(Fragmenti dnevničkih zapisa)

GUČA GORA, CRKVA I SAMOSTAN U VATRI

Uništenje franjevačkoga samostana u Gučoj Gori, kao i njegovo „uskrsnuće“ koju godinu kasnije, jedno je od mitskih mjesta bosanske franjevačke povijesti. U veljači 1945. godine, kada je već u toku masovno povlačenje njemačke vojske s Balkana, u gučegorskom samostanu bila se utvrdila jedna grupa njemačkih vojnika, zapravo Čerkeza i Ukrajinaca, tzv. Vlasovaca pod komandom kapetana Rogozovskog, s desetak ustaša. Partizani su već ovladali cijelom okolicom samostana, te Rogozovskom šalju ultimatum za predaju. Kada ovaj to odbija, počinje nesmiljena bitka, uz upotrebu minobacača. O svemu tome, kao i o požaru crkve i samostana u kojemu je izgorjela dragocjena knjižnica zajedno s arhivom i brojnim umjetničkim djelima, kao i bogata ostavština biskupa i pisca fra Marijana Šunjića, postoje različite usmene predaje, manje ili više vjerodostojne, često „obogaćene“ jednostranim i slabo provjeravanim tvrdnjama. U jednoj od takvih kazivalo se da je partizanskom operacijom zapovijedao oficir identificiran, pogrešno, s kasnijim sarajevskim profesorom dr. Jocom Marjanovićem; prije mnogo godina i sâm sam to ponovio u jednom tekstu. Po svemu sudeći, najtačnija, istovremeno najplastičnija i najmanje jednostrana, jest verzija koju je nervom rasnoga kroničara napisao fra Miroslav Džaja (vidi u: Dobri Pastir, god. X, sv. I-IV, Sarajevo 1960, str. 307-324; također na:
http://www.ivanlovrenovic.com/clanci/bosna-argentina/fra-miroslav-dzaja-borbe-kod-guce-gore ).

Hoće li se naći kroničar-povjesničar sa sličnim nervom, da opiše ponovljeno stradanje i pustošenje gučegorske crkve i samostana u novome ratu, od islamskih boraca Armije BiH, godine 1993?

12. prosinca 2014.

GUDELJ, KOSTURI POD ALPAMA

Hercegovina, Šimićevi susreti. Noć u gostionici između Gruda i Drinovaca. Večera za uzvanice, sijelo, razgovor. Petar Gudelj, dokasno u noć. Kosturi pod Alpama. Tenkovski rov kod Maribora, plitko zakopani leševi pobijenih, godinama poslije ᾿45. pčele ne dolaze na to mjesto. Milan Basta: trijumf pobjednika.

26. studenoga 1979.

GUINESS S ALBERTOM GOLDSTEINOM U PARIZU

S Albertom Goldsteinom u Parizu, bit će ujesen 1989. Hotel Unic Renoir Saint-Germain u Rue de Montparnasse. Iza ugla bistro u kojemu ispijamo guiness i pušimo američke cigarete do kasnih sati. Pa Rotonde, Flore, Les deux magots… Grandiozna izložba o vijeku Sulejmana Veličanstvenog i Filipa Drugog u Grand Palais. Na tv i u novinama velika nacionalna debata o integraciji muslimana. Nema suglasnosti, nema rješenja – problemi narasli. Već su cijele nove teritorijalne zajednice muslimana u gradu koje zahtijevaju status općine. Pitanje škola i vjerskih običaja u školama. Pitanje bogomolja – više ne zadovoljavaju obične prostorije s tom  namjenom, traži se izgradnja džamija s munarom. U diskusiji i veliki Georges Duby: da, trebaju imati svoje sakralne objekte, ali pitanje je možemo li dopustiti arhitektonske oblike koji mijenjaju gradski pejzaž? Itd, itsl…

HATA DIZDAR IZ POČITELJA

Hata Dizdar iz Počitelja na pitanje nada li se: „Uzdam se u Boga, Bog je jedan, na njemu ne piše je li hrvatski ili muslimanski.”

Studeni 2004.

HENRIK RENNER 1895. U JAJCU

Austrijski putopisac Henrik Renner 1895. u Jajcu u franjevačkoj crkvi:

„…slikarije joj jako te sjećaju Turske, no još više vjernici u crkvi. Mogao bi pomisliti da si u džamiji. Osim nas je tu bila samo još jedna gospogja evropski odjevena, inače sav svijet u domaćoj nošnji, a od toga najmanje tri četvrtine seljaka. Čuče, kleče ili sjede podvijenih nogu na golom podu crkvenom, neki metnuli poda se ćilim, drugi odjeću, a treći torbu; crveni saruk, što ga katolički seljaci najviše nose, svi su poskidali i ti vidjaš osobitu sliku. Skoro sve su glave obrijane kao i kod muslomana, samo u sredini je ostavljen dugačak perčin, koji raščupan pada niz legja ili je lijepo iščešljan u pletenicu…Još je veća sličnost s muhamedovstvom, kada svećenik kod podizanja uzdigne kalež i svi se vjernici čelom dotaknu samoga poda, a kod blagosova pruže ruke u vis i raširenih prstiju segnu njima za uši, sasvim kao muslomani u džamiji. Očito je, da je taj običaj preostao još iz dobe osmanlijskog gospodstva.“ (Herceg-Bosnom uzduž i poprijeko, Sremska Mitrovica 1900, preveo Iso Velikanović)

Tačno kao u Rennerovom opisu činili su pod misom još u mome djetinjstvu stari katolici i katolkinje u Varcaru. Možda je zadnji katolik u Bosni koji je to činio, a ti zadnji koji si vidio kako se to čini, bio stari kovač Stipo Demirović na grobljanskoj misi u Varcaru uz Svisvete u Ćeliji jedne od godina poslije rata ʼ95.

1. studenoga 2002.

HERCEGOVINA, NOĆ

Trebinje, noć, kasni novembar. Taj čas kad na Hercegovinu dolazi noć! Nadstvarna svjetlost i krvavi arhipelazi na zapadu, i šiljci-vriskovi hercegovačkih brda, iza kojih leži postojbina cvrčaka, maslina, čempresa, postojbina Pana, stara sunčana Melita, Korkyra Nigra, Pharos…

23. studenoga 1975.

HRVATSKI JEZIK I NJEGOVA POLITIKA

Kao svaka politika, i jezična politika u jednoj zajednici može biti loša i štetna, najprije po samu tu zajednicu, a može biti mudra i razvojna. Hoće li biti prvo ili drugo, nema mnogo veze s jezikom samim, nego ovisi o kvaliteti političkih koncepcija i o ljudima (ne samo političarima, nego i jezičnim stručnjacima) koji te koncepcije provode u život.

Nije naodmet podsjetiti na grandiozne datume u povijesti civilizacije, koji svjedoče o sretnim trenucima sprege između politike i jezika. Takav jedan je kroz hiljadu godina sudbonosno odredio kulturu i pismenost Slavena, osobito Južnih, a na poseban način Hrvata. Bila je to ćirilometodska akcija u IX stoljeću, kada je vizionarska politika Carstva (Bizantskoga) i Crkve angažirala solunskoga erudita Ćirila (Konstantina) i brata mu Metoda da za potrebe efikasnije kristijanizacije (što je značilo također i: političke homogenizacije) slavenskoga svijeta naprave za njihov jezik pismo i na njega prevedu Bibliju, što je bila prva naša jezična standardizacija. Grci po rođenju, braća su naučila slavenski jezik u okolici Soluna, gdje je bilo mnogo slavenskih doseljenika, a tadašnja razina slavenske jezične bliskosti omogućila je da se ćirilometodski prijevodi svetih tekstova podjednako čitaju i razumijevaju na ogromnome prostoru od Soluna do Moravske i od Jadrana do Kijeva. S manje sreće, ali u istoj povezanosti političke akcije i jezične politike, odvijala se i golema akcija Rimokatoličke crkve u vemenima nakon luterovskoga raskola, kada se ona intenzivno okrenula Istoku, ne bi li tamo nadoknadila dramatične gubitke što joj ih je prouzročila Reformacija. Trebalo je iznova „standardizirati“ jezik svetih knjiga za potrebe slavenskoga svijeta tako da bude prihvatljiv što većem broju korisnika. U mučnim razilaženjima oko različitih koncepcija, jedno vrijeme prevagnuo je bio koncept sveslavenskoga „esperanta“ fra Rafaela Levakovića, koji je na kraju uvenuo u vlastitoj neprirodnosti. U sjeni je ostala zamisao i rad Bartula Kašića, koji je 1625. godine dovršio svoj prijevod Biblije namijenjen upotrebi u cijelom „Iliriku“ (Dalmacija, Hrvatska, Bosna, Slavonija – prema definiciji Rimske Sv. Rote iz godine 1655), za koji je kao osnovu uzeo štokavski dijalekt i to onako kako se govori u Bosni, jer ga je ocijenio najprikladnijim za ostvarenje cilja. Zahvaljujući spletkama, različitim interesima a i neznanju, Kašićev prijevod Biblije nije odobren, te je ostao neizdan sve do prije nekoliko godina. Da su tadašnji moćnici u Crkvi imali više znanja i sluha za Kašićevu genijalnost, te da je njegov prijevod Biblije unišao u hrvatski i uopće u južnoslavenski svijet, razvoj jezične kulture u nas i procesi jezične standardizacije kretali bi se mnogo sretnije i brže.

Nažalost, u vremenu poslije prekretnice 1990. godine, kod nas su se političari i stručnjaci, uz sasvim rijetke izuzetke, takmičili u nemudrosti. Hrvatski osobito predano, i s osobito lošim rezultatima, nalegnuvši u svemu, pa i u jeziku, na Tuđmanovu ideologiju svehrvatstva, za ljubav koje se trebalo odreći svega što je u Bosni izvorno hrvatsko, kao da je manje vrijedno, kao da je stidno, zato što se tijesno prepliće s kulturnim i jezičnim osobinama drugih, tvoreći zajednički bosanskohercegovački kulturni i jezični kontekst.

2007.

HULIGANIZAM U IME BOGA

Peter Sloterdijk:

Često se na svojoj didaktičkoj površini prikazuju („oba ekspanzionistička monoteizma“, op. I. L.) kao pitanje čiste ispovijedi te se time širom otvaraju vrata patogenoj zabludi: tada dezertiranje iz neuspješnog formiranja svojega ja vodi izravno u opsjednutost od strane Velikoga drugog. Ondje gdje se na djelu vidi monoteistički populizam opet je neki mentalni vježbovni sistem prešutio što on doista jest: opet se neki program za treniranje prodao pod „religiju“. Tada se ne treba čuditi ako agitacija nadjača introverziju. Štoviše, može se pitati ne nastaje li moderni efekt „religija” tek time što se neki etički vježbovni program prefunkcionira za svrhe formiranja kolektivnog identiteta – na taj se način duhovna vježba iz zahtjevnog oblika povlačenja pretvara u jeftin oblik opsjednutosti, koji se zove konfesija. Ta je vjera huliganizam u ime Boga.

(Peter Sloterdijk, Svoj život promijeniti moraš, Zagreb 2015)

2018.

ISUSOVE NEMOGUĆĒ

Tri su Isusove nemogućē:

Okrenuti i drugi obraz: „U ono vrijeme obraćajući se mnoštvu reče Isus: ᾿Čuli ste da je rečeno: Oko za oko, zub za zub! A ja vam kažem: Ne opirite se Zlomu! Naprotiv, pljusne li te tko po desnom obrazu, okreni mu i drugi. Onomu tko bi se htio s tobom parničiti da bi se domogao tvoje donje haljine prepusti i gornju. Ako te tko prisili jednu milju, pođi s njim dvije. Tko od tebe što zaište, podaj mu! I ne okreni se od onoga koji hoće da mu pozajmiš.’“ (Mt 5,38-42)

Ljubiti neprijatelja: „Kažem vam: ᾿Ljubite svoje neprijatelje, činite dobro onima koji vas mrze.’“ (Lk 6,27).

Tko je bez grijeha, neka prvi baci kamen: „Tko je od vas bez grijeha, neka prvi na nju baci kamen.“ (Iv 8,1-11)

Da su nemoguće  sve tri, jesu, ali jednom izrečene javno, u obliku etički neopozive ultimativne upute, one obavezuju i onda kada ih se nitko ne drži. Obavezuju samim time što su izrečene, i u pamćenju Svijeta nezaboravljene.

Da su nemoguće, jesu; da smo bez njih sve dalje od čovjeka u sebi, jesmo.

Lipanj 2022.

IZ PSALMA 103 (102)

„Dani su čovjekovi kao sijeno,
cvate k’o cvijetak na njivi;
jedva ga dotakne vjetar, i već ga nema,
ne pamti ga više ni mjesto njegovo.“

Čuj: Ne pamti ga više ni mjesto njegovo!

Studeni 2021.

„JA SAM TURČIN!“

Ne znam da je na našemu jeziku ikad išta bolje napisano, a sad znam da to nije nimalo slučajno, od Andrićeve priče o doktoru Kolonji u Travničkoj hronici. Sjećate se, doktor Kolonja doživljuje trenutak kozmičkoga prosvjetljenja izazvan ljudskim divljaštvom i ljudskom patnjom, i u ekstazi čovječnosti preobražava se – u drugoga. “Ja sam… Turčin… jesam Turčin, bolji od tebe”, deklarira on to svoje preobraženje, pretvara se na čas u gospodara postupaka svjetine, i spašava anonimnoga mučenika. To je isti lik, koji na drugome mjestu izgovara one gorke a uznosite riječi o ljudima sa granice: „To su ljudi sa granice, duhovne i fizičke, sa crne i krvave linije koja je usled nekog teškog i apsurdnog nesporazuma potegnuta između ljudi, božjih stvorenja, između kojih ne treba i ne sme da bude granice. To je ona ivica između mora i kopna, osuđena na večiti pokret i nemir. To je treći svet u koji se sleglo sve prokletstvo usled podeljenosti zemlje na dva sveta…“ I, konačno, to je isti onaj lik, kojemu pisac daje da citira kao svoj najviši uzor nikoga drugoga do – Dželaludina Rumija, i to da ne bude nikakve greške ni zabune, baš ono veličanstveno mjesto o identitetu: „Jer samog sebe ne mogu da poznam. Niti sam hrišćanin, ni Jevrejin, ni Pars, ni musliman. Nit sam sa Istoka ni sa Zapada, ni sa kopna ni sa mora.”

1999.

JAJCE, S JOSIPOM

S Josipom u Jajcu. Prosinački dan, studen, sunčan. Obišli smo svaku stopu podgrađa, zidine, unišli u svaki kutak citadele, silazili u „katakombe”, obilazili Sv. Luku i Sv. Mariju, ručali u „Starom gradu”, otišli na vodopad. Dozivao doživljaje, osjećaje; javljali se samo izdaleka, samo na trenutke, kao tuđi.

Prosinac 2006.

JESI LI IKAD BIO MIRNIJI

Varcar, zimski raspust na fakultetu, dvadeset ti je: vunene čarape na noge, gumene borovo čizme, preko njih nogavice od hlača, sjekiru u ruke, pa po dubokome suhom snijegu starim putinama u Grabež po božićno drvce, krizban u podmahalskom katoličkom rječniku. Jesi li ikad bi mirniji, jači?

Siječanj 2022.

JEZIK – BOSANSKI ILI BOŠNJAČKI?

Kada bošnjačkomuslimanski političari i intelektualci svoju opciju naziva – bosanski jezik – obrazlažu povijesnim argumentima, nisu nimalo više u pravu nego njihovi srpski i hrvatski osporavatelji. Paradoks? Ne, nego sušta politička zbilja. Naime, onaj “bosanski”, koji Bošnjaci posljednjih godina nastoje kodificirati (pravopisima, rječnicima, gramatikama, nastavnim programima – onakvima kakvi već jesu), i koji politički percipiraju kao svoj nacionalni jezik, jednostavno nije onaj povijesni  bosanski jezik na koji se pozivaju. To, dalje, nije ni ovaj današnji zbiljni, govorni jezik, kojim, usprkos svim nasilnim podjelama, govore svi Bosanci i Hercegovci, kad govore prirodno, “organski”, a ne politički “standardizirano”. I jedan i drugi “pravi” bosanski jezik, onaj povijesni i ovaj današnji govorni, imali su i imaju “širinu i dubinu”, u njemu se, kao u svojemu, prirodno osjećaju i ogledaju svi njegovi govornici. Ovaj, pak, etnonacionalni bosanski jest samo to što politički i hoće da bude: politički simbol ograničen tijesnim horizontom jednoga etničkoga komuniteta. Značka identiteta. A jedino, što na bošnjačkomuslimanskoj strani stoji kao kakav-takav argument, jesu usputni rezultati popisa iz 1991, kada je bila uvrštena i rubrika jezik, u koju je većina upisala bosanski (što, opet, relativizira podatak da tada nije bilo bošnjačke nacionalne nominacije), te činjenica da u postojećim ustavima Federacije i Bosne i Hercegovine stoji tako. No, to je podatak nimalo jezične, a posve političke naravi. Naziv bosanski jezik, dakle, može se reći, hendikepirali su i umanjili mu šanse najviše sami oni koji ga zagovaraju. On je, jednostavno, politički kompromitiran, a pošto je proces o kojemu se radi – politički proces, još će ispasti da su argumenti na strani onih koji su jezično-historijski najmanje u pravu. Ako vam se to čini apsurdnim, pokušajte se sjetiti ičega u dizajnu naše političke “zgrade”, što – nije apsurdno!

15. veljače 2002.

JOZO TOMASEVICH: RAT I REVOLUCIJA U JUGOSLAVIJI

Ako je istina da knjige ne mogu popravljati svijet, nije manje istina da bi naš svijet bez pametnih knjiga bio mnogo lošiji nego što jest. Jedna od takvih knjiga je monumentalna historiografska sinteza američkoga historičara hrvatskog porijekla Joze Tomasevicha Rat i revolucija u Jugoslaviji 1941-1945. – okupacija i kolaboracija. Objavio ju je 2010. godine nakladi svojega Novog Libera Slavko Goldstein, jedan od najvećih izdavača i urednika u modernoj historiji izdavaštva na prostoru bivše Jugoslavije.

Tomasevich umro je 1994, a na redakturi i tehničkoj pripremi rukopisa nastavila je raditi njegova kći, s kojom je Goldstein dogovorio paralelno prevođenje na hrvatski jezik, te se dogodilo nešto vrlo neuobičajeno u našoj izdavačkoj praksi – da je zagrebačko izdanje izašlo praktično istodobno kad i originalna engleska verzija u Americi. Rezultat je to Goldsteinovih suradničkih relacija s Tomasevichem jos od sedamdesetih godina prošloga vijeka, kada je u Zagrebu objavio i prvi dio njegove historiografske sinteze o ratu u Jugoslaviji, knjigu o četničkom pokretu. Tomasevich je svoje veledjelo zamislio kao trilogiju, u kojoj bi treći dio bio posvećen partizanskom pokretu, no u tomu ga je smrt omela.

U knjizi Rat i revolucija u Jugoslaviji čitalac se na hiljadu  stranica, koje se čitaju u dahu, susreće s autorskim i znanstvenim vrlinama kakve su u domaćoj historiografiji skoro sasvim nepoznate. Najprije, tu je ogromna obaviještenost o činjenicama, događajima i ličnostima iz Drugoga svjetskog rata u Jugoslaviji, koja na momente ostavlja dojam gotovo kao da je autor živi svjedok svih tih događaja. Naravno, radi se samo o tomu da je Tomasevich uložio ogroman trud i vrijeme u pomno i savjesno arhivsko i dokumentarno istraživanje, kao i o njegovu izrazitom pripovjedačkom daru oblikovanja i sintetiziranja te nepregledne građe. Zatim, ovu knjigu krasi znanstvena akribičnost i sveobuhvatnost, te izvanredna interpretativna objektivnost. Autor, doduše, ne taji svoju generalnu, reklo bi se civilizacijsku simpatiju spram osloboditeljske i emancipatorske dimenzije partizanskoga pokreta, te u skladu s tim ne skriva ni odbojnost spram nacionalističkih i kolaboracionističkih pokreta i snaga.

Zajedno sa spomenutom Tomasevichevom monografijom o četnicima, ova knjiga je iscrpan i panoramski sveobuhvatan, ljekovito deideologiziran pogled na rat i revoluciju u Jugoslaviji, iz kojega bismo mogli s pouzdanjem sasvim iznova učiti ono što smo učili nekad, kao režimsku historiju NOB-a i revolucije. Jedna od ilustracija takvoga pristupa je zanimljivost, da su u Tomasevichevoj monografiji o četnicima prvi put u nas objelodanjeni podaci, do tada čuvani kao najstroži ideološki tabu, o Titovim mirovnim pregovorima s Nijemcima u proljeće 1943. godine.

Paradoksalno, upravo u tako objektiviranom i činjenično uravnoteženom prikazu, u kojemu se ništa ne prikriva i ne retušira, i veličina partizanskog antiokupatorskog pokreta i uloga Josipa Broza Tita u njemu dobivaju na jasnoći i istinitosti mnogo više i uvjerljivije, životnije i plastičnije, nego u ideološki retuširanim i ukrućenim apologijama i hagiografijama.

14. studenoga 2010.

KADA ME NE BUDE

Kada me ne bude, bit će kao da me nije ni bilo, kao što i nije.

Ožujak 2010.

KNJIGE, LJUDI…

Intervjuer je pitao: Ko je na tebe presudno uticao. Knjige, ljudi, ideje?

– Čovjeku je samomu to najteže znati. Ako je istina ono o čemu govori psihologija – da je s našim osnovnim mentalnim oblikovanjem manje-više sve svršeno do šeste-sedme godine života, tada je moj odgovor: djetinjstvo u Varcaru, to zlatno djetinjstvo u starinskom Varcaru, uz jako djedovo koljeno i pod brižnom bakinom  rukom, a, opet, pokraj te idile, uz ranu slutnju i spoznaju političkoga fatuma što ga je nosilo i moje najuže obiteljsko naslijeđe, i opći bosanski usud (kojemu je Varcar bio savršena metafora, ogledni prizor), i Dvadeseto stoljeće u cjelini. Ima jedna bukvalnost, koja može ponešto sugerirati o važnosti te varcarske konkretnosti, na kojoj uvijek tvrdoglavo inzistiram: mogao je, recimo, fra Ivan Frano Jukić biti ne znam kako važan, velik, zaslužan i jedinstven pisac i prosvjetitelj u bosanskoj kulturnoj povijesti, ja sigurno nikad roman o njemu ne bih napisao, da s prozora djedovske kuće u varcarskoj katoličkoj i kovačkoj Podmahali nisam gledao u još prepoznatljive temelje stare kuće u susjednoj bašči, o kojoj sam slušao kako govore da je “u njoj stajala Jukićeva škola” još dok pojma nisam imao tko je bio taj Jukić, dok nisam ni prva slova bio naučio.

Ljudi? Svakako. Svi ljudi u čiju blizinu me je život nanio. Teško je znati – koji više, koji manje. Možda je utjecaj koji na nas izvrše zli, nepoželjni, odbojni ljudi veći i važniji nego što i sami znamo. Druga je stvar – kojih se ljudi najrađe i najtoplije sjećamo. U prekrasnoj pjesmi Chanson pour l’Auvergnat veliki Georges Brassens pjeva o vječnoj zahvalnosti prema onomu koji “mi je dao kruha kad sam bio gladan, koji mi je dao vatre kad je u mom životu bilo hladno, kad su mi čestiti građani pred nosom vrata zatvarali”…

Zatim, knjige, da, naravno, ali ni sam ne bih mogao u tome otkriti nekakav sistem. Mnoge knjige, na razne načine, u različitim razdobljima života. Ima ih, ipak, s kojima sam se susreo veoma rano, a ne tamne nikad, uvijek sjaje istim sjajem, uvijek mi se jednakom snagom odazivaju. Imali smo u kući Novi zavjet s ilustracijama Gustava Doréa – nikad ne mogu zaboraviti djelovanje što ga je na mene imala ta knjiga. I uopće silni estetski i performativni intenzitet kojim je zračio crkveno-liturgijski život, u onoj staroj, latinskoj verziji prije reformi Drugoga vatikanskog koncila, kombiniran s elementima drevne starobosanske slavenske liturgije “po šćavetu”, koju je, valjda posljednji u Dvadesetom stoljeću, uporno čuvao od potpunoga nestanka legendarni varcarski župnik i kroničar Niko Kaić.

Andrić! Kad sam kao klinac-adolescent perjao u Pariz, ne znajući ni sam pošto ni zašto, jedina knjiga koju sam nosio uza se kao kakav vademecum bio je neugledni crveni sveščić Radove biblioteke “Reč i misao” s deset Andrićevih priča pod zajedničkim naslovom Priča o vezirovom slonu. Tko zna bih li se tada uopće vratio kući, da nije bilo te knjižice. A čudesni magnetizam Krležina Djetinjstva 1902-03! Albert Camus, pak, otkako me je kao dvadesetogodišnjaka “uzeo” s prelijepim esejima iz zbirke Ljeto, te sa svojim epohalnim obratom o sretnom Sizifu i drugim tekstovima, nije me pustio do danas. I priče Riunosukea Akutagave, Rašomon i druge, spadaju u mojemu iskustvu u takve, fundamentalne tekstove. Babelj, Crvena konjica, također. Ili, među filmovima, tom monstrumskom industrijom iluzija: Treći čovjek. Jedini film koji uvijek iznova možeš gledati, bez ikakve mogućnosti da se navikneš. Biblioteke su napisane o toj filmskoj priči, a nitko još nije uspio odgonetnuti tajnu.  Završna pak scena, u kojoj Alida Valli prolazi pokraj Josepha Cottena i nestaje u izmaglici beskrajne perspektive grobljanskoga perivoja, kao da u sebi sublimira svu bolnu, traumatsku ljepotu zapadne civilizacije.

18. travnja 2003.

KOČIĆ

Varcar. Valja u Banju Luku, govoriti o Petru Kočiću. Što je Kočić nama današnjima – napisati razmišljanje o tome, da bude i osnovano i „kulturno”, a, opet, da bude dovoljno jasno. Nije lako. Kočić poslije Kočića – jest, to je i slobodarski duh, bunt, ali to je i arhajska plemenska nostalgija, apologija opanka i duha rakijskoga kazana. A to je i četnički odred na Manjači s njegovim imenom.

Kolovoz 1977.

KROZ PROZOR: TREBEVIĆ

Kroz prozor iza kojega sjedim: Trebević je u snijegu i izmaglici kroz koju na pramenove probija difuzna svjetlost sunca, pa se sav reljef planine, sve njezine kose i planovi ponašaju kao najfinija grafička majstorija na listovima starih majstora. U tu planinu četrdeset godina gledam u najrazličitijim njezinim sezonskim izdanjima, pa mi padne na um Cezanne sa svojom planinom Sainte-Victoire. Samo, s ovim prizorom i s ovom planinom ja nikada nisam uspostavio duhovnu i emocionalnu povezanost, kakvu sam imao s pejzažom oko mojega potonulog Varcara.

15. prosinca 2021.

LASIĆ, KRLEŽA

Dva dana gladnoga iščitavanja: Stanko Lasić, Krleža – kronologija života i rada. Četiri godine oko knjige se ispliću negativne legende, za najcrnju boju zaslužan bio je sam Krleža. Nitko do sada nije ušao u Krležu tako kao Lasić: fenomen Krleža treba čitati kao tragediju neostvarenosti (neostvarljivosti?). U detaljima – more prokletih asocijacija koje mi ne daju spavati. Motiv sudbine Đure Vranešića, na primjer.

Ožujak 1982.

LITURGIJA MRŽNJE

Bilo bi vrlo zanimljivo sada vidjeti kako su Slobodanu Miloševiću i njegovoj „borbi za Jugoslaviju“ aplaudirali onda neki naši ondašnji i današnji sarajevski uglednici, književnici i farizeji; onda, kada je usred Beograda jednomu Bogdanu Bogdanoviću, recimo, bilo zastrašujuće jasno što nam to dolazi ususret u tom milom liku toplih očiju.

Baveći se lijepim poslom smišljanja i izdavanja knjiga, imao sam neke od ranih jeseni s kraja osamdesetih rijedak privilegij obresti se jednoga poslijepodneva u protomajstorovom kabinetu-biblioteci u ulici Maršala Tolbuhina na prvom katu. Koincidentno, bilo je to istoga dana kad i ona zloglasna sjednica srbijanskoga Centralnog komiteta, na kojoj je, tokom jutarnjega zasjedanja, Bogdanović osjetio poriv iz kojega će nešto kasnije nastati čuveno njegovo Pismo Centralnom komitetu, a iz ovoga zatim knjiga Mrtvouzice, što ju je početkom 1988. objavio zagrebački izdavač Albert Goldstein. Briljantna ta i neponovljiva Bogdanovićeva političko-antropološka satireska kao da je na neki tajanstven ali i posve zakonomjeran način ispunila svoju sudbinu: nestala je iz naših privatnih knjižnica, iz knjižara i biblioteka, tako temeljito da se podataka o njoj prisjećam s mukom i uz konzultaciju s prijateljima, na prvom mjestu s izdavačem samim. A i Albert ju drži samo u sjećanju, i njemu je nestao posljednji primjerak!

O mnogočemu razgovarali smo toga vrućeg rujanskoga dana u Maršala Tolbuhina, većinom o idejama iz kojih će nastati čarobna Knjiga kapitela, prva od deset koje je Bogdanović zamislio kao svojevrsnu autorsku aluziju na Vitruvijev traktat Deset knjiga o arhitekturi. Politike smo se doticali ciklično, na mahove, i svaki put Bogdanović bi reagirao žešće, kao da odgovara na neko za mene nečujno, unutarnje povisivanje ljutnje. Sve je, toga se dobro sjećam, na kraju našega razgovora zapečatio izrazom, nakon kojega, dobro pronađenoga, kao da se smirio: „Sve vam je to, prijatelju, jedna opaka liturgija mržnje!“ Doista, bilo je bezbroj trenutaka od tada do danas u kojima mi je u glavi odzvanjala Bogdanovićeva definicija onoga što je dolazilo: liturgija mržnje.

6. travnja 2001.

www.ivanlovrenovic.com

Bora Ćosić: Zapisi iz mrtvog doma, Durieux, Zagreb 2013.

Bora Ćosić (1932.) rođeni je Zagrepčanin, iz jedne od onih ubavih, vječno osamljenih obiteljskih katnica iz Zvonimirove. Roditelji ga rano sele u Beograd, u jedan od starih kvartova, tamo oko tržnice na Zelenom vencu, i razvode se. Vremena su Drugoga svjetskog rata i ranog poraća. Okružen je s mnogo tetki i ujaka, živi u stambenoj zgradi i među svijetom naseljenim u velike građanske stanove, podijeljene između više zakrvljenih obitelji (i inokosnih stambenih subjekata), uz upotrebu zajedničkog zahoda i kupaonice.

Sve je to jedna od velikih tema ovog pisca, inače živoga europskog klasika, čije djelo gotovo podjednako nevoljko i nezainteresirano zajednički baštine srpska i hrvatska književnost. Godine 1969. objavljuje roman “Uloga moje porodice u svetskoj revoluciji”, kojim osvaja Ninovu nagradu – nesumnjivo najznačajniju književnu nagradu u povijesti socijalističke Jugoslavije – a istovremeno izaziva priličan skandal i zabrinutost među komesarima i braniteljima sistema. Uskoro zatim bivaju tiskane i “Priče o zanatima”. Nakon toga, u furioznom proznom i romanesknom nizu, i u vjerojatno najmasivnijem autorskom opusu naših poslijeratnih književnosti, motivi djetinjstva, tog jednog, uvijek istog, sporadično se, ali uporno pojavljuju. Ista obitelj, u pravilu isti djetinji pripovjedač, i jedno vječno djetinjstvo, čiji su artefakti vjerojatno najbliži onom što pamtimo od Ćosićeva vršnjaka i suborca u maštanju Dušana Makavejeva.

Četrdeset i kusur godina nakon “Uloge moje porodice u svetskoj revoluciji” Ćosić objavljuje konceptualnu knjigu pjesama “Zapisi iz mrtvog doma”, koja se i tematski, ali i stilski, na nju nastavlja. Tek nekoliko godina ranije, nakon što je već prevalio sedamdesetu, prvi put u životu počinje objavljivati knjige poezije. Ne, nije on u sebi naprasno otkrio lirsku žicu. Još manje je postao starački sentimentalan. I nimalo ne brljavi po stihovima. Pjesme su Bori vrlo često, ako ne i uvijek, komprimirani i kondenzirani oblici proze. Cijeloga života on je pisac s viškom ideja, s previše novih tekstova i knjiga koje bi trebalo napisati, i onda piše pjesme ne bi li kako stigao samoga sebe. Ali uzalud! Nemoguće je to.

“Zapisi iz mrtvog doma” samo jedna je u nizu mogućih, redom napisanih i nenapisanih njegovih knjiga oko “Uloge moje porodice u svetskoj revoluciji”. Borapišući nove knjige usporedo piše i stare, ali na nove načine. U pjesmi “Opis poslova” to, otpočetka pa do kraja, zvuči ovako: “Moj tadašnji narod/ danas većinom mrtav/ 1952 ili 1953/ izlazi iz svojih kuća/ da utvrdi da li je/ prvomajska tribina već podignuta/ sa palate preko puta/ vijori platno sa slikom predsednika/ uz pomoć vetra izgleda da ovaj namiguje/ drugi su takođe vrlo zaposleni/ šnajder u prizemlju čudi se/ kako Rusi više nisu naša braća/ fudbalski trener sa prvog sprata/ vratio se iz Italije/ kaže imaju celodnevni program/ televizijski/ i uopšte televizore/ ujak proba da popravi peglu/ mama beleži sve ove poslove/ u tatinu trgovačku knjigu/ od pre rata/ službenik u banci izašao da se prošeta/ zapravo ljubi se sa kelnericom/ u hodniku/ šalter u međuvremenu ne radi/ anđeli prekopotrebni/ prolaze stepeništem/ nije ni čudo što ih toliko ima/ u tadašnjoj poeziji/ čudo je što uopšte ima poezije/ otkud ljudima vremena da pišu pesme/ uz onoliku zaposlenost”.

Ćosić je u svome djetinjem ciklusu, naročito u “Ulozi moje porodice u svetskoj revoluciji”, pun karnevalesknih ushita i fascinacija. Opet blizak Makavejevu. Nešto od toga osjeća se, makar u slutnjama, sjenama i obrisima, i u “Zapisima iz mrtvog doma”, u kojima se povremeno, upravo kao u pjesmi “Opis poslova”, načas stvara vremenska distanca i taj pogled iz daleke, daleke budućnosti. Iz onoga vremena u kojemu se najednom u autoru susretnu dva samo naizgled isključujuća očišta: mladićstvo komunizma i cinizam zrelog doba. Fraza “Moj tadašnji narod, danas većinom mrtav” višeznačna je i ambivalentna. Ima u njoj nešto od melankolije postkomunizma, do koje su dorasli malobrojni svjedoci epoha. Bora Ćosić među je onim piscima, kakvih jedva da ima po Europi – a kod nas ih, osim njega, nema nikako – koji su melankoliju postkomunizma u stanju artikulirati.

Ćosić je majstor gega. Premda se nije bavio komedijom, niti je nastupao u kabareu, a nije sudjelovao ni u snimanju nijemih filmova, naročito ne onih u epohi Chaplinovoj i Keatonovoj, on majstorski umije stvoriti dosjetku, i u nju ugraditi neočekivan obrat. “Ulogu moje porodice u svetskoj revoluciji” povremeno je pretvarao u slapstick komediju – čega, na žalost, neće biti u filmu koji je po ovom romanu snimio Bata Čengić. Nešto od tog majstorstva gega demonstrirao je i u nekim pjesmama “Zapisa iz mrtvog doma”. Recimo, u pjesmi “Sličnosti”, koja ide ovako: “Mama je priznala/ da joj sve ovo liči/ na nešto od pre/ samo ne zna na šta/ tetke su tvrdile/ kako knjižar sa ugla/ silno je nalik Tajronu Paueru/ naročito po onim gustim obrvama/ ujak je poznavao tipa/ veli pljunuti fudbaler Moša Marjanović/ (iako onaj pravi odavno je mrtav)/ moj drug Čedomir/ umeo je da nacrta/ bioskopsku kartu/ s toliko sličnosti/ jedino da ga ne uhvate/ tata je bio siguran/ da je sadašnje piće/ samo nalik na ono od pre rata/ što nije isto/ ovo je ljutilo kapetana iz prizemlja/ koji smatrao je/ da su naše sadašnje prilike/ iz osnova nove/ kao i neke radnje/ ja sam međutim osećao/ da sve to liči na nekakav život/ a ipak baš nije”.

Eto, to je ono što bi se najpreciznije moglo reći o društvenim projektima kakav je bio rani poslijeratni komunizam, kakva je bila Mussolinijeva Italija, u opisima Umberta Eca, a kakva je, recimo, i Hrvatska u trenutku u kojem Andrej Plenković ponosno nabraja sve proizvode koji su zahvaljujući njemu i njegovim ministrima pojeftinili, pa ispunjen nekim nepojamnim ponosom, izgovori riječ – hrenovke. Sliči to na nekakav život, a ipak baš nije.

Naiđete li negdje na ovo izdanje, u javnoj knjižnici ili u antikvarijatu, obavezno ga uzmite i čitajte.

Umjetnost fotografije

Pjesma “Grupni snimak bez slike” jedna je ispričana osobna i kolektivna povijest: “Da se nije onoj daktilografkinji/ istina naočitoj/ silno dopao moj tata/ da se jednom poručniku kraće noge/ nije svideo naš stan na trećem spratu/ u centru grada/ da nije jedna naoružana banda/ od dedinog vrta napravila svinjac/ da ujak nije bio neoprezan/ pokazujući svima svoj novi/ Leica aparat/ da nije nastupila diktatura proletarijata/ u jednoj brdovitoj zemlji Balkana/ mama i tata bi i dalje/ držeći se za ruke/ odlazili na čajanke trgovačke omladine/ gluvoj babi amreldžiki/ sa prvog sprata/ ne bi nagurali u jednu sobu/ prolaznu/ sve naše stvari/ na čelu s klavirom/ još uvek bismo u mirnodopskom avgustu/ u nekadašnjoj malenoj kraljevini/ sedeli u dedinom vrtu/ a ujak (kome ukrali su aparat/ na konjskim trkama)/ sve bi nas/ ujedinjene srećne nerastavljive/ u skupnom snimku/ ovekovečio”. Kažu: slika govori više nego tisuću riječi! “Grupni snimak bez slike” govori više od tisuću slika. Književnost govori više od slika.

Rastavljeni roditelji

Ako se netko ozbiljno bude bavio temom disfunkcionalnih obitelji u hrvatskoj (i/ili srpskoj) književnosti, a naročito temom rastave i djece rastavljenih roditelja, neka se na ovo mjesto pozove na kao izvor konstatacije da je Bora Ćosić prvo dijete rastavljenih roditelja u našim književnostima, jer se prvi tom temom u nas bavio.

Aram Pačjan (Արամ Պաչյան) suvremeni je armenski pisac i esejist i jedan od najznačajnijih predstavnika postsovjetske generacije armenskih pisaca. Godine 2021. bio je laureat Nagrade Europske unije za književnost za svoj roman „P/F“. Tekst Iskustva zaborava, u kojem autor isprepleće temu kulturalne povijesti s vlastitim pamćenjem, objavljen je 26. 9. 2023. na portalu „Ostwest Monitoring“, istodobno na armenskom, ruskom i engleskom (https://ostwest.space/articles/armenia/111-the-experiences-of-oblivion-ru?fbclid=IwAR1fyLDisWtf4KCTrdMToLpCaxaN1NkL7rZ_HO8dc1EeDfowOL2LrpFcNho). Tekst je posvećen suvremenoj proznoj spisateljici i pjesnikinji Polini Barskovoj, koja piše na ruskome jeziku i predaje rusku književnost na Sveučilištu Berkeley u Kaliforniji.  

Ovaj sam esej napisao u ljeto 2023. Jesen je, i sada Azerbajdžan provodi etničko čišćenje nad Armencima iz Arcaha.

Polini Barskovoj

Sat kaže da je točno 11 sati.

Posvema bezopasno vrijeme. 

Neloše vrijeme – jednostavno rečeno.

Vrijeme za lagano rashlađenu kavu i ulične prodavače koji u dvorištima visokih zgrada viču: “Metle i svježe sevanske ozimice!”

Vrijeme je za jednostavan doručak u samoći – najjednostavniji i najtiši ritual na cijelom ovom svijetu.

U 11 su sati sve moguće monstruozne vijesti već online. Oprostite mi, ljudski životi, ali u 11 sati more vaših leševa nije samo fotografirano, već i depersonalizirano – neki od vas su već postali meme, drugi iskaču kao zrcalne refleksije u odjelima za ljudska prava.

Vojnik koji je poginuo u Drugom arcaškom ratu je raskomadan, fotografiran, poslan majci – raskomadani vojnik je poslan s telefona tog istog vojnika. U 11 sati. Žao mi je – vijest je objavljena u 11 sati, i u knjižnici je također bilo 11 sati.

Zaruhi je to ispričala. 

Ona mi je to rekla. Onda je otišla do zahoda, isplakala se, vratila se i sjela na svoje mjesto u čitaonici. Poput plašljive učenice prvog razreda, Zaruhi je privukla stolicu do stola i uzela tanku zelenu bilježnicu. Ponovno je zaplakala. Tiho je zajecala.

Kada je to sve bilo? Koje godine? Već sam zaboravio. U jesen 2020. ili 2021., od 22. do 27.

U jesen.

To je sigurno.

Tijela se broje u jesen. Raskomadana tijela – tkiva pomiješana sa zemljom u posebnoj vrećici – mlade su i prljavština, i maramice, i vrećica. Zaruhi je zaspala u knjižnici, ponavljajući u snu o ratu: “Mladost ovoga svijeta nikad nije bila pobijeđena”. 

Sve što se čini banalnim možete pripisati snu. Sve ono što se izbjegava, ono što izaziva užas – pripišite to snu – uvjerite se da će proći, ali, već to dobro znaš, i dalje nećete moći zaobići sebe.

Čini se da je Brecht jednom rekao, ne mogu se sjetiti točnih riječi, nešto poput: “Strah da ćete ispasti banalni najteža je forma banalnosti”.  Konačno, Brecht je žalio za nečim svojim, i kajao se, i osjećao se krivim. Tako se preživjeli u ratu stide pred mrtvima – oni koji su preživjeli katastrofu ne mire se s njezinom preživjelošću.

Ozbiljno. Kako je sve to banalno.

I neka je.

Čovjek bi pomislio da samo čeka tvoje dopuštenje.

Zaboravimo Brechta. U državnoj knjižnici u Chicagu Erwin je vehementno rekao: “Brodskij je bio u pravu – Auden je stvarno promašio cilj – ‘Brecht nije bio veliki pjesnik’ – Ljevičar, marksist, sovjetski logoraš ne može biti pjesnik; onaj koji je marširao pod staljinizmom, prošao kroz destaljinizaciju/jugovinu – taj je živio tuđi život i proslavio se kao trubadur ritma i osjećaja – on ne može biti pjesnik.”

Ovdje je nedostajao samo Erwin sa svojom banalnošću i teorijom o pjesniku-nepjesniku. 

Ali Erwinu si prigovorio: javne knjižnice u Jerevanu proživljavaju prvo postsovjetsko doba, a nakon toga – naopačke izvrnutu dekolonizaciju. Odete li u knjižnicu, naći ćete se u nikad-postojećem Sovku. (Ne-bivajući Sovok) nadživljava onog koji je bivao. Zatim je dodao: “Moji prijatelji i ja smo u knjižnicama praktički stalno, provodimo noći u arhivima, želimo konačno razumjeti prirodu ovog “Ne-bivajućeg Sovka”. Ali o sudbini naše povijesti i naših tijela ne odlučuje se u knjižnicama.

Čini se da ti nedostaje čikaška knjižnica. Bio si tamo samo sat vremena. Točnije, dvadesetak minuta. Tamo se najvjerojatnije više nećeš vratiti – na mjesto koje ne bilježi nijedan gubitak kolektivnog i osobnog sjećanja, gdje sebe ne osmišljavaju kroz drugoga, umjesto drugoga. 

U čitaonici jedne od jerevanskih knjižnica pronađen je rukopis (izmišljaj). Svi su znali kome pripada. Čitatelj ju je otvorio i, u prisustvu sebi sličnih, naglas započeo čitati: “Kada prestanete čeprkati po svom sjećanju, po sovjetskoj prošlosti, konačno ćete napustiti knjižnice i suočiti se s ratom. Rat nam je pod nosom. Na (ne)dohvat ruke. Da se nisi usudio lagati. Ti i jesi rat, on je u tvojoj nutrini. Tvoje neraskomadano tijelo sačinjeno je od rata“.

Kako mi je muka od tvog patosa. Mrzim te. Mrzim svaku tvoju riječ. Vi, upravo vi ste dopustili da se sve ovo ponovno dogodi. 

Dokle će još biti – ovih floskula – u ušima i nozdrvama svih koji još dišu, gdje god se okreneš – riječi – dva svjetska rata, jedan neprikladan, drugi prikladan (odgovarajući), Auschwitz, Gulag, Hiroshima, umjetnost, književnost, humanité.

S kakvom ste genijalnošću o tome pisali: goleme tiraže, slava, novac, oh i ah, nagrade, rasprave s okusom raspadajuće demokracije, tirade, vriska. A najgore je što je sve to bilo i što se radi sjajno.

Što može biti monstruoznije od velike umjetnosti koju je ispljunuo dimnjak krematorija? Umjetnosti koja je svojim značenjem počela istiskivati ​​ne samo povijest nastanka i eksploatacije krematorija, već i sam krematorij. Samo nemojte ovo: „Uz pomoć pisanja pokušavamo shvatiti krematorij.“

Još niste shvatili da su pokušaji shvaćanja jednaki zločinu. Odbijanje razumijevanja je također zločin. Hajde, idemo utabanim putem – pisati i prodavati prekrasne romane o tuzi, patnji, gubitku, o ruševinama.

Znate li zašto ste vi, pisci i umjetnici, tako nemoralni, zašto se uvijek iznova rugate? Našao sam odgovor: jednostavno – vi ste živi, oni su mrtvi. To je sve.

I nije me briga ako u tvojim očima izgledam kao idiot, bolestan u glavi. Adorno, moj anđeo čuvar, dat će mi snagu. Moj infantilizam će djelovati kao anestetik protiv tebe. Sjećate li se motiva-razloga? Još jednom – vi ste živi, oni nisu. Eto vam banalnosti – najgluplje koju ste ikada čuli. Uzmite ju, premažite ju sujetom i mržnjom – “Ja” i “Mi”.

Sada se i Jerevanci unose jedan drugomu u lice: “Prokleto klepetalo, sladoled s kaskada plače za tobom. To je u redu. Uskoro. Neprijatelj će doći i do tvog grla i prerezati ga, i razmazati ti sladoled po licu, i sjesti ti na trbuh da pojede ostatak.”

I općenito, zaustavite rat. Ja? Ne. Vi idite. Nemam pitanja za sebe – niste me se ni sjetili. 

Za vas, među vama i na vašim stranama uvijek sam bio i ostao nitko. To je sve što zahtijevam od vas. Svoj dom, svoju knjižnicu neću napustiti. Sjećanje na sovjetsko nasljeđe, neprijateljstvo i osvetu naroda prenosit će se, kao na pokretnoj vrpci, generacijama i bez vas – bez vašeg razumijevanja i osmišljavanja. Za tim nema potrebe, i nikada je neće biti. Zapamtite – vi ste se uvukli u tu igru “shvaćanja” umjesto drugih – umjesto ubojica i ubijenih. 

Pohlepno njušite, kao da osjećate miris smrti, a čim se dogodi neka katastrofa, tu ste – notorni trgovci smrtovnicama. Vaše je milosrđe cinično i užasno smrdi. Taj vaš jezik književnog suosjećanja najveća je gadost koju je rodilo čovječanstvo. Jezik koji tuguje, koji siluje gubitak. Ništa vas neće ušutkati. Književnici, umjetnici, kulturnjaci i umjetnici – ja vam sudim i osuđujem vas. Osuđeni ste na same sebe …. gubite se odavde.  

Već je skoro jesen. 

Jerevan se pojavljuje u zaboravljenoj postsovjetskoj knjižnici. 

Ali što ako se tamo, daleko od svijeta knjižnica, tuga i radost mjere istim mjerilom? Smiješno je: mjerilo samo do sebe ne doseže, ali svejedno mjeri. Dodajte tu tragično i komično kao legalna i još uvijek neiscrpna sredstva artikulacije rata – tko je to rekao? – ne sjećaš se. Samo na ulasku u čitaonicu. A ti kažeš: „Nije loše, uopće nije loše, moram ovo zapamtiti i umetnuti negdje.“ Evo, umetnuo sam. Iako „umetnuti“ nije prava riječ, bolje je reći „primijeniti“. Ali vrijedi li zašećerivati ​​a-moralnost ranog 21. stoljeća? Rekavši sebi, reći nekom drugom: „Izgledaš sjajno, a tvoj životni stil je baš ono što ti treba“, a – općenito – za primitivca – to je dosta zadovoljavajuće. Iako tko ih sada može razlikovati – primitivca, postprimitivca, što je sljedeće?

ah da

Zaruhi

Ukočila se nad bilježnicom na svoj uobičajeni način – kao bezimeni stoik, kao čovjek, znanstvenica. Počela je nešto zapisivati. Što točno još uvijek nije jasno. Zaruhi nikada nije pobliže objasnila što traži – tako očajnički i tvrdoglavo, sa zaleđenim licem mislioca koji želi spasiti utopljenu uspomenu s dna knjižničnih zbirki. Zaruhini prsti su prekrasni, poput čudesne legende koja se pojavljuje niotkuda. Čudno je zašto u njezinoj zelenkastoj školskoj bilježnici još nije ponestalo praznih listova i da se tinta u njezinoj olovci još nije osušila. Koliko me sjećanje vara, školske bilježnice imaju samo 12 listova.

Iako mi je ipak nešto rekla.

Da proučava iskustvo uzgoja divljeg hmelja u sovjetskoj Armeniji i o tome da namjerava stvoriti vlastitu farmu hmelja. Pitam se je li bila fascinirana samom riječju? Zašto ne? Riječ i jest sjeme i, kao u poznatoj priči, ona ne izrasta bilo gdje. Hmelj-hmeljić-hmeljčić. Divlja, živa, ​​poput vučića – sa šapama i ušima – neka bude vučić –  nije slučajno da ga tako zovu u Armeniji. Iako, tko zna, postoje riječi koje niču i žive samo u tami. Riječi-nevidljivice siju se kako bi označile cilj smrti: nećeš primijetiti kako rastu i nećeš osjećati svoju zabrinutost za smrt do te mjere da se ugušiš u vlastitoj neodgovornosti.

Svijet je u vatri

a u sovjetskoj je Armeniji 1940. netko uzeo i objavio knjigu “Kultura hmelja” (Priručnik za predradnike o uzgoju hmelja). U svijetu koji je na izdisaju postoji čak i jedan profesor hmeljarstva koji tu knjigu uređuje. I kada več igrate na kartu gubitka pamćenja, recite ime profesora – bezadresno, samo ga napišite, možda stvarno preživi progonstvo – evo: profesor E. Antonjan, i tko je on bio? U kojoj je jerevanskoj ulici živio? Kako je točno postao profesor i je li zbog hmelja potpao pod staljinističke represije? Opravdano? Zašto je nepravda pogubljenja opravdana smrću?

I sada, gotovo stoljeće kasnije – 2023., kada pola svijeta gori, Zaruhi, približivši se policama knjižnice, proučava iskustvo razvoja divljeg hmelja na temelju knjige koja je još uvijek neprevaziđena među sovjetskim nasljeđem: “Jednog dana će ratovi prestati, neće biti ni Putina, ni Erdogana, ni Alijeva – svi će se oni raspasti, svi oni koji su vlast gradili na njihovim smrtima, koji drže vlast nad svojim živim leševima – također će se pretvoriti u prah. A oslobođenje će doći od bivšeg i – još više – ne-bivšeg Sovka. Tada ću početi uzgajati hmelj, uzgajat ću ga vlastitim rukama, i ljudi će raditi, ljudi će živjeti.”

Osim toga, konačno ću dovršiti dokumentarac o životnoj priči djeda moje majke, profesora Antonjana, zapravo o izmišljenoj životnoj priči. O osobi koja je uspjela urediti djelo posvećeno kulturi hmelja – samo to. Ubijen je tijekom progonstva – opravdan je smrću. Primjećujete li ovu banalnost? Nakon 1937. svatko u svakoga sumnja, jedni u drugima traže doušnike i izdajice, ponekad ih nađu, ali ne znaju što bi s njima. Ali staljinizam je znao.

Svaki put kada u knjižnici naručim knjigu o hmelju, kao da oživljavam sjećanje na profesora Antonjana – kenotaf – nestalo mjesto za nestalo tijelo – jednog dana ću poći s tobom u hidroelektranu Kanaker: želim vidjeti spomenike koji predstavljaju ratne zarobljenike.

Vijesti o ratu čitam ležerno – dok žlicom vadim sjemenke iz pekmeza. Bila bi to dobra metafora ili vrag zna što još. Vijest se nikako nije primila, istina je zapravo da ništa nisam ni shvatilo. Nastavio sam se igrati s pekmezom. Ja sam iz pekmeza vadio sjemenke, a vojnici na granici – jedni drugima iznutrice. I to ne žlicom ili vilicom, već rukama. Vidio sam to na Telegramu. Zašto sam to vidio. Prije godinu dana izbrisao sam Telegram. Ozbiljno, pekmez i iznutrice spojili su se slučajno. Istim mjerilom se mjeri sladoled s kaskada, sjemenke u pekmezu, vojnici koji jedni drugima prebiru iznutrice – o čemu ja pričam.

Jeftino kinesko ljepilo spasit će – htio sam reći – svijet, ali će ispasti glupo, kao i sve ostalo što je izrečeno ozbiljnom intonacijom. Bolje je ovako reći: kinesko ljepilo spasit će umiruće knjige u jerevanskim knjižnicama. Čini se da samo u Matenadaranu postoji restaurator knjiga. U knjižnicama nema restauratora, ali knjigoveža bi trebalo biti. Bit će tako uvezane da ih neće biti moguće pročitati. A stare naslovnice knjiga s vremena na vrijeme bivaju zamijenjene nevjerojatnim stvarima – Danteovu naslovnicu zamijenio je krik Lady Gage – izrezan iz nekog časopisa, klizeći, satenski. Knjižnični knjigovešci – kako kažu ljudi novog doba – razmišljaju na nov način. Bez ironije: ažurirana naslovnica “Novoga života” je jako dobra: nije riječ o Gaginom kriku iz Danteovog svijeta, nego o Gaginom kriku prema svijetu Dantea.

S Anjom lijepite zadnje korice, otrgnute stranice, završne listove – neki se čine kao remek-djela. Nitko ih ne treba, uključujući i vas. Lijepite ih odvojeno, jednu za drugom, to će vas spasiti. Nešto prolazi. Prolazi – živi – ne spašava.

Kada smo se sreli na policama s knjigama, Anja je tijekom razgovora rekla: ja nisam ni relokant ni migrant, rekla je: znaš li koja je razlika između relokanta iz Jerevana i migranta: relokant je netko tko, hodajući po Jerevanu, jednog dana shvati da u djetinjstvu sigurno nije prezirao griz. I dodala je: ovo je duboka misao, nemoj se smijati. Zatim je opet dodala: što se tiče “dubokog“, to je ispalo smiješno, ali nemoj se smijati, dobro, ja nisam tvoj zapovjednik, smij se, oh, i ja ponovno naređujem.

Možda je, dok ste se vi tamo hihotali, ruska vojska ubijala civile u Buči, a vojnici azerbajdžanske vojske na vrhu “Ovaz-1” Išhansara  su strijeljali u armenske ratne zarobljenike. Ali Anja je upala s pismom. Napisala je: “Slušaj, prestani dramatizirati, prestani ismijavati rat, molim te prestani obesmišljavati njegovu apsurdnost, pretvarati ga u umjetnost svim silama. Ne sakati osakaćenog, tvoja samoproglašena odgovornost neće poništiti tvoju vlastitu neodgovornost, oprosti i ne oproštaj.

Ovaj moralni i monstruozni pokušaj pervertiranja osjećaja krivnje prema poginulima u ratu tiče se vas i samo vas.

Sutra u 11 sati u knjižnici

Zaruhi će donijeti hmelj 

sama ga je uzgojila, možete li to zamisliti?

vlastitim rukama

aram

Prevela i priredila Danijela Lugarić

SLIKA NE LAŽE

za Anu Bogišić

Očeve mi majke majka, Zada
Podigla fijaker i sina
Da je povede 

Do magaze Elizara Konfortija
Dakiku prije no što je
Preselila – 

Priča mi Hamo: 

Za vasiku da joj načini sliku
Dok ona stoji uz topove
Svile i kadife 

I da se usred zemlje Turske
Velegazdama prikaže 

Kako je Zada hanuma
Izistinske iz kuće gospodinske 

(2023)

SOBA MUSAFIRHANA

 za Đurđicu Čilić

Nikada tamo nisam kročio sam
Bez prijeka povoda 

To se zvalo hàna, namještena
Soba – prozračena svijetla
Prostrana 

Tu, u hladno
Uvodili smo musafire 

Tu smo okrenuli i pokrili nanu
I naspruđeni šuteći
Sjedili uz mejta –

Sad mi se čini
Bez zehre izobraženosti
Da je ta soba između svijeta 

Dva – hladna odaja prolaznosti

(2023)

BEZRIJEK I MRTAV

 za Zorana Žmirića

Ja onaj sam koji se u tebi buni
Sa četiri strane svijeta

I svejedno mi je –
Sve sam potrošio sâm:

I dobrotu riječi iskoristio
Na pravome
Putu –

Pa ako se
Sutra i ne probudim
Hladan i stamen kao kamen –

Opet biću, hanumo
Moja poezijo –

Ja, bezrijeki
Onaj koji se i mrtav u tebi buni 

(2023)

Moja teta je sredi osemdesetih pet let živela v Egiptu, saj je bil njen mož predstavnik enega številnih jugoslovanskih podjetij, ki so takrat delovala na Bližnjem vzhodu. Vsako leto, ko se je tetina družina vračala domov, je s seboj nosila kupe daril za sorodnike in prijatelje, od stenskih ur do oblek, predvsem pa najrazličnejših spominkov. Še danes tako v večini hiš in stanovanj, v katerih živijo moji sorodniki, po stenah visijo uokvirjeni egiptovski papirusi, kopije stenskih poslikav iz časa faraonov, po kredencah pa so ob fotografijah živih in umrlih razpostavljene makete piramid in sfing. 

V času razmaha množičnega turizma, ko težko srečate človeka, ki še ni dopustoval v Hurgadi ali Šarm El-Šejku, so tovrstni spominki postali ceneni, takrat pa so bili zlata vredni, četudi so bili iz platine, in  moji sorodniki so papiruse ponosno razobešali po svojih stenah, kakor bi šlo za muzejske eksponate. In tudi sam sem bil neznansko ponosen, ko sem od bratranca podedoval kakšno majico ali hlače, na kateri je pisalo Made in Egypt, saj takšnih oblek v tistih časih ni imel pri nas nihče. 

Nedolgo zatem je svet, v katerem so se hiše in stanovanja okraševale z egiptovskimi spominki in v Egiptu kupljenimi stenskimi urami znamke Seiko, raztreščila vojna, a nekatere hiše in stanovanja so vojno preživele domala nedotaknjene in so vse do danes ostale nespremenjene, saj njihova obnova še ni prišla na vrsto (vmes so v neposredni bližini teh hiš odkrili celo piramide, a to je že druga zgodba). 

Ena teh hiš je hiša, v kateri je do svoje smrti živela moja babica in ki zadnjih deset let stoji bolj ali manj prazna, le tu in tam kdo prespi v njej, ko pride na obisk k teti, ki živi na drugi strani dvorišča. V hiši je še vse je tako kot je bilo, ko je bila babica še živa, skupaj s pianinom, ki je v enem sarajevskem stanovanju preživel obleganje mesta in smo ga po vojni pripeljali iz Sarajeva, kot spomin na minule, srečnejše čase. Tam je še vedno kredenca polna fotografij babičinih petih otrok, pa vnukinj in vnukov ter celo pravnukinj in pravnukov. In tam so tudi egiptovski spominki. 

In kadarkoli nekdo omeni migrante, ki čez Balkan prihajajo v Zahodno Evropo, jaz vselej pomislim na fanta, ki je nekoč, še v času pandemije, preživel noč v babičini hiši. Razbil je majhno okno v kopalnici in se splazil v hišo, notri prespal, zjutraj pa si je, prepričan, da je na varnem, skuhal kavo in pokadil nekaj cigaret, preden so ga odkrili. Pozneje smo izvedeli, da je doma iz Egipta. 

Vedno znova se zato vračam k njemu in si ga zamišljam, kako sedi na kavču, na katerem je svoje poslednje dni preležala moja babica, kako kadi cigareto in srka kavo, ki si jo je skuhal na babičinem štedilniku, in sprašujem se, kaj si je moral misliti, ko je sredi Bosne, v majhni vasi pod bosanskimi piramidami gledal vse tiste uokvirjene egiptovske papiruse in platinaste piramide. 

Mu je bil tisti svet, v katerem se je za hip ustavil na svoji dolgi poti, zaradi tega vsaj za trenutek malo manj strašljiv? Ali pa se mu je zdelo, da se mu piramide in sfinge prikazujejo od izčrpanosti? Se je počutil v babičini hiši zaradi njenih spominkov domače, ali se mu je zdelo vse skupaj le še bolj tuje? Ali pa po vseh prepotovanih in prehojenih kilometrih, po vsem kar je na poti od Egipta do Bosne doživel, ničesar več ni bil zmožen opaziti in je čutil le še lakoto, žejo in strah? Ali pa še tega ne? 

Rad bi verjel, da so mu papirusi na steni babičine hiše in piramide v njeni kredenci podarili občutek domačnosti, a se bojim, da je pri njem prevladal občutek tujosti, ki običajno prevlada tako na strani njih, ki prihajajo, kot na strani nas, ki jih pričakujemo. Naj sta namreč naš in njihov svet še tako zelo prepletena (francoski pisatelj Mathias Enard je o tem nerazvozljivem prepletu kultur zahoda in vzhoda napisal izjemen roman Kompas), pa zaradi strahu drug v drugem vztrajno vidimo le tisto, kar nam je tuje in nerazpoznavno. 

Strah je pač mogočna sila, ki zlahka trga že tako razrahljane in pogosto nevidne vezi. In mlad Egipčan v hiši moje babice zato najverjetneje ni prihajal iz sveta, v katerem je nekoč živela babičina hčerka in moja teta, temveč iz nekega povsem drugega, nam neznanega sveta, iz katerega mi nimamo družinskih spominov in iz katerega ne hranimo spominkov. 

Njegov Egipt ni mogel biti naš Egipt, v katerem je pet let živela tetina družina in kamor so takrat številni moji sorodniki odpotovali na obisk; njegov Egipt ni bil Egipt, kjer v puščavi moja bratranec in sestrična jahata kamele, v ozadju pa se iz peska dvigujejo piramide; njegov Egipt ni bil Egipt peščenih mediteranskih plaž, marveč nek čisto drug Egipt, katerega podoba se izgublja v puščavski nevihti; njegov Egipt je dežela, iz katere so ljudje prisiljeni bežati in se peš prebijati čez Bosno od ene prazne hiše do druge; njegov Egipt je neskončno oddaljena in neskončno mračna dežela, za katero nihče od nas ni nikdar slišal.  

Rad bi nekoč srečal tega mladega fanta. Rad bi ga srečal nekje na severu Nemčije, ga prepoznal, ko bi skupaj z ženo stala pred menoj v vrsti na blagajni supermarketa. Rad bi ga videl zadovoljnega in pomirjenega in bi ga vprašal, ali se spomni tiste noči sredi Bosne in hiše, v kateri je prespal, ali se spomni kredence in spominkov v njej, slik na stenah. Rad bi, da mu ne bi bilo nerodno pred menoj in bi mi lahko iskreno, morda celo skozi smeh priznal, da se spomni, kako se mu je tisto noč ko je po tisočih in tisočih kilometrov bežanja od Egipta prišel v hišo sredi Bosne, zazdelo, da se življenje dela norca iz njega. Rad bi, da bi si za trenutek delila občutek, da se življenje poigrava z nami, da bi se skupaj zavedala te ironije. A še raje bi videl, če bi mi rekel, da se ničesar ne spomni, ker je bilo to že tako daleč nazaj, da je vse pozabil, kot pozabiš nočno moro ob svitu. 

Babičina hiša je tudi moja hiša. V njej je bila in je še danes soba, ki je pripadala mojemu očetu oziroma naši družini. Ničkolikokrat sem kot otrok prespal v tej sobi, v kateri je na steni visela velika slika dobrega Nasserjevega prijatelja. Mislim, da visi še danes. Pozneje sem spal tudi v drugih sobah te hiše, nazadnje v dedkovi in babičini spalnici. 

Fant, ki je tisto noč prespal v njej, je bil torej tudi moj gost. Nepovabljen gost, a vseeno gost, popotnik, ki je v moji hiši iskal in našel zavetje. Zato mi je, četudi o njem ne vem drugega kot to, da je prišel iz Egipta, prirasel k srcu. In upam, da je srečno prišel na konec svoje poti. 

Kiša je bila laka, gotovo proljetna. Do mene je dopro ženski glas, koji se, iza mene, nekome obraćao.

– Vidiš! Tamo bi stvarno sve moglo da počne.

– Ponovo da počne? – odgovorio je upitno muški glas.

Sve počinje s morem, uz more, u moru. Sve počinje? Ili, sve se najavljuje? S morem, sve se apsolutizuje, ali i dovodi u sumnju, znači relativizuje. S morem sve se obogotvoruje, ali i dovodi u vezu sa ništavnošću.

S morem…

Valeri je pisao „Mediteranske inspiracije“, u svom Setu, uz Morsko groblje, okružen mirom koji su tek golubovi narušavali.

Ovdje, u Dubrovniku, moj mir ništa ne narušava. Juče je bilo kišno i sivo, ali antički mirno, pinije su uspostavljale ravnotežu u pejzažu sa horizontom mora, bliskim završetkom, krivom stijena i zelenog žbunja, mirne pinije, čak i bez grobova. Mirno, u svojim kamenim kućama, vječnim sobicama počivaju gospari i njihove gospe. Za njih je Conte Ivo napisao „Ekvinocijo“. Zaista, vrijeme miruje. Izdašno vrijeme, gospari moji.

„Ovi kam težak… izbacilo je more MDLLLXXXIX Ljeta gospod.“

To more koje je izbacivalo i primalo, ravnodušno, pjano, trezveno, dobro, nasušno more.

„Elle est retrouvée. Quoi ?

— L’Éternité.

C’est la mer allée.

Avec le soleil.“

„Ona je pronašla. Šta?

– Vječnost.

To je more što se kreće

Sa suncem.“

– napisao je osamnaestogodišnji Rembo, po povrratku iz „Pakla“, a ONA ovdje, u Dubrovniku, pronalazi mogućnost novog početka i to i nepostojećem meni saopštava. Usredsređena na sebe, ovdje shvata koliko je njeno postojanje nejasno i malo, usredsređena odjednom na te neshvatljive velike mogućnosti života, ona bi ponovo počinjala. Ali, kaže Rembo, to je samo varka, jer more se neprekidno kreće sa suncem. Sunca tu nije bilo, ali ko bi mogao da ga zaboravi! Kiša briše utiske, zavoliš stijenu, zavoliš neku smreku. Čvrsto stablo, ali kiša sve briše. O čemeru, o bijedo, gdje se krije ta „vječnost“?

Sve se tu završavalo, tu zadržalo, sačuvalo, ali zar je nešto moglo da preživi?! Sve što preživi, samo je simbolično, inače vonja po buđi, trune, urasta, degeneriše se.

To što Hamlet govori na Lovrijencu samo je neka vrsta matematičke pogodbe. „Zamislimo da je tako.“ Ili, „Neka je tako!“ Dalje slijedi čista igra nekog života.

Zapravo, u Dubrovniku smo uvijek više okrenuti prema sebi, kao da smo se vratili svome biću poslije dugog izbivanja. Vidjeli smo sve, na jednom mjestu, i, ako uopšte možemo, napokon uhvatiti sebe na djelu. Jer shvatili smo, pomislili u magnovenju: „Šta to sada vrijedi.“

Ovdje moramo prihvatiti život, jasno, suštinski, ako smo uopšte sposobni da bilo šra prihvatimo.

S vrha Bogišićevog parka, dug pogled na spokoj krovova, sezanovski i Valerijevski savršenih, moćnih.

Uveče, konobari, mladi, pjevaju:

„Mila majko ti ne roni suza,

Lijepo stoji konobarska bluza.“

(Januar, 1974, Dubrovnik)

Dok god je trajao rat, nisu ga mogli prežaliti.

Planinara koji je umro tako što je u snu pao s visoke stijene. Liječnici rekli umro od srca. Ali nisu mogli objasniti da mu je od pada u snu slomljena bila sve i jedna kost. Većina kostiju pukla je od pada, takav je to bio san, a od krika kojim je bombe nadglasao dok je padao, polomiše se čekić, nakovanj i stremen, malleus, incus i stapes.

Ali svejedno, nisu ga mogli prežaliti žena, sin i kći, nego su svakoga dana mislili o njemu. Što bi tata sad rekao, što bi sad on učinio, kako bi sad tata sočno opsovao…

A onda neprimjetno, s danima prividnog mira, iz dana u dan, iz tjedna u tjedan, onako kako je ljeto prešlo u jesen, a jesen prelazila u zimu, sve ga je manje bilo među njima. Kad bi ga se i sjetili, nailazio je onako kako pokojnici obično naiđu svojima. Tuga i mrva grizodušja, trebalo bi mu počupati travke oko groba.

Planinar je imao svoj planinarski štap. Odsjekao ga je još kao mladić, od jedne prastare, ali vrlo zdrave ruže. Nemoj to činiti, govorili su mu, grehota je! Nemoj, od zle je kobi! On im se samo nasmijao. Tko još, kad mu je osamnaest, o tome misli. I uvijek bi na planinarenje nosio taj svoj štap od ružina drveta. Možda je baš to što je pamtio priču da je od zle kobi sjeći tako ružu, učinilo da mu štap donese sreću i toliko ga puta sačuva u planini.

Je li u snu imao svoj štap, to ne znamo, jer ne možemo toliko znati o snovima drugih. Ali da jest, zar bi onako užasno iza sna kriknuo da je, kostiju polomljenih od pada, slomio još malleus, incus i stapes?

Čuvali su štap, nisu ga mogli naložiti, pa se na njemu ogrijati, dok god je trajao rat.

A onda je žena upotrijebila štap kao pritku, da se uz nju pruži divlja ruža na njegovu grobu. Druge pritke nije mogla naći, jer su za rata sve drveno, osim štapa, naložili za ogrjev.

Tako je došla jesen, pa je došla i prošla zima, poteklo je vrijeme kada se ne ide po grobljima, jer je hladno i blatno. Čim dođe proljeće i priroda oživi, ljudi kreću na groblja. Obilaze svoje mrtve junake, privijaju se uz njihove grobove, slušaju što će im reći. Tako su došli i njih troje, premda je njihov junak umro u snu, od srca. 

A tamo, ona pritka, njegov stari planinarski štap, pustio mladice, pa će skoro i prolistati. Na mladicama kao prsti tek rođenog djeteta, nježne i meke, prve bodlje.

Žena čupka travčice oko groba.

Kći spušta ruku na kameni nadgrobnik s očevim imenom i uklesanim runolistom.

Sin okolo gleda.

Ne primjećuju kako počinje rat dviju ruža. 

Ušli smo u grad na jugu
gotovo u zemlji crvenih
zastava koje krase crni
orlovi

Ovde je na muslimanskom
groblju želeo da počiva
Vešović Marko

Ušli smo, stali pokraj Prokletija
I tada se ništa više nije dogodilo

Na jugu, gde se već vijore
albanske zastave
disao je vetar
a onda je odnosio
nekud proleće

Tamo sam bio blizu rodnog
kraja i dalje
nisam mogao
bilo bi besmisleno
bez proleća u grudima

putovati
ući u kuću

Komšinica Rašida

Je imala ruke
Ko dvije lopate
U horoskopu je bila žena
Uvijek vedra, kičma savijena
Ko da je Bog na život
Upitnik metno

Kad bi u njivu išla
Krš bi nogama plela
Tikvice sadila
Na oblak snova bi ko
U kabriolet sjela
Kad bi se vraćala
Putem je koračala
Ko u stroju
U jednoj ruci ljubičice,
U drugoj motika,
Na glavi lovorika

Meni bi maloj namigla
Lijevim okom
I rekla:
Jedne ćemo zore,
Kad prodam tikvice,
Ići ja i ti na more

Na čelu joj bili
na ploške krompiri
Na donjoj usni visila cigara
Duša joj poput bijeloga behara
Sagorila
A ona sve žar grtala
I govorila:
Nije to ništa!

Svakog osmog marta
Kad žena je sve ono što
Nije
Ja sjetim se nje
Koja nikad nije
Vidjela more
I bacim pogled gore;
Na oblak snova,
Gdje rastu žene 

Zaboravljene

Zukan

U plavoj koverti s pečatom
(Ko pustinjska kap kiše)
Svakog prvog kanula bi
Zukanova plata 

Pronos’o bi je dvaput oko glave
I masnih zulufa
Ko da se kadi nafakom

A onda, ono preostalo  malo
Duše
Stavio bi na kantar-u kafanu

Cijele noći
Po svom životu gasio je svjetla
Čašama rakije
Jedno po jedno

Ujutro, sokakom
Ko po minskom polju
Teturajući, pronio bi

Kesu punu mraka 

Zukanovica

Po mužu se zvala
Imena svog nije imala

Ruke joj uvijek bile zaposlene
Iz avlije šutnju mela

Oblake sive razgrtala
Životom ko sijenka promicala 

Djecu kućom ogrtala
Nafaku iglama plela

Pred Zukom se spoticala
Pričati nije smjela 

Modrice po sebi tješila
Vezala ih pa driješila
Šakom bokvice

Na livadi je brala,
Po njoj tiho se krala
Da hod je njen ne boli

Naučila sebe kako se voli
I mrak u srcima
Ljudskim

Kad Zuko umrije,
Dugo je dovila,
Oprost mu kod Boga molila,
Za njim tugovala

U tišini

Posljednja prilika za Treći svjetski rat: rušenje korejskog putničkog zrakoplova nad sovjetskim teritorijem

Boeing 747 Korean Airlinesa, sa 246 putnika i 23 člana posade, trebao je iz Međunarodne zračne luke John Fitzgerald Kennedy uzletjeti 30. kolovoza u 23 sata i 50 minuta. Međutim, let za Seul kasni 35 minuta, tako da vrijeme polijetanja bilježimo u sljedećem danu. Skoro devet sati kasnije, tačnije u 4 po lokalnom vremenu, zrakoplov polijeće iz Međunarodne zračne luke u Anchorageu, na Aljasci, gdje se obavlja redovito punjene goriva. Ubrzo zatim događa se pogreška pri upisivanju navigacije, zbog koje će zrakoplov odstupiti od predviđene rute. Greška je tehničke prirode, ali lako je mogla biti otkrivena da je pilot na vrijeme provjeravao rutu. Po napuštanju američkih teritorijalnih voda Boeing 747 Korean Airlinesa iz američkog 31. kolovoza prešao je u međunarodni 1. rujna. Zrakoplov je još u američkom zračnom prostoru nehotice prešao u zonu zabranjenu za civilne letove, da bi se zatim, pri postupnom rastu odstupanja od rute, našao iznad poluotoka Kamčatka i teritorija Sovjetskog Saveza. 

Skoro tri sata nakon što je južnokorejski zrakoplov poletio iz Anchoragea, sovjetska protuzračna obrana registrirala ga je unutar tampon zone zabranjene za letove. Kada je KAL 007, kako je glasio službeni naziv leta, bio 81 milju od Kamčatke, Sovjeti su podigli četiri MIG-a 23, u presretanje. Nesumnjivo da je sovjetski zračni prostor bio povrijeđen, nitko to poslije neće nijekati. A Sovjeti bili su gnjevni i frustrirani. Već im je mnogo toga bilo izvan kontrole. Te su se 1983. pomalo već osjećali kao ljudi koji su prije njegove iznenadne smrti bili zaduženi za Rankovića. Prislušni uređaji ne rade, radari ne rade, ništa više ne radi, a svijet ide dalje. I tako general Anatolij Mihajlovič Kornukov, zapovjednik Vojne baze Dolinsk – Sokol, naprečac donosi odluku da se neidentificirani zrakoplov ruši. Njegov nadređeni, general Kamenski, zapovjednik protuzračne obrane Dalekoistočnog vojnog okruga, je u dvojbi. Govori mu da bi se, možda, najprije ipak trebalo ustanoviti je li kojim slučajem riječ o zalutalom civilnom zrakoplovu. Kakvi civili, nervozno reagira Anatolij Mihajlovič, pa doletjeli su negdje s oceana i preletjeli Kamčatku, to je provokacija! Ustvari, ono čega se u ovom trenutku general najviše plaši jest da će mu neprijateljski avion pobjeći. Rušiti i nakon što pobjegne u međunarodne vode!, naređuje. Frustrira ga što je nekoliko tjedana ili mjeseci ranije neidentificirani mlažnjak tu negdje nadletio sovjetsku zemlju i produžio negdje prema Japanu. Ustvari, generala Anatolija Mihajloviča Kornukova frustrira ono što bi, valjda, svakoga frustriralo. Tek mu je četrdeset i jedna, uzdigao se iz sirotinjske rudarske Kadivke, gradića koji se 1937. najprije nakratko prozvao Sergo, po Sergu Ordžonikidzeu, pa je nedavno, 1978. godine, postao Stahanov, po rudaru Alekseju Stahanovu, a zapravo je uvijek i samo Kadivka, gdje se rodiš da bi išao pod zemlju, pod zemljom živiš, i umireš kad više ne možeš pod zemlju, a njemu se, eto, mimo svih običaja pružila prilika da se vine pod nebo, u visine. Postao je pilot, a onda, slijedom prevelikih ambicija, kakve čovjeka katkad i unesreće, prebrzo postaje i zapovjednik eskadrile. Stacioniran na Dalekom istoku, na onim najosjetljivijim i najbliskijim granicama prema Americi, tamo gdje će – dogodi li se to ikad! – započeti i Treći svjetski rat, živio je životom redovnika, licem u lice s đavlom. I da, naravno, zna dobro Anatolij Mihajlovič u što se upušta, u kakav dvoboj s vlastitom savješću, kada naređuje rušenje aviona! I da, naravno da mu je vrlo dobro poznato da bi to doista mogao biti civilni avion, prepun putnika, ali on, za razliku od njegova nadređenog, generala Kamenskog, koji će napraviti manje upečatljivu karijeru, tako da ga se ubrzo nitko više neće sjećati, ne dvoji oko toga kako bi se civilni avion mogao naći nad Kamčatkom. Anatolij Mihajlovič ne vjeruje da bi se to moglo slučajno dogoditi. Štoviše, on zna da se takvo što nikako ne može dogoditi slučajno. Jer kako bi slučajno pustim plavim nebom mogao zalutati zrakoplov onoga moćnijeg, svevidećeg i đavolskog suparnika u ovome neobjavljenom ratu koji se vodi između dobra i zla, koji tako vješto prikriva svako svoje pojavljivanje, ostajući nam nevidljiv kad god to poželi, i nevidljiv, i neprislušljiv, bez boje, okusa i mirisa, kako on, pita se gnjevno Anatolij Mihajlovič, može odlutati nebom u nepoznatom pravcu, pa pravo nad sovjetsku zemlju, da se naruga sovjetskim ljudima i Crvenoj armiji? I bez daljeg razmišljanja o posljedicama naređuje rušenje zrakoplova. 

Kada se neidentificirani zrakoplov još jednom pojavio nad sovjetskim teritorijem, nadlijećući otok Sahalin, o čijoj je zatvorskoj koloniji Čehov napisao onu fascinantnu romanesknu reportažu – uvevši nas njome u ovu temu!, klasificiran je kao vojna meta. Tri lovca SU-15 i jedan MIG 23 dali su se u potjeru za njim. Jedan je lovac ispalio rafale upozorenja, ali bila je noć, nije to bila svijetleća ni zapaljiva municija, i teško da je itko u Boeingu mogao biti svjestan upozorenja. 

Malo zatim KAL 007 od kontrolnog tornja, koji ga fatalno neprecizno prati, traži, radi uštede goriva, prelazak na viši koridor, te izvodi spori, za putnički avion karakterističan manevar podizanja, koje sovjetski lovci uspijevaju protumačiti kao manevar izbjegavanja napada. Rušenje je naređeno u trenutku kada je neidentificirani zrakoplov drugi put napuštao sovjetski zračni prostor. Anatoliju Mihajloviču se žurilo. Ne bi on mogao podnijeti frustraciju da mu neidentificirani objekt još jednom proleti kroz zračni prostor. I tu ga treba razumjeti. Prilagodio se naravima svijeta u kojemu je živio. 

Potpukovnika Genadija Nikolajeviča Osipoviča, pilota lovačkog aviona SU-15, opisuju kao vrlo pristojnog i suzdržanog čovjeka. Osam godina kasnije, one kratke 1991. godine, prve i posljednje u povijesti demokratske Rusije, dao je intervju za Izvestiju. Toliko sam se približio neidentificiranoj letjelici da sam jasno mogao vidjeti da je riječ o Boeingu. Vidio sam dva reda prozora, vidio sam svjetla u putničkoj kabini, ali to ništa ne znači. Lako se civilni avion pretvori u vojni. Nisam u bazu javljalo da se radi o avionu tipa Boeing; nisu me pitali! Genadij Nikolajevič Osipovič ispalio je prvi pa drugi projektil. Prva je raketa pogodila rep aviona, druga je raznijela dio lijevog krila. Oborio sam neprijateljski špijunski avion, tvrdi Genadij Nikolajevič Osipovič, koji je samo izgledao kao civilni avion. A taj drugi, u kojemu su poginuli neki civili, pojavio se tek kasnije. Njega je oborio netko drugi…

I tako će u informativnoj vrtoglavici sovjetske, pa u sljedećim desetljećima ruske propagande, biti tumačeno i opravdavano rušenje zrakoplova na letu New York – Seul, 1. rujna 1983. godine. Pojava golemoga Boeinga 747, u kojemu je uz špijunsku posadu raspoređena tek gomila smeća, koji u viteškom dvoboju biva srušen pogocima neustrašivoga sovjetskog lovca, postaje dio mitološke pripovijesti i element vjerovanja, koji se nastoji dovesti u istu ravan s vjerovanjem u zbilju, u kojoj potpukovnik Genadij Nikolajević Osipovič ispaljuje dvije rakete u putnički avion na letu New York – Seul. A tamo gdje postoje dva suprotstavljena vjerovanja, ne može biti insistiranja na ljudskoj savjesti, pa onda ni na pravu i pravdi. Dogodilo se ono što se nije dogodilo. Nije se dogodilo ono što se dogodilo.

Zrakoplov koji je u vrijeme napada letio na 35.000 stopa zbog oštećenja naglo se podiže još tri tisuće stopa više, nakon čega počinje gubiti visinu. Napad se dogodio u 18 sati 46 minuta i 26 sekundi prema koordiniranom svjetskom vremenu (Coordinated Universal Time, UTC), ili u 3 sata i 26 minuta po japanskom i u 6 sati i 26 minuta po sahalinskom vremenu. Boeing se pri pogotku nije raspao, nije se strmoglavio, niti se dogodilo išta što bi dovelo do trenutne smrti ikog od putnika ili članova posade. Dekompresija u putničkoj kabini, izazvana oštećenjima, nije prebrzo nastupila, tako da su svi putnici imali dovoljno vremena da stave maske s kisikom. Prema mišljenju naknadno formirane komisije, koja se precizno bavila svim fazama ovoga događaja, između napada na avion i njegova pada prošlo je najmanje dvanaest minuta. Tokom tog vremena svaki od 269 putnika i članova posade bio je živ. Posada je bila u vezi s tokijskom kontrolom leta. Komunicirali su sabrano, pilot je pokušavao održati zrakoplov u letnom stanju. Dvanaest minuta dugo je vrijeme. Duže od vremena koje je potrebno da se pročita stranica knjige, na kojoj bi podrobno bio opisan ovaj događaj. Dvanaest minuta naročito dugo mogu potrajati u čovjekovu subjektivnom doživljaju vremena. Jesu li putnici preko razglasa bili obaviješteni o onome što su upravo zbiva? Kako je zvučalo to objašnjenje? Je li im se obratila stjuardesa, ili im se obratio kapetan zrakoplova? Što im je rekao? Među 246 putnika i čak 23 člana posade ljudi su različiti po naravi i temperamentu, po obrazovanju, imaginaciji, emocionalnom i intelektualnom stanju. Žene i muškarci različitih dobi, zavičaja, jezika i državljanstava, 62 državljanina Sjedinjenih Američkih Država, 105 državljana Južne Koreje, po 2 putnika iz Australije i Ujedinjenog Kraljevstva, 12 iz Hong Konga, 8 iz Kanade, 28 iz Japana, 16 iz Filipina, 23 iz Tajvana, 5 iz Tajlanda. Po jedan je iz Dominikanske Republike, Indije, Irana, Švedske i Malezije. A jedan je sa statusom izbjeglice: državljanin bivšega Južnog Vijetnama u Sjedinjenim Američkim Državama. Međutim, ti ljudi najviše se, ipak, razlikuju po onome što zapravo jesu. A to što jesu određeno je njihovim sjećanjima. Na osnovu sjećanja svaki od njih u trenutku stvara pretpostavke o tome što se dogodilo i što će se tek događati. Od strepnji prikupljenih životom, od strahova i strahića, onih koji su su dobro upamćeni i mogu se prepričati u ovih dvanaest minuta, kao i onih o kojima ne postoji svijet, ali postoji sjećanje koje ih prenosi dalje, od svih doživljenih, upamćenih i neupamćenih iskustava, od voljenosti i nevoljenosti, od zla i od dobrote svih koje su u životu sreli, od svega što su vidjeli i doživjeli sastavljena je pretpostavka o događaju. A što bi dalje još moglo biti, osim onog što je u životu već bilo? Pa tako po 269 puta. Ako bi svaki putnik i član posade imao jednu stranicu za sebe, bila bi to knjiga od 269 stranica. Svaka stranica vrijedi 12 minuta. 269 puta 12 minuta je 3228 minuta, ili 53, skoro i 54 sata. Od trenutka kada je potpukovnik Genadij Nikolajevič Osipovič, po naredbi generala Anatolija Mihajloviča Kornukova, ispalio dvije rakete u Boeing 747 Korean Airlinesa, a zatim neko vrijeme promatrao letjelicu u trenucima njezine tehnološke agonije, da bi zatim zbog nedostatka goriva krenuo nazad u bazu, pa do trenutka u kojemu će na svakoj od 269 stranica knjige nastupiti trenutna smrt, ostalo je vrlo dugo vrijeme. Fiziološka agonija u svakom je pogledu složenija od tehnološke. Agonija čovjekove svijesti neusporediva je i s jednom i s drugom. Bog ako postoji, u svijesti je čovjeka koji 1. rujna 1983. pada s neba nad sjevernim Pacifikom. 

Je li ikome od 269 putnika i članova posade moglo u tih dvanaest minuta na um pasti da je nagla dekompresija u kabini, a onda i gubitak mogućnosti upravljanja zrakoplovom, posljedica napada sovjetskoga ratnog zrakoplovstva? Vjerojatno nije. Čovjekova imaginacija, u kojoj su svi doživljeni strahovi i strahići, ne podnosi tako banalna i jednostavna, u osnovi šovinistička i rasistička, duboko antikomunistička, s beskonačnom pluralnošću ljudskih osoba i sa šarenilom civilizacije neusporediva i na nju nesvodiva objašnjenja.

Slijedi utrka za preživjelima. Naravno, svi znaju, u Seulu, Washingtonu, Moskvi, Tokiju, da preživjelih nema i da se još nikad i nigdje – osim u igranim televizijskim serijama koje će u budućnosti tek biti snimljene – nije dogodilo da s neba padne avion s tolikim brojem ljudi, i da netko preživi takav pad. Utrka za preživjelima ustvari je utrka za ostacima aviona. Onaj tko ih najviše pronađe, bit će najbliži pravu na istinu o onome što se dogodilo. Ta istina ne mora imati izravne veze s onim što se upravo dogodilo. Napokon, svi oni kojima se to dogodilo su već neko vrijeme mrtvi. Istina mrtvih žive obavezuje samo ukoliko ima Boga. Ili ukoliko postoji nešto što bi zamjenjivalo Boga. To nešto je ljudska svijest, i sve što kroz nju može nastati. U jeziku ovih romanesknih manevara, koji je ujedno i jezik tog sedamnaestogodišnjaka, kojemu je tog četvrtka, 1. rujna 1983, ostalo još četiri dana do polaska u posljednji, četvrti razred, ono što predstavlja krajnji derivat ljudske svijesti njoj je i jezično vrlo blisko. Razlika je samo u dva slova, i u njihovom rasporedu: svijest i savjest.

Sovjeti u svojim teritorijalnim vodama nisu pronašli ostatke ljudskih tijela, ali jesu 213 muških, ženskih i dječjih komada obuće, uparenih i rasparenih cipela, tenisica, sandala. Naznačili su da je to pronađeno na obalama dva otoka Sahalina i Monerona. Sonia Munder prepoznala je  po jednu tenisicu svoje sedamnaestogodišnje kćeri Lise i četrnaestogodišnjeg sina Cristiana. Oboje su imali neki svoj način i stil vezivanja. Druga majka, Nan Oldham, prepoznala je obje bijele tenisice svog sina Johna. 

Osam dana po iščeznuću KAL 007 sa svih 269 putnika i članova posade na sjevernim su obalama japanskog otoka Hokaido, udaljenog jedva trideset nautičkih milja od južnih obala Sahalina, pronađeni dijelovi ljudskih tijela, dva nepotpuna torza, ostaci lubanje sa ženskom kosom obojenom u kestenjasto, te jedan nepotpuni dječji trup. Pronađeni ljudski ostaci podrijetlo su vodili od trinaestero žena, muškaraca, djece. Jedan je torzo pripadao bjelkinji. Na sjevernim obalama Hokaida pronađeni su: zubne proteze, knjige, avionska sjedala, novinske stranice, osam papirnatih čaša s logotipom Korean Airlinesa, cipele, sandale, tenisice, jedna torbica za fotografsku kameru, natpis “Molimo vežite pojas”, maska za kisik, ženska torbica, boca tekućine za pranje posuđa, nekoliko ženskih bluza, vizitkarta putnice Kathy Brown Spier, te osobna iskaznica dvadesetpetogodišnje putnice Mary Jane Hendrie, koja će biti i prva identificirana. Njezina smrt, o kojoj će 11. rujna 1983. postojati nesumnjivo saznanje, označit će kraj teorijama zavjere, koje su Sovjeti širili prethodnih dana. U članku objavljenom dan kasnije u New York Timesu otac Mary Jane, koji se zvao Thomas, izjavljuje da mu je lakše sad kad zna. I govori kako ljudi često dopuste da ih nevolje sasvim obuzmu i preobraze, a da je ljepota čovjekova života upravo u trudu da se odupremo mraku, čak i u trenucima kad nam se učini da je neodoljiv.

Crnu kutiju sa snimljenim podacima o letu i glasovima u pilotskoj kabini pronašli su Sovjeti.  Devet godina nakon nesreće, nakon što mrtvi već sahrane mrtve, Boris Nikolajevič Jeljcin će prilikom potpisivanja nekakvog bilateralnog sporazuma s Južnom Korejom kao znak dobre volje priložiti crnu kutiju s KAL 007. Na traci na kojoj su trebali biti podaci o letu nije bilo ničega. Na drugoj traci snimljeni su bili neki savršeno nerazumljivi glasovi. Taj savršeno beskorisni dar u sebi je sadržavao sve elemente historijskoga cinizma. Carevi, kraljevi i generalni sekretari kroz povijest bili su masovni ubojice. Kad bi imperij mijenjao boje zastava, a 1992. sovjetska je crvena već postala ruskom trobojnicom, prestala je i odgovornost za zločin. Jeljcin vjerojatno nije bio svjestan svoga cinizma, niti je bio obaviješten da je njegov dar naknadno manipuliran i obesmišljen. Premda je pitanje koliko bi 1992, te obeskomunističene godine, bilo smisla u utvrđivanju istine o zločinu iz 1983. Ponekad je i povijesno vrijeme subjektivno, na način na koji je subjektivno vrijeme čovjekovo. Subjektivno trajanje povijesnog vremena u tih je devet godina sasvim usporedivo sa subjektivnim trajanjem onih dvanaest minuta pada svakog od 269 ljudi iz aviona. S tim da je njihovo vrijeme 269 puta upečatljivije. Između 1983. i 1992. zbivat će se pad, za koji će kapitalistički podlaci i njihova historiografsko-propagandna falanga sve do u vječnost propovijedati da je to bio izlazak istočne Europe iz babilonskog ropstva u slobodu. Istina je, međutim, gorka da će se raditi o izlasku njemačkih, talijanskih, austrijskih banaka u istočnu Europu, za što će ljudi iz ovih krajeva dobiti samo jednu veliku kapitalističku kobasicu. Na kredit, naravno. U životu sedamnaestogodišnjaka iz 1983, ovih devet godina pada značit će, kao i za cijelu njegovu generaciju te za kulturu zemalja u kojima nastavlja živjeti, pad u rat, u nacionalizam, te na kraju u postalfabetsko stanje, bez priča, slika i sjećanja. Zločinačka narav komunizma u njegovoj je golemoj transformativnoj moći: od crvenog do crnog jedva je pola koraka. U tih dvanaest minuta između 1983. i 1992. tih pola koraka prelazit će svatko od nas.

Trideset godina kasnije, na fotografiji iz 2013., Genadij Nikolajevič Osipovič starac je pomalo sramežljivog izraza lica, krupne glave, pomalo kao u Borisa Jeljcina, sjedokos s izraženim podočnjacima. Kao da ima problema s bubrezima. Gleda ravno u objektiv, bezazlenim pogledom čovjeka koji je proživio mimo svake velike povijesti, recimo kao gimnazijski profesor zemljopisa. U staroj je kariranoj jakni na zip, ispod koje mu se naziru gola prsa. Kao da je upravo radio u vrtu. Za leđima su mu uredno nanizane lijehe, s pobodenim pritkama, nadsvođene lakom metalnom konstrukcijom, možda priručnoga plastenika. Neki bi agronom, možda i prodavač s utrinske tržnice, prepoznao što to Genadij Nikolajevič uzgaja. U dubini prizora, desetak koraka dalje, ciglena je fasada solidno sagrađene kuće, vjerojatno iz sedamdesetih ili osamdesetih. Prozorska okna su, čini se, u neka doba zamijenjena. Plastična ili aluminijska stolarija istočnoeuropskog postkomunizma. Za leđima Genadija Nikolajeviča, nagnutog blago naprijed, kao da ga je fotograf ulovio u koraku, žena je njegova, Ljudmila. Lijevom kao da mu daje podršku, a desnu je, poluzatvorene šake, spustila na njegovu podlakticu. Voli ga, pruža mu podršku. Fotograf se, vjerojatno, ranije najavio, jer Ljudmilina glava izgleda kao da je jutros od frizera. Frizerka je, čini se, malo promašila nijansu, ili je riječ o nekvalitetnim bojama, kakve se bez kriterija izvoze na Istok. Trebala je to biti kestenjasta boja, poput kose s fragmenta lubanje koji je prvih dana rujna 1983. isplivao do obala Hokaida. 

Genadij Nikolajevič Osipovič 2013. je od onih ljudi koji se baš i ne vole fotografirati. Možda je oduvijek bio takav. Ljudmila je drukčija, komunikativnija je, pomalo i ponosna na svog muža, čuvenog pilota. O događaju u kojem je sudjelovao, o dvije rakete koje je ispalio 1. rujna te već davne godine, ona ima neku svoju teoriju, neko svoje mišljenje. Prema tom mišljenju Genadij Nikolajević ni za što nije kriv, a ponajmanje za smrt tih 269 ljudi. Na fotografiji koju nalazimo na internetu Genadij i Ljudmila snimljeni su u vrtu svog doma u Maikopu, glavnome gradu Adigejske Republike. Ta zemljica na krajnjem jugozapadu Rusije domovina je Čerkeza, koji su danas u Adigeji manjina. Adigejaca je ukupno pola milijuna, u Maikopu živi ih više od sto pedeset tisuća. Rusa je u Adigeji preko pedeset posto, Čerkeza trideset i šest posto. Prije trideset godina, u vrijeme koje predstavlja sadašnjicu u ovim romanesknim manevrima, Genadij Nikolajevič Osipovič prekinuo je vojnu karijeru i povukao se u zavičaj. Trideset godina plijevi vrt, sije i sadi povrće. Kada bi Genadij Nikolajevič imao unuku, ona bi pitala: A šta je naš djedica radio prije nego što je sadio cvijeće? On bi joj odgovorio: Nije to, budalice, cvijeće! To su tikvice! Dvije godine nakon što je načinjena ova fotografija, Genadij Nikolajevič Osipovič će, “nakon duge i teške bolesti”, umrijeti. Dogodit će se to 23. rujna 2015, kada već prolazi doba tikvica i kada bi se, svake godine, Genadij Osipovič prepirao sa svojim unutarnjim demonima, koji su neprestano širili zapadnu propagandu. 

General Anatolij Mihajlovič Kornukov izdao je naređenje da se ruši neidentificirani zrakoplov, a potpukovnik Genadij Nikolajevič Osipovič naređenje je samo izvršio. General Kornukov poslije je rekao da mu je iza svega ostao neki neugodan osjećaj. Ali uvjeren je da je ispravno postupio. Ako je i izgledao kao putnički avion, ako je i poletio kao putnički avion sa 246 putnika i 23 člana posade, ako je na njujorškom aerodromu i najavljen kao redovit let i ako je, kako to često biva s redovitim civilnim letovima, kasnio 35 minuta – što je sve redom ustvrdila protivnička, da ne kažemo neprijateljska strana, to nije bio civilni let i nije bio civilni avion, mišljenja je Anatolij Mihajlovič. I neće to mišljenje promijeniti nikad. Jer kako to mislite, gnjevi se on, da se avion izgubio, da je za stotinjak ili više kilometara promašio rutu, i da posada i kontrolni toranj satima nisu bili svjesni da se sve više udaljavaju od rute? Kako to mislite, pita se general, da se dogodila greška, kada je zapadna tehnologija već toliko superiorna sovjetskoj tehnologiji?

Kada bi čovjek bio u stanju makar i na trenutak povjerovati u sve to što govorite, podrhtava Anatoliju Mihajloviču glas, i da je u pitanju bila greška, i da smo mi oborili putnički avion, i da smo skrivili smrt 269 ljudi, na mah bih sišao s uma! Poludio bih kao onaj nesretni Shakespeareov kralj. Ali to naprosto nije moguće! Tog trenutka naprosto ne može biti! A zapadna propaganda, ponovo će ljutitim glasom, baš na to i igra: da mi povjerujemo u nešto u što se ne može vjerovati i da konačno izgubimo razum! Da povjerujemo kako se oni bore za slobodu čovječanstva, a mi ne samo da smo protiv te slobode, nego tamo ubijamo ljude koji su krenuli na put. 

General Kornukov pokazao se čvršćim od potpukovnika Osipoviča. Ili je stvar u tome da je, ipak, jednostavnije izdati naređenje da se sruši avion sa 269 ljudi, nego to naređenje provesti. A  možda je najvjerojatnije da se radi o razlikama u ljudskim prirodama i u onome što je naslijeđeno genima. Za akciju u kojoj je, dijelom, postupao i samostalno, budući da se njegov nadređeni, general Kamenski, dvoumio, Kornukov nije ni odlikovan ni kažnjen. Skoro dvije godine kasnije, u proljeće 1985, bit će raspoređen za zapovjednika 71. zrakoplovnog lovačkog korpusa, pri sovjetskim trupama u Demokratskoj Republici Njemačkoj. U toj prekomandi, izvršenoj kratko po dolasku Mihaila Gorbačova na čelo Sovjetskog Saveza, posljednji je, možda, odjek sovjetske osionosti u Hladnome ratu. Na čelo lovačke zrakoplovne flote u srcu Europe raspoređen je oficir za kojeg je Zapad jako dobro znao da je lak na obaraču. Tri godine kasnije unaprijeđen je u zamjenika načelnika Sovjetskog ratnog zrakoplovstva, nakon čega slijedi dalje njegovo vojničko napredovanje. Ispravno je bilo njegovo držanje u vrijeme neuspjelog vojnog udara protiv Gorbačova. Na kraju će, 22. siječnja 1998. general Anatolij Mihajlovič Kornukov postati zapovjednik Ruskog vojnog zrakoplovstva. Na tom će položaju ostati četiri godine, da bi potom, s navršenih šezdeset, postao vojni državni savjetnik u pitanjima proturaketne obrane i terorističkih zračnih napada. U Pravdi od 31. ožujka 2004. savjetnik Kornukov apelira na vlasti da, nakon ulaska baltičkih zemalja u euroatlantske integracije, budu oštrije prema zrakoplovima koji lete iz zemalja Nato saveza. “Ako je neki avion prešao crtu državne granice, treba ga bez razmišljanja rušiti”, rekao je, pozivajući se, naravno, na međunarodno pravo. Za to vrijeme Genadij Nikolajevič prati razvojne cikluse tikvica, rajčice, graha, i nervira se zbog svakoga njihovog poremećaja. Anatolij Mihajlovič se po vojnom umirovljenju zapošljava kao zamjenik direktora u glavnoj ruskoj tvrtki za proizvodnju raketnog i protivavionskog oružja. Potom sagorijeva u svom radnom elanu, i umire iznenada 1. srpnja 2014. Genadiju Nikolajeviču tada ostaje još malo više od godine života. U njegovom slučaju vrijeme je to mnogo kraće od dvanaest minuta.

Postoji vjerovanje, možda potvrđeno i dokumentima iz vojnih arhiva, da je početkom rujna 1983. svijet bio na korak od rata. Amerikancima je, čini se, trebalo vremena da shvate kakva je inspiracija Sovjete vodila u rušenje civilnog zrakoplova. Sovjeti su bili frustrirani Reaganovom objavom Rata zvijezda, ili takozvane Strateške obrambene inicijative (Strategic Defense Initiative, SDI), kao i raspoređivanjem raketa Pershing II po Europi. Ozbiljno su se plašili američkoga nuklearnog napada. Vjerojatno su za to imali dobrih razloga, jer je na čelu Amerike bio militantni antikomunist, čija se kaubojska filozofija nije bitno razlikovala od filozofije orijentalnih vjerskih fanatika, čije je vrijeme upravo nastupalo. Reaganu su, kao i njima, pitanja svjetskog mira, demokracije i slobode, te najopćenitijih emocionalnih i moralnih ljudskih načela, bila uznemirujuće jednostavno postavljena i definirana. A možda se i prvi put dogodilo da je u Bijelu kuću stupio gori  od onoga koji je zasjeo u Kremlj. Tog rujna, dok se svijet po vjerovanjima epičara Hladnoga rata posljednji put zaljuljao, Jurij Vladimirovič Andropov otišao je u bolnicu, iz koje više neće izaći. Umrijet će dan nakon početka Zimskih olimpijskih igara u Sarajevu. Ali već je početkom rujna u sebi bio distanciran od svijeta u kojem pod udarom njegovih raketa padaju putnički avioni. Samo mjesec i pol ranije, usred tog posljednjeg ljeta u životu Jurija Vladimiroviča, Sovjetski Savez je, u trenutku jednoga sentimentalnog i djetinjeg detanta – koji bismo nešto zlobnije mogli nazvati pedofilnim detantom – na njegov poziv posjetila američka djevojčica Samantha Smith. Sa svojim je sovjetskim vršnjacima boravila u pionirskom kampu, gdje se uvjerila da su i oni za svjetski mir. Tačno dvije godine manje tjedan potom, 25. kolovoza 1983, Samantha Smith gine u padu zrakoplova…

U petak, 16. rujna 1983, predsjednik Sjedinjenih Američkih Država Ronald Reagan objavljuje vijest koja većini ljudi ostaje nerazumljiva. Nije je moguće naći u jugoslavenskim dnevnim ili tjednim novinama. A vjerojatno ni sam Reagan do kraja ne razumije ono što je upravo objavio. Čak ni oni koji znaju o čemu je riječ, ne mogu pretpostaviti kakve su dalekosežne posljedice Reaganove objave, koja je, u to nema sumnje, inspirirana rušenjem korejskog zrakoplova. Naime, američki predsjednik objavio je da će američki satelitski sustav za osmatranje i pozicioniranje zemaljskih objekata, tada već nazvan Global Positioning System, po svome dovršetku biti dostupan i za civilnu upotrebu. Kako se nebo, za razliku od zemlje, teško može teritorijalizirati, Global Positioning System pritom mora postati javno dobro svih stanovnika svijeta, na način na koji je možda još jedino javno dobro zrak koji svi oni dišu. Jednom, u nekoj tog rujna još nezamislivo dalekoj budućnosti, kada Global Positioning System bude postavljen, bit će skoro nemoguće da neki civilni zrakoplov odluta baš onako kako je odlutao KAL 007. I, što je Reaganovoj administraciji u tom trenutku mnogo važnije, postat će nemoguća sva ta lažna sovjetska objašnjenja i obrazloženja. Time će se samo uvećati američka i zapadna nadmoć nad komunističkim Istokom. Global Positioning System gradit će se dugo, te će se na kraju sastojati od 24 do 32 satelita. Nakon dovršenja će, sredinom devedesetih, američkoj vojsci omogućiti savršenu trodimenzionalnu sliku pozicija na Zemlji. Građanima svijeta dostupan bit će manje precizan, ali još uvijek fascinantan sustav, koji je ciljeve promašivao za oko 300 metara. Bill Clinton će 1. svibnja 2000. godine ukinuti razliku između vojnog i civilnog GPS-a, tako da će nepreciznost sustava biti smanjena na 20 metara.

Jednom ću, četrdesetak godina kasnije, lutati stranim gradovima, noseći u džepu elektronsku spravu koja me ne pušta da se izgubim. Sramežljiv poput Genadija Nikolajeviča, premda nagovaran od one koja me s leđa pridržava, i ruka joj je na mojoj ruci, nikad se nisam usuđivao nikoga ništa pitati. Takav sam bio kao petogodišnji dječačić, nakon što me je Nano izgubio na Pilama, takav sam sa sedamnaest, i takav ću ostati. Bit će mi uvijek lakše satima da lutam u pokušajima da usaglasim vlastiti Positioning System, nego da ikoga išta pitam. A onda će GPS riješiti moje probleme s lutanjem po poznatim i nepoznatim gradovima. Tada će mi, možda, na um pasti da je moglo drukčije biti da je Genadij Nikolajevič nekome, ipak, javio da vidi upaljena svjetla iza dvorednih prozora Boeinga 747, i da je slagao da iza tih prozora gleda ljude. Mnogo ljudi, nikad ih toliko nije bilo na ovim visinama. Šteta što je bio toliko sramežljiv pa nije pitao. Njegova pogreška pala je na moju savjest, jer mi je narav takva.