Artur Klinaŭ, Osam dana revolucije. Jedan dokumentarni dnevnik iz Minska, 2021

Kao što sam naglasio u prošlome nastavku ovoga ciklusa, knjiga Olge Šparage, opisujući revolucionarna gibanja u Bjelorusiji, poseže za višestruko hibridnim diskursom. Njezin se tekst formira na znanstvenoj razini (politologija, sociologija, povijest) da bi se usmjerio ka publicistici, preskočio na osobno svjedočanstvo, ali uvijek ostao na području političkoga aktivizma. Emocionalna se dimenzija prikriva što ne može spriječiti njezino izbijanje na površinu: aktivizam jest emocija. Zanimljivo je, sada, promotriti koliko se drukčija strategija predočavanja pokazuje efikasnom u prikazu istih zbivanja.

Za razliku od Šparage, Klinaŭ je umjetnik: spisatelj, arhitekt, crtač, slikar, konceptualist. Njegov je pristup determiniran takvim habitusom te ga se može smatrati slobodnijim u izričaju od onoga koji nudi znanstvenica qua aktivistica. On će se pokazati kritičnijim od nje. Prihvaćanje i odobravanje gotovo svih postupaka opozicije u jednakoj se mjeri odbacuje kao što se i ističe osobna priča. Već je i iz naslova vidljivo da se Klinaŭ vremenski ograničava te time svoj tekst organizira na narativnoj bazi. Tih osam dana nije izabrano slučajno. Oni su uramljeni i jednim događajem koji u najdubljoj mjeri pogađa spisateljevu intimu. Naime, 8. kolovoza 2020. uhapšena je njegova kćerka jedinica, Marta. Njezino oslobođenje slijedi 15.8. U dnevniku je 9.8. obilježen kao prvi dan, tako da njegov završetak, 16. doista i jest osmi dan. Na početku se nalazi Prolog, na kraju, kao što se da i očekivati, Epilog. I jedan i drugi tekst tematiziraju diktaturu i anticipiraju njezino rušenje revolucionarnim putom. No ono što je najbitnije nalazi se „u sredini“. Stoga ću se njoj gotovo isključivo posvetiti u ovome što slijedi.

Kronologija je, naglasio sam, nit vodilja ove knjige – čime se ona doista i može uključiti u žanr (donekle reducirane) dnevničke književnosti. Kako bi izbjegao tjeskobnu atmosferu glavnoga grada Klinaŭ se povlači na selo i pokušava u idiličnim uvjetima kreirati distancu prema onome od čega se otuđio. Dobrovoljna izolacija govori i o napuštanju idealističke predodžbe o tome da se djelovanjem iz centra taj centar može promijeniti. Uostalom, već je i knjiga Vodič po Gradu sunca bila dokaz o tome da se arhitekt i umjetnik „preselio“ u stanje refleksivne nostalgije te da iz njega vodi tešku borbu, i sa samim sobom, kako bi izbjegao zamkama restaurativne. Reflektirati znači razmišljati, produktivno i kreativno, o onome za što se zna da je nepovratno izgubljeno, koje postoji samo na imaginarnim područjima sjećanja i pamćenja: restaurativno je ono što se želi ponovno izgraditi ne shvaćajući da „ponovna izgradnja“ znači samo blijedu imitaciju onoga čega više nema. Minsk je, u novoj fazi života Artura Klinaŭa, izgubljeno mjesto, izgubljeno u povijesti koje više nema, koju se ne može rekonstruirati, koja je prošla ali u isto vrijeme ne može proći.

Takav Minsk, onda, postoji kao aktualno mjesto tek utoliko što u njemu živi autoru najbliža osoba koja, ne predajući se poput njega rezignaciji, aktivno stupa u revolucionarni pokret, pokušava iznuditi demokratske promjene i u toj svojoj djelatnosti biva uhapšena od sila zla. Što činiti? Na ovome mjestu objektivnost definitivno ustupa pred subjektivnim pristupom, pomiješanim s emocijama – strahom za sudbinu djeteta, ali i ponosom što je ona, skupa s drugim pripadnicima urbane mlade generacije, skupila snage da se odupre autokratskoj diktaturi. Nužni je korak povratak u Minsk u kojemu, takav se dojam bar stječe, udruženim snagama s bivšom ženom može poduzeti neke korake za oslobađanje kćerke. Prvo što im je nužno činiti jest uopće saznati gdje se ona nalazi. (I ovdje je instruktivna usporedba s knjigom Olge Šparage. Ona o zatvorima i logorima govori činjenično, iz naknadne perspektive, dok Klinaŭ preferira u svojemu predočavanju izbor prezenta, vremena zbivanja događaja te tako generira napetost koja se koordinira s čitateljičinom nedoumicom u vezi s onim što se zbilo i što se, u aktualnome trenutku, zbiva.) Time se do izričaja dovodi dokumentarni karakter ove proze. A dokumentarnost neminovno vodi do politike. Politika je, znamo to, u Bjelorusiji ona figura koju ja, grozeći se imena, nazivam „kolhoznikom“, a kod Klinaŭa ona, budući da je po prirodi stvari daleko više involviran od mene te mu stoga nije jednostavno osjetiti čisto gađenje koje mene motivira, biva nazvana „Batkom“, iliti „tatom nacije“. 

Ta pozicija će Klinaŭa primorati da kritički progovori i o pripadnicima opozicije i omogući nam uvid u subjektivno stajalište od kojega se Šparaga čuva. Idealizirana se Tihanovskaja iz njezine priče ovdje pojavljuje kao supruga političara koji je išao na hodočašće kod povjesničara-amatera kako bi se prikazao za njega povoljnijom varijantom od kolhoznika. Tek će njegovo hapšenje, koje je očito uslijedilo u koordinaciji moćnika iz Kremlja i Minska, po Klinaŭu u prvi plan izbaciti suprugu. Je li ona, pitat će se, legitimna rukovoditeljica opozicije ili su to mladi koji su na ulice izašli bez političkih kalkulacija, u spontanome činu gnjeva pred besramnom izbornom krađom. No ono što proganja Klinaŭa jest zašto je diktatoru trebala ta izborna krađa. Jasno je da bi on, bez obzira na sve, ostvario pobjedu. Je li mu, doista, bilo potrebno, da kao neku vrst narcističke samopotvrde, dobije preko devedeset posto glasova? Da je ostao, pretpostavit će pisac dnevnika, kod osvojenih pedesetak posto, društvo bi se pomirilo s tim i on bi mirno mogao nastaviti svoju strahovladu. Ovako mu se tron zatresao. Otuda i provala nasilja, orgija zla koja će Bjelorusiju, kao što se vidi s naknadnom pameću, baciti još dublje u naručaj Velikog Brata. Kolhoznik će kao poklon za dobro vladanje od KGB-ovca, vidjeli smo prije koji dan, na poklon dobiti atomsku bombu. Kakav je to dar? Valjda ne za neposrednu upotrebu!

No sva politička razmatranja prekriva moment koji dokumentarnu dnevničku prozu pretvara u pripovjednu dramu: potraga za Martom razvija se u istinski suspens koji autora prati na putu od različitih zatvora, preko priručnih koncentracijskih logora, sa svim propratnim sadržajima. Po oslobođenju Martina sažeta priča izgleda ovako: „U sedam dana apsolvirala je cijelu turneju kroz zatvore. Prvo je bila u Akrescini, onda u okružnom istražnom zatvoru, pa ponovo u Akrescini i na kraju u Šodzini. Imala je sreću, nisu je tukli. Ali naravno, čula je ono što se zbivalo oko nje. Krici ljudi koje su noću mučili u dvorištu, psovke i ponižavajuće urlanje ‘Gestapa’, vrhovnog nadzornika u istražnom zatvoru, jednog osobito sadističkoga tipa koji je sa zadovoljstvom šikanirao zatvorenike.“ Osmi dan donosi trezveni dnevnički (privremeni) završetak priče. Autobusi koji dovode Batkove pristalice sa svih strana Bjelorusije u Minsk (zvuči poznato, zar ne?), revolucija koja traje i ne da se smesti. No potom slijedi intervencija Velikoga Brata, doduše ne vojna, ali policijska pomoć, razbijanje pokreta, gušenje otpora i, u njegovu nastavku, postupno gubljenje bjeloruske samostalnosti. Bijelo-crveno-bijela zastava, koja je u kratkotrajnom periodu stjecanja nezavisnosti koji se završava kolhoznikovim preuzimanjem vlasti, bila simbol povijesnoga kontinuiteta zemlje nestaje sa scene, njezina se upotreba zabranjuje, a vidljiva ostaje modificirana sovjetska, crveno-zelena doduše bez srpa i čekića. Simbolički se Bjelorusija vraća u okvire imperija, povjesničar-amater ne mora ukloniti kolhoznika s vlasti, sve dok je poslušan. A obitelj Klinaŭ? Marta je Bjelorusiju napustila u proljeće 2021. Njezin otac udomljen je u Njemačkoj. Kako protumačiti posljednje rečenice dnevnika? Odgovor ostavljam vama: „Pa ipak, energija prošloga ljeta nije nestala. Prikrila se i čeka. Zemlja se promijenila, nikad nećemo biti isti kao nekada. Tko je stupio u struju revolucije, ne poznaje put natrag.“      

Jezik je ono čime se govori i ono kako se govori. Već tridesetak godina, a možda i znatno duže, hrvatski se govori uz stanovitu nelagodu, strepnju i strah. I kroz to vrijeme hrvatski se jezik među njegovom govornicima definira kao ono što nije srpski. I to je, čini se, imperativ i osnovni razlog njegova postojanja, forma njegova bivanja. Hrvatski je, dakle, nesrpski jezik. A nesrpskim ga, uglavnom, čini likvidiranje onih riječi iz njegova rječnika koje nekom fanatičnom jezikoslovcu ili jezičnom normirantu i policajcu zvuče srpski. To su sve one riječi kojima se više služe Srbi nego Hrvati, one riječi koje su frekventnije u govorima ljudi u istočnijim dijelovima Hrvatske, one riječi koje su najmarkantnije i najprepoznatljivije u govoru Hrvata u Bosni i Hercegovini. Markantno srpske su riječi koje podrijetlo vode iz turskog, arapskog ili perzijskog, dakle orijentalizmi, bez obzira na to koliko su udomaćene u generacijskom jezičnom iskustvu dijela hrvatskih govornika. Srpske su, uz malobrojne izuzetke, riječi koje su potekle iz ruskog, pa i crkvenoslavenskog jezika. Srpski su, naravno, i svi manje frekventni sinonimi. Takve riječi zvuče sumnjivo, jer se rjeđe čuju i izgovaraju, pa onda mora da su srpske. Na kraju, srpske su sve one riječi koje njihov jezično- represivni govornik ne prepoznaje kao riječi svoga rodnog kraja, koji se, u pravilu, nalazi negdje u bližoj okolici Zagreba, ili u dijelovima primorja (nikako u cijeloj Dalmaciji). Ako jezični represivac nije iz okolice Zagreba, nego je, na primjer, Hercegovac ili Bosanac, kao što represivno- domoljubni Hrvati često i jesu upravo iz Bosne i Hercegovine, tada su riječi hrvatskog jezika isključivo one riječi koje on zamišlja, čuje ili doživljava kao riječi iz Zagreba i njegove okolice. Ono što je njegovo govorno iskustvo, ili njegov materinji i prvi jezik, on će potisnuti u psovku i u strogu privatnost. To za njega nije hrvatski jezik.

Zakon o hrvatskom jeziku, onakav kakvim su ga zamislili i kane ga provesti Gavran, Plenković, Obuljen-Koržinek i Fuchs, za cilj ima da hrvatskoj jezičnoj nelagodi stvori formu, da je na neki način legalizira. Ideja o takvom zakonu, onakva kakva je potekla iz Gavranove glave i raširila se po inim glavama, zapravo je slična onom zakonu o legalizaciji bespravno sagrađenih kuća. U oba slučaja traži se i pronalazi način da se onome što je iracionalno i nenormalno pronađe racionalna forma. Nije cilj osloboditi hrvatskog govornika od njegove nelagode, niti mu tiho sugerirati da je upravo njegova nelagoda najopasnija po jezik kojim on govori, kao što nije cilj ni obustaviti samu ideju o bespravnoj gradnji.

Za sve koji su dosad predstavljali ili branili prijedlog Zakona o hrvatskom jeziku karakteristično je da se njime ne služe na način koji će impresionirati njihova sugovornika ili barem slušatelja, a u Gavranovom slučaju i čitatelja. Njihov rječnik vrlo je oskudan i sužen. Rečenice im ostaju nedovršene. Naglasci su im nepravilni. Ono kako oni govore, a u Gavranovom slučaju i pišu, naprosto nije ono kako bi neki govornik hrvatskog jezika poželio da govori. Naravno da je to problem. Predstavljači prijedloga Zakona o hrvatskom jeziku onim što govore i kako govore predstavljaju i sam hrvatski jezik. A s njim i sve razlike koji svjedoče za, ali i koji svjedoče protiv takvog zakona.

U razvijenim jezičnim kulturama, kakvima je hrvatski jezik uglavnom i okružen, jezično iskustvo sadržano je u djelima pisaca dotičnoga jezika. I to ne nužno samo u djelima onih najboljih, koji ponekad predstavljaju i temelj jezika, nego i u djelima svih pisaca, uključujući one suvremene. U razvijenim jezičnim kulturama, oslobođenim svake jezične nelagode, rječnici se ne sastavljaju tako što se riječima iznalazi ispravno ili neispravno podrijetlo, nego se rječnici sastavljaju tako što se prati njihovo pojavljivanje i frekvencija u književnim djelima. Osim što je to najpouzdaniji način da se ustanovi i organizira leksik jednoga jezika, to je i jedan od načina na koji se stvara kanon neke književnosti. Recimo, ako hartija nije hrvatska riječ, onda ni Janko Polić Kamov nije hrvatski pisac. Ne zato što je stranu riječ umetnuo u naslov knjige pjesama “Ištipana hartija”, koju je objavio 1907. u Zagrebu, nego zato što je tu riječ upotrijebio s punim uvjerenjem da se služi riječju svoga materinjeg jezika. A zatim možemo preći na Antuna Branka Šimića, Tina Ujevića, Miroslava Krležu…

Gavran, Plenković, Fuchs, Obuljen-Koržinek, predstavljajući prijedlog Zakona o hrvatskom jeziku, nisu se pozivali na pisce ili na književna djela. Jezik je za te ljude propisana forma, poput pravila za upravljanje motornim vozilom B kategorije, na cestama i javnim površinama. To je razlog što u svoje društvo nisu uzeli nijednoga pisca – premda je to korumpirana čeljad, mnogi bi im za sitne pare dao ruke u njihovoj iracionalnoj raboti! – ali i što hrvatskome jeziku odriču sve njegove funkcije, osim one naizgled najmanje važne, identifikacijske. Nije im važno, jer oni to ne znaju ili ne razumiju, što bi se ljudi na tom jeziku ipak trebali sporazumijevati. A još im je manje važno što bi taj jezik trebao biti domovina jedne književnosti, koja bi, opet, trebala biti jedina stvarna legitimacija i potvrda njegova živog postojanja. Ali kako, kad hartija nije hrvatska riječ?

Jezik kojim govorimo jezik je kojim šutimo. Jedan od temeljnih zadataka i razloga postojanja jezikoslovne struke jest u tome da se ne stvaraju razlike između jezika kojim ljudi govore i jezika kojim ljudi šute i misle. Mrtvi jezici su umrli ne zato što je neprijateljska vojska potukla sve žive njihove govornike, nego zato što su prestali biti jezici nečije šutnje. Jezikoslovci pritom opserviraju jezik, prate njegove tokove, ponegdje mu, i ponekad, prokopavaju prečace i olakšavaju razvoj, ali jezikoslovci ne kljaštre, ne čerupaju, ne plijeve jezik kojim se bave. Ponekad oni nešto predlože, svjesni da njihovi prijedlozi možda i nisu najbolji, ili da se neće primiti u jeziku. Oni ne određuju i ne naređuju u jeziku. Tu ovlast imaju samo pjesnici, koji uvijek iznova i ispočetka stvaraju jezik. Oni su jedini jezikotvorci. Samo oni, u masi anonimnih govornika, koji nesvjesno upravljaju jezikom, mogu i smiju nešto promijeniti. Sve drugo je teror nad jezikom i sijanje straha. Ako mi kažete da se hrvatski ne kaže tačka, nego se kaže točka, vi provodite teror. U mom se hrvatskom, naime, cijeloga mog života, i koju stotinu godina prije toga, piše i govori – tačka. Pa će tako i ostati, jer nada mnom zakona nema.

Hrvatski jezik, onaj jezik kojim vi svakodnevno govorite, onaj kojim su napisani članci u ovim novinama i onaj jezik kojim je napisan ovaj novinski esej, tri su različita hrvatska jezika. Različitim ih čini njihova funkcija, jedno je govoriti, drugo je pisati, ali ih različitim čine i osobe govornika (ili osobe pisaca). Svaki govornik hrvatskog jezika posjednik jednog je nadasve dragocjenog idiolekta. Dobar jezikoslovac, kakav je nesumnjivo bio profesor Vladimir Anić ili kakav je profesor Ivo Pranjković, ima svijest o tome da svaki čovjek, koliko god bio priprost, nepismen i nenačitan, ili koliko god ne imao svijesti o jeziku, ili koliko god bio pustošen hrvatskom jezičnom nelagodom, cijeli je jedan hrvatski jezik. Ako nam je do dobrobiti i slobodnog razvoja hrvatskog jezika, učinit ćemo da se taj siroti čovjek u svom jeziku osjeća slobodnije. Oni kažu da neće biti sankcija i da neće zadirati u “jezik privatne komunikacije”, oni kažu da nikome neće ništa braniti. I ne moraju, jer je teror, sankcija i represija upisana u samu njihovu ideju o hrvatskom jeziku. Po tome se njihov hrvatski jezik razlikuje od mog hrvatskog jezika.

Hrvatski jezik ne može biti nesrpski jezik. Sve dok je hrvatski jezik percipiran, normiran, strepnjom i terorom nametan kao nesrpski jezik, hrvatska književnost nema hrvatski jezik. Hrvatska književnost može imati hrvatski jezik samo ukoliko rječnik hrvatskog jezika obuhvaća i dopušta sve one riječi, ali i sva gramatička, sintaktička, jezična rješenja kojim su se u svojim djelima služili istaknuti hrvatski pisci, pišući pritom s uvjerenjem da pišu na svom jeziku, u svom idiolektu. I da pišu na svom hrvatskom jeziku. Oni kažu da se ovaj zakon ne tiče težnje da hrvatski u svom temeljnom unutarnjem samoodređenju bude nesrpski ili protusrpski, nego da se ovim štiti hrvatska javna uporaba pred dominacijom engleskog u hrvatskom javnom općenju. Ali i engleski tu je zbog njihova pustošenja i disfunkcionalizacije hrvatskog jezika. I engleski je u hrvatskoj javnoj upotrebi dio hrvatske jezične nelagode.

A zakon, što s njim? Ja sam zakon o jeziku, o hrvatskom jeziku!

Malo ljudi ne zna za ovu riječ i sva značenja koja može imati u svakodnevnoj uporabi. Kao dijete čuo sam, u uhu mi ostala, pa i u sjećanju varijanta fasunga, a u Hercegovini sam čuo varijantu fasunak.

Čuo sam, od kada živim u Hercegovini, i za izraze saransek, bijeli luk, kavada za rajčicu ili paradajz, pipun za dinju, karpuza za lubenicu, masliđan za bosiljak, majdonos za peršin, ali svakome je razumljivo kad kažeš fasunga i fasovaćeš.

Mi smo taj izraz upotrebljavali za nabavku namirnica koje bi nam trajale, otprilike, mjesec dana. Od plaće do plaće, ili od mirovine do mirovine.

Moj djed, tatin tata, imao je na unutarnjoj strani malih vrata na starom kredencu, zalijepljen popis namirnica bez kojih je bilo nezamislivo provući se mjesec dana, od mirovine do mirovine. Tako je tamo pisalo:

– četiri kese makarona
– 2 X 25 kila brašna nule
– litra zejtina (ulja)
– 3 kile šećera
– tegla pekmeza
– 3 margarina

Više se ne sjećam što je pisalo, ali znam da se to moralo nabaviti i na početku mjeseca moralo je sve biti namireno, ili kako bi djed rekao: fasovano. Sjetio sam se ovih stvari jer je baka pravila domaći kruh, koji sam obožavao. Mazao sam na njega onaj margarin i pekmez i jeo s takvim užitkom kao što sam malo što kasnije u životu jeo. Kupovao je samo po litru ulja jer se sve kuhalo na svinjskoj, domaćoj masti, koju sam, kao dijete, mazao na kruh, posolio bih, ukrao baki malo papra, te ubirao paradajz iz bašte, brisao od sebe i jeo kao nešto najljepše što je svijet mogao dati. Naravno, ako bih pošao s djedom po fasungu, dobijao bih po sto grama onih bombona, kupina-malina, koju bi trgovac Ljubo grabio malom, plastičnom lopaticom i stavljao u papirnatu vrećicu. Poslije sam plazio jezik i pokazivao crveni ili crni jezik, ovisno koju sam bombonu dobivao. I dandanas kad se dočepam prodavaonice slatkiša kupim te bombone i krišom ih jedem, jer dijabetes me uzeo pod svoje, al’ đeš meni reći da nešto ne smijem.

Poslije sam vidio što znači genetika, što znači transgeneracijski prijenos, ili što znači ono: što si ponio od kuće. 

Moj stari bi, od mirovine do mirovine, namirivao sebi pedeset kutija cigara. Pušio je tada krdžu, SUPER FILTER. Moralo je, u gornjem dijelu regala biti 50 kutija, pa ako bi potrošio 45, on bi kupio samo tih 45, jer mjesec nije počinjao bez namirenih 50 kutija.

Znala bi sestra posuđivati po kutiju, kad bi se zatekla da nema cigara, i stari bi davao, ali i vodio računa da mu se vrati. I nije priznavao nikakve druge nego samo svoju krdžu. Ako bi, slučajno spavao, a sestra uzela kutiju da on ne vidi, on bi čim bi pogledao gore pitao: jel to bila i uzela kutiju. Imao je svoju pepeljaru koju nikada, dok je mogao, nitko drugi očistio i oprao nije.

Život me, kasnije, naučio da riječ fasunga ima i drugo značenje kad bi me mama znala namlatiti jer sam napravio neku dječju budalaštinu. Uvijek bi prvo bilo da me opominje, a kada bi joj prekipjelo onda bi slijedilo: e sad ćeš fasovat! i hvatala se kuhače. Šipka i kaiš su za nju bili, nekako, suviše primitivni.

Život je, poslije, pokazao da stalno nešto fasujemo. Bilo kao pojedinci, bilo kao narod. Dobivali smo i davali fasunge. Svaka je ostavljala zareze na srcima i dušama.

Više ni ne kupujem fasungu za kuću, nego kad naletim i sjetim se da nam nešto treba, tako i kupujem. Stotinu puta sam ušao kupiti nešto pa to zaboravio, a kupio pet stvari koje mi, možda, i ne trebaju.

Sjetim se onog vica o dvoje starih, senilnih ljudi koji se dogovaraju za kupovinu:

– Otiđi i kupi samo kruh i mlijeko. Zapamti. Samo dvije stvari, kruh i mlijeko. Nemoj ništa drugo – govori starica starcu.

On, laganih nogu, sav sretan, pođe i dođe do radnje, ali, naravno, već je zaboravio što treba kupiti. Ide on tako između tezgi, razmišlja i nikako se sjetiti po što je došao, po kruh i mlijeko, i onda odluči, jer ne smije babi na oči praznih ruku. Kupi on pastu za zube, kaladont.

Dolazi kući a baba ga u čudu gleda i kaže:

– Nisi normalan! Samo si dvije stvari trebao kupiti. Eto, gdje su ti četkice!?!

Tako i ja. Često fasujem sve osim četkica.

Na tri mjesta, u tri različita fragmenta kućne biblioteke u rasipanju, naći će mi se stripovi, tojest crtani romani, u pravilu s malo riječi, ili bez riječi, Danijela Žeželja. Na debelom mat papiru, u crnoj i crvenoj, tim nekad osnovnim tipografskim bojama – osnovnim bojama novina, te Žeželjeve knjige imaju nešto od svakodnevne apokalipse. Svaka njegova priča, koja baš i ne mora biti priča, nego precizan, u vizualnu fugu složen niz slika, zbiva se jednog od posljednjih dana svijeta. Takav dojam proizlazi iz naracije i motiva na svakoj slici, ali još i više iz Žeželjeve likovne manire. Te priče, i te slike, donose melankoliju nekoga bezvjerničkog Sudnjeg dana, tugu, tjeskobu, dovršenost i urušenost, ali način na koji su slike načinjene, utonuće u totalni kontrast, kada nestaje svih nijansi, i sve biva crno ili bijelo, u gledatelju i čitatelju nakon dugog listanja Žeželjeve knjige, čitanja pa vraćanja, stvara dojam kako upravo promatra svijet očima čovjeka koji će uskoro oslijepiti. I ta je slikarska manira vjerna, gotovo hiperrealistička slika urbane apokalipse viđena okom čovjeka koji samo što nije obnevidio.

S druge, pak, strane, način na koji Žeželj slika – jer malo je krivo za njega reći, onako kako se za autore stripova obično kaže, da on crta – u sebi ima nešto krajnje elementarno i svedeno, blisko čistoj i temeljnoj novinskoj štampi, kao i izradi otisaka uz pomoć šablona. Nježna grubost njegovih radova, otisnutih na debelom mat papiru, u gledatelju stvara još jedan opsesivni dojam, pa je i njega prilika izreći: naime, učini mu se da bi idealan medij ovih stripova, a pogotovu ovoga posljednjeg, inspiriranog Kafkom, bio sumračni armirani beton neke nedovršene zgrade. “Kao pas” trebao je biti odštampan, oslikan, po tim grubim betonskim zidovima, i tako bi ga trebalo čitati, krećući se od prizemlja zgrade prema vrhu, uz stubišta bez rukohvata. I to u sumrak, gdje bi kraj priče oku bio već jedva vidljiv. Na kraju se, u kavezu, pojavljuje mladi panter. Netko bi morao naglas čitati slova koja se i pod mobitelskom svjetiljkom jedva naziru otisnuta na betonu: “I najtuplja duša odahnula je gledajući kako se tim odavno praznim kavezom kreće divlja zvijer.” A onda: “Bez oklijevanja čuvari su mu donosili hranu koju je volio.” Onda: “Činilo se da i ne osjeća gubitak slobode.” I onda: “Njegovo plemenito tijelo, sito do pucanja, kao da je isijavalo slobodu.”

Žeželj je na sveobuzimajući način, s dva kraja našega vijeka i stoljeća, spojio i suočio dvije avangarde. Obuzet europskim i sovjetskim avangardistima iz vremena po Velikom ratu, koji su razbijali i razmrvljivali pripovijest, svodeći je na fragmente i parole, na grubo-nježnu i djetinje žareću poeziju, kakvu je, recimo, pisao Žeželjev Majakovski, sav crven od koprive i od revolucije, u kojoj je, međutim, ostajao živ, vidljiv i prisutan naturalizam epohe, te stvarnost u njezinim najprisutnijim oblicima, u fragmentima novinskih članaka, u fragmentima uličnih rasprava, u fragmentima kafanskih psovki, Žeželj je pri samom kraju dvadesetog stoljeća, vijeka koji i dan-danas dotrajava, stvorio vizualnu, slikovnu interpretaciju i presliku te avangardistične naracije. U njegovim stripovima nema ničega od likovnosti te iste europske i sovjetske avangarde, osim što odnekud često izranja Tatljinov Spomenik Trećoj internacionali, te još ponešto od konstruktivističke tradicije, i osim što nam se ponekad učini da je negdje u daljini prošetao Kazimir Maljevič, nego gledamo neku posve novu sliku, koju je sam Žeželj stvarao, i koja zapravo ima više veze s onim šablonskim otiscima po gradskim fasadama s početka naših osamdesetih, nego s tradicijama likovne avangarde. 

Danijel Žeželj suvremenik je Vladimira Majakovskog i Franza Kafke, na što biološka ili temporalna činjenica što se rađao sedamdesetak-osamdeset godina nakon njih nema nikakvog utjecaja. On svoje stripove slika, i pripovijeda pomoću slika, onako kako su njih dvojica pisali. To je taj stil i način, taj nasmiješeni mrak, ta melankolija posljednjeg časa. “Mi svi imamo krila, odgovorio je starac, ali nikakve koristi od njih.” Na što mu njegovi odgovaraju: “Otrgli bismo ih da možemo.” To je samo finale jedne od furioznih epizoda romana “Kao pas”, možda i najpotresnije, koja govori o suštinskoj nemogućnosti da se ode. Čak i kada čovjek okrilati, čak i kada mu se ne ostaje, ili kad ga sve, uključujući i zdrav razum, tjera da ode otamo gdje je nastao, on ne može otići. Jedan je to od nosivih Kafkinih motiva, upisanih u tolike njegove nedovršene i dovršene priče, te u zapravo sve, redom nedovršene Kafkine romane. “Amerika” govori o tome da je nemoguće odlaziti te da je samim tim, u slučaju Franza Kafke, nemoguće i spasiti se. “Mogli ste odletjeti!”, kaže Žeželjev starac. “Odletjeti?” Kako? “Iz vlastitog grada?” Otkuda? “Napustiti dom?” Otići? “Napustiti mrtve i bogove?” Nad ovim se pitanjem treba ispočetka zamisliti, premda se gledatelju i čitatelju učini da mu je ono poznato, da je riječ o čovječjem općem mjestu. A nije, nikako! Napustiti mrtve i bogove u obezboženom svijetu Franza Kafke, kao i u svijetu nas koji smo se rađali u sjeni Kafkine literature, ili njegova testamenta koji Max Brod odbija ispuniti, prvenstveno znači otići od samog sebe. Nije riječ, dakle, o vanjskom, nego se radi o unutarnjem odlaženju i putovanju.

“Kao pas” prvi je crtani roman, prvi je strip u ediciji Bodoni. Kako je Žeželj stvaralac kraja svijeta, sljedeća izdanja Bodonija će se kretati prema početku. Ili u susret žeželjevskim avangardama i avangardistima. Na um mi, recimo, pada Bora Ćosić, žeželjevska pojava, u punom smislu riječi. Kao što je Žeželj, vjerojatno i ne znajući, izašao iz torbaka Ćosićevih čuda. Bodoni bi morao objaviti Ćosićeva “Doktora Krležu”. Bodoni bi morao objaviti Ćosićeve “Poslove, sumnje, snove Miroslava Krleže”, čime bi mogla biti stvorena estetska i pripovjedna ravnoteža među svjetovima, a Žeželj bi dobio svoj istodobno neočekivani a savršeno logični kontekst. Knjige, ljudska iskustva i sjećanja žive od suodnosa i konteksta. Književnost je umjetnost konteksta.

Knjiga ima dva uzbudljiva pogovora: “Kavez slobode” Frane Dulibića, koji se bavi dekonstruiranjem Žeželjevih slika, “Umjetnika u gladovanju u potrazi za Kafkom” Olje Savičević Ivančević, koji se bavi Žeželjevim vraćanjem Kafke čitateljima. Koji je pomalo, da se još jednom vratimo književnosti kao umjetnosti konteksta, vraćanje Kafke Kafki. Nakon što je Jovica Aćin u Beogradu uspio nanovo prevesti cjelokupno Kafkino djelo, koje je zatim izašlo kod Službenog glasnika, ono će sa Žeželjevim djelom “Kao pas” na polici činiti skladan kontekst svome čitatelju. Sve dok jednoga dana “Kao pas” ne bude otisnut na zidovima nedovršene armiranobetonske građevine.

sve što imam
sve mi treba

stara zelena pernica
uspomena iz Rijeke
u nekoj neobilježenoj
kutiji na tavanu
krpena figurica
dobrog vojaka Švejka
s izleta u Čehoslovačku
zaprašena i nevidljiva
iza desetine kojekakvih
važnih a nepotrebnih
podsjećanja na isječke iz života

da mi netko ukrade
samo jednu od tih uspomena
odmah bih otišla na policiju
prijavila kradljivca
čekala da ga nađu
i nadala se povratku
otkotrljanoga kamenčića života

zato što nije stanje rata
u kome vojske
imaju sva prava

onda se u vremenu
najvećeg mira
baš kad počesmo
zaboravljati progonstva
izbjeglištva rastajanja
ubijanja zakapanja
kad ostadoše samo oplakivanja
ne svima
samo nekima
valjda odabranima

u potpunoj tišini
kad magle nisu zaklanjale vidik
samo kiše ispirale kamen temeljac
vlastitih i tuđih ognjišta

prikrala voda

neodaslana od vjekovnog neprijatelja
odlučna povući za sobom
sve što njoj ne treba
ne samo ukrasti
nego pokrasti
našu hranu ležajeve i stolice
oprave nošnje rukopise
ruho za sahranu spremljeno
rakiju za sinovu svadbu odležanu

nemam kome prijaviti krađu
voda je vrhovni sudac
s pomoćnom vodom – kišom
posla razmočeni znak upozorenja
i nitko ga
na putu ne ukrade.

Grobovi, stvarni i fiktivni, Kišovih književnih likova: inkvizitora, zanesenih revolucionara, režimskih pisaca , komunističkih vjernika i jeretika, policijskih isljednika, robijaša, lučkih prostitutki, sudbinski su neodvojiva od“velikog nevidljivog pisca koji je istorijsku dramu pretvorio u poeziju”. I posmrtne sudbine nekih Kišovih osporavatelja, klevetnika, ostaće i u Aleji zaslužnih građana trajno povezane s njim. Grobnica Dragana M. Jeremića, glavnog ideologa hajke na Danila Kiša, udaljena je samo nekoliko metara od mjesta gdje je sahranjen pisac Grobnice za Borisa Davidoviča.

Petar Sinanović Nagib, rekli bi Cetinjani, “nije umro na vakat”, iako je njegova magija bila je sačinjena od željeza, aluminjuma, plastike, gume, elektro materijala, građevinskih komponenti, a ne od kišovskih vazdušastih znakova i slova, riječi, zavodljivih, višeznačnih, različitih zvukova i asocijacija.

Zapravo, Nagib je ujedno Dedal i Ikar. Sâm sebi je izumio krila, i poletio neobuzdano, previsoko, dok mu nije sunce otopilo vosak, i tako razdvojilo uvezana pera koja su mu omogućavala da leti. Inženjer Đoko Sinanović, 13. februara 1985., nad otvorenom rakom, na seoskom groblju u Gornjem Polju, posvjedočiće da je Nagib svoj pad, za razliku od Ikara, fizički bio preživio, ali je zapravo vegetirao do smrti: “Dragi brate, ti nijesi umro juče, nego onoga dana kada nijesi mogao ili ti nijesu dali da budeš Nagib.”

Rečenica mlađeg Sinanovića toliko je zgusnula grobnu tišinu u nikšićkom Gornjem polju, da se mogla rezati nožem. Među pokajnicima nije bilo visokih partijskih i državnih činovnika, koji su se grozili Nagibovog nemirnog svijeta, u stalnom previranju. Penzionisani komunistički glavari i apartčici koji su ljetovali u Budvi, u širokom luku zaobilazili su njegov sto na terasi hotela Mogren. Više zbog straha da će im, poslije treće čase vinjaka, dobaciti nešto dvosmisleno ili podrugljivo, nego iz griže savjesti što su ga ometali i onemogućili u njegovim smjelim vizijama društvenog i privrednog preporoda.

Samo bi se Filip Bajković, poslijeratni predsjednik socijalističke Vlade, katkad zaustavio pored njegovog stola na hotelskoj terasi. Bivši predratni advokat, rođen u diplomatskoj familiji u Kairu, razlikovao se od svojih dugova iz Partije i Udbe, po stilu odijevanja i nenametljivom ponašanju. On je držao Nagibu leđa, sve dok nije shvatio da Sinanović previše iritira komitetlije i udbaše, svojim idejama – jednom su ga optužili za kapitalizam a drugi put nazvali maoistom – i prijekim karakterom.

Nagib je za radnike i zanatlije, s kojima je gradio pogone fabrika frižidera, traktora i lutaka, osnivao poljoprivredna dobra, hotele i radnička odmarališta, slao ih na specijalizaciju u Pragi i Liebherru, bio neka vrsta radničkog socijalističkog Elvisa Presleya. Stari trudbnici ga nijesu zaboravili nakon što je pao u nemilost: pisali su mu pisma, donosili na poklon suve smokve, dobrsku rakiju i crmničko vino, čestitali Novu Godinu i Prvi maj. Kad je zaglavio u bolnici za plućne bolesti u Brezoviku, na smjenu su ga dvorili, ne bi li nekako olakšali agoniju tvorcu prvog jugoslovenskog frižidera, koji je Nikoli Bećiru, jednom od prvih Obodovih inženjera, bio nalik Malkijadesu iz Markesovih Sto godina samoće, što je u svojoj alhemičarskoj radionici pravio led, magnet i lupu.

Bećir je još tvrdio da je Nagib u stvari jedan od posljednjih izdanaka soja plemenskih maštara, mitomana, koji su drskošću tipičnom za montanjarske samozvance, i u velikom svijetu bili u centru pažnje. Jer, metropolitanski hroničari, pisci istorijskih i avanturističkih romana, bili su prosto fascinirani njihovom lakoćom i prodornošću, kojom su zasijenili bonvivane, aristokrate, političare, grosiste, sa starim rodoslovima. Iza ovih opsjenarskih pojava Montenegrina, koje nikoga nijesu ostavljale ravnodušnim, umnožavala su se uvijek ista pitanja: “Otkud? Kako? Zašto?”

Slike dovitljivih, hrabrih, drskih divljaka u izvanjskom svijetu bile su romantizovane ili su izražavale zgražavanja. Voltaire nasuprot mlitavosti i dekadencije velikih evropskih nacija, ističe borbenu vitalnost Crnogoraca:

“Što, zar nema u Evropi naroda osim šake Crnogoraca, sličnih mravinjaku, da se suprostavi Turcima?”.

O ovom ”malo civilizovanom narodu, osvetoljubivom i krvoločnom”, pišu i govore, Giusepe Garibaldi, Wiliam Gladsone, Aleksandar Puškin, George Gordon Byron, Alfred Tennyson, Bernard Shaw, Scott Fitzgerland. Saksonskog kralja-botaničara Friedricha Augusta, put je nanio na Cetinje, u Njegoševu Biljardu. Njegovi pratioci, i kasniji putopisci, etnolozi, agenti, Petrograda, Beča, Venecije, primijetiće da su sinovi kozara i hajduka, pljačkaša karavana, koji su odrasli u uskom području bezvodnog kamenjara ponad jadranske obale, obdareni maštom, znatiželjni, s lakoćom usvajaju nova znanja.

No u sjenci Šćepana Malog, Duke od Meduna, Stjepana Zanovića, čuvenih lunatika i samozvanaca, koji su inspirisali drame i romane Njegoša, Alphonsa Daudeta i Alferda Döblina, u anonimnosti uskih plemenskih međa, prašina vremena polako i neumitno prekriva sjećanja na teatore – pripovjedače maštovitih priča – koje su njihovi bliski savremenici gledali s mješavinom simpatija, podsmijeha i zavisti.

Roganovići su u svakoj generaciji do “smetanja koza” – poslijeratne naredbe komunističkih vlasti da se moraju likvidirati koze zbog uništavanja šuma – kolonizacije u Vojvodinu i raseljavanja u Cetinje, Nikšić i Beograd, imali barem jednog teatora, čarobnjaka, majstora u opisivanju detalja i oneobičavanja, karaktera, izgleda i ponašanja junaka svojih priča.

Posljednji porodični izdanak ovoga mitskog soja u našoj familiji, Vaso Stevanov, obavezno je dolazio na Cetinje uoči Nikoljdana, krsne slave Roganovića, da kupi bakalar i vino, koje mu je ostavljao Vlaho Car, Konavljanin, njegov predratni ortak, i na Petrovdan, dvanaestoga jula, gdje se Katunjani tradicionalno okupljaju. Tradiciju narodnog sabora na Petrovdan koja potiče iz Njegoševa vremena, komunisti su prezirali, gledali kao relikt plemenske zaostalosti, ali ga nijesu zabranili. Poslije proslave pred Manastirom, gdje su se stariji čojkali i pitali za zdravlje, a mladi zavodili crnogorsko kolo i mjerkali svoje simpatije, striko Vaso – tako su ga zvali otac i majka – dobro naćefljen u prvi mrak bi pokucao na vrata našega stana u Bajovoj 63.

Omalenog starca sam uvijek dočekao uzbuđen, s mješavinom stida i radosti. Jedini je Vaso od muških gostiju, uglavnom očevih prijatelja u uniformama i tamnim odijelima, obraćao pažnju na mene. Čim bi sio u nisku fotelju, uzeo me u krilo, stavio na glavu svoju okruglu crvenu crnu kapu – koja mi je poklopila čelo i nalegla na uši – na čijem su telepaku zlatnim koncem izvezeni inicijali V. R. Začas bi Vasov krupni glas i smijeh ispunili dnevnu sobu s visokim stropovima u Bajovoj 63, i otac je pola u šali, govorio da će stric istjerati miševe, ako je još koji ostao u špajzu. Doista cijeli stan bi se u času ispunio Vasovim glasom i smijehom. Za razliku od svojih vršnjaka, koji bi svoju djecu ponekad pomilovali po kosi, Vaso se igrao sa malim nasljednicima, nosio ih na ramenima, pričao im vesele i maštovite priče. Svaki put kad bi došao u Bajovu 63, bez obzira je li naćefljen ili trijezan – dok sam toliko poodrastao da su mi noge dodirivale pod – uzeo bi me na koljeno i uvijek recitovao istu pjesmu s kojom je uspavljivao svoju kćer Danicu:

“Ptu mile kobile/kudijen ste odile/ niz Šiškove doline/ što vam Šiško rađaše/ oštra koplja lomljaše…”

Onda me šaljivo pitao bih li pobjegao od aždaje da se negdje tučim s njom. Prije nego što sam odgovorio počeo je priču o tome kako je jednom bježeći od žandarma konačio u pećini zajedno s aždajom koja ga je svu noć fiksirala ukočenoga pogleda, ali i on je nju gledao pravo u oči, ne pomjerajući se. I tako je proveo cijelu noć do pred zoru kad je aždaju oborio san.

Majka je za trenutak prekinula Vasov monolog, pozvala nas za trpezarijaski sto, na kojemu je postavila njeguški pršut, sir i crmničko vino. Vaso je žvakao polako preostalim kutnjim zubima, i čim je progutao prvi komad pršuta gurnuo je pjat u stranu i dohvatio čašu vina.

“Striko uzmi, jesi li nešto slab”, pitala je moja majka.

“Ja sam ti vazda bio zlopitan,. Svako je zlo za neko dobro: to što sam naučio gladovati više puta mi pomoglo da preživim. Događalo se da danima nijesam ništa stavio na usta, do kapi kišnice s lišća ili iz kamenica. Uoči Gospođindana 1941. sedam dana sam bio u jednoj jami okružen talijanskim patrolama od kojih sam se bio sklonio nakon što me je bio prosočio Đuro Linda, kafedžija iz Prčanja, od kojega sam kupio radio aparat za odmetnute komuniste, koji su htjeli slušati vijesti Radio Londona. Kafedžija me prevozio barkom preko zaliva, i u jednom času dok smo se primicali Oravcu uhvatio sam njegov prepadnuti pogled: isti čas sam izvukao kamu i rekao Lindi da ću mu prerezati vrat ukoliko ne okrene barku prema Dražinu vrtu. Barka je pristala uz kopno nekoliko minuta prije talijanske patrole, kojoj je Bokelj bio dojavio da prevozi saradnika gerilaca. Pobjegao sam ispred nosa karabinjera u glavicu, iznad kuća Vukasovića, i sakrio se u dobro kamufliranu jamu, u kojoj sam prije rata ostavljao švercovani duvan.”

Dok je Vaso pričao, moj otac koji je za stolom sjedio u sivoj vojnoj košulji kratkih rukava sa jednom zvjezdicom uokvirenom zlatnim obrubom na širitima, smijuljio se sebi u bradu.

“Jesu li te partizani isplaćivali u naturi ili u talijanskim lirama.”

Vaso nije odgovorio na podbadanje sinovca, ispio je čašu crmničkog vina do dna, i nastavio pričati predratnu avanturu o švercu skadarskog duvana, koja me podsjećala na strip Alana Forda. On je bio angažovao trojicu Crmničana, koji su zajedno s njim naizmjenično nosili drveni mrtvački sanduk pun duvana. Iza njih su za kovčegom išle dvije žene tužbalice, ubrađene crnim faculetima, koje su povremeno, kad bi na putu sreli nepoznate osobe kukale i tužjele “pokojnika”. Žandarmska patrola je presrela malu patulju u Krajini, i uljudno ih ispitala o “pokojniku”, i još se ponudili da im pomognu. Na, kraju cijeli plan umalo nije pokvarila jedna “pokajnica”, koja je od straha bila zanijemila kad je žandarmerijski narednik rekao da mu se čini poznata, kao da su se već negdje susreli.

Poslije druge čaše vina nadolazile su mu riječi, mijenjajao je intonaciju, gestikulirao svojim nesrazmjerno velikim šakama raširenih prstiju, kao golman koji se sprema uhvatiti loptu. Bez dramske pauze počeo je još jednu priču o tome kako je izmicao žandarmima.

U mrtvu jesen, kad se u podne nebo spusti na zemlju, koristeći slabu vidljivost, na samo par metara provukao između žandarma razvijenih u strelce, i uskočio u prvu seosku kuću kroz mali prozor na listri. Na šufitu kuće bio se ućutao do noći, a onda se dovukao do stuba ispod kojih je velika prostorija, s trpezom za jelo, ognjištem s verigama, zidanom pećnicom za pečenje hljeba, žrvnjama za mljevenje žita, visećom kredencom – koju Cuce zovu rave – burilom za vodu, stapom za metenje masla, mliječnjakom. Na zidu je visila staklena svjetiljka na gaz i stara trofejna puška moskovka, a u kotlu na ognjištu se kuvala večera, pored kojega je mlada žena plela raspletenu kosu i pjevušila. Taman što je žena splela pletenice i učvrstila ih duplim iglama u vijenac oko glave, s ulaznih vrata čuo se zvuk, sličan grebanju. Žena je hitro potrčala prema vratima, i povukla rezu na bravi. Vrata je tek dopola otvorila, i visoki čovjek s kačketom na glavi ih je gurnuo do kraja: uhvatio je ženu objema rukama preko pasa i odnio do crvene prostirke pored ognjišta, nespretno joj svlačeći dugu široku rašu. Nezvani gost je, da bi bolje osmotrio ljubavnike, oslonio se na samar od magarca, koji je bio ostavljen pored stuba, na samu ivicu šufita. Vaso se još nagnuo da bolje vidi ljubavni grč kad je muškarac pritisnuo ženu koja je orgazmički vrtjela glavom lijevo desno, i u sljedećem času samar zajedno s uljezom strovalio se pored muškarca i žene, koji su polugoli – ne znajući što ih je snašlo – pobjegli u dvorište kuće.

Vaso Stevanov je posljednji put na Cetinje stigao iznebuha, kad se obično nije odmicao od kuće, u vrijeme proljećnih poljoprivrednih radova. Naglo je bio oronuo u potonja nekoliko mjeseca: glava i uši izgledali su mu još nesrazmjeniji u odnosu na kratko široko tijelo. Istina, glas mu je ostao krupan, ali raspuknut, poput kamenja koje se kotrlja niz stranu. No činilo se da je zadovoljan što me je zatekao samog u stanu: neće ga podbadati sinovac, pred kojim se nije usuđivao spominjati svoje poslijeratne marifetluke, a i neće morati birati riječi koje nije prikladno izgovarati u ženskom prisustvu. (Majka je bila otišla u posjetu svojoj prijateljici Filomeni, a otac se još prije tri godine, nenajavljeno vratio na Trnjine, gdje je provodio dane u lovu na divljač, a noću tjerao demone najjeftinijem konjakom Zvečevo.)

Vaso se ustručavao pred oficirom JNA pričati anegdote iz doba komunizma, jer mu je sinovac prigovarao što se u vrijeme bavio sitnim švercom sa talijanskim vojnicima u mjesnoj komandi na Čevu. S Talijanima je razmjenjivao pršutu, kastradinu, žabe, kokoške, jaja, sir, mlijeko, za bijelo brašno “situ”, so, vojne kabanice, ćebad, sapun, pribor za jelo i brijanje.

Starca sam ponudio rakijom, koju je ispio do pola i namrštio se kao da ga je nešto presjeklo u želudcu.

“Nijesam ti dobro.”

Malo je poćutao, onda je poispravio leđa u stolici, kao da prkosi slabosti:

“Maksime, napisaću roman o svome životu, koji će vas svijet čitat.”

Pogledao sam ga možda podrugljivo, jer sam u trećem razredu gimnazije imao izvjesno čitalačko iskustvo, a moj gost, pisac najavljenog bestsellera bio je sa dva razreda osnovne škole. Potpisivao se pažljivo namještajući ruku, polako oblikujući slova, a naslove novina čitao je sričući riječ po riječ uz pomoć kažiprsta.

Poslije mnogo godina, u pustim satima svakodnevne rutine, između buđenja u hotelskoj sobi i večernjeg otvaranja kazina, gluvarenja u hotelskom baru i na terasi, ispijajući naizmjenično kratki talijanski espreso i martele, zamišljao sam siže svog prvog romana o svijetu kocke sa skrivenim autobigrafskim pasažima. Pošto sam napisao prvu rečenicu koncepta budućeg romana u kožnom rukovniku sa amblemom Hotela Park Nova Gorica, dugo sam buljio u listove sa uskim linijama, prije nego sam zaklopio korice. U sebi sam se nasmijao svojoj naivnosti: i pretencioznosti da iza sebe nešto važno ostavim budućim generacijama.

Onda sam parafrazirao Gottfrieda Benna: da nije toliko važno kako je, nego zašto je nešto napisano. Provodeći godine s raznim hohštaplerima, prevarantima, noćnim damama, žigolima, posrnulim pripadnicima jetseta, psihopatskim krimosima i mitomanima, shvatio sam da su neke sudbine toliko literarne da literarnom stilizacijom gube zavodljivost i vjerodostojnost.

Predsmrtna fantazija očevog strica, koji je umro samo dva mjeseca poslije našeg proljećnog susreta, da napiše autobiografski roman kudikamo bi bio jednostavniji nego moje skrivene literarne ambicije. Jer Vasove avanture mogle su se gotovo doslovno prenijeti na papir, s minimalnim gramatičkim intervencijama, bez brisanja i dopisivanja.

Vasova naracija bila je protkana humorno-tragičkim epizodama, nalik pikarskim romanima koje su pisali španjolski anvanturisti, duhoviti hroničari međusobno povezanih epizoda, pretežno autobiografskih fakinskih pustolovnih zgoda i nezgoda. Zato sam na pisaćoj mašini, po sjećanju, otipkao tri priče Vasa Stevanova, i ostavio ih u posebnoj kartonskoj fascikli. Više od tri decenije bijelu fasciklu vučem za sobom, neću li ih nekako umetnuti u neki širi literarni konteskt, ili ih objaviti kao posebne cjeline. Iako je svaka moja interpretacija Vasovih priča lišena slikovitosti, jezičke izražajnosti, jedinstvenoga talenta za opisivanje groteksnih detalja i komedijaških zapleta.

Radnja prve priče, koju sam naslovio Ujedinitelj i rusko-japanski rat, događa se u Niškom garnizonu, u jesen 1930. godine. U nenajavljenu posjetu garnizonu stigao je kralj Aleksandar Karađoirđević. Prije nego što su oficiri stigli propisno postrojiti regrute Njegovo veličanstvo se došetao do vojnika, i počeo se upoznavati s njima. Ležerno, reklo bi se familijarno, poput njegovog dede Nikole, svrgnutog crnogorskog kralja, pitao ih je kako se zovu, odakle su, jesu li oženjeni, što imaju od školske spreme.

Duže nego s ostalima zadržao se pored omalenog trupastog vojnika koji ga je pozdravio snažnim glasom s prepoznatljivim akcentom koji je i sâm kralj bio posisao s majkinim mlijekom. Aleksandar svoj cetinjski akcenat nije je bio kadar odbaciti ni mnogo godina nakon što je s ijekavice prešao na ekavicu. Raspoloženi kralj pitao je simpatičnog vojnika, iz kojega je plemena, je li se školovao, koga ima od rodbine, i zna li guslati. Vojnik je samouvjereno, kao da je čekao to pitanje, rekao da naizust zna cijeli Rusko-japanski rat, epsku pjesmu od dvije hiljade stihova, koju su zajedno spjevali kralj Nikola i Jovo Sundečić, pisac himne, Ubavoj nam Crnoj Gori. Aleksandar se onda okrenuo prema pukovniku Jevđoviću, komandantu garnizona, i naredio da pronađe gusle, i sa sobom dovede vojnika Roganovića, na večerašnji prijem u Domu vojske.

Kralj Aleksandar je na većernjem prijemu, poslije upoznavanja s oficirima, gradonačelnikom i poslanicima beogradske skupštine iz Niša, naredio da guslara u vojničkoj uniformi sjednu između njega i Milorada Čavdarevića, gradonačelnika Niša. Vaso je pritegnuo zatezač za strune, podignuo glavu, upravio pogled negdje iznad ulaznih vrata, i raskrivio se:

“Knjigu piše care od Japana/ sa obale Tihog okeana/ i šalje je caru ruskijskome”, tako glasno da je gradonačelnikova gospođa Rosanda streknula.

Prisutni su naizgled pažljivo slušali pjevača, iako se činilo da je samo Njegovo veličanstvo zanimala rastegnuta dramaturgija pjesme, imena brojnih ruskih i japanskih generala i političara, imena mjesta u Mandžuriji i na Dalekom istoku. Mladi guslar nije posustajao, iako su mu se usta sušila, i oblivao ga znoj koji se slivao niz obraze i vrat na uniformu. Kralj Aleksandar je u jednom trenutku dao znak kapetanu Sinđeliću, koji je stojao pored njegovog ađutanta Vukotića, i naredio da maramicom očisti znoj sa čela guslara. Kapetan Sinđelić koji je od samog ulaska u garniron bio uzeo na zub nemirnoga vojnika Roganovića, poslušno se naklonio vladaru i drhtavom rukom brisao čelo i zajapurene obraze mladoga guslara.

I u jednoj poslijeratnoj avanturi Vasov zaštitnik je najviši politički autoritet nove komunističke republike. Previjanog kontrabandistu, koji je švercovao morsku so iz Boke Kotorske u Trnjine, presrela je patrola milicije u jednom usjeku gdje nije mogao bježati: uhvaćen je u stupicu, kao koza u lastvi. Narodna milicija je Vasu naredila da rastovari mazgu, a poručnik Obren Mučalica, komandir patrole njegovu je izdrtu crnogorsku kapu, s gadljivim izrazom lica, bacio s glave na zemlju, i još je zgazio. Vaso je zbog izgubljene zarade i poniženja stigao kući ni živ ni mrtav.

Cijelu noć je smišljao kako će se osvetiti poručniku milicije, i u zoru krenuo prema Cetinju da traži prijem kod Blaža Jovanovića. Predsjednik Narodne Republike Crne Gore imitirao je kralja Nikolu, koji je primao u vizitu građane koji su tražili materijalnu pomoć ili su se žalili na nepravdu vlasti. Treći dan je Blažo Jovanović primio Vasa u zgradi bivšeg britanskog poslanstva, u nekadašnjem salonu Georga Brehanta, ambasadora Ujedinjenog Kraljevstva. Pokunjeni kontrabandist pojavio se u otrcanom odijelu, u kojemu ga je presrela patrola milicije, sa krijumčarenom robom. U rukama je držao istu prosjenjalu crveno-crnu okruglu kapu koju je zgazio poručnik Mučalica. Markantni crnomanjasti predsjednik Narodne Republike Crne Gore, začuđeno je pogledao zapuštenog čovjeka s kapom u rukama.

“Što si došao?”, pitao ga je više blago nego strogo.

“Gospodine preśedniče, znate li što označava ova kapa”, ispružio je ruku s kapom u visini grudi.

“Zašto me propituješ?”, brecnuo se Jovanović.

“Ja ću Vam reći gospodine predsjedniče: ovo crveno na kapi je krv kosovska, a crno je korota za Kosovom.”

“Dobro… što si htio da kažeš? Sjedi.” Pokazao mu je rukom veliku crvenu fotelju, s visokim naslonjačem.

Vaso mu se umekšanim glasom požalio da ima sitnu djecu i staru majku, i nema dovoljno obradive zemlje da prehrani svoju nejač. Na putu iz Boke presrela ga je milicija, oduzela mu so i poručnik Mučalica mu je bacio pod noge i izgazio narodnu kapu koja je svetinja svakog Crnogorca. Blažo Jovanović, koji je i sâm u svečanim prilikama nosio narodnu nošnju, naredio šefu kabineta Nikinoviću, da odmah pozove komandanta milicije Jova Mijača, i suspenduje poručnika Mučalicu.

“Jesi li sad zadovoljan Roganoviću?”

“Jesam gospodine predsjedniče, ali bih Vas molio da mi dozvolite da mojoj sirotinji so donesem doma.”

Blažo Jovanović ga je pogledao ispitivački, raširio ruke kao da se ne može odgovoriti gostu, i ponovo pozvao šefa kabineta.

“Nikinoviću, napiši potvrdu da se Roganoviću vrati konfiskovana so, i da je može dovesti do kuće.”

Trnjinani su tvrdili da je Vaso još dvije godine, s istom potvrdom, s pečatom kabineta predsjednika republike, prenosio i prodavao morsku so u Trnjinama i Grebcima.

Švercer iz Trnjina je trideset godina izmicao potjerama financa, žandarmerije, karabinjera, milicije, Ozne i Udbe. Tek nekoliko puta je prenoćio u Bogdanovu kraju i u starom austrougarskom zatvoru pod kotorskim bedemima. Svaki put su ga puštali na slobodu, s minimalnom ovčanom globom, ili ga samo ispratili s prijetnjama da će, ukoliko ga ponovo uhvate, zaglaviti na debeloj robiji.

Šverceri duvana i soli jedva dospiju do crnih hronika lokalnih novina. No Vaso je postao junak reportaže Ilustrovane politike, najtiražnijeg jugoslovenskog nedjeljnika. Urednik reportaža je tekst Puśa Boškovića, dopisnika iz Crne Gore, naslovio, AFERA PEČAT. Reportažu, na pune dvije stranice formata A4, još je opremio karikaturom, u kojoj sijedi čovjek s crnogorskom kapom, pečatom ovjerava list papira, i pita:

“Treba li još kome penzija”.

Autor reportaže, s prikrivenom simpatijom, piše o neobičnoj prijevari seljaka iz plemena Cuca, koji je oštetio republički penzijski fond za više stotina mjesečnih mirovina.

Reportaža počinje kratkim biografskim uvodom delikvanta V. R. koji se prije rata s familijom iz Cuca doselio u Boku Kotorsku. Sâm početak rata ga je zatekao u Bijeloj, gdje je radio kao lučki radnik. Isti dan kad je objavljena kapitulacija Kraljevine Jugoslavije pred silama Osovine, izbezumljeni narod je krenuo u pljačku vojnih magacina. Lučki radnik se nije gurao s usplahirenom masom za vreće brašna, fadžole, krompira, ulja, kante svinjske masti, nego je uskočio u trgovački brod Lovćen, brodarske kompanije Lala Zubera, koji je bio na vezu u škveru, zbog remonta.

Vaso je iz prazne kapetanske kabine uzeo pečat na kojemu je pisalo ime broda Lovćen i kompanije Zetska plovidba. Poslije ulaska Talijana u Boku Kotorsku Vaso se s familijom vratio na Trnjine, i pečat je bio stavio u jedno udubljenje suvomeđnog zida stare seoske kuće, u kojoj je njegov otac Stevan spraćao stoku. Brodskog pečata opet se sjetio kad je komunistička vlast, krajem pedesetih godina, počela davati penzije na osnovu pismenih uvjerenja iz vremena Kraljevine Crne Gore, Kraljevine SHS i Kraljevine Jugoslavije.

Najprije je Paju Petrovu, svom rođaku po ženskoj liniji, koji je trideset godina radio u pampasima Argentine, ponudio pisanu štambiljanu potvrdu, da je radio na Zuberovoj kompaniji. Oprezni Lipljanin, koji je i u Americi izbjegavao ljude sklone mutnim poslovima, jedno vrijeme se dvoumio, ali kad se uvjerio da u opštinskoj penzijskoj službi ne provjeravaju pečatirane potvrde o predratnom radnom stažu, javio je Vasu da će mu pokloniti džepnu omegu sa zlatnim poklopcem ukoliko dobije mirovinu.

U samo godinu dana Vaso je još petorici starijih poznanika, koji su neko vrijeme proveli u pečalbi, ovjerio potvrde o radnom stažu na brodu Lovćen. Lakoća dobijanja penzija osokolila ga je, i penziju ponudio i Radoju Pješivcu, koji je samo jednom u životu vidio veliku vodu. I to jezersku a ne morsku, u vrijeme služenja vojske u Ohridu. No, za njihovu nesreću, u odjeljenju penzijskog osiguranja u Nikšiću radio je Stubičanin Marko Banjević, čiji su roditelji bili prvi komšije Radoja Pješivca.

Pješivac je na saslušanju u miliciji priznao da je pečatiranu potvrdu dobio u zamjenu za mijeh skorupa i ruski revolver nagant od Vasa Roganovića, kojega su još zvali Vaso Ćopak. Milicija je Vasu upala u kuću bez najave, pronašla nagant, ali pečata nije bilo nigdje, iako su kuću i pojatu okrenuli naopako. Poslije višesatnih ubjeđivanja i prijetnji pred ženom i kćerkom, Vaso ih je odveo na dolinu ispod kuće, i iz sredine stoga sijena, pored same stožine, dohvatio limeni važ sa poklopcem, u kojemu je bio zamotan u novinsku hartiju pečat broda Lovćen.

Pisac reportaže je posebnu pažnju posvetio suđenju Vasa Roganovića. Zanimljivo opisuje opušteni, na momene duhoviti stil vođenja procesa Moša Martinovića, predsjednika opštinskog suda, elegantnog cetinjskog kozera – unuka vojvode Gavra Vukovića, ministra vanjskih poslova i pisca čuvenih Memoara – i završnu riječ okrivljenoga, koji se poziva na Rimsko i Belgijsko pravo. Na kraju je omaleni sijedi optuženik, pritisnut dokazima, svoju odbranu završio patetičnom rečenicom, koja je trebala ostaviti utisak na publiku u sudnici: “Radoje Pješivac je najviša pogan koja je ikad pojavila pred sudom”.

Otac je nije obradovao Vasu Stevanovu, na povratku iz spuškog zatvora. Jer je i bez intriga o stricu delikventu – koji je u ratu sarađivao s zelenašima i Talijanima – imao dovoljno problema sa doušnicima i oficirima vojne službe bezbjednosti. Starac se pravio da ne primjećuje domaćinov zlovoljni izraz lica. Kasnije mi se povjerio da su se kod njegova sinovca, ukrstile dvije prirode ogranka Roganovića, koje su ostali plemenici prozvali Zekovići. Ogranak Zekovića – za koje su Malocuce govorili da “imaju pečene oči” – u svakoj generaciji imao je muške glave koje su bile mimo drugih bratstvenika i plemenika: nijedan od njih bez nekog kastiga ili nameta nije otišao s ovoga svijeta.

Za njima su se među Malocucama i Grebčanima pronosile priče kako su obilježeni tajnovitim životom i neobičnom sudbinom. Zato su plemenici davali Zekovićima djevojke, ali se od njih nijesu ženili, bojeći se da će im na potomstvo prenijeli nečiste sile, uroke i mađije. Zapravo, za jedne Zekoviće vjerovalo se da su zduhači, rođeni u crvenim i bijelim košuljicama, koji su se u prekomorskim vjetrovima tukli sa nemanima, i od njih branili svoje selo i bratstvo. Za druge zelenooke se pričalo da su nasljedni lampijeri, tenci, koji uveče s bijelim pokrovima ustaju iz grobova, uništavaju usjeve, piju krv svojih najbližih, napadaju im stoku ili ih obrću u maniti lik.

Ove priče su potvrđivali sami Zekovići koji su vazda među sobom bili u zavadi. Jer, oni za koje se vjerovalo da su tenci neprestano su nasrtali na svoje najbliže rođake. A lampijerima niko drugi nije mogao doakati osim zduhača, koji bi ih iznenadili u njihovim grobnim počivalištima.

Priče o natprirodnim moćima Zekovića nekako su utihnule u vrijeme poslijeratne pobjedničke euforije, kolektivizacije, građenja industrije i preseljavanja iz sela u gradove. Mladi komunisti su agitovali na zborovima Narodnog fronta kako će s novim dobom odumrijeti i vjerovanje u Boga, vražbine i natprirodne sile, koje su narod držale u mraku neznanja i pokornosti. No ateizam, klasna borba i teorija o kretanju materije iz nižih oblika u više, koju su propovijedali priučeni agitatori, nesvršeni gimnazijalci, aktivisti s šestomjesečnih tečajeva, nije se lako probijala do moždanih ćelija ni novoregrutovanih članova komunističke partije. Mladi komunisti su ponižavali popove, govorili da su da je nesreća sresti crnomantijaša i crnu mačku na putu, provjeravali ko će na Badnje veče nalagati mlado drvo, ali su se i dalje krijući krstili na pomen Svetoga Petra Cetinjskog i Svetoga Vasilija Ostroškoga, osluškivali priče o proricanjima Mata Glušca, o blagoslovenim i ukletim bratstvima i porodicama.

Tako se u pô glasa, i dalje pronosila i priča da će potomci Đukana Roganovića biti pod urokom dok god im se budu rađala muška djeca zelenih očiju. Jer, nije nužno valetati da nasijeđene mađije nijesu sahranjene zajedno s Muratom Đukanovim, ko god je upoznao njegovog potomka, pitomca pješadijske oficirske škole u Sarajevu, i docnijeg šefa vojnog odsjijeka na Cetinju. Jer je Marko Muratov, u prvim godinama vojne službe napredovao je brže i bolje od svih ostalih klasića, a onda je u činu kapetana prve klase bio narednih dvadeset godina. Na kraju su ga s činom majora sklonili u vojni odsjek, da se bavi evidencijim regruta i rezervista.

Majka mi nije ništa naslutila o uticaju nečistih sila na karijeru i sudbinu njenoga muža. Sve dok otac, mortus pijan, nakon povratka s vojne vježbe rezervista na Ivanovim koritima, nije izvukao tetejac i počeo s njim mlatarati u dnevnoj sobi, vičući da su ga svi izdali, pa i zakonita žena. Sjutradan mi je rekla:

“Marka opsijeda śen Zekovića, prokletstvo starih lampijera”.

Majkinu rečenicu će mi sedam godina kasnije rastumačiti Vaso Stevanov. U posljednjem razgovoru s očevim stricem shvatio sam zašto njih dvojica nikad nijesu pričali o porodičnoj istoriji, ogranku zelenookih Roganovića, njihovim zajedničkim precima. Jedan i drugi su pazili da ne pomenu Vasova oca Stevana i Markova đeda Đukana, koji su zelene oči i nafaku u ratovima naslijedili od svoje ujčevine lipskih Zrnovića, a prokletsto od Tuja Golubova, Vasova čukunđeda, koji je na prijevaru ubio kuma vraćajući se s kotorskog pazara. Stevanov otac Bajo prije drugoga sina Đukana imao šest kćeri. Između braće bilo je razlike tačno osamnaest godina razlike: Đukan se rodio iste godine kad je Bajo poginuo na Vučjem dolu, noseći četni barjak, koji mu je iz mrtvih ruku uzeo Stevan, i umotan u crveni krstaš pod paljbom krenuo prema vrhu brda Kovčeg, koji je dominirao cijelim bojištem.

Bajo je na Malu Gospođu, tri nedjelje nakon što je u Kotoru poginuo knjaz Danilo, bio usnio da će mu se roditi sin, kojemu će dati ime Stevan. Dječak se rodio u crvenoj košuljici, i zato je otac odlučio da se umjesto Danilo zove Stevan. Još je kazao ženi Savici da u dnu njene đevojačke skrinje stavi crvenu košuljicu, koja će sina sačuvati od svakoga zla i napasti.

Braću je narav dijelila više od razlike u godinama. Stevan je bio staložen i vazda dobre volje – osim u vrijeme velikih jesenjih vjetrova, kada je zbog bitke s prekomorskim džinovima ustajao iznuren i odsutan – a Đukan je nestalan i svadljiv. Stevana je dojavila vila nagorkinja, još dok mu je mlađi brat bauljao oko ognjišta, da se na Đukana prenio nečisti duh njihovog prađeda Tuja Golubova. Kako je Đukan rastao đavoli mu sve više nijesu mu davali mira, danju i noću: pred zoru je ustajao i lutao oko seoskih kuća, zavirujući u torine sa stokom. Najposlije je iz svoje kuće ukrao mijeh skorupa, i prodao ga Śoru Lazarevu. Onda je optužio Śora da je on ukrao skorup, od čije prodaje je majka Savica htjela kupiti novu posteljinu, mlinac za kafu i lampu na gaz. Kad je vidjela da je nestao mijeh skorupa, proklela je sina:

“Natetemate bilo”.

Stevan je Đukanu, čim je napunio dvadeset godina, u proljeće 1998. dao pasać, pare za brodsku kartu do Buenos Airesa, i on je s komšijom Milutinom Mušeljinim, preko Kotora i Napulja, otplovio za Južnu Ameriku. Đukan je ostao u River Plati, gdje se bio iskrcao s prekookeanskog broda. Privlačila ga je lučka vreva, brodova, putnika, jezika, kafana, prostitutki, lučkih radnika svih rasa, i odmah prihvatio ponudu Krsta Kapetinića, da radi na utovaru i istovaru brodova. Milutin je odbio ponudu zemljaka i i stanio se u mjestu General Juan Madriaga, koji pripada provinciji Buenos Aires.

Milutin Mušeljin je ubrzo pokazao prirodnu bistrinu, upornost i okretnost, pa ga je Mario Bergamo, postavio za nadzornika na svom ranču. Poslije samo dvije godine od Milutinovog dolaska u Argentinu, u prvoj godini novog stoljeća, General Madriaga je od radničkog naselja polako prerastao u grad, i mladi Crnogorac je osnovao svoje preduzeće za izgradnju puteva i kuća.

Đukan Bajov se poslije posla na doku opijao, kockao i tukao s Talijanima, Indijancima i mesticima, dok nije ostao bez posla. Onda je skitao pregrađima Buenos Airesa, uskakao u sirotinjske stanove, krao hranu, alkohol, posuđe, odjeću, koju je budzašto prodavao, i treće godine od dolaska u Agentinu, dovukao se gladan i tranjav, do General Madriage. Milutin ga je podozrivo primio, kupio mu novu odjeću, dao mu sto pezosa, i rekao da se konačno treba uozbiljiti, jer on neće trpjeti njegove avetluke. Začudo, Đukan je naizgled ozbiljno shvatio upozorenje: prvi je dolazio na posao, izbjegavao je kafane, i ubrzo je avanzovao do pomoćnika poslovođe na gradnji puteva.

Preduzeće Rovine je iz godine u godinu povećavalo kapital, i Milutin je razmišljao da svoje poslove preseli u Buenos Aires. Onda mu je u san došao Đuro Malenica, koji ga je za samo sat vremena na mauzu zadužio hiljadu fiorina, i morao mu je prepisati vlasništvo na Jabuku, dolinu od dva rala nabolje malocucke zemlje. Treći dan pošto je usnio Đura Malenicu ponudio je svoju kuću i preduzeće signoru Begramu, a dvije nedjelje kasnije, prvog maja 1910. pozvao je radnike na prvomajski pasulj, i svima isplatio zaradu za tri mjeseca. Đukanu Roganoviću dao je šest plata i ostavio mu stan u General Madriagi, u kojemu je bilo računovodstvo preduzeća Rovine. Još mu se povjerio da će u Trnjinama otkupiti dolinu ispod kuće koju je bio izgubio na mauzu, oženiti se i kupiti hotel u Nikšiću. Onda je za četvrti maj zakupio gostionicu Korčula, i na oproštajnu večeru pozvao stotinu zvanica, zemljaka i poslovnih prijatelja. Svu noć do pred jutro bančilo se i nazdravljalo uz crnogorske, dalmatinske i napolitanske pjesme.

Svuda su rijeke, a nigdje vode,
svud je sloboda, a nigdje slobode,
sve na izvol’te, kad platiš namet,
na hranu, piće, nadu
i pamet.

To je region, i istina strašna,
svuda kolači a nigdje brašna.

I svud su gazde
što na vlast bazde,
ti sebe sami zovu elita,
voze mašine, kroje aršine,
sunce se zbog njih rađa i sine,
oni su tabla, i oni kreda,
oni su svjetlo,
straga i sprijeda,
sve su to carevi,
i svi su goli,
svaki ti u bol
dosipa soli.

Oni su svačije obeščašćenje,
oni su svačije obogaljenje,
oni su klica naših suština,
oni su naša domovina.

I dakle, te gazde
što na vlast bazde
— njihove merdže, leksusi, mazde,
njihova mjera,
njihova vjera,
njihovi novci
što kupuju duše,
njihov merakluk,
njihov bahatluk,
njihova volja da bolje sruše,
njihova zdanja,
njihova klanja,
njihova moć
da plate svima,
njihov je zakon,
prije i nakon,
da li će oseka,
ili će
plima.  

Sve su to carevi,
i svi su goli,
svaki ti u bol
dosipa soli. 

Njihov je bič,
i njihova stoka,
njihovo roblje
svi su glasači,
njihov je opis
da njihov propis
jeste u tome
da tlači jači.   

Njihov kretenluk,
i njihov ortakluk,
njihov prostakluk
naspram vrlina,
njihove sjene,
njihove žene,
u tvojoj supi
njihova slina,
njihovo more,
njihove gore,
njihove šume,
i njihove trave,
njihova moć
da skrše i stvore,
njihovi crvi
sred jabuke zdrave,
njihov um plitak
propisuje bitak,
šta jesi, nisi,
šta moraš biti,
njihova doza
njihovog lijeka
tebe će načisto
usmrtiti. 

Sve su to carevi,
i svi su goli,
svaki ti u bol
dosipa soli. 

I svaki je od njih feudalac,
i svaki je od njih alfa muškarac,
i svaki je od njih proročanstvo,
i svaki je od njih kô visočanstvo,
i svaki je ovan
svog malog stada

a narod strada
narod je gladan. 

Oni su svačije obezvređenje,
oni su svačije odnarođenje,
oni su klica naših suština,
oni su naša domovina.
oni su naši mafijaši,
oni su izmet, ali su naši,
sve su to carevi,
i svi su goli,
svaki ti u bol
dosipa soli. 

 Tako nam zapalo, ispod tog neba,
pekari svuda, a nigdje hljeba,
šampanjac svuda, a usta suha,
svuda kolači, a nigdje kruha,

I svuda je stiglo to novo doba,
svuda budućnost,
a svi sred groba.

Iz zbirke “Tamo na nebu jedu svoj kupus”

Bila grah čučavac
Bila zelen orah
Bila paradajz što se tek zameo
Bila sjeme crvenog luka
bila život u babinom vrtlu
Bila dijete
Bila djevojka
Bila mahuna trkljašica
Bila živa
Bila život
Upoznala smrt
Prilazila joj s boka
S leđa
U brda
U šumu
Iz njenih se bedara
prolila krv
iz njene utrobe vrisak
iz njenih usta
metci
Bila dijete
Bila živa
Upoznala smrt
Rekla joj “Hvaljen Isus i Marija”
Ona šutjela
Odvela me na groblja
Rekla mi
“Gledaj, ovo je život”
Bježi iz Bosne
Idi iz Bosne
Zaboravi
Nestani
Govorila majka
Pobjegla
Otišla
Nestala
Upoznala Bosnu
Upoznala smrt
Bila didova jabuka s Krabana
Bila šljiva tete Luce iz donjih Vrtača
Bila hrast Srbinov iz bučićkog gaja
Bila grm iz Putićeva
Postala Brandisova ruža s Galice
Što joj trn nestane
Kad je spustiš u dolinu
Bila didova jela s Krabana
Bila babin jorgovan
Bila babina krava Šarenka
Bila babina kokoš
Bila kap s izvora vode u Maljinama
Bila smreka s Vilenice
Bila sestra svetog Petra u Brajkovićima
s njim lovila pastrmku u Lašvi
Bila očna duplja svetog Ivana Krstitelja na Bukovici
iz nje gledala smrt
Bila oblak s Vidoševića
na kojem je sveta Ana sjedila
Spustila se preko Rostova
u dolinu
Bila magla što se do proljeća ne raščisti
Ubio me vuk s vlašićke Gromile
Odnio me pod groblje
Vjetar s Konjske
Napravio mi mjesto
U grobu tete Luce
Da legnem i odmorim
Da zaspem pod borovima
Čekaju me baba i did
Čekaju me moji
Čeka me novi život
Vratila se u zemlju
Postala zemlja
Vratila život

U pretprošlu nedelju je umro, u prošli petak je na Jevrejskom groblju sahranjen veliki pisac David Albahari. Naše prijateljstvo – koje bi u septembru napunilo četrdeset godina – počelo je pričom, nisam video bolji način da ga sa ovog sveta ispratim nego pričom.

Evo te priče:

TRI KORAKA ISPRED

Albahari je, dakle, umro, ali ne pre nego što je u romanu „Pogovor“ – koji počinje rečenicom „Kralj je umro“ – napisao pogovor za svoj život – stilski besprekornu retrospektivu toposa, poetika i stilova kojima je probio magistralu u bespuću srpskog jezika, da bi u trenutku kritične temporalnosti projurio kroz sjen smrtni, odvezao se u nepoznatom pravcu i izašao iz igre, kao Mendosa u priči „Papa“.

Mora da je smrt bila nezadovoljna polovično obavljenim poslom, mišljah čuvši da je Albahari umro. Davno sam – u sporom vozu, na putovanju na književni festival u Sofiju – shvatio da je Albahari uvek korak ispred svega. Zašto bi smrt bila izuzetak?

Pretpostavljam (laskam si) da je Albahari – kad bi razmišljao o smrti i danu posle smrti – mislio: „Neka nad mojim grobom govori Basara; on se razume u smrt. Osim toga, biće kratak, sažet, izgovoriće nekoliko rečenica, a onda će me – kipteći od zavisti što se nikada nije vinuo do stilskog savršenstva moje priče ‘Papa’ – triput kucnuti malim čekićem u čelo i triput reći: ‘Albahari, mrtav si’, kao camerlengo Mendosa papi. Znaću ja to, ali ipak treba da bude rečeno“, nagađam da je tako mislio Albahari.

Ja sam pak, kad god bih mislio o smrti – i neizbežnoj sahrani koja je stoput gora od smrti – ovako mislio: ako umrem prvi – a šanse su dugo bile na mojoj strani – neka govori Albahari. Znaće on da se nema šta reći, ali to samo on može reći.

Bio je to prećutni dogovor. Uostalom, Albahari i ja smo decenijama bili u neprestanoj prećutnoj komunikaciji, koju ni smrt, upravo zato što je prećutana, ne može prekinuti. Produžiće se to u vekove vekova.

Čuvši da je Albahari umro, setih se da sam godine, čini mi se, 2006 – saznavši da je Albahari oboleo od parkinsonizma – sa „Deretinim“ urednikom Arbutinom raspravljao da li da promenimo naslov mog romana „Uspon i pad Parkinsonove bolesti“ da ne bismo povredili Albaharija.

Glupost, rekao je Arbutina, ne može se Albahari povrediti, sam si, uostalom, rekao da je Albahari uvek korak ispred.

Vreme je pokazalo da je to zaista bila velika glupost. Pokazalo se da je Albahari bio najmanje tri koraka ispred Parkinsonove bolesti. Nikada u istorijama bolesti Parkinsonova bolest nije se vinula do takvih visina kao u Albaharijevom slučaju i niko nije tako suptilno i precizno opisao simptome, tegobe (ali i prednosti) Parkinsonove bolesti kao Albahari u romanu „Danas je sreda“.

Sprečen da dođe na promociju romana „Danas je sreda“, Albahari je rekao uredniku: „Zovi Basaru, neka on govori, on se razume u Parkinsonovu bolest.“

Nikada, rekoh, Parkinsonova bolest nije doživela veći uspon nego u slučaju Albaharija i nikada veći pad, jer je – budući uvek tri koraka ispred – Albahari umro od nečeg drugog, nebitno od čega, umro je zato što je bio živ, ne zato što je bio bolestan.

Zichrono livracha David.

(Kurir, 8.8.2023.)

Ulomak iz “Herkula”

U nedjelju 31. kolovoza započeli su neredi, koje je nemoguće naknadno dokumentirati, jer ne postoje vjerodostojni izvještaji. Zapravo, više ne postoje bilo kakvi izvještaji, premda je virtualni prostor bio zagušen vijestima, i premda se tokom dana javilo desetak novih informativnih portala, koji su izvještavali na hrvatskom, engleskom i njemačkom, uglavnom s provladinih i hrvatskih nacionalističkih gledišta. Vijesti koje su objavljivali bile su izmišljene, i jedne su za drugom nestale u sljedeća tri dana, kao što je sljedećih mjeseci iz hrvatskog informativnog prostora nestalo svega onog što je u nedjelju 31. kolovoza 20… godine objavljeno. Ako se godinama kasnije na internetu krene u potragu za onim što su hrvatski mediji objavljivali od noći 29. kolovoza 20… sve do sredine rujna iste godine, ne nalazi se ništa, praznina, savršeno počišćeno virtualno đubrište, gluha, nijema i slijepa sezona usred treštave i šarene svevremenosti jedne primitivne, šovenske, katoličke balkanske kulture, ispunjene denuncijacijama rijetkih preostalih upojedinjenih Hrvata, onih koji nisu dio amorfne pjenaste mase što posvuda naokolo izvire iz kanalizacijskih odvoda, iz otvora na kadama i sudoperima, i svakodnevnom kolektivnom deluzijom na antisemitske, antivakcerske, antikomunističke, antisrpske, antiglobalističke, antimondijalističke i općenito anti-supstancijalne teme, koje na ovaj ili onaj način ugrožavaju viziju savršeno homogenog, pjenastog hrvatstva. 

Na internetu ne postoji više ništa što bi na hrvatskome jeziku posvjedočilo o onom što se u hrvatskome virtualitetu, a zatim i u hrvatskoj zbilji, događalo u tih petnaestak noći. Sve je prebrisano, jedan kompjutorski klik bio je dovoljan za savršen zločin u virtualnom prostoru, ali taj isti klik Hrvatsku je vratio u prahistorijsko doba i u vrijeme pred-čovječanstva, kada ništa osim ljudskog sjećanja ne može posvjedočiti o nečemu što se još jučer zbilo.

“Ali što je s novinama, papir se ne može uništiti jednim klikom, što je s radijskom fonodokumentacijom, što sa satima i danima televizijskog programa, zar ni toga nema, ili ste tako odlučni da štitite zločin koji je počinjen i u vaše ime?” uzvikuje na sjednici Glavne skupštine Ujedinjenih naroda Vladimir Gelb, jer nije spreman da prihvati da u Hrvatskoj tog krvavog miholjskog ljeta više nisu izlazile novine, a riječi izgovorene na radiju i televiziji istog bi se časa pretvarale u savršenu prazninu i u ništa, ništa koje je svakako manje ekspresivno od lomača na kojima su u 16. i 17. stoljeću gorjeli glasnici nepoželjnih vijesti i oni koji su nešto pamtili, i na kojima su u 20. stoljeću po naredbi Reichministra Goebbelsa gorjele knjige, ali to hrvatsko ništa mnogo je strašnije od tih lomača, jer za njim ne ostaju ni dim i pepeo. Za tim ništa ostaje ništa, prazan jezik koji ne izriče ništa. Savršena idila puste zemlje.

Sjetimo se kako je Glavna skupština reagirala na Gelba! Slijeganjem ramena, ravnodušnošću, požurivanjem da se pređe na sljedeću tačku dnevnoga reda. Krvavo miholjsko ljeto u Hrvatskoj samo jedan je u nizu protucivilizacijskih događaja u povijesti međunarodne organizacije, i zašto na njega dalje gubiti vrijeme? 

Zato što nam je Hrvatska pokazala što se dogodi s dokumentom o vremenu u digitalnoj eri? 

Dobro, to smo naučili, sad idemo dalje. Kod nas se novine i dalje štampaju na papiru, a radio i televizija prema zakonu su dužni da foto i videoarhivu čuvaju na čvrstom mediju, na magnetofonskim i videovrpcama, na kompakt-diskovima, na izdvojenim nosačima virtualnog pamćenja. Naši kompjutori imaju veću memoriju od hrvatskih. I, na kraju krajeva, mi nismo divljaci!

Četiri su relativno pouzdana svjedočanstva o 31. kolovoza 20… u Hrvatskoj. 

Uz već spomenutu knjigu Adama Belicha Smrt idiota u Dalmaciji, tu su i knjige tadašnjeg talijanskog veleposlanika u Zagrebu Marca Coluccija Dnevnik uplašenog čovjeka i njemačke novinarke Gabrielle von Mackensen Svjedočim, te serijal od sedam tekstova što ih je na svome blogu objavio Aleksandar Nikšić, američki poslovni čovjek, koji se za krvavog miholjskog ljeta zatekao u Zagrebu na majčinu sprovodu.

Belich je i te nedjelje, kao vjeran katolik, ali pomalo i kao diplomat-obavještajac, poveo obitelj, suprugu i kćeri, osmogodišnje blizanke, na misu u Katedralu. Misu je mimo očekivanja i ustaljenih i rijetko kad iznevjeravanih crkvenih običaja vodio vojni biskup. Održao je vatrenu propovijed u kojoj je vođu srpske zajednice u Hrvatskoj optužio za napade na katolike i Hrvate u Banjoj Luci, dalmatinskom zaleđu i istočnoj Slavoniji. “Mi smo kršćani, naše prvo i posljednje ime je ljubav, na nama je da praštamo, ali kako oprostiti ruci koja drži nož. Najprije se moramo obraniti da bi zatim mogli oprostiti. U ime Boga i za Boga najprije se moramo obraniti!” “Ovo kada sam čuo”, pripovijeda Belich, “znao sam da će se danas svašta događati. Istrčao sam iz crkve i telefonirao ambasadoru, zatekao sam ga na aerodromu, na putu za London, upravo je prošao carinsku kontrolu. Pa, što biste vi sad htjeli, ljutito se zapitao, da ne otputujem na odmor zato što je vaš ludi pop svašta napričao? Kad bismo njih slušali, već dvije tisuće godina ne bismo bili na odmoru!”

Aleksandar Nikšić u drugom, i vjerojatno najvažnijem dijelu serijala objavljenog na blogu “Ispovijed bivšeg Hrvata”, piše da je prije trideset i pet godina iz Hrvatske emigrirao pred nogometom, a da ga je na dan majčina sprovoda zadesila utakmica između Srbije i Hrvatske. Opisuje ukop na Mirogoju, u pradjedovskoj grobnici na pravoslavnoj parceli, i onu odavno već zaboravljenu nelagodu koja mu se javlja iz osjećaja da ga netko sa strane gleda, da ga vidi tu među Srbima i pravoslavcima, a on niti je Srbin, niti je pravoslavac, premda mu je majka, eto, bila pravoslavka, i na neki je način bila i Srpkinja, ali on je Hrvat, to je po ocu, i to iz stigmatizirane obitelji ustaškoga ministra iz vremena Drugog svjetskog rata… 

S tom nelagodom, tim krivim kontekstom, fatalnim razmimoilaženjem u autoidentifikaciji i načinu na koji ga katkad vide drugi, Nikšić je u Zagrebu odrastao. Nogomet ga nije zanimao, kao ni sport općenito, govorili su da ima dvije lijeve noge, ali istina je bila druga: nije podnosio sav taj znoj i svu tu zaludno mobiliziranu muškost, bolne grimase na licima sportaša, nogometaše koji se valjaju po travi kao teški ranjenici iz Velikog rata, i valjda zbog toga nikad nije bio u stanju da do kraja shvati pravila igre.

U vrijeme njegova djetinjstva, godine 1982, zagrebački je Dinamo nakon više desetljeća ponovo bio prvak Jugoslavije. Cijeli je razred išao subotom i nedjeljom u Maksimir, na stadion, na poklonjenje šampionu. Ti ne ideš? upitalo ga je. Ne zanima me! Da, zamišljeno je odgovorio drug, ti si Srbin, dodao je, s puno razumijevanja i sućuti. Ali ja nisam… Uzalud, uzalud, uzalud! Uzalud je, dragi moj, govoriti da nisi ono što su drugi odlučili da jesi. Možeš ti stoput biti rođeni unuk ustaškoga ministra unutarnjih poslova Ante Nikšića, neosuđenoga ratnog zločinca, ti ćeš vazda biti Srbin, jer je to nešto što se ne određuje prema činjenicama, nego se određuje prema sluhu. Ako si Aleksandar Nikšić, onda zvuči da si Srbin. I još ako te slavne i mitske, šampionske 1982. godine ne odlaziš na Dinamove utakmice, tada si sasvim pouzdano Srbin. Jer je naprosto nemoguće da budeš Hrvat i da te baš te godine ne zanima nogomet.

Dok se sa starog mirogojskog groblja, projektiranog i podignutog u drugoj polovini devetnaestog stoljeća, kada je Zagreb bio najvažniji grad jedne malene arkadijske provincije na jugoistoku velikoga višenacionalnog habsburškog imperija, Aleksandar Nikšić spuštao prema gradu, vidio je kako se u turističkoj Tkalčićevoj ulici, ispred desetakaina kafića, čije se terase nadovezuju jedna na drugu, onako kako je to običaj na Balkanu, montira isto toliko velikih televizijskih ekrana. 

Radnici u dresovima nogometne reprezentacije, a s moćnih zvučnika iz dubine kafića grme domoljubne pjesme, deseci različitih pjesama iz isto toliko audiosistema, nadglasavaju jedna drugu, i u ušima i glavi prolaznika koji se kreće niz Tkalčićevu ulicu stvaraju zastrašujuću kakofoniju marševa, raštimanih stadionskih zborova, gromkih šlagera patriotskog sadržaja, krvavih balkanskih tužbalica, melankoličnih nacističkih balada, opernih zborova koji tronuto poju o odlasku u posljednji boj protiv neusporedivo nadmoćnijeg neprijatelja, oštrih bubnjarskih prelaza, sovjetskih borbenih pjesama prepjevanih na hrvatski i na hrvatsku domoljubnu temu, orijentalnih tamburica, njemačkih harmonika i distorziranih električnih gitara, koje prate ritam narodnog kola i glas promuklog pjevača koji pjeva o hrvatskim junaštvima od stoljeća sedmog, kada su se Hrvati po ovdašnjim vjerovanjima s Kavkaza, iz Irana i iz germansko-gotske mitologije doselili na Balkan. To aritmično i višeritmično domoljubno svezvučje Aleksandra Nikšića tjeralo je da sve brže hoda niz Tkalčićevu ulicu, da potrči i da trči kao bez duše, u strahu smrtnome da će ostati bez duše. 

“Uplašio sam se kao nikad u životu, i premda mi se ništa još nije dogodilo, želio sam da se što prije vratim kući, na Manhattan, i da se više ne nađem na ovome mjestu, u ovoj zemlji. To je, sad mi se čini, bio trenutak u kojem sam definitivno prestao biti Hrvat, premda nisam postao Srbin, ni Amerikanac. Postao sam ono što sam, zapravo, i danas: Nehrvat, čovjek čiji je identitet određen onim što nije, onim gdje ne želi biti, onim čega se ne želi sjećati. I ovaj moj blog, koji bi u neka ljepša i pismenija vremena bio esej, ima samo jedan cilj: da ono o čemu pišem prestane na bilo koji način utjecati na moju stvarnost i da prestane biti stvarnost i pretvori se u fikciju. Ne znam je li to moguće.”

Iste večeri, sjedio je u majčinom stanu u naselju Sopot, u Novom Zagrebu, modernističkom, lekorbizjeovskom kvartu sagrađenom u jugoslavenska vremena, tada naseljenom radnicima, socijalističkim pregaocima i njihovim porodicama, i ne paleći svjetla, u mraku doma iz kojeg je upravo prhnula i posljednja duša, slušao glasove vanjskoga svijeta. Ono što u 21 sat i četiri minute nije čuo bilo je da je Srbija povela 1 : 0. Pola sata kasnije začule su se petarde i pojedinačni revolverski pucnji kada je hrvatska mlada vedeta, devetnaestogodišnji Ante Juras izjednačio rezultat. A u 21 sat i 45 minuta, na samom kraju prvog poluvremena, Luka Ivanušec Hrvatsku je doveo u vodstvo, i tada se, činilo se Nikšiću, nebo otvorilo nad gradom. Pucalo je sa svih strana, čuli su se rafali iz automatskog oružja, eksplozije, pucnji iz revolvera i pištolja, praskanje petardi, i krici onih koji su istrčali na prozore da se i oni čuju, ali kako nisu imali oružja i dinamita pri ruci, služili su se glasom kao hladnim oružjem, sredstvom zastrašivanja i obezljuđivanja. Tu radost zvuči kao prijetnja.

U drugom je poluvremenu Ante Juras zabio još dva gola, utakmica je završila 4 : 1 za Hrvatsku, nad Zagrebom se osjećao miris baruta, i sve do jutra povremeno bi se čuli slavljenički pucnjevi. “Ono što nisu u stanju izraziti govorom i jezikom, ti ljudi su iskazivali oružjem. Sporazumijevali su se pucnjavom i eksplozijama, povjerovao sam da je to jezik kojim oni puno rječitije razgovaraju nego što su to u stanju onim jezikom koji sam, zajedno s njima, učio kao dijete.”

Događalo se to u petak navečer. Uzalud je Aleksandar Nikšić tokom subote pokušavao zamijeniti povratnu kartu za New York, koja je glasila tek za utorak. A onda je došla nedjelja, i događaji koji čine okosnicu drugog dijela njegova serijala.

Kako su se internetom širili lažni izvještaji o srpskim napadima na Hrvate katolike u Banjoj Luci, te u Dalmaciji i istočnoj Slavoniji, i kako je iznenada, do tad nezabilježeno rađanje novih, savršeno dizajniranih informativnih portala dodatno pojačavalo jasno usmjerenu atmosferu rata i agresije, tako su nogometni navijači, kojih je po Zagrebu bilo na sve strane, obodreni pobjedom u Beogradu i poneseni valom pivskog patriotizma, gnjevni kao da su upravo izašli s mise u zagrebačkoj katedrali, krenuli u obranu napadnutoga naroda. Kako im je Banja Luka bila daleko, a ni Dalmacija i istočna Slavonija nisu bile bliže, krenuli su rješavati stvari po Zagrebu. 

U nedjelju, u ranim prijepodnevnim satima, grupe od po desetak huligana provaljivale su u ulaze novozagrebačkih nebodera. Išli su od vrata do vrata, penjali se sve do vrha zgrade, od prezimena do prezimena, pa ako bi zapazili neko karakteristično srpsko ime, lupali su, a ako im nitko ne bi otvorio, pokušavali su provaliti.

Bilo je tri kada je Aleksandar Nikšić s balkona svoga mrtvog roditeljskog stana ugledao dva tijela kako jedno za drugim padaju sa sedmoga ili osmog kata susjednog nebodera. Muškarac, učinilo mu se stariji, u kućnom kaputu koji je zalepršao poput padobrana kada se ne otvori, i žena, kojoj se u letu suknja zadigla do uza vrat, i bljesnula su prije udara o tle bijela staračka bedra. U času je znao da to nisu samoubojice.

Koliko je mrtvih tog dana bilo u Zagrebu i Splitu? Hrvatska Vlada priznala je ukupno sedam, ali je, vjerojatno, istini bliži broj od devedesettroje, koji se spominje u javno objavljenom izvještaju ruskog veleposlanstva. Beogradske dnevne novine objavile su listu, koju je sačinila neimenovana nevladina organizacija iz Zagreba, na kojoj se imenom i prezimenom, te adresom stanovanja, navode trideset i četiri žrtve.

Marco Colucci u Dnevniku uplašenog čovjeka piše da se, izmakavši pažnji hrvatskog osiguranja, na vratima rezidencije talijanskoga veleposlanika oko pet sati popodne pojavila Majda Hajdić, supruga hrvatskog književnika, pjesnika i talijanista Alda Hajdića. Bila je polugola, vikala je ubili su Alda, Colucci ju je pustio unutra, čuvari su je pokušali izvući van, došlo je do svađe i naguravanja između veleposlanika Coluccija i ljudi iz policijskog osiguranja, ali nisu se usudili da povrijede eksteritorijalnost rezidencije. 

Laže, kurva! netko je izvana vikao.

Policija će u prvi mah ustvrditi da je sedamdesetogodišnji Aldo Hajdić izvršio samoubojstvo.