Pred »Mukom« Sanjina Lugića

Ne kao pastva što hirotonisanog sluša pastira,
koji molitvu blagoglagolja iz svetoga psaltira,
niti kao vojak kojeg smrt zove glasom oficira,
ni poput puka kojem drznik staru laž reciklira:

nijemī da prozbore, to riječ koju kazujem želi,
i vid bi očinji željela ona slijepome da iscijeli,
nju kada čuju, svi umoreni da ustanu iz groba,
svirepog ubicu da u srcu zaboli njegova zloba

Da zora svijeta iznova osvane, arhajsko doba
da se vrati, riječ da se istinom kao sunce zlati,
od opsjene do obmane nemušta da se ne klati

Ne uzmognem li, oči da sklopim i zamuknem,
poraz priznav, pred prizorom ću da ustuknem,
prozboriv o onom što motrim, da ne jauknem!

Pored puta, na rubiku ovoga šehera
U žutilu bagremovâ dva su
Groba jahudijska

Pritisnuta temeljima doma Ademova
Koji nema pojma da je bilo
Holokausta –

Od prolaznika
Skrivaju ih runa vunena – 

Ćamaširi, bodljikava žica: jeza
Zatravljena

Samo s neba može im se prići 

A ti boj se
Svijete – moj umete:
Ovako izgleda vječnost zastravljena 

(2021)

Umro je, po ne znam koji put, Žarko Laušević.

U povodu ove smrti napisao je Jurica Pavičić, jedna teatarska uloga oprečnog ideološkog predznaka i cvjetić, ukras naše demokracije po mjeri onog neslaganja koje je potrebno da bi se simulirala društvena poliperspektiva i glumatao pluralizam, taj svileni dečko iz naše kolumne, doživotno sramotan tekst. Tekst objavljen u današnjem broju Jutarnjeg lista opremljen je prefriganim insinuacijama koje čitatelju sugeriraju da je pravolinijski sunovrat Žarka Lauševića isti kao i bilo koje druge osobe preparine slavom: bio zvijezda, bio miljenik žena, u birtiji s tri hica iz pištolja upropastio svoju sudbinu. S opremom teksta Jurica Pavičić nema veze ali neka se i s naslova utvrdi jeziv razmak od onoga što se ovom čovjeku zapravo dogodilo.

“Naravno, ja nisam slobodan čovek. Čovek koji je ubio nikada više ne može biti slobodan. Sloboda nikada više ne može biti moja reč. Sloboda je pravo drugih da kažu šta misle o meni. Sloboda je da me oslobode, svojataju, mrze i mrcvare. A ja sam više i ne znam šta uopšte znači ta reč.”

Ovo piše Žarko Laušević u svojoj knjizi “Godina prođe, dan nikad”, ovo piše čovjek koji ne zna šta je sloboda. Jurica Pavičić, ta pihtija moralnog liberalizma, međutim, vrlo dobro zna šta je sloboda. Sloboda je, smatra on u svom tekstu, kad se iz straha za vlastiti život slobodno naoružaš. On, doduše, garnira kontekst ovog naoružavanja opisujući kako su se prethodno na Lauševića obrušili zločesti srpski nacionalisti i kako je zbog svog antiratnog angažmana dobivao prijetnje smrću. Jurica Pavičić, međutim, ne spominje da je Laušević ove prijetnje prijavljivao policiji koja ga je savjetovala da se naoruža. Policija mu je rekla da si nabavi pištolj. Iz tupog neznanja ili nečeg puno goreg, Jurica Pavičić preko ove činjenice prelazi kao preko niskog vodostaja i uvjeren u svoje moralno fonoben faraonski izjavljuje: “U strahu za svoju sigurnost počet će nositi pištolj. To je uvijek loša odluka, a pokazala se pogotovo loša u Lauševićevu slučaju.”

U noći koja nikad nije završila, u jednoj kafani u Podgorici, u vrelom srpnju 1993. godine Žarko Laušević ubija iz pištolja čovjeka koji ga na podu degeneči i čovjeka koji pivskom bocom kolje njegovog brata. Ili mu se tako učinilo. Ubio je dva mlada čovjeka čovjek koji nikada više ne može biti slobodan. Ako mu želite vjerovati, pročitajte dnevnik njegove robije. Ako ne želite, čitajte Juricu Pavičića.

Otočka obiteljska priča. Sestra se davno prije rata udala u Beogradu, stekla obitelj i srodila se sa zajednicom. Brat je ostao na otoku, na djedovini se oženio, proživio život i pokopao sina, koji je u ratu poginuo kao branitelj. Sav svoj jad i tugu uputio je na sestru, kojoj tada više nije mogao oprostiti njezin Beograd. Posvadili su se i razišli, činilo se za cijeli život. Ona više nije dolazila na rodni otok. Međutim, mnogo već godina nakon rata, nakon što joj se rodila unuka, pa je poodrasla i trebalo joj je pokazivati odakle potječe, a možda je i valjalo spašavati ostatke vlastitog života, ona se tog ljeta iz naslova koji u originalu glasi “Leto kada sam naučila na letim”, a u stilski promašenom i aritmičnom hrvatskom prijevodu “Ljeto kada sam naučila letjeti”, prvi put vraća doma. Dočekuju je strašni bratov gnjev i očaj koji bi, valjda, mogli razumjeti samo oni koji su u ratovima gubili sinove i kćeri. Susreću se na otoku dvije po svemu različite i nepomirljive bratsko-sestrinske nevolje, čija se tragika i sastoji u toj tako bliskoj različitosti. Trenuci i okolnosti njihova pomirenja pripadaju, barem za ovoga gledatelja i čitatelja, među najpotresnije umjetničke, filmske i književne, ili sasvim privatne pripovijesti o ratovima devedesetih. A lik i figura brata, oca mrtvoga hrvatskog branitelja, bez sumnje je u našim naracijama najuspjeliji i najsnažniji prikaz hrvatske žrtve. Ima neke božanske i neporecive dramaturške pravde u tome što je takav prikaz ostvaren u srpskome filmu, pisanom po predlošku srpske književnice za djecu Jasminke Petrović, a koji je režirao beogradski redatelj Radivoje Andrić. Ako ikada bude stvoren arhetip srpske žrtve u istome ratu, nema sumnje da će on biti djelo hrvatskog pisca ili redatelja.

Tog gnjevnog i očajnog brata, oca čiji je sin pao za hrvatsku domovinu, odigrao je Žarko Laušević. Redatelju je predložio da u vrijeme snimanja ne pije lijekove za parkinsonizam, od kojeg boluje, tako da je igrao drhteći. Glumio je boreći se s tremorom, koji je postao dio uloge. U tom Žarkovom drhtanju bili su i stvarna bolest, i osoba glumca, i tragika jednog fikcionalnog života, u koju se Žarko sav stopio. Igrao je kao da mu je to posljednje što čini, kao što to njegovom liku, u nekom višem metafizičkom smislu, i jest bilo posljednje. Film je sniman na Hvaru, u vrijeme epidemije covida-19, i bilo je dovoljno da se samo jedan član ekipe razboli, pa da sve propadne. Filmska priča “Leta kada sam naučila da letim” jezgro je u jezgru. U onom vanjskom jezgru, koji se vidi izvana, ali se i živi prema vani, riječ je o vedroj i pametnoj priči o odrastanju, u unutrašnjem jezgru, koje predstavlja i najintimniju ljudsku priču autora i njegovih gledatelja, riječ je o onoj nepodnošljivoj razbolijevajućoj ljudskoj tugi, o antičkoj tragediji koja ne nalazi katarzu.

I život Žarka Lauševića, samo na neki drukčiji način, antička je tragedija bez katarze. Rodom Cetinjanin, lijep kao mladi bog, a rođeni glumački talent. S dvadeset i dvije završava beogradsku akademiju i postaje član Jugoslovenskog dramskog pozorišta. Superioran na pozornici, igra na televiziji i na filmu. Godine 1984. glumi Šilju u seriji “Sivi dom” Darka Bajića, što ga vodi k vrhuncima popularnosti. U Hrvatskoj igra glavnu ulogu u “Oficiru s ružom”, za koji s navršenih dvadeset i sedam dobiva Zlatnu arenu za glavnu mušku ulogu. Tri mu je godine tada još ostalo od onoga prvog života, kada se svud naokolo počinje događati narod. Najprije srpski, a onda redom i svi ostali jugoslavenski narodi. Prvo se to događa u književnosti i teatru, da bi se tek zatim širilo po centralnim komitetima svih jugoslavenskih saveza komunista. Tek kad stvar bude dovršena, osnivat će se nove stranke, koje će narode povesti u rat. 

Tako je Žarka Lauševića u neka doba prevratne godine 1990. redatelj Vladimir Milčin angažirao da u Zenici, u tamošnjem Narodnom pozorištu, zaigra glavnu ulogu u predstavi “Sveti Sava”, po tekstu Siniše Kovačevića. Ništa se tu nije unaprijed moglo smatrati ni sumnjivim, ni potencijalno opasnim ili čak tragičnim. Milčin jedan je od tada najprominentnijih jugoslavenskih kazališnih redatelja, Makedonac iz Skoplja, čovjek besprijekorne intelektualne i umjetničke biografije. A Siniša Kovačević još je relativno mlad pisac, i napisao je tekst koji o srpskom svetitelju i prosvjetitelju progovara kao o čovjeku sa svom njegovom ljudskom i povijesnom tragikom. S jedne strane, “Sveti Sava” mogao je biti odigran samo na kraju jugoslavenske socijalističke epohe, a s druge strane, taj tekst nije bio plošan i plakativan, i zapravo niti je imao nacionalističkih potencijala, niti je bio bezbožnički. Zašto je Milčin odabrao Lauševića? Glumac će o tome razmišljati u životu. Priznao mi je to, i rekao da ga je poslije svega bilo nekako sram Milčina upitati. Osim tog raskošnog talenta Lauševićevog, vjerojatno ga je privukla karizmatična njegova ljepota, u kojoj je istovremeno bilo i nečega svetačkog, i nečega oholog. A bilo je i privlačno amblematsko lice jedne epohe prispodobiti drugoj epohi, stvoriti svetog Savu po antropološkoj i emocionalnoj mjeri upravo istekle suvremenosti.

Predstavu sam gledao na premijeri u Zenici. Pamtim čudan osjećaj. Publika je bila oduševljena, a da zapravo nije ni znala čime. Ljudi su povjerovali u slobodu. Kad god se to dogodi, kad god ljudi povjeruju u slobodu, započinje rat ili se dogodi neka druga velika nesreća. Slavljena i nagrađivana predstava najprije stiže na Sterijino pozorje u Novi Sad, pa u Jugoslovensko dramsko pozorište u Beograd. Upravo u onaj desetljećima najvažniji teatar u zemlji, u kojemu je Laušević glumački poniknuo. Na Sterijinom pozorju predstava je dobila nagradu kritike, dok je Laušević nagrađen za ulogu svetog Save. Predstava u JDP-u, koja nikad neće biti odigrana, trebala je biti vrhunac i kruna jednoga glumačkog hodočašća.

Međutim, te večeri, 31. svibnja 1990, ispred kazališta okupili su se četnici s kokardama, članovi nekakve Svetosavske stranke, predvođeni raspopom Žarko Gavrilovićem, da protestiraju protiv načina na koji je sveti Sava prikazan u predstavi koju nitko od njih prethodno nije ni vidio. Ali oni su naprosto znali da Siniša Kovačević vrijeđa srpskog svetitelja, otprilike isto onako, istim onim intuitivnim čulom, koje je ajatolahu Homeiniju godinu ranije dojavilo da Salman Rushdie u “Sotonskim stihovima” vrijeđa Božjeg poslanika Muhameda. Glumci pokušavaju odigrati predstavu, ali su prosvjednici ušli u dvoranu, Milena Dravić ih, u ime domaćina, moli da dopuste da predstava bude odigrana, sam Laušević moli ih da prvo vide predstavu, pa da onda donose sud. Ali od toga nema ništa. Odluka je davno donesena. Presuđeno je jednoj kazališnoj predstavi, i to je bio jedan od događaja s kojim je započeo rat. Upečatljiviji i vjerodostojniji od nereda, koji su se osamnaest dana ranije dogodili na maksimirskom stadionu, pri pokušaju da se odigra utakmica između Dinama i Crvene zvezde, naprosto zato što je teatar ipak bliži pripovijesti o ratovima nego nogomet. A onda i iz još jednog razloga, koji se ticao Žarka Lauševića i njegova svetog Save.

Naime, događaji oko te predstave razlog su što će on nabaviti pištolj. I taj će mu se pištolj naći u ruci dok ga za jednog bizarnog kasnonoćnog incidenta u ljeto 1993. u Podgorici budu cipelarila trojica mladića. Žarko će pucati, i premda onako kratkovid, bez leća i bez naočala, neće dobro ni vidjeti u koga puca, ubit će ih dvojicu. Treći će biti teško ranjen. I tako će, u odgođenom strašnom finalu jedne neodigrane predstave, biti završen prvi njegov privatni i glumački život. Uslijedit će duge godine robije, koje, kao i sve drugo, opisuje u svojim knjigama, pa emigrantski život u New Yorku, gdje se izdržavao radeći uglavnom kao soboslikar. Nakon što je 1999. pušten, ponovno mu je, odlukom Vrhovnog suda suđeno, i presuđeno mu je trinaest godina. U Americi je tada živio kao bjegunac, bez papira. Goran Rušinović ga je, snimajući po mojoj noveli u Americi film “Buick Riviera”, zvao da igra jednu od glavnih uloga. Nije mogao jer je bio ilegalni građanin. Tek ga je 2011. Boris Tadić, tada predsjednik Srbije, pomilovao. 

Nekoliko godina kasnije se, malo-pomalo, počeo vraćati kući i glumiti. Ali nije više bio mlad, bio je fizički urušen, kao netko tko je proživio težak i tragičan život, i tko je platio cijenu svih grijeha svijeta iz 1991. Ovog su mu proljeća dijagnosticirali smrtnu bolest, u njezinoj posljednoj fazi. Do kraja je igrao, gotovo do posljednjeg daha. Vjerujem da je Žarko Laušević bio duboko zahvalan sudbini i dragome Bogu što mu je ipak omogućeno da umre kao glumac, a ne kao soboslikar.  

Uz individualno nesvjesno, misli Jung, postoji i kolektivno nesvjesno, koje važno utječe na formiranje ličnosti. Postoje simboli, čija su značenja zajednička za ljude različitih civilizacija. Svi ljudi imaju neke zajedničke težnje i stremljenja, kao što imaju zajedničke arhetipove. “Koncept arhetipa proizlazi iz opetovanog zapažanja da, na primjer, mitovi i bajke svjetske književnosti sadrže određene motive koji se posvuda pojavljuju. Te iste motive susrećemo u fantazijama, snovima, delirijima i zabludama današnjih ljudi. Ove tipične slike i asocijacije ono su što ja nazivam arhetipskim idejama. Što su življe, to će više biti obojane snažnim osjećajima…” Tako je Jung pisao u “Civilizaciji na prelasku”. S Freudom razišao se uz obostrana razočaranja. Njemu je kod Freuda smetala njegova zatvorenost, ogorčenost, svedenost svega ljudskog na seks i na spolnost. Freud je, bit će, u Jungu vidio diletanta, svaštara i opsjenara. S književnog je, pak, romanesknog i pripovjednog stanovišta Freud izvršio golemi utjecaj na tehnike introspekcije, na pričanje iz sebe više nego na pričanje o sebi. Jungovo djelo je, opet, raskošno vrelo svakovrsnih naracija, priče o priči, priče koja nema kraja ili priče u kojoj se detektira druga priča, u kojoj se detektira treća priča, u kojoj se detektira četvrta priča… 

Knjigu “Sjećanja, snovi, razmišljanja” (prijevod Nade Horvat i Momira Oljače) Jung je dijelom pisao, a dijelom ispovijedao na nagovor izdavača Kurta Wolffa i Pantheon Books iz New Yorka, te nekolicine prijatelja i suradnika. Pantheon Books je, naime, poželio Jungovu biografiju. On je, pak, oklijevao i odbijao, nije mu se baš pripovijedalo o vlastitom životu – u njegovom slučaju to bi bilo i svojevrsno raščaravanje čarolije, ili još bolje: raščaravanje čarobnjaštva – premda je mnogo toga mogao ispričati, jer je već bio prevalio osamdesetu, bio je slavan čovjek, jedna od autentičnih intelektualnih zvijezda epohe. Međutim, kada je konačno pristao na svoju biografiju, kada je pristao na ispovijed, Jung kao da je iznutra planuo: “Na kraju, jedini spomena vrijedni događaji u mojem životu jesu trenuci u kojima je onaj neprolazni svijet uspio prodrijeti u ovaj prolazni. Stoga uglavnom govorim o unutarnjim iskustvima među koje ubrajam i svoje snove i vizije. Oni su prima materia mog znanstvenog rada – vatrena magma iz koje se iskristalizirao kamen koji je trebalo obraditi.”

U prvoj rečenici kaže: “Moj je život priča o samoostvarenju nesvjesnog.” A onda kreće. Neopreznom čitatelju, recimo onom koji od Junga zna samo ovih mojih nekoliko redaka, unaprijed će se činiti kako mora da je riječ o nekoj dosadnoj priči, jer kako bi čovjekova biografija mogla biti zanimljiva ako je u njoj riječ samo o onom što se zbilo iznutra, ali niti Jung samo o tome govori, niti je njegov unutarnji svijet onakav kakvim bismo ga pretpostavili. Pogotovu u najmoćnijim dijelovima ispovijesti, u “Djetinjstvu” i u “Godinama školovanja”. Dok iznosi najranija svoja sjećanja i prvi svoj upamćeni san, Jung šokira ovoga svog čitatelja, rođenog stotinjak godina nakon njega, daleko od Švicarske i od obiteljskih prilika pastorova sina, jer su čitateljeva rana sjećanja i snovi bliski i srodni Jungovim. Njegova unutarnja biografija kao da se čitatelja dublje i obuhvatnije tiče od tolikih drugih biografija i života, koji su se odvili u istim gradovima i u istim vremenima, u istim ratovima koje smo i sami preživjeli.

Jung je vjernik i buntovnik. Šokantan je dubinom iskustva njegov doživljaj Boga. Jung je propovjednik bez ambicija da ikoga uvjeri u nešto u što taj već sam ne vjeruje. Pun je prijezira, pa možda i gorčine prema onom što doživljava kao višak materijalističkog doživljaja svijeta od Freuda. “Ah, ti dobri, vrijedni, zdravorazumski ljudi, uvijek me podsjećaju na optimistične punoglavce koji se sunčaju u lokvi, u najplićoj vodi, okupljaju se i dražesno migolje repom, potpuno nesvjesni da će idućeg jutra lokva presušiti i ostaviti ih na cjedilu.” Govori on tako, ne misleći na Freuda, ali nakon što se s njim konačno raziđe, čitatelju vrati se sjećanje na upravo te riječi. O djetinjstvu Jung pripovijeda izvan svoga učenja, za razliku od Freuda koji je uvijek samo Freud, Jung je, poput kakvoga rođenog lirika ili odistinski velikog usmenog pripovjedača, obuzet težnjom za cjelinom svijeta u priči. I za cjelinom priče. Djetinjstvo za njega je, kao i za ovoga njegovog čitatelja, a možda kao i za svakog pisca koji se opsesivno bavio djetinjstvom, svojim djetinjstvom, središnja tačka svijeta i vremena. “Trideset godina kasnije opet sam stajao na toj padini. Bio sam oženjen, imao djecu, kuću, mjesto u društvu i glavu punu ideja i planova, a odjednom sam opet bio dijete koje je zapalilo vatru punu tajnog značenja i sjelo na kamen ne znajući jesam li to ja, ili sam ja to. Moj život u Zürichu odjednom mi se činio posve tuđ, kao vijest iz nekog dalekog svijeta i vremena. Bilo je zastrašujuće, jer je svijet mojega djetinjstva, koji me upravo svega obuzeo, bio vječan, a ja sam iz njega bio istrgnut i upao u vrijeme koje se dalje kotrljalo, sve više se udaljavajući. Privlačnost tog drugog svijeta bila je toliko snažna da sam se od njega morao silovito otrgnuti kako ne bih izgubio svoju budućnost.” A onda slijedi ta rečenica, koja može biti upisana i opisana kao moto ovog čitateljskog izvještaja: “Nikada nisam zaboravio taj trenutak, jer je munjevitim bljeskom osvijetlio svojstvo vječnosti u mom djetinjstvu.”

Jung opisuje kakve je probleme imao u školi, jer nije razumio koncept matematike. Ili je koncept matematike ugrožavao nešto što je bio njegov djetinji ili mladenački koncept mišljenja. Opet nešto što je ovom čitatelju dragocjeno! Doista, Jung objasnio je vrlo precizno moj problem s matematikom, koju sam jedva preživio – ili jedva izbojkotirao! – u svom školovanju, ali je za tim preživljavanjem ostao neki čudan dojam da bih, kao odrastao čovjek, slobodan od vlastitog mišljenja o matematici, danas mogao naučiti ono što u djetinjstvu i mladosti nikako nisam mogao.

“Na kraju krajeva, čovjek je događaj koji ne može suditi sam o sebi, već je, u dobru i zlu, prepušten sudu drugih”, govori Jung, često tjeskoban nad neusporedivošću vlastitog života. To je zasigurno njegov problem s autobiografijom. A možda i jedna od referenci u njegovom zanimanju za psihijatriju. “Što se zapravo događa u čovjeku koji je mentalno bolestan?”, pita se Jung, pa se, protivno običajima epohe, te metodama i učenjima onodobnih psihologija i psihijatara, obraća perspektivi i pogledima pacijenta. “U mnogim slučajevima u psihijatriji pacijent ima neispričanu priču za koju u pravilu nitko ne zna. Po mom mišljenju terapija zapravo započinje tek nakon što istražimo tu posve osobnu priču. To je pacijentova tajna, stijena o koju se on razbija.” Jung, za razliku od Freuda, ne teži za jasnoćom i egzaktnošću svojih riječi, rečenica i razmatranja. Freud rasklapa metafore, razjašnjava ih, te na neki način čini nemogućim i nepotrebnim. Jung metafore stvara. Baveći se mitovima, on stvara nove mitove. Veliki pjesnik, pripovjedač, osluhnite ponovo: “To je pacijentova tajna, stijena o koju se on razbija.” A nije mogao ni razumjeti, ni podnijeti to da njegov nastup i talent, ne samo teze nego i stil i način kojim dolazi do svojih teza, Freuda iritiraju i ugrožavaju. “Freud je osobni autoritet stavljao iznad istine”, duboko razočaran će Jung. Vjerojatno je u pravu, takav je, gledano iz svakovrsne daljine, Freudov nastup u svijetu. Takav je on na slici koja je o njemu upamćena. Ali možda nije riječ o lošem karakteru, kako bismo pretpostavili iz Jungove tvrdnje, nego je riječ o tome da Freud nije imao Jungov talent. Bio je genijalan esejist, majstor naučno-teorijskog teksta, ali nije bio lirik ni pripovjedač. (Recimo, to se da uspoređivati i u načinima na koji Freud i Jung izlažu snove, ili životopise pacijenata…) Jung je, uglavnom, bio slobodan u svijetu. Švicarac, istina iz nebogate kuće, kršćanin i protestant, hrlio je upoznavati svijet. Feud je bio bečki Židov u nevrijeme vijeka. Neurotik i apokaliptik. Obojica su, svaki iz svojih razloga, žudjeli za Amerikom.

Jung je još uvijek dijete epohe koja otkriva plemenitog divljaka. U Americi je išao sresti Pueblo Indijance. “Da bismo mogli primijeniti polugu kritike, uvijek nam je potrebna vanjska točka na koju se možemo osloniti. To je posebno slučaj u psihologiji gdje smo po samoj naravi materijala znatno više subjektivno uključeni no što je to slučaj u bilo kojoj drugog znanosti. Kako, na primjer, možemo postati svjesni nacionalne posebnosti ako nikada nismo bili u prilici vlastitu naciju promotriti izvana? A promotriti izvana znači promotriti sa stajališta drugog naroda. Da bismo to učinili, moramo steći dovoljno znanja o tuđoj kolektivnoj psihi, a tijekom tog procesa asimilacije susrećemo se sa svim onim nekompatibilnostima od kojih su sačinjene nacionalne predrasude i posebnosti. Sve što nas iritira kod drugih može nas dovesti do razumijevanja nas samih. Shvaćam Englesku samo kad vidim gdje se ja, kao Švicarac, u nju ne uklapam. Europu, naš najveći problem, razumijem tek kada vidim gdje se ja kao Europljanin ne uklapam u svijet. (…) Oduvijek mi se činilo da za Europljanina nema ničeg korisnijeg nego da tu i tamo Europu pogleda s vrha nebodera.” O, koliko bi lakše bilo, utješnije i smirenije u ovu sumornu europsku jesen, na pragu Bliskog istoka i Ukrajine, uz Carla Gustava Junga, nego uz Ursulu von der Leyen! Ili, općenito, koliko bi se ispravnije moglo o svemu misliti u duhu kraja devetnaestog, nego početka dvadeset i prvog stoljeća.

U Novom Meksiku Jung sreće poglavicu Ochwiay Biano, iliti Planinsko Jezero. Opisuje ga kao inteligentnog čovjeka, negdje između četrdesetih i pedesetih godina, koji jednako je zarobljen u sebi zadanom svijetu kao i on, Jung, u sebi zadanom svijetu. Razgovor bi im mogao pomoći da svaki shvati svoj svijet. “‘Vidiš li’, rekao mi je Ochwiay Biano, ‘kako bijelci izgledaju okrutno. Usne su im tanke, nosovi oštri, lica izbrazdana i izobličena borama. Njihove oči imaju zureći izraz; oni uvijek nešto traže. Što to traže? Bijelci uvijek nešto žele; uvijek su zabrinuti i nemirni. Mi ne znamo što oni žele, Ne razumijemo ih. Mi mislimo da su ludi.’

Pitao sam ga zašto misli da su svi bijelci ludi.

‘Kažu da misle svojim glavama’, odgovorio je.

‘Pa naravno. Čime vi mislite?’, pitao sam ga iznenađeno.

‘Mi mislimo ovdje’, rekao je, pokazujući na svoje srce.

Duboko sam se zamislio. Prvi put u životu, bar mi se tako činilo, netko mi je nacrtao sliku pravog bijelca. Kao da dotad nisam vidio ništa osim sentimentalnih, uljepšanih slika u boji. Taj Indijanac pogodio je našu ranjivu točku, razotkrio istinu za koju smo slijepi. Osjećao sam kako se u meni poput bezoblične magle uzdiže nešto nepoznato, a ipak duboko poznato. I iz te magle stala se izdvajati slika za slikom: prve rimske legije koje prodiru u gradove Galije i oštro urezane crte lica Julija Cezara, Scipiona Afričkog i Pompeja. Vidio sam rimskog orla na Sjevernome moru i na obalama Bijelog Nila, zatim sv. Augustina kako Britancima donosi kršćansku vjeru na vršcima rimskih kopalja, i najslavnije prisilno obraćenje pogana od strane Karla Velikog; zatim pljačkaše i ubilačke bande križarske vojske. Kao pogođen spoznao sam iznenada šupljinu tog starog romantizma o križarskim ratovima. Slijedili su zatim Kolumbo, Cortes i ostali osvajači koji su ognjem i mačem, mučenjem i kršćanstvom stigli čak i do ovih Pueblo Indijanaca koji su mirno sanjarili pod Suncem, svojim Ocem. Vidio sam i narode pacifičkih otoka desetkovane alkoholom, sifilisom i šarlahom, bolestima koje su im donijeli misionari. 

To je bilo dovoljno. Ono što mi s naše točke gledišta nazivamo kolonizacijom, misijama među poganima, širenjem civilizacije itd., imalo je još jedno lice – lice ptice grabljivice koja okrutno vreba za udaljenim plijenom – lice dostojno rase gusara i drumskih razbojnika. Svi ti orlovi i druga grabežljiva stvorenja koja krase naše grbove djeluju mi kao prikladni psihološki predstavnici naše prave prirode.”

Eto, to je genijalni, daroviti i očaravajući Carl Gustav Jung, kojeg bi trebalo čitati upravo onako kako se čita književni tekst, onako kako se čitaju lirika i veliki romani. Kao nesumnjivu istinu o životu i svijetu, koja, međutim, nije sustav uputa, naloga, propisa, zakona i naredbi. Jung je svoju opsjednutost usporedbom, zrcaljenjem, polugom koja traži uporište, primijenio i na sebe, i na svoje pacijente, i na sve svoje svjetove i kolektive, uključujući civilizaciju iz koje je potekao. Ova dragocjena knjiga, neočekivana u našim mondenim izdavačkim sezonama, ljekovita u ovaj sumorni vijek svijeta, jednako bi, možda, zanimljiva mogla biti onima kojih se Jung profesionalno tiče, jer se bave psihologijom, antropologijom, etnologijom ili praktičnom i teorijskom psihijatrijom, kao i onima kojima je Jung – kao ovome njegovom čitatelju, recimo – inspirativan pisac, paradoksalno usustavljeni i anarhoidni maštar, gospodar jednoga neslućeno i neusporedivo (opet ta riječ!) bogatog i raznovrsnog svijeta. Ali ova knjiga jednako bi mogla biti zanimljiva onima kojih se Jung ni na koji način nije ticao, ili su, barem, mislili da ih se ne tiče.

Govoreći o svijetu svoga djetinjstva, on govori o meni. Ne, nije to efekt prepoznavanja u dobro izvedenom tekstu, u savršenoj metafori, u skrivenom općem mjestu. Jung je ja, na način velikog umjetnika. Jung je ja, kao što su Goldberške varijacije Glenna Goulda ja. I kao što su “Junaci Pavlove ulice” ja. Bili su, kad sam bio osmogodišnjak. A danas sam osmogodišnjak mnogo intenzivnije nego što sam to bio nekad. Govoreći o kolektivu, o naciji, o civilizaciji, o Europi, Jung u ovoj knjizi, i ne samo u ovoj knjizi, govori nešto što je aktualno, nešto što je riječ iz ovoga sad trenutka, dok izraelske rakete padaju po Gazi, nešto što je riječ iz ovoga sad trenutka, dok izraelski djedovi i bake žale svoje unuke, koje su palestinski teroristi pobili u omladinskom klubu u Izraelu. Nakon razgovora s poglavicom Planinsko Jezero, i nakon prvobitnog ushita otkrićem sebe i svoga svijeta, Jung tone u neku vrstu rezignacije, kakva slijedi nakon svakoga velikog otkrića. Rezigniran je duhovnim i emocionalnim siromaštvom vlastitoga svijeta i civilizacije, nakon što ih je mogao usporediti sa svijetom poglavice Planinsko Jezero. Poglavica mu je u istinskom čudu rekao da ne razumije zašto bijelci tako ružno postupaju prema njemu i njegovim ljudima, i zašto ih pokušavaju prevesti na svoju vjeru. Pa zar ne shvaćaju koliko je to za njih opasno? Zar ne shvaćaju da ono što on i njegovi ljudi rade koristi i bijelcima. “‘Uostalom’, rekao je, ‘mi smo narod koji živi na krovu svijeta; mi smo sinovi Oca Sunca i svojom religijom mi svakodnevno pomažemo našem Ocu da prijeđe preko neba. Ne činimo to samo za sebe, nego i za čitav svijet. Ako bismo prestali prakticirati svoju vjeru, za deset godina sunce bi prestalo izlaziti. Tad bi zauvijek zavladala noć.’”

Slijedi zaključak u kojemu je, barem dijelom, upisan Jungov znanstveni, duhovni, a ja bih rekao i umjetnički credo: “Tada sam shvatio na čemu se temeljilo ‘dostojanstvo’, mirna pribranost svakog Indijanca. Ona izvire iz toga što je on Sin Sunca; njegov život ima kozmološki smisao jer on pomaže Ocu, čuvaru svega života, u njegovom svakodnevnom uspinjanju i silaženju. Ako tome nasuprot postavimo vlastita opravdanja, smisao vlastitoga života kako ga formulira naš razum, ne možemo ne vidjeti vlastitu bijedu. Iz čiste zavisti primorani smo smijati se naivnosti Indijanaca i kočoperiti se svojom pameću; u suprotnom bismo mogli otkriti koliko smo zapravo osiromašeni i bijedni. Naše nas znanje ne obogaćuje; naprotiv, sve nas više udaljava od mitskog svijeta koji nam je nekoć bio dom po pravu rođenja.”

Kada bi postojala svijest o mitu o kojem Jung govori, i o međusobnoj bliskosti u mitu, ljudi na Bliskom istoku i u Ukrajini ne bi više imali oko čega i zašto da ratuju. Osim oko onog što čini bit kapitalizma, dakle oko vlasništva, oko novca, oko kamate. Pa bi se možda zabrinuli hoće li se i sutradan Otac Sunce bez ičije pomoću uspeti do vrha neba.   

Neposredno nakon Drugog svjetskog rata prikazivani su uglavnom sovjetski filmovi. Ostao mi je u sjećanju film Zoja. Mladu komsomolku, partizanku, koja se borila iza neprijateljskih linija, uhvatili su njemački okupatori, zvjerski je mučili i pogubili. Zoja Kosmodemjanskaja postala je heroina, čiji primjer i prkos su jačali opštenarodni otpor njemačkim osvajačima. Među prvima sam gledao, takođe sovjetski, film U planinama Jugoslavije. Film prikazuje početak oružanog otpora u ovoj zemlji.

Kasnije su se postepeno počeli prikazivati i filmovi sa Zapada. Nas dječake oduševljavali su ratnički filmovi.

–  Ima li mačevanja ? – bilo je redovno pitanje prije odluke da se kupi ulaznica.

Kada su počeli pristizati kaubojski filmovi, takva pitanja bila su suvišna. Naravno, svi smo navijali za kauboje, američku konjicu, „plave mundire“ i razne potjere – za one koji su se borili protiv Indijanaca. Sa odušljevljenjem i aplauzom, pozdravljali smo njihove pobjede. Prvi su, redovno, bili „dobri momci“. Na drugoj strani su bili Indijanci – „krvožedni i zli divljaci koji su ubijali nevine bijele doseljenike, njihove žene i djecu“, kako su ih predstavljali filmski autori.

Film za filmom, po istom kalupu, za koje smo kasnije saznali da se zovu vesterni, opisivali su neravnopravnu borbu miroljubivih doseljenika sa mnogobrojnim hordama svirepih Indijanaca. Njihovi zločini su bili spaljena kola, pobijeni i skalpirani muškarci, odvedene žene i djeca. Prema tim filmovima, svi Indijanci su isti. Bilo da su to Šošoni (Shoshonean), Čeroki/Čiroki (Cherokee), Delevari (Deleware), Kajove (Kiowa[n]), Komanči (Comanche), Navaho (Navajo, od imena Navahú) Apači (Apache). Govorilo se: „Samo mrtav Indijanac je dobar Indijanac.“ Trajalo je to iz godine u godinu. Filmovi su se vrtjeli a mi smo navijali. O osvajanju američkog zapada snimljeno oko četiri hiljade filmova.

Onda se, nama iznenada, neke godine (1950) pojavio film Slomljena strijela. I gle čuda: Kočiz (Cochis), poglavica Apača, predstavljen je kao dostojanstven, pametan, pošten i miroljubljiv Indijanac. (Glumio ga je Džef Čandler – Jeff Chandler). To nas je pomalo zbunilo. Za koga sada navijati!? 

Znatno kasnije počeo sam se stidjeti zbog tih dječačkih simpatija za stranu koja to nije zasluživala. Od nekoliko hiljada snimljenih filmova, vrlo malo ih je zasnovano na istinitim događajima. To je sada već istorija, a ona nedvosmisleno pokazuje da su američki doseljenici, u skladu sa programima i politikom države, sistematski, okrutno i svirepo uništavali sva indijanska plemena. Procjenjuje se da je riječ od oko dvanaest miliona ljudi, tako da je to najveći genocid koji istorija poznaje. U pojedinim enklavama još živi zaboravljena i potisnuta manjina Indijanaca ispod granice siromaštva. Oni pokušavaju da ostvare neka svoja prava.

Malo im je koristila činjenica da Senat SAD usvojio rezoluciju kojom se službeno izvinjava američkim Indijancima za sve zločine koji su nad njima počinjeni. Takvu rezoluciju usvojila je i Kanada. Koliko je to „djelotvoran“ dokument, pokazuje sudska odluka da se izdvoji po dvije hiljade dolara odštete po osobi za genocid nad Indijancima. Objektivne procjene pokazuju da samo materijalne štete učinjene Indijancima iznose više desetina milijardi dolara.

Hrabri, objektivni i pošteni pojedinci stavljali su do znanja američkoj javnosti da treba prekinuti sa lažnim prikazivanjem zbivanja tokom i poslije kolonizacije američkog zapada i izmijeniti odnos prema ovom narodu. Tako je slavni Marlon Brando, 1973. godine, bojkotovao svečanu dodjelu Oskara da bi upozorio na stereotipno prikazivanje američkih Indijanaca u holivudskim filmovima. Na dodjelu je poslao Indijanku koja je, pred zaprepaštenom establišmentom, održala govor o katastrofalnom položaju svojih sunarodnjaka.

Zbog brutalne američke propagande, čemu je uveliko doprinosila i filmska industrije, veliki broj ljudi na prostoru biše Jugoslavije inficiran je tom sociokulturološkom matricom, čak i u periodu kada to nije bilo popularno. Mnogi su naprosto zaključivali da je Zapad manje zlo od Istoka. Na značaj propagande nedavno me je podsjetila jedna pričica iz Mostara. Elem, ponijela seljanka gusku da je proda na pijaci. Tamošnji mangupi (liske) dogovore se da je zbune:

– Pošto je taj gusak? – upitao ju je na prvom uglu jedan „kupac“.

– Nije gusak nego guska – odgovori seljanka.

– Pošto ti je gusak? – pitao je drugi mangup.

– Nije gusak nego guska – opet je odgovorila.

– Koliko ti košta gusak? – upitana je ponovo na putu prema pijaci.

– Nije gusak nego guska – nervozno će seljanka.

Konačno, javi se jedan pravi kupac i upita:

– Pošto prodaješ tu gusku?

– Nije guska nego gusak – odgovori vlasnica i sama više ne znajući šta nosi.

Dugo, vrlo dugo SAD ostatku svijeta uspješno prodaju muda pod bubrege. No svjetska populacija sve teže to „kupuje“. Vide ljudi i tamne strane te moćne zemlje. Ko još ne zna za genocid i urbicid u Hirošimi i Nagasakiju, za njihovo sramno učešće u Vijetnamskom ratu, ponašanje u Čileu, dugogodišnju podršku Izraelu na štetu Palestine, rušenje sekularnih arapskih režima?

Nema više Indijanaca kao snage koja se suprotstavljala američkim interesima, ali je ostala američka „kaubojska“ politika. Šta to (u stvari) hoće Amerika? – pita se Noam Čomski, njen briljantni intelektualac, jedan od najuticajnijih kritičkih tumača američke spoljne politike. Pita se, ali i podsjeća na Izvještaj o političkim smjernicama broj 23 (PPS 23), koji je napisao Džordž Kenan za Stejt department 1948. godine. U njemu, između ostalog, stoji:

„Mi imamo oko 50 odsto svjetskog bogatstva, a samo 6,3 odsto stanovništva… U ovakvoj situaciji, ne možemo izbjeći zavist i prezir drugih. Naš najveći zadatak u narednom periodu je da osmislimo oblik odnosa koji će nam omogućiti da zadržimo ovu nesrazmjernu poziciju… Da bismo to ostvarili, moramo se osloboditi svih sentimentalnosti i sanjarenja i svu pažnju usredsrediti na neposredne ciljeve Amerike… Trebalo bi prestati raspravljati o nejasnim i … nestvarnim ciljevima poput ljudskih prava, poboljšanja životnog standarda i demokracije. Uskoro ćemo morati postupati neposredno s pozicije sile. Stoga, što nam te idealističke parole manje smetaju, to bolje.“

Dakle, „sa pozicije sile“. Baš onako „kaubojski“. „Upotreba terora duboko je urezana u naš nacionalni karakter“, kaže Čomski, pa podsjeća kako je 1818. godine, Džon Kvinsi Adams hvalio „izuzetnu efikasnost“ terora nad izmiješanim čoporima divljih Indijanaca i crnaca.

Amerika stalno nastoji da druge države, po svaku cijenu, obezbijede interese američkih investitora. Amerika želi „stabilnost“ koja će značiti bezbjednost „najviših slojeva društva i velikih stranih preduzeća“. Ako se to mora postići angažovanjem ubica i kriminalaca, onda je to „sasvim na mjestu“. Stalne američke intervencije širom planete potiskuju iz sjećanja njena ranija nedjela. Noam Čomski ne da da se to zaboravi.

Da bi sačuvali poslušnu vlast u Salvadoru, Amerika je obučavala, finansirala i podsticala tamošnju vojsku na najgnusnije zločine protiv nedužnog stanovništava. Vrativši se kući, jedna seljanka je zatekla svoje troje djece, majku i sestru kako sjede za stolom, glave su im bile odsječene i precizno postavljene na sto, nasuprot tijela, a ruke su stavljene na glave, tako da je izgledalo kao da svako tijelo miluje svoju glavu. Tako su uradili i sa osamnaestomjesečnom bebom, njenom glavom i ručicama. Na sredini stola je „ukusno“ postavljena velika plastična zdjela puna krvi. Djecu nije bilo dovoljno samo ubiti; tijela su im vukli po bodljikavoj žici sve dok meso ne pootpada s kostiju, a njihove roditelje tjerali su da to gledaju.

Uspjeh i reforme sandinista (koji su dobili ime prema revolucionaru A. S. Sandinu, 1893–1934, i čija je partija vladala u Nikaragvi od 1979. do 1990) u Nikaragvi užasnuli su američke stratege. Mržnja koju su prouzrokovali sandinisti, zato što su pokušali da sredstva usmjere siromašnima (i čak i uspjeli u tome), bila je zaista nesvakidašnji prizor. S pravom ludačkom strašću su je dijelili skoro svi tvorci američke politike. Za uništenje Nikaragve korišćena su sva vojna i ekonomska sredstva, kao i diplomatske podvale.

Nakon zbacivanja tiranije, Gvatemala je bila na uspješnom početku nezavisnog ekonomskog razvoja. Ovo je izazvalo pravu histeriju Vašingtona. Stoga je CIA izvršila uspješan puč, pa je Gvatemala pretvorena u klanicu, uz redovnu intervenciju SAD, kad god se pojavi opasnost da se stvari poremete.

Kad neki okrutni tiranin počini zločin nezavisnosti, nastavlja Čomski, on tada od našeg dobrog prijatelja odjednom postane uljez i bitanga. Tako se desilo u Panami, pa je Amerika izvršila invaziju na tu malu zemlju.

Suhartovim pučem u Indoneziji ugašeno je oko 700 hiljada ljudskih života, uglavnom seljaka bezemljaša. Ovo je vodeći komentator Njujork tajmsa, Džems Reston, nazvao „tračkom svjetlosti u Aziji“, potvrđujući svojim čitaocima da su SAD uzele učešća u Suhartovoj pobuni.

Nakon što je Vijetnam pretvoren u zgarište, Amerika se svestrano trudila da to i ostane. Slično je rađeno u Laosu i Kambodži. Nerazvijene zemlje moraju da nauče da ne dižu glavu. Svjetski policajac će ih neumorno goniti ako počine taj strašni zločin.

Znalo se da je Čaušesku oduvijek bio zao i okrutan, ali napuštanjem Varšavskog pakta, na Zapadu je dočekan kraljevski.

Sadam Husein je bio okrutni razbojnik i prije rata u Zalivu, kada je bio američki prijatelj, povlašteni trgovački partner i Bušov ortak. Okupacijom Kuvajta stao je Americi na žulj, jer je Americi bilo u interesu da najveći izvori energije Bliskog istoka ostanu u njenim rukama i da ogromni profiti od njih pomažu privredi Amerike i njenom klijentu Velikoj Britaniji. Upotrebom vojne sile, ojačala je svoju vojnu poziciju, i svima očitala bukvicu da će svijetom vladati silom.

Amerika nikad nije prekinula sa korišćenjem svoje najjače karte – sile. „I dalje se ponaša kao svjetski najamni ubica“, kaže Čomski. To pokušava prikriti djelovanjem u okviru NATO-a. Ovaj vojni savez nastoji predstaviti kao političko-ekonomski, a u stvari riječ je o „toljagi“ američke administracije, kojom ona nekontrolisano udara po svim „neposlušnim“ državama. Tako je, 1999. godine, bombardovana i Srbija, bez saglasnosti Savjeta bezbjednosti.

„Kauboji“ ne prestaju da pucaju. U Avganistanu to traje godinama. Nije im smetalo što je Egipatska vojska, državnim udarom 2013. godine, sklonila s vlasti legalno i demokratski izabranog predsjednika Muhameda Mursija. Slijedilo je američko neposredno angažovanje na oživljavanju tzv. „Arapskog proljeća“. „Proljeće“ je donijelo građanske, plemenske i vjerske ratove i haos u Libiji, Iraku i Siriji. Formiranje tzv. Islamske države neposredna je posljedica nedosljednosti američke spoljne politike. Vojna rješenja se ne naziru, a „kauboji“ diplomatska ne vole.

Često sam se pitao: kako na ovakvu vanjsku politiku Amerike gleda njihovo stanovništvo, šta rade javni mediji? Ispostavlja se da ključni mediji uveliko doprinose stvaranju iskrivljene slike o američkim interesima i ponašanju u svijetu. Njihova propaganda mahom je okrenuta prema velikom dijelu stanovništva (80 odsto), koje neki nazivaju „posmatračima zbivanja“ ili „zbunjenim stadom“. Nastoji se da ti ljudi izvršavaju naređenja i ne miješaju se u važne poslove. Kako kaže Čomski, „učvršćuje se njihova pasivnost, poslušnost vlastima, pohlepa i lični interes kao najveća vrlina, bezobzirnost prema drugima, strah od stvarnih i izmišljenih neprijatelja. Cilj je da ’zbunjeno stado’ ostane zbunjeno. Ovaj dio stanovništva ne treba da se zamara s onim što se dešava u svijetu. U stvari, to je nepoželjno, jer ako vide suviše stvarnosti, može im pasti na pamet da je promijene.“

Kada su u pitanju vanjskopolitički i ekonomski interesi Amerike, može se, na neki način, reći da postoji svojevrsno „jednoumlje“ javnog mnjenja. U takvim okolnosti, njeni lideri i administracija, ma koliko se demokratski mijenjali, nastavljaju ostvarivati davno usvojene strateške ciljeve. Dakle, kauboji nastavljaju po svome. Jedni Indijanci su istrijebljeni, ali svijet je još pun drugih „Indijanaca“. „Sve više shvatam igru onih čije ruke mirišu po dolarima, nafti i krvi“, napisao je 1999. hrvatski književnik Zvonimir Balog. 

Lepenkijevi su živjeli na desetom spratu u velikom, prostranom, trosobnom stanu. Bili su jedna od rijetkih porodica koja je imala poštansko sanduče ugrađeno odmah pored prekidača za zvono. Svi ostali stanari ulaza po svoju poštu su morali sići do prizemlja, gdje su se nalazila dva dugačka reda uskih metalnih sandučića, identičnih, nekada vjerovatno svijetlo plavih, a u vrijeme kada su moji roditelji redovno odlazili kod Lepenkijevih već dobro korodiranih i išaranih raznim natpisima. Njihovo poštansko sanduče ne samo da se nalazilo tik uz ulazna vrata stana nego je bilo drugačijeg oblika i boje i stršilo je svojom pojavom u cijelom stubištu. 

To sanduče davalo je cijeloj porodici Lepenki jedan čudan oreol ozbiljnosti i bez obzira šta radili, ako bi nam se na putu našli čika Miloš i teta Nada Lepenki, mi djeca iz Ulice Omera Maslića zaustavljali bismo se i sa iskrenim divljenjem pozdravljali bračni par. Bilo je pravilo da u njihovom prisustvu prekidamo ulične majmunarije i da, ako je potrebno, odgovorimo na ono nekoliko kurtoaznih pitanja, koje bi nam Lepenkijevi postavljali. Nisu to bila teška pitanja, naprotiv, sve je to bila uobičajena znatiželja sredovječnih ljudi za živote djece, čije su roditelje poznavali i sa kojima su imali prisne prijateljske odnose. Ali, činili su to na neobjašnjivo dostojanstven način i svi smo odgovarali vagajući riječi i vodeći računa da se ne provuče kakva psovka, ili neka ironijska doskočica koja bi izazvala opšti dječiji smijeh.

Otac je mnogo volio čika Miloša i često su zajedno odlazili na sijela, gdje su davali oduška svojim pjanskim sklonostima. Bili su drugačije naravi pa pretpostavljam da su se nadopunjavali, jer otac je u pijanstvu bio veselo bučan, a čika Miloš zagonetno tih i povučen u sebe. Znam to dobro jer su mnogo puta pili rakiju u našem stanu, a od svih očevih prijatelja majka je najviše voljela čika Miloša, upravo zbog njegove blage i nenametljive naravi. Cijenila je što je uvijek dolazio s nekim poklonom, a kada je odgonetnuo da majka ne može odoljeti Krašovim bajaderama, nije propuštao priliku da joj doturi kutiju. Ako nije donosio bajadere, onda bi došao sa pralinama različitih ukusa, koje je kupovao u renfuzi i koje su, kada bi ih majka izvadila na porculanski tanjir, kućom širili miris rafiniranog šećera. Teta Nada je bila u mnogim stvarima slična svome suprugu, ali bilo je nekoliko detalja po kojima se razlikovala od tog uvijek tihog čovjeka. 

Nada Lepenki je bila punašna žena zdravog apetita, koja je svoju sklonost hrani pokušavala obuzdati na svaki mogući način. Znala je, poput malog djeteta, sjediti za stolom držeći ruke u krilu, trudeći se ne uzimati ništa što je bilo servirano, a onda bi, iznenada, baš kao što to rade djeca, jednim brzim pokretom uzimala zalogaj posluženja i bez žvakanja ga gutala. Nosila je uvijek široke haljine koje su skrivale njenu težinu, ali ako bi se neko zagledao u njene noge, a mi djeca smo to redovno radili, vidio bi da su bile široke i krupne, bile su to noge dobro pretile osobe. Imala je, isto tako, male, mesnate prste, uvijek nalakirane nokte i nosila je prstenje na svim prstima osim na palcu, a narukvica koju je vezala oko lijevog zgloba toliko bi joj se usjekla u kožu da sam vjerovao kako nije u stanju skinuti taj ukrasni predmet s ruke. Po svemu, kada bih je gledao, nalikovala je ženicama, kako se to nekada govorilo za supruge koje su skrbile o svojim muževima, neumorno radeći kućanske poslove, bez žalbe i bez ikakvog propitivanja životnog smisla.

Ovaj opis može lako odvesti na pogrešan kolosijek i, ako je neko već pomislio kako je teta Nada bila samo obična kućanica, stekao je u potpunosti pogrešan dojam. Nada Lepenki bila je profesorica fizike u zeničkoj gimnaziji, a davno prije toga i najbolja studentica u svojoj generaciji, ona kojoj je preporuke za posao napisao lično Ivan Supek. Ali, zašto nije otišla raditi u Radu Končara ili Institut Ruđer Bošković u Zagrebu, nikome nije bilo jasno, a ljudi su se voljeli zamarati takvim pitanjima. Oni koji su voljeli razmišljati o životima svojih komšija vjerovali su da je iz ljubavi prema čika Milošu odustala od karijere i pristala živjeti u njegovom rodnom gradu. Zajedljivo su govorili da se zbog tog bljedunjavog čovjeka visokog rasta, koji je još na fakultetu njegovao crn i bujan brk, odrekla ne samo karijere nego i dobrog izgleda. Dodavali su, uz sarkastičan smijeh, da danas, ako ništa, liče na Stanlija i Olija, a da su nekada, u sretnija vremena za oboje, ličili na Popaja i Olivu, samo što ni tada čika Miloš nije bio mišićav nego je izgledao gotovo isto kao i danas. Nekada je, u mladosti, valjda, Nada bila mršavica, ne posebno lijepa, ali vitka i zgodna, možda ne kao Oliva, ali je posjedovala stanovitu privlačnost, koja se pamtila. 

Za nastavak ove priče neobično je važno naglasiti da je čika Miloš bio jevrej, iako, da budemo iskreni, u ono sretno doba, o kojem sada svjedočim, to gotovo i nije imalo nekog posebnog značenja. Miloš Lepenki bio je inžinjer hemije, kreativan koliko je njegovo zanimanje dozvoljavalo da se u poslu ispoljava maštovitost. Bio je toliko upoznat sa tajnama svoje struke, kako se to narodski govorilo, da je bez nekog velikog napora dobio mjesto glavnog inžinjera za kontrolu kvalitete čelika. Po nekoj inerciji, a kako inače drugačije, bio je član Saveza komunista i jedan od ljudi koji su redovno išli na sastanke partijskog komiteta. Na tim sastancima sjedio je uvijek, ili po nekom nepisanom pravilu, koje niko nije smio poremetiti, tik uz mog oca. Ne znam kako, ali između njih dvojice, s vremenom, razvilo se duboko prijateljstvo i otac je često odlazio čika Milošu da iznosi svoje stavove, ili da ogovara partijce koji su se na sastancima suprotstavljali njegovim prijedlozima. 

U svemu su bili različiti osim možda izgledom, jer su obojica bili vitki, mršavi i koščati, samo što je otac bio žučljiv, sklon svađama i konfliktima, a čika Miloš stoički miran i uvijek blago nasmijan. Pamtim dobro da je jednom prilikom otac veoma uzbuđeno, pred majkom, psovao partijske birokrate koji nisu htjeli podržati čika Milošev prijedlog da se u Željezari uvede nova proizvodna tehnologija. Želio je pokrenuti proizvodnju nehrđajućeg čelika, onakvog kakav se tada proizvodio samo u Engleskoj i Japanu, ali za sekretare i druge socijalističke nalogodavce to je bio rizičan prijedlog, koji je dolazio u nepovoljno vrijeme. Otac je hodao sobom i psovao, a onda bi se zaustavio i govorio: „Miloš je na tom prijedlogu radio duže od dvije godine. Mimo radnog vremena. Predao je 148 stranica gusto kucanog teksta. Oni ga skinuli s dnevnog reda, nismo ni uvod stigli pročitati.”

To se njihovo prijateljstvo produbilo još i više kada se čika Miloš doselio u naš haustor i otac je onda mogao, doslovno svakoga dana, onako usputno, navraćati do njegovog stana. Sjedili su uglavnom u maloj blagovaonici i ispijali pića, koja je Miloš Lepenki donosio sa svojih poslovnih putovanja. I teta Nada je voljela kada je moj otac dolazio, jer je sa svojim sitnim paranojama i prenaglašeno dramatičnim ponašanjem unosio neku veselu atmosferu u inače veoma miran dom Lepenkijevih. Zbog mog je oca pripremala razne vrste suhih kolača i zbog njega je vadila najluksuznije čaše od kristala iz velikog plakara sa staklenim vratima. S vremenom i majka je počela, zajedno sa ocem, odlaziti u posjete Lepenkijevim i dvije bi žene, u velikoj primaćoj sobi, sjedile na sofi, koljena priljubljenih kao da su dvoje zaljubljenih, pričajući o ko zna kakvim ženskim stvarima. 

Isprva nije znala šta znači da će „ići Lepenkijevim na Hanuku“, kako joj je otac rekao, ali bila je sretna što će posjetiti Nadu u to hladno zimsko predvečerje. Brzo je zaboravila da je zbog te nepoznate riječi i moguće običaja koji nije poznavala osjećala mali nemir i cijelo poslijepodne mati se spremala kao da idu na proslavu Nove godine. Stavila je viklere na svježe opranu kosu, nakon čega je nanosila puder na obraze i pažljivo šminkom iscrtavala crte na obrvama. Veselost se širila kućom jer je otac svečani poziv od Miloša opisao kao veliku čast za porodicu, što mu je, opet, poslužilo kao izgovor da već oko podneva počne piti rakiju. Za tu priliku koristio je posebno ukrašenu staklenu čašicu sa dugim vratom, a dok je pijuckao piće, izigravajući nekakvog dendija, hodao je po kući i pričao svakojake nepovezane stvari. Tog je dana očeva luckavost došla do posebnog izražaja, jer je razdragan od pića i neometan majčinim neprekidnim prigovorima hodao u kućnim papučama, donjem dijelu pidžame, potkošulji i sa razvezanim bade mantilom, koji se širio dok je koračao od ulaznih vrta, kroz predsoblje, do balkonskih vrata, koja su se nalazila u krajnjem uglu dnevne sobe.

Osjećalo se nestrpljenje dok smo se sa našeg sprata penjali do stana Lepenkijevih. Majka je bila uzbuđena predosjećajući da će sijelo biti drugačije od uobičajenih, a tog je dana nekoliko puta priupitala oca šta je to Hanuka. Riječ je izgovarala polako i sa nekim magijskim sujevjerjem, a otac, koji je volio majci objašnjavati stvari tretirajući je kao srednjoškolku, na to je pitanje samo slijegao ramenima i odgovarao „vidjećemo večeras“. Ni on nije mogao sakriti uzbuđenost i dok smo se penjali uz stubište, pretpostavljam od straha i neizvjesnosti, moglo se jasno vidjeti kako iz njegovih pokreta nestaje alkoholna razdraganost. Što smo se više približavali stanu Lepenkijevih, otac je bivao trezniji, a kada je pozvonio očekujući da mu neko od ukućana otvori ulazna vrata, mislim da je bio potpuno trezven, sabran i racionalan. 

Lepenkijevi su za tu priliku postavili dugački stol u svojoj dnevnoj sobi. Ulazeći vidio sam da za stolom već sjede djed Asim i majka Zada i stariji par gimnazijskih profesora, čika Pero Stojanović i njegova supruga Vera. Djed je izgledao neobično, jer je bio odjeven u pantalone na peglanje, nosio je bijelu kariranu košulju i svijetlo smeđi sako. Pošto ga nikada prije nisam vidio u takvoj pozi, izgledao mi je smiješno i prilazeći stolu dobacio sam „diši, djede“, na šta se samo namrštio, ali je ostao nijem. Majka Zada je bila u svom svečanom kostimu boje truhle višnje i nosila je prstenje na rukama, ono zlatno, posebno, kako je govorila, koje je stavljala samo u svečanim prilikama. Čim smo ušli, otac je odmah sjeo do djeda Asima, nasuprot čika Milošu i čika Peri, a žene, kao da su dobile neki tajni signal, počeše iznositi hranu i piće slažući ih odmjerenim pokretima po stolu. 

Otac je te večeri odabrao da pije iz malih rakijskih čašica pa je često dolivao piće, ili je dizao praznu čašu prema nekom od ljudi s kojima je sjedio čekajući da oni naliju piće. Čika Miloš je bio najpedantniji uspijevajući uvijek nasuti taj jedan gutljaj rakije bez da prolije i jednu kap, a odmah zatim bi nudio oca mezetlukom dižući veliki porculanski oval u zrak. Otac je cijele večeri nastojao sažvakati i progutati hranu prije nego bi nešto prozborio i ostavljao je dojam čovjeka koji uvijek kasni sa odgovorom. Prije nego bi uspio do kraja oblikovati misao, djed bi zaključivao temu, ili bi mu nalivao čašicu rakijom, što je bio znak da se treba nastaviti s pićem. Djeda je rakija ponijela, to je bila riječ koju mu je izgovorila majka Zada, ali on se nije obazirao na ono što ona govori, a kako je veče odmicalo, počeo je skidati odjevne predmete. Prvo je skinuo sako, a zatim kravatu da bi na kraju raskopčao košulju i zavrnuo rukave visoko iznad laktova. Bio je sav u golom znoju i često je dlakavom, spoljašnjom, stranom svoje ogromne podlaktice brisao znoj sa čela i obraza. 

Prošao je TV dnevnik i teta Nada je ugasila televizor kada djed Asim upita, a kako se obilježava Hanuka. To pitanje kao da zateče ljude koji su sjedili oko stola i za trenutak nastupi tajac. Vidjelo se da je majki Zadi malo neprijatno zbog pitanja, jer je osjetila da je iz djeda progovorilo piće, ali čika Miloš, potpuno sabrano, osmjehujući se, pojasni kako je on odgojen u sekularnoj porodici i da njegovi roditelji nisu držali do jevrejske tradicije, ali iz priča zna da je nekada bio običaj da se pale svijeće tokom večeri. Zastao je malo i doimalo se kao da pokušava nečega da se prisjeti, a onda reče da misli da svake večeri treba da se upali po jedna svijeća dok se ne popune svi krakovi hanukije. “Osam noći se pali po jedna svijeća i onda se upali, posljednja, deveta. Mislim da je takav običaj. Mi hanukije nemamo.”

Zavaljen u stolicu i već dobro pripit otac na to reče da se taj praznik onda slavi osam dana, na šta se čika Miloš iskreno nasmijao, a majka Zada dodade kako njen zet samo misli o tome kako da se što duže opija po kafanama i birtijama. Ta njena primjedba nasmija sve za stolom osim oca koji je, glumeći uvrijeđenost, pokušavao da odgovori majkinom britkom komentaru, ali uspijevao je samo izmumljati nešto nejasno. Za to vrijeme majka nije mirovala, otišla je u kuhinju i od tamo se vratila sa svijećom i šibicom. Reče, kratko, ugasite svjetlo, a kada sobom zavlada neki polumrak, šibicom upali svijeću, okrenu joj plamen prema podu, nakapa istopljeni vosak na tanjirić, koji se podmetao pod šoljice za kafu, i na koncu pričvrsti svijeću. 

Jedno smo vrijeme svi kao hipnotisani gledali u plamen svijeće i tek kada mati ustade i upali svjetlo, ljudi na veselju se trgoše iz neke omađijanosti. Vidjeh kako je majka Zada digla otvorene dlanove do lica i shvatih da se moli Bogu. Otac iskoristi tu priliku da joj vrati za malopređašnji komentar pa reče kako Lepenikijevi imaju drugog Boga. “Ne mole se svi na taj način, moja punice.” Djed i čika Miloš se nasmijaše, a majka, pomalo uvrijeđena, ali i dalje pribrana, odgovori da nije bitno ko se na kakav način Bogu moli nego je bitno da više nema tog “ćafirskog sistema” i da će valjda ova nova vlast početi malo braniti toliko ispijanje rakije. Otac se, nakon njenih riječi, sav zacrvenio i da mati ne uskoči sa nekom nejasnom rečenicom upućenom majki Zadi, vjerojatno bi se otac razgalamio. Djed Asim, koji je sjedio s očeve desne strane, samo reče: „Vidiš zete kako je meni cijeloga života“, na šta se obojica počeše smijati. 

Kada je nešto kasnije majka, zajedno sa teta Nadom, iz velikog lonca, izvadila kuhanu teleću koljenicu i stavila je na praznu tepsiju, muškarci počeše čakijama odvajati komade mesa. Žene spopade neka graja jer su i same otkidale meso i jele ga bez hljeba. Otac je svaki zalogaj solio i pri tom je malom kašikicom iz staklene tegle vadio domaći ajvar, koji je mirisao na bijeli luk. Prije nego bi stavio u usta, pomirisao bi ga čineći to na način kako somelijeri mirišu vino. Čika Miloš je komade mesa, koje je otkidao s teleće koljenice, stavljao na tanjir i onda ga dalje nožem i viljuškom sitnio na manje komade. Kada pojedoše koljenicu, otac reče da dugo nije bio na boljem sijelu i razdragano primijeti da je trpeza bogata i raznovrsna. Mati, koja je primijetila da je dobrog raspoloženja, zamoli ga da nešto otpjeva, ali on, onako pjanski, odmah odbi. Mati ga je stala moljakati tepajući mu i svima je bilo jasno da je to neka njihova međusobna igra i da će otac uskoro pokleknuti, ali kada i majka Zada reče, nekim njoj nimalo svojstvenim, tugaljivim, glasom: „Otpjevaj nama nešto, zete“, otac završi sa svojom malom tačkom durenja i stade pjevati.

Imao je melodičan, tankoćutan i melanholičan glas, pjevao je nekim prigušenim tonom, a kada zapjeva Kad ja pođoh na bembašu, parovi se zagrliše. Mati se nekako podvila ocu pod lijevi pazuh naslonivši glavu na njegova prsa. Bilo je zabavno gledati te ljude kako njišu glavama i pjevuše zajedno sa ocem, a kada na pauzi između dvije pjesme čika Miloš meni reče: „Idi ti tamo, u sobu, s Hanom“ ustadoh i otiđoh. Ona je već ranije otišla u svoju sobu, ali je vrata držala do pola otvorena i mogla je čuti sve šta se govori za stolom. Kada sam ušao u sobu, bio sam iznenađen načinom na koji je bila uređena. Cijeli jedan zid bio je izlijepljen posterima, a na malom drvenom stoliću nalazili su se gramofon za ploče i Philipsov kasetofon, koji smo mi zvali dvokasetaš. Imala je toliko kaseta da ih nisam mogao sve pobrojati. Hana je bila završni razred gimnazije i znam da je majka govorila da se već zna da će studirati arhitekturu u Sarajevu. Kada god bi je spominjala, činila je to sa neskrivenim i iskrenim divljenjem. 

Jedno vrijeme posmatrala me nekim ispitivačkim pogledom zatečena, valjda, pomalo, mojim prisustvom. Na sebi je nosila svijetlo plave, gotovo izlizane, farmerice i majicu na kojoj je bio utisnut lik Alfa. Sjedila je na fotelji iznad koje je, na zidu, bio zalijepljen veliki poster na kojem je pisalo Nirvana. U sobi je gorjela samo stolna lampa i nisam mogao dobro razaznati da li je ljuta što mora vrijeme provoditi sa mnom ili je na moje prisustvo bila ravnodušna. A onda je, ne pitajući me ništa, ustala i na gramofonu namjestila jednu ploču i kada se vatila na svoje mjesto iz dva velika zvučnika, koji su žicama bili spojeni na aparat, počela je svirati muzika. Pjesma je bila tužna i elegična, a danas znam da je to bila Moonlight Mile The Rolling Stonsa. Kroz poluotvorena vrata sobe mogao sam vidjeti roditelje koji su sjedili u susjednoj sobi, ali zbog muzike koja je svirala nisam razumio ono što su govorili. Izgledalo je kao da posmatram neko pozorište sjenki ili kao da su oni neki glumci pantomimičari. A onda sam učinio nešto što mi do danas nije jasno zašto. 

Ustao sam, otišao do prozora i jedno vrijeme gledao na našu ulicu. Bio sam okrenut leđima Hani i nisam mogao vidjeti šta radi, ali kada sam rekao: „Dođi da vidiš, počeo je padati snijeg“ skočila je sa fotelje i hitro došla do prozora. Stavila je glavu tik do moje i gledala na ulicu, a onda se okrenula prema meni i pogledala me izrazom koji još nisam zaboravio. Skupila je oči i usne u osmijeh na šta sam ja samo slegnuo ramenima i glumeći naivnost rekao: „Nema snijega“. Onda se još više nasmijala i vidio sam joj zube. Dok je stajala pored mene, prvi put u životu sam osjetio miris ženskog parfema i prvi put sam poželio da jedan trenutak nikada ne bude završen. 

Trolejbus je tihi podlac, s nečim mračnim i psihopatskim u sebi

Vrijeme je cvijeća sa stranim imenima. U najbližoj cvjećarnici, onoj u Titovoj ulici, preko puta Napretkove palače, ili na drugu stranu, u onoj kod benzinske, u Kralja Tomislava ulici, ili onoj najsiromašnijoj, na Bjelavama, sve je puno kala, anemona, hortenzija, irisa, amarilisa, orhideja, gilardija, pa kada se nekome ide u goste, i kupuje se cvijeće, onima s kojima smo bliži žive biljke u saksijama, onima kojima smo nešto dužni ili onima koji se žene, udaju, ili su upravo umrli, mrtvo cvijeće u buketima, u vijencima, u cvjetnim aranžmanima, pita se uvijek za imena. I često se upravo po imenima i kupuje. Samo se za sebe kupuju cvjetovi skromnih, prisnih i poznatih imena. Po našim prozorima i na sjenovitim taracama i avlijama cvatu kadifice i neveni. Među njima se osjećamo kao kod kuće. Jer i jesmo kod kuće, i ništa u ovu zrelu jesen 1983. još uvijek nije takvo da bi se osjećao kao tuđin.

Cijela je godina, kao i nekoliko prethodnih, protekla u pripremama za Zimske olimpijske igre. Izgrađena je prometna obilaznica prema Trebeviću i Jahorini, provedena je plinifikacija, izmijenjene električne i dio vodovodnih instalacija, Sarajevo je vrlo temeljito prekopano, a u Nedžarićima i Dobrinji podignuta su čitava nova naselja. Podignuto je buduće Olimpijsko selo, koje će nakon Olimpijade postati novi gradski kvart. Instalirana je trolejbuska mreža, i započeli su, đavolski tihi, voziti trolejbusi između Dobrinje i grada. Grad se raširio niz ravnicu, stigao skoro do butmirskog aerodroma, tamo gdje su nekad, iznad metropola i nekropola prethodnih ilirskih i rimskih svjetova, bile livade i pašnjaci, i gdje bi se, jednom u desetak godina, utaborila ciganska čerga, koja bi onda među mjesnim svijetom izazvala gnjev, strah i prezir. A sad je, eto, na tom istom mjestu, niz svježi, još uvijek nestegnuti asfalt, zujao trolejbus, prvi u povijesti grada. 

Prvo je stigla riječ, a s njom i misao o pojmu koji označava. Kada su se, nekoliko mjeseci prije Olimpijade, u probnim vožnjama pojavili prvi trolejbusi, po mnogo čemu razlikovali su se od onoga što smo prethodno o njima mislili. U Beogradu, koji nam je, iz sarajevske perspektive, bio ona glavna i vrhovna mjera, trolejbus je samo jedan od elemenata sveopće gradske vreve. Sveobuhvatan i širok, mnogo širi nego što je Sarajevo to moglo biti, Beograd je pozornica velike predstave, koja traje od ponoći do ponoći, od podneva do podneva, na svakom njegovom uglu, na trgu i u parku, na svakoj beogradskoj ulici. U predstavi sudjeluju svi koji su tog jutra, ili te noći, izašli iz svojih kuća, stanova, zgrada, nebodera. To je prvi preduvjet života u tom gradu, koji je veći od svih naših gradova, pa se onda s njim fatalno uspoređuju. I dok Beograđani igraju u svom svakodnevnom spektaklu, plešu, glume i pjevaju, ti se tiho provlačiš ulicama koje si tek upoznao, od Željezničke stanice prema gradu. Napetih čula, ispunjen nekim čudnim sramom, kao da si se zatekao na tečaju tanga, gdje jedini ti ne znaš korake, grabiš prema gradu u kojem ćeš provesti tek nekoliko dana. Ali u svakom trenutku spreman da odskočiš u stranu, da se drugome skloniš s puta, da pobjegneš pred tom općom orljavom što nadire niz strme beogradske bulevare i avenije, jer nisu to ulice, uličice i sokaci, kao u Sarajevu, to je bujica što se spušta niz padinu prema dvjema rijekama. Tako u Beogradu i ne primjećuješ koliko je tih trolejbus. Nisi toga svjestan, kao što neće biti svjestan nitko od nas, da se trolejbus, za razliku od tramvaja i autobusa, po gradu kreće u papučama. I ne pomisliš na njega, a već ti se nađe za leđima, pa zacvili onom svojom mišjom sirenom, neka mu se skloniš s puta. Osim što je zvučan, tramvaj ima svoju prugu, svoj teritorij. Autobus, uglavnom glasniji od tramvaja, kreće se gdje se kreću i auti, po prostranim automobilskim kolovozima, čovjeku neprijateljskim i potencijalno smrtonosnim. A trolejbus, trolejbus je ubojica u papučama. To je ono što o njemu ne znamo tih mjeseci dok se primiču četrnaeste Zimske olimpijske igre, ta, kako će se ispostaviti, jedina olimpijada naših života. Premda kažu da riječ olimpijada označava vrijeme između dviju olimpijskih igara, pa bi to onda za nas bilo vrijeme između Zimskih olimpijskih igara u Sarajevu i vječnosti.

Sarajevski trolejbusi su, kao i sarajevski tramvaji, crvene boje. Crvena je boja tog grada. Još uvijek jedina sigurna i nesumnjiva boja u njemu. Crveno je zaglavlje Oslobođenja, dnevnih novina koje 1983. još uvijek ulijevaju strah u kosti, jer u njima možeš pročitati tko će noćas kod kuće omrknuti, a sutra će se u zatvoru probuditi, crveni su svi službeni plakati i sva komunalna obavještenja, crveno je sve osim zelenih bajramskih barjaka. A oni su, pak, zeleni isključivo zbog vjerovanja u slobodu vjeroispovijesti. Koje je, kao i svako drugo vjerovanje, nesigurno i klimavo.

Trolejbusi su većinom proizvedeni u čehoslovačkoj Škodi. Kasnije ćemo u nekoj knjizi iz povijesti saznati da ih je bilo 76. Svi su, do posljednjeg, uništeni u ratu. Kao i 21 zglobni trolejbus, proizveden u makedonskoj tvornici 11 oktomvri. Svi ti trolejbusi kupljeni su novi, i u tmurnu i maglenu jesen 1983, koja je maglena i tmurna kao i svaka sarajevska jesen, obiteljski se išlo na isprobavanje trolejbusa. Trolejbusi su, naročito Škodini, širili sve one omamljujuće mirise novoga prijevoznog sredstva. Kada bi otac kupio novi auto, pa bi svi zajedno krenuli na prvu vožnju, na izlet do vrela Bosne, u Kulu na ručak, ili na Trebević, do Sedam šuma, i još se ne bi skinuli najloni na sjedišta – nemoj grehota je!, a da i komšiluk vidi da smo se ponovili – najviše je neponovljivog užitka i sreće bilo u tim mirisima. Ničim nas novi auto ne bi tako dojmio, ganuo, rasplakao i uvjerio da upravo započinju bolje godine naših života, da po ubrzanom kursu upravo stiže komunizam, kao tim spektrom mirisa. U trolejbusu, pak, prvom u povijesti Sarajeva, onoj povijesti koja upravo započinje sa Zimskim olimpijskim igrama, ti mirisi bili su još potresniji. Jer to nije tek jedan auto, kupljen na kredit, ili kupljen tako što se prodala neka zemlja na selu, nego je to poveliko jato trolejbusa, a svaki miriše po novom. I čini se tih posljednjih predolimpijskih mjeseci da će taj miris ostati trajno i da će sve nas koji se vozimo u trolejbusu malo-pomalo promijeniti i preobraziti u neke druge ljude, bolje i bezbrižnije. Nitko ne psuje u novom trolejbusu. Veselo se linijom 105 vozimo u budućnost, prema Vogošći. 

Akšam pada na grad, kao da je netko nad kotlinom s visine ispustio crnu udovičku maramu. Kratko traje sumrak nad Sarajevom, odmah biva mrak. Jedan je od onih pretoplih novembarskih dana, kao da su s kraja svibnja ili s početka rujna, ljudi su izašli pred kuće, rastvorili kamperske stoliće, pa zasjeli oko njih i kao u pjesmi rakijaju, puše duhan i razgovaraju, dok im mrak u času odnosi lica. Dva reda ispred mene postarija gospođa, možda joj je i osamdeset, u starinskom jesenjem kompletiću, svježe sijede frizure, koja baca anđeoski plavi odsjaj pod unutarnjim svjetlima trolejbusa, dječačiću do sebe, svome unuku, možda i praunuku, kojeg je posjela uz prozor, pokazuje svijet. Izgovara nazive ulica koje se ulijevaju u široku džadu kojom prolazimo, brda i brežuljaka, nekadašnjih sela koja su se već stopila s gradom, i dok prolazimo pokraj groblja s nekim nenadanim obasjanjem izgovori: Groblje! Tu ćeš ti baki dolaziti! Dječak ništa ne govori, samo hipnotizirano gleda za njenim prstom, upija i pamti, kao što i ja, nezvan, upijam i pamtim. Tog trenutka, nekoga pretoplog studenog 1983, mom uhu naglasci i intonacije te stare žene u suprotnosti su s njezinim sveznanjem. Izgovorit će naziv svakog neasfaltiranog sokačića i svake seoske ceste, svakog pustog brijega i udoline, ali govorom u kojemu je sačuvano sjećanje na neko drugo mjesto, od Sarajeva udaljeno. Oduvijek to slušam: kako ljudi govore i što im se sve čuje u načinu na koji govore. U tom načinu uvijek je i onoga što ne bi baš htjeli reći.

Ostali, uglavnom, šute. Umirili su se: bit će da je od ove jugovine, koja, kako vrijeme utječe u noć, prelazi u omorinu iz koje bi moglo biti snijega. Tako je u Sarajevu i među strmim bosanskim planinama: veliki snjegovi u pravilu stižu jutro nakon toploga i sparnog predvečerja. I doista, putnici u ovom trolejbusu vjeruju da će sutra zapadati snijeg. Jedini ti, kojemu je ovo prva vožnja trolejbusom, znaš da neće biti snijega, sve do noći pred početak Zimskih olimpijskih igara. Jedinom je tebi u ovim romanesknim manevrima dato da u trenutku kada se nešto zbiva znaš što će se na kraju dogoditi.

Ali sve je oko nas u tom trolejbusu čisto i mirisno. I to je, na tom predvečernjem putovanju u Vogošću, ono što je najupečatljivije. Zaboravio sam zašto sam tad išao u Vogošću. Ne pamtim ni povratak. Jedino čega se sjećam stara je gospođa, koja dječaku prstom razabire svijet što malo-pomalo tone u mrak. I njih bi, vjerojatno, zaboravio, jer ne bi bilo povoda da ih se prisjećam, a samo prisjećanjem se čuvaju sjećanja, da nije te čistoće i tih mirisa novoga trolejbusa. Oni će mi se, pak, vraćati kad god devedesetih budem putovao u Frankfurt, München, Berlin, Beč, Zürich, u bilo koji bogati europski grad, pa kad u taksiju, autobusu, metrou, vlaku, uspinjači, osjetim mirisnu uščuvanost prijevoznog sredstva. Tad će mi se u misli vraćati ta prva trolejbuska vožnja linijom 105, za Vogošću, i na njoj, na toj misli i na emociji koja će je slijediti, ostajat će upamćene i riječi koje je baka govorila dječaku.

Od trolejbusa smo, dakle, pred Zimske olimpijske igre te jeseni i zime doživjeli i prihvatili obećavajuće mirise novoga prijevoznog sredstva, glatku i nedirnuto čistu crvenu boju, hrapavost sjedala na koja nitko nije sjedao prije nas. Sva ta saznanja uzvisila su i nadopjevala opći pojam trolejbusa, što smo ga poznavali iz Beograda. Ali više iz beogradskog govora, nego iz zbilje tog našeg uzor-grada, u koji smo mi iz drugih, manjih, ali i manje važnih gradova, gledali kao što bi vjernik gledao u Jeruzalem. S divljenjem, koje je lako prelazilo u zavist i u neki još uvijek nedorečen osjećaj iz kojeg će se jednoga budućeg dana rađati naši nacionalizmi. Kada bismo se našli u Beogradu, beogradske trolejbuse jedva da smo i primjećivali u toj općoj vrevi velegrada i jedinoga megapolisa između Beča i Carigrada, jer ih, beogradske trolejbuse, nismo ni razlikovali od tamošnjih autobusa. Vječno prašnjavi, otužni, otučeni, izubijani kakvi su i morali biti kao veterani među sudionicima u prometu, beogradski trolejbusi postojali su samo u pojmu, u toj svetoj biblijskoj riječi, koju su sve do jeseni 1983. izgovarali samo stanovnici tog našeg Jeruzalema.

Ono što, međutim, nismo znali, i što nismo naučili u tim prvim sarajevskim vožnjama do Vogošće i Dobrinje, a što predstavlja samu bit trolejbusnu i osnovnu crtu u karakteru toga prijevoznog sredstva, njegova je tihost u kretanju. Autobusi brenče, brndaju, kišu i uzdišu, i glasovi autobusni, kao i mirisi, najprije podsjećaju na osobine, na glasove, mirise i naravi kamiona. Tramvaji pak zvone – čuveno je zvono sarajevskog tramvaja, nikad mi neće pobjeći iz uha, čak ni nakon desetljeća osluškivanja zagrebačkih tramvaja pa, da sam kompozitor, sav bih bio ugledan u Šostakoviča, i pisao bih simfoniju u kojoj bih se služio slutnjama džeza i punka, ali bi osnovna tema bila varirani i dekonstruirani zvon sarajevskog tramvaja – tramvaji, dakle, zvone, a i kad ne zvone, čuje ih se jer se svojim metalnim kotačima kreću po šinama, i taj je zvuk sličan zvuku noža koji klizi niz drugi nož. Pa se onda taj zvuk miješa sa zvukovima trešnje tramvajskih kola, sudaranja njihovih metalnih dijelova, metalurgije jutarnjih i popodnevnih tramvajskih putovanja…

A trolejbus, nečujan poput kakvog uhode, pojavi nam se iza leđa, nevidljiv i neprisutan sve do trenutka u kojem ga je nemoguće izbjeći. Tih dana i mjeseci pred Olimpijske igre, datuma se nitko više ne sjeća, ali morala je to biti 1983, jer je i sve drugo što se zbiva u ovim romanesknim manevrima u 1983, i sve čega se sjećam i u čemu sam upravo prisutan – te godine, jedna mlada majka, kći visokopoloženog bosanskohercegovačkog političara, jednog od onih za koje je planirano da se s Olimpijskim igrama vinu u same jugoslavenske vrhove, gurala je kolica sa svojom devetomjesečnom djevojčicom, niz ulicu na Grbavici nad kojom su se nekoliko mjeseci ranije nadvile trolejbuske žice, a prije tjedan-dva potekli su i prvi trolejbusi. Ona je, mlada i lijepa, ćusta i vitka kao da nije rodila – na tome bi se u govoru o mladim majkama uvijek inzistiralo: kao da nije rodila – izašla nakon duge zatočenosti u stanu, brige o djetetu, rada po kući, pripreme posljednjih nekoliko ispita koji su joj ostali na medicini, da prošeta, da nešto kupi po dućanima i na obližnjoj tržnici, da pogleda izloge, da popriča s ljudima koje će sresti, da se pokaže s djetetom, da pokaže dijete, da se prvi put u javnosti prikaže kao majka, da osjeti taj toliko iščekivani osjećaj udvojenosti, dvostruke prisutnosti, dvoživotnosti i dvoglavosti u svome kretanju među ljudima, da bude ona koja u tim kolicima, novim, najskupljim koje je tata za službenog puta u Beograd mogao naći, vozi svoju djevojčicu, i da bude djevojčica koju na šetnju u kolicima koja je deda kupio vozi njezina majka. Da ponosno stoji nad svojom djevojčicom, dok susjedi i poznanici zaviruju u kolica i tepaju nemuštom stvoru. Da se instinktivno osmjehuje tim glavama, velikim kao cijeli svijet, koje se nadvijaju nad nju i poništavaju svaku drugu sliku.

To sve je, dakle, mlada majka imala na umu pri svome dugo pripremanom pa odgađanom prvom izlasku iz kuće. Tetke koje su sa njom bile u stanu, da joj pomažu oko majčinskih i kućanskih dužnosti, dugo su je hrabrile. Muž bi se izjutra, pred polazak na posao, šalio s njom, pa bi se grohotom smijao, pitajući: Je li, bona, hoćeš li se danas ukazati na Grbavici, češće je Bogorodica u Međugorju nego ti van kuće? I na kraju je tako, nakon što se, kao i svakoga jutra, spremila i uredila, u pet minuta odlučila da ipak izađe. Tetke su se usplahirile, ustrčale su se po stanu, dodavale joj ovo i ono, triput dijete presvlačile, najprije mijenjajući pelene, pa onda i sve ostalo, jer vani je izgleda hladnije nego što su mislile. Sad je i njih uhvatila neka čudna trema, sad je i njima, kao njoj, sve ovo izgledalo kao nešto veliko i strašno.

Liftom se spustila do prizemlja, pa je na izlazu iz zgrade na stražnjim kotačima niz sve četiri stube spustila kolica na betonsku stazicu, baš kao da joj nije prvi put, kao da je ovako išla već barem stotinu puta. I tad se, bit će, malo ohrabrila, premda je onda niz pločnik nastavila da izbjegava narod koji je išao iz suprotnog smjera, da vrluda čas lijevo, čas desno. Nije to bilo potrebno, ljudi se sklanjaju s puta mladim majkama koje voze djecu u kolicima, općenito su ljudi ovdje ljubazni prema djeci, postoji neka praznovjerica oko toga, bojiš se što će s tobom biti ako se mrgodiš i neljubazan si prema sitnoj mutavoj dječici, koja još nisu stigla ni progovoriti. Ali ništa od toga ona nije znala, sve je zaboravila, pa je, baš kao da u tim kolicima vozi vreću krumpira, ili vreću zlata, nastojala ne biti ljudima na putu. A možda ju je to pomalo i zabavljalo, nakon što se, rekli smo, ohrabrila onako vješto spustivši kolica niza stube.

Grbavica je relativno novo naselje. Nekad prigradska radnička četvrt, poslije rata je sasvim urasla u grad, vinula se šezdesetih i sedamdesetih u zrak i u širinu, dobro projektiranim i sagrađenim zgradama i stambenim tornjevima. Sve je na Grbavici 1983. još uvijek u skladu s urbanističkim propisima, uredno logično, solidno sagrađeno, pa tako i pločnici, s onim nad kolovoz izraženo uzdignutim ivičnjacima, načinjenim od živog bijelog kamena, prokrvljenog tamnim i crvenim žilicama, koji se u vremenu toliko uglača stopalima koja preko njega prelaze da postane sjajan i gladak kao figura od alabastera u British Museumu, a za vlažnijeg vremena kostolomno sklizak. Sarajlije se u Sarajevu prepoznaju među došljacima, studentima sa strane, putnicima, turistima i avanturistima, po tome što ih za prvih snježnih bljuzgavica, koje se obično potrefe oko Dana Republike, dvadeset i devetog novembra, nema na hitnom prijemu ortopedije, među onima koji su popadali po gradskim trotoarima, obično tako što su stali na glatki kamen ivičnjaka.

Ali osim što je vratoloman, taj kamen je važan jer čini jasnu prepreku između svijeta pješaka i svijeta automobila. Još uvijek je u Sarajevu, na Grbavici, pa nije moguće nesvjesno sići na kolovoz. Za takvo što potrebno je svjesno zakoračiti i prekoračiti ivičnjak, koji je izdignut i nad kolovozom, i nad pločnikom čiji asfalt malo-pomalo tone pod nesolidnim temeljima ceste.

Zato ostaje trajno nejasno kako je ona, pa još i gurajući ispred sebe kolica s djetetom, ne misleći što čini i gdje će se naći, s pločnika sišla na kolovoz. Govorila je, uplakana, da to nije učinila. Grizodušno je tvrdila nešto što se, razumom gledajući, činilo besmislenim: da je trotoara nestalo, da je naprosto iščezao sa svijeta, a da se njoj i djevojčici njezinoj pod nogama našla cesta kojom jure automobili. Ali nije ih bilo, vrištala je prije nego što je sasvim zašutjela, ulica je bila tiha baš kao da je nedjelja. I onda je, tog jutra koje, dakle, nije bilo nedjeljno, premda ne znamo koji je dan u tjednu bio, iza njezinih leđa naišao trolejbus. Osjetila je udar po ramenu, ali ne kao da je udara trolejbus, ne kao da je udara mrtva metalna stvar, nego kao da ju je namjerno očešao neki grubijan na ulazu u KUK, Klub studenata medicine, mjesto na koje je izlazila prije nego što je zanijela i udala se, i koje je te 1983. bilo pri svojim vrhuncima, kao najvažniji koncertni prostor za novovalne i punk izvođače. A onda je, s jasnom mišlju o tom grubijanu, vidjela kako uz škripu guma, u kojoj je bio sakupljen sav vozačev očaj, trolejbus odnosi kolica s njezinom djevojčicom.

Petnaest godina kasnije, siječnja ili veljače 1998, sumornog snježnog dana, jednog od onih za koje se čini da su načinjeni od dva sumraka, onog pred zoru i onog pred noć, vozio sam se na zadnjem sjedištu kombija, iz Sarajeva prema Zagrebu. Skrenut ćemo u Popovaču, u instituciju, gdje ću joj predati paketić i kuvertu s rodnim listom. Ona je tu, u Popovači, govori mi njezina majka, udovica onog političara koji se nikad nije uzdigao do obećanih visina, nisu mu pomogle Zimske olimpijske igre, nego je koju godinu pred rat umro sam kao pas, opustošen nesrećom koja ga je pogodila. Od žene se bio razveo, živio na vikendici na Trebeviću, u kojoj su ga našli prostrijeljenog grla: nesretan slučaj, rečeno je, čistio je pištolj.

U Popovači, međutim, na ulazu u instituciju, oronulu i zapuštenu, na koju će me jednom kasnije podsjećati migrantski centri po zapuštenim krajputaškim motelima pokraj kojih budem prolazio blizu granica novostvorenih balkanskih država, dočekala me je ljubazna medicinska sestra. Začudila se kad sam htio nju vidjeti. Smireno mi je, i ne bez strepnje da bih mogao planuti, objasnila da je ne mogu vidjeti, na zatvorenom je odjelu. Žalostivo se osmjehnula kad sam joj rekao kako to ionako nije bila moja ideja, nego je majka njezina bila sigurna da će to biti moguće. Eh, majka!, uzdahnula je. Ali ja ću joj reći da sam je vidio, rekao sam. Slobodno recite, rekla je sestra. Oboma nam je bilo jasno da je već svejedno što ću reći.

Nakon iznenadnog susreta s trolejbusom, udarca u rame i pogleda na kolica koja nestaju i pred očima joj ostaje samo crvenilo tog sasvim novog vozila, nije više mogla doći sebi. U početku se činilo da joj je samo potrebno da se malo smiri. Da prespava, pa će sve već biti u redu. U početku, pa još dugo, danima, mjesecima, možda i prvih godinu-dvije, mogla je o svemu ovom razgovarati. Mogla je relativno normalno funkcionirati po stanu. Ali iz kuće nije izlazila. I nije djevojčicu puštala od sebe. Kako je otac bio utjecajan i ugledan, bio je vlast u vrijeme kada je ta riječ značila možda i više nego što će u budućnosti značiti, sređivao je da se cjelokupni njezin i djetetov život organizira u stanu. Malu su u stan dolazili cijepiti. U stanu ona je diplomirala na Medicinskom fakultetu. Tu je polagala preostale ispite, tu je bila svečana promocija. Ne, ništa tu nije bilo namješteno ni lažirano, ali se sve događalo tamo gdje tome nije mjesto.

Pa, bona nebila, trgni se, izađi iz sebe i pogledaj!, govorile su joj tetke. Pa, bona nebila, zar ne vidiš koliko je sve dobro prošlo, zar ne vidiš da nešto, ili netko, na tebe pazi! Jer, doista, govorilo se, da vozač nije bio onako priseban i da trolejbus nije bio nov, da to nije bila jedna od prvih njegovih vožnji, kad je čovjek još uvijek prisutan nad svakim svojim refleksom i reakcijom, da kočnice nisu bile nove, da gume nisu bile nove, da sve nije bilo tako novo, djevojčica bi sad bila mrtva!

Je li to zbilja bilo sasvim tako, ili je to pomalo bila još jedna sarajevska legenda, još jedna priča koja se prenosi od usta do usta, raste, mijenja se, i u tom mijenjaju učvršćuje u nešto što će potrajati koliko i sjećanje jednog naraštaja, nemoguće je znati. Istina je da se u toj nesreći, koju nisu zabilježile nijedne novine, ni radio i televizija, i koja zapravo ne postoji kao prometna nesreća, jer nije bilo ni policijskog uviđaja, nije se dogodilo ništa osim što je trolejbus dva-tri metra odgurao, pa na kolovoz srušio kolica s djetetom. Dijete nije ispalo iz kolica, niti su kolica oštećena.

Ali majka je sišla s uma i nikad se nije vratila. Obitelj se raspala i rasula, i sve se to dogodilo mimo rata. Muž, koji se devedesetih od nje rastao, da bi se ponovo mogao ženiti, rat je dočekao u Zagrebu, pa je malo potom s kćeri emigrirao u Australiju. Djevojčica je 2023. navršila četrdesetu. Dok mi je mati bila živa, mogao sam nešto više saznavati o njoj. Danas više nemam od koga. Teško da ih se u Sarajevu itko više sjeća. Teško da se u Sarajevu četrdeset godina kasnije itko više sjeća ovog događaja, premda je u jesen 1983. iz njega konstruiran kolektivni doživljaj autobusa. Iz priče o užasnutoj majci, kojoj trolejbus pred očima odnosi dijete, nastalo je uvjerenje o naravi i karakteru trolejbusa. Tih i hinjski stvor, s nečim mračnim i psihopatskim u sebi: trolejbus. 

Ona

Govorio si bez prestanka. To je prva slika tebe koja mi je ostala u sjećanju, dok sam ja još bila ja, i dok si ti još bio ti. Upoznali smo se na nekom skupu kineskih i europskih pisaca u gradu Ningbou i nisam ništa znala o tebi osim da se zoveš Jiàn Wang. Nešto me je privuklo tebi i sjeli smo zajedno u predvorju hotela u kojem smo odsjeli. Padala je gusta monsunska kiša, rujan se bližio svojemu kraju i ja sam se tugaljivo osvrtala u smjeru restorana, jer sam propustila doručak i bila sam neizmjerno gladna. Tada nisam još shvaćala kako je riječ o nekoj posebnoj metafizičkoj vrsti gladi, onoj duhovnoj, a ne tjelesnoj. 

Promatrala sam tvoje okruglo lice bez ijedne dlake dok si izgovarao riječi koje nisam razumjela. Imao si sitne sanjarske oči, jedva primjetne usne koje su izgledale poput dviju ravnih žarkocrvenih crta, nepravilan nos i kratku crnu kosu. Ništa na tebi nisam nalazila fizički privlačnim, ali opet sam bila privučena zvukom tvojega glasa i kineskim jezikom koji nisam nimalo poznavala. Ti, naravno, nisi znao reći ni riječi na engleskom jeziku pa je naša komunikacija bila jednosmjerna. Ne znam točno o čemu si mi govorio u stankama između predavanja, u dugim popodnevnim šetnjama gradom i našim tajnovitim noćnim izletima. Nisam poznavala nikoga među pridošlim piscima iz Europe i shvaćala sam da je njima naš odnos u kojem razgovaramo svatko na svojem jeziku – pri čemu si ti neprestano brbljao, a ja bih tek povremeno izustila nekoliko riječi koje si ti pažljivo slušao – zapravo sulud i nedostojan važnosti skupa na kojem se nalazimo.

Ja sam Vanja, pjesnikinja iz Zagreba, rekla sam ti tiho, dok smo drugoga dana boravka u Ningbou ulazili u najstariju privatnu knjižnicu u Kini, ne želeći remetiti tijek tvojih riječi, a ti si zatvorenih očiju meditativno mrmljao moje ime. Tada si se prvi put nasmijao. Stajali smo ispred stakla u kojem su se čuvali svici drevnih kineskih pisaca – među njima je bila i ostavština jednoga Konfucijeva djela – a ti si me dodirnuo lagano rukom po ramenu. Pokazao si mi naš odraz u staklu, u kojem su nam se crte lica – oči, nos, usta i madež na obrazu – spojile u jedinstven i neobičan obris predivna izgleda. Promatrali smo taj nestvaran lik, susprežući dah, i prvi sam put osjetila u svojoj nutrini neki lagani pomak koji će nas na kraju dovesti do metamorfoze neviđenih razmjera.

Baš smo lijepi, prošaptala sam tada, a ti si ponovno zatvorio oči i odobravao kimajući kao da razumiješ što sam rekla. Isprva si ti govorio stalno, i odmah sam duboko u tebi naslutila neku tugu ili žudnju koju nosiš sa sobom od svojega rođenja. Ipak, što su tvoje riječi lakše nalazile put do mojega uha, tvoje pravilne tanke crte usana sve su se više širile u jedva primjetan osmijeh, a oči su ti, iako i dalje sitne, počele zračiti radosnim sjajem koji na početku nisam zamijetila. Pročitala sam u međuvremenu osnovne podatke o tebi u programskoj knjižici, koja je bila napisana na engleskom i kineskom: znala sam da dolaziš iz provincije i da si odrastao na selu, nisi završio fakultet, a tvoji romani su kriminalističke tematike. Zapamtila sam i jedan od naslova tvojih knjiga, Biti netko drugi, koji mi nije zvučao previše povezan s očito tvojim omiljenim žanrom. Bila sam sigurna kako si i ti pročitao biografsku crticu koju sam na brzinu nažvrljala o sebi nakon što sam doznala da ću putovati u Kinu. Zvučala je pomalo patetično: nagrađivana pjesnikinja rođena u Zagrebu prije 40 godina, objavila više knjiga poezije i jednu (neuspjelu) knjigu proze, nada se skoroj životnoj transformaciji…

Ali, zapravo, to i nije toliko važno. Bitan je trenutak koji se dogodio u onom budističkom samostanu starom 17 stoljeća, što se nalazio ni dva sata vožnje od našega hotela, u nekom pitomom gorju, kada sam ti hodajući nepreglednim stubama prema Buddhinu kipu visokom pedesetak metara počela pričati o sebi. Nisu nam smetali nepodnošljiva žega, temperatura koja je dosezala 40 stupnjeva Celzijevih u hladu ni podsmijesi drugih sudionika. Sada sam ja govorila ne zaustavljajući se, a ti si, poput mene na početku, pozorno slušao, i kad smo stigli na najviši kat samostana i zakriveni hladom Buddhina lika promatrali nepreglednu daljinu, otkrila sam ti nešto najintimnije o sebi, što nikada nisam nikome rekla. Ne znam što me je ponukalo na taj čin, možda upravo tvoje nepoznavanje mojega jezika i sigurnost kako će moja tajna biti očuvana, ali tada sam izrekla prvi put naglas činjenicu koja je dugo bila breme mojega životnoga nesnalaženja: Htjela bih biti netko drugi! Ne želim više biti ja… Ti si me nato pogledao ozbiljna lica, rekao nekoliko riječi i nakon toga smo zašutjeli. Više nismo progovorili ni riječ. 

Posljednjeg jutra našega boravka u Kini, odšetali smo noseći svoje putne torbe do rijeke što je tekla u blizini hotela. Zastali smo na mostu koji je stajao nad rijekom, padala je sitna kiša, i ja sam ostavila svoj crveni kožnati kovčeg iza leđa, a ti svoju crnu platnenu torbu iza sebe. Zagrlili smo se. Iznad nas pojavila se duga i ja sam zaželjela želju… strašnu i lijepu istodobno.

***

On

Oduvijek sam želio biti netko drugi. To je prva rečenica koju sam rekao kada sam te ugledao, Vanja. Znam da me nisi mogla razumjeti, jer sam govorio mandarinskim jezikom, a ti nekim meni nepoznatim i dalekim europskim jezikom, ali ja sam vidio u obličju tvojega lica – sitnim tužnim i tamnim očima, prćastu nosu i usnama oštrim poput oštrice noža – svoje drugo ja. Taj osjećaj željenja biti netko drugi pratio me od djetinjstva i nisam ga mogao jasno obrazložiti samome sebi. Odrastao sam na selu s djedom i bakom bez roditelja, koji su otišli raditi u Peking i dolazili jednom godišnje na nekoliko dana. Morao sam odmalena raditi u polju, ustajati rano i lijegati kasno. Noću bih skrivećki uz svjetlost svijeće čitao jednu zbirku krimića koju mi je iz glavnoga grada za rođendan poslala majka. Djed mi je često govorio kako ne vrijedim ništa i da sam krivo srastao… Radije bih da je moj unuk netko drugi, primjerice mali Mao Wang negoli ti, tako mi je rekao kada sam imao sedam godina, i ja sam tada prvi put pobjegao od kuće. Do svoje osamnaeste godine bježao sam ukupno deset puta i svaki put nakon što bi me dovukli natrag, djed bi skinuo svoj teški kožnati remen s hlača i ošinuo me deset puta po leđima. Tog desetog puta nakon što su me vratili kući, odlučio sam da ne želim više biti zlostavljan, okrenuo se prema djedu, podigao ga u naručje i uz njegovo slabašno lamatanje rukama premjestio na drugi kraj štale u kojoj me je kažnjavao. Potom sam uzeo njegov remen – isti kojim me je sve ovo vrijeme šibao – i izrezao ga na komadiće. Više me nikada nije ni pokušao udariti. Nakon što sam navršio osamnaest godina, otišao sam u gradić u našoj provinciji i radio teške fizičke poslove u tvornici kože. A onda sam jednoga dana smislio radnju kriminalističkog romana i počeo pisati kao sumanut na starom pisaćem stroju koji sam kupio od svoje bijedne plaće. Potom sam otišao za Peking i ušetao u izdavačku kuću. Roman se dobro prodao i nakon toga sam postao slavan pisac koji je od svojega novog zanata mogao i živjeti. U glavnome gradu nisam nikada posjetio roditelje. A moja želja da budem netko drugi – bila je kroz fikciju ugrađena u lik provincijskoga inspektora Mao Wanga koji je u Pekingu rješavao „nerješive“ slučajeve… Ali osjećaj da ja nisam ja i da bih trebao biti netko drugi svakim je danom bio sve jači.

O tome sam ti pričao prvoga dana u Ningbou dok si me gledala sva u čudu nelagodno se osvrćući oko sebe…Vani je padala jaka kiša, ali ja sam znao da će ona uskoro prestati i pozvao sam te u našu prvu šetnju uz obližnju rijeku. U tebi sam od prvoga trenutka prepoznao neku blisku daljinu, ne znam kako bih to drukčije formulirao, vidio sam svoje drugo ja, kao da u zrcalu, u tajnosti, promatram svoj lik, ali zapravo nalazim tvoje obličje. Nakon što si mi u knjižnici Tianyi rekla svoje ime, zadrhtao sam i zatvorio oči, ponavljajući tvoje ime koje me je podsjećalo na zvuk izgovora mojega prezimena: Wang. A onda sam vidio znak u odrazu stakla, u kojem su naša dva lica postala jedno… lijepo, sljubljeno i napokon potpuno. Na samostanskom vrhu, dok si gledajući u daljinu izgovarala one milozvučne slogove, ja sam znao da sam napokon pronašao biće koje sam tražio. 

Posljednjeg jutra zajedničkog boravka u Kini, odšetali smo noseći svoje putne torbe do rijeke što je tekla u blizini hotela. Zastali smo na mostu koji je stajao nad rijekom, sipila je sitna kiša, i ja sam ostavio svoju crnu platnenu torbu iza leđa, a ti svoj crveni kožnati kovčeg iza sebe. Zagrlili smo se. Iznad nas pojavila se duga i ja sam poželio želju… Strašnu i lijepu istodobno.

***

Oni

Nato je Wang uzela crveni kožnati kovčeg i nestala u bespuću tek probuđenoga grada, a Vanja je, ne okrećući se, uzeo crnu platnenu torbu, ovjesio je o rame, i koračao sigurna koraka uzduž plemenite rijeke Yong. Pritom su znali da više nisu bili on i ona, nego zauvijek, u bliskoj daljini – ili dalekoj bliskosti – nepodijeljeni, a opet nepomiješani – Oni.