Marija Matios, Slatka Darica, Drama u tri života

Ako to dosada nije postalo jasno, onda mi valja naglasiti: ukrajinska je književnost književnost regija. Izvještavao sam u svojoj seriji o Galiciji i Donbasu, o Zakarpatju i Volinju, Krimu i Harkivu, ali, bar dosada, ništa o Bukovini. Pri tome je to geografsko područje u svojoj multikulturalnosti i multilingvalnosti čak i za Ukrajinu iznimno „šareno“. Burna povijest, mijenjanje političkih struktura, miješanje pučanstva, pomicanja od rumunjskog, preko njemačkog, jidiša do ukrajinskog, mješovita kultura koja je bila rezultat tih turbulentnih gibanja, progovorit će u pripovijesti o tragičnom životu, evo tek jednog primjera, vjerojatno najznačajnijeg pjesnika njemačkoga jezika (namjerno neću reći – njemačkog) dvadesetog stoljeća Paula Celana. Tektonski poremećaji koje je povijest nametnula tome području doveli su do toga da je na njemu danas dominantni jezik ukrajinski. Ta činjenica ni u kojem slučaju ne govori protiv mogućnosti djelomičnog integriranja u korpus ukrajinske književnosti ranijih djela sročenih u drugim idiomima. Naprotiv, Bukovina upravo i jest paradigmatski primjer one, na početku postavljene, teze koju uvijek iznova dokazujem i potvrđujem: o ukrajinskoj književnosti kao svjetskoj književnosti u malom.

Jedan od najznačajnijih glasova Bukovine danas je spisateljica Marija Matios. Njezin je najpoznatiji roman Slatka Darica, izvorno objavljen 2005., na hrvatski preveden još davne 2011. To što na hrvatskoj literarnoj sceni nije osobito zapažen upravo je razlog da o njemu ovdje progovorim opširnije. Povijesno se kontekstualiziranje pri tome pokazuje nužnim, bar ako se želi shvatiti o čemu je riječ u romanu, u kojim se okvirima kreće. Tada će i ponešto zamršena pripovjedna struktura postati jasnija. Bukovina je regija, da ostanem pri dvadesetom stoljeću, koja se nalazi u sastavu Austro-Ugarske monarhije, kao jedna od njezinih krunskih provincija. Autohtoni su njezini stanovnici Huzuli (Guculi, Huculi), narod o kojemu je već bilo riječi o ovoj seriji (kada sam izvještavao o knjizi Ljubimci pravde Jurija Andruhoviča). U sklopu imperijalnih klišeja promatralo ih se kao „plemenite divljake“, a takvu su oznaku zavrijedili zato što su živjeli svojim povučenim životom u teško dostupnim ruralnim krajevima. Provala nasilja s Prvim svjetskim ratom mijenja i sliku Bukovine. Sjeverna se priključuje novoosnovanoj i kratkotrajnoj nezavisnoj Ukrajini, ali Rumunjska, osnažena pobjedom u ratu, preuzima vlast nad cijelom Bukovinom. Dolazi do još jedne podjele u kojoj Poljaci prisvajaju za sebe jedan njezin dio da bi Rumunjska, definitivno, 1919. preuzela potpunu kontrolu. Huzulsko područje tako prelazi iz jednih ruku u druge, no ono što je konstantno jest njihovo nepromijenjeno prisustvo, bez obzira na to koja država na njemu nominalno posjeduje vlast. Drugi svjetski rat ponovno mijenja stanje. Ovaj put 1940. u Bukovinu marširaju sovjetske trupe. I to stanje traje kratko. Raskid pakta Hitler-Staljin mijenja geopolitičku kartu, Rumunjska, kao saveznik Njemačke, vraća se na scenu, a osobito su pogođeni orgijom nasilja židovski stanovnici pokrajine. Poraz Njemačke i njezinih saveznika u Bukovinu na vlast dovodi Sovjetski Savez. S njima opet dolazi nasilje, osveta zbog navodne kolaboracije i progon nepoželjnih u Sibir – tipični recept čijemu ponavljanju svjedočimo sada, u novome ratu koji Rusija vodi protiv stanovništva Ukrajine – i to je stanje koje se neće mijenjati sve do raspada sovjetskoga imperija 1991. 

U taj je povijesni okvir smješten roman Slatka Darica Marije Matios. Kao što se može i pretpostaviti, njegovi su junaci i junakinje Huzuli. U samome je središtu Darica, žena koju upoznajemo u njezinim srednjim godinama, koja živi usamljena u selu i lišena je sposobnosti komunikacije, nije nijema ali ne govori. Zbog čega je prestala govoriti, to je tajna čije razrješenje pripovjedačica čuva za neki kasniji, povoljniji trenutak. Roman, dakle, počinje u sadašnjem trenutku pripovijedanja, smještenog u sedamdesete godine prošloga stoljeća. Darica sa svojega rubnog područja nijemo, bez komentara promatra svijet oko sebe, a njezinu se tišinu kompenzira rječitošću, koja ponekad prelazi i u brbljavost, susjeda iz sela, čiji je govor u samome tekstu markiran kurzivom. Jasno je da njezina šutnja za uzrok ima neku tešku traumu, ali je istovremeno razvidno da se njome brani od vanjskoga svijeta i oko sebe stvara auru uzvišenosti, duhovnosti koju njezin okoliš prepoznaje i priznaje. Štoviše, pripisuje joj se i gotovo mistički obojena moć predviđanja.

Postupno, vraćajući se retrospektivno ka momentu početka zbivanja predočenih u pripovjednom tekstu, pripovjedačica razotkriva razloge Daričine šutnje i izoliranosti u prošlosti obilježenom apokaliptičkim provalama nasilja. Tako dolazimo do izvornoga događaja – do silovanja majke i njezinog samoubojstva, čina koji oca pretvara u očajničkog čudaka, a kćerku u nijemu pratiteljicu zbivanja koja se na nju sručuju poput kakve vremenske nepogode u surovome svijetu dvadesetog stoljeća. Osobita se tragedija krije u činjenici da je upravo Darica kriva za ono što se zbilo jer je, privučena slatkišima koje joj je ponudio oficir NKVD-a, odala mjesto na kojemu su se skrivali ukrajinski partizani te time omogućila njihovu eliminaciju. No konci se pred nama spajaju tek na kraju romana. Dotada možemo, sklapajući pojedine kockice, tek naslućivati što se zbilo.

Još je jedan takav događaj koji obilježuje Daričin tragični život ljubavna priča s Ivanom, vječitim lutalicom, čovjekom kojemu jedinome uspijeva prodrijeti do njezine tajne, ali koji nestaje u Sibiru, kao još jedna od bezbrojnih žrtava ruskoga terora nad Ukrajincima. Njezin je život, u jednu riječ, istinska tragedija koju, to se mora reći, Marija Matios pripovijeda vješto, bez nepotrebne patetike ili pretjerivanja. Ono što je najvažnije, i što Darici kao liku pridaje iznimnu plastičnost, jest njezina ukorijenjenost u Bukovinu shvaćenu kao zemlju u kojoj ljudi žive u simbiotičkom odnosu s prirodom, ali i s tradicijom. Samo im to pruža snagu da zadrže svoju autohtonost i u vremenima najvećih kriza. A njima je dvadeseto stoljeće obilovalo. Kao, uostalom, i ovo u kojemu sada živimo. Osobito ako se nalazimo u Ukrajini izloženoj zločinačkome napadu protivnika koji se ne može pomiriti s mirnim porazom koji je doživio te osvetu još jednom traži, ponavljajući vrijeme Drugog svjetskog rata, u masovnome uništenju. Glas Marije Matios pomaže nam da bolje shvatimo svo zlo s kojim je, u njegovoj dubokoj ukorijenjenosti, Ukrajina danas suočena.               

Predgovor za knjigu “Savez duhova” (Gradac, Čačak 2022.)

U ovoj čudnoj i uznemirujućoj knjizi Kukić uglavnom piše o umjetnosti i pisanju, o stvarima duha i o duhu stvari, o zbivanjima na jednoj slici Voje Stanića, od dimu zbilje koji prodire na sliku i o naslikanom dimu koji zadimi zbilju, o zastrašujuće pustom, nigdinovitom dubrovačkom Stradunu također piše, spominjući onoga jednog slučajnog čovjeka, tamo negdje u dubini, dok Basara, pridonoseći istom čudu i nelagodi, piše uglavnom o politici, o vječnoj srpskoj i srbijanskoj tranziciji iz ničega u ništa, o rasapu svijeta i raspadanju država, o tome kako nema velikog smisla ni potrebe da se čovjek bavi vlastitom sudbinom, čak i kada piše o Eri Milivojeviću, nazvavši ga Ničeom konceptualizma, pa mistikom i monahom, Basara piše o politici. Ne biva uvijek tako, u drugim knjigama i na drugim mjestima, ali ovdje je, u ovoj knjizi, baš tako. Ono oko čega se, prilazeći svijetu s dvije strane, ulazeći u grad kroz dvoja suprotna vrata od grada, Kukić i Basara susreću jesu ljudi. Obojica o čemu god da pišu i kako god da krenu, svijet sažimaju u likove i persone. Drugo oko čega se susretnu je zlo. Kukić u Rovinju, na danima posvećenim našemu piscu, razmatra zlo u čuvenoj Kovačevoj priči “Dan i noć”, o kojoj se u doba kada je napisana i objavljenja rječitije u nas šutjelo nego što se govorilo, pa naslućujući “radikalno zlo” u fra Veselku stiže do Junga i one jednako uznemirujuće, koliko i zamamne i opijajuće vragolije njegove o zlu u Boga ili o božanskome porijeklu zla. Basara, pak, kao dalje da provodi misao Jungovu pa Kukićevu, piše da “više nije moguća pojava nekog Hitlera koji bi ličnom harizmom inicirao sublunarne instinkte masa na nekom mitingu”, jer da “svako ko pretenduje da vlada masama danas se mora obraćati preko TV ekrana”. Zlo više nije neposredno, vapi Basara, “ni sabornost u zlu nije moguća”. “Sve je posredovano.” I u toj je posredovanosti klopka iz koje nema izlaza. U posredovanosti i u savršenom individualiziranju svakog pojedinačnog čovjeka pred posredovanim zlom što izbija s televizijskoga i, još unapređenije, kompjutorskog ekrana.

Na dva sam načina, dva puta, a onda još jednom, ispočetka i napreskok, čitao ovu knjigu. Najprije, onako kako je i objavljena, starinski i po redu. Da pročitam što u njoj piše. A zatim, kako sam je čitao u elektronski formatiranom rukopisu, upisujući pojmove koji se u njoj pojavljuju, ili koji čitatelju prvi izbijaju nakon njezina čitanja. Pošao sam, to vidite, od pojma zla, kojim su opsesionirana obojica pisaca. I onda sam od tekstova Kukića i Basare gradio onaj treći tekst, čitateljev hipertekst, koji biva mogućim jer imamo takvo oružje u rukama i pod prstima. Imamo kompjutor. Ali je hipertekst u ovom slučaju dopustiv i privlačan i iz drugog, mnogo starijeg razloga: pred nama su tekstovi bliskih autora. Odvojeno kad govore o zlu, o umjetnosti, o raspadu, o Srbiji – premda Kukić Srbiju poimence samo jednom spomene, i to znakovito, spominjući Pašića i Supila – dvojica pisaca stvaraju strukture koje se doista mogu nadograditi i nastaviti jedna na drugu. Jedno je to od čuda ove čudne knjige: pisala su je dvojica ljudi, a nije pisana ni četveroručno, ni odvojeno. Moglo bi se reći, uz višak zanosa, da je pisana u istom životnom nadahnuću. Ili, uz višak sioranstva, da je pisana u istom životnom očaju.

“Gledanje je najteži oblik slepila”, piše Basara, nastavljajući misao o posredovanosti zla, “ono nikako nije sinonim viđenja, osim u kolokvijalnom govoru.” Gleda se prema van, zaključuje, a vidi se prema unutra. Osim što imaju idejnu i misaonu konzistentnost, pa će onda brojnom čitateljstvu zvučati kao svojevrsna post-filozofijska proza, Basarini tekstovi lirski su očuđeni, zvuče kao poezija, rastvaraju se poput prve rečenice velikoga epskog romana. U tom je fikcijsko-fakcijskom spoju, vjerojatno, i ključ za razumijevanje i dekonstrukciju Basarina romanesknog niza iz drugog i s početka trećeg desetljeća ovoga vijeka, za rastavljanje te nečuvene mašine na najmanje dijelove. Onako kako piše svoje romane – kroz koje, uzgred budi rečeno, Kukić promakne kao aktivan statist, anđeo svakodnevice – tako Basara ispisuje eseje iz ove knjige. Stvarnost se i mimo piščeve volje i namjere pretvorila u fikciju, premda nije prestala biti stvarnost…

Basara jedan je od najmoćnijih stilista suvremenih naših književnosti. Pjesnik bez pjesničkog opusa, raspsovani Krležin nećak, sentimentalni sioranovac, nježni prokletnik one zatajene srpske književnosti, koja mnogo veća je od najveće velike Srbije, što raste poput tumora u imaginaciji nacionalne elite. Kada o Srbiji govori, Basara prelazi u viši stupanj stilizacije, riječi same zapjevaju, kao u onim himnama Srbiji Oskara Daviča, i to onda ovako zvuči: “Konačno, nije li Srbija Sinajska pustinja postmodernog sveta? Nije li ona mesto najstrašnijih iskušenja gde je odsustvo evropskih ideoloških holograma istovremeno i nesreća i prednost? Nije li to zemlja kojoj preti realna opasnost pridruživanja Komonveltu izmišljenih država, sa koje već otpadaju ogromni komadi teritorije? Zemlja po čijim se kasapnicama širi svečana tišina opskurnog kulta mesa i masti, dok crkve ispunjavaju žamor, dobacivanje, kašljucanje i češkanje po dupetima!”

Kukić, pak, usamljenik u Srbiji, pjesnik i esejist po onome što ga u svijet goni, urednik, menadžer, kustos i graditelj jedne povelike biblioteke, sasvim apartne unutar srpske i svih naših kultura i književnosti, nasukane u nigdini poput one Fitzcarraldove opere u prašumama Amazonije,  opsesivno brani diferenciranost pojedinca u odnosu na ljudske mase, čovjeka brani pred narodom, često i po cijenu nerazumijevanja. Najzaneseniji je, i najuvjereniji, kada piše o književnosti, o tekstu i o junaku u tekstu, naprimjer o Malcolmu Lowryju, o historiji i alkoholu: “Te patnje duše i tela, te obmane i opsene koje nam igraju pred očima, ta izmaglica pred životom, ta halucinantna igra sa osećanjima, taj kolaps razuma, svet u splinu, ti agoni i agonije izazvani uživanjem – šta su oni do negacija istorije, te knjige ljudskih nesreća? ‘Čitaj istoriju. Vrati se hiljadu godina unatrag. Kakva je korist od mešanja u njen bezvredni, glupi tok?’ – pita se Lauri. Istorija je senka porazâ, lanac gubitaka na svim planovima ljudskih pokušaja i težnji. To je oduvek tako, jer čovekov poraz u svakom trenutku sadašnjosti nadjačava buku optimizma, radosti i sreće. Mi živimo usred delirijuma života. A čime je taj delirijum izazvan – tugom, bolom ili alkoholom – sasvim je nevažno. ‘Neko zavrljači crknutog psa za njim u jarugu.’ Ovim se prizorom završava roman Ispod vulkana, kao opomenom da vreme radi protiv čovekovog bića.”

Ali: “Čoveku nije oduzeto ono najdragocenije – ponos u vlastitoj tragediji.” I onda još jednom Lowryjevim riječima: “Čoveku nije oduzeto ono najdragocenije – ponos u vlastitoj tragediji.” Premda bi, čini mi se, kukićevskim jezikom govoreći, na ovome mjestu umjesto riječi ponos bolje pristajala riječ dostojanstvo.

“Savez duhova” knjiga je dvojice nečuveno darovitih odmetnika. Ono od čega su se, nezavisno jedan od drugoga, odmetnuli, neslavno je propalo. Naši životi protječu, i na kraju će i isteći, u dugom odjeku te propasti. Basara govoreći o onome što je propalo govori o Srbiji. Ili o svijetu i svemu što je u svijetu ljudsko. Neki bi njegovi čitatelji toj propasti nadjenuli ime Jugoslavije. Ili nekog još starijeg imperija, nekog davno prije ukinutog cirkusa, iz kojeg su se razbježale životinje, dok je akrobate upropastio strah od visine. Kukićevo i Basarino odmetništvo svoj kontekst i smisao nalazi u imaginacijama svakoga pojedinog svojeg čitatelja. U tom savezu duhova nema nikakvog programa. Nema ničega što bi vodilo novim kolektivima. Vođeni samilošću i pristojnošću ljudi nastavljaju sami.

Čekamo li možda još na okret zemljin terminalni,
Da drobina se izvrati i postane sjajna kora;
Sremze su se rascvasle, april je i šećer glazurni
Rastapa se s vrhova, ispija ga betonska grota.

A pod nebulama ološ olovo trga od zida,
Na rpi kandelabri, sagovi, srebreni relikti,
Vjeruje li ćorav kad strvinar raspomamlog krika
pet prstiju podiže – kolona nestaje u marmalji?

A djeca se bave sa kamenjem šarenim ko šljunkom,
Popođena čaršija c’jela razvalinom svetišnom;
Štembiljaju kundure, jame r’jevaju mozaikom,
Šalom, Šalom! – beči se konobar ogrnut taletom.

Bakar truni se s kupole – e kad ruke se slože pune alata,
Svašta se može – i nestane kupole – no čija je gratakaža

što izribala mrlje je sa zagasite rožnjače?
Čekamo li možda da probije neko svjetlo jarkije?
Da vremeplov se izgradi, il’ da Kain se pokaje?
Čekamo li, dušo, da kuršum vrati se u ležište?

Da palimpsest se satvori od talmudskoga gareža?
Da izapiše se nanovo neka ratna hronika?
Da budeš Jeremija, da plačeš ispred svoga klateža?
Da sapere te nevakat? Da golgota je samonikla?

I da baš nijednim prstom nisi ciljao u oko
bogu zelenookom – dok žad mu virka iz vitraža
poliedra – a caklići se sipaju kao orzo?
Možda je i vječna tvoja armirana kamuflaža

u vremenika hrama – skoro da i vidim tvoj kovčeg pol’vakantan:
Vadiš kad ushtiš, nemajuć’ da dodaš – s kupole je saguljen bakar.

Knjiga je nekad bila vazduh između dvojice pripovjedača koji nijesu htjeli svjedokâ. Bila je i ožiljak na licu kamena – neželjeno otkriće onih koji na divlje kopaju tražeći zlato. Bila je i pečat na kori ubijenog drveta. I vjetrovima i ratovima raznesena gomila listova papira. Bila je i plamen u najmračnijim epohama čovječanstva.

Knjiga će ostati tečnokristalna tajna koju arheolozi neće pronaći ni u jednom grobu bogataša. Ali nema se rašta ni kopati da bi se pronašlo ono što prodire u dubine svijeta van dohvata sumnjivih istorijskih sjećanja. I ne mislim da će književnost osloboditi svijet rešetaka njegovih meridijana niti da je ona bjekstvo od stvarnosti ili pribježište. Književnost je sklonište usred stvarnosti. 

Treba da se pripovijeda, da se vjeruje u dinamiku književnog doma, u čijem se podrumu pohranjuje neispričano. Treba da se prevodi, da se ne dozvoli da se priče skamene u fosile koji spavaju u dobro obezbjeđenom izlogu državnih muzeja. Svaka književnost koja sumnju ne sadrži sumnjiva je. Istinska književnost kreira stvarnosti, razotkriva svjetove, a da pri tom nijednom ne zabode zastavu u krhko tijelo zemlje. U jeziku čuva sjeme bezvremenog nagona za nepripadanjem, osvjedučuje krvarenje u periodima između dvaju ratova.

Kad se svijet pozivao na nužnost i pravednost bombardovanja u ime univerzumskog spokoja – širila se simetrija omeđenih grobova; kad je svijet brisao „nacionalnu pripadnost“ plemenitim metalima – počinjala je kolonijalna vjera u daljinu; kad god je na polju bolesne istorije bio posijan princip socijalističke ili religiozne jednakosti – javljali su se diktatori. Književnost je često bila biološko oružje u rukama tamnih figura ljudske istorije, ali – i pored svih surovih ubistava bajonetom oštrih riječi (jer u građanskim ratovima ubija se i zarad pogrešno izgovorenog akcenta) – slijepo vjerujem u čistotu književne i pjesničke misli, u istu onu o kojoj je govorila Hana Arent i koju u sebi nosi svako dijete što razumije pjesmu ptica selica. 

Kad nešto ne želim da zaboravim – ponavljam ga naglas. Tako je i s telefonskim brojevima bolnica ili izdavačkih kuća, za koje mislim da će me izvući iz stvaralačke usamljenosti. Kad nešto želim da zapamtim – zapisujem ga tajno, ograđujem list papira čitavim svojim tijelom, kao da riječi pokušavam sakriti od anđelâ istorije. Kad zaboravimo kome pripada priča koju smo čuli, ona postaje naša, na način na koji su i tradicionalne pjesme, u stvari, pjesme koje je zaboravio onaj što ih je napisao – prije nego što ih je svijet proglasio svojim. Moja baba, koja je bila slijepa na jedno oko, znala je dublje sagledati svijet i iste pjesme je uvijek kazivala na različit način. Kad god bih poželio da ih zapišem, samo bi mi rekla: „Ne ubijaj mi pjesme.“ Pisanje je tu bilo egzekucija. Naliv pero – giljotina iz koje je isticala plava krv. Književnost proširuje granice sumnje, čini da se vjerovanja i strahovi ne nasljeđuju, podučava nas tome da budemo svoji čak i onda kad poput ranjenog lista treperimo na grani porodičnog stabla. Pisanje predstavlja strah od pripadnosti i glasno oplođivanje riječi u gluvoj školjki koja čuva zvuk vremena, ona je rezbarenje na zidu prvobitne tišine. Ponekad je tišina koja nastupa pošto se pjesma pročita snažnija od bolnog uzvika napuštenog. Ponekad je tišina ptica kojom se najavljuje bombardovanje jača od alarma zajedničke smrti.

Na nadgrobnim pločama ispisuju se godine rođenja i smrti, a crta koja stoji među njima može predstavljati svu nerođenu djecu, nenapisane knjige, sve neosvjedočene slučajeve hrabrosti i pokajanja. Književnost je nenaslijeđena prostorija zajedničkog rođenja. U društvu u kojem živim moć se nasljeđuje brže od bolesti, ali je bezbjednost književnosti zagarantovana upravo njenom nenasljedivošću i nedjeljivošću, odsustvom testamenata i zavjetâ. Kao čitalac, smatram da je književna memorija nasljedna na jedan drugačiji način – kao početak novoga svijeta. Pozivanje na nju ne završava se samo sentimentalnim i selektivnim besjedama koje možemo čuti nad nečijim svježim grobom. Književna memorija tijesno je povezana sa slobodom postojanja, čak i onda kad oživljava slike ratova, iskorjenjivanja i vraćanja nečega što više ne postoji – izuzev nagona koji nosimo u sebi da snažno uzviknemo kako bi nas vrijeme čulo.

Sve što mi je ostalo od majke je rukopis u sveskama s receptima za kuvanje, koje nijesu bile položene uz nakit u njen grob. Od babe mi je ostao jedan snimak pjesme, koju je i tad bila ispjevala na neki novi način. Poslije mene i svih ostalih što pišu ostaće bibliografske jedinice, koje će neko pokušati da sistematizuje i protumači uvijek na različit način – s ciljem da se potvrdi smrt autora. I istorija će se ponoviti na različit način – knjiga će spaliti lažne trgove sigurnosti. 

Preveo Nenad Vujadinović

Odjednom, ulete jedan u salu, u sred predavanja, vičući: – Tuku ga! Tuku ga! Odmah poustajasmo svi, devojke, momci, i potrčasmo na mesto incidenta. Čuveni klub književnika! Gde inače ulazimo tiho, pažljivo, jer tamo su, čoveče, sedela velika imena, laureati. Ali sad, ništa nije bilo isto. Milicija je već bila na mestu i nije puštala nikog da uđe, a ono malo što se moglo nazreti kroz poluotvorena vrata, ličilo je na mesto obračuna, sve ispreturano – čaršavi, stolice, a stari kelner, napolju ispred kluba, inače rastrčan i pričljiv, sad nekako onemeo, kao zakovan stajao je pred tim neredom i na naša zapitkivanja samo je klimao glavom, bez reči, sa cigaretom u ustima. 

Primetih da mu cigareta treperi. – Vidi ga, ukočio se jadničak – dijagnosticirala je jedna koleginica, što je imalo efekta – ostaviše kelnera samog da i dalje klima glavom u oblaku duvanskog dima, a oni, desetak koraka dalje, okupiše se brbljajući o mržnji čaršijskih realista prema postmodernizmu. Jedino je Branko ostao po strani: – Nerviraju te, a? – reče mi dobrodušno – Prave se važni sa tim svojim formulacijama, ali, u suštini su u pravu. Okomile su se mračne sile na našeg  pisca. Pisac je zaista bio „naš“, prvi diplomirani student sa katedre za opštu i komparativnu, čije smo knjige čitali, pothranjujući iluziju da posedujemo delić njegove darovitosti, smelosti i načitanosti. 

Iz kluba izađe tip, očigledno iz Unutrašnjih (ne samo zbog sivog kišnog mantila) sa dve pune šoljice kafe u rukama i odvede kelnera pod široku krošnju najbližeg drveta. Situacija postade pomalo smešna – agent služi kelnera! Ovaj, sav zbunjen, prihvati šoljicu, ali, posle prvih gutljaja, kao da mu se malo po malo vraćala nekadašnja agilnost u pokretima i govoru. Mada je sad, zbog prisustva agenta, njegov glas bio stišan i nekako stegnut, pa smo Branko i ja mogli da načujemo delove njihovog šapata: kelner – … pomutila im se svest… ali to im se, druže inspektore, dešavalo i ranije… agent – … čekaj, malo lakše… ko je počeo?… Načuljili smo uši: kelner – … pa, oni… agent – ko to oni?… kelner (stišavajući glas još više) – … obojica… le… – nečujno izreče nadimak jednog od njih. Agent, kao da mu je sve jasno, srknu kafu, onda namršten, pogleda ka meni i Branku, dajući nam do znanja da treba da se udaljimo. Branko me povuče za rukav: – Dođi ovuda. Vidiš da hoće da nas istera. Povukosmo se u društvo sa fakulteta, koje se takođe utišalo od agentove pojave. – Šta to pričaju? – tiho upita koleginica živih maslinastih očiju koja je i na predavanjima sve kapirala i brzo reagovala: – Jeste li čuli nešto? “Opet se pravi važna”, pomislih, a ipak joj odgovorih: – Dvojica ga napala. Jedan je izgleda bio… – i kazah nadimak koji sam dočuo iz razgovora kelnera i agenta.  – Znala sam. Bila sam sigurna da je on zamešan u ovu svinjariju. Zapravo, među komparativcima se odavno dobro znalo za hajku koja se vodila protiv „našeg  pisca“. Žestoka i napeta je bila polemika u kojoj je on branio smisao nove književnosti, kao i književnosti uopšte. Naročito su ga napadala trojica, jedan profesor fakulteta sa partijskim odličjima i dvojica, što mi je bilo čudno, jakih pisaca koji su takođe bili poznati, znali smo ih i čitali. Šta im bi, da li je bila u pitanju zavist ili dirigovana politička diverzija, ili su obe bile izmešane? Mi komparativisti smo, normalno, bili na njegovoj strani, mada smo, sudeći po namrgođenim pogledima agenta, bili predugo na “mestu zločina”. Tada je koleginica, i tako najaktivnija i omiljena među profesorima, morala da kaže poslednju reč, prilično predvidljivu: – Hajde, da idemo. Ostavimo ih njihovim prljavim poslovima. 

Da nije bila tako prepotentna, možda bi mi se i dopala – sa izražajnim crnim očima, sa punim, malo širim usnama, srednjeg rasta, ali skladne figure, sa vitkim, no dovoljno popunjenim nogama i naprćenom zadnjicom. 

Produžili smo prema “Kolarcu”, kafani gde smo imali običaj da svratimo posle predavanja i nastavimo druženje. Koleginica je zauzela čelno mesto, Branko i ja smo se smestili pri kraju dva spojena stola: – Druže, da li ti se čini da su nas nekako izolovali. Ova devojka će se teško ukrotiti – uobičajno dobrodušno zareža: – Dobro bi joj došla kocka leda u usta da zaćuti. 

Pa ipak smo ostali do fajronta. Čak smo zapevali, svi u glas: – „Gori vatra“, „Da li znaš da te volim“…, da bi završili sa „Šta će mi život“. Branko se, već dobro pijan, premestio do koleginice, a kad smo zapevali, zagrli je.  

Sledeće godine, Pisac je napustio državu i otišao da živi u Parizu. Imao sam sreće da jednog popodneva 1983., dok sam i ja bio u Parizu, u stanu jedne prijateljice, slikarke, zazvoni telefon, ona je bila nešto zauzeta u kuhinji, zamolila me je da odgovorim, dižem slušalicu i čujem karakteristični glas koji prepoznajem. 

Te večeri, na žurki – mešano internacionalno društvo, bio je i jedan temperamentan Argentinac, možda rumunskog porekla, ime mu pamtim – Grigorij. Pisac je pevao, prateći se na gitari, Okuđavu, Visockog, ruske romanse, dok su oko njega ljudi uživali, udarali po taktu, pevušili. 

Godinama posle toga video sam ga na TV-u, bio je u Izraelu, već veoma bolestan, možda manje od godine pre odlaska, snimao je intervjue sa starijim ženama, bivšim logorašicama. Onda je umro, opelo mu je držao pravoslavni pop koji je puno docnije umro od korone. 

Eto, to bi bilo moje sećanje o kratkim susretima, ako se tako može reći, s Piscem. Danas, kad svi pišu o govore o njemu, za mene kao da je postao lik, lik iz njegovih pripovedaka. 

Šta se tiče Branka i naše zgodne koleginice, njih dvoje su se na brzinu smuvali  i počeli su da žive zajedno, potom su se venčali (na svadbi se mladoženja po svom običaju opio), kupili su stan, negde na Novom Beogradu. Vremenom smo se viđali sve ređe, čuo sam da su dobili ćerkicu, pa sina. U martu 91-e, kad je zajednička država počela da se slama, kada su u Beogradu tih dana počele demonstracije, javili su mi o Brankovoj smrti od masivnog infarkta. 

Ja sam već odavno bio u Skoplju. Osamostaljivala se Makedonija. 

Vrlo mršav muškarac, izduženog lica, obraslog rijetkom bradom, uskih dugoprstih šaka, nasmiješen, sjedi svakoga dana od jutra do kasnog popodneva ispred pečenjare iza školskog dvorišta. Tad plati svoj račun i odlazi.

Nismo sigurni tko je on. Netko kaže da je prije rata predavao geografiju. Drugi da je isto ovako besposleno sjedio ispred kavane blizu glavnoga trga. Žena koja čisti školu kune se da je bio kirurg i da je njezinom malom jednom izvadio šivaću iglu iz želuca.

Istina je, međutim, da ga se nitko ne sjeća, a da ga svi odnekud znaju.

Tražili su način da ga upitaju. Ili da ga navedu da priča o sebi, i da nekako onim što će reći ispune svoja sjećanja. U to nesigurno vrijeme mira možda je najvažnije ispuniti praznine u sjećanju. Učini se čovjeku da će stvarni kraj rata nastupiti kada se svega bude sjećao. Ili kad zaboravljeno bude samo ono za što je i prirodno da bude zaboravljeno. Ne treba se sjećati baš svega.

Ali uzalud su ga mamili da nešto kaže.

Pitaj, nemoj se sramiti!, nasmijao se jednom od njih.

A koji si ti, mi se tebe, da ti priznamo, nikako ne možemo sjetiti, iako si nam poznat?

Ja sam Bog!, reče on, i kao da će mu pružiti ruku. 

Čovjek odskoči, kao da ga je stresla struja, pa nekim smiješnim pokretima otrese jedan pa drugi rukav.

Lud čovjek, čudo da svi nismo od ovog rata poludjeli, pokušao sam ih smiriti kad su došli da mi govore što je bilo.

Nitko nije poslije govorio s njim. Dolazili su i dalje u pečenjaru iza školskog dvorišta. Pivo je tamo jeftinije, a ima i nečeg davnog u tom mjestu, i u tim popodnevima pokraj školskog dvorišta, kad svako malo lopta doleti među stolove, ili se začuje uzdah nakon pogođene stative i prečke, vrisak postignutog gola.

Ljudi su u potrazi za mirnodopskim ritualima.

On sjedi sam, izdužen, mršav, osmjehnut, gleda dječju utakmicu, igra se s praznom čašom. Nitko nikad nije vidio da u toj čaši nečega ima. Pitali su jednom gazdu, a što tom čovjeku naplaćuje ako mu je čaša uvijek prazna?

Ništa nije odgovorio.

U to se pojavio muškarac s bombom, njega znamo, nekad je radio kao činovnik u pošti, stanovao u predgrađu, na početku rata izgorjela kuća, i u kući žena i tek rođeni blizanci, dječaci. Poslije se javio u dobrovoljce, obukao uniformu, uzeo pušku, raširenih ruku jurišao u zagrljaj neprijateljskim rafalima. Nijedan da ga okrzne. Neprijateljski vojnici iskakali bi iz svojih rovova i bježali pred njim. Nije pucao. Oni su bili brži.

Bio bi junak da je ikad ikoga ubio. Ovako nije.

Ali sad se pojavio s bombom, stao je na sredinu dvorišta, priđite djeco moja!, zvao ih je, oni su mu prilazili, zašto nam prekidaš utakmicu?, on je aktivirao bombu, i bomba je na oči svog onog svijeta ispred pečenjare, eksplodirala.

Najprije snažan bljesak, pa nevidljive sjajne oštrice, koje režu dječake na fragmente, kao da su od papira, i kao da ih režu škare poludjelog kolažista, i odrezane fragmente lijepe uz još sitnije fragmente muškarca koji je aktivirao bombu.

On ustaje, svaki mu se pokret lako razaznaje, iako je brži od vremena koje teče kroz eksploziju, pritrčava sredini školskog dvorišta, i razmahuje rukama, grabi svojim golemim šakama, kao da perje koje se razletjelo na vjetru vraća u jastuk, i vraća tako dijelove eksplodirane bombe u cjelinu. Kako koji zahvati, tako se dijelovi dječjih tijela vraćaju na svoja mjesta, kao da eksplozije nije bilo, ili je stvarno nije bilo, i svijet na školskom dvorištu opet je cijeli, dječački.

Skloni se, vidiš da od tebe ne možemo igrati!, viču dječaci na njega.

On gleda u svoju bombu, pa gleda u njih, jednako očajan kakav je i na početku bio, pa prilazi stolu za kojim već opet sjedi izdužen, mršav, osmjehnut Bog, odlaže pred njega bombu, metal se sudara sa staklom čaše, i začuje se zvuk pitom, mirnodopski, kao kad se prsten na ruci sudari s prozorskim staklom, jer počinje kiša, i treba zatvoriti prozor.

Ovo biste trebali zaboraviti, nježnim će glasom Bog.

Oni se poslije sjećaju samo tog zvuka, ne znaju otkud im je u pameti. I muči ih tko je taj koji svakoga dana sjedi ispred pečenjare iza školskog dvorišta. Svima je poznat, pa misle da nije špijun.

Sarajevo je grad pričâ.

I više od toga: Sarajevo je grad-priča.

Priča Sarajeva jest ćilim bogate šare, nesagledive, asimetrične – pa ipak harmonične, uzbudljive, uzbuđujuće – pa ipak skladne u svom konrapunkt-prepletu. Sarajevo, grad-priča, velika je pripovest sačinjena od mnogo malih, sasvim majušnih ili, pak, monumentalno velikih, presudnih, odsudnih. Sarajevo je grad- roman u neprestanom nastajanju. Nezavršen kao i svako pravo remek-delo.

Veliku priču grada Sarajeva pričaju pripovedači. Jedan od njih zove se Zoran Radulović. Ustvari, to mu je zvanično ime. Kao i svaki dobar pripovedač, Homer ili Šeherezada, svejedno, on ima svoje pravo ime. Pa kad se kaže Rale, zna se o kome je reč. Rale – odranije i u nekim krugovima poznat i pod kodnim imenima „Radule“ i „Raleks“ – priča svoju/svoje priče onako kako to čine pravi pripovedači: autentično, navlastito i vlastito, u svoje ime i pod svojim imenom, pod punom odgovornošću, pod punim doživljajem, sa istinskom proživljenošću. Otud „Rale“: prisnost je instantna, neminovna, zagarantovana.

Ovo ne govorim zato što znam čoveka, još malo pa pola stoleća. (Znam čoveka pola veka.) Govorim zato što pouzdano znam da i oni koji ga ne poznaju osobno, nakon čitanja njegovih pesama i priča postaju njegovi poznanici, drugari, ahbabi, jarani, kameradi, saučesnici u njegovoj priči – čak i ako nisu Raja- iz-Saraj’va. Tako to biva sa pripovedačima koji nenametljivo i nežno upisuju svoju priču u čitaočevo umno oko, u veliku, opštu priču kojoj je Sarajevo i glavni junak i mesto radnje i događaj-po-sebi, čak i ako se pripovest ne odvija u Sarajevu. Jer, ko je zbilja iz Sarajeva, čak i ako mu se mater nije tamo porodila, taj je rođeni Sarajlija činom ulaska u tu veliku priču. U koju se, rekoh li, ulazi lako, a ne izlazi nikad. Čak i oni koji poriču Sarajevo u sebi, ostaju zarobljenici magičnog grada.

Jer, Sarajevo je magičan grad. Takvim ga čine dve stvari: jutarnja i večernja svetlost, ona iznad Trebevića i ona iza Igmana, i pripovedači njegove velike povesti. Rale je, evo svedoči o tome i ova druga knjiga, magician, čarobnik, druid, činodejstvenik sarajevske priče. U toj priči nema onog što se van Sarajeva naziva „sarajevskim duhom“, nema mesta smehu na pogrešnim mestima – prava šega nikad nije ono što je očigledno; u ovoj priči, Raleksovoj, ima grada u ljudima, a ne ljudi u gradu.

Znači li to da Rale ne laže pripovedajući?

Naravno da ne.

Laže kao pas.

Kao pas na čiji je rep neko stao. Kao pas kojeg je neko namerno povredio. Kao pas čiji je trk pomalo u šreh. Laže onako kako laže svaki dobar Sarajlija i dobar pripovedač: nežno, tražeći lepotu i tamo gde je nema, merhametli, benevolentno, dobrohotno, primećujući sve nesavršenosti onog o kome piše i za koga piše, razumevajući da postoji zlo, ali nedoumevajući kako nastaje – jer, kad bi to znao, više ne bi imao rašta pisati – piše, dakle, sa svešću da laže, najpre sebe. Jer, sve je tako bilo kako Rale piše, samo što on zna da ima smisla pisati samo ako se toj stvari istinski i ljudski čudiš. Rale laže tako što ništa ne ulepšava i ništa ne nagrđuje, on laže zato što je njegova laž istinita. Jer to rade dobri pripovedači: lažu da nam daju utehu.

Šta je pisanje ako nije otkrivanje nesavršenosti sveta i čoveka, i uteha zbog toga? Obično drljanje. Rale ne piše iz malog mozga, nego iz čistog lica, ljudskog, začuđenog nad svetom, lica koje se ibretom ibreti, ali ne presuđuje. Ni kad osuđuje. I kad to čuđenje postane poezija, onda nema foliranja. Laž nije foliranje, naime.

Foliranti su prevarili vrijeme, kako kaže Arsen. Našli su neko svoje, misle: bolje, pa ga žive patvoreno, folirantski. Raletovo, pak, vreme jest njegovo i njegovih čitalaca, istinsko i naše, jer Raleks ne folira i ne vara. On nas samo laže: laže da smo bolji nego što jesmo. Jer, opet valja prizvati Dedića, i mala jutarnja nježnost i gorko noćno sjeme i te kako su vredni spasavanja od zaborava „istine“, one koju ispisuju historici i histerici, koju obdelavaju sveznajući pripovedači nezačuđeni nad bilo čim, koju propovedaju velevažni sujetnici. Jedino vredni, kad bolje razmislim.

Raletova laž jest jedina istina.

To je zato što je tačna. I lepa.

Čitajte, pa ćete videti.

Knjigu otvara moto Roberta Bolaña iz romana “Divlji detektivi”, u kojem je skriven i naslov “Najskrovitiji spomen na ljude”. Vrijedi ga u cjelini citirati, jer u Bolañove riječi upisani su i način, stil i strategije Mohameda Mbougara Sarra: “Neko vrijeme Kritika prati Djelo, zatim Kritika iščezne i ostaju Čitatelji koji ga slijede. Putovanje može biti dugo ili kratko. Zatim Čitatelji umiru jedan za drugim i Djelo ostane samo, iako se druga Kritika i drugi Čitatelji malo-pomalo priključe plovidbi. Zatim Kritika ponovo umre i Čitatelji isto tako umru i na tom tragu kostiju nastavlja Djelo putovanje prema samoći. Približiti mu se, ploviti na njegovu tragu nepogrešivi je znak izvjesne smrti, ali druga Kritika i drugi Čitatelji neumorno i neumoljivo joj pristupe i vrijeme i brzina ih dokrajče. Naposljetku, Djelo neizbježno putuje samo preko Beskonačnosti. I jednoga dana Djelo umre, kao što umiru sve stvari, kao što će se ugasiti Sunce i Zemlja, Sunčev sustav i Galaksija i najskrovitiji spomen na ljude.”

Sarr je Senegalac, ali je Afrikanac. To je, istovremeno i širi i uži okvir njegova identiteta. Kao što je Bolaño Čileanac, ali je Latinoamerikanac. Sarrov jezik je francuski, iako on, barem kao romanopisac, ili kao pisac ovoga romana, nipošto nije Francuz. Bolañov jezik je španjolski, ali ni on nije Španjolac. Premda u slučaju obojice gravitacija jezika izravno će utjecati na njihovu sudbinu, građanski identitet, mjesto na kojemu će otpočinuti i na koje će se naseliti. Premda nisu to što svojim jezikom jesu, Bolaño i Sarr bit će njegovi veliki pisci. Obojica će, uostalom, pisati o prividima istovremenog pripadanja i nepripadanja. Sarr više nego Bolaño. I važna tematska linija “Najskrovitijeg spomena na ljude” bit će put u francustvo i fancuskost. Nemoguće riječi, nemoguća stvar.

Roman je prevela Ursula Burger, vrlo nadahnuto. Objavila ga je Fraktura, kao jednu od onih knjiga koje neće postati bestseleri, niti će se oko njih odigrati spektakl, ali bi trebale biti vrlo utjecajne i inspirativne za svoje odistinske čitatelje, a naročito za pisce među tim čitateljima. Kada bi među profesorićima Filofaksa u Zagrebu, naročito mlađim, koji u akademskoj dangubi rado pokušavaju pisati romane, čak vrlo obimne, postojalo svijesti, skromnosti i dara, bavili bi se Mohamedom Mbougarom Sarrom sljedećih nekoliko sezona. Ali neće oni to, na žalost.

Dakle, Sarr je pisac za pisce. Koliko god to frazerski zvučalo. On je pisac koji rastvara i razigrava imaginaciju, navodi čitatelja da misli i da započinje neku svoju istragu. Njegova je, pak, istraga vezana za tajanstvenu knjigu T. C. Elimanea “Labirint nečovječnog”, za pokušaje, uspješne i neuspješne, konstruiranja i rekonstruiranja Elimaneove biografije, kao mogućeg objašnjenja onoga što “Labirint nečovječnog” jest. U istragu uključeno je više osoba, živih i pokojnih, kolega lika koji ovu pripovijest donosi, afričkih pisaca iz različitih zemalja, ali i Elimaneovih suvremenika, ljudi koji su ga poznavali pa imaju određena saznanja, možda tačna, možda i netačna, o tome iz čega je i kako nastao “Labirint nečovječnog”. Elimane je svojedobno za neke bio “afrički Rimbaud”. Drugi su ga pokušavali proglasiti za plagijatora i krivotvoritelja. Da bi im to uspjelo, poslužili su se krivotvorinama. Sam Elimane je, međutim, šutio. Ili je govorio kroz biografije likova koji će poslije za njim tragati. Govorio je kroz apokrife, biografske bilješke, atake velike povijesti na krhke ljudske živote… Govorio je kroz legende. I nije govorio nikako.

Mohamed Mbougar Sarr roman je postavio onako kako bi ga postavio Bolaño. Sličnost je neskrivena. Čak bi se moglo reći da je ova knjiga postavljena kao varijacija na Bolañovu temu. Što je to očiglednije, to je i bolje. Kao što, recimo, ni Gustav Mahler nije skrivao umetke, citate, parafraze, krađe i preinake u svojim simfonijama, ili Šostakovič. To slušatelja, tojest čitatelja, dovodi u dvostruko iskušenje: da sam krene u potragu za onim čime se autor poslužio, ili da se upusti u usporedna čitanja Sarra i Bolaña. Privlačno je, pa i zabavno, i jedno i drugo. Jedino što je nepametno činiti, i što je uostalom pokazatelj nedostatka dara i imaginacije, jest optužiti pisca za plagijat i krivotvorinu. U književnosti se, kao ni u umjetničkoj glazbi, ništa ne može plagirati ni krivotvoriti. Eventualni takav postupak je sam po sebi kreacija. Veliki plagijat u romanesknoj bi književnosti morao biti veliki roman. Pripovijedanje je prostor za interpretaciju, tumačenje, variranje, zavođenje na krivi trag, ali ništa se, doista ništa, ne može plagirati ni krivotvoriti. Znamo to od Borgesova doba, ili na neki mnogo tragičniji način, od afere s “Grobnicom za Borisa Davidoviča”, a znamo i od nekih mnogo ranijih vremena, kada su braća Grimm interpretirala, varirala, prenosila tuđe bajke, ili, još i mnogo vjerodostojnije, od vremena kada su nepismeni pripovjedači svih naših jezika prenosili pripovijesti koje su prihvatili od svojih prethodnika, a koje će njihovi također nepismeni nasljednici prenositi sljedećoj generaciji slušatelja (ustvari – čitatelja!). U tom nadopisivanju, nadopričavanju i upisivanju već postojećih modela, konstrukcija, legendi u vlastiti stroj za imaginaciju, umjetnost je pripovijedanja. Iz toga se razvila i umjetnost romana. Ne samo iz toga, naravno.

Negdje odmah pri početku, jedna od spisateljica u ovom romanu o književnosti, o piscima i o jednoj knjizi, ime joj je Beatrice Nanga, “za koju sam se nadao da će me jednoga dana ugušiti svojim grudima”, piše Mohamed Mbougar Sarr, “izbacila je kandže i kazala da samo djela istinskih pisaca zaslužuju debate u kojima se povade noževi, da samo ona zagrijavaju krv poput prvorazredna alkohola te da ćemo, budemo li izbjegavali strastveni sukob na koji pozivaju i priklonimo li se mlitavosti beskičmenjačkog konsenzusa, obeščastiti književnost. Istinski pisac, dodala je, potiče debate na život i smrt kod istinskih čitatelja, koji su uvijek u sukobu”.

Možda se to dogodilo na petnaestoj ili dvadesetoj stranici romana, možda je Beatrice Nanga ispalila to i ranije, neću vam to govoriti, uzmite knjigu i čitajte, ali u tom sam se trenutku, ili još i malo ranije, naježio i nastavio čitati gladno, sjetivši se, tko zna zašto, Borisa Marune, i jedne od njegovih patriotskih pjesama o Hrvatima, u kojoj im, tim Hrvatima, Maruna govori: “Vi možete zajebavati poeziju/ Ali ne i mene”. Kod Beatrice Nanga, a ustvari kod Mohameda Mbougara Sarra, stvari stoje donekle obrnuto nego kod Hrvata: vi možete zajebavati Beatrice Nanga, ili Mohameda Mbougara Sarra, ali ne i književnost! Njih dvoje, književni lik i njezin pisac, oni su koji će doista oko djela istinskih pisaca povaditi noževe. To je, ako me razumijete što govorim, osnovna razlika između ovoga afričkog pisca francuskoga jezika, i skribentčića koji nas okružuju. Dok govori o književnosti, M. M. Sarr govori o istinskim piscima. Makar da su samo likovi njegova romana.

Francuska i Pariz poprište su ovoga afričkog romana. Ili romana o jednoj izmišljenoj (ili neizmišljenoj?) afričkoj književnosti, pisanoj na još radikalniji način od onog na koji je Bolaño konstruirao i ispisivao jednu izmišljenu latinoameričku književnost, nižući njene izmišljene autore. Mohamed Mbougar Sarr konstruira cijelu jednu egzilantsku afričku scenu, na kojoj je, recimo, i Musimbwa, “moj prethodnik u fotelji mlade afričke nade”, ruga se pripovjedač. Musimbwa je izbjeglica iz Konga, iz Demokratske Republike Kongo, o kojoj je u zimu i proljeće 2023. u Hrvatskoj bilo mnogo riječi. “Znao sam samo da je, kao dječak, pobjegao od rata, s tetkom koja je preminula prošle godine. Nikad mi nije pričao o okolnostima svoga bijega, o roditeljima, životu prije Francuske. Jednoga dana pitao sam ga zašto nikad izravno ne govori o svojoj prošlosti. Nikad neću zaboraviti njegov odgovor: ‘Zato što iz Zaira nosim samo nesretne uspomene. Ondje sam proveo najsretnije trenutke u svom životu. Ali kad na njih mislim, uvijek sam nesretan. Prisjećanje na njih ne potvrđuje mi samo da su prošli već i zauvijek uništeni, a s njima i cijeli jedan svijet. Imam samo sretna sjećanja iz Zaira. Loša, naravno. Ali i dobra. Hoću reći da čovjeka ništa tako ne rastužuje kao njegova sjećanja, čak i kad su sretna.”

Oni koji me makar i površno znaju, znat će da nisam Afrikanac, nisam, očigledno je, na žalost crnac, tako da nisam ni iz DR Konga. Ali dok Musimbwa govori o Kongu, a M. M. Sarr samo bilježi ono što njegov lik kaže, meni se, njegovom čitatelju, čini da u moje ime govori o nekoj drugoj zemlji, nekom drugom Zairu. Pritom, M. M. Sarr na vrlo precizan način, glasom svoga pripovjedača, ili glasovima svojih likova, afričkih pisaca, a onda i glasom ipak najfascinantnije među njima Marème Sige D, šezdesetogodišnje senegalske spisateljice, i jednog od najkarizmatičnijih ženskih romanesknih likova koje je ova čitatelj stigao upoznati, konstruira svijet afrički, emigrantski, kolektivni, kao i svijet svakoga pojedinog čovjeka, u čijoj se sudbini ogleda to neobično čovječanstvo. Siga je, kao i svatko od njih, afričkih pisaca u Parizu, onih koji znaju ili ne znaju za Elimanea, imala je neki svoj strašni razlog da emigrira. Jedni su bježali od rata, razlozi drugih bili su politički, treći su bježali od sebe. Elimane, pak, možda je tražio oca, koji je otišao u Veliki rat, da umre za Francusku. Ili možda nije? Možda to i nije bio on?

Knjiga kojom je pripovjedač fasciniran, a čiji je knjiški život povezan s nekim od spomenutih i nespomenutih pisaca, izbjeći ćemo reći kojim, možda je ključ Elimaneove biografije. Krećući se za tom knjigom, pisac se dotiče holokausta, stiže u Argentinu, eto ga kod Sabata i Gombrowicza, a onda odnekud progovara Léopold Sédar Senghor. 

Mohamed Mbougar Sarr pisac je od tisuću i jedne reference, koje čitatelj može, ali i ne mora loviti. Njegovi likovi stižu iz fikcije, ali čitatelj mora biti oprezan, jer neki progovaraju iz stvarnosti. Roman je ovo o Africi, ali baš i nije. O afričkoj povijesti, ali i povijesti Europe. Ponajprije, naravno, roman je ovo o književnosti. Njegov autor mijenja registre, presvlači se, ispovijeda se, pripovijeda legende, pa ih pretvara u dokumentarnu stvarnost. I neprestano hvata svog čitatelja za gušu. Ovoga naročito glasom Marème Sige D. Govori Siga: “Malo je pisaca ostalo vjerno mržnji prema svojim roditeljima. U knjigama u kojima se s njima obračunavaju ili jednostavno preispituju težak odnos s njima, na kraju se uvijek pojavi malo ljubavi, malo nježnosti koja ublaži čist zanos njihovog čistog nasilja. Kakva šteta! Život im pruži nenadan dar, a oni sve protrate u idiotskom sentimentalizmu koji gajimo prema roditeljima. Kakva odurna šteta! Ja se nadam da ću nastaviti mrziti svog oca i da u tome neću pokleknuti. On nikada nije pokleknuo. (…) Bila je to njegova lekcija i dobro sam je upamtila. Ako prestanem mrziti oca, što će njegovog ostati u meni? To je njegova duboka ostavština. To je moje nasljedstvo i moram ga biti dostojna. Računaj na mene, Ousseynou Koumakh. Računaj još dugo na moju mržnju, oče.” Veoma je lijepo i sigurno Ursula Burger u ovom ljubavnom romanu prevodila najvažnije rečenice za ovoga Sarrova čitatelja: “Računaj još dugo na moju mržnju, oče.” Naizgled, jednostavno je, ali nije.

Volim beznadnost “Najskrovitijeg spomena na ljude”. Volim Mohameda Mbougara Sarra, premda bih mu mogao biti otac. Ovaj je pisac 1990. godište.

EUKLIDOVI ELEMENTI – Στοıχεῖα

„Kada govorimo o prvim misliocima, govorimo o povijesnim počecima, o onome što je prvo nastajalo, a ne o nekim nespretnim početnicima. Ovi rani mislioci su svoje mislili i domislili, svoje ostvarili. Tako je kada je u pitanju nastajanje svijeta, tako je kada je u pitanju stvaranje umjetničkog djela ili oblikovanje misaonog sustava. Svaki u sebi započinje i svoje završava, svaki je rođen iz onoga što mu je prethodilo, a kao potpuno svoj svoje dovršava. Svaki svoju kružnicu zaokruži. U sebi je potpun, cjelovit i smisao sebe sama.“

Predrag Finci, „Prvo, bitno“

 Moje bavljenje matematikom, po završetku studija, pored rada u srednjoj školi, koje sam relativno brzo okončao, svodio sam na istoriju matematike, a u toj istoriji na matematičare, njihov život i njihov odnos prema matematici. Temelj takvog proučavanja je istorija grčke matematike koja je bila u mnogočemu povezana sa filozofijom. Bertrand Rasel smatrao je da svaki filozof trebа da zna temelje matematike, pa i šire. Paralelno sa matematikom i fizikom, proučavao sam i helensku filozofiju, „prvo bitno“ kako je napisao filozof, pjesnik i pripovjedač Predrag Finci. Pošto nijedan posao nisam radio preko noći, trebalo je više godina da bi se napisalo nešto bar za nas ovdje novo, a pomalo i temeljno. Tako su nastale moje knjige, jednako beletrističke kao i one iz istorije matematike. U njih sam uložio godine i godine rada, od prikupljanja materijala, do pisanja knjige. Zato su, vjerujem,  „Veliki matematičari“ jedna od mojih najpopularnijih knjiga. Četiri izdanja, samo u „Nolitu“ sa tiražom od preko petnaest hiljada primjeraka. Antikvari, ili bukinisti, tražiocu te knjige obično kažu da je rijetka jer je vlasnici ne prodaju rado. Ali nisam napisao posebnu knjigu o grčkoj ili helenskoj matematici, iako moju knjigu o matematičarima otvara veliki Arhimed koji je donekle sažeo matematičko znanje svoga vremena. Danas ovdje hoću da ispričam na svoj način povijest srpskog prevoda Euklidovih „Elemenata“, iz više razloga, ali ću sve te razloge ostaviti čitaocima za zabavno otkrivanje.

Knjiga koju vam predstavljam sastoji se od trinaest svezaka, što znači da ima 13 knjiga, kako su od svog nastanka određene, jer svaka obrađuje jednu oblast elementarne geometrije. Njihov tvorac je bio slavni aleksandrijski matematičar Euklid, pa se po njemu i cijela geometrija koja je nastala iz tih 13 knjiga nazvana euklidskom. Kasnije će nastati neeuklidska geometrija, ali to nije predmet ovog teksta. Takođe, nematematičari ne treba da se plaše da će ovo biti neki suvoparni stručni tekst. Ne, ovo je priča što je nastala u mojoj glavi tokom mnogih godina ispisivanja raznih priča o matematičarima, koje su prevashodno priče, a potom i matematička istorija. Ali, sva naša prošlost je istorija, uključujući i ono što se jutros desilo. Mene u svemu tome, uvijek zanimaju veliki ljudi, stvaraoci. Često su mudri političari ostali upamćeni kao pokrovitelji tim ljudima i njihovom djelovanju. Pretpostavlja se da je u Aleksandriju Euklida doveo prvi Ptolemej, po zapovjedi Aleksandra velikog graditelj Aleksandrije i svih njenih institucija. Tako se računa da s Euklidom u Aleksandriji počinje da radi matematička škola a Euklid je njen prvi predavač. U nekoliko navrata u tu školu, koju možemo da zovemo Muzeum, ili Biblioteka, nekoliko puta dolazio je i Arhimed sa Sicilije. Ostao je i dio njegove prepiske sa aleksandrijskim matematičarima. 

Kako sam došao u posjed svih trinaest svesaka „Elemenata“? Desilo se to osamdesetih godina prošlog vijeka, poslije izlaska mojih „Velikih matematičara“ u Beogradu, kod uglednog izdavača „Nolit“, kod koga ću objaviti i još „Slavne arapske matematičare“ i „Dječake sa Une“. Nažalost „Nolit“ više ne postoji, ali tu su još njegova izdanja. Htio sam da posjetim našeg poznatog matematičara Ernesta Stipanića i da porazgovaramo za novine o njegovom životu i njegovim knjigama. Razgovor je trajao nekih dva sata, u njegovom stanu u ulici  „Kneza Miloša“. Profesor Stipanić Ernest je bio Hercegnovljanin, ona generacija kojoj su u tadašnjoj gimnaziji predavali, pored domaćih, i ruski profesori. Ali oni nisu bili po zanimanju profesori, nego ruski carski oficiri. Svestrano obrazovani, u našoj jedva pismenoj zemlji, mogli su da predaju sve predmete, to im je bilo odobreno po zakonu. I predavali su, od matematike, preko fiskulture ili tjelovežbe, do muzike i francuskog jezika. A odlučivali su dogovorno, na početku školske godine ko će šta predavati, stalno se rotirajući. Bili su sjajni predavači, ruski strogi i pravedni. Profesor Stipanić o njima je govorio sa velikim uvažavanjem. Oni su ovdje, u ovom tekstu, spojnica koja povezuje Ruse bjelogardejce sa našim ali i evropskim prostorima. Neki su ostali kod nas do kraja života, doprinoseći naučnom i prosvjetnom razvoju, većina je, poput današnjih izbjeglica sa svih strana, otišla dalje na zapad. Još nešto o profesoru Stipaniću, istoričaru matematike, velikom znalcu dvojice dubrovačkih slavnih matematičara i fizičara, Boškovića i Getaldića. O obojici Stipanić je objavio izvrsne tekstove, mada se uglavnom u svim pregledima dubrovačke književnosti i pridruženih disciplina i ne spominje, jednako u Srbiji kao i u Hrvatskoj. 

Kada sam se spremio da pođem od profesora Stipanića, on mi je poklonio veliki broj svojih separata, upravo o Boškoviću i Getaldiću, ali i nekoliko knjiga, od kojih su ove o kojima sada pišem, „Euklidovi elementi“, najviše zbog moga bavljenja matematikom  o čemu sam mu govorio, sasvim kratko, navodeći moju želju da poslije „Velikih matematičara“, i knjiga tada u nastajanju, „Slavni arapski matematičari“,  sasvim posebna, kao roman o Hipatiji, „Posljednji bibliotekar u Aleksandriji“. Za tu knjigu sam se ozbiljno spremao, naručio iz Londona nezaobilaznu „Istoriju grčke matematike“ ser Tomasa Hita (Sir Thomas Heath, History of Greek mathematics) koju mi je poslao naš književni kritičar i lektor na londonskom univerzitetu. Kasnije sam nabavio više izvrsnih knjiga iz istorije matematike, na ruskom, engleskom i francuskom jeziku, od kojih je za ovu temu veoma značajna „An Introduction to the History of Mathematics“ (ne gledajte velika slova, to je za korice). Sedamdesetih i osamdesetih godina nije bilo lako i jednostavno doći do tih knjiga. 

Sada prizivam za pomoć bitnog čovjeka za prevođenje sa grčkog na srpski jezik slavnih knjiga „Euklidovi elementi“.Tih trinaest knjiga, temelja klasične planimetrije, preveo je jedan Ukrajinac, ili Rus, emigrant, značajan matematičar, profesor na više fakulteta od Rusije i Ukrajine, do Beograda, znalac više jezika među kojima je bio i klasični grčki, srpski akademik Anton Bilimović. Evo kratke biografije Antona Bilimovića, čiji su studenti bili značajni profesori matematike u vrijeme mog studiranja, naročito Tatomir Anđelić. Preuzimam tu biografiju, koja je već više puta potvrđena, a koristili su je mnogi matematički pisci, među kojima je bio i već spominjani Ernest Stipanić. Tako pletemo priču o slavnim knjigama koje je napisao Euklid iz Aleksandrije, koga ne treba brkati sa Euklidom iz Megare, koji je bio otac filozofske škole koja je razvijala umijeće beskrajnog raspravljanja. Sva sreća što je taj Euklid živio prije ovog o kome mi pišemo. Hegel je više volio starijeg Euklida, a matematičare nije uvrštavao među bitne mislioce helenizma pretpostavljajući joj fiziku. 

Anton Bilimović rođen je 20. jula 1879. godine u gradu Žitomiru, koji se nalazi u ,sevjerozapadnom dijelu Ukrajine. Njegov otac, Dimitri Bilimović, bio je vojni ljekar, ps je shodno svojoj profesiji često bio službeno premještan. Anton je zato u djetinjstvu nekoliko puta mijenjao mjesto boravka i školovanja, ali najveći dio svoje mladosti proveo je u Rusiji. Osnovnu školu završio je u mjestu Vladimir, nedaleko od Moskve. Nakon završetka osnovne škole, upisao je Kadetski korpus (srednja vojna škola) u Kijevu koju je završio 1896. godine. Nakon toga seli se u Sankt Peterburg gde je upisao Nikolajevsku inženjersku akademiju i naučio latinski i grčki jezik. Međutim, kasnije je napustio akademiju i prebacio se na Fizičko-matematički fakultet Kijevskog univerziteta, gdje je 1903. godine diplomirao sa zlatnom medaljom. Poslije odbrane magistarske teze iste godine izabran je za asistenta na Katedri za mehaniku.

Bilimović je želio da postane profesor pa je upisao i doktorske studije. Kako bi usavršio svoje znanje i doktorsku disertaciju nekoliko godina je proveo u Francuskoj i Njemačkoj na usavršavanju. 1905. i 1906. godinu proveo je u Parizu radeći sa poznatim fizičarom i matematičarom Polom Apelom. Ovaj veliki matematičar je u to vrijeme bio dekan Prirodno-matematičkog fakulteta Univerziteta u Parizu i bio je poznat po rješavanju nekih od najtežih problema u matematici i mehanici. Bilimović je naredne dvije godine proveo na Univerzitetu u Getingenu u Njemačkoj, radeći sa Davidom Hilbertom. Poslije povratka u Ukrajinu, Bilimović je odbranio doktorsku disertaciju na Univerzitetu u Odesi. Od te godine radio je kao docent na Kijevskom univerzitetu i počeo da objavljuje radove o teoriji krivih i površi. Ovi radovi bili su napisani na ruskom jeziku, ali 1910. godine počinje da objavljuje i na njemačkom. Od 1915. godine radio je kao redovni profesor Novorosijskog univerziteta u Odesi. Tu je radio pet godina, a dva puta je bio izabran za rektora.

Poput mnogih izvrsnih stručnjaka, bježeći od ruske revolucije, u aprilu 1920. godine prelazi u Beograd gdje ostaje do kraja života. Prvo je bio vanredni profesor Filozofskog fakulteta, a od 1926. godine i redovni profesor za oblast racionalna mehanika i primijenjena matematika. 1936. godine postao je redovni član Srpske akademije nauka i umjetnosti (SANU), kada je osnovao časopis Publications de l’Institut Mathématique, a u posleratnim godinama izabran je za prvog upravnika Matematičkog instituta Srpske akademije nauka i umjetnosti. Međutim, tokom Drugog svjetskog rata bio je udaljen sa fakulteta zbog svoje ruske pozadine i neprijateljskog držanja prema Trećem rajhu, ali se poslije rata vratio na svoje radno mesto. Bio je zaslužan i za osnivanje Odjeljenja za tehničke nauke Srpske akademije nauka i umjetnosti i Jugoslovenskog društva za mehaniku.

Anton Bilimović je delovao u oblastima matematike i fizike. Najviše se bavio primjenom teorije diferencijalnih sistema u klasičnoj mehanici. Poseban doprinos dao je oblasti kinematike čvrstog tijela. Njegovi prvi doktoranti su bili Tatomir Anđelić, Vjačeslav Žardecki, Demčenko i Konstantin Voronjec koji su nastavili njegov rad i bili uspješni u svojim oblastima. Bilimović se u oblasti fizike bavio i problemom nebeske mehanike, kretanjem materijalnog sistema koji malo odstupa od krutog tijela, pitanjem sekularnog pomjeranja polova. Bavio se neanalitičkim funkcijama, Hilbertovim integralom nezavisnosti, varijacionim računom. Ali, dosta matematike koja ne zanima običnog čitaoca, mada sam ovdje naveo samo djelićak Bilimovićevog rada da bi baš takav čitalac osjetio dah matematike. 

Bilimović je bio odlično ocjenjen profesor među svojim studentima. Bio je ma koliko strog istovremeno i duhovit. Jednom je zakasnio na čas, izvinio se studentima i formulisao sljedeću teoremu: “I ako profesor zakasni, uvijek će postojati student koji će stići kasnije”. U tom trenutku je student ušao u učionicu, pa je profesor Bilimović rekao svojim studentima: “Sada, teorema je dokazana”.

Ovoj priči-anegdoti, dodaću i priču o Bilimovićevom odnosu prema profesorici Veri Šnajder kod koje sam ja slušao i položio sa lijepom ocjenom racionalnu mehaniku. Dakle, svi smo mi učili racionalnu mehaniku iz skripata koje je napisala profesorica Šnajder. One su došle nekako i do akademika Bilimovića koji se užasnuo „aljkavosti“ koleginice Šnajder, pa je rekao negdje, nekome, koji je to zapamtio, da se divi njenim studentima koji uče iz takve kupusare. Ja sam kasnije vidio Bilimovićev udžbenik racionalne mehanike, koji je koristio meni stran vektorski prilaz problemima. E, meni se to nije nešto dopalo. O Veri Šnajder, majci klaviristkinje Milice Šnajder, ovdje sve najljepše.  

Prelazim na prevođenje Euklidovog velikog djela, „Elementi“, grčki Στοıχεῖα. Samo po sebi se podrazumijeva da su Euklidovi „Elementi“ jedna od najprevođenijih knjiga na svijetu. Ali kod nas nije bilo dobrih prevoda, pa je Anton Bilimović, uvijek pun ideja i želje da se obogati izdavačka djelatnost SANU, predložio da on prevede to djelo. To je i učinio relativno brzo. Njegov prevod pregledao je prvi najpoznatiji srpski filozof Branislav Petronijević, znalac i matematike i grčkog. Bilimović je prihvatio sve njegove korektorske ideje sa zahvalnošću, ali i sugestije tada mlade matematičke garde u Matematičkom institutu. Tako je jedan čovjek sa strane, ukrajinsko-ruski matematičar, podario Srbima, ali i ostalim narodima i narodnostima socijalističke Jugoslavije veliko djelo helenske misli na jeziku koji se zvao srpskohrvatski, srpski i hrvatski i obrnuto. Bilo je važno da je taj prevod bio razumljiv svima u tadašnjoj Jugoslaviji. 

Mene i danas zadivljuju definicije koje je skovao Euklid. Teško da ih je preuzeo, on je unio reda u matematička znanja svoga vremena. To je bio njegov temeljni posao u Aleksandriji, i on ga je obavio zaista izvanredno. Evo prvih sedam definicija, koji su čista poezija i filozofija. Prepisujem ih iz Bilimovićevog ekavskog prevoda. 

1. Tačka je ono što nema delova.
2. Linija je dužina bez širine.
3. Krajevi linije su tačke.
4. Prava linija je ona, koja za tačke na njoj odjednako leži.
5. Površina je ono što ima samo dužinu i širinu.
6. Krajevi površine su linije.
7. Ravan je površina koja za prave na njoj podjednako leži.

Možete li zamisliti ove pojmove? Teško. Kad đak crta planimetrijske oblike, on ne može da zamisli da to što je nacrtao nije to u doslovnom smislu. Tačka koju nacrta, nije tačka nego površina. Linija nije linija nego površina, i sve tako. To je nešto što postoji i ne postoji. Nema ga u prirodi, samo u ljudskom čudesnom umu. Takvi su temelji matematike. Euklid ih je formulisao za svoje vrijeme na strog način, preuzmajući ono što je bilo već znano, ali dajući mu sasvim novo ruho, pa se to staro zaboravilo, ostalo je samo ovo čudesno djelo o kojem se, pored ostalog, ispredaju i zanimljive priče. Anton Bilimović snabdio je sve knjige iscrpnim objašnjenjima, uključujući i dileme matematičara koji su dolazili kasnije i tražili još veću strogost. Tako je to u svim naukama, pa i u kraljici nauka matematici. 

Bile su lakše one smrti tuđe,
u nekoj sobi neko umre i u tu sobu se uđe:
moja majka,
moja zemlja,
moj otac,
moj pas,
onaj nesrećni kaktus koji sam ubila dolijevanjem vode.

Za njima sam plakala one suze šljive, iz mene je lilo to krvavo voće,
tap tap tap
kao slap. 

Ali bile su lakše te smrti drugih bića,
ta krvoprolića
u vijestima,
te orgije smrti u onim mjestima
u koja se nikada neću vratiti,
ja sam živjela daleko, ja sam mislila dalje,
svijet je ono što čini me, svijet za mene prostire svoje ćilime,
ja sam vidjela Bahame, i Pariz, i Ameriku, i mjesto gdje je Džek London prvi put vidio svog
vučjaka
u snijegu,
ja sam vidjela svijet i od njega sam tražila svoju njegu,
ja neću umrijeti
kao moja majka, moj otac, moja zemlja, moj pas, moj kaktus koji se udavio u previše vlage,
ja ću imati više sreće i više snage
i preživjeću. 

Bilo je tako dok su me održavale te smrti tuđe,
čovjek mora da ih sve ožali i ta žalost je čovjeku oruđe,
hodaš iz inata,
živiš jer su te otpisali,
dišeš tamo gdje drugi nikada nisu prodisali,
ti si uspjeh jer ne umireš u tom plodnome vrtu smrti,
ti si onaj koji se dragovoljno ne natrti,
već opstaje. 

Izdržavaš kao divljakuša, boriš se kao Spartakuša,
od mene neće načiniti ropkinju,
ja ovoj smrti neću robovati
ja ovome svijetu neću robovati,
svijet je ono što čini me, svijet za mene prostire svoje ćilime,
ja ću po njima kročiti kao gazela
visokog čela. 

Ali tako niko ne preživi svoju smrt, ona je kao hrt
koji te stigne i zakolje,
moju majku, mog oca, moju zemlju, mog psa, moj kaktus, moje zemljake,
moj buljuk izbjeglica,
sva ta lica,
baš sve ih je zaklala
iz kaprica. 

Sad znam

samo ovako čovjek preživi svoju smrt,
tako da je zaboravi,
tako da o njoj ne misli u ovom svijetu strašila, 

i to sam promašila.