Olga Šparaga, Revolucija ima žensku lice. Slučaj Bjelorusija, 2021

Nakon dužeg perioda u kojemu sam pisao o ukrajinskoj književnosti i kulturi, red je da se opet posvetim Bjelorusiji. Zemlja koja sve dublje tone u mrak autoritarizma zaslužuje da joj se, osobito onim njezinim stanovnicima i stanovnicama koji se protiv toga autoritarizma gotovo očajnički bore, prida više pažnje. U sljedeća ću dva nastavka govoriti o dvama suprotstavljenim, mada ne i dijametralno suprotnim, percepcijama bjeloruske revolucije iz 2020., pokrenute bestidnim falsificiranjem izbora koje je počinio lokalni upravitelj, skupa sa svojim plaćenicima. No to se falsificiranje na međunarodnom planu pokazuje fatalnim, budući da Bjelorusiju vodi u sve dublju ovisnost o moćnome istočnome susjedu u kojemu se žudnja za imperijalnom vlašću povjesničara amatera koncipira kao moloh sklon proždiranju svih onih koji se njemu i njegovim planovima za ponovno uspostavljanje nalaze na putu. U takvoj se konstelaciji prvotni pasivni otpor kolhoznika rusifikaciji pokazuje kao beznadan pokušaj spašavanja vlastite samostalnosti, a on se sam od bar donekle ravnopravnog adlatusa postupno pretvara u kmetskog ovisnika o milosti kremaljskoga moćnika.

Knjiga o kojoj će danas biti riječi pristupa (osujećenoj) revoluciji s feminističkoga stajališta izravne sudionice. U sljedećem ću nastavku govoriti o čitateljstvu ove rubrike već poznatome Arturu Klinauu koji o gibanjima progovara sa subjektivnijeg stajališta upisujući u svoja razmatranja i promatranja i kritičku notu. Olga je Šparaga feministica i politologinja koja za polazište svojega predočavanja zbivanja u Bjelorusiji od kolovoza do listopada 2020. uzima činjenicu da su tri najopasnije protivnice vlastodršca bile žene te da je njegova glavna izazivačica (i stvarna pobjednica izbora) Svetlana Tihanovskaja. To joj je nužan i dovoljan uvjet da progovori o „revoluciji s ženskim licem“. Naravno, to nije sve. Šparaga promatra i načine na koje se žene organiziraju unutar samoga revolucionarnoga pokreta kao i njihovu emancipaciju od patrijarhatom dominiranog diskursa kojega se može promatrati kako u redovima vlasti (tamo osobito) tako i kod opozicije. Po njezinome je mišljenju ta dominacija posljedica dugotrajnoga pokušaja etabliranja podijeljenih uloga u društvu: muškarcu pripada vanjski svijet, dok je ženi propisano djelovanje u kući s glavnim zadatkom brige o obitelji. 

Na samome početku predizborne borbe politička raspodjela uloga odgovara takvoj shematskoj slici svijeta. No stanje se mijenja u onome trenutku u kojemu se muževi, koji se nalaze na čelu opozicije, bivaju udaljeni iz političke borbe – bilo zatvaranjem bilo prisilom na emigraciju. Na njihovo mjesto stupaju supruge i partnerke: Svetlana Tihanovskaja, Marija Kolesnikova i Veronika Zepkalo. Ta se trijada formira kao centar opozicije koja će nastupiti ujedinjena u borbi protiv kolhoznika i njegove vječite, naizgled neosporne i nepobjedive, vlasti. Olga će Šparaga opisati kako se konstruira opoziciona borba. Kao politologinja ona će se obilato koristiti ispitivanjima javnoga mišljenja, sociološki obrađenim statistikama i empirijskim promatranjima. Neće joj promaći načini na koji se objektivno pokušava doznati mišljenje ljudi o onome što se zbiva na terenu za vrijeme izbora, kako u Minsku tako i u drugim većim ukrajinskim gradovima: Vitebsku, Grodnom, Brestu. Sami metodi prevare kojima se služi vlast nisu joj zanimljivi. Mnogo više pažnje obraća na nasilje koje se koristi protiv mirnih demonstranata, ali i na njihove često duhovite, ponekad i veoma efikasne, strategije subverzije.

Rezultat je mirne pobune predvidljiv. Oni i one koji protestiraju nemaju dovoljno moći kako bi se suprotstavile nasilnome aparatu. Financijske se strukture formiraju duž alternativnih linija, umrežavanjem preko crowd-fundinga, a osnova se takvoga uspješnoga djelovanja nalazi u iznimno razvijenom IT-sektoru bjeloruskoga gospodarstva. No priliv je novca iz takvih izvora uvijek ograničen i ne može se mjeriti s onim koji potječe od državne moći, pogotovo kada se uzme u obzir da joj se izdašno pomaže „donacijama sa strane“ (Rusija je u trenutku najveće kolhoznikova krize Bjelorusiji dodijelila kredit od 1,5 milijarde američkih dolara). Sve su to faktori koje valja uzeti u obzir kada se razmišlja o razlozima sloma jednoga pokreta koji je počeo kao spontana pobuna protiv nevjerojatne drskosti moćnika, obuhvatio sve šire slojeve stanovništva (Olga Šparaga stalno ističe da su revoluciju doduše vodile žene, da je njezina snaga bila najočitija u urbanim centrima, ali i da je uspjela mobilizirati široke mase stanovništva za koje se vjerovalo da su korumpirane dugogodišnjom autokracijom i poklonima koji su se iz njezinih izvora prelijevali u šire slojeve poslušnoga i konformističkog društva), ali je na kraju morao pod stalnim pritiskom doći do granica svojih mogućnosti. Bez obzira na slom pokreta, Šparaga će ukazati na snagu djelovanja bjeloruske imigracije, ali i na prisutnost, medijalnu i virtualnu, onih koji se nalaze u kolhoznikovim kazamatima. U njima, kao i u onima koji djeluju iz ilegale, da se naslutiti da borba za slobodu još uvijek nije okončana.

Drugi će dio knjige Šparaga posvetiti perspektivama za razvoj bjeloruskog društva u pravcu demokracije. Prvi su koraci u tome smjeru učinjeni u ranijim fazama revolucije, ali ono što je za nju najznačajnije jest slamanje moći patrijarhata i s njime usko povezanog paternaliziranja. Pri tome joj je osobito stalo do distanciranja od nacionalističke struje unutar bjeloruske opozicije čije se nastajanje moglo pratiti već u ranoj fazi stjecanja nezavisnosti. Po njezinu je mišljenju ta opozicija konstituirana na sličnim osnovama na kojima počiva centralna vlast u Minsku. I jedna i druga koriste se mitovima o herojskoj prošlosti, pozivaju se na zajednička sjećanja, s tim što će nacionalno orijentirana strana snažniji akcent staviti na zajedničku pripadnost litvanskome komonveltu, a komunistička će se posvetiti velikoj pobjedi u „otadžbinskome ratu“. Srednji će se vijek i moderno doba stopiti u zajedničkoj pri-povijesti kojom dominiraju patrijarhalne, herojske i homofobne strukture mišljenja: „I povijest je Velikoga Litvanskog kneževstva dio politike sjećanja koju dijele Lukašenko i njegovi protivnici. Isto tako i jedni i drugi naglašavaju suprotnost između ‘vlastitih ljudi’ i tuđinaca – kako izvan tako i unutar Bjelorusije.“ Tom jedinstvu konzervativaca Olga će Šparaga suprotstaviti liberalnu ideju horizontalne društvene emancipacije – kakva je viđena u danima revolucije te bila koncentrirana u njezinome ženskom vodstvu. Kako bi se potpuno uklonila opasnost od desnoga konzervativizma potrebno je osloboditi se same ideje nacije i pokušati zasnovati alternativne pojmove pod kojima bi se moglo okupiti stanovništvo koje je spremno za radikalne društvene promjene. Takva je koncepcija koju predlaže, a da je u ovoj knjizi ne razrađuje detaljnije, Olga Šparaga u svojoj biti utopijska. No ne žive li velike društvene promjene upravo od utopija?                  

Još od ranog proljeća jedna od omiljenih, valjda i najklikabilnijih tema hrvatskih portala, pijani su, obeznanjeni, prljavi i zasrani, divlji, primitivni, ružni gadni i nepristojni turisti, koji seru, povraćaju, pišaju i tko zna što još rade po ljupkim kalama i kaletima naših malih i velih mista. Nema tog infotajment medija koji se nije nad turistima sablaznuo i zgadio, te bi se moglo reći da već neko vrijeme traje natjecanje među čuvenim hrvatskim istraživačkim novinarima tko će naći, opisati i fotografirati stranca u gorem i odvratnijem stanju. Naime, naravno da je riječ isključivo o strancima, najčešće Britancima mlađe dobi, jer zašto bi domaći išli u turizam ako već u turizmu žive. A kontinentalni Hrvati, ako se oni još smatraju domaćima, za turizam već nekih tridesetak godina nemaju novca. Osim toga, bez činjenice da su stranci, ne bi bila moguća ni ona druga činjenica, da su odvratni.

Ali nije tu riječ o ksenofobiji, nego o nečemu što je istovremeno kompleksnije i jednostavnije. Hrvatska danas je, 2023. godine, zemlja sobarica i konobara, koja živi od socijalne pomoći Europske Unije. Pogranični teritorij prema uzavrelim tajanstvima Balkana, vojna krajina, predziđe Europe, čijih tri i pol milijuna stanovnika lako je zbrinuti iz fondova solidarnosti. Za to vrijeme oni će se nasitno baviti onim jedinim što još znaju: iznajmljivanjem soba, zamjenom plahti i jastučnica, redovitim čišćenjem espresso aparata. U tri ljetna mjeseca napunit će po Dalmaciji sve  slobodne postelje, iznajmit će po dalmatinskim plažama sve plastične ležaljke, sandoline i luftmadrace, i za to će turistima uzeti ogromne novce, mnogo veće od novaca koje im za istu stvar uzimaju Turci, Grci, Talijani, Francuzi, Španjolci… Dok im budu uzimali novce – jer svi aranžmani naplaćuju se unaprijed – neće biti svjesni da upravo svoj život pretvaraju u tromjesečni pakao. Ali kad im dođu oni od kojih su već uzeli novce, i to u rekordnom broju, koji za deset posto nadmašuje njihov broj u najuspješnijoj 2019. godini, prema njima osjetit će mržnju kakvu su, opet naknadno, osjećali prema svim zavojevačima: Mlečanima, Osmanlijama, Habsburzima, vermahtovcima i esesovcima, skvadristima i oficirima JNA… Turisti su ponešto osuvremenjena verzija tih tradicionalnih hrvatskih zavojevača. A kako ih previše dolazi, jer mora ih previše doći da bi zarada bila rekordna, i kako u tim našim malim i velim mistima nema drugih osim sve mrzovoljnijih sobarica i sve nervoznijih konobara, te nema drugoga života osim njihova hudog sobaričkog i konobarskog bitisanja i propadanja, pridošli se turisti okreću onom jedinom što im je na raspolaganju: samoubilačkom opijanju i valjanju po dalmatinskim kalama i kaletama. Naravno da pritom ne izgledaju lijepo. Naravno da bi se, pri pogledu na njih, zgadili život i turizam i nekom osjećajnijem i empatičnijem svijetu nego što su hrvatski konobari i sobarice. Ali zato u drugim zemljama, recimo u Turskoj, Grčkoj, Italiji, Francuskoj i Španjolskoj, turizam općenito izgleda drukčije. I postoji, recimo, neka kulturna ponuda, postoje čak i knjižare, postoje kina i kazališta, čiji je cilj da, pored ostaloga, goste i domaćine odgovore od zvjerskog opijanja i valjanja po ulicama. Također, postoji kod tog nešto lukavijeg svijeta i stanovita ljubaznost kod sobarica i konobara. Oni, naime, znaju da ljubaznost i pristojnost obavezuju, da opterećuju savjest onih prema kojima ste ljubazni i pristojni. Ljubaznost i pristojnost kod ljudi gotovo u pravilu izazovu tu reakciju da i oni budu ljubazni i pristojni. I tako dok po našim portalima promatram fotografije mrtvih pijanih turista po splitskim ulicama, i dok na televizijama s nacionalnom frekvencijom gledam potresne reportaže o ponašanju turista po dalmatinskoj obali, svaki put pomislim da je sve to posljedica neljubaznosti domaćina. A ta neljubaznost, pak, posljedica je temeljnog besmisla same hrvatske ideje o turizmu kao djelatnosti zasnovane na otimanju novca ljudima koje si namamio suncem, plažom i plićakom punim ježeva. Oprostite gospodo, ali tko se pokraj vas takvih ne bi nasmrt opio?

Turiste nakon što dođu treba progoniti i kažnjavati! I treba im naplatiti sve ono što im se dosad već nije naplatilo. U Dubrovniku, recimo, toj ispražnjenoj kamenoj ljušturi, unutar čijih zidina ne živi više od tisuću ljudi, a koja je nekad davno prije pražnjenja bila interesantan, poviješću i kulturom bogat renesansni gradić na istočnoj obali Jadrana, kojega su njegovi vrijedni kustosi u devetnaestom i u dvadesetom stoljeću doveli u ogledno muzealno i izložbeno stanje, turistima ovoga su ljeta zabranili da vuku po gradu svoje koferčiće na kotačima. Prethodno su im već zabranili da naokolo hodaju neprikladno odjeveni, tako da bi se već moglo očekivati da žene pod burkama i muškarci u galabijama na vrhovima prstiju prolaze Stradunom, noseći u naručjima svoja šarena Samsonite čeda, kao da ih nose na krštenje. A ako im u susret naiđe neki malo nervozniji konobar, ili sobarica s PMS-om, da im se ljubazno na engleskom ispričaju što su ih uznemirili svojim dolaskom!

Naravno da su turisti u Dubrovniku pošast! Ali ta pošast nije se sama od sebe pojavila. Niti za nju ikakvu krivnju ili odgovornost snose stranci koji su skloni ići po stranim zemljama, i tamo tražiti neke svoje dubrovnike, venecije, verone… Pošast turizma nastupila je nakon što su Dubrovčani za suho zlato rasprodali svoju imovinu u starome gradu, i nakon što im se zatim svidjelo da naplaćuju goleme novce kruzerima koji se kotve u gruškoj luci. Manje im se, naravno, svidjelo što su s tih kruzera počele silaziti tisuće ljudi kojima se prisralo i pripišalo na čvrstome tlu, i što je taj svijet počeo stvarati neviđene gužve na ulazima u grad. Manje im se, naravno, svidjelo što se tako ispražnjen i rasprodan Dubrovnik pretvorio u najveći javni nužnik na istočnoj obali Jadrana. Ali sve to je naprosto posljedica famoznog odnosa između ponude i potražnje. Prodali ste za nezamislivo velike novce svoje izbe i izbice u Dubrovniku, s kojima ste, međutim, prodali i mogućnost da u toj kamenoj ljušturi postoji išta osim turizma i turističke scenografije. Izgubili ste mogućnost, koje nikada niste ni bili svjesni, da ritmom vlastitog života određujete turističke ritmove, onako kako to, recimo, rade Grci. Umjesto toga ritam turističkog pakla odredit će ono što je ostalo od vaših života. Tako je u Dubrovniku, a tako će uskoro biti i u Splitu. Živjeti u tim gradovima postalo je kao živjeti u Tkalčićevoj ulici u Zagrebu. Koliko god novca mnogo moglo biti, koliko god je rasprodaja naslijeđene domovine čovjeku u jednom trenutku mogla donijeti bogatstvo, kojim će doživotno osigurati i sebe i svoje bližnje, ponešto postoji što se novcem ne može kupiti. Naravno da se ne može kupiti vlastiti mir. Ali kupiti se ne može ni ono iz čega su nastajala vaša sjećanja i vaši identiteti. Nakon što ste prodali sve ono što vam je pripadalo u Dubrovniku, nakon što rasprodate još ovo malo Splita, vaša djeca i unuci neće više imati dubrovačkih, splitskih ni dalmatinskih djetinjstava. Vaša djeca i unuci neće imati svoga Dubrovnika, koliko god ga vi danas nastojali sačuvati maltretirajući na sve načine budale koje su vam došle u turizam. Čuj, zabranili im da vuku koferčad po gradu, i naplaćuju im kazne od po nekoliko stotina eura!

Hrvatsku već nekih šezdesetak godina, ili još od vremena kada su početkom šezdesetih Nijemci, tada generacija bivših vojnika Wehrmachta (premda je među njima moralo biti esesovaca, gestapovaca, pa i bivših čuvara logora smrti po Istoku…), krenuli da hodočaste u Dalmaciju, mori ideja da se može i smije živjeti od iznajmljivanja sunca i mora. Takav život možda jest lagodan – tri mjeseca radiš k’o konj, nakon čega devet mjeseci ne radiš ništa, i uživaš u iznadprosječnom materijalnom bogatstvu – ali je dugoročno neisplativ, besperspektivan, nemoguć… Nije u ljudskoj prirodi da se živi od ničega, ne stvarajući ništa, ne misleći ni o čemu… Upravo zato u drugim se zemljama turizam ne razvija kao monokultura, nego postoji zajednica kojoj se ljudi bave sa stotinu drugih poslova, u kojoj postoje kultura, film i književnost, u kojoj izlaze neke ozbiljne novine, i kojoj se preko svega toga – ili zbog svega toga – dolazi u turističke posjete. Hrvatska je zemlja u koju turisti dolaze kao okupatori, kao termiti, kao epidemija.

Kulturni gnevnik – 12. jul 2023. (Vreme)

Dešava se, čak ne tako retko, da Nobelovu nagradu dobiju uistinu veliki pisci. Ali, ne mogu to biti bilo kakvi veliki pisci, nego oni koji su formatirani tako da Nobelova nagrada može da ih podnese.

Za njega se već decenijama svake godine govorilo da je “u najužem izboru“ za Nagradu, što ama baš ništa ne znači jer takav izbor zapravo ne postoji.

Naprotiv, odavno je bilo jasno da je neće dobiti, pošto je nije već dobio. Ne zato što se smanjivao kao pisac, nego zato što se smanjivao i bledeo kao pogodan i podoban kulturni uzor. U svetu koji je nestajao bio je progonjen, u svetu koji je nastajao bio je mrzovoljno ignorisan.

Nije bio levičar, a pogotovo nije bio desničar. Nije koketirao sa čegevarama, čavesima i ostalim egzotičnim kraljevima u čijim veleposedima nije morao da živi. Bio je, a da je toga čak bio u dobroj meri svestan i nije se izvinjavao, po konstituciji svog duha i ukusa evropocentričan, a jedva je moguće zamisliti teži greh u današnjem svetu. Nije bio rođeni podanik bilo koje imperijalne sile, pa se i nije izvinjavao okolo za tuđi imperijalizam.

Pisao je, u obe zemlje i na oba jezika, o ljudima koje i kakve je poznavao, koji su ga se ticali i koje je pronalazio i u sebi. Imao je sjajne i moćne ženske likove, ali je ipak bio ponad svega surovo pronicljiv pisac “priča o muškom“. Verovatno su i on i njegovi junaci previše voleli žene; ne mislim samo “poštovali“, nego voleli. “Otadžbinu“ nije ni uzdizao ni pljuvao. Svoju drugu zemlju i svoj drugi grad koristio je bez egzaltacija i bez mrgodnosti, kao udobno stanište za pisca i kao raskošnu “kuhinju ideja“, kako je govorio njegov mlađi sabrat D. K.

Milan Kundera, gorostas iz Brna i marginalac iz jednog pariskog stana i obrnuto, jedan od najvećih pisaca druge polovine XX veka. Čeških, francuskih, svetskih. I jugoslovenskih, i te kako. Ako ste živeli i čitali u Jugoslaviji, dobro razumete zašto.

Tekst za katalog jedne izložbe

Ne znam koje je to godine, sredinom sedamdesetih, moglo biti, možda 1977, kada je Tito posljednji put bio u Sarajevu. Mati je radila u Službi društvenog knjigovodstva, u centrali, tamo gdje je vječna vatra, pa su ih u neka doba izveli van, jer se najdraži gost u autu otvorenog krova trebao provesti glavnom gradskom ulicom, nazvanom po njemu. Tako je radio svaki put kada bi došao u Sarajevo, a sedamdesetih je dolazio često, pa se svijet okupljao u špalir, pioniri s kapama i maramama dovođeni su organizirano, sa školama, a pola sata prije prolaska kolone izlazilo bi sve živo iz dućana i preduzeća na Titovoj i okolnim ulicama. Poredali bi se uz kolovoz i čekali.

Tako je i mati čekala, tada žena u tridesetpetoj, da vidi maršala i da mu mahne. Čekala je dugo, kolona je kasnila, da bi onda nekako prebrzo prošla. Valjda im se zbog kašnjenja žurilo. Ali svejedno je Tito stajao u otvorenom autu, a ona je ugledala dva detalja koja su je neugodno dojmila: drhtavu staru ruku s pečatnjakom, i kolmovanu frizuru u nekoj čudnoj boji između mrkve i mahagonija. Ta boja ju je uplašila i dugo progonila. Pomislila je, naime, da je neprikosnoveni vođa već toliko star da ne primjećuje što mu je to na glavi, ali tko su i što rade ti ljudi oko njega? I šta će sutra biti sa svima nama ako Tito danas ima kose u boji koja je između mrkve i mahagonija?

Godinama kasnije, nakon što se već dogodi ono što se moralo dogoditi, pa nakon što prođu ratovi i prestane biti važno skoro sve što smo doživjeli u onim prethodnim životima, jer je svaki uzrok već bio proizveo svoju krvavu posljedicu, shvatio sam da moja majka nije imala razloga za brigu. Frizurica načinjena figarom, tada čuvenim električnim uvijačem za kosu, obojena u tu zastrašujuću kjubrikovsku boju, koja će u budućnosti istovremeno podsjećati na Guantanamo i jeftin socijalistički furnir, nije bila znak Titove starosti i izhlapjelosti. On je samo izgledao onako kako velike zvijezde izgledaju izvan scene i izvan fotografija. Tog dana, kao i svih drugih dana, izgledao je totalno drukčije nego na onom golemom portretu koji je njemu u čast prekrivao cjelokupno pročelje centrale Službe društvenog knjigovodstva. Opasno je, i ne samo razočaravajuće, zvijezdu pogledati iz blizine.

Dvije su se stvari u njemu sastale, i onda su određivale ne samo njegovo lice na fotografijama, nego i sam njegov odnos prema fotografiranju, te vrlo strog odnos prema slikama koje će biti puštene u javnost. Konspiracija i slava. U prvoj polovici svoga odraslog života Josip Broz Tito bio je aktivist uglavnom ilegalne, zabranjene političke organizacije, prevratnik, revolucionar i terorist. Proces na kojem mu je, kao tridesetpetogodišnjaku, suđeno, nazvan je Bombaškim procesom. Na tom je procesu izgovorio onu čuvenu rečenicu da od svih sudova i zakona ovog svijeta priznaje jedino sud svoje partije. Svud oko njega stradavali su ljudi koji su vjerovali u isto što i on. Imao je lažne dokumente i lažna imena, od kojih barem dva pamtimo: Spiridon Mekas i inžinjer Babić. U džepu je nosio pištolj. Odijevao se suprotno očekivanjima svojih progonitelja. Odsjedao na mjestima gdje mu se nisu nadali. Na fotografijama iz tog vremena, uključujući i one iz arhiva, Josip Broz uvijek je izgledao kao netko drugi, a ne kao on. To je zato što nitko zapravo i nije znao kako on u stvari izgleda. U tome se sastoji savršenstvo konspiracije, savršenstvo velikog špijuna, vođe tajne organizacije, opsjenara, konspiratora, gurua.

Skoro mu je pedeset kada 1941. odlazi u rat, na čelu jedva koju tisuću članova svoje tajne organizacije, lijevih sindikalista i osamljenika. Ali s idejom da okupi narod, tojest različite narode. Bit će mu već pedeset tri kada završi taj rat. Fotografija iz prve dvije godine rata malobrojne su i mutne. Ili ih uopće nema. Ali onda se, 1943. i 1944, Tito pojavljuje kao ikonična figura. Ranjen, s podvezanom rukom. Zagledan u daljinu. S drugovima, on je uvijek u sredini. Stoje na nekoj padini, tako da je nemoguće svakome od njih odrediti visinu. Čvrst, već kao u kamenu isklesan lik, dobro kontrastirane fotografije, gotovo savršenog prirodnog osvjetljenja. Kao da je svaka snimljena u zoru nekog blagog sunca. Te ratne fotografije bit će osnova ikonografskog predstavljanja Josipa Broza Tita, koje će u četiri i pol desetljeća socijalističke Jugoslavije biti dosljedno provedeno i definirano u skladu s dogmama i vjerovanjima, te u skladu s likovnim i dizajnerskim modama. Titovo ikonografsko predstavljanje u osnovi se ne razlikuje od ikonografskog predstavljanja likova iz Evanđelja, na čelu s Isusom i njegovom majkom. Ili je razlika u tome što je Tito ikona s fotografije, a Krist je ikona s freske. Ponekad je sasvim mala razlika između fotografije kao svjetlopisa, i slikanja bojom i četkom po zidu, na platnu ili na komadu daske.

U ratu fotografirali su ga profesionalni fotografi, budući filmski snimatelji i redatelji, profesori na prvim poslijeratnim umjetničkim akademijama. A slikali su ga i blagonakloni saveznički oficiri, koji bi stigli u tajne misije. Nigdje se kao na tim fotografijama toliko ne primjećuje fotografova fascinacija modelom. Kao da na tim fotografskim kamerama nije bio objektiv, nego subjektiv.

Sljedeća faza nailazi krajem rata. Posljednja slika ratnog Tita je ona iz Drvara, kada je jedva izvukao živu glavu. Već na sljedećim je slikama to neki drugi čovjek. Udebljao se barem deset kila, stigli su ga zdravstveni problemi, popuštanje živčane napetosti utjecalo je na organizam, a crte tog lica kao da su se izobličile. Kao da više nisu bile isklesane u kamenu, nego ih je nečija meka ruka vajala u glini, pa su se počele malo previše razlijevati. Tad je na sebe navukao sve te maršalske uniforme, obukao je skupa građanska odijela, između prstiju je zavrtio malo predugi cigaršpic, i započela je njegova kicoško-kraljevska era. Tako je izgledao već u vrijeme razlaza sa Staljinom, godine 1948.

Između lica na konspirativnim i policijskim fotografijama iz dvadesetih i tridesetih, i lica na ratnim fotografijama, nije bilo nikakve veze. Ali lice koje je zatim došlo ne samo da je bilo znak životnog diskontinuiteta, nego nije ni pripadalo istom antropološkom i biografskom nizu. U hagiografiji i svetopisu narodnoga vođe sve to je, međutim, imalo smisla. Poslijeratni Tito, bogat, nakinđuren i težak u koraku, okružen sve samim slavnim ličnostima, predstavljao je društveni ideal mirnodopskog života svog naroda, kao što je i onaj ratni predstavljao njegov ratni ideal. U svakoj fazi svoga svetog života Tito je, kao i Krist, služio kao savršen predložak vjeri svoga puka. U tome je, uostalom, sam smisao slike. Riječi nisu dovoljne, pogotovo ako su napisane, ako nisu izgovorene.

Dvanaest godina gledao sam taj poluprofil, obješen iznad školske ploče. Veći dio tog vremena za mene on je bio neprimjetan, podrazumijevajući. Kao što je neprimjetna figura na raspelu, a onda i samo raspelo, za onoga tko ga je objesio na najistaknutijem zidu svoga doma. A onda sam ga, pomalo iz dosade tokom nastave, pomalo iz neke čudne znatiželje, počinjao aktivno promatrati. Teško je, premda privlačno, aktivno gledati sliku, pogotovo fotografiju, koja je čovjeku na takav način upisana u pogled da je on više i ne primjećuje ako se baš dobro ne zagleda.

Na toj školskoj fotografiji, jednoj od nekoliko tipiziranih, koje su visile u svim jugoslavenskim učionicama, neki je nedefinirani Tito. Slika je, vjerojatno, snimljena krajem šezdesetih ili početkom sedamdesetih. On je u odijelu i s kravatom. Ugao snimanja uobičajen je za onovremene slike za pasoš, koje bi zahvaćale bistu, a ne samo glavu, kao što je to u današnje vrijeme. Rakurs je, istina, malo spušten. Toliko da se ne primjećuje, a da se model ipak uzdigne nad prostorom. On češće gleda u svoju desnu stranu, tako da vjerujem da su sve te fotografije snimane tako da Tito gleda u desnu stranu, a ako negdje gleda u lijevu, onda je negativ bio naopako okrenut.

Ono što je zanimljivo na tim školskim slikama, koje su ujedno namijenjene i za sve druge službene prostorije, dojam je o bezvremenosti i besprostornosti. Tito na tim slikama bdije iznad nas iz neke svete sveprisutnosti. On vidi i zna što svatko od nas radi. I žalosti ga ako nismo dobri.

Međutim, zanimljivo je kako su te fotografije doživjele i preživjele rat. Potrošene ikone, bivše zvijezde, defenestrirani diktatori i njihove slike, svete slike u koje nitko više ne vjeruje; sve to djeluje jadno i bijedno. I u najvećoj mjeri razotkrivajuće. Čak se i ikonični Isus teško odupire cinizmu praznih i bezbožnih pogleda. O njegovoj skrušenoj majci da i ne govorimo.

Tito, međutim, ne. Ima na tom licu, u tom pogledu i držanju, nešto što je njegove fotografije održalo u njihovom smislu i značenju. Izvanredno dobro se to, recimo, vidi na onom ciklusu Milomira Kovačevića Strašnog s Titovim fotografijama iz opsađenog Sarajeva. Nevjerojatno je kako te slike i u izmijenjenom kontekstu, lišene svake počasti i strahopoštovanja, djeluju jednako nadmoćno. Vjerojatno postoji nešto u toj ličnosti što ju je u svim povijesnim i fotografskim transformacijama sačuvalo od cinizma naknadnog pogleda. Fotografije se, naime, troše, pa se troše i lica koja su na njima. Titovo lice je, međutim, isto. Čak i kad je na slici okružen odavno potrošenim licima bivših ljudi.

Moglo bi se reći da je njegova fotografija veća od njega samog. Zato je mati bila onako zaprepaštena kosom boje mrkve, boje mahagonija. Bojom skorog nestanka svijeta u kojem smo živjeli.

Ponekad osjećam da postoji jedan poseban trenutak u ljudskim životima; onaj kada se, zbog najrazličitijih pobuda, vraćaju vlastitim prošlostima pokušavajući tako sastaviti sebe i osigurati si kakvu-takvu budućnost, trenutak kada se ‘vraćaju’ obiteljima, rodbini, zavičajnoj sentimentalnosti, trenutak u kojem, kao da se žele vratiti na početak, početak vlastitog vremena i vlastitog bivanja. Vjerujem i da takav trenutak dolazi, kako se to kod kaže, s godinama. Međutim, mene je „snašao“ relativno vrlo rano, u kasnim dvadesetima, neposredno prije preseljenja u Zagreb. 

Danas, skoro četiri godine kasnije, osjećam kao da je sve što se zbivalo unutar i oko mene, bilo preduvjet toj velikoj, emotivnoj i duhovnoj ‘selidbi’. Važnu, gotovo nezamjenjivu, ulogu u ovom kontekstu ima moja majka, žena koja cijelog života baca stvari. Čini to tako sigurno i pouzdano, odbacuje ih tako lako, kao da joj nikada nisu ni za što trebale i služile, kao da u njima nisu satkani naši životi. Za nju, kao da nikad, stvari nisu imale one nostalgično-sentimentalne vrijednosti. I možda u tome ne bi bilo ništa neobjašnjivo i čudno da nije preživjela rat u kojem je izgubila vlastiti stan, pa i državu u koju je tako zadivljeno gledala, a time i kontekst vlastitog ja. Pritom je i kao djevojčica živjela na tri različite adrese (barem koliko mi je za sada poznato), a dobar dio života provela je, do rata, na liječenjima u ljubljanskoj bolnici i na beogradskom Institutu za majku i dete. Da nije bilo rata, i da, recimo, već kao djevojčurak nije počela baciti stvari, danas bih možda imala platnenu lutku koju je možda nosila kao djevojčica u bolnice? Ili bih, recimo, da nije bilo rata, danas nosila sve njene silne kožne sakoe, mantile, crne čizme od brušene kože? Da nije bilo rata, možda bih danas čitala njen dnevnik koji je godinama pisala, oduševljavala se rečenicama koje je podcrtavala u tomovima knjiga koje pročitala? Možda bih danas na stolu, umjesto nekakve vaze iz Pepca, imala jednu od onih od češkog kristala koje je, unatoč djedovoj zabrani da šverca, prodavala ženama po Borcu? Od njenog života prije rata i stana u travničkom Đerdanu spašeno je,  i to ne njenom voljom i angažmanom, nego isključivo Srbinovim, što se spasiti dalo, a to su: 

• Fotografije: 

mama s petokrakom na glavi kao djevojčica – pionirka, 

mama – članica Komunističke partije u tadašnjoj travničkoj saobraćajnoj patroli, 

mama – prvopričesnica kao četrnaestogodišnja djevojčica u crkvi, 

mama – uvjerena jugoslavenska omladinka na srednjoškolskoj ekskurziji u Rovinju  

mama – s djedom i bakom ispred žutog Golfa, TAS-ovog broj 25 (djed je bio dvadeset i peta osoba koja je kupila automobil) u dvorištu kuće tetke Anke i tetka Nikole na Putićevu 

mama – u naručju drži Sanju, Duškinu i Stipinu kćer (susjedi iz Đerdana, rodbina) 

(Fotografije su danas sve kod mene, na Knežiji.)

• Namještaj 

Ogledalo u smeđem okviru, danas u hodniku u stanu na Knežiji 

Okrugli blagovaonički stol s četiri stolice – danas u stanu u Novom Travniku, restaurirano i presvučeno 

Dvije komode visokog sjaja (kupili ih ona i tata za njihov kat kuće na Docu koja je izgorjela 4.6. 1993.), danas u kuhinji u kući u Gučoj Gori 

• Umjetnost, knjige, antikviteti 

Wilerovi gobleni – četiri komada, umotani u stari tekstil, na vrhu ormara, u stanu u Novom Travniku (čekaju transport za Knežiju) 

Sabrana dela Emila Zole 

Sabrana dela Ive Andrića

Sabrana dela Gabriela Garcie Marqueza

Titova posljednja bitka

Maršal (uz posvetu daidže Ive) 

Drame Skendera Kulenovića (poklon Nastavničkog vijeća Gordani, tada Palavra, za odličan uspjeh i uzorno vladanje) 

Nekoliko knjiga o građevini i građevinarstvu (djedovo vlasništvo)

Klaićev rječnik stranih riječi i izraza 

Skulpture Marije i Josipa koje je izradio striko Anto prije rata 

Skulptura svetog Ante (ponovo striko Anto) 

Set šalica za kavu (Dinamo s petokrakom)

• Odjeća: 

Smeđa kožna pelerina (na Knežiji, čeka ‘restauraciju’ kod dobrog kožara) 

Za razliku od nje koja nije propustila bacati stvari prilikom svake generalke, a generalka je godinama bila svake subote, danas, ako kojim slučajem čistimo zajedno, moja jedina i glavna aktivnost je uvjeriti ju da to ne trebamo baciti, jer, eto, stvari imaju dušu i jednog će nam dana biti drago vidjeti ih, osjetiti sebe i vlastitu prošlost kroz njih. Kao da će nam to čuvanje stvari osigurati nekakav kontinuitet u životu i podsjetiti nas na neke važne trenutke i događaje. 

U ovu teoriju, mama ne vjeruje. Stvari desetljećima neumoljivo otpisuje. Dovoljno je imaju samo jedan, ‘mali kvar’ na sebi da bi završile u smeću. S istim žarom, ja ih skupljam; sabiram ih i tako pokušavam sastaviti krhotine vlastitog života i moje obitelji. Pokušavam spasiti baštinu naše obitelji. Na Knežiji danas imam drvene kutljače tetke Marije Milkine, rajnglu s tufnicama tete Pize, malu Metalac šerpicu iz koje je Srbin godinama jeo mlijeko i kruh, Varteksovu suknju bake Lucije koja mi je tijesna, ali je u njoj izišla iz Travnika kada se grad oslobađao od Hrvata, tatin kaiš koji je nosio kao pitomac JNA, fildžane pokojne tete Luce, Srbinov indeks sa zagrebačkog Građevinskog fakulteta. Nedavno sam ocu ‘ukrala’ različite dokumente među kojima su njegove vojne iskaznice, kao i osobne karte iz vremena Jugoslavije i prognanički kartoni iz rata. Prošlog mi je Božića Josip tetke Ane u Bučićima poklonio svijeću koju je ručno izradila moja prababa Perićka (po majčinoj strani). Svijeću držim u staklenoj kutijici, na suhom i tamnom mjestu, kako bi mi što duže trajala. Smiješno, znam, kao da se vosak može sam od sebe istopiti. 

Kad sam bila djevojčica, imala sam keramičku lutku. Na nju nisam pomislila godinama, nije mi, za ovih 20-ak godina, došla u sjećanje. Keramička lutka – u sivo-bijeloj haljinici, duge plave kose i smeđih očiju. Lutkine usne su, kao i moje, tanke i upadljivo podsjećaju na onog ‘tužnog smješka’. Naravno, da je sada pitam, gdje je ta lutka i je li i nju, kao i toliko stvari  do sada, zadesila sudbina kontejnera, lako moguće da bi se prvo naljutila, a onda rekla da je lutka nekoliko puta pala i da je bila sva ‘izranjavana’ i da ona, jednostavno, nije imala drugog rješenja nego je baciti. Ovakvom i sličnom logikom godinama objašnjava misteriozne nestanke najrazličitijih stvari, i ne samo mojih, nego i bratovih, očevih, bakinih. 

„To nam samo mjesto zauzima, kud ćemo s time, šta će ti te cipele više, ima pet godina da ih ne nosiš, postolar tu ne može ništa, a sramota ih je nekom dati jer su nikakve, ja ću to polako bacati“, to su neke od rečenica koje izgovara tako ljupko da osjećaš da ti, zapravo, čini uslugu jer se rješava viška stvari, umjesto tebe. Neki dan je moja kolegica s posla pričala da na ormaru ima kutiju plišanih igračaka. Ja nemam nijednu. Moj brat, također, nema nijednu. Kada smo se preselili u zgradu Elku, bila sam prvi osnovne, a Leo je imao pet godina. Ni tada ih nismo donijeli iz Bara. Mama je procijenila da smo ih, ne samo prerasli, nego da nam ne trebaju i dala ih jednoj gospođi s puno male djece. Saznala sam to prije dva mjeseca i to dok sam bila u Bosni. Došlo mi je, toliko puta, da posjetim tu gospođu i pitam je, ima li ih ona još uvijek, ne da ih uzmem, nego da ih vidim. Mislila sam, uostalom i sad mislim, da ako bih samo dodirnula neku od plišanih igračaka s kojima sam se tada igrala, da bih samu sebe bolje razumjela i da bi možda, tim jednim dodirom, u meni provalila nova bujica sjećanja. Da bih uspjela prizvati samu sebe. 

Sve što imam danas, i što se sa mnom selilo iz svakog mostarskog a onda i zagrebačkih iznajmljenih stanova, pažljivo čuvam. Zapravo, nije to ni puko čuvanje, više je to ‘baštinjenje’ stvari. Kada se nedavno renovirao stan moje bake, htjela sam, koliko sam samo puta htjela, fotografirati njen dnevni boravak, kuhinjske ormariće, ormar i cijeli niz nekih, meni važnih detalja, kako bih se uvijek mogla prisjetiti, kako je izgledao prostor u kojem je živjela. Baka je, za razliku od majke, sakupljačica, ali ne na ovaj moj način, nego onaj tipično penzionerski. Moj otac je sakupljač također, ali on ne baca stvari jer misli da bi mu nekad mogle i zaista trebati. Moja baba Marga je bježeći s kolonom Hrvata iz Guče Gore ponijela Gospinu sliku u kožnom smeđem okviru i ikonu Vasilija Ostroškog za koju nitko, od njene djece, ne zna kada je i kako dobila. I jedan i drugi predmet danas stoje na mojim policama na Knežiji, a do njih je babin štap koji je počela nositi poslije rata. Jedino što moja mama nikad ne baca su pokidane krunice, pokidane svete sličice i stari molitvenici.  

Kada sam joj nedavno prepričavala knjigu „Sjećanja, sjećanja“ ruske književnice Marije Stepanove koja, između ostalog, piše o tome kako danas jede juhu kašikom kojom je jela njena baka za vrijeme Staljina, mama je samo šutjela. Tek nekoliko dana kasnije, reći da takvo što nije ni higijenski jer je tom kašikom jelo ‘pola Rusije’. 

“Inače mislim da bi se escajg trebao mijenjati svakih nekoliko godina. Koliko se samo nevidljive prljavštine skupilo, koliko je to puta ogrebano, koliko im je puta iz ruku i sa stola palo, ne znam. Sumnjam da se poslije toliko godina može kvalitetno oprati, a ne znam ni kakvo bi sredstvo sve to moglo saprati. Nadam se da te žena stvarno ne jede tom žlicom nego da je to zbog snage teksta napisala.“ 

Možda moja mama stvarno ima pravo. Možda uspomene i vrijeme u kojem više nikada nećemo biti, mogu živjeti samo u nama. Predmeti su slični nostalgiji: varljivi, krhki, nesigurni. Uvjerljivi su u iskrivljenom sjećanju, sjećanju koje smo sami, da bi život bio podnošljiviji, konstruirali. Možda predmeti, možda to panično skupljanje stvari iz prijašnjih života, i nije ništa drugo nego iščezla nada da se život ipak može sastaviti. Velika zabluda o kontinuitetu. 

P.S. (Moja mama oduvijek, iz nekog razloga, ne govori kašika nego žlica. Uvijek nas je ispravljala kada bismo rekli ‘kašika’. Za nju je to, sama kaže, gruba, teška i odvratna riječ. Kad kažeš kašika, kao da tražiš nešto jako teško i veliko, kao da tražiš duboku tepsiju s poklopcem.) 

Ovo se, kako ćemo to naknadno shvatiti, zbiva u posljednju zimu mira.

Pao je veliki snijeg, kakav pada samo na filmu i u djetinjstvu, gradom su, gnjevni na prirodu, na meteorologe i na neprijatelja s druge strane granice, marširali nacionalisti u uniformama boje pustinjskog pijeska. Umjesto da se pod okovanim potpeticama njihovih usjajenih jahaćih čizama začuje prijeteći zveket pločnika, čula se, uglas, škripa snijega, kao da se iznad nas rastvaraju, odavno neotvarana, vrata raja. A onda su svi kao jedan stali, a s kazališnog im je balkona govor držao njihov vođa.

Na suprotnoj strani trga, na trećem katu one najveće vile, sazidane jednom davno u kolonijalnom stilu, dvaput se na prozoru pomicala zavjesa od teškoga crvenog baršuna. To je nunciju raspoloženje kvario prizor neprimjeren ovome danu. Pa se vraćao da provjeri je li istina ono što vidi, ili će tih ljudi, nanizanih u strojevim redovima kao uredno poslagane cigle u smrznutom blatu logora, voljom Gospodnjom u sljedećem trenutku nestati.

Nije ih nestalo, a on više nije izlazio na prozor.

Sjeo je za trpezu, podigao je ruku, neka večera bude poslužena, pa je, čekajući, pogledom prelazio s glave na glavu, s lica na lice svojih uzvanica i uzvanika, sestara svojih, muževa im i djece, ukupno dvadeset i sedam glava, koji su doputovali iz neke daleke zemlje da s njime proslave Božić.

To je volja Božja, a ne ono vani! – pomislio je nuncij. U jednom trenutku to umalo što nije i rekao, ali se predomislio, pa je, umjesto da nešto kaže, kašljucnuo. I nasmiješio se najmlađoj svojoj nećaki, koja ga je gledala u njegovu biskupskom sjaju, kao da gleda čarobnjaka iz bajke.

To je volja Božja, a ne ono vani! – tješio se, dok se u ostavi upravo kotila njegova mila mačka, i kako bi koje mače omacila, tako bi ga i prožderala, umjesto da ga obliže i tako pripremi za život. Prožderala ih je, misli se, petero.

I onda je tako luda i prežderana ležala nasred ostave, sve dok se nuncij nije zabrinuo:

– Pa gdje nam je maca, ne osjećamo je oko nogu! – uzviknuo je veselo, i digao se od trpeze da ju potraži.

1.

Najokorjeliji zločinac,
onaj što je naređivao streljanja
poživi li dovoljno dugo
pretvara se u simpatičnog starca.

2.

O njemu se često kaže:
Dobar je to čovjek
samo se u mladosti
malo odao ratnim zločinima.

3.

Blagost umornog lica
skriva veliku tajnu.
Osmijeh na nježnom licu, rupica na bradi
pokušavaju sakriti masovnog ubicu.

Jean-Louis Tripp: Braco, Fibra, Zagreb 2023.

Kolovoz 1976, kasni odjeci hippy kulture. Srednje stojeća francuska obitelj, rastavljena majka s djecom, iznajmljuje zaprežna kola i bicikle, i odlazi na ljetovanje. Mlađi brat Gilles, veseo, pomalo hiperaktivan, pjeva neku bezveznu pjesmicu, a nije baš da umije pjevati. Starijega Jean-Louisa to nervira. Igraju se tako, dok sjede na kočijaškom sjedalu, a onda Gillesu na um pada da siđe s kočije, da vidi gdje je mati, koja se za njima vozi na biciklu, ili da pređe u stražnji dio kočije, da učini nešto… Brat mu govori da sačeka, govori mu da ne silazi tako na cestu. Za Gillesa, međutim, igra se nastavlja, zašto ne bi sišao, i tako kreće, Jean-Louis hvata ga za ruku. Nailazi jureći automobil i otrgne mu iz ruke brata.

Odvije se tako jedna od onih trajno nepopravljivih životnih situacija, kakvih je mnogo, u mnogim obiteljima. Ne odrede samo jedan život, trenutak, dan, ni godinu u kojima su se zbile, nego takve situacije zadaju i usmjere obiteljsku povijest, odrede sudbinu generacije i svakog njezina pojedinog člana.

Nesreća se zbila u nekoj ljupkoj provinciji, pomalo na kraj svijeta. Kao što su, kada se dogodi nesreća, sve lijepe turističke pokrajine na kraj svijeta. Automobil je bez zaustavljanja odjurio s mjesta nesreće, i sada malena francuska obitelj, siromašnija za njega koji sad leži na asfaltu, čeka da naiđe netko tko će alarmirati Hitnu pomoć. Kolovoz je 1976, davna su doba prije mobitela i svih drugih sredstava pokraj puta, koja služe da se dozove pomoć.

Kada pomoć napokon stigne, dječak je još uvijek živ. Odnose ga, i prolazi vrijeme prije nego što stariji brat Jean-Louis uspijeva stići do bolnice. Kad stigne, njega više neće biti. U policijskoj stanici slučajno, ne znajući, sreće dvoje mladih. Vozača i suvozačicu, koji su pobjegli s mjesta nesreće. Slijedi suđenje, koje je besmisleno i besciljno kao što su besmislena i besciljna suđenja za sve prometne nesreće, koliko god strašne one bile. Još prije toga odvili su se žalosni, vrlo socijalni i doživotno upamtljivi pogrebni rituali, koji naravno uključuju sve administrativne pojedinosti. Prije toga trebalo je nazivati oca, koji je sa svojom novom ženom upravo bio na nekom ljetovanju. Trebalo ga je dočekati, trebalo je podijeliti taj čudni i nerazrješivi osjećaj krivnje za dječakovu smrt. Svatko je tu, naime, po vlastitom osjećaju, za nešto kriv. I svi u pogledima onih drugih slute vlastito okrivljivanje.

Četrdesetak godina kasnije Jean-Louis Tripp francuski je crtač stripova, ilustrator, slikar i kipar, te kanadski profesor. Među najzanimljivijim je i najboljim europskim crtačima našega doba. Pa po vlastitome scenariju i u veoma širokom i obuhvatnom zahvatu, na preko tristo velikih stranica, crta rekonstrukciju događaja, osjećaja i cjeloživotne traume, svoje i svih svojih bližnjih. U hrvatskome prijevodu naslov je vjerojatno bolji nego u originalu: “Braco” (“Le petit frère”). Riječ je o doista velikom crtanom romanu, jednom od možda najvećih i najozbiljnijih koje je Fibra objavila, romanu koji istovremeno izlazi izvan okvira žanra i potvrđuje svu njegovu jedinstvenost i nenadomjestivost. Naime, ono što je Tripp uspio ispričati, opisati, donijeti, na čitatelja i gledatelja prenijeti svojim djelom mogućim biva samo u – stripu. Ovo ne mogu ni film, ni književnost, ovo ne može antropološka ili sociološka analiza. Istovremeno, to onda znači da će onaj tko stripove ne čita, ili tko misli da su stripovi niža vrsta, dječja danguba i intelektualna zabava, ostati uskraćen i osakaćen za jedno univerzalno iskustvo. Iskustvo koje pritom, naravno, nije samo estetsko, a ni samo emocionalno, nego na različite načine, u raznim društvenim, obiteljskim i životnim situacijama bila jedinstveno i svepovezujuće iskustvo čovjekovo. Kako preboljeti, prežaliti i preživjeti nešto što se zapravo i ne preživljava, nije u “Braci”, te u interpretaciji Jeana-Louisa Trippa važno u smislu mogućeg odgovora. Jer odgovora, zapravo, nema. Važno je u smislu postavljanja pitanja. Ta pitanja s vremenom se mijenjaju, transformiraju, gube. Na čovjeku je da ih uvijek, sa svakom promjenom, s odrastanjem i starenjem, umije pravilno postavljati.

Što bi se dogodilo da počinitelj nije pobjegao s mjesta nesreće? Možda bi dječaku, ipak, bilo spasa? Suđenje je proteklo mlako, jadno i beznadno. I nikad se počinitelj nije javio obitelji. Jean-Louis na kraju razmišlja, dokona što je s tim čovjekom na kraju bilo, tko je zapravo on, ali nikakvog odgovora nema. Na neki čudan način to je možda najgore. Počinitelj nije obitelji žrtve pružio mogućnost da mu oproste. Nije im učinio tu milost.

Trgovina

Dvotomno remek- djelo, u Fibrinom prijevodu objavljeno prije dvanaest godina. Tripp ga je crtao u suradnji s još jednim velikim meštrom stripa, Régisom Loiselom. Obojica su radila i na scenariju, i na crtežu. Priča je iz kvebečke zabiti, iz maloga frankofonog kanadskog seoca i lokalne trgovine u njemu. Zbiva se u godinama nakon Prvoga svjetskog rata, i započinje na čudan način: prirodnom, običnom ljudskim smrću vlasnika dućana. Priča je, premda ne do kraja dosljedno, ispripovijedana iz njegova prvog lica, kao neka vrsta izvještaja iz skore budućnosti. (Čitatelju je i gledatelju ta budućnost, naravno, vrlo davna prošlost…) Ono što Tripp i Loisel rade skoro da je neviđeno: konstruiraju od ljudskih intima veliku epsku priču, i stvaraju crtež koji se razlikuje od onoga što rade i jedan, i drugi. Pritom, teže za krajnjom etnološkom, povijesnom, socijalnom autentičnošću. Veliki rad.

Tripp

Kanadski profesor stripa, načinio je prilično dugu pauzu u radu, za koje se bavio slikarstvom i kiparstvom. A poslije i ilustriranjem dječjih knjiga, slikovnicama. Jedan od onih zanimljivih, ovom njegovom poštovatelju naročito inspirativnih umjetnika, koji u svom radu insistiraju na mimetičkim i poetičkim krajnostima. Istovremeno, Tripp je umjetnik snažno izraženog autobiografskog refleksa, i fascinantni maštar, imaginativac, imaginarist, koji se koristi bajkovitim podrijetlom stripa. Između autobiografije i bajke, ili intimističkog epa iz kanadske nigdine, za većinu golema je razlika. Međutim, umjetnost je bajku pisati uvjerljivo kao autobiografiju.

Pišem opet jedno za Ljiljanu pismo;
ona će i Božo mjesec dana biti sami,
pa vjerujem da im nije ugodno ni lako,
što bih znao da mi o tom i nisu pisali,
premda oboje su zavoljeli taj okrajak
od Evrope, zemlju Pessoe i Saramaga,
reda, mira i, što im je sada najvažnije,
najboljega zdravstvenog sistema

Ali, srpanj cijeli Tamine im ni Ruija
neće biti, jer su, eto, na odmor otišli,
i to, pogle ironije!, upravo na Balkan
odakle se oni, prije skoro tri godine,
otisnuše k njima – da potraže spasa
od svih ovdašnjih užasa koji su im
gorko dušu otrovali i zdravlje srušili

Pišem o tom da ni meni nije dobro,
ali ne govorim baš o pojedinostima,
jer znam da će razaznati već i kad
joj kažem da sam ozbiljno zabrinut
stoga što mi dugo ne ide za rukom
da napišem pjesmu, kao što je uvijek
išlo; ideje mi stižu, ja opet počinjem,
ali već je previše listova usred kojih
bezvoljnost me odnekud spopadne
kakvu nikad prije osjećao nisam,
te samo odgurnem olovku i papir

O Tolstoju zborim, koji je lucidno
kritiku Strahovu u prepisci tumačio
kako ga je energija zablude pustila,
pa ne može čak ni početi da piše;
spominjem joj Šopa, podsjećam je
linkom na dirljivu, ali čudnovatu
molitvu Višnjemu, da ne bude pjesnik
više, i kazujem kako ne znam da li
preživjeti bih uspio ono za šta pjesnik
skrušen je molio, jer, zapravo, drugo
ništa ni dana ne bijah, a kako bih sada,
kad mi je šezdeset, mogao da budem 

I priznajem kako nikad nesretnom poeti
niti na tren nisam vjerovao, jer njegova
tegoba je u svojoj suštini posve naličila
ovom odru na kojemu ja bolujem život,
nepokretan u zadatoj bosanskoj zabiti,
pa nam je oboma uvijek ostajalo samo
da svoj prostor vertikalno osvajamo

Pišem tako Ljilji, evo, jer ona je meni
uz Aidu i Envera apsolutno najvažnija,
i ne skrivam nadu da će ovu epistolu
kao pjesan kakvu-takvu načas prihvatiti
koju možda napokon sam cijelu sročio,
ali znadem da će ona jasno razumjeti
o usudnim da se ovdje pitanjima radi

Zadnja stanica Lušci Palanka, otle sam ti ja, sele moja. Tako mi je Mara pričala. Sad kad je već odavno nema, pođem joj, na groblje staro pravoslavno, što gleda na rijeku Glinu, spokojno je, svježe pokošeno. Sasvim je dovoljno sunca i miris smirenosti raste nam pred očima. Ne znam koliko nam vremena prođe dok Mare i ja tako sjedimo. Gledamo. Šutimo.

Pored sele Mare, još jedna Mara, a svi je zvali Pajazetović Marija. Dvije katolkinje na pravoslavnom groblju ukopane.

Pajazetović Marija rodila je dva sina muslimana i ubila se od alkohola u dugim noćima preranog udovištva.

Sele Mara ostala je trijezna do kraja, ni sama ne znajući u kojim je godinama umrla. Živjela je u dubokim smrekovim šumama, gdje su noći tako mračne, pa se alkoholom rasvjetljuju. Ali ona to nije činila. Svoj je mrak isposnički okajavala, jer cijeli se život zbog nečega kažnjavala. U životu ništa i nikoga nije posjedovala. Kada su položili pravo na nju, da je posjeduju i zbog toga joj zapovijedaju, Mare im sele moja utekla.

Marija je svoju penziju zaradila kao čistačica. Njen rejon je bio na platou oko robne, oko stare gradske džamije, iza je park, stari hotel, korzo, cijeli svemir čaršijski, u svega par koraka. Svemir je taj nezamisliv bez Marije, njenih usta i kute čistačice.

Sinovi joj donose male anđele, podno spomenika, izrađenog kod grobara koji je sve do sada bijele nišane izrađivao. I Marijin je bijel poput svih ostalih nišana, samo niži, širi, oslikan križevima.

Bila je draga i ljubazna. Pomirljiva. Plave puti, s usnama koje su visjele na jednu stranu, kao posljedica facijalne paralize. Na spomen njezina imena, rekli bi: a, ona Marija. Ona Marija dozivala bi im u pamet te njezine krive usne, plavu kutu, metlu oko robne. Zadržala je svoj jezik, ona je od Varaždina, po kojem se od svih drugih razlikovala. Pred kraj se propila.

Počelo je one noći kada se sva toplina rahmetli supruga neopažena izvukla iz kreveta. Toplinu njegova tijela nadomjestilo je nešto mirisa što se još vukao po jastučnicama i plahtama, a onda je sve odmijenila noć i njezina tišina. Tada je Marija pronašla novog druga. Znao je grijati, znao noći kratiti. Moglo se puno toga zaboraviti. Nešto se moglo uljepšati. Tako je to počelo. Trajalo je. Mjesecima. Godinama. Udovištvo je bolno i dugotrajno. Pogotovo u malim čaršijama. Marija je pila, grijala se na sjećanjima. Sada je grije sunce na groblju što gleda na rijeku u pitomoj udolini i grabove šume na pozadini zatamnjenih brda. Ispod su rudnici. Sinovi joj donesu buket kadifica. Marija je sada sretnica.

Sele Mare se nije udavala, nikada. Poznavala sam je godinama. Dvadesetak najmanje. Došla je kao izbjeglica, u najboljim godinama, kako se već zovu te godine sabiranja znanja i imanja. Ona u tim godinama nije imala ništa, doli sebe same, i više nikoga kome bi se u Lušci Palanci vratila.

Imala je sijede kose vilinske što bi provirivale ispod marame, lice suho i pucketavo, staro granje grabovo. U tih dvadeset godina lice Marino ostala je ista kosa vilinska, osunčana grabova šuma. Dobila je na korištenje bajtu, kućicu od svačega i ničega izgrađenu, usred šume, na zemljane podove postavljenu. Dane sebi nije skraćivala, prije umnažala. Prala robu i sebe na potoku. Mara je vrba. Korijenje sve dublje u hladnu vodu ispušta, drži se života. Ne znaš na njoj koliko joj je godina ni koliko bi ih još mogla „predurati“. Mara je uvjerena da zbog grijeha iz djetinjstva valja cijeli život okajavati.

Nije u djetinjstvu slabovidnoj sestri pomogla, svi je sele moja klepali… nismo znali da slabo, ma ništa skoro ne vidi… a mi je tukli… nagonili da radi… a kako kad ne vidi…

Sele Mare ni u smrti nema svoga spomenika, nego krst pravoslavni, od treće Mare na ovome groblju pokopane. Kad se potrošio krst Mare Pavlinović, bio je to znak njenoj djeci, da se nov spomenik postavi. Ravna je ploča zamijenila drvo čovjekoliko.

A ta opet Mara Pavlinović, bila je za Tonu udana. On je ostao ležati uz njihovo troje prerano rođene djece na katoličkom groblju, kao za života, bar deset kilometara zračne linije od nje udaljen.

Život joj prošao u četiri zida, čekajući muža, vozača hitne. On je živote spašavao. Ona njih na životu održavala. Život je to zaprženih ručaka, uredno ispeglanih košulja, prozračenih jorgana. Malo bašte iza kuće, sjeme niz vjetar bačeno. Sve je to proteklo tiho, posve bezimeno.

Marino kumče, Štefica, gledajući u kumin trošni krst i u sele Marin križ još trošniji, odnese krst tamo gdje bijeli nišani čekaju siguran trenutak svoje smrti. Kod Ćane grobara. Zapališe cigaru nad krstom kuminim i Štefica mu situaciju približi. Tražila je samo slova za Marina prezimena. Bakarić. Ćana se složio, čas posla, jednostavno, sad ću ja to. Ćana je krst preuzeo, izbrusio, prefarbao, slova zamijenio, na kraju ga riječima predao: eto ga, kaj nov je. I haj bjež’, nemoj me ljutit, šta me živciraš… neću ništa, rukom je njenu ruku primirio… za Mare je.

Imala je Štefica svojih razloga, jedan od njih bila je jasna linija usamljenosti što će se protegnuti, kao magla nad Glinom, iza njezina pokopa, sve odavde do vječnosti.

Sele Mare, kad je došla, po svemu se od drugih odvajala. Njezine duge suknje mele bi ulicu, a naočale s debelim staklima i dioptrijom, što je ukazivala na tešku i bolnu slabovidnost, primjećivale su sve oko sebe. Slabovidnost je dobila u obiteljsko nasljeđe. Materi je slabovidnoj bila još kao dijete skrbnica,  veterinar Mile, u selu najučeniji, me postaro, to je on nešto na opštini sredio, kad mi je oca ubilo nikoga nije bilo materi za skrbnika, i tako sam ja sele moja ostala bez svojih godina. Ne znam pravo ni kol‘ko mi je sada…

Mare sve bolje od drugih vidi, negdje iza ljudi, iza riječi i postupaka. Njoj je sve providno, k’o da gledam kroz dno tegle, kako je zvala te svoje stare naočale, što bi same od sebe kao sanjke klizile nizbrdicama nosa. Mare vidi uvećano, a ono što se drugima čini ispravno, ona vidi kako jest, iskrivljeno. Hodala bi oko robne, dok sebi ne bi našla kakva posla najmena, ili nekoga za priče i druženja.

Bila je sva svoja, a biti svoja u malim čaršijama, značilo je čudakinja, jedna od onih za koje se gaji široki dijapazon osjećaja, od sprdnje do sažaljenja. Sve bi to zaključili jednim općim mjestom: šta će jadna, pošla na živcima. Ta rečenica bi sve poravnala, kao snijeg cijelac sve pokrila. Dugo ostaje, nikako da okopni.

Daleko je ona bila od bolesti živaca, i još dalje od sprdnje i sažaljenja. Nakon hladne vode u potoku sve joj se razbistri, sve je jasnije, pa i ljudi i njihove namjere.

Hodala bi pijacom, oko štandova kineske i turske robe, gledala svoja i tuđa posla, nekom nešto pridodala, neko bi joj dao markicu, od nekog bi uzela, nekog bi odbila – nemoj me živcirati, nemoj da ja sad galamim… A već je galamila. Od te svoje zarade pošla bi kupiti janjetine i već s vrata na brzinu sklepana improvizirana i zadimljena restorana, bi vikala: ovo ni moj ćuko ne bi jeo… a ja ćuko nisam… jel to moja para ne vrijedi jednako… pošteno sam platila… ja, nek sirotinja kostiju glaba… more Mara svakako… e ne more… neće ovdje Mara  zavirit više nikade… to je bilo sad i više nikade…  Rukom bi zamahnula kao da stvara visok klanac između tog sad i više nikada… neće moja noga više ovuda…

Kosti bi pijacom među štandovima pronosila, svijetu pokazivala… nek vidi svijet kaki su…

Kad bi našla kakva posla, ode Mare u šljive, vele žao im mene sirote, jes, žao… žao im jer će vakoj meni manje platiti… al neka im, nek im bude. Zna sve Mare, čitam ih ko bukvare… 

Dugo nije imala nikakvih dokumenata, kad je naposljetku dobila to malo lične karte, nastavila je granicu, kao prije, ilegalno zaobilaziti. Radi mise nedjeljne.

Tako mi bliže, sele moja. Nitko je ne dira, nitko ništa ne pita. Prave se da me ne vide.

Sve preko šume, ide Mara do crkve. Dnevno prepješači i po dvadeset kilometara.

Šumom se kreće lakoćom stalna stanovnika. Usput bi pokupila viškove, sve što su stabla odbacila kao staro, iznošeno. Dugim bi suknjama pomela lišće, čizmama višak blata, i sve to u crkvu pred oltar donijela.

Svijet u crkvi je izbjegava, Mare sjedi u prvoj klupi sama. Miriše na šumsku mahovinu, uvelo lišće i prvu jesenju vatru u šporetu. Mare miriši na grabove, smreke i jelovinu.

Vratila bi se preko potoka, usput pokupila grabova granja i podložila sebi vatru u toj maloj drvenjari na rubu raspadanja, bez namještaja, bez kreveta, kojeg je uporno odbijala. Na podu spava. Ispred kuće Mare drži psa. Pas neće lanca, nije lud, veli ona. I Mare to poštiva. Zove ga Ćeno. Ćeno sa starim kanafom što mu visi s vrata i starim olinjalim tijelom prati je posvuda, kad mu se da. Okupa se u potoku, i za njom glavinja. Ne reži, ne laje. Maru to ne čudi, sve dok ja lajem, nema on šta lajati… Nikom živom, osim njoj, ne vjeruje. Nikom i ne prilazi, samo nju čeka ispred crkve.

Svaki višak od svoje zarade Mare koristi da kupi nešto, da obraduje Markana, posvojena unuka, radost bi se tad poput potoka rasula u dubokim borama. Procvjetala bi jedna lijepa oaza samo kad bi njega spomenula. Njezin Markan, bio je dijete nezakonito, tako ga je čaršija prekrstila, čim je saznala za „sramotu“ njegove matere, a Mara, cura nikad udavana, odlučila biti baba nezakonita. Jer kad može čeljade biti mimo zakona, i selo na njih lajati, može i ona biti baba. Srodila se s njima, nisu bili „krvna“ familija. Nju to ne zanima. Ona je sele niko i ništa, pa more kako god hoće i s kim hoće i jope sve po svome.

Jedne se noći, onako pred zoru, kad  magla po cesti simfoniju izvodi, Marko vraćao s društvom s neke muzike, i u autu je bila muzika, bili su sretni, pijani od radosti, i autić se taj, jedan od onih što ga i najmanja nesreća posve skrši, u magli sav pogubio. Marko iz te magle živ nije izašao, a drugi se razbježali, samog ga sele ostavili. Mare se od te nepravde nikad nije oporavila. Sve je mislila, Marko, njezin Markan, nakon takva djetinjstva zaslužuje budućnost sjajniju. Crninu za njim ne skida. Sve je češće u crkvi, sve duže na ulici. Sve pare što zaradi ili prikupi sprema Marku za misa, Marku za spomenika. Zubima na Boga škrguće, svađa se s njim kroz šumu dok granje sabire. Misama ga potplaćuje sve da Markanu otkupi djelić rajske ugode. Da ima sirota najbolje, kad oca imo nije…

Zube je dobila preko socijale. Ti zubi, baš kao i Mare, kao i njene suknje, kao sve drugo na njoj, imali su volju vlastitu, ispadali kad se smijala, šuštali kad bi se ljutila, kao da svaki i najmanji bijes njen utišavaju. A da je utišavaju, to nije trpjela i dozvoljavala. Onda bi s tim svojim zubima rat vodila. Žalila se slabe mi zubi napravili, velkački su, ko konjski, sve me boli od njija, još su mi rekli, zamisli, da popijem tableta za smirenja… nisam ja luda… meni tableta ne treba, tražim bolje zube, oni popij tablete, tražim bolje očale, šta će ti, nećeš konac u iglu uvlačiti… kupi Mare povećalo… šta sam stara i sama pa ne smim ništa tražiti, ništa iskati… sirotinji zuba ne treba… može hodat ćorava i svakakva…

Jednog od onih pijačnih dana, dok Mare po pijaci radi i hoda, nekim nesretnim, zlim slučajem, vatra je progutala njezinu kućicu, s kućom i slobodicu. Smjestilo je, kao socijalni slučaj, u dom. U drugi grad sele moja kako mi fali moja čaršija…

U domu joj skinuli crne suknje, crnu bluzu, crnu maramu, vilinsku kosu kratko ošišali. Vikala se, otimala, nisi me rodila, nisi me rodila… njima je to bilo praktično, bili su brižni dok su joj govorili: da ne smrdiš, da se ne zaušljiviš, ne možeš takva biti… Lišili je njezine tuge, njezine crnine kosu mi sele skusali, ništa me nisu pitali, kuje i žene se ništa ne pita, sele, ej sele…

Dane provodi kao vučica, od zida do zida domske sobe vrijeme mjeri i skraćuje. Brzo im pobjegla. Jer ako nešto ne podnosi, to su riječi ne možeš, moraš, trebaš. Sele moja, ne moram ja ništa. Samo, sele, više joj mira ne daju, brzo je u dom vraćaju, u sobicu na potkrovlju, pod ključem drže ošišanu staricu. Suknje za šumskih valcera joj spalili, trenerke obukli. Sad je Mare svim drugim nalik i to je smeta, ubija, noge mi sve teže sele, a basamaci oni uski, povisoki, sve mi daleko sele, ej sele… šta ima u čaršiji… noge me sele više ne slušaju… đe je moja čaršija sele, daleko, daleko…

Priča se kako su Maru poslije viđali po čaršiji, eno im opet utekla, ali to je već čaršijska legenda. Istina jest, ili barem dio, da je Mare opet pokušala i ruku slomila, pa je u drugi dom, u još dalji grad preselilo. I tek je tad zapravo pobjegla. Preko granice….

Blizu mi Marko sele, ej sele… ni lične mi ne treba… raj sele miriše na jelovinu, na prvu jesenju vatru u šporetu podloženu…. sele…ej sele…