A ovaj mi je grad vrlo sveto mjesto
I ne htjedoh da krnavim ga
Mojim slabostima:

 Ustadoh rano
Knjigama natovaren
Bon osipom veremom i sangijom –

 Odoh dok još ne bi kasno 

Ako ikad povratim se otkud –
Vratit ću se obraza
Svjetlinom 

Uzdignuta čela: dikóm

Jerem svugdje
Gdje spoznavah drugo –
Živjeći tuđinkom ne naudih nikom 

(2022)

Tajni život

Mjesečar najkraćim putem
gazi kroz talog noćnih sati.

Besanima je najduljim putem
gaziti kroz talog noćnih sati.

Na goloj ravnici usnulosti
čame snovi
što im bijahu namijenjeni za tu noć.

Motre ih tužnim očima.

Kasna ljubav

Ljubav započinje kasno.
Carlos Drummond de Andrade, Ljubav i vrijeme

Danas sam sanjao da sam zaljubljen.
Bilo je kao u pjesmi Raymonda Carvera
koju je napisao o poeziji Antonia Machada:
»Sredovječni muškarac se ponovo zaljubljuje,
što je neobično, ali i neugodno.«
Žena u koju sam bio zaljubljen
nije bila nijedna od žena koje poznajem.
Bila je mješavina žena koje poznajem
i koje ne poznajem. Koje sam vidio
i koje nisam nikada vidio. To nije bila
dječačka zaljubljenost i nije oduzimala
dah i miješala i lomila rečenice
koje su dolazile iz mojih usta i mojih
misli, ali nije bila ni nešto potpuno
strano oduzimanju daha i lomljenju rečenica.
Nisam pocrvenio niti se skrivao, i nisam je nastojao
raniti. Poniziti. Nisam pokušavao na nju ostaviti
dječački dojam, jer joj se i ne bih znao približiti
drukčije nego da na nju ostavim dječački
dojam. Ona je bila žena otprilike na sredini svog
života. Ne više mlada, jer se ne bih mogao
zaljubiti u sasvim mladu ženu. No ipak još
mlada. Žena koju je godinama mio
isti zrak koji je mio mene, njenu kožu
grijalo isto sunce kao i moju, a žilama joj teklo
isto vrijeme kao i u mojim žilama. Govorili
smo i dodirivali se. Uživali u zajedničkoj blizini.
Radovali se zajedničkoj blizini, cijenili
i obožavali trenutke zajedničke blizine,
kao da su to za nas bili jedini istinski trenuci.

Ta blizina je otkrivala da se naša tijela već
poznaju. Da su prisna, premda je ispred njih
nešto poput budućnosti o kojoj ne
razmišljaju. Hodali smo gradskom četvrti
koje nema ni u jednom gradu. Još uvijek
smo bili sasvim novi, još uvijek na mjestu
gdje se izlegla svjetlost, još uvijek smo
jedno pred drugim skrivali svoje mane
i nedostatke. I još uvijek na strani svjetla
koje smo disali kroz kožu, dok su se ponegdje
već nazirale rane i ožiljci, što smo ih
nosili ispod nje. No nas dvoje smo im
velikodušno dopustili da izađu na površinu.
Da se pokažu. Dopustili smo svojim
prstima i svojim mislima da ih dodiruju
i hvataju, uče od njih i s njih čitaju
o porazima i drugim ljubavima.
O porazima u drugim ljubavima. Gradska četvrt
kojom smo hodali prešla je u brežuljke.
U miris brežuljaka koji se lijepio na našu kožu
i na rečenice što smo ih izricali,
premda smo šutjeli. Izbliza smo se gledali
u oči i na obrazima osjećali naš topli dah,
koji se miješao i prožimao. Dan je bez prestanka
sjao u zlatnome, prema sporosti naginjućem svjetlu.
Bio sam u srednjim godinama. I bio sam zaljubljen.
Među dlanovima sam držao lice žene i osjećao
da je upravo ona žena koja nešto zna o mojoj smrti.
A ona je, gledajući me, osjećala da sam upravo
ja onaj muškarac koji nešto zna o njenoj smrti.

Preveo Edo Fičor

Vladimir Skočajić: Ponekad se probudiš u Beogradu, Booka, Beograd 2023.

Imenjak i prezimenjak onoga čuvenog napadača Veleža, koji je 1980. Dinamu zabio četiri komada. Strogo lokalna slava, strateška neambicioznost, od svijeta prikrivena veličina, ono je što povezuje obojicu Vladimira Skočajića. Ovoga zovu Skočo, glazbeni je urednik na radiju, di-džej, tojest onaj koji pušta muziku u prostranijem javnom ili privatnom prostoru, nekoliko godina živio je u Teksasu, s namjerom da postane Amerikanac, tako što će steći uvjete za američku mirovinu. Onda je shvatio da je život prekratak za takvo što i vratio se kući. Za njega to je Beograd, negdje daleko od centra. Rođen je 1978, upravo u vrijeme da ostane izvan vremena: u onome prethodnom nije stigao odrasti, o onome koje je uslijedilo nije se mogao primiti, jer se sjećao onoga prethodnog…

Booka je nevelik izdavač, uglavnom probrane prijevodne beletristike i pisaca s prostora bivše Jugoslavije, u potpunosti određen ukusom i književnim interesima vlasnika i urednika Ivana Bevca. Skoro da je očekivano da takav nakladnik ne objavljuje poeziju. Sve do knjige Vladimira Skočajića.

Nije lako sjetiti se pisca iz naših svjetova, čiji su ukus i stil bili tako fatalno i nedvosmisleno određeni tekstovima rock pjesama, i to onih pjesama koje pripovijedaju neku priču. Pritom, Skoči je, kao i Tarambi, strana svaka afektacija. On nikad ništa i nikoga ne imitira, ne pravi se važan, nije rocker, odmetnik ni pijanac. Nema u tim pjesmama droge, šanka, kvarta… Tih, melankoličan i vječno osamljen, promatrač i kustos nekih tajnih mjesta, među koje, recimo, spada park na Opatovini, Tkalčićeva i u Tkalčićevoj Melin, “Koji odavno nije isti/ Ali šta je sada igde isto”, i tako dok tu ona sjedi i sjeća se “Ruka sama pali treću zaredom/ Šta je rak spram svih tih godina/ Protraćenih i poništenih/ Osim možda samo logičan sled stvari/ Zračenje svejedno dolazi na kraju/ Bilo da je od doktora/ Ili vojnika”. I ispriča tako Skočo, kroz neveliku pjesmu, cijelu jednu već zaključenu životnu priču, u kojoj se čitatelja više od ostalog tiču atmosfera i toponomastička istinitost. Doista, to je park na Opatovini, i doista sam, ova dva-tri puta, naišavši gore, u tom parku osjetio predio kao u njegovoj pjesmi, i pogledom sam, ne misleći, tražio tu ženu: “Dok gleda devojčicu sa plavim kikama/ Kojoj baka kaže da sporije jede sladoled/ A mala odgovara da je to najsporije što može/ Čuje žamor turista iz Tkalčićeve/ Neko svađanje na engleskom/ I diskusiju na slovenačkom/ Pokušavajući da se seti zašto je došla”.

Davne 1938. Walt Disney snimio je kratki crtani film “Ferdinand the Bull”, o nježnom i ćutilnom biku Ferdinandu, koji u to doba pred sam kraj svijeta naokolo uživa u mirisu cvijeća. Pamtimo ga iz vremena naših adolescencija, a u neka je doba, sasvim nedavno, snimljen i remake. Od njega, međutim, dojmljivija je Skočajićeva pjesma “Ferdinand”. Ovom će strofom započeti: “Kada bi sve vesti počinjale/ Uvek jednom istom rečenicom/ I to onom koju je izgovorio/ Neko ko je znao smisao svega/ Jer samo neko takav može reći/ Da su sve bitke na celom svetu/ Smešne spram one u nama/ Mirisao bih svet ko Ferdinand cvet” A ovom će strofom “Ferdinand” završiti: “Kada bi moje srce/ Ovo sa zavojima i flasterima/ Umelo češće da prati kapetana/ Njegove racionalne savete/ Da izbegava svaku santu leda/ Ma koliko ona bila fotogenična/ Znam da bi maj trajao večno i da bih/ Mirisao svet ko Ferdinand cvet”.

Vladimir Skočajić jedan je od onih odraslih ljudi, gotovih pisaca, koji su u stanju nježnosti i naivnosti izgovarati bez straha od općih mjesta i sentimentalnosti, kao da ih izgovaraju prvi put. Takvi nas ljudi, kada ih u životu slučajno sretnemo, toliko ozare da od njih ubrzo pobjegnemo, iz straha od razočaranja. Jer ne može biti da su baš takvi. A u književnosti i u umjetnosti, u poeziji naročito, volimo ih i branimo do krvi od onih koji su ogrezli, pa ne shvaćaju o čemu je tu riječ.

Meni najdraža i najbliža pjesma u knjizi, koju bih jako rado negdje naglas pročitao, nosi naslov “Svet je tako divno i odvratno mesto”. Sve je u njoj na svom mjestu, kao u manifestu i proglasu jednog čovjeka za jednog drugog čovjeka: “Gde si se rodio i kako izgledaš/ Određuje te više od onoga šta radiš/ Odavno je manje važno/ Da li je ono što pričaš/ Mnogo pametno ili mnogo glupo/ Dok god zvučiš sigurno u sebe/ Samopouzdanje je precenjenije od Kanjea Vesta/ Svet je tako divno i odvratno mesto”. Pa onda malo dalje: “Na ovoj plavoj okrugloj planeti/ Za koju neki misle da je ravna/ Rodili su se Adolf Hitler, Raša Popov/ Bob Dilan, Sajmon Kauel, Meril Strip/ Dostojevski, Čarls Menson, Gandi/ Milena Marković, Velja Pavlović/ Nelson Mandela, Staljin/ Margaret Tačer, Džoni Mičel i moj deda/ Neki od njih su umrli i za vreme života/ Neki od njih baš nikad neće/ Svet je tako divno i odvratno mesto”. A u posljednjoj, razrješujućoj strofi: “Dok se jedni dive uspesima nauke/ Drugi kako je njihov sunarodnik udario loptu/ Treći kako je slatko grožđe/ Četvrti kako joj dobro stoji crni lak na nožnim prstima/ Peti kako je ikona u manastiru pustila suzu/ A šesti kako je baš njihovo dete bolje od drugih/ Ne mogu da prestanem da mislim na Marka Linkusa/ I da slušam njegove Sparklehorse/ I tu savršenu pesmu koja se u prevodu zove:/ Svet je tako divno i odvratno mesto”.

I baš sam mislio reći da mili Mark Linkous, čija duša nije mogla izdržati svu težinu ovoga svijeta, nema ljepše potvrde svoga boravka na Zemlji i ljepšeg nekrologa od ovoga Skočinog. Ne bi umro, da mu je imao tko na vrijeme doturiti ovu pjesmu. Skočo je zaslužio nositi ime velikog Vladimira Skočajića Tarambe, prvog do Bake.

Umijeće pripovijedanja

Naravno, umijeće pjesničkog pripovijedanja, jer je Skočajić rođeni pjesnik. Ali poslušajte kako mu počinje pjesma, i koliko je u tom početku priče: “Na tom brdu je nekad bila kafana/ Zbog nje se taj kraj zvao ‘kod Jahorine’/ Tu su nekad bili moj brica i frizerka/ I bricin sin iz čijeg srca curi dobrota/ U trafici su radili nasmejani čika Rade/ I ona njegova uvek namrgođena žena/ S ufrčkanom frizurom iz Flešdensa” Iz svakog stiha može poteći po jedan pripovjedni tok, po jedna romaneskna rijeka. I to što ipak ne potekne jedna je od temeljnih Skočinih pjesničkih strategija.

Škure

Škure su književni festival u Šibeniku, valjda najknjiževnijem i najkulturnijem živom dalmatinskom gradu. Sam festival je, na žalost, sasvim na plećima, te na svijesti i savjesti Olje Runjić. Koliko ona izdrži, toliko će izdržati i Škure. Krajem rujna na Škurama će se, čujem, pojaviti i Vladimir Skočajić. Žao mi je što vjerojatno neću biti prisutan. Ali vi, ako ste kojim slučajem u blizini, svakako dođite. Jer svijet je tako divno i odvratno mjesto.

Ivan Zrinušić, Ljepše izdaleka; Sandorf, Zagreb, 2021.

Nigde bolje nećemo bolje razumeti one slavne Borhesove reči da sve su priče već ispričane nego kad naletimo na priču koju je otužno i prepričavati koliko je puta već opisana, čuta, viđena i odigrana, a, ovamo, knjigu ne ispuštamo iz ruku iako smo već na drugoj stranici znali kuda sve to vodi i kako će se završiti. Zagledaše se, dakle, u Osijeku gradu, momče i devojče, poljubiše, poznaše, počeše da žive skupa i sve beše med & mlijeko osim što momče ne beše prijavilo jednu sitnicu, da uzima, naime, tablete razne i raznobojne – benzodiazepine iz grupe anksiolitika, diazepam i lorazepam uglavnom – a nije bolesno. Stvari se u takvim slučajevima, kao što znamo, najpre iskomplikuju, momče pokuša da se skine s tableta, ali to ne ide baš lako i slavno, devojče ga, naravno (jer ga voli), snažno podrži ali, vremenom, i njoj se otupelo momče smuči, pa sve ode dođavola, i devojče i momče i prijatelji i komšiluk i mačka Vumi koja je neuviđavno crkla nasred staze, čitav se svet nekako posuvrati i zgužva, letnji dani počnu da podsećaju na tmurne jesenje sumrake, a uza sve to valja živeti. Ili možda ne treba? Uostalom, da li se, uopšte, okapavanje po 12 sati dnevno u perionici automobila – što momče radi – za sitne pare, sme nazvati životom, ili je, može biti, prodavanje sitnica po okolnim selima, smrzavanje po buvljim pijacama, ispijanje bljutavih kafa po ruiniranim gostionicama pod ravnodušnim pogledima ljudi ubijenih u pojam (što takođe radi) – taj život o kome se toliko priča… i kako, onda, da se ne posegne za tabletama, raznobojnim, benzodiazepinima iz skupine anksiolitika, koji tako lepo smiruju, naročito ako ih zalijemo alkoholom, da čovek slatko zaspi i u ledenom automobilu glavom oslonjen o volan. 

Sve su priče, dakle, ispričane, pa i ova koju nam priča osiječki pisac Ivan Zrinušić, osim što nam je on priča tako da sebe uhvatimo kako nestrpljivo okrećemo narednu stranicu da bismo pročitali ono što ionako već znamo, jedino što nismo znali da se to što znamo može reći i onako kako to Zrinušić kaže. Ili, preciznije, kako ne kaže. Jer, na svaku napisanu dolaze još tri nenapisane rečenice, delotvorne upravo zbog toga što, ubedljivo nenapisane, pozivaju čitaoca da upregne svoje čitalačko umeće u domišljanje onoga što nije rečeno ali jeste tu, kao jezička aura, kao ono što titra u naborima i prevojima piščevog jezika. (Danas je, možda, na ovome jeziku, upravo Damir Karakaš najveći majstor nerazbrbljalosti i „prećutkivanja“: njegovi se romani spliću oko neizgovorenog, ili tek naznačenog jezgra događaja, njegov jezik, u svojoj štedljivosti i svome nemiru, obavija središte priče ne dozvoljavajući joj da se ispili iz samonametnute tišine, osim u čitaočevoj osetljivosti.) 

Ljubavna priča Irene i Stjepana smeštena je u gustu mrežu odnosa, ličnih i društvenih, te ono što se događa oko njih dvoje, kao i ono među njima, počev od nemaštine i dubinskog raspadanja jednog društva, preko zatočenosti u zatečenom, do (samo)uništavanja jedinih života koje nemilice (a uludo) troše, njihova ljubavna priča je, dakle, tek odraz tavorenja u jednom i istom iz kojeg se, kao ni iz čistilišta, ne izlazi (naročito ne u raj; upravo su zbog toga oni Bodlerovi veštački rajevi na tolikoj ceni). Uostalom, Stjepan i počinje s pilulama zato što pronalazi posao na građevini, ali se boji visine, a anksiolitici, kako im i ime kaže, uklanjaju strah. Ona je, opet, bila sjajna studentkinja raznih jezika koja, međutim, ne uspeva da pronađe posao, te po ceo dan prebira po internetu u potrazi za nečim što će je, mada ni sama više u to ne veruje, izvući iz ništavila. Kada krenu problemi oni se, kako to biva, okreću jedno drugom, ali ne da bi išta smisleno uradili nego da bi se ujedali, vređali i mrzeli. Toliko puta smo pročitali opise uzajamnog rušenja ljudi koji su se nekada voleli, ali (ovaj) se čitalac ne može oteti utisku da Zrinušićev analitički talenat – a da pisac nikada ne ulazi u analize, već, naprosto, piše, pripoveda – donosi još jedan kvalitet, naime on opisuje nepopustljivost koja nije učinak besa, očaja, ili puke tvrdoglavosti koja u svađama buja, već prodornih i lucidnih uvida koji poražavaju upravo zbog svoje preciznosti. Kroz roman promiču likovi nejasnih oblika, vokacija i sposobnosti, spremnih da pomognu, ali u osnovi uglavnom nesnađenih i nedovoljno vičnih da se pobrinu i za sebe same. Izrazitih negativaca u Zrinušićevom romanu nema, ali to je više zbog toga što nema ni izrazitih boja, nema čak ni jasnih kontrasta između svetlog i tamnog, te Zrinušić kao da sivom bojom oslikava sive likove na sivoj pozadini. On ispisuje roman nedogađanja. Njegova se priča kreće u raznim pravcima, ali gdegod da krene zaustavlja se jako brzo, ako ne na obodima Osijeka i okolnim selima, ono makar u Vinkovcima, da bi se iz tih skromnih poduhvata junaci vraćali lišeni i ono malo radosti koje su, u međuvremenu, s mukom nakupili. I sve to jezikom koji nas drži prikovanima za tekst, s takvom usredsređenošću da se u ovih dvestoitinak stranica ne može pronaći nijedno opšte mesto, nijedna lenja rečenica, nijedna oveštala slika. 

Na bogatoj hrvatskoj književnoj sceni se, nesumnjivo, pojavio još jedan pisac koji se već svojim prvim romanom upisao vrlo visoko u to zahtevno društvo.

Stegla je zima kao što nikad u ratu nije. Ili se ljudima tako čini, jer su nakon tolikih godina na zimu upućeni i od zime bi trebali sačuvati svoja trošna i načeta tijela.

A svakih desetak dana, kad sunce ipak probije kroz sivilo neba i leda, i nakratko počnu se topiti ledenice što kao stalaktiti vise s krovova koji okružuju trg, odnekud izađe polugola djevojčica, djevojče skoro, kojoj jedna od onih iznenadnih bombi sedme godine rata odnese oba roditelja, pa ostade sama, nesvjesna opasnosti i nesposobna da se sama o sebi brine. Mislilo se, umrijet će tako, pa bi se od te misli otresala glava i nastavljalo se o nečemu drugom. Ali mala preživi rat, i prikaza nam se pred očima na ovu hladnoću, već porasla, tijelo joj kao u žene, pamet kao u djeteta zatvorenog u čelično jaje, gola i bosa, na njoj samo ostaci prljavog i poderanog starinskog kombinea. Stoji, pa sjeda, sama na jednom kraju trga, i širi noge, ne shvaćajući što čini. 

Grije se na to malo sunca.

A s druge strane trga, kroz prozor nagnut starac, ne znamo ga koji je ni čiji, izbjeglica u stanu u kojem su nekad živjeli notar i njegova sestra, pa su davno izbjegli iz grada, i sve ga je više vani, skoro da će kroz prozor ispasti, zuri u to dijete, pohotno.

Nikoga da stane između njih dvoje, da mu odagna pogled ili ga upita čovječe Božji što to radiš? Zar nakon ovakvoga rata, zar nakon svega što su neprijateljski muževi učinili našim ženama i djevojkama, sestrama našim i kćerima, zar nakon tolikog stradanja i takve muke i nesreće narodne, ti tako? I što si ti, druškane, radio dok se sve to zbivalo? Jesi li tako špijunirao vojsku i narod, kao što sad toj jadnici zuriš među noge?

Nikoga da pita, ali iza prozora kuća na trgu, čim nakon dana najgoreg leda malo izgrije sunce, pa izađe djevojče, a izađe i pohotnik, sve više je onih koji sve ovo vide, pa se od muke gnjeve.

Na kraju izađosmo i krenusmo, nekako svi u isto vrijeme, popesmo se uza drvene stube, zalupasmo na njegova vrata, ne otvara on, pa otvorismo mi, on pruža ruke, gleda na nas nekako s visine, pa viče: 

Provalnici, provalnici!

Ne možemo mi u svome gradu biti provalnici, ako dijete ovoga grada, kojemu neprijatelji ubiše majku i oca, štitimo od pohotnika. 

Ne znam jesmo li mu tako rekli, ali tako smo mislili, pa je ono što smo govorili bilo sve u tom smislu. A on je uzmicao, korak po korak, unatrag prema onom svom prozoru. I ne znam je li ga koji od nas gurno kroz prozor, ili je izletio sam.

Ali tad se pojavila susjeda preko puta, pa je rekla:

Ali on se samo grijao na suncu!

Kako, kad smo svi vidjeli da je pohotno gledao u malu?

Telegrafist u pošti, od rođenja slijep.

Rekla je, s nekom zlobom u glasu.

Iz knjige “Historija odbačenih”

Čini se da nema pisca u skorijoj bosanskohercegovačkoj povijesti čije je djelo izazivalo više sporenja od Skendera Kulenovića. Po mišljenju mnogih relevantnih književnih historičara, riječ je o pjesniku neponovljive jezičke genijalnosti i piscu koji je stvorio monumentalno književno djelo, što, ipak, nije bilo dovoljno da se njegovoj književnoj ostavštini pristupa s divljenjem, pažnjom i poštovanjem. Baš suprotno, da paradoks tumačenja Skenderovog djela bude i veći, upravo u onom dijelu opusa u kojem je dostigao najveće estetske domete i progovorio najdubljim etičkim glasom reinterpretatori historije, književnosti i stvarnosti nalazili su kvaziargumente za podizanje najcrnjih optužnica.

Kulenović je kriv zato što je vjerovao u revoluciju, zato što za njega bratstvo i jedinstvo nisu bile farbom ispisane parole na kulisama socijalističkog svijeta nego ontološki temelji svijeta kojem je doslovno dao sve – svoj ljudski angažman u NOB-u, golemi literarni talent i život žreca samoupravnog socijalizma, u koji je vjerovao izdašnošću istinskog vjernika i poklonika. I sve je to mnogostruko životno iskustvo ugrađivao u svoju literaturu uvjeren da će melodije njegovih poema mijenjati svijet preoblikujući ga u jedno utopijsko mjesto, ne shvatajući da će njegova poezija jednom biti predočena kao glavni dokaz njegove hipotetičke krivice.

Da bi se shvatila veličina Skenderovog života, potrebno je krenuti od biografskog početka jer se upravo u kontradiktornosti njegovog porijekla i vlastitog životnog izbora krije njegova ljudska veličina. Rođen u jednoj od najpoznatijih i najbogatijih begovskih porodica, Kulenović je u djetinjstvu okusio blagodati bezbrižnosti, koje će u danima njegove rane mladosti nestati u nepravednim agrarnim reformama, koje su osiromašile stotine porodica nalik njegovoj, te nerazumnom prepuštanju užicima pića njegovog razočaranog oca, koji nije mogao razumjeti da njegova ohola ogorčenost najviše štete nanosi onima koje najviše voli. I dok je vjerovao da upropaštava sebe, nije mogao vidjeti da najviše zla nanosi vlastitoj porodici.

Skender je tu nemirnu i mučnu dječačku mladost dobro pamtio, a potucanja po đačkim i studentskim domovima, neuredna ishrana i neiskorjenjiva neimaština očeličit će njegov duh i iskaliti njegov karakter. Gimnazijsko doba bilo je veselo i sretno, a zagrebačko studiranje protkano književnim i političkim polemikama i nastojanjima da se dokaže svijetu velegradske nadmenosti. Sve do početka rata živio je poluboemskim životom, drugujući najviše s Hasanom Kikićem i Safetom Krupićem, pišući neredovno i nikad na nivou svog neprocjenjivog talenta. Život mu je bio važniji od književnosti, koju je više živio nego stvarao, a duge i žučne rasprave po zagrebačkim kafanama oblikovale su njegov životni svjetonazor. U tim noćnim verbalnim okršajima stvarao se onaj duh koji će s toliko siline erumpirati tokom NOB-a, u poemama koje će obilježiti njegov život i postati ideal jugoslavenske književne heroistike.

Izbijanje rata i okupacija Jugoslavije zatječu ga u Zagrebu, ali, iako nemirne pjesničke prirode, nije nijednog trenutka dvojio šta mu je činiti. Ilegalno se prebacuje u Bosnu i tu stupa u redove NOB-a kao član Prvog partizanskog odreda Bosanske krajine. Radi sve poslove koji mu se dodijele kao vojni zadatak, a čim se jedinica popuni ljudima obučenijim za vođenje gerilske borbe, počinje se baviti novinskim, propagandnim i književnim radom. Maršira s partizanima Bosanskom krajinom, drži govore u kojima poziva na ustanak i borbu, podiže moral u svojim člancima. I uvijek i neprekidno govori o bratstvu i jedinstvu, nastojeći spriječiti da potekne zla krv između Muslimana i Srba. U tom poslu zatječe ga fašistička ofanziva na Kozaru, nakon koje se i sam našao u nekoj vrsti zbjega. A nakon nekoliko dana lutanja i sam će se naći na Paležu, mjestu na kojem počinje njegova istinska književna karijera i začinje se klica slave, koja će se poput plamena širiti među učesnicima NOB-a.

Stojanku majku Knežopoljku napisao je 20. augusta 1942. u jednom dahu. Ta poema jednostavno je izašla iz njegovih grudi kao neposredan odjek i jauk na fašistički teror, koji je nemoćno posmatrao. Poemu je već sutradan izrecitirao narodu koji se skupljao na platou i borcima Drugog krajiškog partizanskog odreda “Mladen Stojanović”. Stojanka majka Knežopoljka bila je prva poema nastala iz tragike naroda koji je bio osuđen na nestajanje i u toj pjesmi pjevao je o nepravdi i slobodi, zamišljajući svijet koji će se roditi nakon ratnog užasa. Poema je govorila snagom neposrednosti bilježeći jezikom poetskih slika stradanje srpskog stanovništva u Bosanskoj krajini, njihov progon, pogrom i zlo koje se nadvilo nad njihovom kolektivnom sudbinom. U njoj je sažeo tragiku barbarskog holokausta opisujući bol majke Stojanke, koja nariče za izgubljenim sinovima Srđanom, Mrđanom i Mlađanom, evocirajući tek okončane događaje na Kozari, koja se u pjesnikovoj metamorfozi svijeta pomalja ne kao obična planina nego kao pramjesto svih mogućih zala.

I dok je u Stojanki opisao neposredno doživljenu tragiku naroda dovedenog u stanje egzistencijalnog nestanka, u poemi Ševa, napisanoj godinu kasnije, Kulenović pjeva suzdržanije i strožije, s više formalnog reda i s poetskim naumom i ciljem. Tu se začinje revolucionarna heroistika njegovog književnog djela, koju će izbrusiti u Pismima Jove Stanivuka, a obje pjesme svjedočit će pjesnikovom pristajanju da se sav podvrgne zadacima revolucije i borbe protiv fašističkog okupatora. U prizorima iz tih poema već vidimo da je sazrio u izrazu i da se izgradila njegova životna i umjetnička metafizika, a bespogovorno, na trenutke i hvalisavo, uzdizanje revolucionarnog djelovanja nadilazi čisto estetske granice i te pjesme postaju himne novog vremena, koje se počinje pomaljati u pobjedonosnom otporu bratskih naroda Jugoslavije.

U novoj socijalističkoj Jugoslaviji Kulenović je poznat i hvaljen književnik, kulturni i politički radnik, a njegova književnost kanonizira se kao ideološki temelj novog društva. Ta ljubav pjesnika i novog društva traje do trenutka kad njegova buntovna narav počne permanentno dolaziti u sukob sa ždanovljevskim kreatorima književnih vrijednosti. Pomalo teške naravi i sklon ekscesima, dolazi u sukob s ideološkim redarima u kulturi i nakon nekoliko neobjašnjivih nesporazuma i nepristajanja da mijenja prosede i politička uvjerenja, biva izgnan u Mostar. U najsunčanijem gradu svog života živi neshvaćen i neprihvaćen. Kreće se u uskom krugu odabranih ljudi, a njegove pijanke i zlovolja prestižu njegovu književnu slavu i političku zloglasnost. Pati od nostalgije i hroničnog alkoholizma, piše rijetko, ali genijalno i sva poezija koju će napisati u Mostaru ubraja se u najbolje što je napisano na bosanskom / hrvatskom / srpskom jeziku. Njegovi soneti posjeduju klasičnu formalnu strogost Petrarke i šekspirovsku metafizičku dubinu. To su pjesme o životu, svijetu, smrti i ljubavi, ekstatička poezija smisla u svakom ispisanom stihu.

No, nema više one goropadne raspjevanosti njegove genijalne poemistike i sve što piše do kraja života ostaje toliko drugačije od njegovih ratnih poema da se ponekad čini da su tu poeziju napisala dva potpuno različita čovjeka. To je možda i istina jer je ratne poeme pisao idealist, zaljubljen čovjek i luđak, a sonete ogorčen čovjek, koji je svodio životne račune, posmatrajući vlastiti život tek iz skučene vizure političkog prognanika.

No, tek u desetljećima nakon smrti počinju prave muke za Kulenovića. Raspad Jugoslavije i slom komunističke ideologije proizveli su stvarnost u kojoj je označen kao neprijatelj. Revitaliziranim nacionalizmima nije bio po volji njegov zelotski komunizam, a među bošnjačkim nacionalističkim ideolozima njegovo učešće u revolucionarnoj borbi i zagovaranje bratstva i jedinstva tumače se kao pjesnikova izdaja etničkih korijena i begovskog naslijeđa. Nakon rata u Bosni i Hercegovini i genocida koji je bošnjački narod preživio, na Kulenovića se, sasvim nepravedno i nepošteno, gledalo kao na pjesnika sumnjive biografije, a u pročišćavanju i prilagođavanju njegovog opusa novoj stvarnosti poeme iz NOB-a, a posebno Stojanka majka Knežopoljka, odbacuju se kao apokrifno svjedočanstvo jednog vremena koje se trebalo ili zaboraviti ili namjerno demonizirati. Nekadašnja odioznost pretvara se u otvorenu mržnju i Kulenović doživljava istovjetnu sudbinu Meše Selimovića i Derviša Sušića; sva trojica, naime, uvrštena su u panteon nacionalnih izdajnika.

Otkrićem desetljećima zaturane poeme Na pravi put sam ti, majko, iziš’o izbijaju novi Kulenovićevi nesporazumi s društvenom stvarnošću postkomunističke Bosne i Hercegovine. Sada se nacionalistička mašta zabavlja stvaranjem teorija zavjere i u toj bujici fantastičnih hipoteza najfrekventnije se ponavlja ona kako su komunističke vlasti branile pjesniku da je objavljuje.

No, uprkos svim osporavanjima i bezbrojnim naporima da se Kulenoviću odrekne ljudsko dostojanstvo, a njegovom djelu estetska vrijednost, književnost koju je stvorio i dalje živi, ostavljajući potresan trag na svakom čitaocu koji se dobronamjerno suoči s njenim literarnim dometima.

Dogodi vam se ponekad da o nekome, s kim nikada niste zastali na ulici ni progovorili makar jednu riječ, na osnovu ovlašnih zapažanja, steknete utisak kao da ga poznajete bolje nego sebe. Zaboravljajući da naš odnos prema nekoj osobi ili pojavi ne odražava karakter te osobe niti suštinu pojave, vi uporno ostajete pri onome što ste pomislili kada ste prvi put nekoga vidjeli ili nešto doživjeli. Tek kasniji česti susreti ili prolaženje kroz istu ili sličnu situaciju, ako vam se za to ukaže prilika, možda će promijeniti vaš stav, ali je za to potrebno dosta vremena i spremnosti da se odreknete svog prvotnog doživljaja i prihvatite stvari onakvima kakve zaista jesu.

Zvao sam ga Adamova Jabučica, jer sam njegov profil prvi put vidio onog dana kada smo u školi učili o tom ispupčenju na čovjekovom vratu. Sjedio je u bašti kafane Uranak, za stolom uz samu nisku drvenu ogradu, kraj trotoara kojim sam prolazio vraćajući se iz škole. Pred njim je, na plavom kockastom stolnjaku, stajala džezvica, kraj nje fildžan i čaša vode. Gledao je preko bašte, prolaznika i niskih zgradica na drugoj strani ulice negdje u daljinu, u neku zamišljenu tačku iz koje se, kako sam pomislio, razlistavao njegov svijet. Imao je dug vrat i na njemu veoma izraženu Adamovu jabučicu, koja je veličinom gotovo nadrastala njegov kukasti nos iznad koga se nisko čelo talasasto pretapalo u ćelavo tjeme. Nešto rijetke riđe kose kostriješilo se iznad ušiju i na potiljku koji je od vrata razdvajala duboka brazda kakvu nisam viđao kod drugih ljudi. Da nije bio tako miran kao da je isklesan iz kamena ili izvajan iz gline, pomislio bih kako, onako poguren u slabašnim plećima, liči na pjetlića na ogradi koji će svakog trenutka zamahati krilima i zakukurikati.

Ko može voljeti takvog čovjeka i kakav može biti njegov svijet koji je možda, tim zamišljenim pogledom, razgranavao tamo negdje u šumarcima breščića na drugoj obali rijeke? Niko, odgovarao sam sâm sebi, niko ne može voljeti takvog čovjeka, a taj njegov svijet mora biti zbrčkan kao koža na njegovom čelu, sićušan kao što je njegova ruka kojom je polako ispupčenim usnama prinosio fildžan s kafom i košmaran kao osjećanja koja je u meni izazivala njegova pojava. Drugačiji odgovor nisam mogao ni zamisliti ako ga ne bih u mislima vidio kao pjetlića koji je sišao s ograde što je razdvajala trotoar od kafanske bašte i smjestio se na najvišu motku u kokošinjcu, da se tu sakrije od kokoški koje bi ga mogle početi proganjati, jer i one, kao i ljudska bića, kako nam je govorila nastavnica biologije, instinktivno teže održanju vrste.

Možda bih Adamovu Jabučicu i zaboravio da ga nisam i sutradan, u povratku iz škole, vidio za istim stolom, sa sličnom džezvicom, fildžanom i čašom vode pred njim, s tim što je kockasti stolnjak ovog puta bio crvene boje. Od tada sam ga stalno viđao u bašti kafane Uranak, uvijek u isto vrijeme, bilo da sam se oko podneva vraćao iz prijepodnevne ili išao u poslijepodnevnu smjenu. Nikada ništa drugo pred njim nije stajalo osim bakarne džezvice, fildžana obrubljenog zlatnom bojom i čaše s crticom pri vrhu koja je označavala njenu zapreminu.

Bilo je zrelo proljeće i moji susreti s čovjekom koji mi je ličio na pjetlića bili su svakodnevni i potpuno isti. Ne bi se to, zapravo, ni moglo nazvati susretima, jer ja sam brzo prolazio, samo kratko pogledom okrznuvši Adamovu Jabučicu, a on je bio zagledan u daljinu gdje je, kako sam vjerovao, u šumskom gustišu tražio mladicu najpogodniju za prečku u svom kokošinjcu. Jedva sam dočekao raspust, jer više nisam morao prolaziti kraj bašte Uranka, ali sa prvim septembarskim danima i početkom nove školske godine dočekala me ista slika na kojoj su se samo mijenjale boje stolnjaka. On je opet sjedio za istim stolom, pred njim je bila kafa, uvijek je bio u istoj ili sličnoj izblijedjeloj odjeći sumornih boja. Na njegovoj ćeli ocrtavala se vedrina dana, a kapljice znoja u rijetkoj kosi ličile su na nepoznate vodene insekte.

Kada bih prilazio kafanskoj bašti, čak i ako bih, savlađujući neku magičnu privlačnost mrskog mi prizora i znatiželju koju nikako nisam mogao potisnuti, okretao glavu na drugu stranu, osjećao sam mučninu i gađenje u želucu, znoj mi je, slivajući se s vrata, ledenicama kaišao leđa, a zubi su, ko zna zašto, počinjali da cvokoću mada me nije hvatao strah. Pokatkad bi mi se učinilo da Adamova Jabučica umjesto nosa ima orlovski kljun i plašio sam se da ne zamaše krilima u trenutku kada kraj njega naiđem, pa da me ščepa kandžama i odnese u onaj tamo šumarak preko rijeke, tjerajući me da mu siječem motku za kokošinjac. Nije me zbunjivalo to što orao traži motku za kokošinjac, jer sam bio uvjeren da su takvi ljudi spremni da se u trenutku iz jednog prometnu u drugo biće.

Radovao sam se kišnim danima, kasnoj jeseni i zimi, jer tada nikoga nije bilo u kafanskoj bašti, pa sam mogao mirno prolaziti, ali kad je došlo novo proljeće i kad me za stolom prekrivenim plavim kockastim stolnjakom u uglu kraj trotoara opet dočekao Adamova Jabučica, počeo sam osjećati neku vrstu gađenja, ne prema tom čovjeku, nego prema tom dijelu ulice i kafani. Događalo se da sanjam kako naš gradić protresa strašan zemljotres i sve zgrade ostavlja netaknutim, samo kafanu Uranak pretvara u gomilu cigli, crijepa i greda, a ispod svega tog krša vire krajičci polomljenog stola prekrivenog – kakvog li čuda! – zelenim stolnjakom. Kad sam shvatio da se moji snovi neće ostvariti, počeo sam da u školu i iz škole idem zaobilaznim uličicama, za što mi je trebalo mnogo više vremena i spretnosti da izbjegavam rupe na asfaltu i oštećene otvore iz kojih je izbijao smrad kanalizacije.

Odahnuo sam tek kada sam završio osnovnu školu u rodnom gradiću i otišao na dalje školovanje u veće gradove. Za mnom su se ubrzo preselili i moji roditelji i u početku smo vrlo rijetko dolazili u zavičaj, a kasnije i prestali. Posao me odveo u glavni grad, zatim u neke evropske i afričke zemlje. Poslije očeve i majčine smrti, a umrli su nedugo jedno za drugim, dobio sam sudski poziv za ostavinsku raspravu. Kada je sve završeno u Opštinskom sudu, gdje se mlada sudinica čudila zašto svu imovinu ostavljam Crvenom krstu, ostalo mi je dosta vremena do polaska večernjeg autobusa, pa sam otišao u kafanu Uranak u kojoj se za tri decenije mog izbivanja nije mnogo toga promijenilo. Stolnjaci su i dalje bili kockasti, stolovi i ograda oko bašte dotrajali, a umjesto kuvane u džezvicama sa fildžanima služili su espreso kafu. Bio je slobodan sto za kojim je uvijek sjedio Adamova Jabučica, pa sam, ponesen željom da osjetim kako to izgleda kada si istovremeno i pjetlić i orao, sjeo baš tu. 

Avgustovsko sunce je pržilo, slabu zaštitu su pružale prorijeđene krošnje kestenova, nekad mirnom ulicom sada su tutnjali automobili, umjesto nekadašnje tihe muzike koja se iz džuboksa izvlačila iz mračne sale sada su ustajali vazduh talasali neki dosadni ritmovi hejvi metala, tek pokatkad smjenjivani promuklim glasom repera čija se nijedna riječ nije mogla razumjeti. Sve je to djelovalo nestvarno u mirnoj malovaroškoj ljetnoj atmosferi kockastih stolnjaka, ali kada je na proputovanju kroz provinciju čovjek najčešće ne može birati ambijent i sagovornike.

Dok sam ispijao gutljaje mlake, neukusne limunade, primijetih za susjedinim stolom lokalne novine, uzeh ih i počeh prelistavati. Sa prednjih stranica stupci prema meni osuše paljbu iz svih dozvoljenih i nedozvoljenih oružja prema opoziciji i hvalospjeve prema koaliciji na vlasti, zatim sa žaljenjem nabrojaše dosta zatvorenih fabrika u kojima su naši očevi zarađivali da bi gradili kuće, odlazili na more i djecu školovali, na stranici kulture izvještavale su da će na ljetnoj pozornici gostovati poznata folk zvijezda a da se za jesen priprema i promocija popularne knjige čuvene televizijske voditeljke, sportsku rubriku ispunilo je nekoliko prisjećanja na negdašnje uspješne sportiste iz tog gradića, a kad su došle na red čitulje, spremih se da zatvorim i odložim novine. Ali tada, pogled mi privuče orlovski nos, iznad njega naborano nisko čelo i gotovo sasvim ćelavo tjeme. Isti onaj Adamova Jabučica, samo koju deceniju stariji.

Pozvah konobara. 

– Ovaj čovjek? – pokazah rukom na čitulju. 

– Naš dragi čika Simo – reče s uzdahom konobar. – Dok nije otišao u starački dom, uvijek je sjedio baš za tim stolom. – Pogleda u ručni časovnik. – Za deset minuta počinje njegova sahrana, rado bih otišao, ali moram da radim.

Ne znam šta me je više zbunilo, ono naš dragi čika Simo (kako neko može biti drag s takvom jabučicom u grlu i još se zvati Simo a cijelog života je bio Adamova Jabučica!) ili slučajnost da sam u gradić stigao na dan njegove sahrane.

Pohitao sam prema groblju do koga će mi, prema konobarovoj procjeni, ako požurim, biti potrebno najmanje dvadeset minuta. Stigavši, na vrhu groblja ugledao sam veliku grupu oko iskopane rake i zaključio da to ne može biti sahrana uvijek usamljenog Adamove Jabučice nego nekog drugog pokojnika. Pogledom sam pretražio cijelo groblje i kako nigdje nisam vidio nijednu drugu grupu, krenuo sam prema onoj za koju sam mislio da pripada nekom značajnijem građaninu varošice koja je, kako se lako moglo zaključiti, urastala sama u sebe. Stigao sam taman kada je sveštenik, stalno epitrahiljem brišući znoj s čela, završavao svoj obred i kada je kraj rake stao starac u čijim rukama je podrhtavao papir s pripremljenim oproštajnim govorom. 

– Naš drug Simo, duša ovog grada – govorio je – bio je istaknuti borac za slobodu, heroj oslobodilačkog rata, ratni vojni invalid koji je sve preostale snage svog napaćenog tijela posvetio napretku zemlje.

Progurao sam se da vidim kovčeg, ali sam prije toga ugledao skroman spomenik od crnog mermera i na njemu fotogrfiju dobro poznatog mi lica.

Nije se ženio i nije imao djece, čitao je dalje starac u čijim rukama je podrhtavao kockasti papir, sličan stolnjaku u Uranku, samo sasvim bijel, iscrtan crnim linijama, ali je zato najveći dio svoje penzije i cijelu invalidninu davao za školovanje siromašnih učenika i studenata i nikada nije dozvoljavao da se sazna od koga stiže taj novac. To su njegova djeca, ti školarci kojima je pomagao.

Nešto me lecnu i uhvatih se za grudi; meni nikada otac nije rekao od koga dobijam studentski kredit. 

– Toliko je te svoje djece imao, a završio u staračkom domu – reče čovjek do mene i obrisa suzu.

– I sam sebi je za života podigao spomenik – šapnu onaj što je stajao do njega.

– Drugačije bi sve bilo da je dozvolio da se sazna kome i kako je pomagao – doda treći ne okrećući se prema sagovornicima.

Polako sam izišao iz gomile i potrčao niz strmo groblje. 

 S mišlju da je čika Simo čovjek koga sam zavolio tek kad ga više nije bilo, žurio sam prema autobuskoj stanici, mada sam znao da ću još dugo čekati autobus, ali i to da ću tu biti u prilici da se suočim sa samim sobom.

(Iz zbirke „Strašni sud“

Kornati: Raj ljudskoj muci ne vjeruje

Otočje Kornati nije moglo ne postati nacionalni park. S time se lako složiti. A je li moralo postati mjesto tragedije? I zašto Nacionalni park ne prihvaća tu traumu? To nas muči.

Hajdemo po redu.

Koliko se može zaključiti, stručna podrška ideji o nacionalnom parku bio je geograf iz Tisna Sven Kulušić (1933-2017). Napustio je mjesto asistenta na PMF-u u Zagrebu i nastavio živjeti svijetom kao pomorac, a doktorirao je iz ljubavi i ostao vezan uz Kornate cijeli život. Gomile turista su s vremenom postajale sve veći teret okolišu. Domaća čeljad, koja je i sama poticala razvoj turizma, tražila je zaštitu. I tako je, kažu, 1980. nastao Nacionalni park Kornati, peti od osam nacionalnih parkova u Hrvatskoj po vremenu proglašenja. 

Ljepote, morfologija i biocenoze; raj 

Na mrežnim stranicama parka kažu da su razlog proglašenja izuzetne krajobrazne ljepote, zanimljiva geomorfologija, velika razvedenost obalne crte i naročito bogate biocenoze morskog ekosustava.

Kornati su najrazvedeniji dio Jadrana. Važeći Plan upravljanja NP-om kaže da svo otočje čini ukupno 149 kopnenih jedinca, koje s morem daje ukupnu površinu od 320 četvornih km. Nacionalni park danas obuhvaća 89 otoka, otočića i hridi. 

Otočje se izdužuje po tri antiklinale, tj. bore stijenā, koje nastaju kao posljedica pritisaka afričke kontinentalne ploče na euroazijsku ploču. Do prije 15-tak tisuća godina Kornati su bili dio kopna. Vapnenačkog su sastava, s vrlo malo tla. Obalni strmci dosežu do 80 metara visine, a u stijenama je oblikovano mnoštvo krških formi.

O živoj prirodi je poznato da ju čini 537 biljnih svojti i 850 svojti makro i meiofaune.

Turizam presudno utječe na javnu sliku Kornata. Proglasio je otočje rajem za nautičare, ronioce, ljude željne samoće i „nedirnute prirode“. Još kad se pozovu na Georgea Bernarda Shawa, koji je, navodno, rekao da je Bog okrunio svoje djelo kada je stvorio Kornate “od suza, zvijezda i daha posljednjeg dana stvaranja”.

I bio je raj sve do kraja kolovoza 2007.

Pakao

Tada se raj odjednom pretvorio u pakao. Svijet podrazumijevajuće ljepote postao je svijet nezamisliva užasa. Slike užasa od 30. kolovoza punile su sve medije, obilazile ljude i plaže u Hrvatskoj, pa i medije diljem svijeta. Dvanaest od trinaest vatrogasaca koji su otišli gasiti neki benigni požar trave na Velikom Kornatu, poginulo je u tome požaru. Šest ih je poginulo isti dan, a sedam narednih nekoliko dana. U to kroničari ubrajaju i jedno samoubojstvo „kao posljedica psihičke traume“. Jedini koji je preživio bio je tada dvadesettrogodišnji Frane Lučić iz Tisnog. Obitelji i rodbina unesrećenih danima su tumarali oko bolnica, vatrogasaca i policije kako bi dobili dio odgovora. 

Mediji su šokirali javnost razmjerima tragedije. Prema analitičarima, člancima je nedostajalo  podataka, ali je bilo previše senzacionalizma. Priznaju da su novinari u nedostatku informacija bili prepušteni sebi, te da je zakazao sustav javnog informiranja vatrogasne organizacije, otkud su mediji trebali dobiti pravovaljane informacije (Perinić 2007.1

Pet dnevnih tiskovina s nacionalnom pokrivenošću – 24 Sata, Jutarnji list, Slobodna Dalmacija, Večernji list i Novi list – od  29. kolovoza 2007. do 3. rujna 2007 objavilo je ukupno 148 priloga, od kojih je 111 izravno vezano za tragediju na otoku Kornatu. Jedino je Novi list postupio oprezno i odgovorno, ali kod njega zbunjuje što je prvu vijest smjestio tek na 24. i 57. stranicu, dok su preostale tiskovine tog 31. kolovoza objavile vijest kao udarnu, na čak prvih nekoliko stranica, donoseći eksplicitne slike stradalih. Uglavnom, ni danima nakon tragedije iz novinskih napisa nije se uspjelo doznati prave okolnosti stradanja na otoku Kornatu (Perinić 2007).

Bilo je objašnjenja da je eksplodirala zaostala NATO-va bomba i da je vojni helikopter prolio gorivo. Najplauzibilnije objašnjenje je da se radi o eksploziji sabijene smjese plinova u specifičnim klimatskim prilikama.

Tužitelji su se usmjerili na županijskog zapovjednika Dražena Slavicu jer je poslao maloljetnike na intervenciju, dok stvarne uzročnike izbijanja požara nitko nije tražio. Ostale su brojne dileme i priče o zavjeri, a među rodbinom i prijateljima stradalnika – puno gorčine.

Tragedija i križevi za NP ne postoje 

Kako je ustanova Nacionalnog parka preboljela ovu tragediju? Ako je suditi po nama dostupnim dokumentima, nije ju ni primijetila. Ni jedan post na službenoj stranici parka ne odražava da se nešto slično na Kornatu dogodilo. Uputili smo upit upravi i zamolili je da nam dostavi sve službene dokumente parka o tome, uključujući i gradnju spomen-križeva, sluteći da ih možda nisu objavili. Javio nam se telefonom ravnatelj Šime Ježina i rekao da oni nemaju ništa s time i da je to sve vođeno izvan parka.

Nemamo namjeru provoditi upravnu forenziku. Za naše potrebe su sasvim dovoljni tvrdnje uprave parka i ono što se o njegovanju sjećanja na tu tragediju može doznati u javnosti. A u dostupnim podacima stoji da je Vlada u rujnu 2009. zadužila resore iz ministarstava kulture, mora, prometa i infrastrukture te graditeljstva i prostornoga uređenja da objave pozivni natječaj za izradu idejnoga rješenja za spomen-obilježje kornatske tragedije. Krajem siječnja 2010. objavljeno je da je između 20 pristiglih radova natječaj dobio zadarski arhitekt Nikola Bašić. Spomen-križevi na Kornatima dovršeni su 23. svibnja 2010. godine.

Izgradnju spomen obilježja organizirala je Županija. Prvi naslov na mrežnoj stranici Županije pojavio se 1. travnja 2010. poslijepodne: „Utvrđena dinamika, nositelji i sudionici izgradnje križeva poginulim vatrogascima na Kornatu“. U tekstu nema ni jednog izraza koji u upravnom smislu govori o vrsti akta koji Županija poduzima. Na sastanku je najviši po položaju bio župan, zatim slijede njegovi voditelji resora, pa načelnici gradova i općina…, zatim su sudjelovali autor idejnog rješenja, predsjednici suhozidnih udruga, vatrogasni dužnosnici i ravnatelj NP Kornati.

Za 24 dana na istoj mrežnoj stranici objavljena je vijest da je završena izgradnja „spomen-parka na otoku Kornatu“. Sastoji se od 12 križeva iz dvostrukog suhozida prosječne visine 1,20 i prosječne širine 0,6 metara. Vertikala križa dugačka je 25, a dužina horizontale 14,5 metara. Za križeve je prikupljeno oko 400 kubičnih metara kamena s Kornata. Na svakom križu postavljene su tri ploče s imenom vatrogasca, imenom DVD-a kojem je pripadao i stihom po izboru obitelji. Podignuta je i Kapelica sv. Florijana u tehnici suhozida i uređeno je oko kilometar pješačke staze te pristanište za brodove. 

Kako funkcionira ustanova? 

Malo je zbunjujuće da ključnu ulogu nisu imali ljudi i institucije iz parka. Ondje su tijela zadužena za zaštitu i upravljanje tim područjem, oni najbolje poznaju taj prostor i uigrani su za to. Na to ih obavezuju dokumenti Javne ustanove. U odluci Vlade Republike Hrvatske o osnivanju Javnoga poduzeća (1992) kaže se da Nacionalnim parkom upravlja Upravno vijeće, a da ravnatelj organizira, vodi rad i poslovanje Ustanove i da nitko ništa ne smije u parku graditi bez dopuštenja Parka. Ipak, u dokumentima NP-a, kako kaže osoba koja ga javno zastupa, nema niti jednog dokumenta koji potvrđuje da se to poštivalo.

Teško je reći zašto. Možda funkcioniranje Nacionalnog parka nije ostavilo dojam da to može. Možda se doimalo nedostojnim razmjera tragedije? Od počeka ga prate problemi. NP Kornati je u prvoj varijanti bio u nadležnosti dvije općine i imao dva sjedišta: Šibenik i Zadar. Čini se da se one nisu mogle puno toga dogovoriti, pa je 1985. osnovana jedinstvena uprava, a tri godine kasnije opet dolazi do nove reorganizacije. Iz Nacionalnog parka se izdvaja prostor Telešćice i proglašava parkom prirode. Zakonom iz 1997. ponovo su izmijenjene granice – po međuopćinskoj crti – kad park dobiva današnji obuhvat: površinu od 217 četvornih kilometara i navedeni broj otoka, na koje ukupno otpada 49.7 četvornih kilometara.

Jedna od osnovnih pretpostavki i rezultata zaštite je odnos ustanove prema lokalnom stanovništvu. Kornati su u cijelosti vlasništvo 620 Murterana (Kurnatara), ali je, prema javnim napisima, tek ravnatelj Robert Bobinac s njima uspostavio neki odnos. On je 2015. podnio ostavku, nakon godinu i pol dana rada, zbog, kako je objasnio, ponašanja lokanog šerifa iz SDP-a, čiji je kandidat za ravnatelja kao nestranačka osoba bio. To pokazuje da politika ne prepušta Kornate struci, niti joj je ostvarenju ciljeva upravljanja, nego nekih parcijalnih interesa.

Današnji članovi UV-a su iz HDZ-a: bivši župan Goran Pauk, ravnateljica Javne ustanove Priroda Šibensko-kninske županije Anita Babačić Ajduk i zamjenica općinskog načelnika Murter-Kornati (2017-21) Julija Ježina. Za ostale, vlasnika građevinske tvrtke Krak iz Šibenika Marija Raiča i Braslava Markova, stranačka pripadnost nije poznata, ali to pored prethodnih činjenica više nije ni važno.

Politika dakle ima presudnu ulogu u vođenju Nacionalnog parka. No, što ona zna i što ona razumije u tom poslu – od postavljanja osoba na čelo ustanove do ostvarivanja planova upravljanja? To je drugo pitanje. Izvanredna situacija s požarom – kao i uvijek, „skalpelskom preciznošću“ pokazuje stvarno stanje stvari.

Ne može se pohvaliti istraženošću 

O uspješnosti funkcioniranju parka mogu još reći rezultati znanstvenih istraživanja koje su postigli, te kontrola i zaštita prostora. Nakon više od 40 godina od osnutka Nacionalnog parka, aktualni Plan upravljanja kaže da „nažalost, prirodne vrijednosti u Nacionalnom parku nisu u dovoljnoj mjeri istražene, niti su postojeća istraživanja sustavno provođena“, što, žale se, „otežava mogućnosti praćenja stanja prirodnih vrijednosti i određivanje i provođenje učinkovitih mjera zaštite i očuvanja područja Nacionalnog parka Kornati“. 

Pojedinačno, kaže da ni do danas nisu napravljena nikakva značajnija fizikalna istraživanja mora. Flora se proučava već gotovo 200 godina, ali još uvijek nije u potpunosti poznata. Također, više pozornosti istraživanju morske faune posvećeno je tek u novije vrijeme. Dosadašnja su rađena povremeno i neusklađeno, a prikupljeni relativno velik broj podataka nikada nije objedinjen i analiziran. Kopnena fauna nije dovoljno poznata.

U Statutu parka pojam istraživanja spominje su tek kod obaveza stručnog voditelja. U članku 9. navode se djelatnosti ustanove i kaže se da su to: zaštita, održavanje i promicanje nacionalnog parka u cilju zaštite i očuvanja izvornosti prirode, osiguravanja neometanog odvijanja prirodnih procesa i održivog korištenja prirodnih dobara, nadziranje provođenja uvjeta i mjera zaštite prirode na području kojim upravljaju te sudjelovanje u prikupljanju podataka u svrhu praćenja stanja očuvanosti prirode (monitoring). „Sudjelovanje u prikupljanju podataka“ samo je jedna stepenica u istraživanju, pogotovo je daleko od znanstvene sinteze prirode Kornata. U sljedećem članku koji djelatnosti ustanove raščlanjuje na 22 skupine, izraz istraživanje se uopće ne spominje.

Pored nedostatnog odnosa prema vlasnicima otoka i nedovoljnog istraživanja, Plan upravljanja iz 2014, ujedno prvi u povijesti Nacionalnog parka, ističe nepostojanje infrastrukture za posjetitelje, što otežava „primjenu temeljnih načela zaštite prirode u smislu nadzora broja posjetitelja, njihovog kretanja, te boravka i obavljanja različitih aktivnosti“. Ustanova nema načina da kontrolira posjetitelje i računa se da ih najmanje trećina nikada ne plati kartu.

Veliki problem u Nacionalnom parku Kornati također predstavlja otpad. Neke druge nuspojave, kao toksikološki utjecaj protuobraštajnih boja s plovila, nitko ne spominje. 

Čini se da ustanova nema ni solidan smještaj, budući su se radionice za izradu Akcijskog plana održavale u Župnom uredu Murter. Sve to upućuje na vrlo upitno ostvarivanje osnovnih funkcija parka. 

Ignoranti

Prema informacijama koje su se mogle javno čuti, Nacionalni park nije baš ostao nedužan za nastanak požara koji je doveo do tragedije. Tvrdi se da je izbio kao posljedica djelovanja člana osoblja Javnog poduzeća, i da je ustanova trebala imati, a nije, izgrađen sustav protupožarne zaštite koji bi relativno lako ugasio vatru. Podjednako je začuđujuće da u Planu upravljanja Nacionalnim parkom nema nigdje izraza križevi, spomen-park ili mjesto stradanja.

Sve to može imati izvor u gornjim nedostacima i jednoj standardnoj traljavosti. Međutim, ne smije se previdjeti invalidno shvaćanje prirode koje je u podlozi svega. To je tzv. ekocentrični pristup zaštiti prirode, koji zamišlja prirodu koja postoji samo u udžbenicima. Tobože je neutralan, ne ovisi o subjektivnim okolnostima i poslovično zastupa bujanje života i ekosistema. Biofizički pristup jest nužan za shvaćanje prirode, ali nije dovoljan jer je priroda za nas uvijek više od toga. Ekocentrična slika prirode zanemaruje društvene aspekte, koji su, uz ino, i doveli do duboke krize s okolišem. Ona otežava učinkovitu zaštitu i upravljanje prirodom. Samo jedna od velikih grešaka toga pristupa jest tjeranje domaće čeljadi od prostora parka i dalekosežno upropaštavanje odnosa s dionicima bez kojih zaštita ne samo da ne može biti pravedna, nego nije uopće moguća. Pri tome, radi se vlasnicima otočja. Njih po svaku cijenu treba učini saveznicima u zaštiti.

Priroda je uvijek i naše iskustvo s prirodom, a iskustvo kornatske tragedije jače je od stotinu ljepota u kojima uživaju nepoznati strani ljudi, usmjeravani tržišnom mašinerijom. Mjesto stradanja jedne osobe na zemlji boli. Kolektivna bol, kao i kolektivna moć, višestruko je veća. Zemlja grobova najjača je tradicionalna slika prirode, osobito krša. Trauma vatrogasne tragedije ostat će trajno utisnuta u krajolik Kornata za sva vremena, možda još i više zahvaljujući toj praznoj slici ljepote kojom je nastoji prekriti, a kojoj nedostaje šuga, težine i, jednostavno, ljudskosti.

Nacionalni park Kornati ignorira, vidjeli smo, važna načela upravljanja nacionalnim parkom, a najgore je što ignorira ljudsku muku, istinsku stranu života. Sva ta ignorancija dobrim je dijelom maskirana postavljanjem spomen-križeva. Njima su političari reagirali na jednu izvanrednu situaciju koja je traumatski razorila zajednicu. No podizanje spomenika nije ništa riješilo ni u funkcioniranju ustanove, ni u samoj tragediji. Ono je ljudska gesta koja bi svakako bila ostvarena i bez ustanove. A da nema ustanove, možda ne bi bilo ni tragedije. 

1 Perinić, Jadran 2007. Krizno komuniciranje na slučaju tragedije vatrogasaca na Kornatu. MediAnali. 1/2. 47-66.

Ivo Lučić

Bez prostora svjedočenja

Otočje Kornati nije moglo ne postati nacionalni park. S time se lako složiti. A je li moralo postati mjesto tragedije? I zašto Nacionalni park ne prihvaća tu traumu? To nas muči.

Ove uvodne rečenice Ivinog teksta pogodile su me do srži. Nisam ni mogla nastaviti s čitanjem. Takvo velikim pitanjima kapacitet moga mozga u trenutku nije bio dovoljan. A istovremeno su ta pitanja bila toliko duboka i vodila su u srce boli jednog događaja koji se ponavlja iz dana u dan u paralelnoj, beskrajnoj spirali. Kao da postoji stvarnost u kojoj ta vatra nastavlja gorjeti, u kojoj se taj 30. kolovoz ponovno događa, dan u kojemu ljudi neprestano gube svoj život i u kojemu nikad nema mira. 

Zašto je tome tako?

Odgovor već leži u Ivinom tekstu: najveća bol nije činjenica što se tragedija dogodila. Negdje u podsvijesti znamo da život možemo izgubiti u svakom trenutku, i jednako znamo da to vrijedi i za svakog čovjeka kojeg volimo. Bol koja se naslagala na nesreću na Kornatima sastavljena je od nijekanja i ignorancije. Jedna je stvar preživjeti bol i gubitak. Druga je stvar kada si u tom procesu potpuno osamljen i kada nemaš mogućnosti o tome progovoriti, svjedočiti. Svjedočenju treba svjedoka.

Svjedok nije samo čovjek koji čuje ili vidi i koji o viđenom govori. Svjedok je arhetip, slika koja je upisana u mentalno, kolektivno znanje čovječanstva, arhetip je univerzalna uloga, ljudska kvaliteta koju ponekad sami ispunimo, a ponekad ju drugi ispunjavaju za nas. U teoriji o arhetipovima po psihologu Carlu Gustavu Jungu taj se arhetip zove „sveti svjedok“.

Sveti svjedok stvara prostor u kojemu pojedinac može progovoriti i u kojemu ga se čuje. Taj prostor je sigurno mjesto u kojemu se čovjek može prikazati u najvećoj ranjivosti i najdubljoj boli. Svjedok sam ništa ne radi osim što onom ispričanome i iskušenome daje potpunu pažnju i potpunu prisutnost. Ne osuđuje, ne daje savjet, samo sluša.

Mi svi trebamo takve ljude u životu, u najmanju ruku jednog, jer je duboka ljudska potreba izraziti se, ispovijedati se, pogotovo ako se radi o dramatičnim iskustvima naših života. Samo taj čin nas može pomiriti s nepredvidljivošću života.

Ali, ako živimo u svijetu koji nam okreće lice ignorancije, koje ne vidi našu svakodnevnu patnju, koje nam signalizira da naše osobno iskustvo nema nikakvo značenje ili ga se čak poriče, onda nas to pogađa do najdublje dubine.

Književnost je oduvijek stvarala takve prostore svjedočenja i često je ponovno pričala davno prošle događaje. Ali nije svaka knjiga u službi svetog svjedoka. Ima knjiga koji predstavljaju subjektivnu perspektivu autora, druge koje slijede radnju jednog prije izumljenog story-line-a. Postoje pisci koji iscrtavaju i izmišljaju. Za knjigu koja ispunjava kvalitetu svjedočenja potrebna je pripovijedana distanca i odanost priči koja želi biti ispričana. Po svaku cijenu. 

Péter Nádas u „Paralelnim pripovijestima“, Miljenko Jergović u „Rodu“, Imre Kertesz u „Čovjeku bez sudbine“, čak i Karl Ove Knausgård u svim svojim knjigama, svi su oni autori takvih mjesta svjedočenja. Na tisuće i tisuće stranica fiktivnim i realnim protagonistima daju mogućnost ispovijedanja svoje vrlo individualne životne perspektive i istovremeno pružaju nadu da će se naći čitatelja koji ju želi slušati.

U kontekstu teme požara pada mi na um i američki romanopisac Stewart O’Nan (rođen 1961) koji u svom djelu „The Circus Fire“ na 500 stranica dokumentarno rekonstruira požar u cirkusu koji je 1944. gostovao u gradiću Hartford / Connecticut kada je stradala 167 osoba i kada je gotovo svaka obitelj u mjestu nosila neke teške posljedice. Bio je to najveći cirkusni požar u američkoj povijesti, a do današnjeg dana neki su njegovi detalji ostali nepoznati. Možemo zamisliti kaos ove katastrofe, sve te žene i djecu (koji su najviše stradali), cirkusne životnije u plamenoj agoniji, orkestar koji je svirao dok vatra nije stigla skroz do maneže. Ta nesreća je upisana u sjećanje gradića, bio je događaj koji je postao vremenska markacija, kod kojeg i danas postoji vremensko razdoblje koji je „prije“ i drugo koje je „poslije“. 

Kao na Kornatima. Onaj prije i poslije.

Kao što Ivo Lučić dokumentira u svom tekstu (i na taj način svjedoči) problem je što za događaj od 30. kolovoza do sad ne postoji instanca koja bi za sve poginule i njihove obitelji preuzela kvalitetu svjedočenja. Čak institucije koje bi za takvu ulogu po svojoj funkciji bile predestinirane (poput Nacionalnog parka) ignoriraju tragediju. Na taj način potiču da neizgovorena i neizražena katastrofa nastavlja živjeti bez perspektive da bude obrađena, preboljena i oslobođena.

Sveti svjedok ne osuđuje, kako sam rekla, ali u nekom trenutku nakon ispovijesti drugog, on pita: „I? Što ćeš sada raditi? Što ćeš sad, kada se dogodilo što se dogodilo? Sada kada si to izrekao i kada sam ja slušao, što ćeš sada?“ I to je još jedna funkcija prostora svjedočenja. Daje svima mogućnost procesuiranja nezamišljivog i pojedincu omogućuje pronaći soluciju za daljnji život unatoč doživljenome. Pronaći način kako nastaviti vlastiti put, napustiti ovo mjesto i ponovno se nadati. 

Jer ono što doživimo i preživljavamo tek postaje nepodnošljivo kada nema svjedoka. Kada nije ispričano ili nije do kraja ispričano: kada nije ispričana ni ljubav, ni gubitak ni bol. 

Kada nas nitko ne čuje, to je kao da gotovo nismo ni postajali. I zato piše Stewart O’Nan na kraju svoje knjige:

„To ne znači da ništa ne možemo učiniti za poginule i njihove familije. Svaka priča nas uči nešto, neovisno o tome je li istinita ili izmišljena, legenda ili stvarnost.  (…) Biti mrtav i zaboravljen – izbačen iz misli preživjelih – to je zajednički i veliki strah sviju nas, i kada starimo naša je najveća nada da djelić nas ostane u srcu onih koje volimo i da na taj način živimo dalje. Da možda na kraju nismo zaboravljeni.“

Još gore od zaborava je nijekanje i ignoriranje. U prvom slučaju je netko postojao, ali je na kraju ipak zaboravljen – to je već tužno – ali u drugom slučaju je kao da ga nikad nije ni bio. 

Anne-Kathrin Godec

Objavljeno 17.09.2007.

Nije dobro i moralno, nije ljudski drugome određivati mjeru njegove odgovornosti. Svatko je sam pred svojom savješću, pa bi bilo dobro da uvijek tako i ostane. Opasno je određivati nekome koliko je odgovoran za nešto za što pred sudom i zakonom nije kriv. Kada to činiš, riskiraš da čovjeka nosiš na duši, znanog ili neznanog, sasvim je svejedno.

U Vodicama se ubio dugogodišnji tajnik i osnivač mjesnoga dobrovoljnog vatrogasnog društva, profesor u miru Gorki Alfirev. O njemu znamo da se nije ženio, niti je imao djece, pa se čini da je bio jedan od onih neumornih entuzijasta, kakvih je vazda bilo u malim sredinama, koji svojim marom obilježe jedno vrijeme, štošta osnuju i sagrade, ali njihova imena ne zabilježi nijedna povijest. Na tim anonimnim ljudima, njihovoj patnji i trudu, opstajala je i razvijala se naša provincija. Pjevačka društva, mjesni tamburaški orkestri, društveni domovi, knjižnice i dobrovoljna vatrogasna društva nastajali su zahvaljujući njima. Dok su drugi vodili računa o sebi i svojim poslima, dok je mlađarija odlazila na studije u Zagreb, da se više nikada ne vrati, ti su entuzijasti povlačili ljude za rukav i nagovarali ih da se učini nešto dobro i korisno, nešto što je u zajedničkom interesu.

Da Gorki Alfirev te 1994. nije u Vodicama osnivao dobrovoljno vatrogasno društvo, u narednih trinaest godina izgorjelo bi puno više borovine i maslinika. Ali da Gorki Alfirev nije osnivao dobrovoljno vatrogasno društvo, danas u Vodicama četiri kuće ne bi tugovale za svojim sinovima. Četiri mrtva Vodičanina je barem kao četiristo mrtvih Zagrepčana. Iako su tuge nemjerljive, veća mjesta lakše podnesu i veću nesreću. Umirovljeni profesor našao se, sa svom svojom ljudskom odgovornošću, usred jedne strašne nesreće, nastale na temeljima njegovoga dobrog djela. Nije to mogao izdržati, pa se ubio. Ili ga je ubio njegov unutrašnji osjećaj odgovornosti. Da nije zamišljao mlade Vodičane kako ljeti gase požare, umjesto da sjede na štekatima, lijeno ispijaju jutarnje kave i čekaju da stignu vatrogasci iz Šibenika, sve dok im se vatra ne primakne rodnim kućama, danas u Vodicama ne bi bilo smrtovnica s plavim porubima, nego bi kornatska smrt spalila nečiju drugu mladost.

Svatko razuman reći će kako Gorki Alfirev ni za što nije bio odgovoran. Ne može se dobro djelo osnivanja vatrogasnog društva najednom premetnuti u nešto tako strašno, u osjećaj krivnje za smrt onih koji će poginuti pod znakom toga društva. Profesor Alfirev trebao je biti onaj kome će se upućivati izrazi sućuti, onaj zbog čije nesreće i danas na pola koplja stoje zastave ispred dobrovoljnih vatrogasnih društava u Hrašću, Lukavcu i drugdje, širom Hrvatske. On nikako nije mogao biti kriv i odgovoran!

Međutim, njegov osjećaj odgovornosti nipošto nije nastao samo kao izraz njegove emocionalne preosjetljivosti i moralne svijesti. Taj osjećaj je iznuđen, profesor Alfirev je, kao i toliki drugi, u krivnju utjerivan sve ove dane nakon strašnoga kornatskog događaja. Mi ne znamo, a možda je i bolje da ne znamo, što je on doživljavao u Vodicama, ali dobro nam je znano, samo što to od sebe sakrivamo, koliko smo svojim držanjem i ponašanjem doprinijeli osjećaju koji ljude tjera u samoubojstvo. Sutlićeva televizija huškala je na vatrogasce, političari su pokazivali krajnju bešćutnost, ali i nestrpljenje da se čim prije donesu rezultati istrage, da Dražen Slavica i drugi slavice budu uhićeni i optuženi, pa da se možemo okrenuti predizbornoj kampanji, od koje smo već puno izgubili, jer nam je bila dužnost žaliti mrtve vatrogasce. Ispad ministra obrane Rončevića, zbog kojega je istoga časa morao biti smijenjen, jer svirepost i moralna neosjetljivost loša su preporuka za ministre koji imaju makar neizravnu vezu s oružjem, bio je samo metafora općega stanja koje povodom kornatske nesreće vlada među hrvatskim političarima. Istraga koja je zaključila kako su krivi čovjek koji je bacio opušak (neka nam Mladen Bajić kaže kako zna da ga je bacio!), čovjek koji je vodio vatrogasce i izgorio skupa s njima i čovjek koji je preusmjeravao kanadere, prije bi se mogla nazvati organiziranim nastavkom medijske i političke hajke, nego istragom. Ustvari, to je pokušaj da se Kornat skine s dnevnoga reda tako što će se svakome tko je s požarom i s gašenjem požara imao bilo kakve, makar i metafizičke veze, nametnuti stravičan osjećaj odgovornosti. U takvoj atmosferi ubio se profesor u mirovini Gorki Alfirev. Naravno, ne pomišljajmo ustvrditi kako se ubio zbog Rončevića, Bajića, Sutlića i drugova, ali ne valja prešutjeti da su ga oni utjerivali u krivnju. Utjerivali smo ga svi mi koji nismo željeli razumjeti, nego smo se nesrećom vatrogasaca služili u neke svoje svrhe.

Umijeće dobrih vladara je u smirivanju naroda, a ne u manipuliranju njegovim najburnijim strastima. Između ostaloga, ljudi uživaju u linču, pa bi ih netko trebao spriječiti. Tajnik Dobrovoljnog vatrogasnog društva Vodice i njegov osnivač, entuzijast Gorki Alfirev, u širem je smislu žrtva linča. Njegovom osjećaju odgovornosti možemo se samo duboko nakloniti, ali bismo se istovremeno trebali osjetiti suodgovornima za njegovu smrt. Bez toga njegova smrt postaje dijelom nacionalne groteske. Sućut i razumijevanje nije kada televizija i radio bez prestanka emitiraju optužbe i uvrede koje izgovaraju ojađene matere i sestre stradalih vatrogasaca, nego sućut i razumijevanje počinju onoga trenutka kada se, umjesto hajke na uglavnom nevidljive krivce, o nesreći počinje razmišljati kao o strašnome događaju koji ne išće osvetu i nove smrti. Taj trenutak Gorki Alfirev nije mogao doživjeti. 

Jutros magla sve pokrila. Naša kuća je na vrhu brda. Dolje ne vidiš ništa od sivila, samo jedan građevinski kran izvirio iza gustog oblaka.

Kad zaškiljim, izgleda mi kao krak morske hobotnice.

U autu svira Oliver: “Ka nevera, ka nevera,
Sad me tira da se spasin!”

“Znaš li ti šta znači nevera?”

“Mislim da je to neka krema”, kaže Vlado.

Vjerovatno je mislio na aloja veru pa mu se pomiješalo, vera-nevera. 

Inače dobro govori naš jezik. Mi obožavamo kad on priča na našem jer gramatiku i strukturu engleskog primjenjuje kad sklapa rečenice, pa onda, recimo, kad hoće da pita: Čemu ovo služi?, po engleskim pravilima ispadne: Šta je ovo za?

Poslije Olivera ide Drejk. On je kanadski reper i to sam namjerno daunlodovao da imamo o čemu razgovarati. 

“Uh, što je dobar ovaj bit”, kažem ja, mada ne kontam te bitove uopšte.

“Nema greške, Drejk je uradio album besprijekorno”, kaže Vlado, i vidim da je odmah živnuo malo iako je 5:45 ujutro. On radi u bolnici. 

Vlado i ja se više ne družimo kao nekad. Sad mu je 27. Povukao se u sebe, gleda svoj posao i ne traži puno. 

Nije na mene. U mojoj duši nema prostora za bilo kakav teret. Sve istovarim na prvu osobu koja naleti. On se, moglo bi se reći, dostojanstveno suočava sa svojim životnim problemima, ako ih uopšte ima. Totalno je nezavisan i samoodrživ. Zato ga ne možeš ni naružiti kad ti se pojavi onako visok na vratima, s pletenicama na glavi, onim kao što ih ima Snoop Dog. 

Kad je bio mali, stavio bih ga u kolica, pa u šetnju. Svaki dan obiđemo Halifaks uzduž i poprijeko. 

Komunicirali smo na jeziku koji sam izmislio. Naša prva nesmislena sintagma bila je hambara đuđa. Riječ hambar označava spremište u kojem se čuva žito ili zgrada za držanje žitarica nakon žetve. Ɖuđa je lokalna baba koja viri iza roletne i prati svaki pokret na ulici. Ali ako spojite te dvije riječi i potražite značenje na Googleu, nećete dobiti ništa. One pripadaju isključivo nama dvojici i samo ih mi razumijemo i znamo kad i kako se koriste.  Ako na kraju dana primijetimo užareno sunce kako se utapa u plavetnilo Atlantskog okeana, osjetimo neku toplinu oko srca i kažemo: aaaah, hambara đuđa. 

Kad malom kašikom zagrabim kašu od jagoda i prinesem njegovim usnama: mmmmm, hambara đuđa. 

Kad ga škakiljam po stomaku, kad mu ljubim one njegove male noge, smijemo se zajedno, a ja ponavljam hambara đuđica mala…

Skontala je moja beba odmah da je hambara đuđa nešto pravo dobro.

Drugi pojam, ne toliko popularan, bio je sakara cuca. To kad sam ljut i hoću da kažem: mali, dosta je bilo zajebancije. Sad idemo kući. 

Sakara cuca je kad plače bezveze i kad neće da jede. 

Sakara cuca je: moraš spavati, vrijeme je.

Sakara cuca je takođe: sačekaj dok Tanja dođe, pa nju peglaj. 

Imali smo mi još pojmova kao što su: sihira ziza, džumara lira, kampara dula. Više se ne sjećam njihovih značenja i zašto smo ih koristili jer i naš izmišljeni jezik, kao i svaki drugi, ako se ne koristi, polako izlapi i nestane.

Vladu sam ostavio ispred bolnice i nastavio dalje. Vratim Olivera i maštam da sam negdje na Korčuli, da zalivam začinsko bilje obučen u mornarsku majicu. Koliko je star naš Vlado, toliko smo mi u Kanadi. Dok si rekao brijanje i šišanje, prođe 27 godina. Naš život je kao staza s preponama. Jednu po jednu preskačemo. Još ne vidimo kraj staze. Nedavno smo savladali prepreku koja se zove korona. Svi se u kući razboljeli, svi osim Vlade. On uradi test i kaže “pozitivnoj” baki koja kašlje: vidi bako, negativan. Onda trči po kući i viče: zdrav momak, zdrav momak! Baka se smije, voli da je unuk zdrav. Ona se, inače, samo njemu nasmije. Mene i Tanju gleda ispod oka zato što smo je doveli u Kanadu. 

Kuća liči na kovid ambulantu. Čajnik pišti svakih pet minuta. Ja pratim izbore u BiH. Taman spiker da kaže koliko je glasova osvojio Komšić, a Tanju uhvati napad kašlja i ništa ne čujem. Pas nas gleda tužno. Ne traži ništa. Osjetio da nešto nije u redu. Ja vidim zločeste zarazne kapljice kako kruže u zraku, na štekama, kuhinjskom stolu, na vratima od kupatila, na dasci za rezanje, na dršci od noža. Korona nas preplavila i nije nam baš ni do čega. Najviše vremena provodim  u krevetu. Jedno jutro me probudio Siniša. Krenuo njegov youtube snimak. Laptop mi pored glave. Otvorim oči i vidim da pjeva neku baladu, bog te tvoj, ko slavuj. Meni suze krenuše niz obraze, čovječe, grcam u suzama i ne čujem riječi, samo njegov glas koji dobro poznajem, koji sam slušao toliko puta. 

Onda naviru sjećanja! Huja me hvata što smo tako daleko jedni od drugih. Sjetim se kako je ta gitara uvijek bila sa nama. Pjevali smo u šatorima, vozovima, ispred zgrade, na planini, pored rijeke, na jezeru, morskom molu, na palubi broda… Pjeva Siniša, i ja sad vidim da je on najbolji sarajevski pjevač. On sad pjeva u Vankuveru, sam ispred laptopa. Mi smo tu, a nismo tu. Naši se razgovori svode na planiranje da se jednog dana sretnemo.

Mogli bismo se vratiti kući, pomislim, otvoriti planinarski dom i ponovo svi zajedno pjevati do samog kraja.

Strah me da neko ne otvori vrata i vidi suze kako se kotrljaju niz moje lice.  

Sakara cuca, sakara cuca.