Na sličan način na koji misli da zna koju momčad izabrati i koju taktiku protiv kojeg protivnika postaviti, veliki broj ljudi rezolutno zna što je dobar film a što nije i ovdje ne mislim na famozno pitanje ukusa nego visceralno jasnu reakciju na ono što se gleda. Ljubav prema nogometu ili filmu točnije njen intenzitet dovodi tako ljude u zabludu da znaju ono što vole, ali to je znanje varljiva iluzija koja opstaje samo do trenutka kada sami moraju nešto ispripovijedati filmskim jezikom ili loptom u nogama. Ovo ne govorim s visoka – i sam sam strastven nogometaš, a film volim od malena. Tek kad sam prvi put stavljen u poziciju da moram nešto pokazati, izraziti i ispričati filmom, kada sam jednostavnu operaciju poput dečko prati curu jer misli da ga vara trebao kamerom, svjetlom, glumom, bojom, zvukom, montažom, rakursom i pokretom kamere i ljudi pretvoriti u audiovizualno djelo i publiku, onu istu koja sam bio, uvući, zainteresirati i učiniti da razumije i osjeti točno ono što ja želim, a to je da dečko prati curu jer je psihopat i srž posesivnog patrijarhalnog aparata, e tu sam shvatio na vlastitu žalost i zaprepaštenje da je moj filmski vokabular oskudan  gotovo na razini trogodišnjeg djeteta i da su moje redateljske sposobnosti čista improvizacija i magla, a svi oni bergmani i feliniji padaju u vodu već pred prvim tehničkim izazovom. 

Čitav ovaj uvod zapravo je izraz divljenja prema načinu na koji Pero Kvesić svojim drugim filmom iz spisateljske u redateljsku ulogu zakoračuje i demonstrira da je pripovjedačko umijeće kojim barata ovaj legendarni zagrebački autor sasvim neopterećeno umjetničkom vrstom u kojoj se izražava. I dok se u višestruko nagrađivanom debiju “Dum spiro, spero” ( Factum, 2016.) bavio sobom i kroz propitkivanje starosti, slabosti, bolesti, samoubojstva i smrti slavio dobro proživljen život, u drugom prilogu za filmsku galaksiju unutar umjetničkog univerzuma poznatog kao Pero Kvesić bavi se kućom u kojoj stanuje, njenom poviješću i specifičnim duhom u kojem odzvanjaju epohe, odnosno rezultatom ukrštanja, mimoilaženja i razilaženja mnogobrojnih života čiji se dio odvio u arhitektonskoj grdosiji na adresi Kraljevac trideset i pet. 

Osobu koja ovdašnju kulturu zaduži tako raznolikim ostvarenjima kao što su scenariji za crtić “Mali leteći medvjedići” i dramu Rajka Grlića “Samo jednom se ljubi”, osnivanje kluba Jabuka, posao glavnog urednika u omladinskom tjedniku Polet u trenutku kada postaje jednim od najvažnijih katalizatora za nastanak jugoslavenskog novog vala te uvodi nove paradigme u ondašnje novinarstvo, urednikovanje u Erotici s jedne i pokretanje biblioteke i jednog od najvažnijih književnih časopisa onog i bilo kojeg hrvatskog vremena po imenu Quorum s druge strane, časopisa oko kojeg se okuplja, prepoznaje i formira čitava nova generacija mladih pisaca i kritičara koji će obilježiti slijedeća desetljeća ovdašnje književnosti te povrh svega pisanje i objavljivanje izuzetno čitanih proznih djela među kojima je dovoljno izdvojiti zbirku pripovijedaka “Uvod u Peru K.” (1975.) i roman “Stjecaj okolnosti” (2002.), sasvim se precizno i bez ustupka može nazvati renesansnim čovjekom. Kvesić je po struci sociolog i raznovrsnost njegovih intervencija u ovdašnju kulturu prati njihova svrhovitost i izuzetna utjecajnost. Sklon da sebe ne doživljava previše ozbiljno, samozatajan, ironičan i pronicljiv, aktivan i kao komentator i kao akter društvene zbilje, Kvesić je na ovaj ili onaj način pridonio i obogatio bezbrojne živote od kojih mnogi nemaju pojma da za svoj najdraži crtić, dijalošku repliku ili noćni klub u kojem su proveli mladost mogu zahvaliti upravo ovom duhovitom i svestranom Zagrepčaninu. 

Ono što bi u rukama manje kompetentne ekipe i slabijeg pripovjedačkog talenta ostalo na razini devedesetominutne reportaže za nedjeljnu mozaičnu emisiju Kvesić, snimatelj Silvestar Kolbas, montažerka Vesna Biljan Pušić  i producent Nenad Puhovski pretvaraju u meditaciju o prijateljstvu, roditeljstvu, domu i junačkom i nejunačkom vremenu koje danas smatramo poviješću i kojem je hladno svjedočila naslovna kuća u šumi iznad Zagreba. Prvi dio filma polako i neobavezno predstavlja različite živopisne pripadnike zagrebačke umjetničke scene tijekom sedamdesetih i osamdesetih godina prošlog stoljeća pa tako s Kvesićem, koji se diskretno provlači od kadra do kadra i od protagonista do protagonista, razgovaraju ilustratori Mirko Ilić i Igor Kordej, animator Milan Trenc, pjevač Davor Gobac, fotograf Goran Pavelić Pipo, glumac Vilim Matula i svaštar Pjer Žardin, a u arhivskim materijalima pojavljuje se i pisac i glazbenik Davor Slamnig te Bolivijanci koji su u ondašnjoj Jugoslaviji formirali popularnu grupu Ayllu. Njihove priče i sjećanja već šablonski ilustriraju crno-bijele fotografije Pavelića Pipa i da nema ironijskog otklona u autorovoj naraciji i pristupu gledatelj bi slobodno mogao pomisliti kako je sve to mamuzanje mrtvog novovalnog konja na potezu Kavkaz – Zvečka. 

Sve to, iako zgodno, simpatično i šarmantno, negdje polovinom filma počinje prijetiti da se surva u provaliju anegdotalnosti i nostalgičnog šmiranja kad u priču provaljuje njen najzanimljiviji lik obasjan strašnom aurom gotovo antičke tragike i životom što prerasta pojedinca i postaje simbol ali i igračka u rukama dokonih sadista s Olimpa. U pitanju je Nataša Babić, kćerka pjesnika i svojevremenog stanara kuće Gorana Babića i pokćerka Slobodana Praljka, čovjeka koji je kuću izgradio i kao vlasnik stanodavac također u njoj stanovao, čovjeka čiji odnos prema stanarima i strašna sudbina čitavo vrijeme – neodvojiva i sveprisutna poput sjene, neizbježna poput otkucaja sata i životvorna poput otkucaja ljudskog srca – ovoj neživoj temi udahnjuje prijeko potrebnu ali istovremeno mračnu energiju i snagu. U trenutku kada Nataša Babić počinje priču o svoja dva oca i prijatelja koji su se razišli u ono sudbinsko vrijeme raspada Jugoslavije, Kvesićev dokumentarac odjednom poprima mnogo ozbiljniji i kompleksniji karakter i pretvara se iz sentimentalne šetnje sunčanom prošlošću u oprezan korak mitskim tminama iz kojih se rađaju antigone i perzeji, elektre, medeje i edipi. Kvesića priča o kući i njenom vlasniku odvodi zatim u Sarajevo gdje razgovara s pjesnikom i scenaristom Abdulahom Sidranom kojeg je Praljak zaključavao u radnu sobu, ucjenjivao alkoholom kao nagradom i tako natjerao da napiše scenarije za Praljkovu tv-dramu “Jegulje putuju u Sargaško more” i film “Povratak Katarine Kožul”, no ove zgodne anegdote već dišu mnogo težim ritmom, a stvari postaju sve zloslutnije kako sjenčanje Praljkove figure postaje sve preciznije i dublje. Slijedi put u Beograd i posjeta “izdajici Hrvatske” Goranu Babiću, čovjeku koji uz Praljka i Natašu čini emocionalni trokut u koji bi se moglo konkretno koncentrirati sasvim tipična vrsta intimne tragedije rođene u kaosu raspada i ratova pomoću kojih su potvrđene granice novonastalih država, granice koje su se s karata, mapa, zemlje i krajolika nastavile usijecati u prijateljstva, obitelji i individualne sudbine stanovnika zemlje poslovično određene koordinatama stihova iz popularne pjesme osamdesetih: „Od Vardara pa do Triglava, od Đerdapa pa do Jadrana, kao niska sjajnog đerdana, svetlim suncem obasjana, ponosito sred Balkana, Jugoslavijo, Jugoslavijo“.

Babićeva sjećanja na prijateljstvo s Praljkom, informacije o zajedničkoj obiteljskoj povijesti – Praljkov je otac spasio Babićevog od ustaša u Drugom svjetskom ratu, opis različitosti njihovih karaktera i političkih svjetonazora te pokušaj da se osmisli i obrazloži prekid odnosa i razlaz usprkos lakoničnosti iskaza odišu tugom i ljubavlju. Rijetki upoznati s pjesništvom Gorana Babića, gledajući ga starog, rezigniranog i prkosnog kako sjedi, priča i promatra Dunav, možda će se prisjetiti ovih njegovih stihova: “vjeruješ li u sve u što si se kleo, gubiš li još uvijek ili si izgubio, kako ti je sada kad si sam, kad si čudna lampa što na vjetru sja” jer u njima se krije puno emocionalne istine o kojoj govori i Kvesićev film.  I bez obzira na kojoj strani u tom trenu budu simpatije gledatelja i bez obzira koliko obrazloženja i opravdanja bila uvjerljiva sve te historije i osobnosti, bitke i zločini, egzili, izgovori, ideologije i argumenti padaju u vodu pred pogledom Nataše Babić kada joj Kvesić otvara vrata i prima u posjet kući gdje je kao klinka živjela i rasla ili pred jedva prikrivenim drhtajem u glasu dok se prisjeća kako ju je umjesto radoholičarskog oca zubaru vodio pragmatični očuh pa tako danas ima kako tako zdrave zube ma koliko joj osmijeh bio rijedak.  

A kad na kraju nemoćan pred perverznom i hirovitom prirodom historije, politike i ljudi, Pero Kvesić na balkonu smrtno bolestan uvlači duhanski dim u pluća kojima je davno istekao rok trajanja i gleda šumu natopljenu kišom koju je jedan od stanara s istog balkona svako jutro pozdravljao uzvikom “Dobro jutro, čovječanstvo!”,  a u prednjem planu odnosno dnevnoj sobi vidimo upaljen televizor na kojem se prikazuju vijesti o Praljkovom samoubojstvu, dokumentarni film „Kuća na Kraljevcu 35“ prestaje biti razdragano tapšanje po leđima i postaje ubojit udarac u trbuh nakon kojeg se ostaje bez zraka i bez iluzija, a svijet pun obećanja i jasnih granica između svjetlosti i tame i dobra i zla postaje ono što svim nastojanjima i idealima unatoč oduvijek bio je i jest – dolina suza i nad njom obronci od smijeha, prolazne sreće i iznad, visoko gore, sigurna, neizbježna i sveprožimajuća smrt koja čitavom tom krajoliku daje težinu i spasonosni smisao. I tako na kraju čovjek ne može da se ne sjeti fantastičnog panoramskog kadra koji otvara dokumentarac, a pokazuje novogodišnji vatromet i pucnjavu koja odjekuje Zagrebom sačinjenim od svjetala, iskri i eksplozija što nemirno titraju u mraku spremne da se svaki čas i zauvijek ugase i krug se zatvori samo da bi se mogao nastaviti. 

Nedjelja je dan kad se bavim mojim mrtvima. Nikad to nije planski i organizirano bavljenje, nego se tako, sami od sebe pojave i dođu. Možda ih, nekim nesvjesnim ponašanjima, prizovem. Recimo, u kuhinji imam jednu malu drvenu stoličicu, takve je moja baba Marga zvala štokrlom. Dok čekam da meso bude pečeno u rerni, sjednem na štokrlu i slažem krpe. Slaganje kuhinjskih krpa ženama na selu vjekovima je omiljeni posao. Iz vrlo jednostavnog i praktičnog razloga. Tada, naime, sjednu. Predahnu. Odmore se, barem na kratko od svega što okrutnost života na selu nosi. Skuham tursku, domaću kavu, i pijem je iz fildžana pokojne očeve tetke Luce i onda razmišljam o njenom životu. Taj mi fildžan prizove jedan prizor koji pamtim: ljeto je, prljava sam i prašnjava, sunce se u zemlju spustilo i jedino gdje se mogu sakriti i ukrasti minutu od nadničarenja kod vlastitog oca, klupa je ispod velikog bora na Paraću. Sjedim, gledam crkvu i samostan, osjećam da ne znam tko sam i šta tu radim, i onda, odjednom, iz te tišine kakvom odišu prazna sela, pojavljuje se tete Luce, u rukama joj snop suncokreta, dobila ih u Mosoru od  Đulabića. Daje mi jedan da nosim materi, pita me što sam sama, i govori: “Keva, nemoj po selu ‘odati sama. Mislit će svit da ti je nešto.” Rekla mi je to, sad tek znam, žena koja je cijelog života po selu hodala sama. Jedina žena koju nikada nisam vidjela da hoda pognute glave i zgurenih leđa. Pred očima mi se, nedjeljom navečer, smjenjuju prizori, kao da šaltam kanale na daljinskom: vidim na čas babu Margu u Vitezu kako me pred spavanje pokriva jorganom teškim ko najboljim betonom na kojem se nije štedjelo, tetu Lucu koja iz prsa vadi dvadeset maraka da imam, jer “ženska dica uvik nešto trebaju”, vidim pokojne sestre bake Lucije: Anku kako sa sjedim kikicama sjedi za trpezarijskim stolom i igra sa mnom mica, Milku kako me po stoti put opominje da će mi zvati “i mater i ćaću i Srbina ako se ne smirim”, Ljubu koja me pušta da jedem krafne u dnevnom boravku i dok jedem, zavlači se ispod stola i kupi što sam izmrvila, Lucu kako sjedi u staroj fotelji, pokrivena iščebanom dekanom, kosa joj omotana crnom maramom, i kada se sjetim njenih prekriženih ruku, tako je ruke uvijek držala i baba Marga, kao da se preda mnom stvore svijetu nepoznate i neotkrivene verzije bosanskih Pieta. Vidim i pokojnu tetu Mandu, loše joj je i obilazimo je, njeguje je njena Višnja, a ne znaš koja je bolesnija, i ta njihova kuća na krivini u Putićevu, sva nahero, sva memljiva ko pilav što se nije dobro osušio. I vidim, to samo mislim da vidim, a ustvari je rezultat sjećanja na jednu, jedinu fotografiju prabake Ane. I učini mi se, kao da je tu, sa mnom, kao da sam je zaista i vidjela, a nisam, to ja samo pamtim ženu s fotografije koja, za ta doba, može biti bilo koja i svaka žena u Bosni. Niska, slaba, u tkanoj bijeloj suknji do gležnjeva, u opankama, s maramom, tzv. katarinkom, ta žena, to dijete odraslo bez majke koje je otac iz Bugojna dovezao u Bučiće da bude najmenica, to dijete koje se još noseći bijele čarape udalo prvi put, a potom i još tri puta, i svaki joj muž umro, a ona i svoju i njihovu djecu, od Čifluka do Putićeva, hranila i pojila, i to dijete i ta žena koja nije rođenog brata, kada joj je u posjet došao, mogla prepoznati jer ga se ne sjeća. Toliko je ta žena, dakle,  bila dijete da lik vlastitog brata ne pamti. I kada se sve one prošetaju mojom kuhinjom dok perem gusani lonac, čistim crveni luk i trijebim mahune, dok sve suđe operem i obrišem i smjestim ga u ormariće i dok očistim u sudoperu ono okruglo čudo koje skuplja mrvice, uradim to uvijek bez rukavica, nisam gadljiva, i dok sve njihove meni poznate životne i obiteljske drame prođu kroz ruke ko sapunica deterdženta za suđe, znam da je, u svakoj od njih, jedna Pieta. I kada, u jednom trenutku, posegnem za ručkom frižidera, i u njemu vidim namirnice koje ja danas jedem, pomislim: bi li moja prabaka voljela jesti avokado? I taman, nekako, kada joj se približim na toj fotografiji, kada sam joj toliko blizu da me u oči gleda, magiju prekine uzavrela voda u kuhalu koja signalizira da je vrijeme da se opere tepsija.

Luko Paljetak: Haiku iz bolnice, Editions Biškupić, Zagreb, 22. veljače 2023.

Pjesnik dopao je bolnice, pod prijetnjom smrtne bolesti. Prosinac 2022. proveo je u kliničkim bolnicama Dubrava i Merkur. Liječnici su dobro obavili svoj posao, ali, čitatelj sluti, od njihova posla ne bi bilo velike fajde da pacijent nije obavio svoje. U bolnici nije imao uvjeta za veliko pisanje, pogotovu ne na način kojim on piše, ne radeći na kompjutoru i inim elektronskim spravama koje piscu služe u svim uvjetima i u svakom fizičkom i fizikalnom položaju, tako da je raditi mogao samo nasitno. Raditi je mogao otprilike onako i onoliko kao neki njegov kolega u zatočeništvu u Gulagu. Forma književnog teksta, kao i forma mišljenja, doživljavanja, osjećanja svijeta, određena je temom, ali i prilikama u kojima tekst nastaje. I jedno, i drugo, i tema, i prilike, navodili su Luka Paljetkada piše haiku. Pritom, suživljen s negvama i okovima neslobodnog, stopom i brojem slogova ograničenog stiha, Luko svoj haiku piše po pravilu 5- 7- 5, jedino kako pravi haiku i može nastati. Do tematskih ograničenja i pravila, međutim, ne drži. On svojih dvadeset i pet haikua piše iz egzistencijalne situacije u kojoj se zatekao. Ovo je, na neki način, knjiga o bolnici i o bolesništvu.

Božo Biškupić, ili Edition Biškupić, pripada onoj grani knjiškog izdavaštva, važnoj, u kulturnoj i književnoj povijesti sveprisutnoj, koja je u Hrvatskoj, na žalost, u posljednjih tridesetak godina svedena, uglavnom, samo na njega i njegova izdanja. Za razliku od nakladničke konfekcije, u koju spadaju sve knjige, bez obzira na njihov sadržaj, otisnute u više stotina ili tisuća primjeraka, u konvencionalnim tiskarama, Biškupić objavljuje knjiške artefakte, najčešće knjige pjesama u kombinaciji s grafičkim mapama. Njegove knjige su u izvjesnom smislu originali, ili multioriginali, kako što su to i likovne grafike, i zapravo su spoj dviju umjetnosti: književne i likovne.

“Haiku iz bolnice” Luka Paljetka ima dva snopa listova, na jednom su otisnute pjesme u originalu, a na drugom u prijevodu na japanski. Pjesme otisnute su na dvjestotridesetgramskom Hahnemühle Bütten papiru, u nakladi od 67 primjeraka. Treći snop listova čine grafike Mirana Šabića, u tehnikama bakropisa i akvatinte, otisnute na tristogramskom Hahnemühle Bütten papiru. Iz ovog proizlaze taktilne, vizualne, pa i olfaktorne senzacije. Ne treba ih podcijeniti: grafičko oblikovanje čuva dostojanstvo teksta i tekstopisca, ovakva izdanja plemenita su i važna, naročito u vrijeme kada se vrijednost mjeri čim većim brojem primjeraka, te općim konfekcioniranjem.

Ako se, pak, distanciramo od predmeta i njegove fizičke vrijednosti i izuzetnosti, pa kao kroz staklo gledamo pjesme i grafike, vidjet ćemo kako Šabićevimediteranski pejsaži, crno-bijele slike naseljenoga čovjekovog svijeta, na kojima, međutim, nema ljudi, funkcioniraju iz kontre, iz opreke prema Paljetkovim bolničkim haikuima. Ta kontra kao da je unaprijed mišljena (a vjerojatno nije!), jer je na grafikama Mirana Šabića upravo ono što u svojim očima kao zavičajnu popudbinu gospar Luko donosi kad dolazi u bolnicu. Prizori koji bi mogli biti iz Konavala, ili iz glave onoga tko se sjeća Konavala, nebo koje se natmurilo, zbivanja u krošnjama, nešto od atmosfere koju sam osjetio u ranu jesen 2023, kada sam pješačio kod Cavtata prema Zarobači, pa kroz Zarobaču, gdje je prošlo toliko ljudi, a sad nikoga nema, pa onda ta crkvica među čempresima, koja nije konavoska, ali izgleda kao da jest, pa to nerazvijeno gusto hrašće po konavoskim dubravama, sve to što jest na Šabićevim grafikama, sve to je Paljetkov svijet, bez kojeg ostaje čim uđe u bolnicu. Pritom, formalno, izvedbeno govoreći, u savršenom su skladu Paljetkov prisiljeni haiku-minimalizam, i Šabićevo bezbrojno i bogato crtovlje. Kontrapunkt na temu.

Evo kako to zvuči u Paljetkovoj izvedbi: “Daleki lavež;/ nemoj se ljutiti, pseto,/ to sam ja – Luko!”. Na tako malom prostoru je sve: noćna jeza u Dubravi ili u Merkuru, kad čuješ da negdje daleko, mimo tebe, laje pas. Pa mu se – sebe da utješiš, i to neutješno dijete u sebi – približiš u mislima, kažeš mu nemoj se ljutiti, pseto, koristeći tu riječ u kojoj postoji neke arhaične srdačnosti. I na kraju, psu se obratiš kao čovjeku, bližnjemu najrođenijem, onom frazom, cijeloga života ponavljanom: to sam ja, Luko!

U ova je tri stiha i sedamnaest slogova stao sav Luko Paljetak, njegova umjetnost i njegova poetika, njegova narav ljudska, dječjem pjesniku, glumcu i velikom odraslom pjesniku svojstvena; ovaj haiku čudnovata je autopoetička gesta. Da je smrt te noći navraćala u bolnicu, na mah bi se predomislila, shvativši koliko taj čovjek ima još poslova s riječima.

Ili ovaj haiku: “Na nebu nema/ ptica; zar sam ja nebo?/ pita se nebo.” Zar sam ja nebo, pita se nebo nešto je kao zen koan koji bi smislio Carl Gustav Jung, da se kojim slučajem bavio ispisivanjem zen-koana. Ustvari, nema tako malog prostora na kojem Paljetak ne bi mogao napisati pjesmu.

Ili ljubavna pjesma jednog kršćanina: “Kad mislim na/ tebe, sva mi voda/ postaje vino.”

Ili još jedna, iz konavoskog nadrealizma šašavih: “Cijeli dan pada/ kiša; ne, to čeprka/ marljiva kokoš.” Gospar Luko je, na neki način, i ta marljiva kokoš. U stanju da marljivim čeprkanjem olovkom po papiru zamijeni u ušima ljudi svo padanje kiše.

Ne znam gdje se kupuju knjige i grafičke mape Edition Biškupić. Valjda na aukcijama. Ovu sam dobio na dar.

Nova cesta 

Kaže ovako: “Pod novom cestom/ stara još želi skrenut/ na drugu stranu”. Ova je od onih pjesama koje su snažno određene zajedničkim iskustvom čitatelja i pjesnika. Naime, kada se gradila Jadranska magistrala, mjestimice nova je cesta slijedila, pa iznevjeravala trasu stare, čiji su tragovi do danas ostajali vidljivi u travi, drači, ošebjadu, kroz Dalmaciju i Konavle. Kad god bih, još vrlo mali, u Drveniku, naišao na tragove stare ceste pod novom, osjetio bih nešto kao tugu. Pa znatiželju i želju za nemogućom avanturom. Kako nastaviti starom cestom? Nikako, nema je. Ali ne možeš se pomiriti da je nema, kad je, evo, skoro tu.

Medicinska sestra

Kaže ovako: “Medicinska mi/ sestra uđe u sobu/ i u haiku.” Krajnje neobična je Paljetkova erotika. Nje, rekao bi netko pristojan, zapravo nema. Nje, potvrdio bi netko tko se doslovno drži teksta, doista nema. Ova pjesma, rekao bi taj tumač pjesništva, ustvari je dobra i vješta dosjetka. Iz jednoga mimetičkog sloja u prva dva stiha, naglo se profundamo u drugi mimetički sloj u trećemu stihu. Iz stvarnosti, ili iz mehaničkog prenošenja stvarnosti, propadnemo u tekst. U haiku. Ali je li baš tako? I zar stvarno nemamo pred očima, u glavi, u zamisli, scenu u kojoj medicinska sestra, onakva kakva jest, ulazi u sobu u kojoj na postelji leži Paljetak, ljubazno nasmiješen, onakav kakav jest? Medicinska sestra je u toj situaciji vrlo lijepa. Jer naprosto mora biti lijepa, čim “medicinska mi/ sestra uđe u sobu”. U toj erotici nešto je tako milo, utješno, a skurilno.

 1. Sutra 

Profesor Gaon uletio je ljutit u kuću, skinuo svoje skupe naočare od kornjačinog oklopa i bacio ih na stol, i utrčao u toalet da se otušira.. Prokleti prosvjednici, i liberali, i zeleni, i antikapitalisti i kapitalisti, i  cionisti i antcionisti.. Dovraga sa svima njima, zalupio je vrata treskom i zamalo srušio natksl iznad umivaonika. Djed Uriel ga je krajičkom pogleda samo promotrio preko današnjih novina, a sitni smješak je zaigrao preko njegovih punih, semitskih crta lica, odavajući nekadašnju ljepotu i makrkantnost na naboranom licu sa urednom i podužom, sijedom bradom…  Snaha mu, Debora, baš je završavala ručak, bio je petak, i večeras sa zalaskom sunca čekao se Šabat.. Kada je izašao iz kupatila, bio je malo mirniji, ali nije izgledao zainteresiran za razgovor. Debora prekinu ovu šutnju i upita ga: Šta je dušo, šta te je to naljutilo? Šta me je naljutilo? Pogledaj molim te, upali Tv, pa ćeš vidjeti.. Danas sam kući sa posla vozio pola sata duže nego inače jer sam svaki čas morao stajati, propustiti one kretenske prosvjednike.. Neka mi neko kaže šta sad hoće, molim te lijepo.. Što im sad nije pravo… Djed Uriel se ubaci: Yoele, protestiraju jer nije im pravo što je Likud donio zakone o strožijim provjerama na kontrolnim punktovima u Jerušalajimu. Već ionako te ljude drže satima i redovno ne stižu na posao i ostale potrebe ne ispune na vrijeme. Također, unatoč pritiscima međunarodne zajednice, nastavlja se gradnja naseljeničkih stanova na zemlji koja pripada Palestincima. Eto, sada se digla i kuka i motika na premijera zbog ovoga. Aha, a reci mi, aba, šta bi ti uradio? Da pustimo da nam Hamas šalje teroriste koji se raznose po javnom prevozu i na ulici? Ili da dopustimo depopulaciju zemlje jer nema više mjesta gde se može graditi. Yoele, nisam ja protiv toga, ja sam uvjereni cionist, znaš dobro da sam sudjelovao u samom osnivanju Eretz Israela, da sam ranjen na Sinaju ratujući protiv Mubaraka. Ali nemoj molim te gubiti mjeru. Ovo je previše, nećemo biti sigurniji ako te ljude sve više stišćemo i stežemo. Zar se ne može napraviti više taj kompromis, zar je Sveta zemlja toliko tijesna? Eh stari, o čemu ti pričaš, neučtivo se obracnu na oca Yoel? Znaš li ti ijednoga Arapa koji misli da Izrael treba postojati? Znaš li ti ijednoga muslimana da ne snuje o tome da gurne ovo malo zemlje koje imamo nakon tolikih vjekovnih lutanja i stradanja? Nije sve baš tako sine, reče djed Uriel mirno. Muslimani nisu nikada generalno bili neprijatelji sinova Izraelovih prije nego je formirana ova naša država. Kako ne, naljuti se profesor upravnoga prava David Gaon.. Kako nisu? Zar Muhammed nije naredio da se pobije cijelo pleme benu Nadir, oko sedamsto muškaraca koji su živjeli u Medini? Da, i to je bolna stvar koja će vazda trovati odnose muslimana i nas Jevreja, ali reci mi, je li Muhammed sudio po njihovoj Knjizi ili po Tori? Ko je tražio da im se sudi po Tori? Jesu li oni izdali Muhammeda i muslimane surađujući sa neprijateljima izvan Medine, a nakon što su dali čvrste garancije potpisane u Medinskom sporazumu da će surađivati sa muslimanima? Da, reče profesor, istina, sudio im je po Tori. Ali, zar nije u Kur’anu vječna poruka da smo mi najgori neprijatelji muslimanima. Nije to baš tako sine, a i da jeste, znaš li ti što je bilo u Andaluziji dok smo živjeli sa muslimanima i zajedno stvarali, zajedno radili, zajedno gradili. Tko nas je primio, brodove slao po naše pretke da ih dovede u Solun, kada je rekonkvista protjerala pleme Izrelovo iz ove rajske zemlje.  Moja baka Rahela, i otac Jošua, živjeli su mirno u Solunu u kojemu je za vrijeme Osmanlija, naš narod bio i najbrojniji. Šta je sa Sarajevom, gdje su za vrijeme Osmanlija , muslimani kidali zatvorske rešetke da silom izvuku iz zatvora nepravedno zatočenu djecu Ishakovu i Jakovovu, a dok su nacističke nemani divljale Europom, nacističke nemani u II sv. ratu, muslimanke pod nikabima krile svoje komšinice Jevrejke i njihovu djecu. Tako ih se veliki broj izvukao. A tek kada se sjetim lijepoga,veličanstvenoga Dubrovnika, moja baka Rahela,zihrono livraha, je živjela u Dubrovačkom getu, tamo je upoznala jednoga Turčina koji je se jako dojmio,poštovala ga je kao iskrenog i časnoga čovjeka, a onda jednoga dana, nikad mi nije rekla zašto  odselila se u Solun. Yoele, nije sve baš tako kako izgleda. 

Sada je aba situacija drukčija-reče Yoel, vidiš li ovoga terorizma, vidiš li prijetnju po naš opstanak? Kuda bi oni sa nama? Gdje da idemo kvragu? Zašto oni ne razumiju da nemamo gdje ići? Kuda će sa nama, hoće li nas opet u plinske komore? Je li ti ikada ijedan musliman ponudio suvislo rješenje, šta da urade sa nama? Da dopustimo povratak palestinskim izbjeglicama? Pa znaš li ti da njih sada ima dvostruko koliko Jevreja? Gdje god da smo mi u dijaspori, uvijek smo stranci, oni Drugi. Ali šta je sa Palesticnima u Jordanu, Iraku, Siriji, Libanonu? Zar smo mi krivi što ih njihova braća Arapi tretiraju kao zadnju bandu na svijetu.. Bolji status imaju Palestinci koji žive i rade u Izraelu nego u arapskim zemljama? Zar Arija nije liječio od upale krajnika doktor Mesrur, Palestinac, i nisam se ni trenutak zapitao i zamislio hoće li mu znati i htjeti pomoći? Znaš li ti da Arapi imaju svoju stranku u Izraelu, evo sada je ušla i u parlament kao treća po jačini politčka partija. Pa šta više uraditi, nakloniti se divljim Arapima koji samo urlaju na nas, za sve  probleme u svijetu smo im mi krivi.. Nisu oni lijeni, ni neorganizirani,ni neobrazovani, ni međusbno posvađani, niti se međusobno ubijaju. Za sve njihove probleme kriva je strašna cionistička svjetska zavjera. A Palestinci su u njihovim društvima manji od nule, nema ih nigdje.. Zar trebamo Hamasu kojem je politički program da nas zbriše sa lica zemlje dati vratove naše djece, naših žena, naše domove, i neka nas žrtvuju na oltaru terorizma. Ne hvala aba, nisam baš za tu opciju…   A šta kaže ovaj mamlaz, ne javlja se baš za riječ-obrati se Yoel sinu Ariju. Nemoj dirati dijete-reče blagostivi djed Uriel. Kakvo dijete, mamlaz, pogledaj ga, dvadesetdvije godine, a triput sam ga morao već spašavati da ga ne odvuku u vojsku, pitanje je dana kada će doći po njega i ne gine mu 2 godine u Tzahal. Nekako se zlonamjerno smješkao Yoel, a sin Ari, dugokosi rocker, samo ga je sažaljivo gledao, ničim ne odajući da je čuo bilo šta od malopređašnjeg razgovora oca i djeda, niti njegovu primjedbu o sinovom dezerterstvu. Služiti vojsku ove zemlje je zakonska obaveza, da izuzmemo ponos, pa za ime Gospodinovo,aba, i žene služe vojsku ovdje. Njega zanima samo njegova gitara. Ah da, i ona mala Arapkinja, neka ih Bog ne kazni. Djed se pravio da nije ovo čuo. I ako nije bio ni zeru isključiv čovjek, žustro se protivio konceptu multietničkih i mješanih brakova. To je više bio strah od gubitka identiteta, koji je Jevrejima lična karta i sve na svijetu, nego neka apsurdna i iracionalna mržnja prema Arapima.. Da je u pitanju bila unuka, koju nije imao, možda bi sve i lakše prihvatio, tješeći se da jedna Jevrejka može roditi samo Jevreja..

Ari se zabavljao sa mladom palestinskom kršćankom Sarom,studenticom na fakultetu gdje je Yoel predavao,, i bio zaljubljen do ušiju.. Pozdravio je oca, djeda poljubio u ruku i čelo, a otac je to zajedljivo i podsmješljivo popratio jednim hmm, dok je u stvari bio ljubomoran na oca što ima toliko poštovanje sina, za koje se on očito nije znao izboriti.. Hajde, izlazi šmrkavče, večeras je šabat, ne zaboravi, majka će te zadaviti ako se ne pojaviš.. Ari je izašao, a čim je zatvorio vrata, uzdahnuo je.. On i Sara imali su jednu tajnu, tajnu koju ne zna kako bi mogao podjeliti sa svojima, ocem desničarem i cionistom, i majkom kćerkom Sefardskoga rabina Yakova Lusitana… Sara je bila trudna…

2. Sutra  

U isto vrijeme, Hasan je vozio što je mogao brže kroz guste ulice Jerusalema, a znoj mu se cijedio sa lica. Odozada, na sjedalicama je ležala Mona, njegova supruga, sa bolnom grimasom na licu i trbuhom koji je izgledao da će svakog časa eksplodirati.. Bila je dobila trudove, a zbog gužvi i stalnih provjera, nije mogao brže voziti. Na kontrolnom punktu je vrisnuo na izraelske vojnike, dvojicu skoro golobradih mladića, koji su se, kao da namjerno odugovlače, lijeno klatarili od vozila do kućice i natrag. Hasan im je psovao sve što je znao na svome i ono malo na hebrejskom jeziku. Nisu bili grubi prema njemu, prije da su izgledali kao da ih ne zanima sva ta situacija. Mona je kričala kao da je kolju, a on je bio na rubu da izađe iz auta i obračuna se sa ovim kretenima. Ali je strpljivo ipak ostao na sjedalu, znajući šta bi značilo to, vjerovatno bi njegovo dijete, koje treba da se rodi, oca upoznalo samo preko slika, ili u boljem slučaju kroz rešetke.. Napokon,nakon više od pola sata stajanja,  dali su znak rukom da se krene, a Hasan je preticao, mahao rukama, trubio, vozio preko kamenja pored ceste.. Bolnica je bila još nekoliko kilometara daleko, a činilo mu se kao da nikada neće stići, da su ovo najdulji metri njegovoga života.. Na posljetku, uvezao je auto gotovo u portu bolnice, mahnito vičući da mu otvore. Bila je to bolnica koju su vodili ortodoksni Jevreji, sa jarmulkama i solufima. Doktori izletješe, a on ugleda lice svoje žene koje je bilo plavo, kao nebo iznad njih u rano jutro. Jedva se suzdržao da ne vrisne, i dok im je pomagao da je stave na nosiljku vikao: spasite mi ženu, ženu mi spasite. Krupni doktor mu rukom zagradi put u operacijsku salu, i snažno ali sa nekom dirljivom nježnošću, odgurnu ga i reče. Sada je sve u našim, ali prije svega u Njegovim rukama… Pomoli se i strpi se, bit će što će biti. Hasan nije bio neki baš Bog zna kakav vjernik, u džamiju je išao povremeno, za Bajram, a samo rijetko petkom. Njegovi, barem sa očeve strane, bili su bathisti, arapski nacionalisti, jedino su majčini roditelji bili pobožni, dedo hadži-Arif i nana Rukajja. Držao je butik sa turističkim suvenirima, koji je naslijedio od rano preminulih roditelja, a bilo je tu svega, i maketa Kupole na stijeni, i Raspela, i Davidovih zvijezda… Više od nečije proklamirane vjere i nošnje, gledao je u čehru čovjeka, imao je osjećaj da može čitati ljudima sa lica kakvi su i šta ih u životu čeka. Ali ovo nikada sebi nebi predvidio. Činilo mu se sada, dok je žena bila u šok sobi, da je čekao cijelu vječnost, ali ništa nije čuo ni vidio. Očekivao je kako će čuti njene vriske ili plač bebe, ali ništa. Bilo je već i rano jutro, svitalo je na obzoru, a nitko se nije pojavljivao. Tada uz škripu vrata izađe krupni liječnik koji ga je bio spriječio da uđe, još prije nekoliko sati kada su došli. Doktor priđe Hasanu, stavi mu ruku na rame, i samo mu kimnu glavom, u znak da mu nema ništa za reći, barem ništa dobro, i da je sve jasno. On osjeti slabost, spusti se na pod kao da su noge nestale pod njim. U krajičku oka velikoga i snažnog liječnika sa solufima vidjela se suza. Je..ga druže, ništa nismo mogli. Spusti se onda do Hasana, podiže ga snažnim rukama onako beživotnoga na stolicu, stisnu mu rukom rame, kratko zastade, a onda uđe u salu. Hasan je polako ustao, potrao suze, i izašao na ulicu. Lutao je ulicama bez cilja, a onda oduzet samo sjede na klupu u nekom parku gdje su se igrala djeca. Izvadi cigaretu i zapali je… 

3. Sutra  

Prošlo je nešto više od tri mjeseca nakon što se Ari izvukao sa onoga nezgodnog obiteljskoga ručka gdje su se otac i djed sporječili o vanjskoj politici, religiji i ratu. Sara i Ari su uživali u ljubavi, u svakom zajedničkom trenutku. Tog dana, Tel Aviv se kupao u zlatnom odsjaju sunca koje je polako krenulo prema zenitu, tačno na sredini između podneva i zalaska. Vrijeme kada većina užurbanih vozača nervozno trubi idući kući sa posla. Radni dan je pri kraju. Njih dvoje su se šćućurili u autobusu jedno do drugoga, zabrinuti i puni pažnje jedno prema drugome. Nije ih bilo briga za pomalo nepristojne poglede starijega para evropskih Jevreja, očito samo na proputovanju po Izraelu. Ari je počeo razgovor… Hm, Sara, vrijeme je da objavimo vijest svima, ne možemo više čekati.. Mene bi tvoja trudnoća mogla opet, barem na neko vrijeme, osloboditi vojnog roka, a nije ni u redu da se više sakrivamo. Sarinu roditelji bili su tradicionalni kršćani, i bili su među uglednijim obiteljima sa tradicijom nošenja svetih relikvija i križa na procesiji za Uskrs.. Bili su doista ponosni na to.  Sara, poput Arija, nije pretjerano marila za religiju,ali je bila ponosna na svoje porijeklo i tradiciju obitelji. Ne da ona nije bila od onih koji odbacuju Božije postojanje, nego je više nekako ostala neraspoložena prema instituciji Crkve i česte histerije masovne pobožnosti. Bila je moderna mlada žena, sa željom da jednoga dana bude doktorica međunarodnih odnosa i diplomacije.. Predano je učila, a svaki svoj slobodni sat se dopisivala porukama sa Arijem. Ari se opet brinuo, kako će on, sin jedinac jedne jevrejske obitelji, sa djedom koji je gotovo znao Toru napamet, a majka bila kćer sefardskog talmudista i rabina Yosefa Lusitana. Kome da se obrate za savjet, svećeniku, rabinu? Ari se smijao i u šali govorio  da bi najbolje i najpoštenije bilo da prihvate islam i da se vjenčaju pred imamom u džamiji, i onako ih neće htjeti ni jedni ni drugi. Ari, molim te budi ozbiljan, kako misliš da nas oni shvate ozbiljno, a ti se ponašaš kao balavac. Ne znam, bojim se da će me moji odbaciti, ovo djete ne želim uništiti, ne zato što Crkva kaže da je abortus takav strašan prekšaj protiv Boga, nego zato što smatram da ima pravo živjeti i što to duboko u sebi osjećam.. Radije ću ga roditi i ostaviti u domu za siročad, nego uništiti život djeteta čiji vlasnik nismo ni ja ni ti. Sada se on uozbiljio. Ok, Sara, ako ti tako kažeš, sazvat ću večeras čitavu familiju, i onako je šabat, zvaću ih i sve im reći, pa šta Bog da, to će i biti. Ako nas se odreknu, imamo jedno drugo, putovati ćemo po svijetu, mogli bi obići i taj Dubrovnik koji moj djed Uriel ne ispušta iz usta. Da vidimo kako te zidine izgledaju, možda dobijem inspiraciju da napišem tekstove za novi album, moja ekipa će se čekajući ili razići, ili naći drugoga frontmena. Haha, nasmijala se Sara na tu ideju, baš si luckast. Izašla je u blizini svoje ulice, a on je nastavio dalje, usput zovući mobitelom sve rođake da se vide večeras kod njih na šabatu.. 

Sara je izašla, a do njega je sjeo jedan mlad čovjek, tamne puti ali nekako neobično blijeda lica, i odsutnoga pogleda.. Nije obraćao pažnju na njega, samo mu je kimnuo glavom na pozdrav.. Sjedili su tako, a Ari je razgovarao mobitelom sa kime je god mogao stupiti u kontakt.. 

U kući su se vršile posljedje pripreme pred šabat. Djed Uriel je obukao svoje odjelo za ove prigode, podšišao bradu.. Sjeo je za stol.. Sjetio se, u svojoj sijedoj glavi, koja se kako to inače biva, više sjećala nečega prije pola vijeka nego što je jučer bilo.. Palo mu je napamet kako se borio u ratu sa Egiptom, osvojili su veći dio Sinaja, i vraćali se kući sa zadatka.. U jednom momentu, upali su u zasjedu, i njegova jedinica bila je potpuno uništena, preostali živi su bili zarobljeni.. Oko njih se šetuckao brkati oficir sa kubankom u ustima, i nešto sočno psovao na arapskom, smijući se. A evo vas, gnjide cionističke, tamo gdje i zaslužujete.. Pod našim nogama. Osjetio je tvrdu vojničku čizmu pod rebrima, a iz ruke mu je obilato tekla krv.. Ipak, stigla je zapovijed da ih se razmjeni sa zarobljenicima koje je satnija pukovnika Menahema dan prije zarobila u jednom bunkeru pod vrućim pijeskom.. Gledao je razmjenu, bio njen objekt, i promatrajući egipatske vojnike sa svezanim rukama, nije pravo mogao reći koja je sada razlika između njih i njega.. Bili su nule, poniženi i poraženi, sramota za svoj narod, i ismijani od onog drugog.. 

U razmišljanju ga je trgnuo zvuk telefona. Imao je neki loš predosjećaj. 

U međuvremenu, Ari je sjedio i čekao svoju stanicu da izađe. Zabavljao se malim laptopom u krilu. Autobus je bio pun, a žamor je bio zaglušujući. Čuo se plač bebe.. U jednom trenutku, momak do njega ustade, otvori jaknu iz koje su virile neke čudne plave i žute žice. 

Hasan ustade, zatvori oči i viknu.. Allahu ekber!!! Ari se bacio na pod, i to je zadnje što je u životu učinio.

Djed Uriel se javio na telefon, pa nakon ćutanja, i nekoliko poluglasnih da, da. Spustio slušalicu… Debora je bila zabavljena oko večere, kad je čula glas djeda Uriela.. Već navikao na oon što je njegov narod pratilo cjelim njegovim postojanjem, kao ukleta sudbina, tragedije, nedaće, proganjanja i mržnju… Debora je rekla: Kaži djede, je li to bio Ari? Kada dolazi, šabat je za manje od pola sata.

Ari neće doći na šabat večeras, reče djed Uriel, pa ostavi naočare na stol i pokri lice rukama…

I danas je srijeda, topao dan
Hrabra ideja jeseni –

I ne mogu reći baš
Zašto je dan danas bitan 

Ali strašno je susretati se
Po auzlacima svijeta
Sa mrtvima:

I misliti
Izgovorljivo zlo
I smišljati odu rodu:

Lagariju imeniti istinom

Kad mi je um
Ograničen nebom
Istim ovdje i nad Palestinom 

(2023)

Svaki rat
Rađa mrtvu decu
Rađa vojske mrtve dece
Koja lebde
Iznad plavih mora
I zelenih brda
A mi mislimo
Da je to
Samo
Sunce malo zamaklo
Iza gustih oblaka.

Ta deca
Vide sve odozgo
I kažu: 

Nema pitomog naroda.
Nema nevinog naroda.
Nema naroda sa zastavom
Bez krvavog jezika.
Nema naroda bez oružja.
Nema naroda bez pesme
koja ga vodi
u sigurnu smrt.

Nema naroda
bez kapi tuđe krvi
na lenti venca
položenog
na grob heroja nacije.

Nema naroda
bez mesa čoveka
sažvakanog
uz krišku belog hleba
ili šaku smeđeg pirinča.

Nema naroda
koji ne postane tiranin
nakon što mu upere
puške u kolevke.

Ne postoji narod
koji će svojim rukama
podići kuću za vojnika
koji je u ratu
ostao bez sopstvenih.
Umesto krova
kači mu ordenje
u predelu srca
svira mu počasne pesme
dok je živ
ispaljuje počasne plotune
kad časno
u bedi od gladi
među četiri
tuđa zida
izdahne od sepse. 

Ne postoji narod
Koji suzu svoje dece
Ne meri
Za jedan gram više.  

Svaki narod kaže
da su rane
u srcima njegovih majki 
dublje od rana
majki drugih naroda. 

Nema ni naroda
koji ne kaže
da njegova mladost
nije bar jednom ubijena.

Nema naroda
čije oči mogu
da se jednostavno
naviknu na dobro. 

Kad narod kaže
da gleda u budućnost
laže do srži! 

Svaki narod
živi u prošlosti
u kojoj kopa leševe
drobeći ih
do zrna prašine
i baca ih
nama
sopstvenoj deci
u oči i pluća. 

I zato
Ne lomite grane
Ne čupaje cveće
Ne tucite životinje
I ne tucite decu
Nikada ne znate
Da li nam je ovo
Poslednji dan.

Dragi moji
mi više ne stanujemo na istoj adresi.
Vi ste sada s vašim komšijama, prijateljima i rodbinom.
Kod vas je uvijek mirno. Osim u novembru.
Tada se u vaše mjesto doseli život.
Ne znam koliko vam to znači.
I da li vam, u mjestu vječnog mira, trebaju naši lampinjoni, plastične ikebane,
zagovori i anđeli od pozlate.
Neki kažu da je kod vas hladno i mračno.
Ja u to ne želim vjerovati.
Tko se vrati zemlji, vratio se svjetlu.
To je moja utjeha i moja religija.
Nije bilo lako rastati se od vas.
Ispratili smo vas s molitvom “Svjetlost vječna neka im svijetli. Počivali u miru
božjem”.

Dosta vam je bilo mraka na zemlji.

Svake godine ponavljamo istu mantru.
Iako je vama bolje nego nama.
Ovdje se opet vodi rat.
Kod vas ne ubijaju djecu i ne siluju žene.
Vi ste na sigurnom.
Ispravnije je da vi molite za nas.
Mi smo izgubljeni.
Nama treba luč i kompas za život na zemlji.
Molim vas, uvedite “Dan živih”.
Za života se duša kuša. I pali svjetlo u ljudima.

Svijet se raspada.

Umorni smo od borbe protiv palih anđela.
Rastali smo se od svoje savjesti.
Sjeme ljubavi u mnogima nikad nije proklijalo.
Milosrdni smo samo kad je drugima gore nego nama.

Pomozite nam!

Molite za slabašni plamičak svjetla u vašoj bivšoj domovini. Dok se nije ugasio.
A, možda je već prekasno.
Izgubili smo dosta vremena u zabludi da vi trebate naše molitve.
Molite Svestvorenog da ispravi grešku.
Ako drugi put bude stvarao svijet, nek stvori site muškarce i žene.
Sretne životinje i radosne biljke.
I djecu koji nikad ne odrastaju.
A, sve što izgubi dušu na nebu, nek ne šalje na zemlju.
Dosta nam je kušnje i ispravljanja tuđih grešaka.
Mi trebamo domovinu vedrine, a ne bojno polje.
Dragi moji, ne zaboravite da u svojim molitvama spomenete slobodnu volju.

Nije ona za svakog čovjeka.

Kad odeš, prostor za tobom sklapa se kao voda,
Nemoj se osvrtati: ničeg van tebe nema,
Prostor je samo vreme na drugi način vidljivo,
Mesta koja volimo ne možemo napustiti.

Lalić, Mesta koja volimo

Ne mogu tačno odrediti trenutak u kom sam odlučila da Beograd pokušam učiniti svojim – bilo je to sigurno odmah nakon spoznaje da se nećemo vratiti kući. Ne sećam se tačno u kom je trenutku ta spoznaja nastupila. Čovek je biće fundamentalne inercije. Čak i u drhtaju potpunog uništenja spreman je držati se za nestale svetove. Tako smo i mi neko vreme mislili da će se rat predomisliti i da ćemo se ipak vratiti kući. Uslediće nekakvo veliko i neispitljivo događanje razuma koje će povući nevidljivu polugu, ljudi će se urazumiti, rat će stati i svi će se vratiti svojim kućama. 

Kad je postalo jasno da se to neće dogoditi svako od nas je pojedinačno i za svoj račun otpočeo višegodišnji projekat prilagođavanja Beogradu. Otac i majka činili su to za sebe, sestra i ja za sebe, svako od nas suočen sa svojim psihološkim, socijalnim i identitetskim algoritmom. 

 Ulagala sam golem napor da Beograd učinim svojim ili preciznije – da Beograd mene učini svojom. Svoj sam projekat počela od jezika, brzo sam prešla na ekavicu. Kako biti neprimetan, ne razlikovati se – imala sam četrnaest godina i bilo mi je dosta razlikovanja. Jedna razlika na koju nisam imala nikakav uticaj oterala me je u izbeglištvo – mogla me je dalekobilo i ubiti –  i zato sam instinktivno donela odluku da uvek i svuda imam biti što sličnija većini. 

Jedno vreme mi se činilo da to nekud ide. Napredak je bio vidljiv – završavala sam nekakve škole, imala nekakvo društvo, nakupila sam svoja sopstvena sećanja, stekla nekoliko sopstvenih identitetskih mesta u gradu. Onda je, u nekom zrelom dobu, došao trenutak konačnog odustajanja od projekta pripadanja. Pripadnost mi se učinila precenjenom, zapitala sam se šta mi ona uopšte nudi da bih svoju duševnu energiju rasipala na jedan toliko nestabilan i neizvestan koncept. Posebnost mog odustajanja od pripadnosti svodi se na to što se tačno sećam trenutka u kom se to golemo odustajanje konačno dogodilo – u kom smo Beograd i ja počeli nekako živeti jedno pored drugog, ni ja u njemu, ni on u meni. 

Odustajanje se dogodilo u naučnoj čitaonici Narodne biblioteke Srbije, dok sam pokušavala da izvučem pretešku drvenu stolicu, oličenje pretenciozno-nefunkcionalnog dizajnerskog idiotizma, savremenu simulaciju nekakvog, valjda srednjovekovnog prestola – preko pomodnog novog itisona.  Stolica je upadala u novi itison, a ja sam bila slaba od upravo preležanog virusa. Sećam se da sam uznemireno ostavila stolicu na pola, i izašla da udahnem.

 Sa nove ograde pogledala sam odozgo u glavnu čitaonicu, na redove bizarnih srednjovekovnih prestola i prihvatila da Beograd i ja počinjemo da se razilazimo, da se od projekta odomljenja mora konačno odustati da bi egzistencija mogla da se realizuje u svojoj istinitosti. Ja sam osoba bez doma, bez pripadnosti. Moj je zavičaj pretvoren u prah i pepeo i ne može se na drugom mestu načiniti sledeći, naročito ne na mestu neprekidnih diskontinuiteta kakvo je Beograd.

Narodna biblioteka bila je dotad moje mesto na mapi grada. U njenim sam čitaonicama provela formativne godine. Nas dvoje smo svakodnevlje provodili u biblioteci. Isprva smo uvek sedeli zajedno u periodici, ispijali tanki espreso u kafeteriji, razmenjivali pasuse. Živeli smo već zajedno, a naš dnevni boravak godinama je bio premešten u Narodnu biblioteku. Posle, kad sam već dogurala do mastera i počela češće odlaziti sama, bibliotekarke su mi obezbedile neobeležen sto u naučnoj čitaonici. Razlikovale su me od studenata koji su biblioteku masovno koristili kao čitaonicu tokom ispitnih rokova – ja sam dolazila svakodnevno godinama, ostajala po ceo dan, uzimala piramide knjiga, bila deo inventara. Time sam zaslužila neobeležen izdvojen sto sa neograničenim brojem knjiga, bibliotekarkin šal oko ramena kad prihladi, brižna raspitivanja o mojim ispitima, portira na prijemu koji zna za aranžman sa stolom, pa namigne zaverenički.

Zgradu Narodne biblioteke upoznavala sam godinama – i taj mi je prostor naposletku postao potpuno prisan. Znala sam kako će zaškripati stolica, gde će pasti svetlo u zimsko predvečerje, kako će zaigrati senka na zidu. Bila je to autentična, originalna celina – u svakom kutku osećao se potpis velike autorske arhitekture Iva Kurtovića. Biblioteka je bila njegovo poslednje, zavetno delo, sa dinamičnom istorijom zamisli i izvođenja, koja je, u skladu sa zakonima najintenzivnijeg intuitivnog stvaralačkog procesa naposletku dovela do ove zgrade. 

U Kurtovićevoj je biblioteci i pored njene monumentalnosti ostalo nešto blisko i prisno balkansko i mediteransko, rođačko, neki daleki odjek sedenja pod lozom. Sve je u Kurtovićevom rešenju dato kao ravnoteža, uravnotežen odgovor na trenutak gradnje i na identitet prostora – u zgradi Narodne biblioteke autorski su spojeni univerzalni elementi koji vladaju arhitekturom dvadesetog veka i oni duboko identitetski, lokalni ili regionalni, zbog kojih je taj prostor tako čudesno prisan.  

Kurtović kao da je stvarao po onoj eliotovskoj po kojoj se tradicija ne može naslediti nego se mora, ukoliko nam je potrebna – osvojiti velikim trudom. Umro je ne dočekavši priznanja za taj svoj poslednji, veliki rad koji je trebalo da bude jedan od definišućih objekata ovog grada, uzmemo li u obzir mučenički status institucije zvane Narodna biblioteka u Srba. Ne znam koliko ustanova u kojoj se čuvaju knjige može definisati na bilo koji način  Beograd u onim decenijama u kojima je on, po sili istorijskog žrvnja, postao moje mesto boravka – ali mene je definisala, pa sam radikalni redizajn enterijera doživeli kao antikulturni čin, kao svojevrsno varvarstvo. 

Promeniti Kurtovićevu zamisao u uređenju enterijera za moje je shvatanje bilo sasvim nečuveno – kao kad bismo uzeli poemu nekog velikog pesnika, izbrisali u njoj nekoliko strofa i namesto njih dopisali druge ili kao kad bismo u jednom od Van Gogovih maslinjaka docrtali slona. Nisam razumela porive ljudi koji su u tome učestvovali, nisam uviđala šta se time dobilo. Obrisati Kurtovićeve rečenice iz prostora da bi se napisalo – šta i čime? Nestali su detalji, organski detalji Biblioteke koji su svedočili o autorstvu, o onome što autorska arhitektura, jednako kao i svako drugo autorsko delo mora zadržati. Nije u pitanju savršenstvo, naravno, nikako savršenstvo – već autentičnost autorskog glasa koji se kod nas nekako najmanje ceni i najčešće briše upravo na planu arhitekture – kao da za tu preinaku, jednako kao i za nastanak arhitektonskog dela, nisu potrebni ogromni resursi, pa ćemo sve to usput časkom obrisati i iznova napisati u betonu, staklu i drvetu.

Čitav događaj prošao je potpuno neprimetno – obrisana je strofa, dopisano nešto drugo, sa čudesnom lakoćom sa kojom naš svet nagrđuje balkone, pregrađuje hodnike, zapušta stepeništa, nadograđuje i ruši prema svojoj slaboj pameti i sumnjivom ukusu. Uvek mi se ta neosetljivost prema prostoru u kom čovek boravi činila neobičnom i nerazumljivom. U mom su zavičaju od stoletnih hrastova pravljene kuće koje si mogao sklopiti i rasklopiti iznova – sa visokim tremovima, otporne na zemljotrese, smisleno otpale od šume. Svuda je u našim krajevima narodna gradnja posedovala isti stepen pomenute smislenosti i estetike. Kad nam se i zašto dogodilo ovo? 

Taj je trenutak u biblioteci bio za mene duboko definišući – svest o tome da će sve što u prostoru doživljavam kao svoje nestati za moga života. Fizički zavičaj već je bio izbrisan velikom kataklizmom pogroma, a onaj prostor koji sam pokušala da osvojim biće neprekidno brisan pa dopisivan po nahođenju neke nevešte ruke i malenog uma – svet će se za mene neprekidno sužavati, postajati mi nelagodan i tesan kao tog dana u biblioteci. Zašto onda igrati unapred izgubljenu igru pripadnosti, tumarati po intimnim mapama tragično sklonim neprekidnom preinačenju? U narednim godinama, uostalom, strofe su nastavile da nestaju a na njhovom su se mestu dopisivali konfekcijski stihovi puni opštih mesta. Beograd je postajao sve dosadniji, sve ispražnjeniji od značenja. 

Oktobra 2023, na svom tridesetom Sajmu knjiga, setila sam se onog dana u Narodnoj biblioteci. Samo je izronio iz sećanja, iritantno živ. Učinilo mi se kao da je tada neprimetno i pomalo mistično počelo golemo otuđenje od grada koje su mi u godinama koje dolaze različiti ljudi ispovedali kao svoje iskustvo. Za svakoga je ono otpočelo u drugom trenutku, sličnom onom koji sam ja iskusila u biblioteci, ali meni se, sasvim neutemeljeno i po svoj prilici pomalo sumanuto –  učinilo da je ono počelo da se širi iz čitaonica i hodnika Narodne biblioteke preko čitavog grada, sa činom brisanja Kurtovićeve strofe.

U tom je otuđenju bilo nekog čudnog mirenja, jedno osećanje neminovnosti smene koja se događa onda kada jedan sistem vrednosti prevlada, svesti o nemogućnosti otpora njegovoj tendenciji da uzme pod svoje sve bez ostatka, da ne ostavi nijedno neosvojeno ostrvo. Ljudi su o svojim intimnim geografijama počeli govoriti u prošlom vremenu, čak i o onima koje i dalje postoje – poput hala Beogradskog sajma. Osvestila sam da svi o Sajmu govore kao o bivšem iskustvu, iako on još uvek nije faktički nestao. 

Ispod velike sajamske kupole širio se glas da će se čitav kompleks Sajma rušiti, ali ljudi su o tome govorili kao da je stvar već završena. Ostaće samo ta jedna kupola, koja još uvek spada u najveće kupole od prenapregnutog betona na svetu. Događa se isto što i sa Kurtovićevim bibliotečkim enterijerom pre više od decenije, samo u kobnoj inverziji – od jedne velike arhitektonske poeme ostaće samo strofa. Međutim ta pomirenost, to prepuštanje koje mi je tako blisko – sasvim me je zateklo. Ljudi rođeni i odrasli u ovom gradu odustajali su kao i ja, prispela ovde mimo svoje volje, sa večnom identitetskom kosti u grlu. Kad se to golemo odustajanje dogodilo, koliko dugo se pripremalo – i do čega će dovesti u konačnici?

Prolazila sam Halom 1, čije sve skrivene ćoškove znam napamet, kao svoju kuću, i mislila o toj jednoj čudesnoj strofi. Voleli smo je zato što je, kao i Kurtovićev projekat, sadržala u sebi nešto drevno i blisko, neko vizantijsko ozarenje u kom čovek iz građevine gleda u simulaciju nebeskog svoda, broji nevidljiva sazvežđa iznad kojih se naginje brižna ruka Pantokratora. Sajamski kompleks ugrađen je od početka u naše kolektivno nesvesno, u nešto mnogo dublje od pobedničkih projekata mladog socijalizma – i voleli smo ga zapravo jednom drevnom ljubavlju, starijom i od njega i od nas.

Do godine 2023. ja sam se uvežbala u odustajanjima od prisnih vidika – predajem ih lako, ne borim se više ni za jedan. U mom su zavičaju nestala čitava mesta, a kad su rat i progon učinili svoje podigao se iz zemlje drhtaj, otvorile se naposletku rupe da progutaju ostatak. To gradiranje dramskih efekata ispostavilo se kao maestralna pripovedna strategija koja čoveka podseti da ne poseduje ništa osim malo vremena. Možda su to shvatili i svi ostali, ili je jednostavno takav duh doba – pesak nam curi kroz prste, nezadrživo. 

Prijatelj sa jednog sajamskog štanda ispričao nam je priču o nastanku velike sajamske hale, jednu od onih urbanih legendi koja je previše bremenita značenjem da bi se održala u razvodnjenosti realnosti. Legenda kaže da je arhitekta za vreme gradnje stajao ispod centralnog dela velike kupole spreman da pod njom pogine ukoliko se materijal pokaže slabim, a ljudski um nepodržan Božjom matematikom. Krhka figura stvaraoca pod nesnosnim bremenom dela, smrvljena strahom i sumnjom – kakva ranjivost, kakva izloženost. Kakva ljudskost.

Bog se sigurno na to osmehnuo  i šezdeset i šest godina nastavio da svojim dahom podupire kupolu. 

Jer Bog voli beskorisne poduhvate poput golemih kupola pod kojima ljudi listaju knjige i dopada mu se da čita strofe u betonu. 

Ali i On je izvan projekata pripadanja, i stoga Njegov dah popusti, i ode na drugo mesto. 

Tad kupole nežno padaju.  

O knjizi priča Dina Burdžovića „Memoari Besima Jusufovića“ /JU Centar za očuvanje i razvoj kulture manjina Crne Gore/Podgorica, 2023.

Ne samo u ovoj knjizi već skoro u cijelom književnom opusu Dina Burdžovića, ne da slutimo, već jasno naziremo njegovo bjelopoljsko djetinjstvo bez oca i sa bolesnom majkom.

Da, rastao je bez oca, i to odrastanje bez oca kroz većinu pjesama i priča pokušava da kroz snoviđenja preinači u odrastanje sa ocem. Igrajući se simbolima i simbolikom, Burdžović doziva oca u svoju samoću, doziva onoga ko je trebao da bdije nad njegovim odrastanjem i priziva njegovu ruku u njegovoj dječačkoj kosi.

Čitajući ovu posve originalnu knjigu ispripovijedanu na burdžovićevski način, ne libeći da po neki pasus ostavi naoko nedorađen, on zapravo majstorski mami čitaoca i poziva na razmišljanje šta bi i kako bi moglo biti ako bi se određeni pasus produžio za bar jednu rečenicu. Tu jednu rečenicu Burdžović prepušta čitaocu da je sam u svojoj glavi dopiše i tekst sebi učini čitljivijim i razumljivijim.

Pisac se zaista rađa, rasni pisac je dar Boga, a to je bez imalo sumnje Dino Burdžović. Može se naučiti pravopis, može se naučiti sintaksa, ali pitko pripovijedanje – ili je čovjeku rođeno ili nije. Dinu Burdžoviću jeste rođeno i Nebom dano da bude to što jeste.

U jednoj od svojih pjesama vrlo davno, a pjesma oslikava atmosferu kada se mladi migrant, doseljenik, izbjeglica ili zovite kako hoćete onoga ko je ostavio svoj dušek, svoj jastuk, svoj jorgan, svoju rođenu strehu kuće i zaputio se u svijet. I tome se valja snaći u tuđoj zemlji, u tuđem jeziku, u tuđoj avliji, u tuđoj postelji.

I tu u tuđem svijetu autor ili glavni lik u pjesmi sreće staricu od koje će mu do sve prilike zavisiti ostanak ili povratak, koji nikako ne želi.
Pa kaže: I poljubih joj somotne usne.
E sad zamislite usne vremešne gospođe koje podsjećaju na somot.

Jednom davno putujući pored Mozelskih vinograda, a bilo nas je grupa od skoro desetak, jedan, tada tek dječak, upitao nas je, gledajući u duge nizove vinove loze, na šta nas podsjeća vinograd. Svi su kazali, ali niko nije pogodio ono što je on tražo i što je bila potpuno precizna slika: na somot – rekao je. I mi smo se složili da redovi vinove loze u luksemburškim vinogradima izgledaju kao somotno platno.

Ova mala digresija nije slučajna, već se radi od dvije slike koje imaju zajedničku asocijaciju – somot. Tako udaljene od usta žene do vinograda. I onaj koga usta starice podsjećaju na somot – pisac je. I onaj koga redovi vinove loze gledani iz daleka podsjećaju na somot – pisac je. Na sreću, ovaj drugi je otišao na studije arhitekture, ali se tom slikom identifikovao i uvjerio nas da posjeduje jasan umjetnički nerv.

Pišući o čovjeku koji neodoljivo podsjeća na folk-pjevača Dobrivoja Topalovića i sa kojim su se on i njegov duh slučajno sreli u kafani i zapodjenuli razgovor, Burdžović kaže: Dobrivoje me pogleda svojim novokomponovanim očima – pridjev neobičan, neočekivan, kojeg se mogao dosjetiti samo talentovan pisac, i pridjev koji apsolutno odgovara i liku i atmosferi. A atmosfea u kafani je plamteća, jer čovjek počinje histerisati dokazujući da nije on taj pjevač Topalović.

***

Bijelo Polje sam doživio na svojoj grbači i nemam previše lijepih uspomena iz toga grada. Tu neku zebnju u društvu svoje generacije, a pogotovu starijih, Burdžović lijepo skicira u svojoj priči „Omaž starom Bijelom Polju“, gdje iz literarne prirode teksta autor nas vodi na polje sociološke kulture jednoga kraja skrivenog međ balkanskim brdima gdje roditelji podstiču učitelje da tuku njihovu rođenu djecu, a oni kao da jedva dočekaju. I taj segment društvene devijacije u Bijelom Polju Burdžović je rasvijetlio i priču itekako učinio zanimljivom, učinio je zanimljivom do te mjere gdje čitalac zastane i zamišljeno se pita da li je to uopšte bilo moguće. Bilo je to koliko juče, a batina bila vaspitna mjera.

Sve to i još sijaset detalja iz Bijelog Polja na vrlo suptilan način Burdžović podastire pred čitaoca nudeći mu stare u sjećanju uramljene razglednice rodnoga grada.

U istoj priči, opisujući bjelopoljske Rome i jednu vrlo neugodnu seansu sa djevojčicom Čokom, Romkinjom, Burdžović kaže:
„Narodi koji imaju ovakve Cigane ne moraju brinuti za svoju budućnost.“

Analogno tome, iako sam izrekao samo djelić onoga što ova knjiga zalužuje, kažem:
“Narod koji ima pisce kao Dina Burdžovića ne mora brinuti za svoju književnu budućnost.“

Ovdje je trebao biti kraj ovoga teksta, ali – ne mogu da ne dodam:

U jednoj priči gdje govori o smrti svoga druga R. M. koji je bio žrtva ljubomore i sihira, on se, tragajući za hodžom iscjeliteljem, nađe u nekom zabitom selu kod Nove Varoši gdje i zanoći. Taj hodža iscjelitelj ima samo unuku Eminu od 18 godina – cvijet mladosti. Životna priča hodže je zastrašujuća, nigdje kao u toj priči nemamo tako ispreplitane ruke Erosa, boga ljubavi, i Tanatosa, boga smrti. Smjenjuju se scene kao na filmskom platnu, a glavni lik iliti autor ove priče zanoćio kod njih i nikako mu ne dolazi san na oči, pa ustaje i vidi da je uskoro zora, a na Emininoj sobi vrata odškrinuta i ona unutra čita neku vjersku knjigu, ulazi glavni lik kod nje, pričaju, ali ne pruža ruku, govoreći nam tako da zna šta se traži od velikog pisca, da se zaustavi, da se obuzda, da priguši strasti i tada priča dobiva na snazi i estetici. Sutradan djevojka ga prati i moli i preklinje da još jednom dođe u njihovo selo i njihovu ili bolje reći njenu samoću.

To me je po emocijonalnom naponu podsjetilo na američkog pisca Džeroma Dejvida Selindžera i njegov roman “Lovac u raži”.

Evo komparacije i evo asocijacija koje me navode na ovu usporedbu:
Imamo tamo, u romanu “Lovac u raži”, scenu potpuno različitu od ove, ali po naboju literarnom skoro istu.
I tu imamo brata koji napušta sjemenište, dakle školu i smještaj, i kreće u svijet. Usput svraća do kuće i vreba kada tu nisu roditelji jer bi se oni strašno protivili njegovom napuštanju škole, ali on hoće da vidi svoju malu sestru koja je još u osnovnoj školi. I dočeka – odu roditelji negdje u goste, on se ušunja, uđe u sestrinu sobu i sada imamo sliku: djevojčica spava u pidžami sa cvjetićima, pored kreveta lijepo složene njene stvari i knjige, on uzima njen spomenar i čita. U jednom trenutku sestrica se budi i vidi brata kraj svoga kreveta. On joj povjerava sve i kaže da će sutra u 12 sati krenuti vozom iz grada prema Londonu. Izvlači se iz kuće prije dolaska roditelja, i sutradan, malo prije polaska voza na stanicu, vukući veliki kofer, stiže i njegova sestrica, hoće s bratom. Ne pita gdje i kako, hoće sa njim. Ostavlja svo bogatstvo i roditeljsku pažnju, hoće s bratom u svijet, ne radi svijeta, već radi brata.

E ta vrsta ushićenja zapljusne čitaoca dok iščitava priče Dina Burdžovića, književnog gorostasa iz Bijelog Polja.

Čitajte Dina Burdžovića, nećete zažaliti za vremenom provedenim nad njegovom knjigom!

Smrt kod Bilaja, najveća prometna nesreća u povijesti Like

Nekoliko dana ranije dogodila se strašna prometna nesreća kod mjesta Bilaj, pokraj Gospića. Vlak, koji je vozio između Ogulina i Knina, udario je u lokalni autobus. Bilo je rano jutro, kraj rujna, varljivo doba u kalendarima, teška je i gusta magla pritisnula Liku, a pružni je prijelaz bio obilježen samo Andrijinim križem. Govorit će se da je prethodnu noć vozač autobusa proveo u piću i lumperaju, i to će postati važan element legende o tom strašnom događaju, ali prava je istina da se ovakve nesreće događaju gdje god nema brklje, i da je u svijesti svakoga čovjeka, svejedno je li on vozač ili nije, upisan taj ranojutarnji čas u kojem postoji odsustvo reakcije na vlak koji nailazi punom brzinom, izranja iz magle i udara. Čak bi se moglo reći da se ljudi, ili barem većina njih, dijele u dvije skupine. U onoj koja je srećom mnogo veća su oni kojima se nije dogodilo da se u taj ranojutarnji čas fatalno susretnu i sudare odsustvo svijesti i vlak. Bit će da je to i najvažnija podjela među ljudima. Koja opet nema veze s moralom, s razlikom između dobra i zla, niti s onim što je čovjeku rođenjem zadano u genima ili u naslijeđenim osobinama.

U tom udaru vlaka u autobus, što će se, potvrđuju kronike, zbiti 28. rujna 1983, u 6 i 40, ginu (abecednim redom im se spominjemo prezimena, imena i godina rođenja): Busija Marijan (1965.), Busija Milan (1968.), Crnokrak Dane (1926.), Crnokrak Marija (1928.), Jurković Ivan (1947.), Knežević Anđa (1926.), Krajnović Dušan (1968.), Krišković Mira (1939.), Lazić Gordana (1967.), Lazić Jovica (1969.), Lisac Marija (1973.), Maljković Boja (1929.), Mandarić Milorad (1968.), Marković Anka (1929.), Novković Jovica (1960.), Šakić Đuro (1967.), Šerić Ante (1942.), Šerić Marija (1972.), Šerić Nikola (1968.), Todorić Boja (1900.), Tomaš Branko (1965.), Vučković Mile (1967.), Vučković Željko (1958.), Zoraja Milan (1965.), Zorce Milica (1963.), Živković Milan (1967.)

Mrtvih će na licu mjesta biti dvadeset. Još pet će ih umrijeti istoga dana. Jedna putnica umrijet će pet dana kasnije u zagrebačkoj bolnici. Njoj će jedinoj biti upisano drugo mjesto smrti, ono prema kojemu tog 28. rujna nije putovala. Autobus je prometovao na lokalnoj relaciji. Radnike je vozio na posao, djecu je vozio u školu. U autobusu ukupno su bila 52 putnika. Aritmetički precizno, tako da se stvori savršena simetrija između života i smrti, mrtvih će biti 26. Postoji li neki razlog za ovako preciznu ravnotežu? Kojom se brzinom morao kretati autobus, a kojom vlak, kako su se međusobno usuglasili metabolizmi strojovođe i vozača, njihove misli, osjećanja, strepnje i strahovi, pa da sudar bude baš takav: 26:26. 

Najstarijoj putnici su osamdeset i tri: Boja Todorić. Najmlađoj, Mariji Lisac, tek je deset. Gdje su njih dvije pošle? Marija sigurno nije krenula u školu, svi ostali bili su po godinama srednjoškolci, osmoškolaca nije bilo u autobusu. Boja nije išla na posao. U njihovom zaustavljenom kretanju, u prekinutim nepravilnim putanjama njihovih života, upisan je događaj iz novina. Prometna nesreća, jedna od većih u jugoslavenskoj, kasnije će to biti u hrvatskoj povijesti. Isto je i s putanjama ostala dvadeset i četiri poginula putnika. Preživjelima se imena ne pamte. Oni će imati sreće da anonimno umiru od vlastitih smrti. I ostat će trajno nepoznati, možda sve do prvog pojavljivanja u javnosti: na stranici s osmrtnicama u nekim dnevnim novinama. 

Autobus je polazio iz Mogorića, sela udaljenog dvadesetak kilometara od Gospića, i ranim jutrom kupio je radnike i đake, te one koji bi nešto sređivali u gradu. (Možda je Boja Todorić išla doktoru?) Jedni su svakodnevno vozarili, međusobno se poznavali, i u autobusu živjeli kao u zajedničkom dnevnom boravku. Drugi bi samo povremeno nailazili. Ali nema sumnje da su se svi međusobno poznavali.

Na koliko se postaja autobus zaustavljao? Nemoguće je na to pitanje odgovoriti. Lokalni seoski i prigradski autobusi u to bi vrijeme stajali čim bi to putnik poželio – u nešto istočnijim krajevima, u Bosni, obično karakterističnim povikom: “Ima izać’!” – ili čim bi netko pokraj puta, loše održavanog, stoput krpljenog, podigao ruku. Ti autobusi uglavnom se nisu držali reda vožnje, osim što bi se znalo kad polaze s one početne stranice i osim što bi uglavnom po redu stizali na krajnju stanicu, nego su vozili onako kako su to prilike nalagale. Prema autobusu određivao se ritam svakodnevice, kao što se i autobus određivao prema svakodnevici. Sela su se budila u skladu s vremenom njegova polaska, i odlazila na počinak prema prolasku posljednjeg autobusa. S autobusom usklađivano je vrijeme početka posla u prvoj, drugoj i trećoj smjeni, prvi školski satovi i predsatovi. 

Između Mogorića i Gospića u jesen 1983. moglo je bili pet-šest sela i zaseoka. Početna stanica, Mogorić, bila je srpsko selo. Bilaj, gdje će se dogoditi nesreća, bio je hrvatsko selo. Premda su to još uvijek bila vremena totalne anestezije bratstvom i jedinstvom, uvijek se u Lici, kao i u Bosni, znalo čije je koje selo. I postojao je odnos prema tome. Recimo, prema činjenici da je početna stanica u zabačenom srpskom selu? Zašto nije u hrvatskom?

U svakom selu bivalo bi i onih nekoliko drugih. To će ostati vidljivo u statističkim izvještajima s popisa stanovništva. U selu od dvjestotinjak jednih, uvijek bi se našlo barem petero drugih. Plus dvoje-troje Jugoslavena. Tko su 1983. u Mogoriću i Bilaju bili Jugoslaveni? Djeca iz miješanih brakova? Ne, oni su u pravilu bili opredijeljeni u skladu s većinom u kojoj bi se zatekli, ili bi se, još češće, opredjeljivali u skladu s prezimenom koje bi ponijeli. Došljaci iz drugih krajeva: seoski poštar, učitelj, milicioner? Da, oni su često bili Jugoslaveni. Ali bilo je njih, tih Jugoslavena po selima najdublje naše provincije, i među domaćima: odmetnuti sinovi, čudaci, oni koji su bili na svoju ruku, ili bi poželjeli da se po nečemu ističu. Jugoslavenstvo je u jednom od svojih pojavnih oblika bilo oblik socijalnog ekshibicionizma? Zašto bi domaći čovjek u Mogoriću ili Bilaju 1983. bio Jugoslaven, ako ne iz ekshibicionizma? Ili je bio pjesnik u duši?

Od podjele na srpska i hrvatska sela važnija, mnogo, mnogo važnija, naročito po Bosni, ali i u Lici i na Kordunu, te na najširem prostoru Dalmacije, bila je podjela na partizanska sela na jednoj strani, i ustaška i četnička sela na drugoj strani. Valjda nikad nijedan autobus u ovim krajevima nije polaznu stanicu imao u ustaškom selu. Koliko god se 1983. njegovi žitelji ne bi razlikovali od žitelja prvoga susjednog partizanskog sela, koliko god bi imali iste ideale, životne snove i planove, simbolički bilo je živo ono što se odvilo između 1941. i 1945, a iz čega je posve logično proizlazilo gdje će najprije stići struja, voda i telefon, gdje će biti sagrađen dom kulture i gdje je biti autobusna ili željeznička stanica.

Lika je krvava pokrajina, u svakom vremenu i za sve ličke narode. Povijesno pogranična, vazda Bogu za leđima, vojnička, razbojnička i krvava, za oba naroda koji su je naseljavali. Tu je negdje, pri granici s Bosnom, krajem srpnja 1941. započeo onaj najkrvaviji bratoubilački rat, koji je zatim, službenim državnim i partijski aktom, proglašen za Dan ustanka u obje jugoslavenske socijalističke republike, Hrvatskoj, te Bosni i Hercegovini. Odavde su bili najzadrtiji ustaše i najustrajniji komunisti, partizani. Mnogi koji su 1941. bili četnici, iz rata će izaći kao partizani i kao partizanski prvoborci. Sve je to 1983. bilo zaboravljeno, ili strateški ostavljeno po strani, jer da nije ostavljeno po strani zar bi se uopće moglo živjeti? I sve to što je bilo zaboravljeno negdje se dobro pamtilo. Pritom, krivo je misliti da se pamtilo negdje drugdje, na nekim drugim mjestima i nekim drugim glavama i srcima. Ne, pamtilo se to istim ovim glavama i srcima koje su sve zaboravile, u istim ovim selima, koja su svakodnevno ulazila u taj jedan autobus.

Koliko je među dvadeset i šest poginulih bilo čeljadi iz ustaških, koliko iz četničkih, a koliko ih partizanskih sela? To je danas već nemoguće ustanoviti. Lakše je utvrditi koliko je među njima bilo Hrvata, a koliko Srba. Nakon što je to utvrđeno, moguće je pretpostaviti i koliko je među dvadeset i šest preživjelih bilo jednih, a koliko drugih. Vjerojatno se udio Srba i Hrvata među stradalima ne razlikuje od njihovog udjela među preživjelima. Je li među njima bio koji Jugoslaven? Vjerojatno nije. Kada se dogodi nesreća ili kad izbije rat, Jugoslavena prestaje biti. Takvo je pravilo.

Trideset i kusur godina nakon nesreće na pružnome prijelazu kod Bilaja postavljeno je spomen obilježje. Na metalnom su pladnju, postavljenom na dvadeset i šest nožica, pod diskretnim znakom križa. upisana imena i godine rođenja svih stradalih u nesreći. Bez obzira na to iz kojeg su sela i kako se zovu, bez obzira na nacionalnost tu će biti upisani svi. I to će, u trenutku postavljanja spomenika, biti jedini slučaj komemoriranja pripadnika jednoga u međuvremenu nestalog ličkog naroda. Koje će, istovremeno, biti i komemoriranje jedne u međuvremenu izlišne, odavno ukinute autobuske linije. U Mogoriću, naime, ljudi više ne žive.

Ne znam je li to bilo prije ili poslije one neobične svadbe na Mojmilu, prije ili poslije strašne nesreće kod Bilaja, tek petak je, u autobusu sam i putujem prema Kardeljevu. Ne znam koji me vrag naveo da ne idem željeznicom. Valjda mi se nije samom sjedilo u kupeu. Možda sam se plašio nepoznatog svijeta koji će me tri i pol sata gnjaviti svojim životnim pričama, stradanjima i sudbinama. Tek, jutro je, došao sam oko pola osam na autobusni kolodvor, nije bilo gužve na Centrotransovim šalterima, ranoranioci iz provincije već su dočekali svoje autobuse i otputovali s njima, a drugih nije bilo, jer je ljetna sezona već prošla, pa sam se sagnuo na malo preniski šalter i samo što nisam prometnuo glavu kroz onaj okrugli otvor: Povratnu do Ploča!, rekao sam onako kako bi se to normalno reklo na željezničkoj stanici. Do čega?, naćulila je uho poblajhana vrckava plavojka, nedovoljno svjesna svojih pomalo okašnjelih srednjih godina. Do Kardeljeva!, pristao sam, na što se ona nasmijala s olakšanjem, baš kao da smo spasili svijet od jedne grdne pogreške. Tako reci!, pa je profesionalnom gestom pokupila moj novac prije nego što će mi pružiti kartu.

Četiri godine je od Kardeljeve smrti, tri od svečane sjednice na kojoj su Ploče preimenovane u Kardeljevo, ali čim moram izgovarati tu riječ, biva mi kao da sam ježa progutao. Tako je otkad znam za sebe: ima riječi koje mi bude fiziološku reakciju, ili me ojade, ponize, razbjesne, a da to nije u vezi s njihovim značenjem. Recimo, plin. Ta riječ vonja kao siva okrhnuta butanska boca, s crvenom crtom u struku. U riječi Kardeljevo jedno obično slovensko prezime, na koje se lako navikavam, dobilo je neki odvratan prizvuk. Kardeljevo kao da i nije od Edvarda Kardelja, tog oca jugoslavenskog socijalističkog samoupravljanja, s pojavom i držanjem školskog podvornika, nego kao da je Kardeljevo izvedeno od kelja. Kao da je Kardeljevo ustvari Keljevo. I onda iz lirske preosjetljivosti uvijek govorim Ploče, a druga me strana u tome ispravlja ili ne ispravlja. Naravno da je jutarnja biljetarka na sarajevskom autobusnom kolodvoru u skupini onih koji Ploče ispravljaju u Kardeljevo. Samim tim što je postavljena da prodaje autobusne karte, ona je tu neka vlast. Možda najniža i najmanje važna, možda i takva vlast kakvu se može izrugivati, ali ipak je vlast, i kao takva ona će na sebe preuzeti dužnost da vodi strogog računa o poretku. A svaki poredak među ljudima započinje imenovanjem stvari i pojava. Moraš izgovoriti Kardeljevo, ako želiš dobiti kartu do Kardeljeva. Zna ona dobro da je Kardeljevo isto što i Ploče, ali neće ti izdati kartu ako ime mjesta pravilno ne izgovoriš. Budeš li se, pak, inatio, a tih godina sve je više ljudi koji se inate, ona će pozvati miliciju. Pozvat će onoga jednog dežurnog milicionera s autobusnog kolodvora. Godine 1983. to može biti Dragiša, Jozo ili Suljo. Sve zavisi od smjene. Dragiša je mlad i koštunjav, prištav u licu kao neki adolescent. Nepovjerljiv je, jer nikoga u Sarajevu ne poznaje, pošto je stigao odnekud s juga Srbije. Ponaša se strogo po propisima, to ga smiruje. Jozo je odeblji i oniži brko, rodom i stanom od Kreševa, dobroćudan i nagodan. Kažu da se bavi nekim švercom. A Suljo, veseljak, jedini od njih Sarajlija, duša mu progoniti šibicare oko kolodvora. (Za Dragišu, Jozu i Sulju saznali smo kada je moja mati Javorka jednom zaboravila lisnicu s dokumentima na kolodvorskoj garderobi. Garderober je lisnicu uredno predao dežurnom milicioneru, i ona je onda danima istraživala kod koga je od njih trojice njezina lisnica… Trebalo bi i tu priču jednom ispričati.)

Osim što naziv Kardeljevo loše zvuči, za nevolju on loše čini mom trenutnom identitetu. To je još jedna opsesija sedamnaestogodišnjaka: identitet. Ono najvažnije vrijeme života, prije nego što ću navršiti sedam godina, pola godine provodio bih u Sarajevu, pola u Drveniku. Dok je to trajalo, umio sam biti malo jedan, malo drugi: Bosanac ovamo, Dalmatinac onamo. Ali kada su me zastalno zasadili u Sarajevu, iz revolta što me se nije ni pitalo gdje bih htio biti u meni je nadjačalo ono drugo. I to će onda prerasti u trajni refleks: uvijek ću u srcu biti prisutniji tamo gdje fizički nisam, i više ću biti ono što zapravo nisam.

Ploče su se tako ticale mene osobno i mog osjećaja pripadnosti jednome mjestu i njegovim toponimima. Bile su dio svijeta koji se prostirao od Makarske do Ploča, i to veoma važan dio, jer je iz Ploča kretao vlak za Sarajevo, kao što je iz Ploča kretao i autobus za Drvenik, i bilo je za mene ponižavajuće da tom mjestu netko sad mijenja ime. I to ime koje je u sebi sadržavalo jednu važnu šifru. Naime, većina ljudi, a među njima svi koje nismo smatrali našima, u ona predkardeljevska vremena Ploče su nazivale Pločama. Ali jedna probrana skupina, u kojoj su po djetinjem osjećaju jezika i jezične suštine, znali više, Ploče su nazivali Pločom. Pa bi rekli: Idem u Ploču! Ili bi rekli: Evo, doša san iz Ploče! I to se ime tako duboko razlikovalo od službenog imena da mi se činilo da to uopće nisu iste riječi, samo što jedna predstavlja množinu, druga jedninu. U Ploči sve je bilo drukčije nego u Pločama, ali oba imena bila su ispravna. Kao što je sad u Kardeljevu sve neispravno. I oba imena u imaginaciji dječaka, iz koje nastao je famozni njegov identitet, koji je identitet sedamnaestogodišnjaka, onog kojim se te 1983. predstavljam, oba imena u imaginaciji tog dječaka, pokušavam reći, jasno i nedvosmisleno određuju to mjesto u koje često putujem. Premda, nekim čudom, premda je riječ o istom mjestu, Ploča se od Ploče jako razlikuju. Ploče su posljednja željeznička stanica na putu prema moru, gradić i luka bez većeg značaja za putnika, ali golemog za Socijalističku Republiku Bosnu i Hercegovinu. Tu se, u Pločama, nemamo razloga duže zadržavati. Ploča je, opet, željeznička stanica sredovječnih muževa s opletenim demižanama, u kojima je rakija za profesore na sarajevskoj ekonomiji ili građevini, da budu nagodni i dobre volje prema njihovih sinovima i kćerima, Ploča je mjesto na kojemu je pukim slučajem nastala morska luka, a oko luke grad bez crkve, trga i povijesti, koji se u prvo vrijeme zvao po kralju Aleksandru, da bi ga zatim oni kojima je Ploča malo, jer je jedno, nazvali Pločama, premda se nitko više ne sjeća o kakvoj je ploči tu uopće bilo riječi, osim što je, po legendi, postojala savršeno ravna stijena, na kojoj su ribari na kraju svih svojih sezonskih posala sušili mreže. Ta stijena navodno se nalazila na otočiću usred današnje luke. I s nje bi čovjek, ako bi ustao i dobro se protegnuo na vrhove prstiju, lica okrenutog sjeveru, jasno mogao osjetiti dah bosanske zime, leda i snijega, svega onog o čemu na moru ništa nije znao, utjehu tuđe smrti.

Kupio sam, dakle, kartu za Ploče, kupujući kartu za Kardeljevo, odložio sam, uz majstorov nadzor, neveliku putnu torbu u bunker (zašto se autobusni prtljažnik naziva bunkerom?), i sjeo sam na svoje mjesto. Sjedalo do prozora, drugi red, s pogledom u majstorov zatiljak. Ali njega još nema, autobus je prazan, prvi sam sjeo, vjerujući da ću na taj način ubrzati postupak. Ubrzati vrijeme. Tako bi uvijek bilo, svugdje sam dolazio prvi, plašio se da ne zakasnim, i uvijek bih napeto čekao, vjerujući da će moje čekanje potjerati vrijeme da brže ide. Ali već te 1983. znalo bi se dogoditi da zbog toga požalim. Bližio se odlazak u vojsku, pa kad god bih se toga sjetio, učinilo bi mi se da vrijeme leti, a da ga ja više ne stižem…

Autobus je bio poluprazan, majstor je brisao čelo dok se penjao unutra. Gotovo posve ćelav, jajoglav muškarac, jake brade, koja mu je već zacrnila pola lica, premda se jutros uredno obrijao, brisao je znoj s lica, premda baš i nije bilo tako toplo. Obično bi bila dvojica vozača, jedan je igrao ulogu konduktera, pregledavao bi karte, a za dužih bi relacija u neka doba zamijenio majstora, pa bismo se onda njemu obraćali s majstore, ali danas tog drugog nema. Možda je pravilo da ga mora biti, ali njega, eto, nema. Na bolovanju je, nije se jutros pojavio na poslu, napio se pa prespavao, umrla mu je tetka pa joj ide na dženazu, uglavnom dogodilo se nešto, mi ne znamo što, tek naš majstor nema zamjenskog vozača. Je li ga imao majstor koji je skrivio nesreću kod Bilaja? Imaju li 1983. ti prigradski autobusi po dvojicu vozača, tojest vozača i konduktera? Ne znam. A nisam siguran ni da sam i saznao za tu strašnu prometnu nesreću, sudar vlaka i autobusa negdje u Lici, premda pozorno čitam novine, i premda je u svim jugoslavenskim novinama to važna vijest. Ali Jugoslavija je, ipak, mnogo veća zemlja, a vrijeme nije takvo da vijesti iz crne kronike, koliko god da su strašne, izbiju na novinske naslovnice, tako da je sasvim moguće da ne znam ništa o nesreći u kojoj je nekoliko dana ranije izginulo dvadeset i šest ljudi. Ako i znam, nije mi na kraj pameti povezivati okolnosti svog putovanja s nesrećom koja se dogodila.

Polazimo na vrijeme. Nitko do mene ne sjedi. Čim sam vidio da autobus neće biti pun, do sebe sam stavio torbu. U njoj su, u smeđoj aktn taški, naslijeđenoj od Noneta, novine, knjiga, naočale za sunce, rokovnik u koji zapisujem događaje. Možda ću u neka doba izvaditi novine, ali bolje je da ne diram ni njih. Dođe mi muka ako predugo u autobusu čitam. I dobro je voziti se, gledati kroz prozor, ne misliti ništa. Vožnja u autobusu kazališna je predstava u kojoj nije nužno sudjelovati. To je razlika između autobusa i željeznice: nemoguće je putniku ne sudjelovati u predstavama koje se odviju u kupeu vlaka. Te 1983. u svakom autobusu koji putuje kroz Bosnu mora biti barem po jedna majka s barem po jednim malim djetetom, koje u jednom trenutku počinje povraćati.

Vozimo se uz Kasarnu maršal Tito, dugu sivu građevinu sa stotinama jednakih prozora, koja se monotono ponavljala iz treptaja u treptaj, iz kadra u kadar, čudo od kuće iz našeg djetinjstva, jedna od onih nekoliko građevina koje će mi trajno dolaziti u snove. Ispred su, ispred malenih uspravnih kućica, načinjenih od šperploče, lima ili neke tanke opeke, s prozorčićem lijevo i desno, i golemom, grotesknom kapijom, sivomaslinastih, s jugoslavenskom trobojnicom po sredini, kućicama za jednog čovjeka, koji unutra može uspravno stajati kad naiđe iznenadni pljusak, a neprijatelja nigdje u blizini, ispred tih kućica, dakle, u svečanim uniformama, jer ovo je svečano stražarsko mjesto, zamišljeno šetkaju vojnici. I meni na um pada kako će me upravo oni, ti isti vojnici kraj kojih se u autobusu vozim, dočekati sljedeće godine u nekoj meni još uvijek nepoznatoj kasarni, negdje u Jugoslaviji. 

Uznemiri me to i onespokoji. Otkad za sebe znam, ja živim tako. Živim do onog događaja nakon kojega nema zamislive budućnosti. Do vakcinacije. Do početka školske godine. Do polaska u vojsku. Godina je 1983, i polazak u vojsku čini se posvemašnjim krajem svega što jest. Trenutak s kojim nastupa svijesti nezamisliva, u životnom iskustvu nezabilježena, živa patnja.

A onda sve to smetnem s uma. Prošla je Kasarna maršal Tito, beskonačni niz prozora, i autobus uskoro izlazi na cestu prema moru, na ravan drum kroz Sarajevsko polje, prosječen niz ravnicu što urasta među planine, koji tu postoji još od davnih vremena, još prije nego što je postojao grad što nam ostaje za leđima. Misao o odlasku u vojsku, o tome da mi je ostalo još manje od godine dana, povlači se dublje u svijest, u pećinu svijesti, i ja se predajem pogledu. Autobusni prozor je poput okvira za filmski kadar: izmjenjuju se u njemu Ilidža, Tarčin, Pazarić. Ljudi uz drum živo razgovaraju. Trguju. Svađaju se dvije žene u dimijama. Jedna u šanel kostimu žuri uz polomljene krajeve kolovoza, potpetice lomi putem bez pločnika, ali kao da to svakodnevno radi… Mladić na biciklu probija se niz uski trak trave… Djeca se zalijeću prema drumu, plaše vozače… Svaki je prizor nedovršen. Svaka pojava ima svoj mogući nastavak u imaginaciji promatrača. Bog je, ako ga ima, ustvari Bog bi, ako bi ga bilo, bio onaj svemoćni maštar koji bi dovršavao svaki prizor, dopola viđen, a zatim izgubljen u žurnom promicanju predjela. Samo Bog bi, vozeći se Centrotransovim autobusom niz periferiju Sarajeva, drumom koji kao da je probijen kroz avlije i dvorišta svijeta što je izmilio van da živi, samo Bog bi, rekoh, umio u vremenu razjasniti i dovršiti svaki taj izmičući prizor. Mene, međutim, obuzima nedovršenost svakog od njih, pa onda u sebi zapričam priču o ženi, možda i djevojci, ne čini mi se da je imala preko trideset u onom jednom trenutku kada sam je vidio, koja u zelenom šanel kostimu, u suknji do malo iznad koljena i u kaputiću, sklopljenom i zakopčanom kao da ulazi na sastanak, u štiklama nabada niz odavno skoreno blato i sivu travu pokraj asfalta. Pravnica u preduzeću, vazda u zakašnjenju na autobus koji će je odvesti do Ilidže, u lijevom džepu joj novčanik s čekovnom knjižicom, ličnom kartom i mjesečnim pokazom, te ključ od kancelarije, u lijevom džepu ključ od kuće, na privjesku s oktaedrom od muranskog stakla i maleni paketić s vlažnim maramicama. Sve je vrlo ekonomično složeno, praktično i tako maleno da joj staje po džepovima, pa ne nosi nikakvu torbicu. U kancelariji joj je muška aktovka. Zbog te aktovke je poštuju. Ona je izvor strahopoštovanja. Ali ne može je nositi sa sobom, jer kad bi je svakoga dana ovako nosila od kuće do autobusnog stajališta, pa autobusom do Ilidže, i niz Ilidžu, sve do posla, svašta bi se o njoj govorilo. U boljem slučaju da je luda. U gorem da je lezbijka. Kada sjedne u autobus, negdje odozada, gdje nikoga u ova doba nema, ona će izvući vlažnu maramicu i pažljivo će, da je nitko ne gleda, obrisati štikle od prašine, i one će sinuti kao namještaj u maršalatu. Tako će kroz Ilidžu, pa na posao…

Zatim prelazim na sljedeću i na sljedećeg, gledam u prozore skromnih kockastih katnica na četiri vode po obroncima okolnih brda, gledam u prvu kuću do džamije, na čijim su prozorima nizovi saksija s procvalim maćuhicama. Zar u oktobru cvatu maćuhice? Tko u toj kući živi. I tako započinje novo upričavanje. Odozgor gledam u sitnog žutog fiću, zaustavljenog pokraj puta. Otvoren je poklopac prtljažnika – motor je fići nazad, minijaturni prtljažnik je naprijed – vozač je izvadio dizalicu i rezervnu gumu. Naokolo cekeri, najlonske vrećice, odjeća. Iza na ledini dvije žene, jedna je jako stara, u crnini, druga mlađa, pazi na dvoje sasvim male djece, da ne istrče na cestu. Čekaju da muškarac promijeni kotač. Opet sve to vidim u trenutku, u sekundi ili dvije, možda, jer se osvrćem, dokle pogled prati. I upričavam nastavak, možda pomalo žalostan što smo prošli, nismo se zaustavili, tako da nikad više neću vidjeti ove ljude, njih petoro, u fići.

Tek onda, kad malo prije Konjica krećemo u pretjecanje kamiona s prikolicom, pri čemu naš majstor gnjevno trubi, jer obilaženje predugo traje, na uzbrdici smo, autobus nije dovoljno jak da povuče, a vozač kamiona se inati i odbija usporiti, mijenjam fokus, počinjem promatrati vožnju. Majstor poluglasno kamiondžiji psuje boga seljačkog, pa se glasnije obrati putnicima – izvinite što ja ovako, i onda nastavi polurazumljivo njorgati o ljudskoj prirodi i o tome kako nas ima svakakvih, a čovjeku dati kamion u ruke isto je što i dati mu puškomitraljez, ako nije i gore od toga. Putnici šute, svatko zabavljen svojim putovanjem. A bit će da ima i onih koji se plaše išta reći, ili ne daj Bože, majstoru nešto prigovoriti, jer računaju da su mu, kupivši kartu, predali život u ruke. Za njih on je, po prilici, kao kirurg. Uz tu razliku što se njemu nakon uspješne operacije neće donositi skupo piće i bombonijera, kupljena u Kraševom dućanu u Titovoj ulici i umotana u tanki bijeli papir, za koji je zadjenuta, tako da se ne vidi, novčanica od sto maraka. Samo to je razlika. Sve drugo za ljude je koji se plaše isto.

Ne bih rekao da se plašim, ali mi na um pada jesam li na dobro mjesto sjeo ako se u jednom trenutku sjargamo u Neretvu, da bismo pri sljedećem pretjecanju, a njega će sigurno biti, jer majstor je očito lud, izbjegli kamion iz suprotnog pravca. Rana jesen je u Bosni, po brdima ruj i plamen svih listopadnih boja, a na cesti između Sarajeva i Mostara, zavojitoj, strmoj i opasnoj, malo koga ima, osim kamiona s prikolicama i autobusa. Nije me strah kažem, nego iz te misli jesam li na dobro mjesto sjeo razvijam priču o onome što će se dogoditi. Ili što se neće dogoditi, kao što se nije dogodilo ni sve ono drugo, ali postoji u priči koju zaboravim čim na nju prestanem misliti. 

Nakon što se uspnemo uz Ivan planinu, koja se u meteorološkim izvještajima naziva Ivan sedlo, započinje spuštanje na Hercegovinu. I tu kreće nadmetanje kamiondžija s vozačima autobusa. Ispred nas po zavojitoj cesti pleše i poigrava poluprazna prikolica nikšićkih registracija. Naš majstor odustaje od pretjecanja, lud čovjek!, kaže, pa usporava, sve dok protivnik ne iščezne negdje u zavoju. Ali ubrzo on se zaboravi, gledam ga u ćelavi potiljak, u tu naboranu i već preveliku kožu glave, koja se, izgleda, s godinama smanjuje, gledam ga kako poskakuje zajedno sa sjedalom, dobri amortizeri!, govori neka žena, i onda opet bezbrižno započinjemo sjeći zavoje i hrliti u budućnost, kao da od nečega bježimo, ili po cesti plešemo tango. I samo povremeno, dok nekoga pretječemo, ili kad se na čas zagleda dolje prema Neretvi i stijenju koja se nad rijekom i nad nama uzdiže, vidim njegov stražnji poluprofil, i iznenadim se kako mu brada raste. Obraz mu se već sasvim zacrnio od oštre strnjike koja samo što nije izbila van. 

Pomislim da majstorovoj bradi vrijeme teče drugim ritmom nego što teče nama. I da, možda, rast njegove brade ubrzava njegovo unutarnje vrijeme, i to mu život tjera kraju. Ta pomisao, naravno, izazvana je pripovjedalačkom igrom, kojom se bavim otkako smo krenuli, a ne nečim u što ovog trenutka stvarno vjerujem.

I onda se u nizu vrlo dugih trenutaka, koji bi, obračunati oprugom sata, iznosili možda cijelu jednu minutu, a u čovjekovom životu potraju mnogo duže, katkad i pola života, počinje zbivati nešto neobično. Najprije je autobus, bez vidljivog razloga, na naglo opustjeloj cesti prešao u lijevu traku, skoro da je udario u bankinu pod kojom je, negdje u dubini, tekla Neretva, zaškrgutao je šoder pod kotačima, začuli su se uzdasi užasa, ženski je glas prigušeno kriknuo, nakon čega smo se, uz trzaj, vratili u svoju traku. Majstore, je l’ to spavaš?, negdje se iz dubine čuo muški glas. Netko je pokušao biti duhovit, ali mu je glas drhtao, pa je, vjerojatno, samo pojačao strah. Majstor nije odgovarao, ali kao da je nasjeo na gas, pa odmah zatim na kočnicu, tako da sam skoro poletio iz svog sjedala, pa preko prazne stolice pred sobom, njemu za vrat. Netko je povikao: Pa jesi li ti normalan? Netko je nekome psovao majku, a ja sam u grlu i na jeziku osjetio onaj jedinstven okus, koji se rijetko javlja, nije okus hrane, otrova, lijeka, nije okus ničega vanjskog što postoji, nego nečega što je unutra i što upravlja redom stvari i životom u čovjeku. Ne bih rekao da sam se uplašio. Prekratko je sve trajalo da bi se okusi i osjećaji definirali u nešto tako kasno i jednoznačno kao što je strah. Ili je negdje unutra, tamo odakle je i došao taj okus, bio zid strahu.

A onda je autobus počeo usporavati i malo-pomalo prelaziti u lijevu traku, prema uskom proširenju nad Neretvom. Čule su se psovke, histerični muški smijeh, u nekom gornjem registru, kao da se smije Džoker iz stripa o Supermenu. Nakon čega se autobus zaustavio, a ja sam gledao u duboku zelenu rijeku. Pa u majstora koji se nekako čudno nagnuo udesno, i skoro da će ispasti iz svoje šoferske stolice. Tad sam se, vjerojatno, uplašio. I pomislio sam da je sve munjevito brzo prošlo: od polaska sa sarajevskog Autobusnog kolodvora do ovoga trenutka sad.

Neko je pronašao neku dekicu, pa je prostro po šljunku bankine, tih uz ogradu. Kamioni, auti, autobusi, koji kao da su odjednom nagrnuli trubili su kao ludi, jer je naš autobus zauzeo pola kolovozne trake, a po drugoj su polovici tumarali ošamućeni putnici. Mlada doktorica, tek je završila medicinu, masirala je majstoru srce, davala mu umjetno disanje, pokušavala mu vratiti život, koji kao da je greškom negdje odlepršao. Poput kanarinca iz krletke koju netko nije dobro zatvorio. Glava mu je bila unatrag zabačena, lice sivo-ljubičasto. Oči, najednom nestvarno modre i bistre, mrtvo su gledale niz cestu kojom je pristizala kolona. Je li nesreća?, konačno da se netko zaustavi i upita. Vozač sivog Hidrogradnjinog FAP-a. Nije nesreća, ali majstor nam je izgleda umro!, rekao je netko. Nije umro, pozlilo mu je!, odgovorio je drugi. Mlada doktorica očajnički je pokušavala udahnuti život mrtvome muškarcu, koji je već dobro zabradatio, kroz rupice na staroj, ali čistoj potkošulji, probijale su guste crne malje. Znatiželjno sam ga gledao, i ovog trenutka imam ga, četrdeset godina kasnije, pred očima. Ništa nisam zaboravio, jer me obuzela misao koja neće iz glave: dok mu tako masira srce, dok svoje usne u ritmičkim razmacima prislanja uz njegove, dok ga grudima dodiruje, ta lijepa žena, djevojka, jedva pet-šest godina starija od mene, vjerojatno bi do prije nekoliko trenutaka, ili do prije sat-dva, bila njegova nedostižna erotska čežnja. Možda bi joj nešto dobacio na ulici, možda ju je na neki neugodan muški način pogledao dok je ulazila u autobus, je li joj to rekao dok je njenu torbu smještao u bunker, je li joj se udvarao na onaj neki način koji u meni istovremeno budi sram i strepnju, jer je to muški način, a meni se s mojih sedamnaest čini da nikad neću postati muško? Ne znam, ali ne zaboravljam. Pamtim cijeli život.

Tek kasnije, kada doktorica napokon odustane, i kada se iznenada rasplače jer je odustala, a majstora pokriju nečijim, možda njegovim, plavim radnim ogrtačem, tek tada postajemo svjesni okolnosti da je uspio zaustaviti autobus, uspio ga je prilično uredno parkirati nad Neretvom, prije nego što je umro. Da nije, mi bismo sad, vjerojatno, bili mrtvi kao i on. I onda bi neki dobar sudski patolog ustanovio da on nije kriv za nesreću, umro je prije nego što autobus pao u Neretvu, u njegovim plućima nema vode. Ali od toga nitko od nas ne bi imao veće koristi. Netko bi se, možda, spasio. Netko tko bi imao sreće da ispliva iz autobusa, pa da se izbori s dubokom, ledenom i moćnom rijekom, te stigne do obale. Ali i takvom bi, manje-više, bilo svejedno je li majstora pokosio infarkt, ili je skrivio prometnu nesreću. Uostalom, da je, kao i onaj majstor kod Bilaja, vodio uredniji život, da je zdravije jeo i pio, da je kontrolirao krvni tlak i kolesterol u krvi, ne bi skupa s njim izginuo cijeli autobus.

No, ipak on je tog listopada 1983. spasio živote nama koje je vozio u svom autobusu. A mi nismo mogli spasiti njegov život. Računam da nas je moglo biti tridesetak. Za svakoga od nas bio je to vrlo intenzivan doživljaj. Prvo to vrludanje cestom uz Neretvu, pa zaustavljanje uz rub provalije, a onda pogled na mrtvog majstora, i prva pomisao koliko nam je malo nedostajalo da odemo skupa s njim. Pamtim da je zatim došla milicija. Dvojica neljubaznih milicionera, nazor duhovitih, s jakim mostarskim naglascima, ugonili su nas u autobus, da unutra čekamo. Jer bi nas vani moglo nešto pokupiti, pa eto ti za njih dvojicu još posla! Pamtim da je uskoro stigao kombi, koji nije bio dovoljno velik da nas sve preveze do Jablanice. Pamtim da nam nisu htjeli dati naše stvari iz bunkera. Netko je vikao: Nisam nadležan, nisam nadležan!

Ali od same traume onim što sam doživio nije ostalo ništa. Razumom pamtim ovaj doživljaj iz listopada 1983, kada sam možda bio blizu smrti. Ili možda nisam? Ostao sam živ zato što je tom čovjeku, čije ime nisam ni upamtio, premda sam ga sljedećih dana pročitao u dnevnim novinama, osjećaj dužnosti bio jači od onog što ga je upravo odnosilo. Međutim, to bih, vjerojatno, zaboravio, kao što sam sve drugo zaboravio i kao što su se tolike druge nevolje, strahovi i traume razvodnile u vremenu koje je zatim poteklo, da nije tog čudnog prizora djevojke koja mu očajnički pokušava vratiti život, jer joj se čini da tako i sama postaje doktorica, i da nije erotske maštarije u svemu tome. Takva je, na kraju, i povijest. Ona pamti sve loše događaje, svaku pobjedu zla nad dobrim i svaku veliku ljudsku nesreću, a ne bilježi trenutke u kojima su zlo i nevolja izbjegnuti. Bit će opamćen majstor iz autobusa na koji je 28. rujna 1983. na pružnom prijelazu kod Bilaja naletio vlak, te ubio dvadeset i šest njegovih putnika. Povijest 1983. godine bilježi njegovo ime. Događaj koji se zbio danima ili tjednima nakon toga, a u kojemu sam i sam sudjelovao, povijest ne pamti. Majstorovo ime je zaboravljeno, premda je spomenuto i kratkom članku s fotografijom, objavljenom tih dana u Večernjim novinama, pod naslovom: Vozača autobusa pokosio infarkt.