Danila Kiša. Ovde namerno ne stoji korektnija formulacija: „delo Danila Kiša“. Jer Danilo Kiš ne samo da je veliki pisac, nego je čovek koji je od svog života načinio umetničko delo. To, naravno, nipošto ne znači da se Kiš i njegovo delo ne mogu razdvajati – naprotiv, oni se moraju razdvajati – ali ove i ovakve knjige, koliko god pomagale da se stvari sagledaju jasnije i čistije, služe i tome da se granice između pisca i njegovog dela, makar koliko, istanje, izbrišu, prekorače, smešaju… Ova pisma su, zbog toga, nastavak književnosti drugim sredstvima. Uostalom, život Danila Kiša, čak i u najtežim trenucima, kao da nije drugo do niz književnih detalja, niska motiva u kojima se kriju čitavi romani, kao kada piscu, već jako načetom bolešću, posle terevenke u Dubrovniku i, kako kaže u jednom pismu, u pokušaju da nadglasa loše sviranje, otkaže glasna žica. Ta epizoda se u ovoj knjizi pominje barem tri puta, zajedno s preokretima koji slede (a preokreti su duša dobre književnosti). Dakle, ova knjiga-dokument, ova knjiga čija se dokumentarnost, zahvaljujući upravo alhemiji Danila Kiša, transsupstancijalizuje u književnost, pre svega je sačinjena za one koji će je čitati onako kako su čitali Baštu, pepeo, potom Grobnicu, potom Čas anatomije, potom Slavno je za otadžbinu mreti i Varijacije na srednjoevropske teme i Kraljevstvo i izgnanstvo Marije Čudine, dakle očarano, zagrcnuto, strasno, gladno, angažovano… Ali kako to raditi ako od ukupnog broja pisama na Kišova pisma odlazi možda tek trećina, a da stvar bude gora u knjigu su uključene i prepiske s izdavačima (recimo), što znači da imamo gomilu poslovnih pisama sa sve profanim momentima poput pravnih stvari, visina honorara, dogovora o koricama, preganjanja oko (naizgled) sitnica, što, naizgled, spada u repertoar pukih i za čitaoca nevažnih detalja? Najzad, sam Kiš – i to je već legendarna stvar – nije voleo da piše pisma, oblivao ge ja, kako kaže u jednom pismu Pekiću, znoj kada bi samo i pomislio na pismo, stalno se izvinjavao što neredovno odgovara, neretko je slao razglednice (jer nije morao puno da piše) ili bi, na brzinu, samo nabacio nekoliko redova. Upravo će ga Pekić, koji je uživao u pisanju pisama i koji je, znamo, bio blizak Kišov prijatelj, u jednom pismu nazvati lenjim skotom, što je ovaj skrušeno prihvatio (razume se, quod licet Iovi…). Ipak, ako je verovati potpisniku ovih redova koji nije preskočio nijedan jedini red, knjiga se, kako se to kaže, guta.

Priređivačica i urednici potrudili su se da izdvoje tematske celine, te knjiga počinje otvorenim i zvaničnim Kišovim pismima, potom mladalačkim pismima, prepiskom s prijateljima, izdavačima, prevodiocima, sve do brižljivo priređenog nacrta za odbranu na sudu, a po tužbi grupe besramnih likova koji su, posle izlaska Grobnice za Borisa Davidoviča, pokrenuli hajku na Kiša (i, za one koji to ne znaju, dobili po njušci). U osnovi, međutim, sve to se uliva u isti tok, i radoznali bi čitalac, zapravo, bio na velikom gubitku ukoliko prepisku ne bi čitao redom, tim pre što su pisma, uprkos razumljivim vremenskim skokovima, poslagana, koliko je god to bilo moguće, hronološki. 

Već na samom početku, u tri zvanična pisma kojima Kiš aplicira za stan, poznavalac će njegovog dela da prepozna, sažetu u neočekivanom materijalu, u najsuvoparnijem zamislivom (birokratskom) žanru, svu njegovu po-etiku, sve ono što Kiš već jeste i što će tek da postane. Godina je 1966, Kišu je tridesetak godina, sveže je oženjen, para, naravno, nema, a ni socijalisitčki sistem nije mu po volji. No, jedini način da se u tom sistemu, ako već para nemaš  niti možeš da ih zaradiš, dođe do stana, jeste da se stan traži od onih koje najdublje prezireš. Iz tog prvog pisma, dakle, u kojem se Kiš obraća moćnom čoveku nomeklature, izbija najdublja nelagoda, a svojim elegantnim stilom (eto poetike) pisac nastoji, s jedne strane, da tu nelagodu nekako zatrpa, ali i da ostane, koliko je god to moguće, čist i pred samim sobom (a eto i etike). Zato on objašnjava, pravi digresije, dovija se, izvodi logičke finese, te je pismo, za njegove kapacitete, neobično dugo. Stan je dobio. Petnaest godina kasnije, posle razvoda, Kiš opet ostaje bez ičeg, pa se ponovo obraća nadležnima, ali njegovo pismo je, ovoga puta, ne samo duplo kraće, nego je svedeno na goli kostur podataka, a nelagoda je, iako prisutna, sklonjena po strani. Za tih petnaest godina Kiš je proživeo više nego što ljudi prožive za tri života i to se, na više ravni, vidi u tom suvom pismu. Stan nije dobio. Nije dobio ni odgovor na molbu. Godine 1985. Kiše će i treći put da zatraži stan, ali ovoga puta pismom dugim dvadesetak redova, koje počinje sledećim rečima: „Imam pedeset godina. Po zanimanju sam profesionalni književnik“. Potom sledi kraći spisak podataka. I to je sve. Stan je dobio. No, kada se ova tri pisma čitaju za redom o Kišu se stiče tako precizan utisak, ocrtava se tako precizna slika čoveka Danila Kiša, da je za pronicljivog čitaoca to i više nego dovoljno. 

U kojoj meri je ova knjiga korisna i važna, svedoči i pismo Borislava Pekića iz novembra 1982. godine. Do sada imamo obiman i vredan epistolatni materijal o toj velikoj generaciji pisaca među kojima su Kiš, Kovač, Pekić, Dragoslav Mihailović, Filip David, ali se stalno iznova pojavljuju dokumenta, ili pisma, koja razjašnjavaju neka tamna, ili mutna mesta. U poslednjoj knjizi Mirka Kovača Vrijeme koje se udaljava nalazi se, romansirana, epizoda u kojoj se Kiš i Kovač, dakle ljudi bliski koliko i braća koja se vole, nalaze na korak od neprijateljstva. Kovač ne piše šta je povod Kišovoj ljutnji. Ne piše to ni Pekić, ali će tu epizodu u svome pismu Kišu da nazove „nesporazum s Mirkom“. Implicitno, međutim, vidimo iz Pekićevog pisma u kojoj meri je sve to uzdrmalo Kiša, ali shvatamo i da se Pekić, u jednom trtenutku, našao zahvaćen Kišovim olujnim temperamentom. Jedna od posledica je i dragoceno Pekićevo pismo. 

Od prepiske s pesnikinjom Marijom Čudinom kida se čoveku srce. Epizoda s Dragoslavom Mihailovićem koji je stao na Kišovu stranu u vreme hajke posle Grobnice, ali je to uradio trapavo, beskonačno je dragocen dokument, premda – skrenimo pažnju priređivačici i urednicima – šteta je što ta tri pisma nisu prenesena onako kako ih je, svojevremeno, objavio sam Mihailović, dakle s jasno vidljivim Kišovim intervencijama. Prepiska, pak, s Višnjom Špiljak, koja deo doktorata posvećuje Kišu i koja mu se i obraća da bi s piscem razjasnila neke stvari, svojevrsni je vrh (i vrhunac) ove knjige. Sve i da je knjiga mnogo manje zanimljiva nego što jeste, samo bi ova prepiska bila dovoljna da opravda napor priređivačice i urednika. Višnja Špiljak je osetljiva, pametna, obrazovana, duhovita i, nipošto ne na poslednjem mestu, pismena žena. Te 1981. godine kada se u Zagrebu susreću Dear Višnja i Monsieur Kiš – kako se, uz uzajamno poštovanje, jedno drugome obraćaju u prepisci – Kiš je već slavan i izvesno je da mora da napravi izvesnu selekeciju korespondenata, ali svojom inteligencijom i duhovitošću, sasvim je izvesno, Višnja uspeva da svrati pažnju na sebe. Najpre Višnja postavlja čista književno-teorijska pitanja, ali radi to tako da joj Kiš odgovara kratkim, ali složenim pismima, računajući na njenu inteligenciju. Kako vreme prolazi Višnja se opušta i daje na volju svojoj duhovitosti i lepim rečenicama, što Kiš odlično oseća i počinje da joj odgovara istom merom. Beskrajno je zadovoljstvo čitati njihova pisma, a posebna je poslastica kada je, ponešto odveć opuštena Višnja, pomislila da je Kiš pokušava otkačiti. Kišov je odgovor toliko kišovski, toliko duhovit, bridak i, u osnovi, lep, da se, ponovićemo, samo zbog ove prepiske isplati imati knjigu. 

Prepiska s Drenkom Vilen, urednicom u njujorškoj izdavačkoj kući HBJ (u kojoj je, pomenimo, objavljivala i Hana Arent), verovatno najduža u ovom izdanju, riznica je motiva, podataka, Kišovih strasti i pažljivosti, jezičkih bravura, kao i duga prepiska sa švedskom prevoditeljkom Barbarom Lonkvist.

Pomenimo, na kraju, u polemičke svrhe, jednu problematičnu (što ne znači i netačnu) fusnotu priređivačice (ili uredništva). Novembra 1976. godine, samo koji dan pre nego što će u javnosti da se povede hajka na Danila Kiša, Kiš piše Krleži jedno dugo i prilično očajničko pismo. Neka nam je dopušteno reći da od svih Kišovih pisama ovo najmanje liči na njega. Neka nam je, takođe, dopušteno reći da je to, sva je prilika, osetio i Krleža, te je Kišu odgovorio na način koji Kiš, po svemu sudeći, nije očekivao. Priređivačica (ili uredništvo) u fusnoti 386 kaže da je Krležino pismo hladno i ljutito. Nećemo se složiti s tom tvrdnjom. Pisamce je samo krležijanski britko. Zbog toga je i nastavak fusnote, u kojem se pretpotstavlja da je Krleža povređen Kišovom spisateljskom hrabrošću, takođe problematičan. Razume se, ova kritička nota nevažna je kap u moru ove divne i neobično važne knjige.

NIN 7.9.2023.

U Grčkoj sam, i čitam Kostatntina Kavafija, meni najvažnijeg pesnika. Neke stihove prizovem napamet, kao što je Rok za Nerona u prevodu Ksenije Maricki Gađanski.

Nimalo se nije uznemirio Neron
kada je dobio odgovor Delfiskog proročišta:
“Neka se čuva godine sedamdeset treće.”
Još je ostalo vremena za uživanja.
Sad mu je trideset. Sasvim je dovoljan
rok što mu je bog odredio,
da se pripremi za buduće opasnosti.

Sad će se vratiti u Rim malo umoran,
ali prijatno umoran od ovog putovanja
ispunjenog uživanjima do poslednjeg trena:
pozorišta, parkovi, stadioni …

Neron tako. A u Španiji tajno
okuplja i priprema svoju vojsku Galba,
starac kome je sedamdeset tri godine.

Da damo malo mislima na volju, i u koincidencijama potražimo nadu za ovu našu zapuštenost i očaj. Poređenja sa rimskim carevima nisu bez osnova kada govorimo o naprednjačkoj – čitaj radikalskoj! – Srbiji. Nema ona samo Nerona. Tu je i Kaligula. Koincidencija je frapantna. To je onaj car koji je hteo da svog konja proizvede u konzula. 

U današnjoj Srbiji to nije izuzetak, već pravilo. Na sve strane njište srećnici koji su po svojim mentalinim sposobnostima uvreda za svakog  uzornijeg konja. Ergela je raspoređena tako da pokriva najvažnije funkcije u državi, od BIA do EPS-a. Obični legionari ‒ konji za vuču, smešteni su u štali koja se u Srbiji zove Narodna skupština. Njihov zadatak je da upražnjavaju gladijatorske igre sa opozicijom, i tako zabavljaju i zamajavaju narod.

A gde nam je Galba koji u Španiji vojsku sprema?  

Koincidencijama nikada kraja! Pre dva meseca Španija je preuzela od Švedske predsedavanje Evropskom Unijom rešena da učini neke konkretnije poteze kada su u pitanju odnosi Srbije i Kosova. Srbija je još 2012. godine dobila status zemlje kandidata za ulazak u EU, dakle, više od jedne decenije su građani Srbije na toj klackalici, i sva je prilika klackaće se još ko zna koliko. Jer, srpski Neron vuče za nos EU otkako su demokrate predale vlast onima koji je nikada neće predati na miran način. 

A gde nam je Galba koji u Španiji vojsku sprema?  

Ubrzanje zla koje se poslednjih godina valja Srbijom, otvorena pljačka građana od strane Vučićevog režim, moguća je usled širenja neviđenih mutacija koje su zahvatile srpski svet, a čiji finalni proizvod su moralne nakaze raspoređene po državnim institucijama, tačnije, po maketama raznih ministarstava. Jer, u Srbiji je sve simulacija osim korupcije i zločina. I zato je važno sačuvati genetski materijal normalnosti, kao mantru ponavljati imena hrabrih i čestitih pojedinaca koji su rizikovali vlastite živote suprotstavljajući se  naprednjačkoj vlasti: Aleksandar Obradović, inspektori Dušan Mitić i Slodan Milenković, policajka Katarina Petrović… Režim sve čini da proizvodnjom novih afera potisne iz memorije građana one starije, i zato čuvajmo od zaborava imena čestitih policajaca Dejana Jovića, Milana Vukmanovića, Nebojšu Blagojevića… A ima ih još. 

Osvesti se narode! Sa njima na vlasti nema neizvesnosti. Može biti samo gore. Jer, resursi nisu neiscrpni, bez obzira na sve one “abrakadabra” koje nam izvodi meštar od financija Mali. Na kraju krajeva za preživljavane ovog režima privremeno rešenje može biti i vojna vežba za sve muškarce od 7 do 77 godina koji nisu članvi SNS-a. U tom slučaju i ja sam vojni obveznik. S tim u vezi imam jedan problem. Da li je moralno sa stanovišta zdravog razuma braniti i čuvati mafijaški režim kakav se uspostavio za naprednjačkog vakta?

A gde nam je Galba? 

Svake subote na protestima širom Srbije.

Pamtiš da si u davno i slavno vrijeme poželio
tek jednu svoju, najkrotkiju, ispjevati pjesmu,
ali sada, kad si se u nepregledne verse raselio,
htio bi sročiti i onu posljednju, naoko tijesnu,
u koju sve ćē se ranije kao mutne pritoke sliti,
sa malo riječi da budeš napokon naslućen i ti,
ono zbog čega tugovao si i čemu si se veselio

Ni jednom ni drugom ne treba mnogo mjesta,
jer je oboje od istoga vječnog sazdano tijesta:
sve što je bilo i što će biti u istoj se rerni peče,
privid je veliki, a malō bi htjelo da bude veće,
ali idealan je prostor tačke, ona je mjera sreće,
stoga bi i pristojan oblik za pjesmu, na priliku,
mogao biti jedan sonet ili, još bolje, tek haiku

Recimo: vrh olovke je zvrk i piši da ga smiriš,
da obim varke njene uzvrelim dahom ne širiš;
a ti si joj polje raspršio, u ocean si ga rastočio,
svoje si snove bilježio i sve što si ikada uočio,
gejzir je šiknuo, zatim se na sebe usredotočio,
kao da vodilo te što se i On iznova oglašavao,
ali time je svetō u čovjekovom srcu spašavao

Bio je to utorak, 18. travnja 2023. godine. Nekim svojim putovima bio sam u Sarajevu. Nisu me slagali na sinoćnjoj vremenskoj prognozi. Kiša je padala cijeli dan. Ona sitna, vazdanka, koja nas čini mokrima i neuroznim. Ništa obilno, ali ipak, taman dovoljno da ti pokvari raspoloženje i da ne možeš kao čovjek uživati u šetnji i posjećivanju nekih mjesta koja si planirao i želio posjetiti. Sa mnom su bile moja kćerka i supruga. One, žene kao žene, htjele su pogledati neke haljine i ženska odijela, možda nešto i kupiti. U tim situacijama ja sam samo pratnja, ubijam vrijeme promatrajući ljude koji prolaze, svatko sa svojim srećama, problemima i obvezama, i vrijeme provodim, uglavnom, razgledajući knjižare, pregledajući nove naslove, a kupujem ono što me zanima i za što imam novaca.

Tako smo, nekako neopaženo, došli do slastičarne Egipat, na putu do Baščaršije. Legendarnu slastičarnu koja je tu, otkako znam za sebe i za Sarajevo. Kakav bih ja to bio dijabetičar da ne svratim i kupim poneki sitni kolačić, onaj na kilo, za ponijeti u Mostar. Vrijeme od sladoleda još nije, mada bih vrlo rado uzeo jedan. Kupim ponešto, ograničen gotovinom koju imam kod sebe, jer sam i u SCC-u kupio malko i onih čokoladnih bombonica u obliku kamenčića. Odmah sam znao da ih ne smijem pokazati unucima, još su mali, kako ih ne bih doveo u zabludu da je svaki kamenčić jestiv, jer bi me njihovi roditelji strijeljali, barem pogledima.

Zastao sam kod knjižare Svjetlost, u Titovoj ulici, na potezu između nje i bivšeg Imperijala. Tu je sada nekakva prodavaonica sportske opreme, u koju je moja kćerka ušla, naravno u pratnji majke, a ja sam ostao na ulici ispod nekakvog malog krova, sklonjen od sitne, dosadne kiše. Onda ugledam kako neki lik sjedi u hodniku ispred te radnje na klupi. Što bi mi obitelj rekla, neka od mojih stranaka. To bi uvijek govorili ako sretnemo nekoga od Roma ili kod nekoga koji ili koja je vidno siromašna, kod prosjakinja koje nose djecu u naručju. Skontam, nisu ni moje stranke blentave, one imaju prirodni instinkt za snalaženje i preživljavanje. Čovjek se sklonio od kiše, na suho i prilično toplo mjesto. Za crni trenutak, tu se moglo i odrijemati. Tako sam i ja sjeio na jednoj od tih klupa i buljio u telefon, dok su kćerka i supruga bile u radnji.

Kad su obavile ono što su naumile, nastavljamo šetnju, kad one ugledaše Zarinu prodavaonicu točno preko puta. Odmah su, kao prave Mostarke, prešle ulicu, na nemjestu, a ja sam rekao da ću ih čekati u Svjetlosti. Neko vrijeme sam u knjižari razgledao i prelistavao knjige, ne nalazeći ništa konkretno što bi me zanimalo te sam izašao vani ispred, na Titovu ulicu. Moje dame su mi uvalile kesu s kolačima iz Egipta, koje sam, također, šetao.

Tada sam ugledao jednu gospođu, urednu, u dugom mantilu, pretoplom za doba godine i trenutno dnevno vrijeme, s pletenom kapom na glavi. Upalo mi je u oči da nema kišobran i da se obraća prolaznicima. Nije mi, kao socijalnom radniku, trebalo više od pet sekundi da shvatim kako prosi. Nije Gospođa povisivala ton, više je, onako da je samo jedno čuje, tražila nešto novaca, kao pomoć. Netko bi joj odmah dao pola marke, marku, netko bi je čuo i prošao, a dosta ih je ignoriralo bilo kakvo njezino obraćanje i samo prolazilo, zaokupljeni svojim brigama.

Budući da radim to što radim, da sam sudionik raznih kampanja u sprječavanju prošnje i te vrste eksploatacije ljudi, trebao sam je ignorirati. Samo prije nego sam postao socijalnim radnikom, ja sam bio čovjek. Ljudsko biće koje je odgajano pomoći nekome tko je u nevolji i teškoći.

Kao u inat, prekopam džepove i ne nađem ništa osim ključeva, papirnih maramica i bankovnih kartica. Nikakve gotovine.

Priđem Gospođi jer mi đavo nije dao mira i ponudim joj da odemo do obližnje pekarnice, odmah do Vječne vatre da joj kupim nešto za pojesti. Uljudno me odbije i kaže: ne hvala. Opet moja luda, bosanska, glava kaže: evo ti ovi kolači, uzmi. Gospođa se taj put okrene i kaže, gledajući me u oči: ne treba meni za hranu, nisam ja gladna, meni treba da platim račune.

To me opalilo u glavu kao malj. Pa, jebo te, dokle smo mi došli da ljudi nemaju čime platiti račune za struju, vodu, stanarinu, i da će prvo to platiti pa tek onda hranu. Kako smo, svi skupa, dozvolili da se to dogodi. Bolje sam je tada pogledao. Nije mi izgledala neuredno, nije bila zapuštena, dostojanstveno je nosila svoje godine, svoje probleme, svoju situaciju. Ramena i leđa bili su joj natopljeni kišom, s kape su padale kapi, a ona je i dalje lagano išla bivšom Miskinovom i zahvaljivala malobrojnim koji bi zastali i udijelili joj malo svoje sirotinje, kao da su htjeli i malo svojih problema i teškoća podijeliti s Gospođom.

Proklinjao sam, ovaj novi, tempo života. Život nam se sveo na male ekrane telefona, na kartice iz banke, na prolaske jedni pored drugih u mimohodu onih koji ne vide, ne čuju i ne haju jedni za druge. Sramota me bilo i mene samog, i mog poziva, čovjeka u meni.

Nisam znao što bih, pa sam zatvorio kišobran i pustio kiši da mi natapa ramena i leđa da barem u tome budem kao Gospođa.

Žena i kćerka kad su izašle iz Zare pitaju me u glas: Ćelo, pa što kisneš, imaš kišobran?

Ja im kažem: duga je to priča. I nastavljam kisnuti.