NIN 7.9.2023.

U Grčkoj sam, i čitam Kostatntina Kavafija, meni najvažnijeg pesnika. Neke stihove prizovem napamet, kao što je Rok za Nerona u prevodu Ksenije Maricki Gađanski.

Nimalo se nije uznemirio Neron
kada je dobio odgovor Delfiskog proročišta:
“Neka se čuva godine sedamdeset treće.”
Još je ostalo vremena za uživanja.
Sad mu je trideset. Sasvim je dovoljan
rok što mu je bog odredio,
da se pripremi za buduće opasnosti.

Sad će se vratiti u Rim malo umoran,
ali prijatno umoran od ovog putovanja
ispunjenog uživanjima do poslednjeg trena:
pozorišta, parkovi, stadioni …

Neron tako. A u Španiji tajno
okuplja i priprema svoju vojsku Galba,
starac kome je sedamdeset tri godine.

Da damo malo mislima na volju, i u koincidencijama potražimo nadu za ovu našu zapuštenost i očaj. Poređenja sa rimskim carevima nisu bez osnova kada govorimo o naprednjačkoj – čitaj radikalskoj! – Srbiji. Nema ona samo Nerona. Tu je i Kaligula. Koincidencija je frapantna. To je onaj car koji je hteo da svog konja proizvede u konzula. 

U današnjoj Srbiji to nije izuzetak, već pravilo. Na sve strane njište srećnici koji su po svojim mentalinim sposobnostima uvreda za svakog  uzornijeg konja. Ergela je raspoređena tako da pokriva najvažnije funkcije u državi, od BIA do EPS-a. Obični legionari ‒ konji za vuču, smešteni su u štali koja se u Srbiji zove Narodna skupština. Njihov zadatak je da upražnjavaju gladijatorske igre sa opozicijom, i tako zabavljaju i zamajavaju narod.

A gde nam je Galba koji u Španiji vojsku sprema?  

Koincidencijama nikada kraja! Pre dva meseca Španija je preuzela od Švedske predsedavanje Evropskom Unijom rešena da učini neke konkretnije poteze kada su u pitanju odnosi Srbije i Kosova. Srbija je još 2012. godine dobila status zemlje kandidata za ulazak u EU, dakle, više od jedne decenije su građani Srbije na toj klackalici, i sva je prilika klackaće se još ko zna koliko. Jer, srpski Neron vuče za nos EU otkako su demokrate predale vlast onima koji je nikada neće predati na miran način. 

A gde nam je Galba koji u Španiji vojsku sprema?  

Ubrzanje zla koje se poslednjih godina valja Srbijom, otvorena pljačka građana od strane Vučićevog režim, moguća je usled širenja neviđenih mutacija koje su zahvatile srpski svet, a čiji finalni proizvod su moralne nakaze raspoređene po državnim institucijama, tačnije, po maketama raznih ministarstava. Jer, u Srbiji je sve simulacija osim korupcije i zločina. I zato je važno sačuvati genetski materijal normalnosti, kao mantru ponavljati imena hrabrih i čestitih pojedinaca koji su rizikovali vlastite živote suprotstavljajući se  naprednjačkoj vlasti: Aleksandar Obradović, inspektori Dušan Mitić i Slodan Milenković, policajka Katarina Petrović… Režim sve čini da proizvodnjom novih afera potisne iz memorije građana one starije, i zato čuvajmo od zaborava imena čestitih policajaca Dejana Jovića, Milana Vukmanovića, Nebojšu Blagojevića… A ima ih još. 

Osvesti se narode! Sa njima na vlasti nema neizvesnosti. Može biti samo gore. Jer, resursi nisu neiscrpni, bez obzira na sve one “abrakadabra” koje nam izvodi meštar od financija Mali. Na kraju krajeva za preživljavane ovog režima privremeno rešenje može biti i vojna vežba za sve muškarce od 7 do 77 godina koji nisu članvi SNS-a. U tom slučaju i ja sam vojni obveznik. S tim u vezi imam jedan problem. Da li je moralno sa stanovišta zdravog razuma braniti i čuvati mafijaški režim kakav se uspostavio za naprednjačkog vakta?

A gde nam je Galba? 

Svake subote na protestima širom Srbije.

Pamtiš da si u davno i slavno vrijeme poželio
tek jednu svoju, najkrotkiju, ispjevati pjesmu,
ali sada, kad si se u nepregledne verse raselio,
htio bi sročiti i onu posljednju, naoko tijesnu,
u koju sve ćē se ranije kao mutne pritoke sliti,
sa malo riječi da budeš napokon naslućen i ti,
ono zbog čega tugovao si i čemu si se veselio

Ni jednom ni drugom ne treba mnogo mjesta,
jer je oboje od istoga vječnog sazdano tijesta:
sve što je bilo i što će biti u istoj se rerni peče,
privid je veliki, a malō bi htjelo da bude veće,
ali idealan je prostor tačke, ona je mjera sreće,
stoga bi i pristojan oblik za pjesmu, na priliku,
mogao biti jedan sonet ili, još bolje, tek haiku

Recimo: vrh olovke je zvrk i piši da ga smiriš,
da obim varke njene uzvrelim dahom ne širiš;
a ti si joj polje raspršio, u ocean si ga rastočio,
svoje si snove bilježio i sve što si ikada uočio,
gejzir je šiknuo, zatim se na sebe usredotočio,
kao da vodilo te što se i On iznova oglašavao,
ali time je svetō u čovjekovom srcu spašavao

Bio je to utorak, 18. travnja 2023. godine. Nekim svojim putovima bio sam u Sarajevu. Nisu me slagali na sinoćnjoj vremenskoj prognozi. Kiša je padala cijeli dan. Ona sitna, vazdanka, koja nas čini mokrima i neuroznim. Ništa obilno, ali ipak, taman dovoljno da ti pokvari raspoloženje i da ne možeš kao čovjek uživati u šetnji i posjećivanju nekih mjesta koja si planirao i želio posjetiti. Sa mnom su bile moja kćerka i supruga. One, žene kao žene, htjele su pogledati neke haljine i ženska odijela, možda nešto i kupiti. U tim situacijama ja sam samo pratnja, ubijam vrijeme promatrajući ljude koji prolaze, svatko sa svojim srećama, problemima i obvezama, i vrijeme provodim, uglavnom, razgledajući knjižare, pregledajući nove naslove, a kupujem ono što me zanima i za što imam novaca.

Tako smo, nekako neopaženo, došli do slastičarne Egipat, na putu do Baščaršije. Legendarnu slastičarnu koja je tu, otkako znam za sebe i za Sarajevo. Kakav bih ja to bio dijabetičar da ne svratim i kupim poneki sitni kolačić, onaj na kilo, za ponijeti u Mostar. Vrijeme od sladoleda još nije, mada bih vrlo rado uzeo jedan. Kupim ponešto, ograničen gotovinom koju imam kod sebe, jer sam i u SCC-u kupio malko i onih čokoladnih bombonica u obliku kamenčića. Odmah sam znao da ih ne smijem pokazati unucima, još su mali, kako ih ne bih doveo u zabludu da je svaki kamenčić jestiv, jer bi me njihovi roditelji strijeljali, barem pogledima.

Zastao sam kod knjižare Svjetlost, u Titovoj ulici, na potezu između nje i bivšeg Imperijala. Tu je sada nekakva prodavaonica sportske opreme, u koju je moja kćerka ušla, naravno u pratnji majke, a ja sam ostao na ulici ispod nekakvog malog krova, sklonjen od sitne, dosadne kiše. Onda ugledam kako neki lik sjedi u hodniku ispred te radnje na klupi. Što bi mi obitelj rekla, neka od mojih stranaka. To bi uvijek govorili ako sretnemo nekoga od Roma ili kod nekoga koji ili koja je vidno siromašna, kod prosjakinja koje nose djecu u naručju. Skontam, nisu ni moje stranke blentave, one imaju prirodni instinkt za snalaženje i preživljavanje. Čovjek se sklonio od kiše, na suho i prilično toplo mjesto. Za crni trenutak, tu se moglo i odrijemati. Tako sam i ja sjeio na jednoj od tih klupa i buljio u telefon, dok su kćerka i supruga bile u radnji.

Kad su obavile ono što su naumile, nastavljamo šetnju, kad one ugledaše Zarinu prodavaonicu točno preko puta. Odmah su, kao prave Mostarke, prešle ulicu, na nemjestu, a ja sam rekao da ću ih čekati u Svjetlosti. Neko vrijeme sam u knjižari razgledao i prelistavao knjige, ne nalazeći ništa konkretno što bi me zanimalo te sam izašao vani ispred, na Titovu ulicu. Moje dame su mi uvalile kesu s kolačima iz Egipta, koje sam, također, šetao.

Tada sam ugledao jednu gospođu, urednu, u dugom mantilu, pretoplom za doba godine i trenutno dnevno vrijeme, s pletenom kapom na glavi. Upalo mi je u oči da nema kišobran i da se obraća prolaznicima. Nije mi, kao socijalnom radniku, trebalo više od pet sekundi da shvatim kako prosi. Nije Gospođa povisivala ton, više je, onako da je samo jedno čuje, tražila nešto novaca, kao pomoć. Netko bi joj odmah dao pola marke, marku, netko bi je čuo i prošao, a dosta ih je ignoriralo bilo kakvo njezino obraćanje i samo prolazilo, zaokupljeni svojim brigama.

Budući da radim to što radim, da sam sudionik raznih kampanja u sprječavanju prošnje i te vrste eksploatacije ljudi, trebao sam je ignorirati. Samo prije nego sam postao socijalnim radnikom, ja sam bio čovjek. Ljudsko biće koje je odgajano pomoći nekome tko je u nevolji i teškoći.

Kao u inat, prekopam džepove i ne nađem ništa osim ključeva, papirnih maramica i bankovnih kartica. Nikakve gotovine.

Priđem Gospođi jer mi đavo nije dao mira i ponudim joj da odemo do obližnje pekarnice, odmah do Vječne vatre da joj kupim nešto za pojesti. Uljudno me odbije i kaže: ne hvala. Opet moja luda, bosanska, glava kaže: evo ti ovi kolači, uzmi. Gospođa se taj put okrene i kaže, gledajući me u oči: ne treba meni za hranu, nisam ja gladna, meni treba da platim račune.

To me opalilo u glavu kao malj. Pa, jebo te, dokle smo mi došli da ljudi nemaju čime platiti račune za struju, vodu, stanarinu, i da će prvo to platiti pa tek onda hranu. Kako smo, svi skupa, dozvolili da se to dogodi. Bolje sam je tada pogledao. Nije mi izgledala neuredno, nije bila zapuštena, dostojanstveno je nosila svoje godine, svoje probleme, svoju situaciju. Ramena i leđa bili su joj natopljeni kišom, s kape su padale kapi, a ona je i dalje lagano išla bivšom Miskinovom i zahvaljivala malobrojnim koji bi zastali i udijelili joj malo svoje sirotinje, kao da su htjeli i malo svojih problema i teškoća podijeliti s Gospođom.

Proklinjao sam, ovaj novi, tempo života. Život nam se sveo na male ekrane telefona, na kartice iz banke, na prolaske jedni pored drugih u mimohodu onih koji ne vide, ne čuju i ne haju jedni za druge. Sramota me bilo i mene samog, i mog poziva, čovjeka u meni.

Nisam znao što bih, pa sam zatvorio kišobran i pustio kiši da mi natapa ramena i leđa da barem u tome budem kao Gospođa.

Žena i kćerka kad su izašle iz Zare pitaju me u glas: Ćelo, pa što kisneš, imaš kišobran?

Ja im kažem: duga je to priča. I nastavljam kisnuti.  

“Nikome ne mogu objasniti da sam gladna svog jezika”

Monja Jović

Kada priča preraste sebe u svakom svome slovu, interpunkciji i značenju njezino pomjeranje u teatar, “na (te) daske koje život znače” logičan je prelazak u odvojenu, novu vremensko- prostornu dramaturgiju iskaza. Stoga Monjina kazivanja nigdje neće naći tako precizno podešenu, komplementarnu, gotovo prirođenjenu formu kao što će je nalaziti u dramskoj konstrukciji, na pozornici. 

Zbog čega je Monjinoj alegorijskoj duši imanentan teatar? Pa primarno iz razloga što objedinjujući glas, pokret, scenografiju, zvuk, kostime, energiju glumca i publike (pojedinačnu i uzajamnu) upravo teatar najobuhvatnije i najiscrpnije “razmatra” Monjina metaforična sažimanja vremena (prošlog, sadašnjeg i budućeg) i ideje po kojima smo vječni i u ljudima i u prostoru i u smrti. Svi obračuni iz davnina pa do naših dana sažimaju se tada u dinamičnu i eklektičnu artikulaciju koju je upravo teatar u stanju najvjerodostojnije pridružiti tekstu. Takav bi teatar, pod Monjinim zamah- ženama bio oslobođen tutorstva literature. Jer Monja piše iz vizure gledatelja koji je istovremeno i protagonist, njezina je vezanost iskustvena čak i kada je promatračka. Ta je pozicija isključivo u nekoj izrazito plošnoj percepciji pitanje konvencionalnog doživljaja stvarno(sno)g, zbiljskog. Ona je otključana permutacija zbiljskog u inscenirano na način da jedno drugo prožimaju i objašnjavaju u svim (pa i najrudimentalnijim) elementima i pravcima.

Postavljanje “Stvarnih čudovišta” na scenu omogućit će preispitivanje postavki u (po) kojima perzistira žena kao antropološko i sociološko biće (zaustavimo se, za potrebe prohodnosti teksta unutar rubova ovih dviju dimenzija). Monjina zbirka dramskih pripovijesti doima se, u prvi tren, nalik albumu sa nekim tuđim, požutjelim i dalekim svijetom na monokromatskom odrazu fotografije. U njemu su tako “Zidna drama” u kojoj perzistentni simbolizam ženine izložbene pozicije biva naglašen (scenografski precizno) tendenciozno isturenom stolicom kao i Zidom oko kojih likovi žena K. i K. grade svoju tragičnu, neprekidivu (“the neverending story”) priču, “Nerođena” (studen u ofanzivi na tijelo žene razgrće put Smrti koja je pobjediva u najnevjerojatnijoj i najmilijoj mogućoj banalnosti— u “sađenju paradajza” ili u posjeti “dementnoj babi”. Ali od svega najvitalnije su i najvertikalnije u značenjskom (uz)letu “Najlepše priče o smrti”. One su istovremeno i autobiografska literatura i obračun sa dalekim glasovima koji ne umiju propustiti zarezati u čovjeku psihološki ožiljak, i koji nas, poput posječene šume ili otete krave naprosto ne puštaju od sebe. Monjine su dramske priče poput grčkih ili elizabetanskih tragedija— negdje na polovici, između umjetnosti i dokumenta. U formi tek, ne i u duhu različite. Sedam žena za sedam crvenih sudbina. U vunu kao u raspuklinu uvučene. Simbolizam vune brižno namotane na predmete— simbole, boje crvene baš poput one iz Theodoros Angelopoulosove ΤΡΙΛΟΓΊΑ: ΤΟ ΛΙΒΆΔΙ ΠΟΥ ΔΑΚΡΎΖΕΙ analogan je simbolizmu pupoljka, onog stanja i forme koja treba i krhkom delikatnošću priziva svu našu brižnost i zaštitu. Monja diše grčku kulturu toliko da je ne samo (ili tek) kao relevantnu ekvivalenciju pridružuje tekstu već je prepoznaje kao vlastitu, unutarnju kretnju. Sa svojih sedam ženskih likova autorica je u najtješnjoj mogućoj vezi. I svaka je ta žena iz mraka pozornice s klupkom crvene vune u rukama i strašna i dostojanstvena i tužna. I uvijek pokretljivo budna pred opasnošću da se neiskazivo ne banalizira bilo pokretom, bilo glasom (rasipanjem, pretjerivanjem, viškom). Video zid sa prizorima— kulisa je svijeta (šuma je ujedno i ravnopravan lik) sublimirana u prizor koji se sebe sama ne odriče. Koncentrirano ne odriče. 

Svaka od njezinih sedam žena nekog ili nešto sahranjuje— šumu, ljubav, ideju, kuću, zemlju, vrijeme i na koncu jezik. I kako autorica kaže “Likova je, naime, sedam. Likova je, naime, samo jedan”. I svaka od njih fatalna je savršenost ženske snage. Žena što joj je “sahranjivati ljubav” junakinja je iz najmanje dva razloga: zbog svoje unutarnje ljepote i edenske memorije o krivici iz koje crpi snagu da tajnu ne raspe i time je ne učini užasnijom. Ona je naime žena koja svime što jest zna da se njezin čovjek iz rata doduše vratio tijelom ali isto tako iskonskim jezikom instinkta jasno shvaća da je ono što je voljela kao muškarčevu suštinu— mrtvo. Njezina je sudbina mjera presudnih i središnjih sudbina milijuna žena. Ili pojedinačnosti u svakoj od nas. Ta žena koja progovara s početka (ženskog) vremena “uzeo me je sa vrata, izmučeno i tužno kao nikad pre toga” volja je da se ništa pod šumom nabeskom ne prešuti. Jer time se odriče i sebe i onog koji je umro, a koji je i nadalje zaseban vid— u smrti bespomoćan ali sveprisutan. I ta je ljepota Monjine unutarnje konstitucije u stanju (atmosferom i osjećajem kako je stvarima pustiti da bivaju izvan našeg suda) učiniti da duh Žene na pozornici promatramo kao vlastiti. Naši su odrazi u svakom liku podržavani i (ras)tumačeni i u motivu i u ekspanzivnom osjećanju. 

Atmosfera mraka u njezinim dramama nije iz teološke ili magijske kauzalnosti. Ona je iz krajnje ljudskog. Iz najdublje samotnog i bolnog, iz nemoći i svemoći (primarno) ženske (otud je ovo izrazito i prvenstveno feministička drama). Radnja nije halucinacija ili mjesečarenje, kakav somnabulizam, ona je u Monjinom tekstu većinom produkt okolnosti izvan samog lika. I ta je radnja alkemistički crvena, poput klupka i vatre i krvi. Ženski crvena, mrakom uterusa u neplodnom krvarenju prolivena. Lapis philosophorum je rubincrvene boje i čini se kako bi to crveno klupko vune moglo razriješiti sve: oživjeti ubijenu šumu, mrtvi pijesak Sahare, izgubljenog Svogčovjeka, vjeru u postojanje ne tek u sebi nego i u drugome. 

Klupko zna ono što žena na sceni i u publici u kostima naslućuje— nema usamljenosti do one što vlada u tuđinskom jeziku (“Reći ću vam nešto a vi kako hoćete— ne zna šta je usamljenost onaj ko nije bio izopšten iz svog jezika”). Sve je jezik i jezik u svemu jest. Pa i onaj koji se ne izgovori-  Svejezik jest. Taj ponajviše. Kiri i Klodel ispred zida. Kakvog Zida? Pa sinkretičkog i iskonskog. Onog istog pod kojim je Kreont ostavio Polinika jer “trunut mu” pod zidom kao krajnjom metafizikom boli.

 Ali Teba nije unutar tih zidina. Nego je Teba unutar Antigone. Uvijek je naime, i svjesno i nadsvjesno grad unutar čovjeka. Antigona će tako pokopati brata iz iste iskonske ideje zbog koje će Miljuša, ne dajući brata, ne odričući ga se— odlučiti nikad ne prestati biti sestra.

Silno i izražajno sjedinjuje u ovoj važnoj knjizi Monja Jović ljudsko ali prije svega posvemašnje žensko iskustvo. Omogućuje nam kretnju kroz sve razine tog iskustva. Žena koja odabire postati muškarac “iz praktičnih razloga” (nije li još poneka pred iskušenjem da se na tren odmori pod maskom lažnih brkova?), žena nerotkinja, žena nestrpljive predsmrtne misli o nadolazećem odmoru (“Moram da se odmorim.”/“Zaslužila si.”/“Jesam? Čime?”/“Time što te toliko bolelo, dušo. Time što te bolelo.”).

Pisanje je pitanje slušanja. Drugog, usporednog, obamrlog…paralelnog, suprotivog, nijemog. Monja čuje ne tek osjećajem već i onom mišlju koja od drame, u jednom specifično(m) hermeneutičkom trenutku učini esej. Uvijek iz motiva da smo obavezni svakoj mogućoj istini, uvijek u potrazi za (sve do jednim) smislom umjesto za jednom (pojedinačnom) vizijom kao ultimativnom koncepcijom. 

Smislu je nekako najljepše u stihu ali pokatkad se sasvim lijepo (sa svom svojom vatricom i svitom) utabori u dramu, priču, crticu, teatar. Pa prorokuje, hamletuje, trisestruje, pa kućelutkari, s Tiresijem kreontuje ili Godota s Vladimirom i Estragonom čeka uzaludno. A evo, ja ga zatičem u Monjinim “Savršenim čudovištima”. U nekom dobrom smislu ničeg pretjeranog (sinonim bi mi bio— sentimentalnog!) nije u ovim tekstovima. Ničeg lažnog i samozadovoljnog jednako nije u njima (kazalište se, provjereno, jest rodilo iz religioznih misterija ali ovo koje se kao Monjin tekst ima poroditi u čistoj formi sinteza je i eksplozija slike, zvuka i intimno-psihološkog u mjeri da zatvara krug s početka stvaranja). 

Ti su tekstovi dedukcija u analogiji patnje i emocije, čisto drhtanje organizma pretočeno u artistički momentum e da bismo ga napokon recipirali kao kontinuum. 

Monja govori sa Nevidljivim. Njezine su žene Ona! Ona jest Vi! I svaka od nas. Ne može se ostati izuzet od svijeta ali žena takvu poštedu niti ne traži. Monjine žene (u liku Ane u “Nerođenoj” ta je potreba dovedena do svoje krajnje ekstenzije) traže biti izuzete od ograničenja. Ta je pozicija ne tek puko solidariziranje sa ženama. Ona je pitanje egzistencije u smislu. I uvijek podrazumijeva nagonsku riješenost da se ne trpi ideja po kojoj imamo biti prepuštene nečijoj (bilo čijoj) tutorskoj imaginaciji koja od svega što se s imaginacijom može i da— domisli kako je upravo milo i silno inteligentno sužavati ženu. I pritom joj, dok guta svako moguće poniženje (po mogućnosti onako gladno kao što se očima gutaju knedle sa šljivama) zamjerati dinamiku i entuzijazam. Stoga su pitanja ograničenja i kapaciteta unutar dinamika čovjeka i društva centralna tema Monjinih drama. Time, one su antropološka, ne tek književna studija. I dobro je da je teatar uvijek tu (kao trajna preokupacija) kako bi sinestezično (jer od svega, uz poeziju i muziku teatar je najsinestezičnija krletka) proširio mogućnosti percepcije. 

Sadržaj, stanja i strukturalni sukobi, sve manifestacije i napetosti njezinih drama čini se da dolaze iz nas samih. I mi dotičemo u sebe. Time pretječemo svijetu. Žena je monolog i dijalog; ona je odluka i kolebanju mirnoća; šutnja i višeglasje; iz nje je i od nje je; ona je mila samoća; ona je napokon ona civilizacija francuskog pjesnika što na obalama čeka svog brodolomnika. 

“The rest , is silence” zahtijeva određeni nivo imaginacije i inteligencije i izvan toga nikako ili slabo funkcionira. Počesto proizvodi štetu. Izvan toga uspavljujuće je, pomirenosti imanentno. Duša čezne za govorom. Jasnim, autentičnim, grlenim i čulnim, neisključenim iz ljepote plemenitosti (dok je vremena; pa i kada ga ne bude).

Književnost je Monjina takvoj čežnji kuća. Nježni smiraj blag. 

_____________

*William Shakespeare: Hamlet (“The rest is , silence”)

Marko Vešović: Tri knjige, Buybook, Sarajevo- Zagreb 2022.

Istovremeno bio je pjesnik i tumač pjesništva. Jedan od onih vrlo rijetkih ljudi koji su čaroliju umjeli stvoriti, a zatim je raščarati tumačeći ono od čega je čarolija stvorena. Pamtim kako je u jednom od svojih velikih javnih predavanja, objašnjavajući, u sam osvit našega rata, laž epskog deseterca, a s njom i laž srpskoga (ili svakog našeg) nacionalizma, uzeo za primjer čuveni stih, kojim počinje velika i očaravajuća pjesma “Banović Strahinja”: “Netko biješe Stahinjiću bane/ Biješe bane u malenoj Banjskoj/ U malenoj Banjskoj kraj Kosova/ Da takvog neima sokola.” Govorio je zaneseno Marko, kao da govorom svojim stvara svijet i u tom svijetu novo pjesničko djelo, kojim će udariti na ono koje upravo tumači, o tome kako je narodni pjesnik slagao u prvome stihu, a svejedno su mu svi povjerovali. Slagao je, jer mu je laž trebala za rimu. Tko je, naime, Strahinjiću bane? Nitko drugi nego Banović Strahinja. A zašto je u pjesmi najednom postao Strahinjiću bane? Zato što to zahtijeva savršeni epski deseterac, čijem je savršenstvu podređeno sve, pa i istina. Toliko mogu rekonstruirati od davnoga Markova predavanja. Ostalo neću i ne mogu, premda me je izmijenilo. Onako kako velika poezija izmijeni čovjeka.

Marko Vešović napisao i preveo mnogo stihova. Dio toga je objavljen. Drugi dio ostaje u rukopisima. Osim što je bio veliki pjesnik i najveći naš tumač pjesništva, osim što je bio sjajan prevoditelj i s jezika koje jedva da je poznavao, na jezik koji je znao bolje od ikoga, Marko Vešović svoj je život doveo u gotovo savršen sklad sa svojim pjesništvom. To je razlog zbog kojeg će značajan dio njegova djela ostati neobjavljen. Živjeti u skladu s (dobrim) pjesništvom, u nas uglavnom znači umrijeti kao tuđin i ničiji.

Za posljednju njegovu knjigu, koja je ustvari “Tri knjige”, dvije prethodno objavljene, “Poljska konjica” i “Knjiga žalbi”, te jedna neobjavljena, naslova “Po suhu đemija”, zaslužan je Almin Kaplan. On je “Tri knjige” od pjesnika iskamčio, da bi ih zatim pažljivo uredio. Knjiga je objavljena kad i Kaplanovi “Razgovori s Markom”, posljednje godine pjesnikova života. “Tri knjige” tekst je od testamentarnog značaja. Tako je naime pisan: pod izvjesnom i skorom pogibelji svijeta. Ne samo svoga vlastitog, nego onoga općeg, od kojeg je Vešović bio načinjen. Ovome njegovom čitatelju nemoguće je vrijednosno prosuditi “Tri knjige”. Ali kada bi morao izabrati, njih bi, uz još dva Markova pjesnička naslova, “Sijerimine sinove” i “Rastanak sa Arencanom”, nosio u zbjeg.

Iz “Rastanka s Arencanom” u misli su mi u sate oko Markove smrti došle sljedeće dvije strofe pjesme “Nekad sam imao uho”, pa ih nudim na ogled od čitanja nevinom budućem čitatelju: “Ko pejsaž na mjesecu, duša je bez istorije./ A Bog posta gelender za koji, u gluhu mraku,/ Pridržavaš se dok silaziš, stepenicama, u raku./ Duša je danas kao Rajvosa iza morije./// Ali će, vjerujem, kada kucne joj tren umrli,/ Osluškujući bleku janjca i krike zvjerske,/ Već na onom svijetu, još ovaj svijet da grli/ Ko poludjeli Niče kljusine fijakerske.”

Prva knjiga u “Tri knjige”, “Poljska konjica”, temeljni je pjesnički refleks opsade Sarajeva. Kao što Auschwitza ne bi bilo bez onih koji su o Auschwitzu jasno i istinito svjedočili, tako ni opsade Sarajeva ne bi bilo bez Vešovićeve “Poljske konjice”. Bez nje ne bi bilo ono čega je u toj strašnoj zbilji više nego bilo. Pritom, iako je Vešović živio i odživio svaki tren krvave opsade grada, on iz nekog srama i gospodstva, te iz višega ljudskog dostojanstva, ne govori svojim glasom, nego glasovima svojih sugrađana, i to onih kojima je kolektivnim usudom namijenjeno da budu žrtve. U sljedećoj, “Knjizi žalbi”, pisanoj iz rata, ali nakon rata, pjesnik govori iz sebe. U “Poljskoj konjici” njegovo temeljno pjesničko sredstvo je ritmizirani dramski monolog. U “Knjizi žalbi” vraćaju mu se pjesničke forme i žanrovi. “Po suhu đemija” bit će knjiga oproštaja sa svijetom. Poslušajte, recimo, pjesmu “Čvor”: “U snovima nekad Sarajevom batam/ Da u rupama od granata/ Malo postojim. Da se sebe sjetim/ Iz dana kada pomalo sam nalik/ Bio onima koji su Biblije,/ U prašumi, gdje tisuć pogibli je,/ Spokojno, kao u raju, listali./ I ne da pomislim, nego da osjetim:/ Živjeti je bilo teško kao kamen/ i lakše nego plamen./ I da iz te rupe vidim ljudsku vrstu/ Bolje i, odjednom, izduboka smiren/ Osjetim se tvrdim kao čvor u krstu/ Na kojem Hrist umire.”

Marko je genij rime. Ne traži je, nego rima sama nađe njega, uvijek u slici, u kojoj netko nekoga pogađa amenom kao kamenom. Ili, kao rima iz pjesme “Zima 93”, koju potražite sami, jer pjesma cijela glasi ovako: “Hvala, Svevišnji,/ Za ovu kašiku/ Splačina u tanjiru./// I daj mi ono čega sam se/ Bojao najviše/ Prije no što su Srbi rekli: ‘Bože,/ Oštri nam nože!’/// Daj mi prirodnu smrt./ Na zemlji veća nagrada/ Od ove ne postoji.” Bože, rima: nože!, koja optužuje Srbe iz Markove pjesme, ali još mnogo više Boga, Bogom je dan dar.

Kada je umro Marko Vešović, Lovrenović je na svojoj web stranici stavio naslov: Netko bješe Vešoviću Marko! I tako se laž epskog deseterca vratila svojoj istini. Iz koje je, uostalom, i nastala.

Rat

Najprije, “Poljska konjica” valjda je jedini cjelovit tekst o jednome općem mjestu čovjekova postojanja, kakvo je rat, bez ijednoga pjesničkog i književnog općeg mjesta. Ovako Marko: “Rat je kad ti vlastito lice u ogledalu/ zvuči kao glasina. Kad stogovi sijena/ liče na četničke šubare. Kad na udicu/ love se golubovi. Kad na vratima baščaršijske/ radnje pročitaš: Već smo imali/ tri obijanja! Kad u podrumu zuriš/ u spavaćice što vire ispod kućnih haljina,/ i u piđame dulje no nogavice hlača/ i misliš ni o čemu. Kad spavaš stisnutih šaka,/ a na javi si napet ko platno na đerđefu./ I kad granate slijeću tačno ko grabljivice.”

I što je još rat?

“Rat je kad Marko Darinkin kaže:/ Zovu me na Pale! Za koji ću im moj?/ Da se u njinom špiljskom mraku spotičem/ preko kopalja od srpskih zastava?” I rat je “kad u šakama/ držiš čelo kuršumom još neprobušeno/ i sebi kažeš: Svijet je ura što kuca/ u džepu Božjeg prsluka. Zlo je u njoj/ opruga.” Više je u “Poljskoj konjici”, te općenito u ratnoj i poratnoj Markovoj poeziji, optužbi na Božji račun i odricanja Božjega postojanja, nego u ukupnom našem pjesništvu o ratu. A ne znam za bogougodnijega i ispravnijeg pjesništva od Markova.

Oksana Lucišina, Ivan i Feba, 2019

Oksana Lucišina jedan je od najvrjednijih glasova suvremene ukrajinske književnosti. Autorica je tri romana, pet zbirki poezije, jedne zbirke pripovijedaka. Osim toga, Lucišina se bavi i znanstvenim radom. Promovirala je u SAD-u na komparatističku temu u kojoj je usporedila prozu Bruna Schulza s projektom Pasaža Waltera Benjamina. Od 2015. živi u Austinu gdje na tamošnjem sveučilištu predaje ukrajinsku književnost u istočnoeuropskom kontekstu istovremeno se baveći i teorijom prevođenja. Iz ovoga se kratkoga uvida može vidjeti da je Lucišina spisateljica kojoj znanost o književnosti nije strana – što se može, bez većih poteškoća – iščitati i u njezinoj prozi. Važno je spomenuti da je Lucišina rođena u Užhorodu te tako, uz Andrija Ljupku, predstavlja drugu spisateljicu porijeklom iz  ukrajinskog Zakarpatja o kojoj izvještavam u ovome serijalu. Ona je, vidjet ćemo to na primjeru Ivana i Febe, predstavnica uspješnoga amalgamiranja koje se u suvremenoj ukrajinskoj književnosti realizira u dijalogu između periferije i centra.   

Ivan i Feba kompleksan je pripovjedni tekst. Kompleksnost mu se ogleda na više razina pripovijedanja, ali i u diskurzivnim postupcima koji se samovoljno poigravaju prosedeima raznih epoha. Tako u njemu nalazimo elemente modernizma koji se smjenjuju s razigranim postmodernizmom da bi se, u određenim segmentima, približili realizmu. No da se približim konkretnome. Makar roman nosio ime dvaju junaka, dominacija je muškoga lika nedvojbena. To je zanimljiv element pripovjedne strategije, no o njemu će biti riječi nešto kasnije. Prije svega valja pogledati na koji način Lucišina konstruira svoju radnju. Grubo promatrano, može se reći da se odvijanje pripovijedanja realizira u tri segmenta koji su vezani uz mjesto zbivanja. Roman je tako konstruiran oko „užhorodske“, „lvivske“ i „kijivske“ osovine. Sve tri su povezane s Ivanom. U prvoj se govori o njegovu odrastanju i sazrijevanju u najvećem gradu zakarpatske Ukrajine, u drugom o periodu studija u glavnome gradu Galicije, a u trećemu o turbulentnome periodu u suvremenoj povijesti Ukrajine, „granitnoj“ revoluciji koja je prethodila padu Sovjetskog Saveza i formiranju nezavisne Ukrajine. Pri tome Lucišina ne slijedi kronologiju, već se kreće iz jedne vremenske dimenzije u drugu, preusmjeravajući čitateljsku pažnju s jedne razine zbivanja na drugu, izmjenjujući lokalni kolorit, ali pri tome uskraćujući signale koji bi pomogli preciznijemu sortiranju. Efekt je takvoga postupka indirektno formuliran zahtjev čitateljici za samostalni rad na tekstu – onaj zahtjev koji pred nju postavlja, u osnovi, poetika visokoga modernizma.

Što je, pak, s postmodernističkom? Njezino se djelovanje manifestira u onim dijelovima romana koji na diskretan način uvode feminističku problematiku. Naslov romana pretpostavlja ujednačenost Ivana i Febe. Sam njegov, pak, razvitak na prvi pogled niječe tu uvjetovanost i stavlja akcent na Ivana kao glavnoga nositelja radnje. Što nas primorava da tu očevidnost unutar teksta korigiramo i pripišemo Febi daleku veću vrijednost od one koju implicira njezino „fizičko“ prisustvo unutar strukture romana? Radi se o dvjema interpolacijama u kojima se predočuje Febin unutarnji monolog. U njima nam se različitim diskurzivnim metodama približava stanje njezina duha te se omogućuje uvid u njezin intelektualni svijet koji, kao što se može i pretpostaviti, pati pod pritiskom snažno izraženoga patrijarhata u ukrajinskome društvu. Diskurzivnom će se izmiješanošću akcentuirati postmodernističko stanje.

Da bih postao jasniji, valja mi, konačno, reći i koju riječ o tome što se u romanu doista zbiva – makar i ne bilo jednostavno njegovu iznimno rasutu strukturu bar u određenoj mjeri „kronologizirati“. Ivan je paradigma ukrajinskog provincijalca koji potječe iz obitelji koja je rascijepljena između odanosti sovjetskome sistemu (do koje dolazi ponajviše zbog društvene prinude) i okrenutosti lokalnoj tradiciji, prožetoj dubokim miješanjem različitih kultura i religija tipičnom za zakarpatsku Ukrajinu. Huzuli se susreću u susretima s Mađarima, Ukrajinci s Rusima, pravoslavci s grkokatolicima i katolicima. Druga faza, koju sam nazvao „lvivskom“, odnosi se na vrijeme Ivanova studija, na integraciju u umjetničku i boemsku scenu glavnoga grada Galicije koja se nalazi u fazi otvorene pobune protiv stega realnoga socijalizma i socijalističkog realizma. U njoj je od najvećeg značaja za cjelokupnu konstrukciju romana ljubavna veza koju Ivan započinje s Rozom Vojtovič, emancipiranom djevojkom iz Lviva. Veza je osuđena na propast, zbog Ivanovog unutarnjeg konzervatizma i nesposobnosti prihvaćanja uzusa života u liberalnome velikom gradu. U osujećenju se veze s Rozom anticipira i buduće osujećenje veze s Febom – koje će nastupiti po njegovome povratku u Užhorod. No prije toga zbit će se sudjelovanje u revoluciji na granitu, boravak u Kijivu, u listopadu 1990. Opis će tih studentskih protesta zahvaljujući kojima je ubrzan propast socijalističkoga eksperimenta u Ukrajini zauzeti onaj segment romana koji je realiziran realističkim postupkom. Gotovo dokumentaristički, u neposrednoj blizini samih zbivanja, glas se pripovjedačice nameće kao sveznajući, dok se likovi i njihovo subjektivno viđenje zbivanja potiskuju u drugi plan. U ovome se dijelu Ivan u najvećoj mjeri konstruira kao tradicionalni povijesni junak. 

Nakraju, nakon propasti metropolitanskih iskustava, Ivan ostavlja Lviv i Kijiv iza sebe i vraća se u svoju užhorodsku provinciju. Taj je segment romana istovremeno prolog, epilog kao i njegov najobimniji, gotovo centralni, dio. U njemu se opisuje, u maniri srednjoeuropske književnosti ali s ironijskim podtonovima, povratak provincijskog junaka u zavičaj, nešto što nam je dobro poznato iz literature hrvatskoga realizma. Zavičajno iskustvo je u prvi mah pozitivno konstruirano. Ivan pronalazi posao, upoznaje Mariju, kćerku svojega pretpostavljenog, kojoj će, u naletu pjesničke inspiracije – zaostatku iz lvivskih vremena, dati nadimak Febe, i ubrzo sklapa brak s njom. No izvorna se idila ubrzo pretvara u moru. U naletu seksizma Ivan će uništiti cjelokupno Febino pjesničko djelo (makar neće pokazati snagu da joj svoj sramni čin i izravno priopći), život u zajednici s konzervativnom i dominantnom majkom pokazat će se kao katastrofa, Feba će svoje razumljivo nezadovoljstvo zastrijeti bijegom u psihičku labilnost, a snagu će pokazati u sukobljavanjima s punicom i u sposobnosti da rekonstruira svoje pjesničko djelo i opet se počne baviti poezijom (tragovi će se te odluke pronaći u njezinim monolozima). Oslobođenje od Ivana kao vrhovni cilj kulminirat će u stjecanju spoznaje o vlastitoj snazi – kao eminentno ženske osobe. U tome se može čuti i glas autorice koja prominentno zastupa tezu o nužnosti odbacivanja patrijarhata, osobito u ukrajinskoj provinciji. Ivanov se definitivni poraz može jasno iščitati i iz posljednjih rečenica romana koje pružaju turobnu sliku ispražnjenoga grada: „Nebo je bilo mračno, a samo se na njegovim rubovima ocrtavao sjaj majušne zvijezde, ubod svjetla koji je jasno žmirkao a onda se primirio, čvrst i okrugao kao glava čavla kojega je netko zakucao u tamu.“ Za njega, dakle, nije ostalo ništa.

U Febinoj se pobuni roman konstruira kao feministički tekst koji je sposoban poslati čitateljstvu emocionalnu i optimističku poruku o mogućnosti realizacije projekta oslobođenja. Paradoksalno, svojim se odsustvom Feba promovira kao nositeljica emancipacije. Vještim je pripovjednim postupkom Oksana Lucišina preokrenula narativnu situaciju, a njezino je središte (Ivan) gotovo neprimjetno pomjerila ka rubu (Feba). Ivan je nužan, kao negativni pol, da bi se pokazalo u kolikoj je mjeri čak i najsenzibilniji muškarac osuđen na prinudno prihvaćanje svoje dominantne uloge u muško-ženskoj socijalnoj konstelaciji. Na to ga primoravaju konvencije koje su razvijane i potom okamenjene u čvrsto propisanom mjestu koje spolovi zauzimaju u društvu. U kolikoj je mjeri borba protiv okamenjenih struktura tegobna pokazuje i aktualni agresorski rat kojemu je Ukrajina izložena. Ne smije se zaboraviti da je ideološka matrica koja se propagira iz Kremlja u najvećoj mjeri zasnovana na osuđivanju, punome prijezira, truloga Zapada i njegovoga liberalizma – u kojemu je pionirsku ulogu igrala upravo borba za ženska prava. Sada je ta borba proširena i na pripadnice i pripadnike LBGT populacije, a pjena bijesa koja izbija oko usta povjesničara amatera kad god se progovori o njima jasan je dokaz u kojemu se smjeru kreće borba protiv samozvanih tradicionalista a zapravo protofašista. I u kolikoj je mjeri moćna literaturu koju ispisuju autorice poput Oksane Lucišine ili Natalije Sniadanko neizbježan i aktivan dio te borbe: za slobodu mišljenja, za ljudska prava i za slobodnu europsku Ukrajinu.                      

Svakodnevno govorim engleski, živim daleko i to je lokalni običaj,
cijenim njegovu razuđenost,
pet izraza za pojam njuha,
na primjer, ima taj engleski,
odour, fragrance, aroma, smell, scent,
i šestoga se sada
ne sjećam.
Nismo ni mi u toj trci bez konja,
na primjer,
tu su termini poput smrada, ili mirisa, ili vonja,
ali to ovdje niko ne razumije,
pa ućutim.

Odnedavno
izgubila sam čulo njuha na engleskom,
osjećam da ni smrad ni miris nemaju nikakav učinak
fragrance, aroma, odour, scent, smell,
kako god da se pišu,
niti smrde nit mirišu. 

To nije krivica engleskog idioma,
to je stvar toga što nisam doma,
to je konsekvenca moje izmještenosti
koju ne krijem,
koju nije moguće sakriti,
i koja će me potpuno natkriti,
izgubila sam čulo njuha na engleskom jer 

živim u dva vremena,
razmišljam na dva jezika,
sjedim na dvije stolice,
vodim dvostruki život,

ne svojom voljom, ali dobrovoljno,
— ako je moguće tu englesku realnost,
tu prisiljenost na racionalnost
tako opisati.

Nekada u meni zamirišu neke domaće riječi,
nekada poželim i da ih neko spriječi,
nejasno je kako uklopiti komplesni narativ u have a nice day,
nejasno je koliko ću nositi taj teret dvostrukosti,
kao kamila.

Otišla sam i doktoru,
na domaćem taj se zove otorinolaringolog,
kazala sam da moja dualna biografija uništava moje čulo njuha,
ni smrad ni miris zbog nje nemaju nikakav učinak,
i rekla sam
da to trpim zbog kruha
koji moram zaraditi.  

Uzvratio je da sam djelimično u pravu, 

idi drugom doktoru,
idi onom za glavu.

Najstrašnije je… kom se otvoriti…
nikome o tom mrtvom čulu njuha na engleskom
ne mogu govoriti,
iskrenost je kao fekalija u koju se bos ugazi,
kao ona soba u koju se ne ulazi,
ne bi riješila ništa,
ne bi pomogla nikom,
na primjer, uokvirene onom balkanskom slikom,
moje drugarice ni za kruh nemaju,
i jebe im se za engleski.

Iz zbirke “Tamo na nebu jedu svoj kupus”

Minulo je petog rujna ove, 2023. godine već deset godina od preseljenja Željka Zorice Šiša (1957.–2013.), čovjeka za kojega ni jedan pridjev, ni jedna imenica, pa niti jedan glagol nisu dostatni. Deset godina kasnije nemam što reći osim: 3, 2, 1… pali!

(3) In memoriam Šiš, Zagreb, 5. 9. 2023. [haiku, a što drugo?]

Kao šišarka,
neodređeno živa,
živiš, raduješ.

(2) O Šišu, takoreći, akademski [izvadak iz članka „Umjetnik margine: buduće uspomene na Šiša“, objavljenog u knjizi Željko Zorica: Die Freundschaften, 2017.]

Željko Zorica Šiš za mene je problematičan i kao čovjek i kao umjetnik. Kao čovjek zato što je pobrkao život i umjetnost, a kao umjetnik zato što je pobrkao umjetnost i život. Osim toga, moram reći i sljedeće: Šiš je za mene problematičan kao čovjek zato što o njemu – čak ni nekoliko godina nakon što je, navodno, umro – ne mogu govoriti u perfektu. A to nikad, zapravo, nisam ni mogao. Šiš je uvijek bio, jest i bit će tu. (Molim da se prethodna rečenica čita bez ikakvih patetičnih primisli. Zaista nemam nikakvog razloga da mu laskam. Uostalom, malo sam i ljut na nj, jer mi već duže vrijeme ne odgovara na pisma i pozive.) Na primjer, ne mogu se sjetiti kad je Šiš ušao u moj život; kao da ga oduvijek poznajem. A ni ta smrt nije mnogo promijenila; ne bih se previše iznenadio da se sad ili bilo kad opet ukaže. Šiš je za mene problematičan kao umjetnik zato što se o njegovoj umjetnosti ne može govoriti u standardnim kategorijama kojima se opisuju sloboda i granice umjetnosti. Kao prvo, jedno je biti multimedijalni umjetnik koji se, prema prilici ili planski, „šalta“ iz jedne u drugu umjetnost ili ih pak „kombinira“, a drugo je kad rodovi, vrste, žanrovi, stilovi i tehnike ne igraju nikakvu ulogu, što je u Šiša slučaj. Kao drugo, jedno je „angažirana umjetnost“, kad se umjetnost angažira s pogledom na neke političke, socijalne, kulturne ili naprosto humane svrhe, a drugo je kad nema granice između umjetnosti i politike, umjetnosti i društva, umjetnosti i kulture ili umjetnosti i života, što je također u Šiša slučaj. Neka mi oproste svi koji bi, u smislu isticanja najvažnijih aspekata Šišovog umjetničkog rada i djelovanja, istaknuli određene teatarske, likovne, književne ili neke druge momente (neka mi oprosti i H. C. Zabludovsky, čiji lik i djelo izuzetno cijenim), ali Šišov magnum opus ipak je „Festival prvih“, taj plemeniti bastard, to nježno čudovište, taj artističko-kulturno-socijalno-politički Gesamtkunstwerk, iz kojega se, smatram, najbolje može iščitavati Šišove interese, motivacije, težnje, sposobnosti… i njega kao takvog. Pogrešno bi bilo zaključiti da je omalovažavajuće, naočigled Šišova bogatog i raznorodnog umjetničkog opusa, istaknuti kao najvažnije njegovo djelo ono u čemu je on tek „organizator“ ili, u boljem slučaju, „kulturni radnik“. No ne radi se o „pukom organiziranju“ i „pukom kulturnom radu“. Poimajući umjetnost kao nevjerojatnu socijalnu, kulturnu i životnu mogućnost, „Festival prvih“ omogućava umjetnost i potiče kako samospoznate umjetnike tako i one koji se kao takvi još nisu spoznali da ostvaruju izvorne svrhe umjetnosti, od metafizičkih do političkih, u interakciji s kozmosom, svijetom i društvom, te u međusobnoj, živoj i slobodnoj, bezpredrasudnoj i nehijerarhijskoj interakciji. Važne, bitne, a previđene ili potisnute teme osvjetljivane su na „Festivalu prvih“ od njegova začetka 2003. godine do danas, i to s ozbiljnošću i odgovornošću teorijskog diskursa, ali u festivalskoj atmosferi, upravo u duhu umjetničkog slavlja, gdje se susreće i sljubljuje ono duhovno i ono duhovito. (…) „Festival prvih“, dakle, nije samo scena za zbivanje umjetnosti, nego je i sam svojevrsno umjetničko djelo, a takvim ga je učinio, dakako, Šiš – nikad sam i nikad samo za sebe, jer i „Festival“ i Šiš uvijek su, u svemu, usmjereni prema vanjskome. A takav može biti samo netko tko je toliko siguran u sebe, u ono što radi i u one s kojima radi da se ne boji gubitka: pod vidom slobode i njoj odgovarajuće slučajnosti, i gubici su nekakvi dobici, jer omogućavaju nešto novo i drugačije. „Festival prvih“ je briljantna, štoviše, unikatna Šišova redateljska invencija: koristeći (ali ne iskorištavajući) ljude kao umjetnički materijal, Šiš kroz „Festival prvih“ režira život. Taj režiser nije, pak, diktator i tiranin; Šiš je uvijek tako opušteno vladao. Rijetkost je pronaći toliko diskretnog, a opet toliko snažnog i upečatljivog čovjeka. „Festival“ na kojemu su i etablirani umjetnici i umjetnici-početnici i umjetnički amateri i ne-umjetnici ravnopravni, „prvi“, jer su svi pozvani da umjetnost stvaraju (kao) prvi put, sasvim je posebna manifestacija umjetnosti. I marginalna, u odnosu na sve ono što znamo i na što smo naučeni. Stoga nije pretjerano ustvrditi da je Šiš umjetnik margine, ali ne marginalan kao nevažan, i ne s margine kao da ga u centru nema i da ga centar ne zanima. Margina je bila forma i materija Šišova rada, njegov papir i njegova knjiga, njegovo platno i njegova galerija, njegova pozornica i njegov filmski set, tako da će se veličinu Šišova opusa najbolje očitavati između redaka, s poleđine slika, u pauzama predstava i koncerata, s filmskih odjavnih špica. Tajna Šišove alkemije je u pretvaranju margine u centar, i obratno, pretvaranju „undergrounda“ u „ground“, i obratno, pretvaranju „visoke kulture“ u „popularnu kulturu“, i obratno. Naposljetku, u pretvaranju umjetnosti u život, i obratno.

(1) Onog dana, 5. 9. 2013., Retimno, Kreta [grčka pjesma za Šiša, napisana na stranici njemačkog ZEIT-Magazina i upućena u Hrvatsku i svemir]

[nominativ] obilježeni život

[genitiv] od života obilježenog svime
[dativ] životu obilježenom ničim
[akuzativ] obilježen život sam dao
[vokativ] neobilježeni živote!
[instrumental] sa životom obilježenim drugima nestajem
[lokativ] na životu obilježenom prema meni ostajem