Ona

Govorio si bez prestanka. To je prva slika tebe koja mi je ostala u sjećanju, dok sam ja još bila ja, i dok si ti još bio ti. Upoznali smo se na nekom skupu kineskih i europskih pisaca u gradu Ningbou i nisam ništa znala o tebi osim da se zoveš Jiàn Wang. Nešto me je privuklo tebi i sjeli smo zajedno u predvorju hotela u kojem smo odsjeli. Padala je gusta monsunska kiša, rujan se bližio svojemu kraju i ja sam se tugaljivo osvrtala u smjeru restorana, jer sam propustila doručak i bila sam neizmjerno gladna. Tada nisam još shvaćala kako je riječ o nekoj posebnoj metafizičkoj vrsti gladi, onoj duhovnoj, a ne tjelesnoj. 

Promatrala sam tvoje okruglo lice bez ijedne dlake dok si izgovarao riječi koje nisam razumjela. Imao si sitne sanjarske oči, jedva primjetne usne koje su izgledale poput dviju ravnih žarkocrvenih crta, nepravilan nos i kratku crnu kosu. Ništa na tebi nisam nalazila fizički privlačnim, ali opet sam bila privučena zvukom tvojega glasa i kineskim jezikom koji nisam nimalo poznavala. Ti, naravno, nisi znao reći ni riječi na engleskom jeziku pa je naša komunikacija bila jednosmjerna. Ne znam točno o čemu si mi govorio u stankama između predavanja, u dugim popodnevnim šetnjama gradom i našim tajnovitim noćnim izletima. Nisam poznavala nikoga među pridošlim piscima iz Europe i shvaćala sam da je njima naš odnos u kojem razgovaramo svatko na svojem jeziku – pri čemu si ti neprestano brbljao, a ja bih tek povremeno izustila nekoliko riječi koje si ti pažljivo slušao – zapravo sulud i nedostojan važnosti skupa na kojem se nalazimo.

Ja sam Vanja, pjesnikinja iz Zagreba, rekla sam ti tiho, dok smo drugoga dana boravka u Ningbou ulazili u najstariju privatnu knjižnicu u Kini, ne želeći remetiti tijek tvojih riječi, a ti si zatvorenih očiju meditativno mrmljao moje ime. Tada si se prvi put nasmijao. Stajali smo ispred stakla u kojem su se čuvali svici drevnih kineskih pisaca – među njima je bila i ostavština jednoga Konfucijeva djela – a ti si me dodirnuo lagano rukom po ramenu. Pokazao si mi naš odraz u staklu, u kojem su nam se crte lica – oči, nos, usta i madež na obrazu – spojile u jedinstven i neobičan obris predivna izgleda. Promatrali smo taj nestvaran lik, susprežući dah, i prvi sam put osjetila u svojoj nutrini neki lagani pomak koji će nas na kraju dovesti do metamorfoze neviđenih razmjera.

Baš smo lijepi, prošaptala sam tada, a ti si ponovno zatvorio oči i odobravao kimajući kao da razumiješ što sam rekla. Isprva si ti govorio stalno, i odmah sam duboko u tebi naslutila neku tugu ili žudnju koju nosiš sa sobom od svojega rođenja. Ipak, što su tvoje riječi lakše nalazile put do mojega uha, tvoje pravilne tanke crte usana sve su se više širile u jedva primjetan osmijeh, a oči su ti, iako i dalje sitne, počele zračiti radosnim sjajem koji na početku nisam zamijetila. Pročitala sam u međuvremenu osnovne podatke o tebi u programskoj knjižici, koja je bila napisana na engleskom i kineskom: znala sam da dolaziš iz provincije i da si odrastao na selu, nisi završio fakultet, a tvoji romani su kriminalističke tematike. Zapamtila sam i jedan od naslova tvojih knjiga, Biti netko drugi, koji mi nije zvučao previše povezan s očito tvojim omiljenim žanrom. Bila sam sigurna kako si i ti pročitao biografsku crticu koju sam na brzinu nažvrljala o sebi nakon što sam doznala da ću putovati u Kinu. Zvučala je pomalo patetično: nagrađivana pjesnikinja rođena u Zagrebu prije 40 godina, objavila više knjiga poezije i jednu (neuspjelu) knjigu proze, nada se skoroj životnoj transformaciji…

Ali, zapravo, to i nije toliko važno. Bitan je trenutak koji se dogodio u onom budističkom samostanu starom 17 stoljeća, što se nalazio ni dva sata vožnje od našega hotela, u nekom pitomom gorju, kada sam ti hodajući nepreglednim stubama prema Buddhinu kipu visokom pedesetak metara počela pričati o sebi. Nisu nam smetali nepodnošljiva žega, temperatura koja je dosezala 40 stupnjeva Celzijevih u hladu ni podsmijesi drugih sudionika. Sada sam ja govorila ne zaustavljajući se, a ti si, poput mene na početku, pozorno slušao, i kad smo stigli na najviši kat samostana i zakriveni hladom Buddhina lika promatrali nepreglednu daljinu, otkrila sam ti nešto najintimnije o sebi, što nikada nisam nikome rekla. Ne znam što me je ponukalo na taj čin, možda upravo tvoje nepoznavanje mojega jezika i sigurnost kako će moja tajna biti očuvana, ali tada sam izrekla prvi put naglas činjenicu koja je dugo bila breme mojega životnoga nesnalaženja: Htjela bih biti netko drugi! Ne želim više biti ja… Ti si me nato pogledao ozbiljna lica, rekao nekoliko riječi i nakon toga smo zašutjeli. Više nismo progovorili ni riječ. 

Posljednjeg jutra našega boravka u Kini, odšetali smo noseći svoje putne torbe do rijeke što je tekla u blizini hotela. Zastali smo na mostu koji je stajao nad rijekom, padala je sitna kiša, i ja sam ostavila svoj crveni kožnati kovčeg iza leđa, a ti svoju crnu platnenu torbu iza sebe. Zagrlili smo se. Iznad nas pojavila se duga i ja sam zaželjela želju… strašnu i lijepu istodobno.

***

On

Oduvijek sam želio biti netko drugi. To je prva rečenica koju sam rekao kada sam te ugledao, Vanja. Znam da me nisi mogla razumjeti, jer sam govorio mandarinskim jezikom, a ti nekim meni nepoznatim i dalekim europskim jezikom, ali ja sam vidio u obličju tvojega lica – sitnim tužnim i tamnim očima, prćastu nosu i usnama oštrim poput oštrice noža – svoje drugo ja. Taj osjećaj željenja biti netko drugi pratio me od djetinjstva i nisam ga mogao jasno obrazložiti samome sebi. Odrastao sam na selu s djedom i bakom bez roditelja, koji su otišli raditi u Peking i dolazili jednom godišnje na nekoliko dana. Morao sam odmalena raditi u polju, ustajati rano i lijegati kasno. Noću bih skrivećki uz svjetlost svijeće čitao jednu zbirku krimića koju mi je iz glavnoga grada za rođendan poslala majka. Djed mi je često govorio kako ne vrijedim ništa i da sam krivo srastao… Radije bih da je moj unuk netko drugi, primjerice mali Mao Wang negoli ti, tako mi je rekao kada sam imao sedam godina, i ja sam tada prvi put pobjegao od kuće. Do svoje osamnaeste godine bježao sam ukupno deset puta i svaki put nakon što bi me dovukli natrag, djed bi skinuo svoj teški kožnati remen s hlača i ošinuo me deset puta po leđima. Tog desetog puta nakon što su me vratili kući, odlučio sam da ne želim više biti zlostavljan, okrenuo se prema djedu, podigao ga u naručje i uz njegovo slabašno lamatanje rukama premjestio na drugi kraj štale u kojoj me je kažnjavao. Potom sam uzeo njegov remen – isti kojim me je sve ovo vrijeme šibao – i izrezao ga na komadiće. Više me nikada nije ni pokušao udariti. Nakon što sam navršio osamnaest godina, otišao sam u gradić u našoj provinciji i radio teške fizičke poslove u tvornici kože. A onda sam jednoga dana smislio radnju kriminalističkog romana i počeo pisati kao sumanut na starom pisaćem stroju koji sam kupio od svoje bijedne plaće. Potom sam otišao za Peking i ušetao u izdavačku kuću. Roman se dobro prodao i nakon toga sam postao slavan pisac koji je od svojega novog zanata mogao i živjeti. U glavnome gradu nisam nikada posjetio roditelje. A moja želja da budem netko drugi – bila je kroz fikciju ugrađena u lik provincijskoga inspektora Mao Wanga koji je u Pekingu rješavao „nerješive“ slučajeve… Ali osjećaj da ja nisam ja i da bih trebao biti netko drugi svakim je danom bio sve jači.

O tome sam ti pričao prvoga dana u Ningbou dok si me gledala sva u čudu nelagodno se osvrćući oko sebe…Vani je padala jaka kiša, ali ja sam znao da će ona uskoro prestati i pozvao sam te u našu prvu šetnju uz obližnju rijeku. U tebi sam od prvoga trenutka prepoznao neku blisku daljinu, ne znam kako bih to drukčije formulirao, vidio sam svoje drugo ja, kao da u zrcalu, u tajnosti, promatram svoj lik, ali zapravo nalazim tvoje obličje. Nakon što si mi u knjižnici Tianyi rekla svoje ime, zadrhtao sam i zatvorio oči, ponavljajući tvoje ime koje me je podsjećalo na zvuk izgovora mojega prezimena: Wang. A onda sam vidio znak u odrazu stakla, u kojem su naša dva lica postala jedno… lijepo, sljubljeno i napokon potpuno. Na samostanskom vrhu, dok si gledajući u daljinu izgovarala one milozvučne slogove, ja sam znao da sam napokon pronašao biće koje sam tražio. 

Posljednjeg jutra zajedničkog boravka u Kini, odšetali smo noseći svoje putne torbe do rijeke što je tekla u blizini hotela. Zastali smo na mostu koji je stajao nad rijekom, sipila je sitna kiša, i ja sam ostavio svoju crnu platnenu torbu iza leđa, a ti svoj crveni kožnati kovčeg iza sebe. Zagrlili smo se. Iznad nas pojavila se duga i ja sam poželio želju… Strašnu i lijepu istodobno.

***

Oni

Nato je Wang uzela crveni kožnati kovčeg i nestala u bespuću tek probuđenoga grada, a Vanja je, ne okrećući se, uzeo crnu platnenu torbu, ovjesio je o rame, i koračao sigurna koraka uzduž plemenite rijeke Yong. Pritom su znali da više nisu bili on i ona, nego zauvijek, u bliskoj daljini – ili dalekoj bliskosti – nepodijeljeni, a opet nepomiješani – Oni.

Molitvi predan, klečim pred raspećem,
sklopljenih ruku, u nebo zagledan:
hoće li Tvorac, ili možda neće,
nadsvoditi taj razjapljeni bezdan

između mene s ovu stranu duge,
i mene tamo, usred nedođije?
Hoće l’ u moje moždane vijuge
makar šapnuti šta jest a šta nije.

Znam, svijet žurno kataklizmi hita,
sve rat do rata, Zemlji puca grba.
Ginu očevi, ko njih još šta pita,
ginu i djeca, gladna, golotrba.

Kad bih taj bezdan premostiti znao,
ja bih na bojište, stihom naoružan,
pa bih zle misli tamanio – jao! –
mada sam samo svom oržju sužanj.

Šta može Riječ i šta Pjesma može,
osim da vape, Stvoritelju možda
otvore oči, i da ispod kože
nemoćne pjesme traže zrnca čuda

koja bi hrabro zrna od olova
zaustavljala ispred hrabrih srca.
Ah, nemoćna je tužna pjesma ova
pokraj djeteta što u krvi grca.

10. 11. 2023.

Teret koji sam nosio jedanaest nedjelja, teglio ga od dana kada sam odlučio da postanem pisac, napokon je pao s mojih ramena. Otresao sam ga se kao teškog, mokrog kaputa i lebdio lak kao pero: priča je konačno bila gotova. Ležala je preda mnom, zapravo treperila je na ekranu kompjutera. Poslije ko zna koliko pisanja i brisanja, pažljivog čitanja, mijenjanja oblika i veličine slova, krojenja teksta po dužini i širini, mojoj priči nisam više imao što ni da dodam, ni da oduzmem. Zapalio sam cigaretu, otpuhnuo dva snažna dima i prilijepio se uz naslon stolice. Da me neko gledao, lako bi po svakom mom pokretu i postupku čitao velikim, najvećim slovima ispisano „hvala ti Bože…“  Napatio sam se živ da priču iscijedim iz sebe i bezbroj sam puta dok sam je pisao pomislio da tako mora da izgleda porođaj. A prije samo sedamdeset i sedam dana ni na kraj pameti nije mi bilo mučenje i natezanje ni s dva napisana slova, a kamoli s hiljadama njih, ali čovjek ne bi bio to što jeste da povremeno ne ugura koji kamenčić sam sebi u cipelu.  

Čitao sam redovno dnevne novine i to najčešće samo naslove, znajući već što ispod njih piše. Čovjek nakon određenog vremena, nakon prelistane gomile novinskog papira, može samo na osnovu naslova da bude vrlo dobro i precizno informisan. Nije za to portreban poseban dar ili pamet, ne, jednostavno to se nauči. Jer, mijenjaju se datumi, mjesta i imena, a sve drugo ostaje isto. Novi likovi i na drugim mjestima i danas kao i juče čine iste kretnje, isto misle i govore, vrte se u istom krugu – sve u nemogućnosti bijega od sopstvene, ljudske prirode.

Bila je subota – još jedna u beskonačnom nizu – i listao sam novine, ispijao, kao i svakog drugog dana, tanki, kiseli espreso i punio pepeljaru na poznatom stolu iste kafane. Čovjek do mene neprestano je govorio ravnim, uspavljujućim glasom, nimalo ne mareći za moju zagledanost u odštampane stranice. Iako u novinama nikada ne nalazim ništa izuzetno zanimljivog, niti to očekujem, strašno me nervira kada ih ne mogu prelistati na miru. Gore od toga je jedino kada mi ih neko nepregledane uzme iz ruku, otvori ih i razgleda prije mene. Moje novine! Milion puta sam pomislio da bih se sigurno isto tako osjećao i kada bi mi neko, niotkud stvoren, djevojku sa kojom danima hodam i čuvam je za sebe čistu i neokrnjenu, ugrabio, odveo sobom i uradio sa njom sve što sam jednom htio ja… Besmislice i neumjesna poređenja čovjeku lako naumpadnu kad se iznervira. Odložio sam novine na sto i okrenuo se prema neumornom govorniku pitajući ga pogledom još koliko dugo namjerava da priča. Nije ni primjetio moj pogled, a još manje registrovao pitanje, nego je istog časa uzeo odložene novine, udobno se ugnijezdio u stolici i počeo ih lagano listati. Nasmijao sam se od muke i dohvatio se subotnjeg dodatka s prilozima o kulturi i umjetnosti. Bar ću, pomislih, makar taj nezanimljivi dio novina, što poslije svakog gosta ostane na stolu, pregledati na miru. I letio sam pogledom preko naslova, gledao sam fotografije sa izložbi, promocija i književnih večeri, slike neobičnih skupova neobičnog svijeta. Zgodne djevojke, zanimljivi mladići, uglađena gospoda, klošari-šminkeri, stari foleri – prazne forme s lulom i bradom, intelektualci… Lijepo, zanimljivo, drugačije. Zagledao sam, čitao, odlazio pa se vraćao. Hoću i ja, nasmiješih se. Hej, ovo bih volio i ja, nasmijao sam se glasno. Začuđeni pogled preko novinskog lista pitao me jesam li normalan.

Te sam subote čvrsto odlučio da postanem umjetnik. Svaki čovjek treba biti nešto, a ja baš tih dana nisam znao što sam. Otkad sam napustio smrdljivu kancelariju u socijalnoj ustanovi, nisam imao zanimanje. Niti sam radio, niti bio penzioner, a niko mi, opet, nije mogao reći da sam ništa, jer s gomilom para itekako sam neko i mogu da biram. Rođaci su se ljutili što sam požurio i samo nedjelju dana nakon očeve smrti prodao svo imanje, a nije im smetalo, niti ih boljelo što sam se tolike mučne godine živ jeo čekajući. Otac je govorio da ću sve moći i imati „poslije njega“, a to se oteglo decenijama. Ponekad sam pomišljao da to vrijeme neću ni dočekati i da će on sa svojih devedeset biti zdrav i čio i u tom „poslije“, a ja ko zna gdje. Ipak, otišao je prije mene i ja sam, napokon, ostvario ono što sam tako dugo priželjkivao: imam mnogo para, imam veliku kuću i veliki auto. I opet veliku prazninu iza i ispred sebe – ne znam što ću sa sobom.

Opredijelio sam se da budem pisac. Slikar mogu biti kad god poželim, znao sam. Imam smisla za boje, forme i kompoziciju, ali mi sve to djeluje prilično nečisto. Prljavo, umazano, razmazano, a ja to ne podnosim. Još kao dijete grozio sam se crnih ruku poslije guljenja zelene kore s oraha ili ljuštenja mladog krompira. I, slikaru treba atelje, veliki prazni prostor, a ja sam upravo završio opremanje kuće. Prepunio sam sobe tako što sam u njih ugurao najmanje dva salona namještaja. Pomisao na ponovno razmještanje stvari bila je dovoljna da ideja o slikarstvu bude definitivno precrtana. Isto kao i bavljenje muzikom. Samo kratko, bolno sjećanje na dane provedene s violinom u maloj sobi naše stare kuće i na majku koja osluškuje iza zaključanih vrata, zamalo me odvratilo od svake pomisli na umjetnost uopšte. Gudalo, četiri žice i njihov nesretni škripavi spoj, majčina neostvarena želja, igra djece s druge strane prozora… muzika. Posmrtni marševi jedino imaju smisao i pravu namjenu – sve drugo je iživljavanje neiživljenih muzičara nad nedužnim instrumentima. Vraćanje duga za protraćeno djetinstvo i mladost, za čamotinju  između zidova i prijekornih pogleda.

Za pisca sam bio spreman. Preda mnom sto, na stolu kompjuter, a na mom licu naočare i brada od tri dana. Sa strane prozor koji gleda na more – kao u filmovima. Može u početku i bez lule, šalio sam se i čvrsto odlučio da krenem u ponedjeljak. Bilo mi je nekako sasvim prirodno i prikladno da novo životno poglavlje otpočnem prvog dana u sedmici, mada je u svim horoskopima stajalo da je moj dan četvrtak. No, brzo sam se otresao takvih misli znajući da je za budući uspjeh presudna nadarenost i umijeće, a ne praznovjerje i sreća. Ona je mogla, da je htjela, da se javi onih dana kada sam uzalud sjedio i ispunjavao tikete u kladionici.

Stigao je ponedjeljak i za njim još jedan, a moj je papir-ekran bio sablasno bijel i prazan. Tek treperavi kursor na njemu kao dosadna muva na velikom bijelom platnu. Ni slova. Slušao sam mnogo puta ranije pisce koji govore o svom radu i oni su često pominjali radno vrijeme i dnevnu normu izraženu brojem otkucanih znakova. Govorili su o svom dnevnom učinku kao rudari o tonama uglja. I još su govorili da je glupo gubljenje vremena gledanje u zvijezde i čekanje nekakvog posebnog nadahnuća, prošlo je to. Treba raditi, samo teško i naporno raditi, tako su govorili. Kako to, mislio sam, dođeš u sedam sati, sjedneš pred mašinu i počneš naporno da radiš? Što da počneš, o čemu, kako? U redu kad je rukopis već započet, to znam, kada imaš ideju, skicu, nacrt priče, ali što kada, kao ja, nemaš ništa osim volje? Moram čekati da se nešto desi, da me neko ili nešto potakne, nadam se ja inspiraciji, ipak,  -hrabrio sam se – moram istrajati, početak je najteži. U ko zna koliko filmova koje sam gledao glavni junak, mladi pisac, danima bi sjedio nad pisaćom mašinom i očajavao gladan. Gužvao i bacao papir, a onda bi jednog dana jednostavno razvezao po mašini i  – postao bogat! Meni pare ne trebaju, ja bih samo priču, pričicu makar. Samo da krenem pa će biti lako, suzdržavao sam se da ne krenem zauvijek iz stolice koja me ujutro čekala hladna i mrska. Moja električna stolica što mi je lagano ubijala volju i za životom, a kamoli za pisanjem. 

I onda, kada sam se već prenadao, desilo se: jedne tihe večeri, iz dimnjaka mojih komšija pokuljao je smradni dim izgorjelog uglja. Oni se, valjda, jedini u mjestu griju na ugalj, a u gradu mog studiranja šest dugih zimskih mjeseci drugog mirisa nije ni bilo. Sve je tako mirisalo: i kaputi, i tramvaji, i burek, i zavjese, i posteljina u mojoj maloj sobi kod Raseme. Samo je Alma uspjevala da pod košuljom skloni i sačuva miris jasmina… Udarao sam po tastaturi kao sumanut. Sljedećeg jutra sve ispisano bilo mi je besmisleno, bljutavo i  nezanimljivo. Koga može da zanima moje branje jasmina sa malih kruškastih grudi? Koga briga za oblik uha pjegave Alme, za njen mladež na ramenu, za njen šuškavi glas…?

Pisao sam i brisao, gradio i rušio i jednog dana moj je Skadar ipak sazidan. Gledao sam naslagana slova – lelujala su mi pred neispavanim očima – i vidio hiljade kamenih kocki što čine bedem iscrtan mojim krvavim rukama… Nasmijao sam se budalastim besmislicama što ih je razniježenost rađala. Kakav bedem, kakva krv, znoj, gluposti – samo rad, rad i opet rad!  Ha, što ja ovo pričam – jesam li to postao pravi pisac?

Odgovor na to isto pitanje čekao sam danima. Osluškivao sam telefon, provjeravao da nije isključen, otvarao mejl svakih pola sata, ali od Velikog ni glasa. Neće me taj narcis udostojiti odgovora, bio sam već siguran. Nije on ni pogledao moju pisaniju, iako sam mu je slao u malim dozama, kao što je i rekao. Mogu – s neskrivenim nestrpljenjem kazao mi je na pijaci – da mu mejlom šaljem rukopis, ali svakodnevno samo po jednu stranicu. Toliko vremena vjeruje da će naći, promrmljala je književna gromada, trpajući salatu u ceger. A u što to troši svoje tako dragocjeno vrijeme ocvali ljepotan da mi je znati? Nigdje nije zapošljen, objavio nije ništa već godinama, a raznorazne tribine i promocije nisu baš svake večeri. Jedino ako se po vazdan ne bavi svojom mladom, dražesnom ženicom, što je s jednog od svojih brojnih putovanja odnekud doveo. Ako je to u pitanju – od mene mu prosto. Ma svejedno, mogao bi napisati koju riječ, mislio sam, ili me nazvati telefonom. Samo da nije zgrožen onime što je pročitao, jer onda je bolje da mi ništa ne javlja. Iako sam mu kao navijen ponovljao da mi slobodno kaže sve što misli o mojoj priči, o meni piscu, jer nisam dijete, nisam, kao, sujetan i tobože nemam literarnih ambicija, ubiću se ako me ukopa. Ili bolje da ubijem njega, pakosnog i ljubomornog na moj talenat i umijeće. 

Nema čovjek što od njega da vidi, osim tri duge sijede dlake na glavi i okruglih naočara što mu pokrivaju ravno pola lica, ali je, svi kažu, najbolji. Njegove kritike niko ne osporava, svaka se njegova bez pogovora uvažava. Koga on podrži nebesa mu ne ginu, a koga zgazi svaka mu je rupa plitka. Stalno je na televiziji spreman da priča o bilo čemu i naviknut da njegovi sagovornici klimaju glavom na sve što progovori. Ali ja znam da to malo što kazuje o pravoj vrijednosti govornika i onoga što govori. Ja sam tako u gimnaziji na časovima jezika i književnosti mogao da pričam o čemu god zaželim, sve što mi padne na um – moja profesorica me gledala, smješkala se i klimala glavom. Preletjela bi zatim po razredu pogledom koji je jasno govorio: slušajte glupani, pamtite ove bisere. Bio sam joj drag i sladak i bila je ubjeđena da sve znam, pa me više i nije slušala, nego samo gledala. I opkladu sam dobio kada sam smiješnu kovanicu „tamo gdje Rio Grande pravi lakat“, koju sam našao u nekom kaubojskom Laso romanu, glatko provukao govoreći o Igoovim Jadnicima. Gavroš je nešto, kao, činio „tamo gdje Rio Grande…“  Pred slijepom publikom lako je biti dobar plesač.

Nije zazvonio telefon i nisam od Velikog dobio mejl, ali se jednog predivnog dana, što je počeo naopako kao i svaki drugi, pred mojim vratima smiješila njegova lijepa žena. Stajao sam na pragu ukočen kao stražar i ona me, ustručavajući se, pitala može li da uđe jer želi da razgovaramo o mojoj priči. Može, naravno da može, pomjerio sam se bez riječi i propustio je u kuću i sam bog zna kako li sam blesavo izgledao, zapanjen prizorom pred sobom. Čudi me da se nije okrenula i bezglavo pobjegla od manijaka koji sumanuto pilji u nju. Sjela je na fotelju, a ja sam se vrtio kao bez glave želeći istovremeno i da je počastim i čujem što mi ima kazati. Odmah mi je palo na um da ovakav glasnik ne može donijeti ružne vijesti. A čak i da ih donese iz takvih ruku se i otrov lakše pije – progovorio je iz mene pritajeni pjesnik. Pogledala me i smješeći se poželjela mi, u njeno i u ime njenog muža, dobrodošlicu u svijet književnosti. On nije imao vremena, pa je moju priču prepustio njoj. Ona je čitala pažljivo, baš joj se predano posvetila i na nju je ostavila vrlo jak utisak. Sve je to kazala svome mužu koji joj vjeruje i bez provjere potpisuje svaki njen sud, pa mi poručuje da nastavim s pisanjem. Želi mi, rekla je, uspjeh. I dodala da je ona sigurna da ja imam toliko toga da kažem. Samo rad, rad…

Gledao sam je ne dišući i ne trepćući, jednostavno ne mogavši da skrenem pogled, i bio sam – glupo je reći – već zaljubljen u nju! Htio sam je zagrliti, milovati joj kosu, lice, poljubiti usta koja mi govore ono što mjesecima sanjam da čujem. Mazio sam joj pogledom prekrštene noge, obla koljena, klizio do visokih potpetica i sjetio se da sam tako dugo bez žene. Prave žene, poput ove koja je sjedila naspram i malim, odmjerenim gutljajima ispijala svoje piće. Onda je naglo ustala, pružila mi ruku i krenula ka vratima. Išao sam za njom kao omađijan, pratio je bez riječi. Okrenula se još jednom, pogledala me i rekla da bi željela da joj i ubuduće na istu adresu šaljem svoje priče. I još mi je rekla da mogu slobodno kada pišem o doživljenom da bez straha zakoračim u maštu, da otuda zagrabim  koliko mi treba i da svoja sjećanja nadogradim ili izmijenim onako kako to priča traži. Mogu uvijek ići korak nazad ili naprijed, baš tako je rekla.

Zurio sam u vrata iza kojih je nestala, bio sam smušen i izgubljen. Vratio sam se u sobu, dohvatio se boce, pa stao kraj prozora i gledao u prazno. Onda sam se stresao kao da me neko iznenada polio hladnom vodom, odjednom se vratio sebi i sjeo ispred kompjutera. Poput virtuoznog pijaniste obrušio sam se nemilosrdno na sive dirke. Rađala se moja nova priča. Priča o ne baš premladom nadobudnom piscu Rejmondu koji moli nadmenog književnog barda Džonatana da pročita njegovu prvu priču i kaže mu svoj sud o njoj. Umjesto njega to čini njegova prelijepa žena Hana koja iznenada dolazi kod Rejmonda i…  Poslušao sam njen savjet i u pripovjedanju otišao „korak naprijed“, tako što sam prvi dio priče završio rečenicom: „Hana je kod Rejmonda došla i sjutradan….“ Poslao sam joj rukopis. 

Došla je i sjutradan. Ušla je bez kucanja i pozdrava, sjela i zatražila da je poslužim pićem. To nije problem: flaša je uvijek u mojoj blizini. Pili smo i ćutali. Ja sam neprekidno gledao u nju, a ona kroz mene. Onda je hitro i neočekivano, kao i prethodnog dana, ustala i krenula. Izgledalo je baš kao da se sjetila da je neko čeka, da negdje kasni. Rekla je, odlazeći, da joj se početak moje nove priče čini vrlo obećavajućim, da misli da to može biti jako dobro. Nastavite, rekla je. Nastavićemo zajedno, pomislio sam ja, pisaćemo je skupa, u četiri ruke. Opisao sam Hanin ponovni dolazak kod Rejmonda i njihov, naizgled, nezanimljivi susret. Njen lutajući pogled, blago nakrivljeno sjedenje i tri brzo ispijene čaše. A onda je slijedio „korak naprijed“ : „Rejmond je i ne primjetivši postajao zavisan od njenih dolazaka, od susreta sa njom. I nastavila je svakodnevno dolaziti, sjediti bez riječi i gledati u  čašu. Jednog dana Hana je došla u svojoj kratkoj žutoj haljini….“

Stajala je ispred mene u raskopčanom kaputu ispod koga se vidjela, pripijena uz tijelo, njena žuta haljina! Uzeo sam je za ruke i uveo je u sobu u kojoj je na stolu čekalo naše piće. Pogledali smo se u oči, kucnuli se čašama i iskapili ih. Onda slijedeće… Ona se smijala, pa je plakala, pričala mi o izlascima s mužem, o druženju s umišljenim, dosadnim besmrtnicima, o svojoj samoći među svim tim ljudima. I sa mnom je bila sama, znao sam to iako nije rekla. Možda malo manje, nadao sam se, slušajući njen monolog. Odlazila je, bila je već prešla prag kada se najednom okrenula i pružila mi ruku. Privukao sam je sebi i poljubio. Izmigoljila je vješto iz mog zagrljaja i rekla da je za nastavak naše priče to sasvim dovoljno. Ja nisam mislio tako i čim je otišla prišao sam tastaturi i odvažio se na dva „koraka naprijed“. Nastavio sam priču o Haninom dolasku kod Rejmonda u širokoj suknji ispod koje nema ništa. I cijele noći nisam zaspao.  

Bio sam za kompjuterom kada je ušla u sobu. Nisam stigao ni da ustanem, a već je stajala ispred mene, opkoračila me i oslonila se o tastaturu, zapravo sjela na nju. Na ekranu se pojavio znakovni haos što ga je njena zadnjica ispisala. Prislonio sam lice uz njen trbuh, a rukama zašao ispod široke suknje i milovao joj bedra. Kao i Hana, bila je gola, meka i topla… 

U sljedećem nastavku Rejmond je nagovarao da na par dana odu negdje zajedno, da se mogu voljeti bez granica i straha… Otišli smo dva dana na planinu. Ona je rekla da ide sestri u posjetu, a ja se nisam nikome morao ispovijedati, ni pravdati.  

Priča o Hani i Rejmondu sve je više sličila beskonačnoj televizijskoj seriji i meni je bilo jasno da sam sve dalje od literature. Da preko glave tonem u otužni, slatkasti kič, ali nisam ni pomišljao da stanem.To je, mislio sam, ta čudesna snaga kiča da iako si sasvim svjestan njegove bezvrijednosti i praznine, u njemu je ponekad tako prijatno da ne želiš da izađeš. Valjaš se kao životinja u blatu i prljav si i ružan, ali ti je lijepo i toplo.

Nisam više mogao da zamislim dan bez nje. Njenog muža, Velikog, sjetio sam se tek kada mi je iznenada rekla da će morati sa njim na duže putovanje koje nikako ne može izbjeći. A ako sve bude kako je on zamislio, dodala je, vrlo je moguće da se nikada više i ne vrate. Zanijemio sam jer je to iz korijena mijenjalo moje planove i zamisli, a ja na to nisam smio ni da pomislim, a kamoli pristanem. I ona je rekla da želi da naša zajednička priča teče svojim tokom, da nastavi kako je i krenula. Ne može nam, nema pravo, bilo ko da bilo što dopiše ili promijeni – bio sam kočoperan. Ne smije se to dogoditi, nikako, ja to neću dozvoliti….

Nastavljajući priču učinio sam presudni „korak naprijed“ i opremio Rejmonda opakom idejom: Džonatan se mora ukloniti! Hana će svom mužu uobičajeni čaj pred spavanje bogato začiniti praškom za vječiti san. Smrt u snu je najlakša za odlazećeg, pa zato i za savjest onoga što ga tamo šalje. Rejmond i Hana će to moći da podnesu. Poslao sam joj rukopis i bio u groznici.  Nikako nisam mogao da se smirim – nije pomagala ni flaša, ni pune pepeljare, ni male roze tabletice ispijene u propisanoj dozi. Hana je Džonatanu upravo sipala u čaj cijelu šaku, mislio sam gledajući na sat. Ponoć je uobičajeno vrijeme za odlazak na spavanje.  No, ne i meni ove noći, znao sam, iščekujući bilo kakav glas koji će mi javiti kako se raspliće moja priča. Koja mi se, morao sam priznati, istrgla iz ruku. I odgovor je stigao neočekivano brzo: pred mojim vratima stajao je Veliki pisac, ili Džonatan, kako već… sve mi se smiješalo.

– Dragi kolega, imate dara – govorio je srdačno šireći ruke kao da me hoće zagrliti. Gledao sam u njega kao u duha i nisam bio siguran da nije izašao iz moje ispražnjene boce. Ne, bio je stvaran, mali a opet veliki, kao propet na vrhovima prstiju isturao je grudi i sličio kokotu.

– Pratio sam ja, ipak, vaše pisanje, čitao sam sve što ste slali jer sam vam to obećao, a ja sam profesionalac i ne varam, dragi moj kolega. Prva je priča lijepa, nostalgična, ali previše šećerna za moj ukus. No već u drugoj vidi se vaš napredak. Tehnika je bolja i naracija je tečnija, samo što sam morao da se umiješam na kraju – bilo je suviše predvidivo, dakle banalno: ljubavnici uvijek ubijaju suvišnog, smetajućeg muža. Dozvolio sam, zato, sebi da se uključim u vaše pisanje priče i malo sam izmijenio kraj. Neprimjetno sam, dragi moj kolega, okrenuo tacnu s šoljicama čaja i ispio onaj drugi – smijuljio se nadmeno.

– A ona? – uspio sam nekako da promucam.

– Možda je uzela čaj namijenjen meni, a možda i nije. Možda je samo otišla dalje, jer čitala je ona i pisala i druge priče… Ali, zar je to važno, dragi moj kolega – priča je sve, život je ništa! Napokon, sada imate dvije mogućnosti za završetak vaše priče. Odaberite, uradite kako mislite da je najbolje. Vi možete, vi imate dara, ne sumnjam… – pogledao me, siguran sam, podsmješljivo, ispio piće, a zatim se opet kao spomenik isprsio nasred moje sobe, raširio ruke i kao sa pozorišne scene uskliknuo:

– Čovjek je smrtan, umjetnost je vječna! – upamtite to, dragi kolega! Umjetnost je vječna,  l’art est eternel… – uživao je u sopstvenom glasu i mahao rukama kao najobičniji kreten.

Dario Džamonja: Priče iz moje ulice, NIŠRO Oslobođenje, Sarajevo 1979.

Kada sam 31. srpnja 1984. polazio u vojsku, uza se sam od “ličnih stvari” imao jeftin ručni sat – da ne žalim ako mi ga ukradu – novčanik s vrlo malo novca, vojnim pozivom i ličnom kartom, telefonski adresar i knjigu “Priče iz moje ulice”. Nisam mogao ići bez knjige, a činilo mi se da idem na najstrašnije mjesto, s kojeg povratka nema. Petnaest mjeseci, koliko je trajao vojni rok, za mene bilo je nepojmljivo dugo vrijeme. Knjiga je morala biti tanka, u Džamonjinoj samo je 56 stranica, a istovremeno je morala sadržavati najviše od mog svijeta, tako da je mogu stalno ispočetka čitati. Danas, to mi je još uvijek neispunjena književna ambicija: napisati malu, vrlo, vrlo kratku knjigu, koju bih, da sam onaj drugi, mogao sa sobom ponijeti na strašno mjesto.

Objavljena 1979. godine, unutar OOUR-a “Dječija i omladinska štampa”, žućkasto-smeđih kartonskih korica, bez plastifikacije, i u nekom neprirodnom, neknjiškom formatu, valjda najjeftinijem, u kojem su se objavljivale partijske brošure, priručnici za sjetvu i žetvu, i besplatne publikacije pred delegatske izbore, bez hrpta, i naslova na hrptu, bila je to prva knjiga mladog pisca i novinara, koji je, međutim, već imao zavidan kavanski, redakcijski i ulični staž. Bio je dijete-pijanac, već se u starijim razredima osmoljetke povlačio po gradskim birtijama, s piscima i probisvijetima, ili, u nekoj naknadnoj interpretaciji, s viđenom gradskom rajom. Iz disfunkcionalne obitelji nesretnika i samoubojica, napušten od majke koja je otišla živjeti u Holandiju, živio je s djedom, jedinom emocionalno i duhovno čvrstom figurom u njegovu životu. Na sebi je i u sebi ponio svu nesreću ovoga svijeta, nespreman da se osovi i uspravi, i da poživi mimo onog što je umio artikulirati i predstaviti samo kroz svoje priče.

“Priče iz moje ulice” dizajnirao je – piše “tehničko uređenje” – čuveni onodobni novinski grafičar Savo Odžaković, stvorivši na brzinu i u nemogućim uvjetima grafičko remek-djelce. Naslovnica je, u duhu epohe na izmaku, bila načinjena u kombinaciji tipografije i obrisa fotografije, na kojoj je ulaz u zgradu u Ulici Kate Govorušić broj 17, gdje je Džamonja stanovao. Knjiški blok neobično je, ali vrlo čitljivo prelomljen, tako da pomalo podsjeća na novinske stranice, ili na stranice onovremenih časopisa. Tako je Savo Odžaković riješio problem neknjiškog formata Džamonjine knjige. A sam pisac iznad većine je priča dopisao tekstove koji bi se mogli čitati kao neka vrsta nadnaslova, knjiške konferanse ili neobične poveznice između priča. Razlog za ove tekstove je, međutim, grafički. Jednom sam piscu pohvalio tu njegovu inovaciju, a on je ojađen odvratio: “Nije to moje, to je Savo tražio da napišem!” Kasnije će mi, u knjigama njegovih sabranih priča, objavljivanih uglavnom nakon što umre, nedostajati ti nadnaslovi. Srećom, međutim, sačuvao sam kroz život primjerak knjige koju sam nosio u vojsku. (Među bilješkama s praznog zalista i unutarnjih korica nalazim, pa na ovom mjestu i donosim, plavom kemijskom olovkom zapisanu adresu moje odavno pokojne školske drugarice, jedne divne i vrlo intenzivne djevojke: Todorović Tanja; Cesta 27. aprila 31; soba br. 218; Št. nas. Rožna dolina; Ljubljana)

Unutar “Priča iz moje ulice” dva su završna ciklusa “Jedna priča o životu i dvije o smrti” i “Neke lične stvari”. U drugom ciklusu opisani su samoubojstva strica i oca, kao i djedova smrt u bolnici. Priča “Moj djed” u prve dvije rečenice sažima jedan od upečatljivijih početaka u mom čitateljskom iskustvu “Danas sam ostao sam. Umro mi je djed.” Zatim, nakon nekoliko rečenica kontekstualizacije, slijedi prepisan bolnički otpusni list: “Bolesnik se po drugi put radi istih tegoba liječi u ovoj ustanovi, a prethodni put je verificiran bronhitis spatičnog tipa, ventilatorna insuficijencija, a ranije je takođe radi istih tegoba liječen na internim klinikama u Sarajevu, ali su tegobe skoro stalno perzistirale, tj. th. nije imala efekta na tegobe koje bolesnik navodi. Prilikom prošlog liječenja predloženo je klimatsko liječenje na moru, ali bolesnik nije upućivan, pa je ponovo radi istih tegoba zatražio prijem. U toku daljeg liječenja skoro iste tegobe, na sve terapiju sa bronhodilatatorima, antibioticima, kardiotonicima stanje bez promjene, objektivno nije imao znake kardijalne dekompenzacije, ali su astmatične forme tegobe stalno prisutne uz stalnu disponiju naročito pri naporu, pojačan kašalj. SE stalno visoka. Pregledni snimak pluća je pokazao u odnosu na prethodni pri ranijem boravku isto stanje. Pored ovih tegoba se žalio na tegobe od strane prostate, učestalu bol, na mokrenje itd. Bolesnik je nakon dva dana lakih diaričnih tegoba, naglo exitirao, najvjerojatnije se radilo prema kliničkoj slici o infarktu miokarda, jer je exitirao naglo u roku od par minuta sa tegobama koje su karakteristične za ovakvu smrt, tj. infrakcije miokarda, a i što je moguće očekivati obzirom na dosadašnji tok bolesti, kao i na dob bolesnika.”

Nakon tog bogatog dijagnostičkog brbljanja, pokojniku suvišnog, preživjelima beskorisnog, ali vrlo upečatljivog i karakterističnog, jer je, svojim stilom i sadržajem, dio porodičnih anamneza onoga Sarajeva, slijede potpisi dvojice liječnika, i rečenica piščeva: “Nigdje ne piše da sam ja sada ostao potpuno sam.” U tome je umijeće pripovijedanja: tolike prazne i puste službujuće medicinske riječi da bi njegova rečenica tako snažno odjeknula.

Vrijednost knjiga u svakoj kućnoj biblioteci je neprocjenjiva, ali je u toj svojoj neprocjenjivosti usporedna s posljedicama onog što je iz njih pročitano.

Obitelj

Priča o Rami koji je volio nogomet, išao je na sve utakmice, znao imena svih igrača u prvoj ligi, ali: “Kako to već život zna da se našali – bio je izrazit antitalenat za igranje ‘lopte’”. A onda se prestao pojavljivati na utakmicama, povukao se i ušutio. “Neki su ga vidjeli kako se mota oko groblja, tako da puče priča kako on, u stvari, krade cvijeće s grobova, pa ga preprodaje u cvjećarama.” Onda dođe jesen, duge i ružne sarajevske kiše, a Ramo i dalje na groblju. “Te godine dobi zapaljenje pluća, pade u krevet i više i ne ustade. Njegovi roditelji, za koje su čaj i oblozi od rakije bili jedini lijek za sve bolesti, na kraju ipak zovnuše ljekara, kojem Ramo, u bunilu pred smrt, promrmlja na uho: ‘Zašto se svi katolici prezivaju OBITELJ?’ Tu i umre ne dobivši odgovor na jedino pitanje koje je sam sebi ikad postavio, ne riješivši jedini problem koji ga je ikad mučio.” Priča se i zove “Obitelj”, jedna je od najtužnijih i najbeznadnijih. U njoj moje Sarajevo.

Džamonja

Sarajevski Hrvat, tipične konstitucije. Ali u isto vrijeme bio je i sve ono što su bili oni koje je volio, u koje se uzdao, kojima je vjerovao. U pravilu raskošan je identitet nesreće. I krajnje osoban. Dario Džamonja po svojoj je nesreći bio izuzetak u svakoj skupini ljudi. Tražio je sreću u ljudima, anestezirao se alkoholom. Ubio se, a da na sebe nije digao ruku.

Ozaren sam, jer posmatram kako blista Gaza,
različit im jezik, a srcem su bratski povezani,
Palestinci i Jevreji kao ljudi na istoj su strani,

ekstatično zagrljeni, dok im pjeva Ofra Haza
No zakratko Svemoćni mi dopusti da sanjam,
oslovi me, pa mi veli: Ja sam onaj koji jesam,

i ne želim, od stvarnosti, u laž da te sklanjam,
izabrana dva naroda, isti prostor im je tijesan,
nastupit će skoro i presudna, bezizlazna faza,

a Izrael, ili Palestina, obećana za ta puka oba,
državom će biti, po imenu Sveta Hekatomba!
Saslušah ga pomno, pred Svevišnjim skrušen,

glas zamuknu, a ja ostah beznadežno smušen,
no od tada pouzdano znadem kako ova glava
neće umjet da razluči šta su snovi, šta je java,

ali budan ne bih htio biti, strašno mi se spava,
i da ništa od ovoga utrnulē misli mi ne pamte,
te narode i te čudne grmove što uvijek plamte

Ob hiši, v kateri sem preživel prva leta svojega življenja, je bil majhen vrt. Od makadamske ceste, ki se je vzpenjala proti velikim zgradbam delavskih kolonij, ga je ločeval lesen plot. Za plotom je bila živa meja iz različnega grmičevja. Središče vrta pa je bil otoček raznobarvnih hortenzij. Ko zaprem oči in v nekakšnem poznopopoldanskem dremavem stanju odmislim svet, ki me obkroža, lahko včasih ponovno vstopim v svoje takratno telo, se splazim v gibe in duha triletnega otroka, ki je čepel na tistem vrtu in v rokah držal cvet marjetice, velik kot njegova dlan. 

Svetloba, ki me obkroža, je mehka. Na koži jo čutim, kot dotike vere. Preteguje se kakor len maček, in sončni žarki, ki takrat že raztegujejo in podaljšujejo sence, se mi v nevidnih poševnicah zlivajo na obraz in na svetlo modro srajco. A tisto, kar zares privlači mojo pozornost, ni marjetica, ki jo imam v rokah in jo gledam, kot bi gledal sinji cvet, ampak svet za plotom, svet na drugi strani ceste. Skrivnostni svet. 

Minil je čas, ko je zraku v obliki gostih in nepremičnih oblakov vladal vonj španskega bezga, ki je rasel za hišo, kajti prestopili smo v obdobje, ki ga je določal in mu barvo in temperament dajal drugačen vonj – vonj cvetočih akacij. Na drugi strani ceste je namreč rasel majhen gozdiček akacij. 

Gozdiček akacij je bil zasajen nekaj desetletij pred mojim prihodom na svet, takoj po prvi svetovni vojni. Mesto so z akacijami pogozdili. Hoteli so popraviti škodo, ki jo je dolini prizadejalo neprestano širjenje dnevnih kopov rjavega premoga. To širjenje je imelo za posledico iztrebljenje prvotnega gozda, ki je pred industrializacijo skoraj v celoti preraščal ozko dolino. Akacije so sadili iz dveh razlogov. Prvič, ker poženejo globoke korenine, ki preprečujejo drsenje zemlje, drugič, zaradi estetike; pusta območja nasipov je bilo treba ozeleniti in s tem polepšati videz okolice. Ga napraviti znosnega. 

Tisti gozdiček akacij sem čutil kot čisto skrivnosten kraj, kakor mesto v pravljici, kamor sem si le redko upal. Ali pa sploh nikoli. Deloval je kot nekakšna rajsko-peklenska kombinacija. Ne toliko njegov videz. Videz je bil uboren, kajti akacije so nesrečna vrsta dreves. Ta rajsko-peklenska kombinacija je bil vonj, ki se je širil iz gozdička. Bil je mešanica smrada po kurjih drekih in pomijah, s katerimi so krmili prašiče v barakah, postavljenih na njegovem robu, in omamnega vonja cvetočih akacij, ki je kot nekakšen demiurg gospodaril vrhuncem pomladi, ki jo bo nadomestilo poletje. Vonj je imel sposobnost, da mi je sledil v sanje. Bil pa je tudi izjemno dolgoživ; z mano je ostal do današnjih dni. 

Ti vonji in nekakšna skrivnostna prisotnost so moji prvi spomini na gozd. Na okolje, kjer bom, vsaj kar zadeva zunanje prostore, preživel zelo velik del svojega življenja (če je moj element voda, potem je moje okolje gozd). A za odnos do gozda, ki ga bom vzpostavil, za odnos, ki bo postal moje notranje bitje, niso bila odločilna ta čisto prva srečanja, kajti bila so predformativna, podobna usedlini, ki hlapi in se razblinja. Odločilno je bilo tisto, kar jim je sledilo.

Na koncu šestdesetih smo se preselili na drug konec mesta. Tam nikoli ni bilo dnevnega kopa, le dva kamnoloma sta se zajedla v hrib. Dnevni kop je bil na vzhodni strani doline, mi pa smo začeli živeti na zahodni, kjer je gozd ostal nedotaknjen, skoraj takšen, kot je bil stoletja poprej. 

Na novem naslovu sem imel gozd pred nosom. Na dotiku sape. Kajti prva stvar, ki sem jo zagledal, ko sem odprl oči, je bil gozd. Je bila bohotna kulisa drevja, ki je skoraj, čeprav smo stanovali v osmem nadstropju stolpnice, lahko vstopilo v mojo sobo, ali pa proti njej vsaj stegnilo svoje lesene okončine. Sploh mi ni bilo treba iti do okna, lahko sem preprosto obležal v veliki postelji, in že se mi je pred očmi razgrnila paleta listavcev, ki je z letnimi časi menjala in spreminjala barve in vonje. Iglavci so bili malo više in se niso videli. Upam si celo reči, da me je ponavljajoče se opazovanje tega prizora tako izmojstrilo v prepoznavanju barvnih odtenkov in oblik drevesnih krošenj, da sem bil brez kakršnegakoli pogleda na koledar sposoben natančno povedati, v katerem mesecu se nahajamo. 

A takrat sem bil že dovolj star, da gozd ni ostal skrivnostna prisotnost, ki vedno stoji nekje za mojim hrbtom – prisotnost, ki me je navdajala z ambivalentnimi občutki –, temveč je postal kraj, kjer se bom učil uporabljati domišljijo. Učil uporabljati domišljijo z isto silovitostjo in isto predanostjo, kot sem se jo učil uporabljati, ko sem bral neštete stripe in knjige. Kajti zgodbe, ki smo jih prebirali v stripih in knjigah, smo z vedno novimi dodatki uprizarjali v gozdu. Ali pa smo si preprosto izmišljevali lastne.

Gozd je postal naše najbolj čarobno in čudežno igrišče. Dogajanja v njem so se zlila z našimi življenji. Biti otrok pred petdesetimi leti je pomenilo imeti neposreden stik s konkretno resničnostjo. Neposreden stik brez kakršnihkoli vmesnikov. In nam najbližja resničnost je bila resničnost gozda. Dogajanja v gozdu so zasedla našega duha. Iz prve roke smo se učili prepoznavati vonje, ki so gozdu gospodarili ob določenih letnih časih: vonj čemaža, ki se je zgodaj spomladi dvigoval iz zelene preproge ošiljenih jezikov kot iz kakšnega trepetajočega morja in se plazil med krhkimi bezgovimi grmički, preden so začeli cveteti. Potem vonj poletnega dežja, ki spira liste bukev, ko nanje skupaj s kapljami pada še zadnja svetloba neskončno dolgih junijskih dni, ali pa gosti, sladko-kisli vonj borovnic ob istem času. Pa potem vonj konca poletja, ko začnejo zlata zajetja časa v septembru, tem zadnjem mesecu vseh plamenov, temneti in ugašati. Temu vonju je sledil vonj odpadlega listja na razmočeni in blatni zemlji, vonj utrujenosti in priprave na počitek. In na koncu je prišel še prazen vonj, vonj beline padajočega snega, ki so ga prebadali naši razposajeni kriki, ko smo na saneh drseli skozi gozd, kot bi po zraku leteli z letečo preprogo. In potem se je naslednje leto, kakor bi bili ujeti v filozofovo večno vračanje istega, vse še enkrat ponovilo.

Poznali smo glasove živali v gozdu. Različno oglašanje ptic. Poznali smo drevesa. Vedeli smo, na katera lahko plezamo. Vedeli smo, v debla katerih lahko vrezujemo svoja imena. Ločili smo njihove podobe in znali smo razlikovati različne reliefe njihovega lubja. Natančno smo vedeli, kateri les je najboljši za lok, kateri za fračo, kateri za koplje. V ekstrakt katere rastline moramo namočiti puščico, da bo postala strupena puščica. Poznali smo plodove dreves, čeprav so bili skoraj vsi, z izjemo kostanja, za nas neuporabni. Iz posušenih in trhlih vej, ki smo jih našli pod drevesi, smo kurili ognje in vonj ognja in dima je postal naš vrhovni vonj. Mogočni kralj vseh vonjev. Ko smo ognje pogasili in odšli domov in se potem naslednji dan vrnili na isti kraj, smo lahko zagledali z okroglimi kamni ograjena ognjišča, ki so bila v naši domišljiji videti kot pogorišča vesoljskih vasic. 

Verjetno pa nam je bil v gozdu od vsega najbolj všeč občutek svobode, občutek, da tam živimo resnično življenje – junaško in samostojno. In da je življenje, ki se bo odvilo po vrnitvi domov, pa čeprav ga bodo prekinjali transi in skoraj sanjske podobe, ko bomo brali knjige, gledali kakšen film na televiziji ali pa se samo pogovarjali s prijatelji na stopnišču, pravzaprav le neka senca, surogat našega »življenja v divjini«. Kajti v življenju v divjini smo z vso odgovornostjo sami odločali o vsem in naša domišljija je lahko po mili volji razvijala svoje velike potenciale. Počutili smo se skrajno pomembne, predvsem pa smo se počutili brezmejne – občutek je bil podoben tistemu, s katerim smo takrat dojemali čas, ki nam je bil na razpolago. In ta čas je bil precej bolj kot minevanju podoben nekakšni statični brezčasnosti.

Dolgo že nisem stopil v gozd svojega otroštva. Včasih gledam nanj, kot bi iz sedanjosti zrl na kraje, v katerih sem živel v prejšnji inkarnaciji. Včasih tisti gozd sanjam in preplavljajo me vonji po čemažu in vonji po cvetočih akacijah in na jeziku čutim sladkost njihovega cvetja. Včasih, preden utonem v spanec, zagledam sebe in svojo mamo, kako s počasnimi kretnjami nabirava ciklame. Včasih s katerim od prijateljev iz otroštva obnavljam davne dogodke in zgodbe iz gozda. In zdi se mi, da sem v nekakšni prastari šoli, kjer so v učilnicah še vedno klopi, ki imajo v  les vdolbljene črnilnike in kjer bom vsak hip odgovarjal na vprašanja  pri predmetu, ki bi se lahko imenoval – Primerjalna mitologija in nezanesljivosti spomina. A na gozd, ki je v otroštvu postal del mojega notranjega bitja, zares nikoli nisem pozabil, čeprav je bilo vse tisto, kar sem pridobil z neskončnim časom, ki sem ga preživel v njem, včasih precej oddaljeno od mene. Vendar je bil to le hipen trik. Sprevržena mimikrija. 

V zadnjih letih preživim v gozdu skoraj več časa, kot sem ga preživljal kot otrok. Toda to ni več tisti gozd izpred polovice stoletja. To je drug gozd. V drugem kraju. A v njem so podobne vrste dreves in podobni vonji, kot so bili drevesa in vonji iz davnine. In v njem sem star toliko, kot sem star danes, toda v meni je še vedno tisti deček, ki je čepel v vrtu in v rokah držal sinji cvet, in tudi tisti fant, ki je v fantazijski divjini živel resnično življenje. Ko vsak dan ure in ure hodim skozi gozd, je z mano naša prelepa psica, ki me včasih prehiteva, včasih zaostaja, nikoli pa me ne izpusti izpred oči. Kot otrok sem v gozdu širil meje svoje domišljije, danes v njem urim spomin in padam v nekakšno hipno bleščanje minulega in s tem nedosegljivega. Najbolj od vsega pa  v gozdu zidam obrambni zid, ki me varuje pred samim sabo in pred svetom. 

Gozd je zame dom. Gradi dolge zelene ali pa rjavo sive predore, skozi katere se skupaj s psico premikam, kot se svetloba premika skozi kristal. Moja hoja pa je kakor samotna molitev – vrača mi trdnost in mir.    

Roman Magdalene Blažević “U kasno ljeto” važan je artefakt naših jezika i književnosti. Ispripovijedan iz perspektive žrtve, ali nikako iz perspektive bilo kojeg kolektiva, ovaj tekst nudi mogućnost identifikacije sa stradalima, ali istovremeno on je i prilika za pokajanje. Svaki njegov čitatelj istovremeno je i postradalo nevino dijete, i anonimni njegov krvnik. Svijet u kojem se zločin dogodio majstorski je precizno opisan, događaji u knjizi tako su ispripovijedani da je stvorena savršena iluzija o jedinstvenosti i neponovljivosti događaja. I upravo otud dojam da se u mikrosvijetu romana “U kasno ljeto” prepoznaju svi naši mali svjetovi i zavičaji, i svi naša strašna stradanja i zločini. 

Svojom stilskom čvrstoćom i unutarnjom cjelovitošću romana, nepotkupljivom autorskom hrabrošću, te ponajviše time što pripovijeda živu priču naših bliskih povijesti i naših života, Magdalena Blažević dostojna je imena Petra Kočića i Nagrade Kočićevo pero.

Roman “U kasno ljeto” objavljen je u izdanjima zagrebačke Frakture, sarajevskog Buybooka i beogradske Booke.

U tome kombiju što jezdi po mraku,
i zaobilazi crne rupe,
vidjeh da šofer nema šaku,
i sretoh momka
iz Aleksandrovac Župe.

Kombi naš leti kao na metli,
i jezdi sklisko u crnu daljinu,
a momak, taj se odaje sjeti,
i počinje da nam priča o vinu.

Ja sam iz kraja vinogradara,
možeš preživjet, to vino je pitko,
ali da nešto više stvaraš,
tu se pomiri sa gubitkom. 

Ja imam ženu i malenog sina,
da se ne borim je nesuvislo,
al’ sada kada me grabi daljina,
baš mi se nešto u grlu stislo.

Šofer mu veli, hajd’ se veseli,
i drugi su u toj dilemi bili,
mnogi su bolji život htjeli,
ali se nisu pomjerili.

Momak se sjeća, ah takvog vina
to ne znam da l’ ikud još piju naši,
samo kad pomislim, dođe mi slina,
i zamišljam ga, sad tu, u čaši.

Pusti te vinske aperitive,
kazuje šofer, dok volan hvata,
u Njemačku ideš, hvataj se pive,
i drugih sličnih preparata. 

Ja biću skroman, štediti sve ću,
kazuje momak, k’o đak iz klupe,
ali to pivo, ja njega neću,
neg’ vino iz
Aleksandrovac Župe. 

Ma nemoj reći, šofer mu reče,
to mora biti nektar bez mane,
pa ako ti je od piva preče
odmah će ovaj kombi da stane.

Otvaraj bocu, posluži druge,
sve naše gladne i žedne trupe,
pa nek’ nam poškropi pustinju tuge
to vino iz
Aleksandrovac Župe. 

Boca je išla u onom krugu,
i tišina je bila grobna,
i zamišljali smo kako na jugu
raste ta loza, prečarobna. 

Kako je zemlja hrabri i drži,
kako se na nju rosa hvata,
kako je sunce od zore prži,
u pokušaju atentata,
kako se ne da, i kako buja,
kako joj grožđe u jesen skupe,
kako je napitak njezin rujan,
i kako zbog njega čula propupe,
kako se lijeva,
kako se pije,
kako izoštrava momente tupe,
jer boljeg vina nigdje nije
od vina iz
Aleksandrovac Župe. 

Onda smo ponovo ušli u kombi,
koji je išao u nigdinu,
svako je mislio o svojoj borbi,
a onaj momak o ženi i sinu.

I reče, kad jednom završi sve se,
pa se ratosiljam sudbine glupe,
život će tamo da me odnese
tom vinu iz
Aleksandrovac Župe

Šofer je rekao, apsolutno,
i izbjegavao je crne rupe,
i reče, al’ stanje je ovdje mutno,
od Fažane
do tvoje Župe,
pa se u Njemačkoj primi i sredi,
ne želim da te uputim krivo,
od istine se batrgat’ ne vrijedi,
jedi što jedu, naruči pivo,
jer godine kada ti jednom prođu,
i u ogledalu kad se skupe,
nemoj da kažeš, ostadoh žedan
bez vina iz
Aleksandrovac Župe. 

20.9. 2023.

*

Nakon kemoterapija,
otančala
kao rijeka u koritu,
u rukama mu,
snaga

*

Kilometri šume,
zimus će,
u konac dima
Kroz tople ušice odžaka
Zvijezdama

*

U slavu postojanja,
kojeg jedva da su svjesni,
zagrajali se
iza zida
vrapci

*

Zažmurio
nasred ulice, djed
i pod sunce poturio lice:
namješta se, neuspješno
da kihne

*

U novembru, kiša
po visoravni hladi korijenove
ljetos upaljenih
krnjataka
krša

*

Tiho, da niko ne čuje
i ne vidi, preselila
iz C ulaza
gore, na nebo
kona

*

Neotrgane
naseljem trunu gloginje
I puhaljke dječije,
popriječene u sjećanju
istrunuše

*

Grupica mrava –
onih sitnih, peckavih
što niotkud se u kuhinji stvore –
kidisala
na kap agde

FRANK

Jednog se proljetnog vikenda zauzeh da čuvam
Franka. Dovoljno bješe da ga hranim i povremeno
izvodim u šetnju. Ogroman je i jak ali, mlad
i neiskusan, ne uočava razliku između mačke i zeca.
Takva vrsta neznanja može da pričeka pa sam ga
učio dok hodamo da raspoznaje zle i dobre ljude.
Na zavoju gdje otpadne vode ulaze i gase puls
rječice Höje naišao sam na čovjeka s gȑbom
knjiga na leđima i oreolom sveca u rancu.
Znali smo jedan za drugog ali se nikad ranije
nismo sreli i rekoh Franku: „Omiriši Refika,
čuvara behara, i uzmi ga za prijatelja!“

LAŽ

Prije trideset godina odoljeli smo laži o tome
da smo se, braća Sloveni, sami od sebe, bez ičije
preporuke, ubijali međusobno do besvijesti.
Ista takva laž da plavooki Sergiy i plavooki
Cергей ubijaju jedаn drugog po ničijoj narudžbi
prolazi lakše danas i ne čudi da sam ostao gotovo
sâm, poput čokota vinove loze između dva
blatnjava traga tenkovskih gusjenica.

Imao bih i ja šta izgubiti (pumpam još uvijek
zadnju kap krvi u posljednje zrno saznanja)
i mogao bih se i ja (kao i Česlav) zapadnom
vjetru prikloniti, ali ne volim način na koji duva.
Nerviraju me nagli prelazi sa umilnog tepanja
na urlikanje zvijeri, sa urlikanja zvijeri na cviljenje
odškrinutih vrata… Liči mi sve to na pokrštavanje,
od svih paktova stalno poturanje pod nos križa
najperfidnijeg trojstva: nagrade, kazne i izdaje.   

Našao bih i ja izgovor i primio jednoumlje
kad bi u samom činu predaje bilo imalo duha,
nečeg filmski brutalnog, kao kad recimo pljačkaš
banke ulazi da podigne sav novac i na molbu
ljubazne kasirke da se legitimiše otkopča šapatom
i raširi malko krilo mantila da pokaže punomoć:
pušku skraćene cijevi.

KORAK

Kad sam se u prethodnoj knjizi bavio pitanjem
početka znanja uzeo sam za primjer moju unuku
Teu koja sa svoje dvije godine izlazi u gumenim
čizmama u vrt iza kuće da gazi blato proljeća.
U međuvremenu, dok sam brinuo šta će biti sa
svijetom kad ga ostavim samog, ispiljila se u njega
i moja druga unuka. 

Sa svojih deset mjeseci, pošto još ne hoda i ne govori,
ona nije ličnost ali vrijedno radi na tome gurajući
po sobi drvena kolica natovarena Šekspirovim
sabranim djelima, najdebljom u kući knjigom od 1560
strana, da joj koči i otežava.

Poslije dugog mraka, kao iz krompira u trapu, klija iz
mene nova radost i neki me iz dubine glas umiruje:
„Ne boj se za nju!“ Jer, kad se nakupi bijesa, Ebba
se vraća u svoj element, spušta se i puže nezadrživo
prema meni, nišaneći pravo u mozak. Dva zuba
i nijedna riječ, poput sudnjeg dana. 

RUEGYLET 

Tražili smo, nalazili i gubili.
Zato nas je i uplašila neočekivana radost
ulaska u posjed polutrulog ambara na jasnoj
poljani uz jezero Ruegylet. Daleko od
predrasuda, zabrana i opomena, sjeli smo,
najzad nevidljivi, na ruševinu kamenog
zida. Hipnotisani podrigivanjem potoka i
dvotaktnim motorom bumbara nismo čuli
kad se na drumu zaustavio oblak prašine.
Iz mitraljeskog gnijezda Wehrmachtove
trokolice iskočila je Kondoliza. Tetovirana
na mišici bijelo po crnom i sa alkom na
jeziku, sišla je da nam se obrati:

“Eto vam solidnih temelja za razgrađivati
ali se ne zavaravajte: ne postoji prijateljstvo
bez razloga! Možete sijati i žeti, i zatvarati
pred mrak i ispuštati u zoru kokoši. Imajte
i kera, poslušnog kao nacija, koji šara i
zapišava uokolo a na prvi zvižduk stušti se
nazad do porcije, tačno uz nogu onom ko
u tom času drži uzicu… Zadržite i ono u
hrastovu trupcu izdubljeno korito u kojem
se šure prasad ujutro i kupaju djeca uveče,
ali zapamtite: niste neprimjetni i nikad se
nećete sasvim stopiti sa krajolikom!
Ne puštajte preduboko korijenje!
I grob ovdje da kopaš zalaziš u tuđe.“