Tomo je čitao, jednu osmrtnicu, točnije obavijest o godišnjem parastosu jednom, njemu poznatom pravoslavcu. Osvrtao se gleda li ga netko. Uvijek je to tako, kad radiš neku nepodopštinu, misliš svi gledaju baš u tebe. Srećom, proljetno je jutro, pravo mostarsko, prohladno s naznakama dnevne vreline, nigdje nikoga.

Slina mu je popunila usta, oči se raširile, polako je izvadio noktaricu, ili kako bismo rekli grickalicu. Na njoj je bila i mala rašpica, ili po naški turpijica za nokte, ali i mali nož. Tim malim nožem pažljivo je odvojio tu obavijest od ploče i brže-bolje je sakrio ispod sakoa, zadovoljan što ga nitko nije vidio, zadovoljan što nije oštetio taj komad papira, i na koncu, što je dodao još jednu osmrtnicu u svoju kolekciju.

A kolekcija nije bila zanemarljiva.

Skupljao je osmrtnice već dvadeset tri godine, osam mjeseci i sedamnaest dana, računajući i današnji. Pamtio je taj dan, početak. Dva dana ranije umrla mu je mama. najnježnija i najtoplija osoba koju je upoznao u životu. A već mu je četrdeset šesta.

Zbog pokojne mame nije se nikada ni ženio. U djevojkama koje je upoznavao tražio je onu nježnost i toplinu majčinih ruku, majčine duše, majčinih očiju, i nikada ih nije našao. Rodbina ga je gurala da sjedi pored slobodnih cura, čak i pored mladih udovica i tek razvedenih žena, na raznim okupljanjima. Krštenjima, krizmama, blagoslovu polja, rođendanima, roštiljanjima. Onoga trena kada je shvatio namjeru rodbine da ga pošto-poto oženi, jer „baš je zlatan, ima stan, osto mu od matere, ima poso, nije vala ni ružan“ jednostavno je prestao odlaziti na obiteljska okupljanja. Na početku se pravdao bolešću, onda obvezama na poslu, onda im je lagao da ima neku „malu“ ali još nije vrijeme da je upoznaju, da bi, na koncu, i rodbina prestala pozivati ga.

Lagano se povlačio u svoj svijet. Svijet Bukowskog, Meše Selimovića, Tribussona, domaćih filmova. Znao je preko stotinu replika iz domaćih filmova napamet, znao bi prepričati kazališni komad od početka do kraja.

Prva osmrtnica koju je skinuo i donio kući bila je ona pokojne mame. Skinuo je s table na glavnom gradskom trgu. Činilo mu se kako će mu mama, onako lijepa na slici koju je dao tiskati, pokisnuti, izblijediti, nestati. Zato je iz džepa izvadio noktaricu, izvukao nožić i pažljivo i nježno je skinuo i ponio kući.

Od tada se ne odvaja od te svoje noktarice. Jednom ga je uhvatila luda panika jer je zaboravio izvaditi je iz džepa hlača, a hlače je ubacio u perilicu. Sjedio je tada ispred perilice i gledao u nju kao u televizor i čekao kraj pranja samo da noktarica izađe čitava. Izašla je čitava, oprana i čista.

Imao je točno osamstotina četrdeset tri osmrtnice u kolekciji.

Prvo ih je samo donosio i slagao u kutiju. Onda je jednog dana shvatio da je svaka, na svoj način, drugačija pa ih je počeo razdvajati.

Prvo ih je razdvojio po bojama okvira. Najviše je, naravno, bilo crnih. Crni okvir stavljaju i katolici i pravoslavci, zeleni muslimani, plavi je kod mlađarije i ponekog ateiste, a crveni okvir stavljaju komunisti i tzv. borci iz zadnjeg svjetskog rata. 

Eh, da je barem zadnji.

Potrudio se kutije umotati u odgovarajući papir. Samo crnu kutiju nije umotao papirom nego crnom, plastičnom vrećom za smeće. Jer, tko još proizvodi crni papir?

Onda je počelo razvrstavanje abecednim redom imena, ne prezimena. Kad je to urađeno, odvajani su po spolu, po godištima, po starini, od najstarijeg do najmlađeg.

Palo mu je na um odvajati osmrtnice po odrednicama: “nakon duge i teške bolesti”; “iznenada, nakon kraće bolesti”; “nesretnim slučajem”.

Bilo ih je nekoliko s dosta čudnim odrednicama koje su mogle, u tim ne baš veselim trenucima, izazvati osmijeh i kavansku zajebanciju: „preminuo/la iznenada u devedeset trećoj godini“. Čuj iznenada!

Kada bi se pojavio neki pokojnik njegovog godišta odmah je išao kod liječnika na preglede i kontrolu nalaza krvi, pluća, bubrega, srca, jer “udaralo je po generaciji”.

Broj ožalošćenih koji su popisani na kraju osmrtnice bio je, također, jedan od kriterija razvrstavanja.

Svi bi se, nekako, htjeli ugurati na taj popis kako bi se narodu i svijetu pokazalo da žale pokojnika, a za njegovog života su mu psovali mater, prelazili na drugu stranu, sunčanu stranu ulice samo da se ne sretnu, ni slučajno.

– Nemoj mi ga, matere ti, pominjati! To je poseban tip, da ne kažem đubre, ali nije moje da govorim, eno mu žene, đece i jadnih roditelja (ili braće i sestara)! – govorili bi ako bi netko upitao za pokojnika.

Ali kad je popis ožalošćenih u pitanju, e onda se doživotno naljute ako ih ne stave.

U novije vrijeme, primijetio je, ima sve nekakvih čudnih, stranjskih imena na popisima ožalošćenih. Valjda su ljudi, kad su bježali iz zemlje, ostavljajući njega primitivca i njemu slične, željne krvi i ratovanja, negdje tamo daleko zasnivali obitelji sa strancima pa onda počeli davati imena koja smo mi vidjeli samo u američkim filmovima B i C produkcije.

Razvrstavao je osmrtnice i po kriteriju mješovitih brakova. Dobro, kod nas su još uvijek mješoviti u smislu između muškarca i žene, ali misli se na miješanje naroda i vjera.

Tek tu nastaje dramaturgija. Uvijek je jedna strana jadna, prevarena, asimilirana, prodana duša. Malo tko razmišlja o ljubavi i kemiji između dvije osobe, o njihovom izboru, o njihovom uređenju zajednice života. Samo tko je koga zajebo i prevario, te ga natjerao da prihvati običaje, kulturu i vjeru druge strane.

Mjesta pokopa su, također, kriterij slaganja osmrtnica u kutije. Obiteljske grobnice u selima odakle su šljegli, obiteljske grobnice u grobljima i haremima u Gradu, grobnice u grobljima kojima upravljaju vjerske zajednice i pokopna društva. 

Organizacija prijevoza za susjede i prijatelje je posebna stavka osmrtnice, jer ispraćaj je često iz gradske mrtvačnice a mjesto pokopa nije ni blizu, groblja su nerijetko veoma udaljena, pa gradska mrtvačnica je, skoro u centru grada.

Posebne su odrednice gdje se navodi u kojoj crkvi će održati misa za pokojnika i u koliko sati, ili u kojoj džamiji će biti klanjana hatma dova za rahmetliju. Imaju odjeljci za održavanje misa odmah nakon pokopa ili sutra ujutro, te po crkvama.

Tugaljive su, posebice, one plave osmrtnice gdje se nalaze mala djeca, bebe ili mladež. Plave na kojima se nalaze ateisti po zanimanju, ne po osjećaju, oni koji su u mijeanim brakovima pa ne žele veličati ili povrijediti druge, ne vrijedi ozbiljno razmatrati, osim podjele po spolu, godištu i onim odrednicama „iznenada, duže, kraće, nesretno“.

Viđao je na tim plavim. imena kojima je uplaćivao novac za pomoć u liječenju. Na žalost, očito ta pomoć ili nije bila dovoljna ili je došla prekasno, ali sebe je tješio da je barem pokušao pomoći svojim skromnim prilogom.

Nekim likovima koji su bili, kao nešto značajni za Grad, zemlju, neku od Partija, na osmrtnicama bila je i obavijest o komemoraciji.

Išao je, u pravilu, na te komamoracije gledati one koji su za života mrzili pokojnika, podmetali mu noge, razgovarali s njim s figom u džepu, govorili i pisali, da ne kažem srali po njemu, a onda na komemoraciji pričaju sve najljepše. Pisali su članke kontra njega i njegovih stavova i razmišljanja, pisali kolumne u dnevnim novinama i tjednicima, pljuvali po njegovom intelektu. A onda, odjednom, veličaju njegov lik i djelo toliko da ga ljudi, gotovo, ne mogu prepoznati.

Bilo mu je zanimljivo gledati lica ljudi koji lažu a ne mijenjaju izraz očiju, niti im se lica crvene od srama, lažu s takvom lakoćom i sigurnošću, kao da doista vjeruju u to što govore. Jasna mu je ona priča: o pokojniku sve najljepše, ali mu nije jasna situacija da je netko za života bio lopov, kurvar, satrap, dvoličnjak ili troličnjak, korumpiran, a onda trenutkom svoje smrti postaje gotovo ponos Grada, nacije, vjere, postaje gotovo svetac.

U gornjem lijevom kutu osmrtnice obitelj često stavlja sliku pokojnika, kako bi oni koji ga znaju likom a ne imenom primili k znanju da je dotični preminuo. Nisu svjesni rizika da netko na slici iskopa oči pokojniku jer ga je nešto zajebo u životu, ili da pljuju po slici kad god prođu pored table s osmrtnicama, dok ne dođe novi glavni glumac. 

Stavljaju uz ime i nadimke. Na našim životnim prostorima nadimak, nerijetko, znači više od imena jer osobu svi znaju po nadimcima, po imenu, čak i neki članovi obitelji, ne.

Zoran primjer je Meho Džeger alijas Mehmed Humačkić.

Kao što njega zovu Tomo Smrtovnica.    

Jednom je usnio san u kojemu skida s drveta smrtovnicu na kojoj piše: umro sam na svijetu, zaboravljen od svih, a u kutu bila je njegova slika iz mladih dana.

U skutnoj radnji, grnčar gotovi ilovaču  

Kad je raskvasi
Zgomila glinu na mogilu
I opet je gnjeti i žurno gazi
Dok ne zatre zadnje zemljano zrnce –

Ostavi je da predahne
Pa je odmornu nasadi na stalak 

Gdje dlanovima do iznemoglosti
Oblikuje sud svoje žudnje – 

Vi žedni, učite iz žednji – da bi postao
Duše i tvari objedinitelj: 

Ovaj uradak
Pak, biće paljen i žaren
S radošću u peći grnčarove pobožnosti

 (2024)

Ivan Golub: Knjiga poučaka, Neolit/Artikulacije, Koprivnica 2024.

Ljubazan i drag pjesnik, susrećem ga jednog od nevoljnijih dana, početkom tisućljeća u uredu jednog zagrebačkog nakladnika, onoga dana kada je prijatelja pisca sustigla ružna dijagnoza. Nije Golub na tom mjestu trebao biti. Zatekao se slučajno, prema nekom prethodnom dogovoru. U crnom odijelu i s kolarom, u neprikladnoj, predubokoj fotelji iz koje se teško ustajalo, među nama, ustreptalim i uplašenim radi zemaljskih stradanja, sramežljiv da koga neovlašteno ne utješi ili da se kojem ateistu ne upetlja u njegovu kompliciranu, osobnom psihologijom opterećenu duhovnost, Ivan Golub djelovao je kao zbunjeni anđeo.

“Knjiga poučaka” zapravo su memoari stidljivog čovjeka. Tko sam ja da pišem memoare? A opet, grehota je svih tih sjećanja. I onda je negdje početkom rata, ili nakon što je pao komunizam, pa se činilo da smo svi skupa na pragu nečega novog, krenuo da piše kakav je poučak od koga primio. U životu je sretao ljude, i svatko od njih imao je tu jednu rečenicu ili riječ, tu jednu malu poučnu pripovijest, iz koje se on učio životu. Počev od oca, majke i sestre, preko profesora i odgajatelja u sjemeništu, do kolega svećenika, biskupa, rektora europskih bogoslovija, koje je Golub, i sam jedno vrijeme rektor, obilazio. Tu su, naravno, Alojzije Stepinac i Krleža, premda je ovom čitatelju zanimljiviji, jer je literarno uspjeliji, biskup barun Franjo Salis-Seewis, voditelj Zagrebačke nadbiskupije po Stepinčevu uhićenju, “vedar čovjek u nevedro vrijeme”. Golub je rasan pisac, on osjeća ono što, vjerojatno, nikada ne bi sebi priznao: zanimljiviji su i čovjekovu sjećanju i književnosti samoj likovi koje možemo sagledati, od onih koji nas previše impresioniraju, pa nas samim tim i nadrastaju. Epoha se, na kraju, bolje prepoznaje u pogledu epizodista i autsajdera.

Ili Đuro Kokša, rektor Papinskog hrvatskog zavoda svetog Jeronima u Rimu, u vrijeme kada je Golub tamo kao mlad čovjek boravio. A bilo je to slavno vrijeme održavanja Drugog vatikanskog koncila. Svi bi zajedno objedovali, i “koncilski oci iliti biskupi”, i studenti koji su se u Zavodu zatekli: “Prije objeda bio je kratak pohod u zavodskoj kapelici. Rektor bi vazda požurio da biskupu otvori vrata kapele ili zastao pred otvorenim vratima blagovaonice da dade prednost biskupu neka uđe. Ne znam zašto, ali ja sam, kad sam se bio našao u takvoj prilici, pustio biskupa da si sam otvori vrata i nisam hitao da mu ih ja otvorim. Velim, ne znam zašto. Zacijelo zbog mladosti koje prkosi starosti.” Kokša je, bezbeli, sve to gledao sa strane – tek taj je imao oko za gledanje, i šteta je živa što nije ništa zapisivao – pa je nakon nekog vremena pozvao mladića k sebi i rekao mu “Lancmane, svoju samostalnost i slobodu pokazujte u iznošenju svog mišljenja i zastupanju svojih stavova, a ne u uskraćivanju pažnje prema vlasti i uljudnosti prema vlasti i uglednicima.”

Bio je to prvi od tri Kokšina poučka, a ovom se čitatelju posebno urezao u pamet, tako da o njemu i mimo knjige misli. Doista, u idealnom svijetu – a blagovaonica bogoslovije i samostanski i svetojeronimski hodnici vjerojatno su među uspjelijim simulacijama idealnog svijeta – sloboda bi se doista trebala ticati samo mišljenja i stavova. “Uskraćivanje pažnje”, za koje Kokša opomene mladog kolegu, svoga zemljaka, posljedica je frustracije što se na mišljenja i stavove nikakva pažnja ne obraća. Ali kako god bilo, nikako ne bi valjalo brkati psovku i stav.

Ivan Golub bio je odličan pjesnik, nije bio nikakav gost u pjesništvu i u književnosti, kakvi inače znaju bio ljudi snažnih doktrina, crkvenjaci, revolucionari i ratni generali, kada se dočepaju lijepe književnosti, naročito poezije. Možda i zato što je dobro shvatio prvi Kokšin poučak, možda zato što je sam bio osjetljiv prema svijetu, a možda naprosto zato što je bio talentiran, tek Golub je doista bio odličan pjesnik. Kažu da je takav bio i svećenik. Ta dva njegova lica, pomalo i dva duha u istoj duši, nisu bila u sukobu. Kao što to često biva, pa onda stradava književnost. Sreli bi se, pak, u interesu Golubovom za Jurja Križanića. Taj interes ga je i vodio Krleži.

Dva su Krležina poučka, dvije anegdote. “Genij znade što treba raditi. Sve drugo ostavlja i radi samo to”, izgovorio je, veli Golub, gledajući u toranj Crkve svetog Marka. “Bila je to rečenica bez razgovornog konteksta”, dodaje. “A ja sam napisao knjiga i knjiga da ne bih radio što sam trebao raditi”, zaključio je Krleža. “Obazreo sam se i stao. Stajao časak bez riječi. Naklonio se i izišao.” Završava tako Golub najčudniju bilješku u knjizi, koja podsjeća na kakav zen-koan. U drugoj anegdoti Krleža svjedoči kako je kratko nakon Drugog svjetskog rata držao predavanje o književnosti, pa je kazao da je Evanđelje najznačajnije književno djelo. Iz publike se na to digao glas: “Dosta je religiozne propagande!” Krleža je, naravno, samo želio govoriti o književnosti. Ali iz publike će se, anoniman, uvijek začuti glas onih koji ništa ne razumiju.

Ivan Golub intenzivno je nastojao razumjeti one drukčije od sebe. To sam upamtio iz našega usputnog poznanstva, a najviše iz tog čudnog susreta kod zagrebačkog nakladnika, kada se slutilo skoro umiranje, dok je on nemoćan sjedio u svojoj predubokoj fotelji. “Knjiga poučaka”, koju je za sobom ostavio, dobra je i pametna, ali je suštinski nedovršena. Pisana u nekoliko navrata, pa zatim ostavljana po strani, takva je morala biti.

Neolit/Artikulacije

Novi nakladnici, registrirani u Koprivnici, o kojima, zapravo, ne znamo ništa. Osim što znamo da nakon Vošickog u glavnom gradu Podravine značajnijeg nakladnika nije bilo. Kao odgovorne osobe potpisani su Marko Gregur i Mario Kolar. Nakon što ih je obojicu potjeralo iz Društva hrvatskih književnika, čini se da su osnovali svoje izdavačke kuće. Eto koristi po književnost od mudroga vodstva s Jelačić placa 7. To što Gregur i Kolar svoj put započinju s Golubom ozbiljna je odgovornost, ali i još ozbiljniji paradoks. Djeluje konzervativno, a ustvari je suprotno od toga. Neka im je obojici sa srećom!

Anđeli

Kad mu je jednom bio u posjetu, Golubu je Nikola Šop sa svoje vječne zagrebačke bolesničke postelje pripovijedao kako ga je Petar Grgec, svojedobni estetski faktotum zagrebačkog Kaptola, progonio zbog Šopovih pjesama o Isusu. “Zamjerao im, veli, Grgec što Gospodina Isusa tako snizuju. A nije to Šop govorio s gorčinom, jer se na ispaćenu licu pojavio jedva prepoznatljiv osmijeh. I rekao: ‘Isus ipak čita novine. Isus je ipak gost u mojoj sobi.’ Zanimao se za moje pjesme. Na oproštaju je jednom rekao da dođem opet da čitamo moje pjesme. Ja nisam došao. A Nikola Šop je otišao. Put zvijezda o kojima je pjevao. A meni je vazda žao što nisam došao.”

Voda nadire, obuzima tle, kao opšiti vazduh
na drevnim razbojima, kao sveopšta plima tijelā
što stupaju nezaustavno, poput lezija barbarohordi.
Jesen je i Venecija tone, ali turisti se i dalje tiskaju,
prostirući plaštove od mangana istarskim mermerom.

Doba je truljenja, memla se prelagano ustoličuje
u lagunama, pletući paučje mreže, bezzazorno,
od Margere do kripte u koju je usječen Longenin san.
Kamen se rastače poput šodera u napuštenu majdanu.
Bludimo kroz more što bubri i ravna strastima mjeru. 

I borove crnogorske usađene u baziliku Salute,
iz goleti i kršā dukljanskih u ovaj hibrid divote,
usuru trajanja, o kojoj posvjedoči onaj što jedini leži
uspravan u tvojim zatonima, poput davnog hidalga. 

I kritska madona, Mesopanditisa, kojoj i gojne zmije
nekoć dolažahu na poklon, usrdno, ona u pigmentu
boje kože migranata, što sretasmo ih od Savamale
gnojne do strašne Lampeduze, nepropadljiva
i nepripadljiva kugoustopnica kandijska, zalutala
pod mletačke vedute, poput predvečernje kantaride.

Od životne promjene, krize, do promjene pogleda, došlo je do pogleda svijeta kroz nepoznate oči. U tolikom ludilu ponestalo je riječi da se iskaže bilo što. Čovjek nije nepoznanica, njegova je psiha iznijeta na pladnju društvene mreže. Njegovo je breme postalo ljudska glupoća, zaostalost. Ljudska kritika postala je nepoznanica. Svi se okreću lažnom izvoru koji se usudi kazati nešto, iako je i sam zapeo u svojoj neznatnosti. Ljudski osjećaj ostao je izgubljen, povratili smo životinjske instinkte ubijanja, zavođenja i izdaje. 

„Pjesnici su čuđenje svijeta“ rečeno je u jednoj pjesmi, ali i oni su postali prozirni. Postali su dio ideala koji ne postoji. Postajemo dio fikcionalnog svijeta koji postoji u svom nepostojanju. Osjećaj je to da si samo broj i nečiji jeftini stroj. Razum je isčeznuo, nebesko više za njih ne postoji. Dio smo narativa, svoju volju nemamo. Naša volja je narator koji nas može maknuti iz svog svijeta, koji nas više ne mora spomenuti ili nas jednostavno smaknuti. Fascinantan je postao naš svijet. To je slika koja se miče, koja se ne tumači, a i dalje živi pokretnim životom. Nije više tako jednostavno živjeti izvan okvira života. Tvoj te narator ganja i muči strašnim slovima, riječima i dugim rečenicama. Tako nastavljaš živjeti po njegovim riječima sve dok ih on ne prestane pisati za tebe. Tek onda možeš živjeti kako ti želiš i misliš da je ispravno.

Mnogi su prijatelji tako izgubljeni, a među njima i moj najbliži prijatelj, Mladi Werther. Nije imao mnogo izbora i završio je tako kako jest. Još nakon 249 godina pomislim na njega. Okrutna su ta bića, naratori. Moja je sreća što živim u sjeni pred svojim. Već mi je odveo sestre, brata, rastavljao i sastavljao prijateljstva i ni u jednom trenutku nije bilo lako. Svakim se danom pitam kakve li je danas volje, hoće li mi bit „dobar“ ili „loš“ dan. Svejedno, znam da će mi svaki dobar dan postat loš, a loš još lošiji, jer njegovi čitatelji s kojima iznova proživljavam ovaj život, vole patnju i iz nje crpe svoju snagu. Za sad sreća je moja što njegova knjiga, to jest moj život se još nije počeo pričati u više primjeraka. Tek tada počinje moja tortura, osuđivanje za nešto što nisam htio učiniti, jer nemam nadzor nad svojim djelima. Zato se i skrivam i pišem ove nevolje u nadi da će njegovi čitatelji razumjeti zašto radim te grozote što moj narator piše. 

Odavno sam zatočen. Prvobitno sam živio u ideji jednog pisca, ali sam u slovima rođen tek nekoliko stoljeća poslije. Moja priča se još nije završila. Narator koji upravlja mojom svrhom u knjizi još nije dosegao razinu zrelosti da bi stavio točku, točku kao muzičku repeticiju beskonačnosti koja je napisana mnogim mojim prijateljima. Vidite, postoje i priče po istinitom događaju pisane. Njima je, u neku ruku, lakše jer su proživjeli „pravi“ život i sada žive kao sjećanja. Što je s nama? Mi nismo čak ni sjećanja, mi smo odraz nečijeg uma što želi biti slobodan. A znate kako je biti 20 različitih odraza? Rado bih vam ispričao, ali svaki me odraz doveo do iznemoglosti i ludosti, tako da se ne sjećam. Toliko sam puta ubio zbog te ludosti. Ubijao sam druge, bio sam nečija lutka za kontrolu, a na kraju ubijem sam sebe i na kraju te stranice zapale, pa oživim opet s velikim prijezirom prema sebi i prema naratorima. 

Tokom tako dugog „života“ uspio sam steći svijest. To mi je dao jedan od „lutkara“ ili sam je stekao, ne znam reći, ali sad mogu razgovarati s dugoodraznicima koji imaju tu sposobnost. Čuo sam mnoge strahote. Naš svijet ne čine „ljudi i čudovišta“ nego djela i nedjela. Najveće nedjelo, vjerujem, kao i u ljudskom svijetu je ubojstvo, a ja sam, kako rekoh, načinio mnoga. Sjetite se vaših ljudskih „genijalaca“ koji su svoje likove natjerali na ubojstvo. Mi živimo u idealnom svijetu, živimo u svijetu koji vama služi kao gospodarima. Naš je svijet star isto toliko kao i vaš. Stvoreni smo kako bismo pomagali vama doseći vrhunac savršenstva, da biste vi sagradili svoj savršeni svijet. Ne! Od našeg savršenog svijeta ste napravili ruševine, a od vašeg samo sjećanja. 

Toliko su puta pisali od ljudskoj savjesti i o ljudskoj inteligenciji i pomisliš da su to nebeska bića, ali ne, samo se predstavljaju tako. Njihova uzvišenost doseže zemlju, a kako znam to? Mi smo u slovima odraz stvarnog svijeta. Materija je mrtva i Bog je isčeznuo, ljudi su ga otjerali. Toliko su mu se molili da su ga zanemarili. Žalosno je to što su sebi uradili u samo nekoliko stoljeća, a uzdizali se tisućljećima. Nadam se da će moje pismo doći do drugih odjeka stvarnosti i da će uspjeti pokazati pravi put svojim naratorima, oduprijeti se njihovom nagonu za ubojstvom i destrukcijom, a ja se sada povlačim jer mojoj priči dolazi kraj. Materija je umrla, Bog otjeran, ali njihov je um još uvijek sposoban za spoznaju. Oduprite se!

Za Uskrs bismo svake godine išli na Ilidžu, kod rođaka, u staru štublerovsku kuću. Oni su vjerovali po svim pravilima onodobnih građanskih vjerovanja. U meni to je stvaralo neki čudan osjećaj nelagode i uskraćenosti, kao kada se zatekneš među ljudima koji govore tebi nerazumljivim jezikom. Osim toga, svakog bi se Uskrsa priređivala avantura za djecu. Zeko bi u dvorištu i alatnici, oko zečinjaka i po lijepoj i prostranoj bašči s voćnjakom i velikim drvenim pčelinjakom posakrivao poklone, i onda bismo ih mi tražili. Osim što sam bio dvije-tri godine od rođaka stariji – što je u tom uzrastu pola života – nisam vjerovao u Zeku, kao što nisam vjerovao ni u Djeda Mraza, ni u sve drugo u što se u ranim djetinjstvima trebalo vjerovati. U ideji da bi ubogi Zeko pripremao djeci poklone za Uskrs bilo je nešto neprilično, jer on bi, taj Zeko, trebao biti jedan od onih nesretnih zečeva iz zečinjaka, koji bi redom za neki nedjeljni ručak završili u pećnici s krumpirom, a krzno bi im se sušilo razapeto na drvenim vratima alatnice. Kroz glavu mi je prolazilo da će i taj Zeko, koji sprema djeci darove za Uskrs, završiti tako, pa će ga onda zamijeniti novi Zeko. Ne, kažem, nisam vjerovao, ali nevjerovanje nije razlog da samom sebi ne dopričam priču o uskršnjem Zeki.

Ali sudjelovao sam u tim potragama za Zekinim darovima. Bilo mi je zanimljivo da sa strane promatram barba Nacija, koji nas je pratio, jer sam znao da je on zapravo igrao ulogu Zeke. On je posakrivao sva ta čokoladna jaja nabavljana iz Njemačke, sve te toblerone, runoliste, kemijske olovke u ukrasnim kutijicama, rokovnike i komplete drvenih bojica. Osim toga, u toj uskršnjoj avanturi, koja se svake godine obnavljala, sve dok više nije bilo djece koja bi imala vjere u Zeku, bilo je nekoga neobičnog i sveprožimajućeg kalendarskog uzbuđenja. Jednog bi Uskrsa sve već prolistalo i procvjetalo, proljepotalo bi se vrijeme, prozujale bi pčele i bumbari. Drugog bi tek ranom svježinom zamirisala zemlja, pa Zeko ne bi ostavljao darove negdje duboko u bašči i voćnjaku, da se ne bismo zablatili tražeći ih. (Barba Naci unaprijed nas je upozorio na takvu Zekinu odluku.) A jedne je godine za Uskrs pao veliki snijeg. Prtili smo naokolo prtinu, a barba Naci se onda najednom sjetio da je vidio Zeku kako vršlja po kući, pa bi trebalo pogledati da ove godine slučajno nije unutra posakrivao darove.

Za Uskrs bi, u ta najranije doba, dok su rođaci još bili sasvim mali, L. jedva da je i hodao, navraćala susjeda Kate. Krupna, već postarija žena, golemih šaka – čini mi se da veće ženske šake u životu nisam vidio – koje su bile istetovirane križevima. Kate je živjela u Otesu, to je podaleko od Kasindolske, ali je svejedno dolazila u posjet o Božiću i Uskrsu, jer nas je zbog nečega smatrala svojima. A nama to nije bilo mrsko, jer je Katu, kako su govorili, trebalo imati pri sebi za ne daj Bože. Ona je, naime, onako velika i jaka vodila brigu o teškim bolesnicima, o samrtnicima. Osim što je bila među rijetkima koje su se tim poslom bavile, Kate je, pričalo se, u tome bila najbolja i jedva da je za to uzimala ikakav novac. Radila je to što je radila zato što je u nešto vjerovala. Slabo se razumjelo u što. Ali vjerovala je u nešto što je nadilazilo sve što su propisivali molitvenik, velečasni i Crkva. I onda je, desetljećima već, radila taj posao. Ljude je ispraćala u pokoj vječni. Kad bi se netko šlagirao, što se u to vrijeme stalno događalo, ili kad bi prestario i onemoćao, Kate mu je bivala sve. Ili Kate, ili starački dom. A nitko nije htio u starački dom. U tom našem svijetu starački domovi bili su i ostali poput koncentracijskih logora. Šlagirani očevi bez glasa su preklinjali djecu svoju samo da ih ne daju u starački dom. Kate je, dakle, bila njihov anđeo. A oni su, svi ti teško bolesni i umirući, bili, kao i mi, publika velike Katine životne priče.

Druge ratne godine, trebala bi to biti 1942, u noćima bez zvijezda i mjeseca krenuše na sela po Sarajevskom polju. Tko je krenuo, Kate nikad nije rekla, nego je do onog koji sluša bilo da to i sam zna. A ujutro, nakon takve noći, sve u selu bilo je zaklano, od djeteta u bešici do starca na samrti. Ujutro bi se čuo samo lepet kokošiju po avlijama i baščama, jer bi i ćuku svakog jednako zaklali kao i čovjeka što će. Godine 1942. Uskrs je pao na 5. travnja. Rano u nedjelju, dok je svijet još spavao, krenuše pa poklaše redom sve u pet kuća. Naša kuća, veli Kate, bila šesta. Klali bi nam, jadi moji, troje male djece, blizančadi nisu bile ni dvije godine, a Cvijeta mi taman navršila osmu, svekrvu i svekra, i na kraju mene i mog Antu. Ali nisu! Ni danas ne znam što nisu, zašto su na našoj kući stali! Bit će da se već bilo razdanilo, ili se mjesečina javila, pa mračnjaci pobjegoše.

Tad moj Anto kaza da ovako više neće, kaza da on ovako više pritrpit ne može, nego da se on ide javit da državu brani. Ako se ne javi, ima da nas sve tako, od kuće do kuće, pokolju, I ode moj Anto, jadna mu majka, a nije morao ići, jer je na željeznici imao službu i nikad ga vojska uzela ne bi, jer vojski željeznica treba…

U Katinoj priči, onako kako bi je ona pričala na svaki Uskrs, a kako ju je, vjerojatno, pričala i svojim bolesnim i umirućim, niti se znalo tko su ti koji dolaze klati, niti se znalo kakvu je Anto državu otišao braniti, kako se država zvala i kakvu je uniformu obukao. Ali je krivo i pomisliti da je Kate nešto prešućivala iz konjunkturnih razloga, onako kako su, u prilagođavanju na pravila života u socijalizmu, prešućivali svi drugi. Ne, stvari u Katinoj glavi naprosto su tako bile posložene. Nije ona vidjela četnike i partizane – a u klanja i osvete po katoličkim selima po Sarajevskom polju znali su naići i jedni i drugi – kao što nije vidjela ni Nezavisnu Državu Hrvatsku, niti je u svojoj tvrdoj i priprostoj glavi – Nona je tvrdila da Kate nije baš sasvim normalna, znala bi reći da je Kate maloumna – uvidjela razliku između te države i one koja je nastala poslije nje. Također, njoj je njezin Anto bio junak, jer je otišao u ustaše da brani državu, kao što su joj, bit će, junaci bili i partizani. Iz Katine perspektive Anto nije otišao u partizane samo zato što nije bilo države koju bi u partizanima branio.

I tako je Anto, junak, u uniformi koja mu kao salivena stoji, “svečana crna, ko za pozorišta!”, s bodežom i pištoljem za pasom, dolazio kući kad ga njegova vojska pusti. Pa je bio i za Uskrs, sljedeće 1943. godine, kada je Uskrs pao na 25. travnja. Tada su njih dvoje, Kate i Anto, pod ruku Ilidžom prošli. Svijet sve govorio: Vidi junaka našeg! Tako, barem, ona kaže. A svi joj mi klimajući glavama priču potvrđujemo. Netko, možda, u šali, a netko zato što bi Kate i nama, ne daj Bože, mogla ustrebati.

I to je zadnji put bilo da se Anto pojavio u Otesu. Poslije ga je rat nosio na ovu i na onu stranu. Najprije joj se javljao pismima – pisao joj je velikim štampanim slovima, jer Kate drukčija slova teško čita – a onda preko raznih ljudi, izdaleka, odnekud od Koprivnice i od Zagreba. Tako dođe i 1945, koja u Katinom tumačenju i nije bila neka prevratna godina, osim što su nas partizani “oslobodili straha i belaja” da će u noći bez zvijezda i mjeseca doći mračnjaci da nas sve pokolju i da od nas ne ostane ništa osim kokošjeg lepeta. Crna se Antina uniforma, “svečana crna, ko za pozorišta” prirodno slila u duši i glavi naše Kate s uniformama partizanske vojske. Ako je tu neke opreke i bilo, nje ona, jadna i neuka, nije svjesna. “To je za velike glave, koje novine čitaju i politiku uče!”

Ali kako dođe 1945, tako Ante nestade. I ne ču se o Anti više nikakva glasa. Za svakog se nešto pričuje, makar i ne bilo istina, tuguje Kata, samo o mom Anti ništa. U zemlju kao da mi je živ propao, govori Kate svakog Uskrsa, pa se prekrsti. A mi je za stolom gledamo, podijeljeni u tom trenutku na one koji u taj križ vjeruju i one koji u taj križ više ne vjeruju. Prvo sam molila da mi se moj Anto živ vrati, blizančad na put da izvedemo, Cvijetu da udajemo. Onda sam molila da se pojavi kad su mi svekrva i svekar jedno za drugim na rukama umirali: mater i oca da moj Anto u grob spusti! A njega nigdje. Tu sam znala da mi više nije živ, jer koji bi to živ čovjek dijete ne udavao, roditelje ne kopao? Pa sam molila da mi jave da je moj Anto mrtav, da mi jednu jedincatu njegovu kost donesu, evo ovu malu od najmanjeg prsta, pa da tu kost pokopam i mog Antu ožalim! Ali ništa, ništa, ništa.

Sad čekam da moj Anto uskrsne, da mi se nekako javi!

Na to bi moja Nona prevrnula očima, a netko drugi bi Katu upitao što misli pod tim da čeka da joj Anto uskrsne. I Kate bi tad dugo objašnjavala, a iz toga njezinog objašnjenja, mutnog i vazda nejasnog, koje se od Uskrsa do Uskrsa mijenjalo, proizlazilo bi da ona ustvari čeka da joj se Anto u snu javi, ali njega ni u snu nema.

Ali onda se 1976. zbilo čudo. U zimu te godine Kate je jedne subote, gledajući televizijski dnevnik, prepoznala svog Antu, među anketiranima s Knez Mihailove ulice u Beogradu, koje je pitalo kako misle proslaviti Novu godinu. U kaputu s pletenim šalom oko vrata (tko li mu ga je samo pleo?), u desnoj mu neke vrećice i paketi, a pod lijevom ga drži žena neka u medvjeđem krznu, sa šubarom na glavi, namazanih usta, i samo potvrđuje dok on govori da će za Novu na Divčibare. Da se djeca mogu sanjkati, govori.

Eno ga, vičem, pa Cvijetu dozivam, eno ga, grlim je, i obje plačemo. Ona prvi put kao odrasla gleda oca. Na televiziji! Barem da smo kupili televiziju u koloru, a ne ovako! Plače Cvijeta od sreće što joj je otac živ, a ja plačem što od sreće, a što od jada što ga ta žena drži pod onu istu lijevu ruku pod kojom sam ga ja držala dok smo na Uskrs 1943. išli Ilidžom. Što ga barem pod desnu nije uhvatila?

A jesi li ti sigurna da je to bio Anto?

Jesam, govori Kate, udara se šakom po prsima, gledala sam ga kao što sad tebe gledam. Pa ako znam da si ovo ti, onda još bolje znam da je ono on. Tako je govorila, dok su joj svaki put dok bi ovu priču pričala iznova tekle suze ganuća. Uskrsnu moj Anto, ali ne onako kao što sam mislila. E, da mi se Bog smilovao, pa da ga je ta žena pod drugu ruku uzela! I da je rekao koliko djece imaju, jer ja sve mislim da ih je troje.

Danas kad o Kati mislim, učini mi se da je umirućima na koje je pazila dobra i utješna morala biti priča o tome kako je na televiziji vidjela svog Antu s drugom ženom, na Knez Mihailovoj ulici u Beogradu.

Često se sjetim svojeg oca – rođenog oko Božića u skromnoj ličkoj štalici – čovjeka koji je rijetko kada imao novca u džepu, ali zbog toga u životu nije očajavao. Na kraju je završio kao domar ili kućepazitelj zgrade u kojoj smo živjeli, u nemogućnosti da ostvari ikakvu mirovinu… 

I ova priča ima veze s novčanom deprivacijom moje obitelji, ali želim je ispričati na način da u meni (i vama) pobudi osjećaj sjete za minulim vremenima, a ne tuge, srama i ogorčenja. Živjeli smo na zagrebačkoj Šalati i pripremalo se putovanje četvrtih razreda moje osnovne škole u Crikvenicu, a ja sam se, druželjubiv kakav sam bio, radovao tom petodnevnom izletu sanjareći o svemu što ću na Kvarneru doživjeti. Moja majka tada nije radila, a otac, slobodni umjetnik, povremeno je primio koji honorar. Kako se bližio dan putovanja, a samim time i rok za plaćanje, moja zebnja je sve više rasla i, na kraju krajeva, prošla je i srijeda, završni dan za uplatu, a novca nije bilo. Razrednica me je ponovno upitala zašto nisam donio novce, a ja sam se – inače iznimno odgovoran i pristojan dječarac – nemušto izgovarao na zaborav i nemar, glumatajući posramljeno pred razredom nekakvog uličnoga frajera, preuživljavajući se u ulogu koja mi, iskreno, nikako nije pristajala. U školi su od mene, barem što se tiče te nastave u prirodi, odustali i nastavnici i moji prijatelji, začuđeni pomalo mojim nonšalantnim pristupom ovoj problematici. Budući da u stanu nismo imali telefon, mojoj razrednici nije preostalo drugo nego da u tom kratkom preostalom vremenu do polaska na put, prekriži moje ime s popisa putnika i zaključi listu. 

Nakon što sam se vratio kući gorko sam ridajući svojim roditeljima ponovno prenio problem koji me je snašao dok je moja voljena 4-godišnja sestra jela čokolino i gledala neku televizijsku lutkarsku emisiju, kakve su se često prikazivale na JRT-u početkom osamdesetih godina prošloga stoljeća. Otac me je zamolio da ne plačem, jer se ništa ne može učiniti po tom pitanju, a majka me je suosjećajno zagrlila i rekla da joj je žao. Oduvijek sam bio svjestan situacije u kojoj smo živjeli, loših uvjeta i relativne neimaštine, pa sam i ovaj događaj procesuirao stoički, shvaćajući i prihvaćajući dani trenutak kao nešto što je neizbježno. Reagirao sam nakon toga poput zrele osobe, stisnuo usne i zatvorio oči pa prošaptao s knedlom u grlu: “Razumijem! Ispričavam se što sam… ovako… rea… girao”. Ali, bio sam dijete, naravno. Izvana sam navukao plašt neranjivosti, želeći pritom umanjiti vlastitu tugu neodlaska na putovanje zbog svojih roditelja, a u mojoj krhkoj dječačkoj nutrini svijet se urušio. Shvaćao sam da ne mogu ići u kino kad god su se moji prijatelji takvo što dogovorili ili da nemam novca za odlazak u slastičarnicu nakon škole ili da nam je stan premalen da u njemu proslavim rođendan sa školskim kolegama, ali ovo putovanje mi je puno značilo i sanjario sam – a od rođenja sam bio velik sanjar – o njemu već mjesecima unaprijed… Otišao sam u kuhinju, otpio gutljaj-dva vode, sjeo za stol i izvadio časopis Modra lasta, koji je baš tog jutra stigao u školu, pa pročitao priču Danka Oblaka o Ježeku i krenuo pisati domaću zadaću za četvrtak.

Ipak, kako to obično bude u filmovima i romanima – a znamo dobro da život imitira umjetnost – moj otac je u petak poslijepodne primio jedan dio davno obećanoga honorara i otvorila se mogućnost za… nešto… ne znam ni sam što. Pitao me je, nakon što sam oko 15 sati došao iz škole, želim li, možda, ipak otići na izlet u Crikvenicu, ako to u nedjelju bude moguće… Nešto se u meni razdvojilo tog trenutka, više nisam ni sam znao što želim: s jedne sam strane htio krenuti na put, ali s druge strane nisam želio doći pred školu u nedjelju i tamo iščekivati pred punim autobusom razdragane dječice hoće li moja prekasna uplata vrijediti ili ne. Otac i majka nisu mogli razumjeti moju zdvojnost, jer sam još prekjučer ronio krokodilske suze (dobro, ne baš krokodilske, jer te “suze” imaju neko drugo značenje), dok se moja seka igrala na podu naše jedine sobe, slažući neke lažne lego-kocke u oblik svemirskog broda iz serije Galactica, koju smo te godine veselo gledali petkom navečer.

Procijedio sam, vjerojatno prilično hladno, “u redu” pa otišao provjetriti glavu šetnjom do obližnjega parka. U meni je želja bila postojana, ogromna i jaka, ali sram od mogućeg nedjeljnog “odbijanca” – kako se to govorilo na zagrebačkim kvartovskim haklovima – pred mnoštvom svjedoka… bio je prevelik.

Ipak, odlučio sam prigrliti i onda, kao i danas, život sa svim njegovim mogućim dobicima i gubicima, jer drukčije se i ne može živjeti. Šalata je toga nedjeljnog prijepodneva zablistala u svojoj neopisivoj ljepoti. Sunce je mojem ocu, koji je u desnoj ruci nosio sportsku torbu s mojim putnim stvarima, i meni obasjavalo uspon iz Babonićeve ulice na Voćarsku i, odjednom, sasvim nenadano, svakim novim korakom u mojem je srcu rasla nesnosna želja da budem prihvaćen i da naša zakašnjela uplata, na licu mjesta, ipak vrijedi… Na Voćarskoj, u blizini isusovačkoga sjemeništa, moj je otac zastao na trenutak, spustio torbu na nogostup, pa pripalivši cigaretu izvadio iz stražnjega džepa smeđi češljić kojim je, poput Ilije Čvorovića u Balkanskom špijunu, češljao kosu i brkove – bila je to navika koju sam od njega pokupio – i pod okriljem sunčevih zraka gotovo pozlaćenoga izgleda kao kakve velebne Budine statue izgovorio mudrost koju nisam zaboravio. “Sine”, rekao je, “nije važno u životu imaš li novca ili nemaš, jedino je važno da ti novac ne bude cilj i da ne razmišljaš o tome što će drugi o tvojem siromaštvu ili bogatstvu reći. Zapamti to i zato nemoj dozvoliti da te sram od neimaštine spriječi u veselju… Opusti se i raduj se mogućem putovanju, pa makar i u posljednji čas.” Zašutio je na trenutak, a onda dodao: “A ako te slučajno i ne prime… hoću reći… ako nas ne prime, otići ćemo na utakmicu, igra Zagreb u Kranjčevićevoj, pa nakon toga možemo na palačinke u Gradski podrum”. 

I to je bilo to. Zgrabio je torbu i krenuo dugim korakom prema Mesićevoj ulici, fućkajući neku veselu melodiju koju nisam poznavao. Bio je takav onda, u svojoj mladosti dok je životario i prehranjivao obitelj neredovitim honorarima, kao i poslije, u starijoj dobi, kada je ostao bez prebijene pare i ovisio isključivo o prihodima svoje žene i djece – srećom smo se brinuli o njemu do samoga kraja… Bio je moj otac baš poput onih novozavjetnih ptica nebeskih koje spominje Isus u Evanđelju po Mateju pa nakon toga dometne: “Ne siju, ne žanju niti sabiru u žitnice, pa ipak ih hrani vaš nebeski Otac. Zar niste vi vredniji od njih?”

Uhvatio sam tatin korak, nasmijao se samome sebi i svojoj nesigurnosti pa prestao zamišljati za mene moguće negativne scenarije. Sljedeće čega se sjećam je srdačan susret pred punim autobusom – svi moji prijatelji već su zauzeli svoja mjesta – dvoje ljudi koji više nisu među nama: mojega blagoglagoljiva oca Nikole i naše razrednice Vere. Otac je bio pravi maher za takve situacije, sve je dogovorio u trenutku, a ja sam ušao u autobus iza učiteljice, koja je uz šeretski osmijeh upitala moje školske kolege, kao da se nalazimo u priči iz Vlaka u snijegu Mate Lovraka: – Djeco, hoćemo li primiti našega Kristijana? Hoće li i on s nama na izlet u Crikvenicu? 

Samo trenutak, sekundu-dvije, bila je zebnja nastanjena u mojem srcu, kada su svi, nesvjesni situacije u kojoj sam se nalazio, zagalamili i počeli skandirati moj nadimak kao na nogometnoj utakmici: – Hoćemooo! Kiko! Kiko! Kiko!

Prolazio sam između mnoštva razdraganih lica susprežući suze. Mahnuo sam kroz prozor svojem nasmijanom ocu i sjeo pokraj prijatelja Alana. Bio sam sretan! Osjetio sam se i sam poput ptice nebeske, koja cvrkuće i snažno zamahuje krilima okružena drugim predivnim pernatim letačima – svojim prijatelji(ca)ma. 

Osjećao sam kao da je to bio prvi trenutak u postojanju čitavoga svemira, kao da neka nevidljiva ruka stvara procjep na nebu među oblacima i u mojim grudima, kako bi propustila ljubav i ljepotu što se u obliku svjetlosti, poput Božje milosti, spuštala u moje dubine. Ogledao sam se na trenutak oko sebe i na licima svojih razrednih drugova i drugarica zamijetio taj neobičan odbljesak, a nakupljeni sram istodobno je nestao i zamijenila ga je oslobađajuća toplina zajedništva. 

Otada svako putovanje, pa i ono najmanje, iščekujem s velikim veseljem, a u znak sjećanja na svojega oca – rođenog oko Božića u “raskošnom” plitvičkom čardaku, ni na nebu, ni na zemlji – rado se fotografiram s pticama.

(komisija za marketing drugarstva) 

– Pa gde si mi ti druže?! Odkad se nismo videli. 

– Bogami odavno. 

– A baš sam na tebe mislio. Šta radi onaj moj drug, pitao sam se, tako nam je bilo lepo dok smo se češće družili. Uz ž’tu i čevape kod Nađaka. 

– … na kafe-muabet u Deusu… 

– Kako si mi? Šta ima novo kod tebe? 

– Pa ide nekako. Korak napred, dva nazad… Ali nešto bih da te priupitam. 

– Samo kaži. 

– Znaš, ako bi mogao… malo mi je nezgodno, od tebe da tražim… ako si u mogućnosti… da mi pozajmiš 50.000 denara. 

– Ma nema problema druže. Dođi sutra kod mene u kancelariju, oko podneva, pre pauze, i daću ti ih. 

– Zaista? Baš si srce!… Ali ne znam da li ću moći da ti ih vratim odmah… možda za godinu, godinu i po… 

– Kad možeš, tada. Ako ti treba i više, samo kaži. Za tebe druže, uvek sam tu. 

Slogan: Sa mesečnom kamatom od samo 4,64%  „Kraguj banka“ štiti i razvija drugarstvo! Drugar je tu, da pozajmljuje! Obojica su jedno! 

*      *     *

– Ko je? 

– Ja sam, Vlada. 

– A, došao si. Čekaj da ti otključam… još sam u pižami… Zdravo. 

– Zdravo. Uspavao si se izgleda.

– Ma kasno sam zaspao! Ipak sam odgledao onaj film sa Emom Stoun. 

– I, dopao ti se? 

– Pa, može se reći da je dobar. Malo mi li liči na obratnu, žensku verziju „Bendzamina Batona“, od bebinjeg mozga do odraslog. Ali ona je skroz otkačena, zaslužila je Oskara. 

– Pa, rekao sam ti… 

– Jesi li za jednu kaficu za dobro jutro? 

– Može… Izvini što ti možda smetam ovako rano, ali sam morao da te vidim, pa ti si mi najbolji drug, od tebe ništa ne krijem. 

– Ajde, kaži mi, šta te muči, slušam, dok pravim kafu… 

– Ma, ona žena, znaš, sa kojom sam, već sam ti pričao, stvarno mi odgovara. Pametna je, zgodna, ume da se šali, seksi je… Ali, ponekad se ponaša kao Ema Stoun sa filma. 

– Kako to? 

– Pa tako, ima neke bubice u glavi. Eto, na primer, u stanu, u spavaćoj sobi, na plafonu ima zakačen jedan od onih starinskih ogromnih ventilatora. I pušta ga da se vrti i buči, baš sad u aprilu kad nije baš toliko vruće. Zašto ga puštaš?, pitam je. Da nas ne gleda dok vodimo ljubav. Ko to?, pitam je. Pa on, kaže. Ko? 

– Ko? 

– I reče mi ime. Tvoje. 

– Moje? 

– Hteo si da je smuvaš. Zavodio si je i predlagao da joj ga uguraš ispod ventilatora. 

– Gde? 

– I meni je u početku bilo smešno, a posle sam pomislio, otkuda si ti mogao da znaš za ventilator. Osim ako nisi bio u spavaćoj. A sad srkni tu kafu i kaži mi onako drugarski ali najiskrenije, šta si ti tražio u njenoj spavaćoj sobi? 

Slogan: Drugari su tu kad je najpotrebnije. Da posavetuju. Da daju podršku kad je potrebno. Obojica su jedno! 

*     *    *   

– Pero, znaš šta? Dok ovako srčemo kaficu u bašti našeg kafića, i uživamo šmekajući ove prelepe devojke sa kratkim suknjicama, pomišljam šta smo sve videli u životu, šta smo sve isprobali, nauživali se, onako do daske. Život i po, Pero! 

– Da bre Stole, ali taj životić nekako veoma brzo nam je prošao. 

Slogan: Život je škola. A pravi drugar sedi pored tebe u istoj klupi od 7-77 godina! I posle! Obojica su jedno drugom sve. Obojica u jedno!   

Sinan Gudžević, Bendžo u Grabu; Službeni glasnik, Beograd, 2020.

Neka je ovaj tekst ponešto i okasnio, reč je o isuviše važnom piscu i isuviše dobroj knjizi da bi se i ono malo javnih tragova izgubilo u nečinjenju i posledičnoj tišini. Zapravo, odlučno tihovanje ovdašnje javne scene ne bi bilo toliko duboko da je reč, recimo, o osrednjoj ali podobnoj osobi, bliskoj dvoru po mogućstvu. Sinan Gužević, međutim, da stvar bude i komičnija i tužnija, nije čak ni nepodoban – retko će mu se, onako gospodstvenom kakav je, oteti prejaka reč – nego je samo čovek koji piše po meri sopstvenog znanja (ogromnog), sopstvene pameti (prodorne i lepe), retke i tanane osetljivosti koja se, šta god da radi, vrtloži oko njegovog jezika.

Rođen u Grabu na Goliji (opština Novi Pazar), prvom selu uzbrdo od Muhova (da ne bude zabune), po svom duhovnom poreklu Sinan Gudžević je stari Grk, ili stari Rimljanin (a najverovatno oboje), po vokaciji poliglota i prevodilac, po temperamentu fudbaler, po nomadskim sklonostima stanovnik sveta a naročito zemlje u kojoj je rođen i koja se nekada zvala Jugoslavija, pažljivi slušalac i neprevaziđeni pripovedač, pesnik, čovek s talentom za prijateljstvo, te, nikako ne na poslednjem mestu, đavolski dobar pisac. A da, u dečačkim danima i fanatični igrač gudžanja (glagol gudžati se) koje se gudžanje, prirodno, igra na gudžalištu nešto malo ponad Graba, ako se, doduše, u tom trenutku na igralištu zvanom gudžalište ne napasa stoka (o gudžanju podrobnije str. 32) ili svira bendžo (o bendžu podrobnije str. 446). 

Godinama već Sinan Gudžević piše tekstove za zagrebačke Novosti, o čemu god hoće i šta mu god padne na pamet, a na pamet mu padaju, pre svega, silni ljudi u rasponu od uže i šire rodbine, ljudi iz rodnog kraja koji su javnosti nepoznati, preko onih za koje su čuli samo stručnjaci, ili onih kojima je opsednut, poput velikogog ruskog fudbalera iz doba staljinizma Vsevoloda Mihajlovča Bobrova, do najslavnijih ljudi u regionu i na planeti. I najveći broj tih ljudi, ili makar one do kojih je mogao doći, upoznao je Sinan Gudžević lično. Kako ih je upoznavao? Prosto. Najpre sazna njihov broj telefona, okrene ih, predstavi se, kaže da bi s njima popričao o tome i tome, oni pristanu, popričaju, a posle toga postanu prijatelji. Iz tih susreta se, čak i decenijama kasnije, rađaju priče, čudne i čudesne (poput „Grob za knjige“), neočekivane (poput one koja se zove „Marko Vidojković“), potresne (poput „Gerhard Radke“), napete poput one kada Gudžević s društvom zabasa u zmijarnik na hvarskoj visoravni, ili tople poput venca o Izetu Sarajliću. Ima tu i priča oštrih i, bez razlike, duhovitih, kada mu, recimo, na volej naleti mučeni novinar najstarijeg lista na Balkanu, potom jedan mladi nacionalistički bizgov na groblju Zejtinlik, ili Slobodan Milošević lično. Ponekad se stekne utisak da komunicira i s duhovima, pa se oni koji (odavno) više nisu među nama čine kao da je lično pisac s njima pričao i od njih zatražio dozvolu da razgovor, ako nemaju ništa protiv, objavi kao priču. Ima u tim susretima naravno, nečeg i do svih tih jezika, živih i mrtvih, koje Gudžević zna – pa mu nije problem da zvrcne Kuncevsko groblje u obližnjoj Moskvi kako bi zamolio da ga obaveste o Bobrovljevom grobu – ali još više je do njega samog, do neokolišanja kada pita, kada govori i, naročito, kada piše. Pod uredničkom rukom Miodraga Raičevića odabrao je Gudžević 125 svojih tekstova i podelio ih u grupe s nazivima bilja: Orasi i Lijeske, Hrastovi i Glogovi, Jabuke i Džanarike, Brestovi i Grabovi… a zašto, zašto je okupljao tekstove pod tim i takvim naslovima, na čitaocu je da dokona sam. 

 O fudbalu fudbaler Sinan Gudžević – pravi fudbaler, igrao i u prvoj jugoslovenskoj ligi, kao centarhalf čuvao Šekularca i Milutinovića – piše kao niko na ovom jeziku (dobro, uz Božu Koprivicu), a kolebljive čitateljke koje bi, možda, priličan broj fudbalskih priča mogao odbiti, nemaju razloga za strepnju: pisac o fudbalu piše kroz sudbine fudbalera, te ako je odabrao da govori o Lavu Jašinu, Jusufiju, ili Everaldu, to je stoga što je u svakoj od tih sudbina bilo razloga za priču, kao što razloga za priči ima u bilo kom nepoznatom imenu kojih je ova veličanstvena zbirka puna. Savlađuje se 500 stranica velikog formata lako i s čitalačkim ushićenjem, a kada bi potpisnik ovih redova, verovatno zbog umora ili žurbe, poneku priču pokušao da preskoči, vraćao bi joj se sutradan s osećanjem krivice i tupom svešću da bi počinio greh pre svega prema sebi da ju je, tu priču, preskočio iz puke gluposti. 

Retko se, kao u ovim pričama, sreću tako dobro odvagana osetljivost za obično i zastrašujuća učenost, a i jedno i drugo nenametljivo i prirodno, kao da drugačije nije ni moglo biti. Iz priče o susretu sa zemljakom iz Sandžaka, ulazi Gudžević o raspravu o Ovidijevim Memorfozama kao da se to podrazumeva i kao da ništa normalnije nije moglo da se dogodi, kao što će, kada sazna da postoji zimzeleni hrast, a ne samo ovaj kontinentalni kako je verovao, da se upusti o raspravu o latinskom stihu koji je objavio pre 40 godina i koji je, smatra prevodilac, pogrešno preveo. Kada se zapriča o svome rođaku, čobaninu Rahimu Gudževiću, recimo (a često ga se seti), bez problema će da skokne do Platona, prizove Empedokla, opušteno u priču uvede Bašlara, Jana Palaha i Rastka Petrovića i, dabome, osvoji nas svojom nenametljivošću posle koje smo, shvatamo malo kasnije, pametniji nego što smo bili. A onda će u tekstu o jednoj đačkoj uspomeni da nas ostavi bez daha kratkim preletom po starogrčkom vajarstvu, ili nas, svako malo, iznenadi nekom turskom reči koja se tako vešto šćućutila ispod naše neke reči da je, da nam nije Gudževića, nikada ne bismo spazili.  

Kao sjajan i savestan prevodilac, zapravo kao neko ko voli i poznaje pre svega svoj, a potom i jezike s kojih prevodi, neretko nam Sinan Gudžević priča priče o rečima i njihovom poreklu, odvodi nas u dubine etimologija, ili nas, tragajući za značenjem onoga „bre“ („Ajde bre!“, „Kaleš bre Anđo“), provodi Balkanom pokazujući (kao da to ne znamo) koliko je sve ovde isprepleteno, uronjeno jedno u drugo do nerazlikovanja, toliko smešano da ni bezobalno neznanje, glupost, pa čak ni zločini, nisu u stanju da te veze razvrgnu. Uostalom, zar i sam Gudžević, neprestano na putu između Zagreba, Novog Pazara, Beograda, Skoplja, Sarajeva, Dubrovnika, Mostara, Ljubljane (kao da se, u isto vreme, nalazi u različitim prostorima, što je, svojevremeno, za rukom polazilo samo Danilu Kišu), ne pokazuje da su pamet, radoznalost i čisto srce, bar ponekad, trajniji i jači od primitivizma, gluposti i zla.

pod našim krovom
mir vlada,
u kuhinji
ručak se krčka,
knjiga je otvorena na stolu,
u susjednoj sobi
televizor radi.

televizor radi,
radi ratni stroj:
izrael izvršio zračni napad na gazu…
u posljednja 24 sata ubijena su 82 palestinca,
a 120 ljudi je ranjeno…
televizor radi,
doziva knjigu
i u knjizi film:
bourekove slike, riječi:
zgusnuta tečnost polako teče…
zvuk ratnih helikoptera…
prodoran vrisak…
ujednačeni ritam nekakvog stroja…
zvuk helikoptera…

pa misao se krčka,
krivnja,
jer imamo mir,
jer imamo krov.