Bicikl Monarh, Borgeby 

29/30. 9.

Kupili smo lani u decembru dva bicikla Monark i sve do juče ležali su zaključani u podrumu. H. je slobodna dva dana te će, mojom voljom, biciklanje trenirati. Zujimo iznad Hojea duž ravne staze koja ide pored reda privatnih kuća sa baštama. H. se malo oslobodila, ali malo, pa ako joj pokušam dati neki savjet, ona kaže „eto padoh“, siđe s bicikla i ukoči se pored njega. Hajd sad je pokreni. Taman kada skupi hrabrost, naiđe neko sa kučetom koje, kao za inat, trmsi povodac i zalaje, i H. koja je upravo uzjahala, sprtlja se i sjaše. No, dobro je kako je počelo.

Ja sam cijelo jutro divanio kako ćemo danas do sela Borgeby. Leži malo prije Lomme, puteljak ide kroz ravnice, osim rijetkih gazdinstva i još rjeđih srna, nema živa džana.

1904. god. u Borgebyu, u privatnom zamku boravio je R. M. Rilke. Kanio sam nekoliko puta da posjetim zamak. Tamo je imalo nešto kao spomen soba, pa je prometnuto u kafeteriju koja radi samo ljeti, a juče sam na stranici Borgebya pročitao: “… mjesto gdje možete održavati konferencije, planirati i biti kreativni. Uzbudljiva i raznolika historija zamka takođe nudi mnoge zanimljive mogućnosti i inspiraciju za nove projekte.” I ovo: “Zamak Borgeby u zelenom ljetnom sjaju daje vašem vjenčanju prekrasan ambijent. Recite ‘da’ u parku zamka ili u obližnjoj crkvi. Krenite od crkve putem ljubavi do svečane sale u zamku Borgeby…”

Ništa onda, vozićemo malo oko Clemens trga i popiti kafu u Arimanu ili onu tursku s rahatlokumom u novom lokalu kod Stadhusa.

*

Vrbaci, mace, johovaci. Johovaci u sutonu.

“Ispod mladih joha, tvrde oni koji znaju, ne valja se zadesti. Jer te mlade johe, nisu johe nego vile i božice. Kome se ukažu, omaju ga i svuku s pameti (iz “ Träd i nordisk folktro/Drveće u nordijskom vjerovanju”).  Isto ovo slušao sam kao dijete pored rijeka Ljudske, Raške, Jošanice, zalazio često u johovak, osjećao nečije prisustvo i mekanu čežnju u stomaku ali nikog nikog nisam opazio.

*

Vunjeni džemperi, koje mi je plela bijača. Predivo je potapala u vodu sa korama/lišćem mlade johe. Nosio sam ih u sedmoj, osmoj godini, bili su jake crno-crvene boje i zadugo odisali na taloge jeze uz letnje bumbake.

30/9.

U proljeće 1904. godine Rilke je boravio u Rimu. U pismima Ellen Key žali se na žegu koja je te godine počela već u aprilu, ima glavobolju i ne može se sabrati/posvetiti bilo kakvom kreativnom radu. Čezne da vrelinu Rima zamijeni severom, severnom caklinom.

Ellen Key, “koja ima odlične kontakte”, u aprilu mjesec drži u Lundu predavanje o Rilkeu i preko  pjesnika Andersa Österlinga stupa u vezu sa bračnim parom Ernstom Norlindom i Hanom Larsson, vlasnicima zamka u Borgebyu. E. Norlind je čitao Rilkeovu ranu zbirku Traumgekrönt (Krunisan snom) našavši je slučajno na polici. Dopao mu se njen svježi ton i mladog pjesnika smatra obećavajućim. Pročitao je i Buch der Bilder (Knjigu slika) koja ga je, piše, duboko potresla.

Poziva pjesnika u posjetu i ovaj već 25. juna stiže u Borgeby.

*

“Dani brzo prolaze, Rilke kreće u duge šetnje parkom, uglavnom ide gologlav”, napominje Norlind, “i hoda polako kao u procesiji, zaustavljajući se tu i tamo, slušajući nešto ili nekoga. Izgleda kao srednjovjekovni paž rastrzan bolnim vizijama.”

*

Rilke: “… u maloj štali bik koji nikad ne smije ići odvezan. Planina/brijeg sa grmljavinom u svojoj nutrini. Pun ‘iskonske moći’ kako je rekao Norlind. Zatim konji; plavi, mnogo plavih, svijetlih, a i tamnih, smeđih.”

Norlind: “On se, međutim, uplaši kad mu veliki, pušteni konj priđe blizu. Ostaje okamenjen i ne usuđuje se dotaknuti veliku životinju koja frkće ispred njega. Spašava ga neko od baštenske posluge. Poštuje i velike pse i jedva se usuđuje da umoči dva prsta u njihovo krzno.”

Euridika

Jedne večeri dolazi švedska slikarka, mlada Tora Vega Holmström, koja je živjela i studirala u Njemačkoj (Norlind koji u kući jedini govori njemački na putu je, pa je pozvao Toru V.H. da Rilkeu pravi društvo).

Tora V. H.  potiha je, staložena žena. Bila je, prema vlastitom računu, previše trijezna, previše daleka od svakog zanosa i ekstaze. Poticala je iz intelektualne porodice, bila je vrlo načitana, “njezini su jezički talenti”, po pjesniku A. Osterlinu, “toliko visoki da jednako tako može biti i izvrsna književnica.” Do duboko u noć razgovaraju o J.W. Goetheu. Rilke koji još nije otkrio Goethea (tek ga je malo i ovlaš čitao) iznosi o njemu omalovažvajuće sudove. “Tora V.H. je zapanjena. Naime, Tora V. H. bila je veliki poznavatelj Goethe-a. On je, da se tako izrazimo, njen duhovni Bog. ‘Kasno je’ kaže, okreće se i odlazi.”  

Izjutra je više nije bilo. 

“Orfej&Euridike”. Jedna od najvećih lirskih gradnji u modernoj evropskoj poeziji. Bilo bi utješno i inspirativno, mislio sam, da je Rilke to ovdje napisao. Da je tajanstvena Tora V. H. poslužila kao model za Euridiku. Ovaj pejzaš, mislio sam, Rilke nije mogao vidjeti u Rimu:

“Stenje beše tu
i behu šume duše lišene
Mostovi nad prazninam i ono
veliko, sivo, slepo jezero
što visi iznad svog dalekog dna
ko kišno nebo iznad predela …”
(prev. B. Živojinović)

Mogao je, bio sam u krivu. U Borgeby zamku R. M. Rilke poeziju nije ni pisao.

Bio je to čovjek pun svojih načela koja nisu služila drugim ljudima nikako. Samo za podsmijeh i izrugivanje na pijankama, kada su se, već pijani lupeži, natjecali u izmišljanju neobičnih ljudi koje poznaju, ili barem tvrde:

– Svojim očima sam vidio!

To je bio Zaracko. Pamtim ga kao niskog, sjedoglavog, s neizbježnom bočicom od sirupa protiv kašlja u džepu. U bočici je, nekada, bio sirup protiv kašlja, a onda se Zaracko dosjetio pa je u nju sipao rakiju travaricu, koju bi svako malo potezao.

I ta travarica bila je jedno od njegovih, bespotrebnih, načela:

– Kad se, već, trujem, barem neka se zdravo trujem.

U servis od lažnog kristala stavljao bi grančicu kadulje, a onda dosipao čistu šljivovicu od 40 gradi.

– Dobro je za stomak – govorio bi, nama, mlađima koji još nismo shvaćali njegova načela.

Gledala ga je jednom, stara susjeda, alapača Ružica, kojoj je, inače, rijetko što promicalo pozornosti, kako Zaracko svako malo poteže iz boce sirupa.

– Mora da je dobro navukao nazeb i prehladu, dok onoliko pije sirup. Samo, ne znam je li ga dobro onoliko često piti. Što ti veliš, a, Mile? – okretala bi se svom, vječito, nezainteresiranom mužu.

– Od onog njegovog sirupa može biti samo mamuran. Bona, on to sipa rakiju u bočicu. A i što te briga što ta budala radi!

– E ti mi reci, mustro! – to bi bio znak za prestanak rasprave.

Zaracko mu je bio nadimak, koji je šatro verzija riječi kozarac. To je bio crni ugljen koji se kopao u rudniku Kozarac pokraj Prijedora. Zaracko je tako čačkao nos da je nama djeci izgledao kao rudar, kopač ugljena. Mi smo ga tako zvali u našim razgovorima, jer smo imali neko poštovanje prema starijem. Kada bi on, slučajno, čuo kako ga zovemo i rugamo mu se, samo bi opsovao:

– Jebem vam minutu! Struksa fiksa sakramento!

Nikada ga nitko nije čuo da izusti neku drugu, težu ili lakšu psovku. Ni do dana današnjeg nisam razumio onaj drugi dio njegove psovke, a Zaracka nisam smio pitati. Psovao je samo minutu. Radio je na željeznici pa je znao koliko vrijedi jedan minut u redu vožnje vlakova.

Zaracko je imao dvojicu sinova. Jednog je zvao Kenedi, drugoga Truman. Kenedi je bio sportaš od glave do pete. Nije pio, nije pušio, igrao je mali i veliki nogomet, kad nije igrao, trčao je po okolnim mjestima održavajući formu. Truman je bio, potpuna, suprotnost. Volio je popiti, pušio je, volio je društvo i pjesmu, nije bježao ni od tuče.

Zaracko je i svirao. Tamburicu, tamburu i berde. Dobro, onako, za dušu. Od djetinjstva pamtim fešte na kojima se sviralo i pjevalo do kasno u noć. Ili je ispravno reći, do ranog jutra.

Mi, djeca, motali smo se oko stola, gledajući kako ćopiti malo meze, ili smo išli u drugu sobu igrati se mame i tate. Nikakav poseban povod za fešte nije trebao. Dovoljno je bilo reći rođendan, imendan, dobitak stana, rođenje djeteta ili unuka, ili, jednostavno, danas nam se fešta.

Manguparija bi, nerijetko, znala izmisliti neki razlog za slavlje, samo ako bi se našlo neke dobre rakije i suhoga mesa. Najavili bi se i brzinom svjetlosti skupila bi se ekipa koja svira, koja pjeva i koja pije. Tambura, tamburica, berde, prim i pjesma bi potrajala do drugoga dana. Sviračko i pjevačko umijeće, pravljenje dobrog štimunga pročulo se i izvan Zenice, svuda tamo gdje su ljudi imali, nepogrješiv njuh za fešte. Posebno besplatne. Tako je, jedne prilike, za Zaracka i njegovu ekipu čuo i gazda jedne kavane. Čovjek se vratio iz Njemačke, pun kao brod, preradio je jedan stari, austrougarski bunker, napravio restoran i htio je započeti karijeru dobrog ugostitelja. Sjeo je u auto, pronašao Zaracka, porazgovarao s njim i pozvao ga da s ekipom dođe na otvaranje restorana i zabavi goste.

Svirači su, naravno, jednodušno pristali, jer su ugledali priliku za besplatnu hranu i piće, a još će i svirati i pjevati. Ugodno s korisnim. Svirat će velikoj skupini novih ljudi, ako dobro krene, možda, bude i bakšiša. Tko zna, možda ih netko pozove i na svoje privatne fešte.

Kad su stari svirači započeli svirku, te kad su se ljudi, potpomognuti maliganima i dobrom hranom, raspojasali, ostalo je bila stvar tehničke izvedbe. Bilo je para, dobre atmosfere, hrane i pića u izobilju. Gazda koji ih je angažirao bio je oduševljen njihovom svirkom, programom pjesama i atmosferom koju su napravili te im je, odmah, ponudio angažman:

– Svirat ćete svakog četvrtka, petka i subote od osam navečer pa dok ima gostiju. Što pojedete i popijete, ide na moj račun, na račun kuće. Dobit ćete i po deset tisuća dinara za noć, odmah poslije svirke. /to je bio crvendać s Augustinčićevim konjima/. Bakšiš je sav vaš. Ha, što velite?

– Dobro. Kad počinjemo? – u ono vrijeme, crvendać je bio puno novca, a neograničena hrana i piće je, već, bio raj za njihove uši.

Započeli su svirati prvog narednog četvrtka. Njih trojica. Tamburaš, berdaš i primaš. Svirali su do subote. Onda su dobili otkaz.

Prepričavana legenda glasi ovako: oni su doista svirali i pjevali, gosti su uživali, bakšiš je bio obilan, malo su jeli, ali su, zato, njih trojica pili četiri litre rakije za noć. Sami.

Gazda je brzo, prostom računicom, izračunao da su mu na velikom trošku. Više popiju nego što donesu. Tako je završila Zarackova karijera kao kavanskog muzičara.

Kako je otišao u mirovinu, posebna je. Poznati, i oni malo manje poznati znanstvenici, filozofi i političari pisali su o sociologiji, politici, razne knjige, studije, rasprave i članke, ali nikada nitko od njih nije uspio napisati knjigu ili znanstveni rad o seljačkoj politici. Upravo ta politika donijela je mnogima, pa i Zaracku mirovinu.

U ono vrijeme, na invalidsku komisiju, koja je ocjenjivala stupanj invaliditeta, radnu sposobnost, ljude slala u mirovinu, išlo se na Ilidžu, u Sarajevo. Nekada se ostajalo i po tri dana, ovisno o stupnju invaliditeta, ili zamolbi i uputnici, na što treba posebno obratiti pozornost. Tako je i Zaracko jednom pokušao tražiti mirovinu. Posjetio je svog liječnika, a ovaj ga je, bez puno propitivanja, uputio tamo gdje želi ići. Znao je liječnik kako je Zaracko spreman, u svom naumu, na svaki cirkus i zezanciju.

Sedam dana Zaracko nije ni primirisao iz svoje bočice za sirup. Ni u kredenac nije zavirivao. Ukućani su ga čudno i blijedo gledali, ne vjerujući svojim očima.

– Spreman sam i psihički i fizički – govorio bi kada bi uhvatio njihove začuđene poglede.

Otišao je jednog dana na Ilidžu i odmah po dolasku počeo se praviti gluh i slabovid. Medicinska sestra koja je radila na prijemnoj službi prozivala ga je, i prozivala, Zaracko ništa. Vikala bi njegovo ime, on ništa. Kada je došla do njega i dotakla mu rame, on se okrenuo na drugu stranu, praveći se da ne vidi ni tko ga, ni odakle gura. Bacali su za njim stare lonce za rublje, lavore, padala bi im, kao slučajno, olovka sa stola, a Zaracko ni da trepne, ni da se trzne. Dovodio je liječnike, medicinske sestre, ali i druge pacijente do ludila, ali ni najmanjim znakom nije pokazivao kako čuje i vidi bilo što oko njega.

Tri je dana, tako, patio sve oko sebe. Jedva su čekali trenutak kada će ga otpustiti i prestati to mučenje. Poslije je priznao svojim drugarima:

– To su mi bili najteži trenuci u životu. Vrište oko mene, lupaju, psuju mi svašta, a treba ostati miran. Najgore mi je bilo kad je psihijatar, misleći kako ništa ne čujem, rekao medicinskoj sestri da me treba zatvoriti u ludnicu, u Jagomir. Majko moja, jesam se bio prepao. Mislio sam zbogom tamburo, zbogom travarice, zbogom Johane.

A Johan je bio folksdojčer koji je odležao sedam godina u Zenici, u zatvoru, radi suradnje s okupatorom. Poslije zatvora oženio se i ostao živjeti u Zenici. Bio je poznat po tome što, kad padne prvi zenički snijeg, skine se gol do pasa i trči nekoliko krugova oko kuće, bos.

– Ovo čeliči organizam i čuva zdravlje – govorio bi onima koji su ga začuđeno gledali, a kada bi se okrenuli, rekli bi:

– Ja budaletine!

Johan je poslije odležao još šest mjeseci u zatvoru jer je opsovao Tita. Prijavila ga je njegova žena. Rođena žena, zbog koje je ostao živjeti u Zenici. Ona je njemu prvo opsovala Hitlera, a on njoj Tita. Za tu stvar se ležalo, u ono vrijeme, brat-bratu pola godine. Za psovanje Hitlera ništa, ali za Titu… Zaracko je tada bio kod njih u kući i bio je naveden kao svjedok.

Na inzistiranje suca da vjerno ponovi ono što je čuo te večeri kod Johana, našao se u problemima, jer ništa osim minute nije psovao. Onda se dosjetio i kroz protezu, jer zuba, odavno nije imao, bubnuo:

– Rekao je: grebo te Tito! – ovo bi kod nas, mlađarije, uvijek izazivalo smijeh do suza kada bi nam Zaracko, na naše opetovano, traženje, prepričavao svoje svjedočenje.

Subota je bila, za sve nas, najdraži dan. Poslije radnog tjedna moglo de dulje spavati, gluvariti besposleno. Samim tim, petkom se moglo malo dulje ostati u kavani ili kod nekoga u stanu ili vikendici, ovisno što bi bilo prazno. Subotom smo jutarnju kavu protezali do ručka, a ručak pomjerali bliže večeri.

I za Zaracka subota je bila poseban dan. Uvijek kad bi ga netko, tko ne zna vic, zvao da izađe vani, govorio bi:

– Ne mogu. Danas se brijem?!

To je bila istina. Subotom bi Zaracko ustajao malo kasnije, oko osam ujutro. Kuhao bi jutarnju kavu i sipao malu čašicu travarice, i sebi i ženi. Nju bi, jadnu, tjerao od stola ako bi, slučajno, prolila i kap rakije:

– Ove se kapi ne daju skupiti – govorio bi i, mangupski, puhnuo pramen kose sa svog čela, iako, već odavno, nije imao kose ni blizu čela.

Motao bi duhan i polako, polako uživao. Ništa ga nije moglo omesti u njegovoj sporosti i uživanju. Nakon nekog vremena odlazio bi u kupatilo i donosio zrcalo, potom britvu, potom četkicu, onda sapun za brijanje, onda lavor, jer brijao se, po starinski, sjedeći u kuhinji. Lavor bi, po pravilu, donosio zadnji, prazan. Trebala mu je i mlaka voda. Ove pripreme i radnje oko brijanja potrajale bi sve do blizu podneva. Svim ukućanima išao je na živce, osim sebi. Shvaćao je to brijanje kao najvažniji posao na svijetu te ga je s velikom ozbiljnošću i predanošću obavljao. Sva je sreća što on tada nije znao za knjigu svjetskih rekorda. Bio bi, sa sigurnošću, upisan kao najsporiji na svijetu.

Zaracko, već odavno, nije među živima. Doživio je najgoru nesreću koja se može dogoditi jednom roditelju. Njegovo dijete umrlo je prije njega, preko reda. Ostao je bez svog Trumana.

Ni godinu poslije srce nije izdržalo. Plemenito i veliko Zarackovo srce. Do Trumanove smrti bio je, relativno, zdrav i vitalan.

S Trumanom otišla je i pjesma. Prašina je pala na tamburu i berde. Prašine nije bilo samo na Trumanovu grobu. Zaracko joj nije dao pasti. Sada leže jedan pored drugog na groblju u Crkvicama.

Zaracko nije imao s kim zapjevati i zasvirati, ni popiti po travaricu, ni smotati duhan.

Na nebu su se, sigurno, sreli i Truman, i Johan, i Zaracko, i moj ćaća. Opet su sretni. Opet, garant, nešto cirkusaju, pjevaju i potežu iz bočice za sirup.

I čekaju nas budaletine.

majka ona spava
na dubini velikoj

tamo su svi njeni
od sna intonirani

na dancu sobice
pokrivena zlatom

na dubini velikoj
majka ona spava

Nikada nisam čuo rahmetli Cafa Išmaka da pomene Bojanu, a da je ne nazove majkom.

– Svu je đecu pristansku othranila – govorio je, a Rizo Arap, Ćiro Zyber, Emro Abazovic, Filip Batričević i Ćemal Truma potvrđivali klimanjem glave.

Krajem septembra, kad primorska mjesta utišaju, na Pristanu je vrelo. Grozničave pripreme alata, krpljenje mreža, kalafatanje barki, gledanje u nebo…

Poslije prvog jakog juga u oktobru, kada se, zatim, s albanskih gudura stušti jaki sjever, niz Bojanu bi, milenijumskim stazama, krenula jata skakavica da u moru polože ikru. Da trljanjem trbuha o oštro pješčano dno istresu butargu i obezbijede nastavak života svoje vrste. To je bio i znak za sve grabljivice da nastupa i njihovo vrijeme: jata galebova i mase lica i gofova prišle bi u čast slavljenja života. 

E, takva svetkovina je ono za što malo, usnulo mjesto živi, što se jedanaest mjeseci čeka.

Začas bi kraj Bojane niklo nekoliko baraka, skrpljenih od onoga što se nađe, da se kako tako skloni glava. Na samoj obali rijeke, na verigama je visio veliki kotao u kome se vazda nešto krčkalo: pasulj, čorba, kapamah – što ima. Ako ništa drugo, nije falilo luka, šaka soli i kukuruzni ‘leb. I onda, grozničavo iščekivanje i strepnja: kad će riba krenuti niz rijeku, da se ne rasprši, da ne ode previše lijevom obalom – tamo je druga zemlja, drugi su graničari – hoće li je piloto spaziti na vrijeme…?

Tamna fleka na žuto-zelenoj vodi – znak da damari počnu da biju pomahnitalo. 

– ‘Ajde, idemo, voga, voga – tiha, oštra komanda vođe grupe i tratka bi počela opkaljanje još neusplahirene skakavice. Polako ih mreža sabija ka obali i tada more uzavri. Poludi velika fontana sa hiljadu vodoskoka. Skakavice potvrđuju svoje ime, a mnoge i uteknu preskačući cimu od pluta. Ali ostalo bi ih i zauvijek zarobljenih, ipak, dovoljno. 

Na Pristanu musava, bosonoga djeca (o njihovim kvrgavim koljenima jednom ću napisati priču) po vazdan su čekala očeve s Bojane, da vide što im “majka” šalje. Kada bi se iza Ponte od Suke pojavila ribarska flluga, već izbirikane dječije oči po gazu su razaznavale koliki su darovi. Ponekad je barka virela iz mora tek jednu pedu, a ribari do pasa plivali u ribi.

Trčala su djeca put kuća noseći naramke riba, taman k’o drva za loženje – ako je dijelio Ćiro ili Filip. Bio je i jedan što ni crno ispod nokata ne bi nikome dao i djeca su se ježila kad bi on potrefio s ribom. No, i njega bi bastadhi pristanski i kaljajski brzo preveslali, pa ni on ne bi sačuvao svu ribu.

Dimilo je iz svakog dvorišta maslinovo ulje i mjesto mirisalo na prženu ribu. Svi su ručali i večerali isto, nije bilo tajni. Sjutradan, kapamah, pa u žar na cigli, onda s orizom… Treći dan, ribi nikako izać na kraj, pa bi počelo rezanje duž hrbata i soljenje, a butarge su se sušile na dimu. Stizala je usoljena jesenka do Cetinja i Boke, uvijek pred Nikoljdan, jer je cipol “bojanez” bio na posebnom glasu.

Što grabljivice, leteće i plivajuce, ne bi uspjele dok je svijeta i vijeka, kopnenim harambašama dobro ide za rukom: otrovi, nafta, dinamit, struja… i skakavičine jeseni se – strah me – ubrzano i nepovratno sele u priče i sjećanja.

More se otima, priroda se brani, Bojana i dalje teče, skakavica se još uvijek sasvim ne predaje, ali… samo da ne doživimo neke tužne jeseni da je koji mještanin na samrti zaželio da još jednom okusi dar majke Bojane, a da ga ostane željan.

Mrzili smo i koliko nismo mogli,
one koje smo voljeli,
jezik kojim smo govorili,
riječi koje smo razumjeli.

Ubijali smo se u nadi da ćemo tako iskorijeniti one koji nas mrze.
Mrzili ih zbog njihove mržnje.
Plakali na njihovim grobovima,
donosili cvijeće svojim mrziteljima.

Ubiti mržnju nije lako

Bojimo se onih koje volimo.
Zavidimo onima koji nas vole.
Borimo se za pravdu, nepravedno.
I vjerujemo u uzvišenost svojih motiva.

Mrzimo se kod kuće, volimo u tuđini

Nježni smo u rakiji, mezama i zajedničkim pijančenjima.
Tada se pobratime crkve i džamije, a sinagoge nam postanu bliske i drage.
Pobožno ulazimo u svoje bogomolje. Iz njih se vraćamo svirepi i kruti. 

Naša zajednička vjera: mržnja.

U našoj zemlji je stalno pomrčina. Malo tko se sjeti da upali svjetlo.
Mi smo ujedinjeni zločinački pokret za iseljavanje i mrženje.
Postojimo samo u velikom zanosu svoje bolesti.
Kad dođe vrijeme, u kojem, u toj zemlji više nitko neće mrziti, ona će biti prazna i zdrava. 

Rasanit će se brazde i livade i otvoriti pupoljak blagog vjetra.
Sve o čemu smo sanjali, tada će biti moguće.

Objavljeno u Globusu u rujnu 2006.

Prođu tako godine i čovjek više ne zna što ga je vezivalo za bivše prijatelje i bivše znance, sve te nezanimljive, neugodne i katkad zle ljude, pa se ne može sjetiti ni samoga sebe u časovima kada je imao nešto s njima. Ali i nakon duga vremena, nakon života koji ga je nepovratno izmijenio, u sjećanju jednako zablistaju, s istom dragošću i toplinom, njihovi psi. Ako volite pse, a samo za takve teče ova današnja priča, nikada vam nijedan od njih u protoku vremena neće postati mrzak. Bivši punci i punice hoće, bivši šurjaci i šurjakinje također, ali sve ono dobro i drago što je na sve četiri tapkalo po vašim bivšim brakovima i zahvalno mahalo repom, ostaje vam pri srcu kao i prvoga dana prijateljstva. Kada je riječ o psu, čovjek se nikada ne upita što je vidio u njemu, u što se to zaljubio.

Postoje dva načina na koja biraš svoga psa. Ili unaprijed odrediš pripadnika svoje omiljene rase, pa ga za skupe novce kupuješ preko novinskih oglasa, ili na prvi pogled i bezumno zavoliš neku pokislu džukelu, koju bi, da nije bilo tebe, za najviše pola sata pokupila gradska kafilerija. Smatra se da psi s pedigreom bacaju stanovito svjetlo na svoje gospodare i da se na osnovu pasjih rasa mogu određivati i ljudski karakteri, ali to nije baš sasvim točno. Ljetos sam, recimo, proveo jednu ugodnu večer u domu staroga i slavnoga dubrovačkog liječničkog para i njihovoga dvanaestogodišnjeg pitbul terijera. Ni finijih ljudi, ni vedrijega i dobroćudnijeg psa! Pit, tako se naime zvao četveronožni domaćin, grickao mi je i balavio ruku, lajao da se igramo, donosio igračke i činio sve ono drugo što čini nježnost među ljudima i psima. A pretpostavka je, je li tako, da samo agresivni ljudi odabiru pitbul terijere za kućne ljubimce, i da se ti psi drže daleko od nepoznatih ljudi.

Pse bez pedigrea obično imaju ljudi koji prethodno i nisu planirali četveronožno proširenje obitelji. Štoviše, jako su mu se opirali, sve dok ih, eto, na mračnoj ulici i prometnoj raskrsnici, na kojoj ginu ljudi, a kamo li neće psi, u haustoru i u portunu, točno pred kućnim vratima, nije zadesio neki šareni kratkonogi bastard, neki križanac terijera i labradora, ovčara i boksera, i dirnuo ih svojom tužnom životnom pričom. Primili su ga u kuću tek da mu spasu život, i to samo na jednu noć, a već će ga sutra nekome proslijediti, poslati ga u pseće prihvatilište, objaviti oglas u Plavom oglasniku da se poklanja mješanac i vreća pseće hrane pride… Ali nakon što jednu noć prespava, pravilo je da će, u ljubavi i odanosti, prespavati sljedećih pet tisuća noći, koliko traje prosječan pseći život. Rijetkima je pošlo za rukom da drugome proslijede psa kojega na jednu noć prime u svoj dom.

Jedina stvarna razlika između rasnih pasa i džukela jest ta što ćete fotografiju svoga prijatelja s pedigreom nalaziti po knjigama, dok će vaš prijatelj neutvrdivoga podrijetla svojom pojavnošću biti i ostati jedinstven u svemiru. Ne postoje na svijetu dvije iste, pa ni slične, džukele. Ali po svemu drugom rasni i nerasni psi posve su jednaki, naravno ako su voljeni. I to je nekakva sličnost između ljudskoga i psećeg roda: u oba slučaja pedigre je stvar ceremonijala i formalnosti. No, dok je Francuska revolucija ukinula hijerarhiju rodoslova među ljudima, pa se uglavnom budale danas hvale svojim plemenitaškim podrijetlom, pasji rod nije bio zahvaćen revolucijama, pa se do danas održala podjela na patricije s pedigreima i plebs po kafilerijama.

Svako je vrijeme imalo svoju pseću modu. Tako je dugo nakon rata, pa sve do osamdesetih, pojam rasnoga psa u našim krajevima bio njemački ovčar. I danas, ako mi kažete da vam nacrtam psa, meni ili bilo kome starijem od trideset godina, vrlo je vjerojatno da ćete dobiti crtež njemačkoga ovčara. Više je razloga zašto se ova moda tako dugo održala, a među njima nisu nevažni čak ni oni politički. Njemački ovčar, ili vučjak – kako smo ga familijarizirano zvali, bio je pas koji je na Sutjesci drugu Titu spasio život. To je pas s autoritetom svake vrste: njemački je, kao što je njemačka i najbolja industrija i tehnologija, a opet je i partizanski, kao što je partizanski i Tito. Ali ne pretjerujmo, bilo je i ljudskijih i nježnijih razloga koji su nas tolike godine vezivali za vučjake. Toliko smo ih voljeli i toliko ih je bilo da su se s vremenom pomalo degenerirali, pa su među njemačkim ovčarima učestale razne bolesti koje nastaju nedovoljnim miješanjem unutar rase.

Međutim, zanimljivo je da je Titova sklonost prema vučjacima trajala koliko i njegova revolucionarna i narodnooslobodilačka faza. Čim se maršal dokopao fotelje, pa još preko leđa preturio Staljina i rezoluciju Informbiroa, okružio se pudlicama. Budimo iskreni, našim patrijarhalnim i homofobnim narodima i narodnostima to baš i nije bilo drago, jer su pudlice bile na glasu kao psi buržuja, balerina i tetkica, posve protivni duhu socijalističke revolucije. Mora da su se mnogi crnogorski, bosanski i dalmatinski partizani gorko razočarali u komunizam kada su vidjeli Titove pudlice. Vjerojatno bi se moglo progovoriti i o genezi hrvatske opozicije, iz koje je onda rođeno i višestranačje, nastaloj u otporu prema Titovim pudlicama. Tuđman, pak, podjednako nije volio ni pse, ni ljude. Od prvih je zazirao, a druge je prezirao. U odnosu prema psima imao je psihologiju onog poštara iz stereotipa o lošim poštarskim iskustvima s psima, dok je na ljude gledao baš onako kako na pse gledaju oni koji ih ne vole. Narod je bio fasciniran Tuđmanovim prezirom, a psi su bili prema Tuđmanu ravnodušni. 

Pa iako je Tito volio pudlice, u našim krajevima ta pasmina nikada nije ušla u modu. Zanimljivo je da su i pudli, izvorno, ovčarski psi, inteligentni su, odani i druželjubivi, ali, eto, vazda ih prati neka pomalo čudna reputacija. Predrasuda je, recimo, i to da su pudlice nervozne, ljutite i jako lajave. Predrasude o pasminama slične su predrasudama o narodima. Kao što pomahnitali i okrutni vođe čitave narode dovedu na zao glas, tako i pokoja lajava gazdarica ozloglasi sve pudlice, a kreteni i idioti od pitbul i staford terijera načine krvoločne pse.

Osamdesetih godina pseće su se mode počele brzo izmjenjivati. Jedno vrijeme bokseri su bili jako in, pa su se pojavili dobermani, koje su zbog nečega, ali doista se ne zna zbog čega, ljudi mahom smatrali jako opasnima. Potom je, malo pred rat, bilo sve više rotvajlera, pa je došlo vrijeme labradora i retrivera. Premda nisam baš neki rasist, pogotovu kada je riječ o psima, zlatni retriver mi se čini najljepšom varijantom ako ti je suđeno da se rodiš kao pas. Pametan, dobar i lijep, taj Brad Pitt među psima sugerira ponešto i o svome dvonožnom prijatelju ili gospodaru. Recimo to da nije od onih bolesnika kojima smeta svaka pseća dlaka.

Postoje i psi koji mogu poslužiti kao metafore ljudske povijesti. Ruski hrt, ili berzoj, može ispričati priču o Romanovima i predrevolucionarnoj Rusiji, dok je, recimo, priča o tornjaku i doslovno povezana s poviješću Bosne. Tornjak je kao ovčarski pas živio i radio u krajevima oko Vlašića i drugih srednjobosanskih planina, a kada mu je u novije vrijeme zaprijetilo istrebljenje, spašavali su ga pojedini franjevci. Danas je tornjak zavrijedio dvostruko međunarodno priznanje, pa je proglašen autohtonim bosanskohercegovačkim i hrvatskim psom, čime je podijelio sudbinu Hrvata iz svoje domovine, koji također imaju pravo na dvojno državljanstvo.

Ali brojni su u naše doba i borci protiv odanosti između ljudi i pasa. Praktično, nije u zadnjih petnaest godina ni bilo ideje i ideologije u ime koje se nije bučilo i protiv psećeg svijeta. Borci za hrvatsko razmnožavanje i populacionisti, takozvani bakovićevci, bjesnili su na vlasnike pasa, nalazeći neku vezu između prijateljevanja s psima i izumiranja Hrvata. Pojedini vozači tramvaja borili su se protiv pasa tako odlučno da ni slijepcima nisu dopuštali ulazak u vozilo, jer su se plašili da bi njihovi razjareni labradori mogli masakrirati druge putnike. Protiv pasa rogoborili su i visoki crkveni dužnosnici, pa i biskupi, koji su smatrali kako je ljubav prema psima u nekoj vezi s nedostatkom kršćanske solidarnosti prema ljudima, premda bi, ako je vjerovati svetome Franji iz Asiza, trebalo biti suprotno.

Ali kako je ljude neumjesno utjerivati u vjeru i u ljubav, tako ih ne treba nagovarati ni na to da vole pse. Uostalom, bolje da ih mrze, nego da ih nabavljaju iz šminkerskih razloga, zato što su vidjeli slavne i poznate kako po parkovima šetaju pse. Pas nije kišobran, štikla ili muštikla, pa da ga imaš iz statusnih i šminkerskih razloga. Pas je samo odani prijatelj, onaj koji je uz tebe kada te svi zamrze, kada ti se čini da si sam na svijetu, kada si već učinio toliko gluposti i nepodopština da te se i najrođeniji odriču. On te se nikada neće odreći, nego će svakoga trenutka svoga užasno prekratkoga života biti presretan što te vidi. Kada odeš do kioska po cigarete, ti znaš da će ti se na povratku radovati kao rod rođeni koji te nije vidio dvadeset godina. 

Prespavao si i Srebrenicu, rekao je fra Petar,
Srebrene Bosne provincijal, ali spiješ, Bože,
otkako se šarom što ga obuhvaća tvoj šestar
djeca tvoja, u ime Oca, do istrebljenja glože

Samo spavaj, bolje je da se nikad i ne budiš,
jer izraz lica tvojega, ako se jednom začudiš
nad svime što smo bez tebe marljivo razorili,
kazao bi sve o svijetu koji smo za te stvorili,

po svojoj mjeri, sav vlastiti uloživ potencijal
i fanatičnu vjeru u tebe, a onaj drevni inicijal
dobro će nad svime stajati, pilatovsko: INRI
I neka se napokon sve u smrti zauvijek smiri

(21.10.2023.)

Vjeran Zuppa, Kristijan Silvestar, Durieux, Zagreb 2018.

Smrt nije svaki put ista, niti njezin čin odjekne svaki put isto. Taj mukli zvuk timpana pokatkad zvuči nevjerojatno. Kao sredinom oktobra, tog pretoplog listopada, kada su Armenci protjerani iz Stepanakerta, a započeo je još jedan strašni rat na Bliskom istoku, i kada je Zagrebom odjeknula smrt Vjerana Zuppe. Dvadesetpetogodišnjaka, koji je prije već skoro šest desetljeća došao na čelo Galerije Studentskog centra, odakle će postati upravitelj Teatra &TD, vjerojatno najznačajnijeg kazališta u ukupnoj hrvatskoj kulturnoj povijesti. Kazališta koje je zacijelo bilo veće i moćnije od kulture i od grada u kojima je nastalo, a odmah po Zuppinom odlasku i nestalo. Njegovu smrt nevjerojatnom čini upravo taj dojam da je ono što je radio bilo veće i moćnije od konteksta, i da je bilo izuzetak. Izuzetak od smrtnosti.

Zuppa pripadao je skupini mladih pisaca iz “književne revije za suvremene probleme”, kako je u duhu vremena bio podnaslovljen Razlog. Bio je razlogovski ideolog, arbitar stila, upućen u najaktualnije književno-teorijske i filozofske mode u Francuskoj, kreativni strateg, genij velike zamisli, obaviješten, duboko utemeljen, pametan i u svakom trenutku duhovit. Cinik s pokrićem, jedan od rijetkih, ako ne i jedini među hrvatskim piscima. Ljude oko sebe činio je boljim: toliki su popropadali nakon što bi ih život i povijest odveli nekamo dalje. Pisac zakučastog esejističkog stila, ali nikad praznorijek, nikad šupalj. Godine 1976, a ne 1978, kako sam to bio napisao, objavio je poemu “Prijatelj Silvestar”, kojom je, pored ostalog, obrazložio svoja teorijska načela. Kakva razlogovska poezija trebala biti? Zuppa će to pokazati u “Prijatelju Silvestru”, lijepo dizajniranoj knjizi, koja zbog svog formata teško ulazi na police, među druge beletrističke i pjesničke knjige, ali bi joj tamo, na toj imaginarnoj polici – koju češće sređujem u ovim tekstovima, nego u stvarnome životu, među knjigama svojih kućnih biblioteka – bilo mjesto između Dragojevića, Petraka i Horvatića, a odmah pokraj genijalnog razlogovskog esejista i kritičara Brune Popovića, tog najbližeg Zuppinog književnog srodnika. 

Knjizi “Prijatelj Silvestar” posvetio sam krajem veljače 2013. Subotnju matineju. Naslov mog teksta “Bog je kišobran” mislim da je uspjela sublimacija Zuppine cinične geste, pisane i usmene, pjesničke i razgovorne. Pet godina kasnije, na kućnu mi je adresu stigla knjiga “Kristijan Silvestar”, podnaslova “međuosobni zapisci i prepisci”, nadopunjeno i malo izmijenjeno izdanje “Prijatelja Silvestra”, s posvetom koju zacijelo vrijedi citirati: “Miljenku J. Vjeran Z. 2018. proljeće”. U međuvremenu smo se, i poslije toga, usput susretali, razmjenjivali po nekoliko konvencionalnih i apsurdnih riječi, vedro, kao dvojica u vremenu udaljenih ljudi, bliskih u koječemu što od tog vremena nije.

Nanovo sam čitao knjigu, i u njoj, pored naknadnih Silvestrovih intervenata, nalazio i ponešto što je Zuppa u knjigu prokrijumčario, a što joj, strogo govoreći, nije pripadalo. Teško da je to netko mogao primijetiti, ljudi slabo čitaju kada i čitaju, a uglavnom ne čitaju. Mene je, međutim, ganuo taj Zuppin kasni sentimentalni šverc. Bio je emotivan čovjek – ne bi mogao biti intelektualac i znalac da nije bio emotivan-  ali se uglavnom čuvao sentimentalnosti. Njegove godine, naime, one godine u kojima je bio pri vrhuncima, ili u kojima je njegovo vrijeme bilo u suglasju s vremenima povijesnim, bile su šezdesete i sedamdesete. Sentiment je tada bio demode u poeziji i u teoriji. Pola stoljeća kasnije vrijeme je iskočilo iz zgloba, Zuppa je ostao javno ugledan, ali se u nekom provincijskom Zagrebu i u još zabačenijoj Hrvatskoj o njemu, premda javno uglednom, ništa više nije znalo. Bio je priman kao “politički analitičar” u vrijeme izbora, ili kao “ideolog ljevice”. Koje ljevice, kakav ideolog? I tako, već sasvim izvan vremena, napisao je nekoliko sentimentalnih pjesama, koje nisu imale veze sa Silvestrom. A znao je da knjige za njih neće biti. Pa ih je tako, kao kukavica jaje, podvalio Silvestru.

Recimo divna “Onako: korak po korak”, namijenjena očito ocu, Tomislavu Zuppi, pjesniku i tekstopiscu nekih među najupečatljivijim dalmatinskim songovima, djelovat će u tih nekoliko dana po Vjeranovoj smrti kao savršen nekrolog, autonekrolog jednoga vedrog cinika. Evo vam pjesme, cijele: “Nebo se raspucalo u zvijezde./ Daljina je, znam, tako blizu./ Izabirem put da se vratim,/ ali dan me još vara./ U čemu prepoznati što?/ I mrak me još vara,/ ali ne više od toga, ćale moj./ Oče. Tebe susrećem na mjestima/ na kojima te nikad još nisam vidio./ Znam samo još jedno:/ Pjesma ti puše s mora./ Otkako to mogu ćutjeti/ zajedno možemo šutjeti./ A ono što dugo te zanima/ mogu sad objasniti./ I ja, već dugo vremena,/ onako korak po korak,/ proširujem domovinu izgubljenih.”

Još ne pređoh Trešnjevkom, Ozaljskom oko Zagrebačke banke, tamo gdje su parkirna mjesta posred ceste, gdje bih najčešće znao sresti Zuppu. Nadam se da će mi se pričiniti kad sljedeći put naiđem, osmjehnuti se s lica nepoznatog prolaznika. Cinično, preuzevši na tren pojavu drugoga. Tajanstveno glumstven, kao dragi Bog.

Nedjeljna Dalmacija

“Ne računajte na moju naklonost”, rekao je, “vi pišete kod tih divljaka, i mene baš nimalo nije briga što pišete. Kao što me nimalo nije briga ni za vašu tešku sudbinu, dolazak iz Sarajeva, rat, i ine efemerije. Dok god ste tamo, mi smo neprijatelji, i ja vas kanim tretirati kao neprijatelja!” Iznebuha izgovorio je dok smo u redakciji Antibarbarusa, koja je tada bila pri vrhu Zvonarničke, pili armenski konjak, imena Ararat, što nam ga je iznio njegov prijatelj Berti Goldstein. Do tog trenutka razgovor je bio ljubazan, o književnosti i filmu. Od tog trenutka tražio sam način da što bezbolnije odem. U sebi sam se crvenio. Uskoro sam otišao iz Nedjeljne, prestao raditi za “te divljake”, i pokajao se.

Afera četnik

Tako nazivam zbivanja iz 2011, kada su me, u kolaboraciji, proustaški desničari i ljevičarski književni ološ s Gornjega grada, oglasili kao četnika i ljubitelja Draže Mihailovića, ozbiljno nakanivši da mi svakodnevni život učine tako odvratnim i nepodnošljivim da, tobože svojom voljom, odem iz Hrvatske. Među malobrojnima koji su me zaštitili, pruživši mi time jedan od dobrih razloga da nastavim živjeti po svome, bio je Vjeran Zuppa. Pamtim razgovornu večeru kod Davora Butkovića, sa Zuppom i sa mnom, reportiranu na dvije stranice Pavićevih dnevnih novina. Nije to za mene bio samo građanin Vjeran Zuppa, nego cijela ona hrvatska kultura i sav onaj Zagreb, što ih je stvorio Zuppa.

Došao nam Musa s protesta 

Što više o njima ovi pričaju
Oni ih žešće biju – kaže
I spušta barjak
Do učitelja 

Uča mu je i rod i komšija –

Davno si mi iz škole izišao
Musa, i ti sam stidi se
Tvojega neznanja 

Jer ovo je kahva, jadan
I nije ničija kasarna 

A da oplakuješ
Žrtve, ovdje, s nama –
Ne treba ti nikakva zastava 

(2023)

Antun Gustav Matoš, pjesnik, pripovjedač, feljtonist, putopisac i kritičar bio je godinu dana stariji od arhitekta Viktora Kovačića, oca moderne hrvatske arhitekture. Prvi je rođen na krajnjem istoku, a drugi na krajnjem zapadu Hrvatske. I jedan i drugi prevalili su naporan put do priznanja, ugleda i stalnog osporavanja u hrvatskoj prijestolnici. Matoš je doduše u Zagreb došao već s dvije godine, tu je pohađao pučku školu i glazbeno se obrazovao. Nakon završene gimnazije u Beču je upisao Vojni veterinarski fakultet, ali nije odveć mario za studij. S devetnaest godina objavio je pripovijetku Moć savjesti i krenuo u život kao vojni dezerter, bjegunac, lutalica i boem, a uza sve to i kao vrstan feljtonist, esejist i kritičar. Tri godine proveo je u Beogradu, kratko se zadržavao u Beču, Münchenu i Ženevi, četiri godine u Parizu, odakle se ponovno vratio u Beograd, da bi 1908. napokon došao u Zagreb. I premda je ubrzo otkrio „da ga zbog proklete kritike ima u nosu tri četvrtine Zagreba“, ostao je vjeran voljenom gradu i bavio se hrvatskom domovinom žarom promišljenog rodoljuba i nesputanog intelektualca.

     Zagreb je u proljeće 1908. bio domaćin likovne izložbe Saveza jugoslavenskih umjetnika o kojoj je Matoš pisao i u Hrvatskoj smotri objavio svoje izložbene impresije. Evo što piše o Umjetničkom paviljonu i mladom arhitektu koji je aranžirao spomenutu izložbu:

     „Sam umjetnički paviljon ne sviđa mi se ni najmanje… Ta pretrpana arhitektura mjenjačnice ili karikirane kockarnice velikih kazališta prava je parodija ukusne jednostavnosti Akademije, koja trebaše ostati obrascem i uzorkom stilskog – ako već ne jedinstva, a ono – ukusa cijelog tog dekorativnog gradskog kraja… No da ne pokvari umjetničkog dojma izloženih umjetnika, aranžer izložbe, g. Viktor Kovačić, naš mladi graditelj velikog stila i vrlo originalnih namjera, moraše maskirati, sakriti sve one  apsurdne linije i rebarbativne figure koje bi smetale bizarnošću neopravdanog baroka. Izložbu, upravo vajarski salon obukao je u bijelu i žutu diskreciju, davši zidovima i stropovima mekoću tapetirane sobe.“

     Iz napisanog proizlazi da je Matoš dobro poznavao Viktora Kovačića. Taj „mladi graditelj velikog stila“, po majci Štajerec iz Rogaške Slatine, po ocu Hrvatski Zagorec iz Huma na Sutli, završio je pučku i graditeljsku obrtničku školu u Grazu. Za vrijeme školskih praznika u svom je zavičaju upoznao učitelja i orguljaša Janka Leskovara, zagorskog muža u najljepšim godinama, koji je osnovao i vodio mješoviti pjevački zbor, družio se i zabavljao s barunom Kavanaghom u dvorcu Mali Tabor, odlazio na partije taroka kod bilježnika Halbeka Brezinščaka u kuriju Novi Tabor, te na književne razgovore u ladanjsku kućicu profesora Luke Marjanovića, tadašnjeg rektora Sveučilišta u Zagrebu. Učitelj vesele naravi s velikim je oduševljenjem pričao petnaestogodišnjem mladiću, koji mu se činio previše njemački otuđenim, o proplamsajima hrvatskog rodoljublja od Osijeka, Dubrovnika, pa sve do Huma na Sutli, gdje su se u velebnoj crkvi svetog Petra u Prišlinu okupljali hrvatski svećenici, preoblačili se u svečana odijela i odore, te odlazili u posjet biskupu Strossmayeru za vrijeme njegovih boravaka u Rogaškoj Slatini, na južnom uglu lječilišnog parka. Razgovore s Jankom Leskovarom, veselim učiteljem koji je svojom pripovijetkom Misao na vječnost najavio, zajedno s Matoševom pripovijetkom Moć savjesti, razdoblje hrvatske moderne, mladi je Kovačić pohranjivao duboko u sebi. U Grazu se počeo družiti s članovima literarno-zabavnog društva »Hrvatska«, odlazio je u njihove društvene prostorije, slušao vatrene pravaše kako zagovaraju hrvatsku nezavisnost, kuju u zvijezde oca domovine Antu Starčevića i spominju književnika Antu Kovačića, njegova prezimenjaka, rođenog također u sutlanskom podneblju, tridesetak kilometara nizvodno od Huma na Sutli. Sve je to pobudilo u njemu pritajeni naum da se što prije prebaci u Zagreb. Svog dobrotvora zamolio je da ga preporuči zagrebačkom arhitektu kojeg je često spominjao s velikim poštovanjem i zahvalnošću. Tako je Viktor u svojoj sedamnaestoj godini dospio u hrvatsku prijestolnicu. Radio je kao građevni praktikant kod poznatih graditelja Waidmanna, Carneluttija i Bolléa. Hermann Bollé povjeravao mu je  nadzor nad obnovom pravoslavne crkve u Pakracu i katedrale u Križevcima, vodio ga sa sobom na milenijsku izložbu u Budimpeštu, te mu napisao preporuku za upis na Akademiju umjetnosti u Beču. U carskoj prijestolnici Kovačić se u dosluhu austrijskog “Jugendstila” družio s bečkom skupinom hrvatskih modernista. Već na samom početku studija dobio je prvu nagradu na javnom natječaju i odobrena mu je trogodišnja stipedija. Po povratku u Zagreb 1900. godine objavio je u časopisu Život programatski članak o modernoj arhitekturi te bio jedan od osnivača Kluba hrvatskih arhitekata. Svojim projektima pobjeđivao je na mnogim međunarodnim natječajima, između ostalog i na natječaju za monumentalnu zgradu nasred beogradskih Terazija, što je zacijelo moralo privući pozornost hrvatskog bjegunca Matoša koji je tada svojim književnim kritikama žario i palio u srpskim časopisima i kavanama Skadarlije.

     Početkom svibnja 1908. poglavarstvo grada Zagreba raspisalo je natječaj za uređenje Kaptolskog trga i okolice. U natječajnom programu tražilo se regulatorno rješenje tri velike gradske cjeline: Kaptolskog trga, Dolca i Vlaške ulice. Natječaj je raspisan samo za hrvatske arhitekte, kako bi se spriječilo masovno pojavljivanje austrijskih i mađarskih arhitekata. Ocjenjivačka porota dodijelila je većinom glasova prvu nagradu arhitektu Viktoru Kovačiću, drugu Stjepanu Podhorskom, treću Dionisu Sunku, dok je za otkup predložila projekt Vjekoslava Bastla. Prvonagrađeni arhitekt Kovačić priložio je uz arhitektonske crteže i opširan teoretski tekst iz kojeg se vidi da grad doživljava kao trodimenzionalnu i složenu umjetničku tvorevinu. Umjetnička gradogradnja trebala bi polaziti od komunalnih, prometnih i vlasničkih zahtjeva, ali tako da istovremeno  postigne ujedinjenje s umjetničkim, simboličkim i povijesnim vrijednostima. Kovačić se odlučio za radikalnu i inovativnu modernističku rekonstrukciju. Predložio je uređenje dvaju trgova – manjeg, kojeg je nazvao Atrium Ecclesiae, odnosno Crkveni trg, i većeg, kojeg je nazvao Forum populi ili Narodni trg. Predlagao je srušeni zid pred katedralom zamijeniti arkadnim zidom s kulom u sredini. Za uređenje okolice Kaptola osmislio je i predlagao gradnju trgovačko-stambenih blokova s novim trgovima između Trga bana Jelačića i Draškovićeve ulice. Dolac je osmislio tako da tržnica bude pod zemljom, a da se nad zemljom nalazi prostrani trg okružen trgovačko-stambenim zgradama. Projektom je predvidio i tramvajsku liniju od Trga, preko Kaptola, do Zvijezde.

     Nakon proglašenja rezultata natječaja gradsko poglavarstvo povjerilo je Klubu hrvatskih arhitekata organiziranje izložbe natječajnih radova u Umjetničkom paviljonu. Izložba je postavljena početkom listopada i bila je otvorena tri tjedna. O toj izložbi  objavili su na stranicama dnevnih novina opširne kritičke tekstove Antun Gustav Matoš, Đuro Szabo, Dušan Plavšić i Antun Jiroušek. Matoš je na stranicama Hrvatskog prava posvetio cijeli članak samo Kovačiću. U uvodnom dijelu napisao je prvonagrađenom arhitektu pohvalu kakva se u ono vrijeme rijetko mogla čuti.

     „Viktor Kovačić, dika naših domaćih graditelja i nada hrvatske moderne umjetnosti, i opet je dobio prvu nagradu pri natječaju pod predsjedanjem evropskog žirija gdje je sudio i jedan Gurlitt i gdje je Viktoru Kovačiću od naših mjerodavnih stručnjaka dao glas i dr. Kršnjavi. Radilo se, kako je poznato, o izgradnji okoline naše katedrale i o novim arhitektonskim odnošajima koji trebaju vremenom nastati oko toga historijskog mjesta. Kod konkursa sudjelovahu ponajbolji naši graditelji, a Viktor Kovačić je dodao svojim sjajnim, virtuozno nacrtanim osnovama dvojezični – hrvatski i njemački – fotografijama ilustrovani tekst, pristupačan i laicima poput pisca tih diletantskih redaka, napisanih tek da se svrati pozornost naše inteligencije na izložbu tog natječajnog rada u Umjetničkom paviljonu…

     Upućujem na izložbu pored koje bi i najbolji štampani opis tih sjajnih osnova bio dugačak, suh, dosadan, a možda i taman. Ovim osnovama pokazao se Viktor Kovačić i opet kao umjetnik široke evropske koncepcije, ne gubeći kod toga osjećanje za ‘genij mjesta’ i čuvajući u svojim krasnim projektima kao svetinju one oblike koji mu se čine najljepšim simbolima narodnog života, hrvatskog života u prošlosti i sadašnjosti. Zato nije uzalud u svom komentaru citirao riječi stručnog dr. Kršnjavija, izrečene sličnom zgodom: ‘Kad će se zgrade sagraditi, to je sasvim svejedno, danas ili za sto ili dvjesta godina – to su male razlike. Vrijeme je jedna iluzija… Patriotsko je čuvstvo zato tako veliko i uzvišeno, što nas uči pravu živu istinu: da je život naroda pravi život, a mi da smo tek karika u lancu toga života’ (…)

     No premda je vrijeme iluzija, nama nije svejedno hoće li se krasne, razmjerno jeftine, u teoriji primljene i odobrene osnove Viktora Kovačića ostvariti sada ili kasnije. Za našu savremenost bilo bi sramota da ih oživotvore drugi, nepozvani, bog zna kada… Cijelo hrvatsko javno mnijenje i svi pozvani faktori trebali bi poraditi oko toga da najljepši i najstariji dijelovi Zagreba prestanu već jedared biti karikaturom…“

     U drugom dijelu članka Matoš posebno naglašava da je arhitekt Kovačić umjetnik prvoklasne europske naobrazbe i umjetničkog talenta s istančanim osjećajem za graditeljsku baštinu kao sastavni dio povijesti i sadašnjosti hrvatskog naroda.

     „Viktor Kovačić rođen je u Humu na Sutli, u krasnom kraju koji nam već daje jednog znamenitog Kovačića – autora monumentalnog romana U registraturi. Od šeste do sedamnaeste godine bijaše Viktor Kovačić pod utjecajem čistog njemačkog odgoja, koji je – kako vidimo – njegove hrvatske instinkte još ojačao. Već u prvom poljeću svog početka na bečkoj Akademiji likovnih umjetnosti dobio je – prvi Hrvat! –  na javnom natječaju držvanu nagradu, a na velikim europskim konkurencijama osvojio je već četiri prve nagrade – kao i sad u Zagrebu. Premda bi mogao naći sjajne nagrade i zarade u tuđini, on živi već deset godina u malom Zagrebu koji je i tom prilikom tako velik da ni o ovome prvaku moderne hrvatske kulture ne vodi pravoga računa, jer je Viktor Kovačić skoro više zaslužio svojim natječajima nego praktičnim radom kao arhitekt. Dok kod nas stvaraju kapitale paliri, tesari, i drugi razni građevni poduzetnici, taj izvrsni stručnjak, koji se znao često žrtvovati za naše rijetke kulturne pokrete, mora iz nepoznatog kuta svakom prilikom konstatovati da on ne nalazi u Hrvatskoj dosta posla i priznanja, jer je solidan umjetnik i jer je – Hrvat.

     Elegancija njegove boemske otmjenosti podsjeća na engleskog gentlemena. Plava fizionomija, plavi podrezani engleski brkovi, solidna toaleta u aristokratskim, diskretnim bojama, gestovi rijetki, mimika škrta. Njegov stan – klasična garsonjera u mansardi – je prava umjetnina svojim mekanim, sivim tonalitetom i provedenim principom lapidarnosti: ništa u tom gnijezdu nije suvišno. Zagrebačke gospođe, imajući smisla za poeziju interijera, za najveću vještinu da se ni sa čime – sitnicama može postići efekat velikog stila, išle su kao na hodočašće gledati inauguraciju toga stana, možda najukusnijeg u Zagrebu, na tavanu kuće u Marovskoj ulici.“

     U završnom dijelu članka Matoš najavljuje Kovačićev odlazak u San Francisco. Vrlo vješto primjenjuje metodu provokacije te još jednom naglašava kako bi za hrvatsku kulturu Kovačićev odlazak imao podjednako nesretne posljedice kao svojedobni odlazak slikara Vlahe Bukovca. Time je Kovačića promovirao u ravnopravnog člana izabrane umjetničke elite koja može hrvatsku kulturu učiniti prepoznatljivim i sastavnim dijelom europske kulture.

     Nakon dobivene nagrade na natječaju za regulaciju Kaptola i okolice te velikog odjeka u javnim glasilima Zagreba, Beča i Berlina, u javnosti se naveliko pričalo o karizmi Viktora Kovačića. A da je doista bio karizmatik svog zanimanja, potvrdio je još jedan natječaj, početkom siječnja 1909. godine. Bio je to arhitektonski natječaj za gradnju crkve sv. Blaža u Zagrebu. Natječajna porota prvu je nagradu dodijelila Viktoru Kovačiću, drugu Dionisu Sunku, a treću Vjekoslavu Bastlu.

     Početkom studenog 1909. Matoš je u zagrebačkom Agramer Tagblattu objavio na njemačkom jeziku svoje dojmove s posjeta groblju Mirogoj. Uz spomenik Rudolfa Valdeca Račkomu spominje „dva nova spomenika, vrijedna da se vide“, koja su izvela „dva priznata umjetnika o kojima nema diskusije, arhitekt Viktor Kovačić i kipar Robert Frangeš Mihanović. Slijedi najprije opis Frangešova spomenika književniku Josipu Eugenu Tomiću, a potom detaljan opis Kovačićeva spomenika. Matoš piše:

      „Kovačićev spomenik Mošinskomu u arkadama jest oplata zidanog podnožja i zida zelenim mramornim pločama. Žilje materijala iskorišteno je kao ukras na taj način što se fugama nalijevo i nadesno ponavlja odraz mramoriranja. U sredini je smještena ploča s napisom u starorimskim jednostavnim pismenima i s elegantnim  brončanim grbom. Bogate brončane svjetiljke upotpunit će  hemicikličko podnožje. Ovaj spomenik u svojim mirnim, sigurno proračunanim tonalitetima materijala i u svom uzvišenom djelovanju ploha tako je jednostavan i plemenit da je čak i konvencionalnost rimskog pisma izgubila efemernost kao na nekom antiknom spomeniku. Umjetnost arhitekta Kovačića previše je jednostavna a da se shvati samo kroz analizu. Jedinstvo svake zamašne koncepcije nalazi on u jednostavnosti ploha i linija. Arhitektura ovdje zaista podsjeća na okamenjenu muziku koja je tako jednostavna da su joj čak i melodija i akord suvišni.“

     U godinama koje su preostale do Matoševe prerane smrti Kovačić je napisao opširno pismo „slavnom odboru zagrebačkih gospoja“ o podizanju spomenika Josipu Jurju Strossmayeru, načinio projekt za regulaciju Rokova perivoja, s kolegom Hugom Ehrilchom otvorio najprije zajednički atelje, a potom osnovao građevinsko poduzeće, projektirao brojne vile i zgrade, a početkom 1914. njegovu pažnju privukao je Rudolf Steiner, utemeljitelj antropozofije ili duhovne mudrosti o čovjeku. Svoje duhovne doživlajaje i opažanja slavni je antropozof zorno prikazivao u misterijskim dramama za čije izvođenje je naumio u Švicarskoj izgraditi posebnu zgradu, takozvani „Goetheanum“. Steinerova želja bila je da u izgradnji sudjeluju umjetnici iz mnogih zemalja, pa se tako i sam Kovačić osjetio pozvanim, budući da mu je antropozofski pogled na čovjeka i prirodu bio blizak, pogotovo pogled na arhitekturu kao konkretno opažanje duha i duhovnog u materiji.

     I dok je proslavljeni hrvatski arhitekt Viktor Kovačić razmišljao o svojim bečkim znancima, tko bi ga od njih mogao najbrže povezati s Rudolfom Steinerom, u Bolnici milosrdnih sestara dogodilo se 17. ožujka 1914. najtužnije odvajanje duha od materije. Umro je Antun Gustav Matoš od raka na grlu, samo nekoliko tjedana nakon operacije. Kovačića je smrt proslavljenog hrvatskog književnika silno rastužila, ne samo zato što je Matoš pisao o njemu sve najbolje, već ponajviše zato što se tom smrću ugasilo veliko svjetlo u mraku hrvatskih kukavnih političkih prilika.