Bila grah čučavac
Bila zelen orah
Bila paradajz što se tek zameo
Bila sjeme crvenog luka
bila život u babinom vrtlu
Bila dijete
Bila djevojka
Bila mahuna trkljašica
Bila živa
Bila život
Upoznala smrt
Prilazila joj s boka
S leđa
U brda
U šumu
Iz njenih se bedara
prolila krv
iz njene utrobe vrisak
iz njenih usta
metci
Bila dijete
Bila živa
Upoznala smrt
Rekla joj “Hvaljen Isus i Marija”
Ona šutjela
Odvela me na groblja
Rekla mi
“Gledaj, ovo je život”
Bježi iz Bosne
Idi iz Bosne
Zaboravi
Nestani
Govorila majka
Pobjegla
Otišla
Nestala
Upoznala Bosnu
Upoznala smrt
Bila didova jabuka s Krabana
Bila šljiva tete Luce iz donjih Vrtača
Bila hrast Srbinov iz bučićkog gaja
Bila grm iz Putićeva
Postala Brandisova ruža s Galice
Što joj trn nestane
Kad je spustiš u dolinu
Bila didova jela s Krabana
Bila babin jorgovan
Bila babina krava Šarenka
Bila babina kokoš
Bila kap s izvora vode u Maljinama
Bila smreka s Vilenice
Bila sestra svetog Petra u Brajkovićima
s njim lovila pastrmku u Lašvi
Bila očna duplja svetog Ivana Krstitelja na Bukovici
iz nje gledala smrt
Bila oblak s Vidoševića
na kojem je sveta Ana sjedila
Spustila se preko Rostova
u dolinu
Bila magla što se do proljeća ne raščisti
Ubio me vuk s vlašićke Gromile
Odnio me pod groblje
Vjetar s Konjske
Napravio mi mjesto
U grobu tete Luce
Da legnem i odmorim
Da zaspem pod borovima
Čekaju me baba i did
Čekaju me moji
Čeka me novi život
Vratila se u zemlju
Postala zemlja
Vratila život

U pretprošlu nedelju je umro, u prošli petak je na Jevrejskom groblju sahranjen veliki pisac David Albahari. Naše prijateljstvo – koje bi u septembru napunilo četrdeset godina – počelo je pričom, nisam video bolji način da ga sa ovog sveta ispratim nego pričom.

Evo te priče:

TRI KORAKA ISPRED

Albahari je, dakle, umro, ali ne pre nego što je u romanu „Pogovor“ – koji počinje rečenicom „Kralj je umro“ – napisao pogovor za svoj život – stilski besprekornu retrospektivu toposa, poetika i stilova kojima je probio magistralu u bespuću srpskog jezika, da bi u trenutku kritične temporalnosti projurio kroz sjen smrtni, odvezao se u nepoznatom pravcu i izašao iz igre, kao Mendosa u priči „Papa“.

Mora da je smrt bila nezadovoljna polovično obavljenim poslom, mišljah čuvši da je Albahari umro. Davno sam – u sporom vozu, na putovanju na književni festival u Sofiju – shvatio da je Albahari uvek korak ispred svega. Zašto bi smrt bila izuzetak?

Pretpostavljam (laskam si) da je Albahari – kad bi razmišljao o smrti i danu posle smrti – mislio: „Neka nad mojim grobom govori Basara; on se razume u smrt. Osim toga, biće kratak, sažet, izgovoriće nekoliko rečenica, a onda će me – kipteći od zavisti što se nikada nije vinuo do stilskog savršenstva moje priče ‘Papa’ – triput kucnuti malim čekićem u čelo i triput reći: ‘Albahari, mrtav si’, kao camerlengo Mendosa papi. Znaću ja to, ali ipak treba da bude rečeno“, nagađam da je tako mislio Albahari.

Ja sam pak, kad god bih mislio o smrti – i neizbežnoj sahrani koja je stoput gora od smrti – ovako mislio: ako umrem prvi – a šanse su dugo bile na mojoj strani – neka govori Albahari. Znaće on da se nema šta reći, ali to samo on može reći.

Bio je to prećutni dogovor. Uostalom, Albahari i ja smo decenijama bili u neprestanoj prećutnoj komunikaciji, koju ni smrt, upravo zato što je prećutana, ne može prekinuti. Produžiće se to u vekove vekova.

Čuvši da je Albahari umro, setih se da sam godine, čini mi se, 2006 – saznavši da je Albahari oboleo od parkinsonizma – sa „Deretinim“ urednikom Arbutinom raspravljao da li da promenimo naslov mog romana „Uspon i pad Parkinsonove bolesti“ da ne bismo povredili Albaharija.

Glupost, rekao je Arbutina, ne može se Albahari povrediti, sam si, uostalom, rekao da je Albahari uvek korak ispred.

Vreme je pokazalo da je to zaista bila velika glupost. Pokazalo se da je Albahari bio najmanje tri koraka ispred Parkinsonove bolesti. Nikada u istorijama bolesti Parkinsonova bolest nije se vinula do takvih visina kao u Albaharijevom slučaju i niko nije tako suptilno i precizno opisao simptome, tegobe (ali i prednosti) Parkinsonove bolesti kao Albahari u romanu „Danas je sreda“.

Sprečen da dođe na promociju romana „Danas je sreda“, Albahari je rekao uredniku: „Zovi Basaru, neka on govori, on se razume u Parkinsonovu bolest.“

Nikada, rekoh, Parkinsonova bolest nije doživela veći uspon nego u slučaju Albaharija i nikada veći pad, jer je – budući uvek tri koraka ispred – Albahari umro od nečeg drugog, nebitno od čega, umro je zato što je bio živ, ne zato što je bio bolestan.

Zichrono livracha David.

(Kurir, 8.8.2023.)

Ulomak iz “Herkula”

U nedjelju 31. kolovoza započeli su neredi, koje je nemoguće naknadno dokumentirati, jer ne postoje vjerodostojni izvještaji. Zapravo, više ne postoje bilo kakvi izvještaji, premda je virtualni prostor bio zagušen vijestima, i premda se tokom dana javilo desetak novih informativnih portala, koji su izvještavali na hrvatskom, engleskom i njemačkom, uglavnom s provladinih i hrvatskih nacionalističkih gledišta. Vijesti koje su objavljivali bile su izmišljene, i jedne su za drugom nestale u sljedeća tri dana, kao što je sljedećih mjeseci iz hrvatskog informativnog prostora nestalo svega onog što je u nedjelju 31. kolovoza 20… godine objavljeno. Ako se godinama kasnije na internetu krene u potragu za onim što su hrvatski mediji objavljivali od noći 29. kolovoza 20… sve do sredine rujna iste godine, ne nalazi se ništa, praznina, savršeno počišćeno virtualno đubrište, gluha, nijema i slijepa sezona usred treštave i šarene svevremenosti jedne primitivne, šovenske, katoličke balkanske kulture, ispunjene denuncijacijama rijetkih preostalih upojedinjenih Hrvata, onih koji nisu dio amorfne pjenaste mase što posvuda naokolo izvire iz kanalizacijskih odvoda, iz otvora na kadama i sudoperima, i svakodnevnom kolektivnom deluzijom na antisemitske, antivakcerske, antikomunističke, antisrpske, antiglobalističke, antimondijalističke i općenito anti-supstancijalne teme, koje na ovaj ili onaj način ugrožavaju viziju savršeno homogenog, pjenastog hrvatstva. 

Na internetu ne postoji više ništa što bi na hrvatskome jeziku posvjedočilo o onom što se u hrvatskome virtualitetu, a zatim i u hrvatskoj zbilji, događalo u tih petnaestak noći. Sve je prebrisano, jedan kompjutorski klik bio je dovoljan za savršen zločin u virtualnom prostoru, ali taj isti klik Hrvatsku je vratio u prahistorijsko doba i u vrijeme pred-čovječanstva, kada ništa osim ljudskog sjećanja ne može posvjedočiti o nečemu što se još jučer zbilo.

“Ali što je s novinama, papir se ne može uništiti jednim klikom, što je s radijskom fonodokumentacijom, što sa satima i danima televizijskog programa, zar ni toga nema, ili ste tako odlučni da štitite zločin koji je počinjen i u vaše ime?” uzvikuje na sjednici Glavne skupštine Ujedinjenih naroda Vladimir Gelb, jer nije spreman da prihvati da u Hrvatskoj tog krvavog miholjskog ljeta više nisu izlazile novine, a riječi izgovorene na radiju i televiziji istog bi se časa pretvarale u savršenu prazninu i u ništa, ništa koje je svakako manje ekspresivno od lomača na kojima su u 16. i 17. stoljeću gorjeli glasnici nepoželjnih vijesti i oni koji su nešto pamtili, i na kojima su u 20. stoljeću po naredbi Reichministra Goebbelsa gorjele knjige, ali to hrvatsko ništa mnogo je strašnije od tih lomača, jer za njim ne ostaju ni dim i pepeo. Za tim ništa ostaje ništa, prazan jezik koji ne izriče ništa. Savršena idila puste zemlje.

Sjetimo se kako je Glavna skupština reagirala na Gelba! Slijeganjem ramena, ravnodušnošću, požurivanjem da se pređe na sljedeću tačku dnevnoga reda. Krvavo miholjsko ljeto u Hrvatskoj samo jedan je u nizu protucivilizacijskih događaja u povijesti međunarodne organizacije, i zašto na njega dalje gubiti vrijeme? 

Zato što nam je Hrvatska pokazala što se dogodi s dokumentom o vremenu u digitalnoj eri? 

Dobro, to smo naučili, sad idemo dalje. Kod nas se novine i dalje štampaju na papiru, a radio i televizija prema zakonu su dužni da foto i videoarhivu čuvaju na čvrstom mediju, na magnetofonskim i videovrpcama, na kompakt-diskovima, na izdvojenim nosačima virtualnog pamćenja. Naši kompjutori imaju veću memoriju od hrvatskih. I, na kraju krajeva, mi nismo divljaci!

Četiri su relativno pouzdana svjedočanstva o 31. kolovoza 20… u Hrvatskoj. 

Uz već spomenutu knjigu Adama Belicha Smrt idiota u Dalmaciji, tu su i knjige tadašnjeg talijanskog veleposlanika u Zagrebu Marca Coluccija Dnevnik uplašenog čovjeka i njemačke novinarke Gabrielle von Mackensen Svjedočim, te serijal od sedam tekstova što ih je na svome blogu objavio Aleksandar Nikšić, američki poslovni čovjek, koji se za krvavog miholjskog ljeta zatekao u Zagrebu na majčinu sprovodu.

Belich je i te nedjelje, kao vjeran katolik, ali pomalo i kao diplomat-obavještajac, poveo obitelj, suprugu i kćeri, osmogodišnje blizanke, na misu u Katedralu. Misu je mimo očekivanja i ustaljenih i rijetko kad iznevjeravanih crkvenih običaja vodio vojni biskup. Održao je vatrenu propovijed u kojoj je vođu srpske zajednice u Hrvatskoj optužio za napade na katolike i Hrvate u Banjoj Luci, dalmatinskom zaleđu i istočnoj Slavoniji. “Mi smo kršćani, naše prvo i posljednje ime je ljubav, na nama je da praštamo, ali kako oprostiti ruci koja drži nož. Najprije se moramo obraniti da bi zatim mogli oprostiti. U ime Boga i za Boga najprije se moramo obraniti!” “Ovo kada sam čuo”, pripovijeda Belich, “znao sam da će se danas svašta događati. Istrčao sam iz crkve i telefonirao ambasadoru, zatekao sam ga na aerodromu, na putu za London, upravo je prošao carinsku kontrolu. Pa, što biste vi sad htjeli, ljutito se zapitao, da ne otputujem na odmor zato što je vaš ludi pop svašta napričao? Kad bismo njih slušali, već dvije tisuće godina ne bismo bili na odmoru!”

Aleksandar Nikšić u drugom, i vjerojatno najvažnijem dijelu serijala objavljenog na blogu “Ispovijed bivšeg Hrvata”, piše da je prije trideset i pet godina iz Hrvatske emigrirao pred nogometom, a da ga je na dan majčina sprovoda zadesila utakmica između Srbije i Hrvatske. Opisuje ukop na Mirogoju, u pradjedovskoj grobnici na pravoslavnoj parceli, i onu odavno već zaboravljenu nelagodu koja mu se javlja iz osjećaja da ga netko sa strane gleda, da ga vidi tu među Srbima i pravoslavcima, a on niti je Srbin, niti je pravoslavac, premda mu je majka, eto, bila pravoslavka, i na neki je način bila i Srpkinja, ali on je Hrvat, to je po ocu, i to iz stigmatizirane obitelji ustaškoga ministra iz vremena Drugog svjetskog rata… 

S tom nelagodom, tim krivim kontekstom, fatalnim razmimoilaženjem u autoidentifikaciji i načinu na koji ga katkad vide drugi, Nikšić je u Zagrebu odrastao. Nogomet ga nije zanimao, kao ni sport općenito, govorili su da ima dvije lijeve noge, ali istina je bila druga: nije podnosio sav taj znoj i svu tu zaludno mobiliziranu muškost, bolne grimase na licima sportaša, nogometaše koji se valjaju po travi kao teški ranjenici iz Velikog rata, i valjda zbog toga nikad nije bio u stanju da do kraja shvati pravila igre.

U vrijeme njegova djetinjstva, godine 1982, zagrebački je Dinamo nakon više desetljeća ponovo bio prvak Jugoslavije. Cijeli je razred išao subotom i nedjeljom u Maksimir, na stadion, na poklonjenje šampionu. Ti ne ideš? upitalo ga je. Ne zanima me! Da, zamišljeno je odgovorio drug, ti si Srbin, dodao je, s puno razumijevanja i sućuti. Ali ja nisam… Uzalud, uzalud, uzalud! Uzalud je, dragi moj, govoriti da nisi ono što su drugi odlučili da jesi. Možeš ti stoput biti rođeni unuk ustaškoga ministra unutarnjih poslova Ante Nikšića, neosuđenoga ratnog zločinca, ti ćeš vazda biti Srbin, jer je to nešto što se ne određuje prema činjenicama, nego se određuje prema sluhu. Ako si Aleksandar Nikšić, onda zvuči da si Srbin. I još ako te slavne i mitske, šampionske 1982. godine ne odlaziš na Dinamove utakmice, tada si sasvim pouzdano Srbin. Jer je naprosto nemoguće da budeš Hrvat i da te baš te godine ne zanima nogomet.

Dok se sa starog mirogojskog groblja, projektiranog i podignutog u drugoj polovini devetnaestog stoljeća, kada je Zagreb bio najvažniji grad jedne malene arkadijske provincije na jugoistoku velikoga višenacionalnog habsburškog imperija, Aleksandar Nikšić spuštao prema gradu, vidio je kako se u turističkoj Tkalčićevoj ulici, ispred desetakaina kafića, čije se terase nadovezuju jedna na drugu, onako kako je to običaj na Balkanu, montira isto toliko velikih televizijskih ekrana. 

Radnici u dresovima nogometne reprezentacije, a s moćnih zvučnika iz dubine kafića grme domoljubne pjesme, deseci različitih pjesama iz isto toliko audiosistema, nadglasavaju jedna drugu, i u ušima i glavi prolaznika koji se kreće niz Tkalčićevu ulicu stvaraju zastrašujuću kakofoniju marševa, raštimanih stadionskih zborova, gromkih šlagera patriotskog sadržaja, krvavih balkanskih tužbalica, melankoličnih nacističkih balada, opernih zborova koji tronuto poju o odlasku u posljednji boj protiv neusporedivo nadmoćnijeg neprijatelja, oštrih bubnjarskih prelaza, sovjetskih borbenih pjesama prepjevanih na hrvatski i na hrvatsku domoljubnu temu, orijentalnih tamburica, njemačkih harmonika i distorziranih električnih gitara, koje prate ritam narodnog kola i glas promuklog pjevača koji pjeva o hrvatskim junaštvima od stoljeća sedmog, kada su se Hrvati po ovdašnjim vjerovanjima s Kavkaza, iz Irana i iz germansko-gotske mitologije doselili na Balkan. To aritmično i višeritmično domoljubno svezvučje Aleksandra Nikšića tjeralo je da sve brže hoda niz Tkalčićevu ulicu, da potrči i da trči kao bez duše, u strahu smrtnome da će ostati bez duše. 

“Uplašio sam se kao nikad u životu, i premda mi se ništa još nije dogodilo, želio sam da se što prije vratim kući, na Manhattan, i da se više ne nađem na ovome mjestu, u ovoj zemlji. To je, sad mi se čini, bio trenutak u kojem sam definitivno prestao biti Hrvat, premda nisam postao Srbin, ni Amerikanac. Postao sam ono što sam, zapravo, i danas: Nehrvat, čovjek čiji je identitet određen onim što nije, onim gdje ne želi biti, onim čega se ne želi sjećati. I ovaj moj blog, koji bi u neka ljepša i pismenija vremena bio esej, ima samo jedan cilj: da ono o čemu pišem prestane na bilo koji način utjecati na moju stvarnost i da prestane biti stvarnost i pretvori se u fikciju. Ne znam je li to moguće.”

Iste večeri, sjedio je u majčinom stanu u naselju Sopot, u Novom Zagrebu, modernističkom, lekorbizjeovskom kvartu sagrađenom u jugoslavenska vremena, tada naseljenom radnicima, socijalističkim pregaocima i njihovim porodicama, i ne paleći svjetla, u mraku doma iz kojeg je upravo prhnula i posljednja duša, slušao glasove vanjskoga svijeta. Ono što u 21 sat i četiri minute nije čuo bilo je da je Srbija povela 1 : 0. Pola sata kasnije začule su se petarde i pojedinačni revolverski pucnji kada je hrvatska mlada vedeta, devetnaestogodišnji Ante Juras izjednačio rezultat. A u 21 sat i 45 minuta, na samom kraju prvog poluvremena, Luka Ivanušec Hrvatsku je doveo u vodstvo, i tada se, činilo se Nikšiću, nebo otvorilo nad gradom. Pucalo je sa svih strana, čuli su se rafali iz automatskog oružja, eksplozije, pucnji iz revolvera i pištolja, praskanje petardi, i krici onih koji su istrčali na prozore da se i oni čuju, ali kako nisu imali oružja i dinamita pri ruci, služili su se glasom kao hladnim oružjem, sredstvom zastrašivanja i obezljuđivanja. Tu radost zvuči kao prijetnja.

U drugom je poluvremenu Ante Juras zabio još dva gola, utakmica je završila 4 : 1 za Hrvatsku, nad Zagrebom se osjećao miris baruta, i sve do jutra povremeno bi se čuli slavljenički pucnjevi. “Ono što nisu u stanju izraziti govorom i jezikom, ti ljudi su iskazivali oružjem. Sporazumijevali su se pucnjavom i eksplozijama, povjerovao sam da je to jezik kojim oni puno rječitije razgovaraju nego što su to u stanju onim jezikom koji sam, zajedno s njima, učio kao dijete.”

Događalo se to u petak navečer. Uzalud je Aleksandar Nikšić tokom subote pokušavao zamijeniti povratnu kartu za New York, koja je glasila tek za utorak. A onda je došla nedjelja, i događaji koji čine okosnicu drugog dijela njegova serijala.

Kako su se internetom širili lažni izvještaji o srpskim napadima na Hrvate katolike u Banjoj Luci, te u Dalmaciji i istočnoj Slavoniji, i kako je iznenada, do tad nezabilježeno rađanje novih, savršeno dizajniranih informativnih portala dodatno pojačavalo jasno usmjerenu atmosferu rata i agresije, tako su nogometni navijači, kojih je po Zagrebu bilo na sve strane, obodreni pobjedom u Beogradu i poneseni valom pivskog patriotizma, gnjevni kao da su upravo izašli s mise u zagrebačkoj katedrali, krenuli u obranu napadnutoga naroda. Kako im je Banja Luka bila daleko, a ni Dalmacija i istočna Slavonija nisu bile bliže, krenuli su rješavati stvari po Zagrebu. 

U nedjelju, u ranim prijepodnevnim satima, grupe od po desetak huligana provaljivale su u ulaze novozagrebačkih nebodera. Išli su od vrata do vrata, penjali se sve do vrha zgrade, od prezimena do prezimena, pa ako bi zapazili neko karakteristično srpsko ime, lupali su, a ako im nitko ne bi otvorio, pokušavali su provaliti.

Bilo je tri kada je Aleksandar Nikšić s balkona svoga mrtvog roditeljskog stana ugledao dva tijela kako jedno za drugim padaju sa sedmoga ili osmog kata susjednog nebodera. Muškarac, učinilo mu se stariji, u kućnom kaputu koji je zalepršao poput padobrana kada se ne otvori, i žena, kojoj se u letu suknja zadigla do uza vrat, i bljesnula su prije udara o tle bijela staračka bedra. U času je znao da to nisu samoubojice.

Koliko je mrtvih tog dana bilo u Zagrebu i Splitu? Hrvatska Vlada priznala je ukupno sedam, ali je, vjerojatno, istini bliži broj od devedesettroje, koji se spominje u javno objavljenom izvještaju ruskog veleposlanstva. Beogradske dnevne novine objavile su listu, koju je sačinila neimenovana nevladina organizacija iz Zagreba, na kojoj se imenom i prezimenom, te adresom stanovanja, navode trideset i četiri žrtve.

Marco Colucci u Dnevniku uplašenog čovjeka piše da se, izmakavši pažnji hrvatskog osiguranja, na vratima rezidencije talijanskoga veleposlanika oko pet sati popodne pojavila Majda Hajdić, supruga hrvatskog književnika, pjesnika i talijanista Alda Hajdića. Bila je polugola, vikala je ubili su Alda, Colucci ju je pustio unutra, čuvari su je pokušali izvući van, došlo je do svađe i naguravanja između veleposlanika Coluccija i ljudi iz policijskog osiguranja, ali nisu se usudili da povrijede eksteritorijalnost rezidencije. 

Laže, kurva! netko je izvana vikao.

Policija će u prvi mah ustvrditi da je sedamdesetogodišnji Aldo Hajdić izvršio samoubojstvo.

(nekoć mladim poljskim pjesnicima)

Kad se svijet promijenio i zidovi pali
a Czesław Miłosz prestao gledati obasjane
tuljce visokih zgrada i skladati kitice za galebe
i morsku maglu te se vratio u Krakov,
mladi su se poljski pjesnici svaki put kad bi objavio
neku pjesmu natjecali tko će na nju
napisati veću i smješniju parodiju.
To je bio prirodni refleks – ubijanje otaca –
refleks – neka se staro makne i napravi prostor
mladome. Podsjećalo je na zaletavanje roja mušica
u veličanstvenu životinju koja je čitavo dvadeseto stoljeće
putovala kroz prostor i vrijeme,
šira i obimnija od dvadesetog stoljeća.

Miłoszewa kasna poezija imala je dvije velike teme.
Vraćanje na početak i pripremu za kraj,
koji ne bi trebao biti kraj.
Nego povratak u nebesku domovinu.
S jedne strane – trčkaranje vrtovima pokraj Niewiaže,
lijeskine grane i vjeverice koje na njima plešu,
sanje o Greti Garbo, Rudolphu Valentinu,
dosada i muhe u slastičarnici.
Zaljubljenost u Prirodu.
Ispijanje piva u odjeći gizdelina i snoba.

A s druge strane – staračke bolesti i tegobe,
nebesa, daimonion, Mickiewicz, Jakob Böhme,
Swedenborg, Adam i Eva, Adam Kadmon iz Kabale,
kozmički čovjek u naručju Božanstva, Isus,
William Blake, koji na samrtnoj postelji pjeva slavljeničke
himne, jer zna da se seli u drugu zemlju,
koja je očima smrtnika nevidljiva.
Utjehe. Spasenja. Hipoteze uzašašća.

A što bi mladi poljski pjesnici
s tom djetinjastošću, začaranom u heraklitsko promišljanje,
i s tom napola mističnom starudijom,
zaokupljeni svojom blistavom mladošću,
opsjednuti traganjem za mjestom pod suncem,
u potrazi za svakidašnjim temama, za pjesničkim jezikom
za upotrebu i po mjeri sadašnjosti, u traganju za vlastitim glasom?
Što bi s time kad ih je zahvatila tehnološka
revolucija te su odjednom imali na raspolaganju
sve prečace do svijeta a za opijanje
sve moguće uvezene alkohole
i za pušenje sve moguće uvezene duhane?
Što bi mladi poljski pjesnici
s poezijom koja je prerasla poeziju,
s umjetnošću koja je prerasla umjetnost
te se pretvorila u eshatološko sijanje?
I napokon: što bi s udaljenijim krajevima
kao što je, recimo, starost, zemlja
o kojoj ništa ne znamo dok sami ne
dođemo tamo te ne možemo natrag?

Juan Ramón Jiménez je rekao
kako svaka pjesma ima svoj sat, svoj dan i svoj vijek.
Kasne Miłoszewe pjesme bile su
za mlade poljske pjesnike
i mlade pjesnike bilo gdje
drugdje na svijetu prerane pjesme.

Preveo Edo Fičor

Tatjana Gromača: “Ivan Bezdomnik i njegove pjesme”, Sandorf, Zagreb 2023.

Prošlu svoju knjigu pjesama, ujedno i prvu, objavila je prije dvadeset i tri godine. Bilo joj je dvadeset i devet, živjela je u Zagrebu, rodom Siščanka. Ta knjiga, karverovskog naslova “Nešto nije u redu?” izazvala je priličan interes čitatelja i književne zajednice, koja je, kao i cijela zemlja, bila te 2000. godine u stanju nekoga gotovo postrevolucionarnog entuzijazma, kakav se više neće ponoviti. Knjige su se čitale, na ozbiljan način o njima se govorilo na državnoj televiziji, svake su novine i svaki tjedni magazin imali svoga književnog kritičara. Pavić je u svome Jutarnjem listu čak imao specijaliziranog tjednog kritičara za poeziju. U to je vrijeme Gromačin prvijenac označen kao jedna od dvije prekretničke knjige stila i pravca koji su nazvali “stvarnosna poezija”. Druga, Glamuzinini “Mesari” izaći će tek 2001.

Nijedan suvremeni hrvatski pisac nije već prvom svojom knjigom postao gotovo jednoglasno toliko i tako uvažavan kao Tatjana Gromača. Ali njoj nije na um padalo da tu okolnost pokuša iskoristiti za socijalni probitak. Društveno i intelektualno apartna, nepripadajuća i književno nepotkupljiva, izbjegla je mjesto koje joj je u ovoj književnosti bilo namijenjeno. Ubrzo se preselila u Istru, pisala je romane, knjige proza, eseja i reportaža, te je postupno mijenjala svoju orijentaciju prema sjaju mimeze. Za roman “Božanska dječica” dobila je 2012. vrlo uglednu nagradu Jutarnjeg lista. O toj se knjizi, kao i o prethodnom romanu “Crnac”, mnogo govorilo, ali u tom je govorenju već bilo previše toga krivog. U međuvremenu Gromača je postala autorica za pisce i vrlo probranu intelektualnu publiku. Bora Ćosić ne propušta priliku da je spomene, ili da iz svojih berlinskih daljina upita je li Gromača što objavila. Istovremeno, zvaničnoj sceni, uključujući i društveno angažirane alternativke i alternativce pod visokim pokroviteljstvom Obuljen-Koržinek, kao da je dodijala. Ili kao da ih je iznevjerila, jer ne sudjeluje u akcijama za prava žena, protiv klimatskih promjena, nagrada u kulturi koje dobivaju muškarci itd, itsl.

“Ivan Bezdomnik i njegove pjesme” u knjižarama pojavio se usred nekoga gluhog srpnja. Malena, lijepa i skoro nevidljiva sveščica, na uglavnom nepostojećem pultu ili polici s poezijom. Lijep kontrapunkt onome što u knjizi jest. Taj luk od skoro četvrt stoljeća, od knjige “Nešto nije u redu?”, do pjesama Ivana Bezdomnika, napet je skoro do pucanja. Ako su ono bile pjesme u kojima je doživljaj proizlazio iz konkretnih događaja, a svijet se prikazivao kroz slike koje u jeziku pronalaze svoj savršeni adekvat, ovo su pjesme unutarnjih monologa, tihe mudrosti, rezignacije i razornog djelovanja jedne moćne duše. Od usporedbi nikad nema velike sreće, obično se posvađamo s onim sa čime se uspoređujemo, ali čitajući “Ivana Bezdomnika i njegove pjesme” imao sam dojam kao da slušam neku vrlo blisku rodicu Wisławe Szymborske. Čak i ako usporedba nije pogođena, u njoj nema provincijskog pretjerivanja. Gromača jedna je od doista rijetkih naših pisaca čije djelo može podnijeti usporedbe s velikima.

Pjesma “Svjedoci epohe” od onih je koje bi, možda, trebale biti važnije zajednici, nego njezinoj autorici, tako da je čitaju, umjesto ofucanog magazina aviokompanije, putnici na linijama Zagreb – Frankfurt, Zagreb – Split, Zagreb – Beč, Zagreb – Dubrovnik. Ovako će prva strofa: “Svjedočili smo čudu rađanja,/ Svjedočili smo agoniji umiranja/ Čemu se još ima svjedočiti na ovome svijetu?/ Promatrali smo kolone izbjeglih na traktorima/ Čučeći iza zavjese/ U pauzi poslijepodnevnog gledanja/ Filma Roberta Bressona/ U nadi da nećemo biti razotkriveni/ Ni od onih koji su osuđeni na bježanje/ Ni od onih koji su, poput nas, ostali kao neokaljani/ starosjedioci./ Sklanjali smo se pod strehe tražeći skromnu zaštitu/ A kada više nije išlo tako naprijed, dalje/ Prigrlismo vjetrometinu kao mjesto najpriličnije/ Za život./ No unatoč tome/ Uvijek se našao netko da pruži ruku/ Barem za kratko/ U kojoj, ako već nije bio novac/ Bilo je spremno nešto nalik na udaljeno prijateljstvo.”

U toj gotovo himničnoj misli, ispunjenoj ipak podnošljivom gorčinom, koja kao malo koja misao u posljednjih tridesetak godina, malo koja književna rečenica, roman, pripovijetka, obujmi cijelu zajednicu, u toj je misli, u toj strofi, dakle, tako strašna i sveprisutna, u zajednicu urasla moralna ambivalencija. Biti neosuđen ni od onih koji odlaze, ni od onih koji ostaju. Biti ganut rukom koja ti je pružena i u kojoj je novac, ili barem “nešto nalik na udaljeno prijateljstvo”. I nadati se da ćeš ostati nerazotkriven. Cijeli je to jedan život, proživljen u zajednici.

Te druga i zaključna strofa: “Naučili smo: ne treba gledati suviše blizu/ Niti suviše duboko unutra/ Ljudima niti pojavama,/ Jer razočaranje što se naposlijetku javlja/ Može biti bolno./ Naučili smo: plašiti se životnih tegoba je djetinjasto/ Pa premda smo uvijek iznalazili načina da se nosimo s njima/ I dalje se nismo lišili straha ni zazora od njih./ Ništa bitno nije pred nama – još malo strepnji i uzdaha./ Još malo prelijevanja tjelesnih tekućina/ Zadovoljenja nepca i rafiniranih potreba/ Nešto intelektualnih pokušaja/ Da se živi dovitljivo/ U skladu s gimnastičkim potencijalima/ Tijela, duha, uma i emocija./ Ništa nas, dakle, naročito ne čeka/ S time se treba pomiriti/ Pa ipak/ Čovjek nije ravnodušan/ Ni pred onom mirnom cestom što se razastire na horizontu/ Gdje se staza na koncu pretvara u prašinu/ Što nijemo sjaji na popodnevnoj žezi/ Na kraju neravnog seoskog puta”.

U ovoj pjesmi čak i dvotočke pjevaju: ta stanka, duga, nakon riječi “Naučili smo:”, ta stanka također je himna jedne zajednice. I na kraju taj opis nestanka, tamo na kraju neravnog seoskog puta. Tatjana Gromača vlada umijećem one više točnosti, koja književnost, naročito poeziju, dijeli od predsmrtnog zamuckivanja, na koje se uglavnom svede upotreba jezika.

Danas oživljavam

Obično se kaže da poezija, a ni književnost općenito, nema svrhu izvan sebe same. I to jest tako. Osim što poezija, književnost općenito, nalazi svrhu u svijesti i u životu onog koji poeziju piše. U oživljavanju i održavanju onoga čega više nema. U opredmećenju sjećanja, u najširem smislu riječi: “Zvuk blagajničke kase/ Udarac tipki na pisaćoj mašini/ Cvrčanje ulja na užarenoj tavi/ Na kojoj se netko sprema peći uštipke” (pjesma “Danas”) Pjesništvo se od proze razlikuje možda po tome što iz proze saznajemo tko se sprema peći uštipke. I što je svaki veliki roman zasnovan na jednoj takvoj senzaciji, kakva je “Cvrčanje ulja na užarenoj tavi/ Na kojoj se netko sprema peći uštipke”.

Siva zona

Ovo je naslov pjesme o hrvatskoj provinciji, o mjestima kakva su Crnac ili Severin, onaj Severin u kojem ratni dragovoljac, načelnik općine, uz odobravanje policije i suda, mlati krčmaricu. Kao da je “Siva zona” i o tom događaju. “Diktatura je ovdje nešto poput prirodnog stanja/ Ljudi za njom imaju potrebu/ Kao za debelim pokrivačem za vrijeme zimskih hladnoća.” To je iz pjesme koja je već započela stihom: “Ljudi su ovdje još od rata urasli u strah”. Tatjana Gromača sačuvala je moć promatranja svijeta sa samoga njegovog dna. Nenametljiva, oslobođena sentimentalnosti i općih mjesta, jedina ovdje.

(Stenogram neodržanoga govora)

Zahvaljujem se od srca, vama koji ne dođoste
da ovo nevješto slovo ne čujete, jer očajan sam
govornik, barem tako mislim, budući da govore
nikada držao nisam, pa stoga retoriku nisam ni
vježbao, ovo će prvi put da mi bude, ali ja sam
nespreman, nemam ni bilješke, kamoli koncept
za ono što vam, u stvari, i ne želim kazivati, jer
ama baš ništa nemam nikom od vas da saopćim
i, štaviše, grstim se nad tom situacijom u kojoj
ja ću da govorim, a vi da se cerite dok bijedno
zamuckujem i nemušto jezikom zaplićem, pri
tom na teške muke stavljajući one što trebaju
simultano da prevode ovu sintaksu turobnu
koja vjerno odražava nesuvislu misao moju,
zapravo besmisao, o kojem sam prisiljen da
vam zborim, iako svakoga od vas ponaosob
i sve zajedno strastveno prezirem, ali i duboko
poštujem isključivo stoga što niste došli da me
slušate, jer morao bih vam priznati da vama ni
po jednome obilježju ne pripadam, da vaša zla
nisu i moja božanstva, da odbacujem nacije
i države koje ruljom vas beslovesnom čine,
da se ne klanjam vašim herojima niti plačem
za njihovim žrtvama, i da sam neizrecivo
tužan već i zbog toga što se iz vašeg speciesa
ne mogu ispisati i u neku drugačiju, recimo
u skitalačku pseću jedinku prometnuti, toliko
od mene, i hvala vam na pažnji, a sada vas
još jedino molim da me izvolite kamenovati,
makar i virtualno, pa da ostanemo što jeste
vi i što jesam ja, jer ako bi i jedan zapljeskao,
na suicidnu pomisao taj bi me odmah naveo

                                                      (5.8.2023.)

Rat je, uglavnom, čekanje mira. Rat je u našem slučaju, a možda i ne samo u našem slučaju, po tisuću puta izvnevjereno iščekivanje pravde. Pravdonosci su neki daleki gospodari svijeta, Ujedinjeni narodi, Europska Unija, Božanski sud na zemlji, od kojih se očekuje da presude u našu korist, a protiv naših neprijatelja. Rat je očajničko iščekivanje trenutka u kojemu će neka viša nebeska sila poraziti naše neprijatelje.

Rat nas je preoblikovao. Rat nas je učinio lošijim ljudima nego što smo bili i nego što smo mogli biti. Mnogo toga bismo stvorili, izgradili, napisali i zamislili da nije bilo rata. Rat je trajno unazadio, uništio i opustošio našu imaginaciju. Rat je poraz mašte. U ratu se nije dogodilo ništa od onoga o čemu smo maštali. Rat, ovako ili onako, donosi veliko i nepopravljivo, konačno životno razočarenje.

Ova knjiga pisana je prije dvadeset i više godina, u vrijeme ratova u bivšoj Jugoslaviji. Pisana je iz očaja i nevolje, tako da jednako svjedoči o stanju u zemlji, kao i o stanju u čovjeku koji o tome piše. Takva knjiga, naravno, ne može biti objektivna.

Čovjek koji živi u ratu ne može biti objektivan. Čovjek koji je suočen s neprijateljem ne može biti objektivan. Ali ono što je dužan sebi i drugima jest da ima stalnu svijest o svojoj subjektivnosti. Opasno je povjerovati da je naš očaj krajnja i konačna istina o svijetu.

U našem ratu nije bilo moguće pobijediti. Možda više ni u jednom ratu nije moguće pobijediti. Ali o tome se ne smije govoriti pred generalima, ministrima i patriotima. Oni vojsku i narod nastoje u svakom trenutku zadržati u uvjerenju kako pobjeda samo što nije stigla. Uvjereni su da je u tome smisao ratovanja.

Naši neprijatelji nekad su bili naša braća. Drukčije nam ne bi ni mogli postati neprijatelji. Ali u kojem su to trenutku oni prestali biti braća? Ili je, možda, moguće da su nam neprijatelji i dalje braća? Ako se može vjerovati Svetome pismu, koje je naša Knjiga i Knjiga naših neprijatelja, to je jedino i moguće, jer su Kain i Abel ostali braća i nakon što je prvi ubio drugoga.

Je li izdajnik onaj koji misli upravo tako, da su naši neprijatelji i dalje naša braća? Ako je vjerovati generalima, ministrima i patriotima, jest, upravo on je izdajnik.

Iz rata će nas jednoga dana u mir prevesti upravo izdajnici. Oni su jedino rješenje, ukoliko pobjede ne može biti. A ne može je biti, jer je pobjeda moguća samo u slučaju uništenja, našega ili njihovog.

Ako pobjede nema, a sigurno je neće biti, ostaje još samo jedna mogućnost: pomirenje. Ostaje bratstvo Kaina s Abelom. A zašto su onda ljudi ginuli u ratu? Zato da bi pomirenje postalo moguće i vjerojatno. Za pomirenje je potrebna veća hrabrost nego za ratovanje. Za pomirenje je nužno pobijediti vlastiti ponos.

O tome razmišljam dvadeset i koju godinu po svršetku rata u Bosni, a onda i svih ratova na teritoriju bivše Jugoslavije. Isto to mi na um pada dok iz daljene s užasom promatram rat u Ukrajini, koji već godinama traje kao tihi i potmuli bol, na koji su se već svi navikli, osim onoga koga boli. Na bol se nemoguće naviknuti. Bol nikad ne biva monotona. Bol je uvijek toliko raznolika da boli.

Naš rat i vaš rat razlikuju se. Kao što se, uostalom, vaš rat razlikuje i od rata vaših neprijatelja. Ali postoji nešto što je zajedničko svim tim ratovima: očaj i nevolja, i iščekivanje velike ratne pobjede, koje, međutim, nikad neće biti.

4. februara 2019. godine

David Albahari: “Svetski putnik”, Stubovi kulture, Beograd, 2001, str. 239

Godinama strpljivo građena, pripovjedačka umjetnost Davida Albaharija (1948) danas predstavlja sam vrh srpske književnosti. Poput Kiša, čiji je on možda najbolji nasljednik, upravo zbog otklona od lokalnog i prihvatanja svjetskih pripovjednih tokova, on je ispisao sagu jedne beogradske jevrejske porodice koja se rasipa u atome, stalno prebirući po uspomenama, stvarajući gotovo muzički stranice besprekorne naracije koja zadivljuje čitaoca, pretvarajući ga u poklonika Albaharijeve umjetnosti. Otisnuvši se u voljno izbjeglištvo, a pisac je uvijek izbjeglica, on je nastavio da ispreda svoju nit, pri-mamivši nas u daleku Kanadu gdje su već stigle beskrajne kolone onih kojima je preko glave gotovo endemske balkanske mržnje. Albaharijeva najnovija knjiga, “Svetski putnik”, kao pasakalja uvodi čitaoca u svijet usamljenika koji su se slučajno sreli otvarajući se, sasvim malo, drugom, otškrinjujući dveri svoje duše koja nakostriješena dočekuje svijet s nepovjerenjem, svjesna da će prije biti povrijeđena nego ushićena. 

Narator u “Svetskom putniku” je kanadski slikar koji boravi u jednoj od umjetničkih kolonija, gdje dolazi srpski, odnosno vojvođanski, odnosno jugoslovenski, odnosno jevrejski književnik Daniel Atijas, prema kome će slikar osjetiti izuzetnu naklonost, gotovo ljubav. Upravo izbor pripovjedača predstavlja iznenađenje, ali i dobro rješenje, jer se sada onaj koga on zna u dušu, književnik, postavlja kao objekat, onaj što se rastvara i razgolićuje do kraja da bi se potom brižljivo sklopio kao novi, umjetnički fenomen. Kao što crtanje Atijasovog portreta počinje od jedne linije na njegovom čelu, tako i cijela priča kreće u svoje spiralno kretanje od prvog susreta i potom niza naknadnih reminiscencija između novih, ne prečestih viđenja. Čitaocu će slikareva strast vjerovatno djelovati neobično, ali ona je samo iskušenje koje je bitno za sagledavanje mogućnosti ili nemogućnosti komunikacije među pojedincima iz različitih kultura, zapravo prodiranja do onog što je nečija temeljna ljudska odrednica. Dobar slikar to mora da ostvari na dobrom portretu. Hoće li to uspjeti slikar, Albaharijev pripovjedač?

Da bi stvorio klasičan, rekli bismo ljubavni trougao, svjesni da je to prejako određenje krhkih veza koje postoje među osnovnim likovima “Svetskog putnika”, Albahari uvodi najintrigantniju ličnost, unuka izvjesnog Hrvata Ivana Matulića, koji je jednom davno, prije Drugog svjetskog rata posjetio grad Banf i upisao se u knjigu utisaka u muzeju odrednicom Hrvat. Ne, dakle, Jugosloven, iako je dolazio iz te države, nego kao pripadnik jednog naroda koji u tom trenutku nije imao svoje države. Upravo ta činjenica pokreće radoznalost Daniela Atijasa koju ne razumije slikar. I tu je osnovni zaplet. Kada upozna unuka Ivana Matulića, Atijas će mu pokloniti više pažnje nego slikaru. Koliko, to slikar nikada neće saznati. Otkrivamo prošlost unuka Ivana Matulića, samo djelimičnu, naslanjanje na djedovu žudnju za hrvatskom državom, da bi, u tuđmanovskoj Hrvatskoj doživio razoračanje i vratio se u Kanadu da istražuje djedovu prošlost, ali da se više ne unosi u hrvatsku sadašnjost. Slijedi strašno otkriće, da mu je djed bio ustaša, i da je o svojoj ustaškoj djelatnosti ostavio dnevnik. Takođe, ostavio je i nečiji odsječeni prst. 

Razgovore Daniela Atijasa i unuka Ivana Matulića slikar ne samo da ne razumije, on ih ne podnosi. A ova dvojica kao da su prešli onu nejasnu liniju koja kroz razumijevanje vodi od mržnje do ljubavi, ili bar ljudskog prijateljstva. Način na koji je to uspjelo Danielu Atijasu ostaje nejasan, tajanstven, ali po posljedicama strašan. Jer unuk Ivana Matulića to posljednje saznanje, koje se više nije ticalo njegovog djeda, saznanje o prevazilaženju mržnje i o potrebi za ljubavlju, koje mu pruža pripadnik naroda nad kojim je izvršen najstrašniji genocid u istoriji svijeta, ne može da preživi. 

Tu pasakalja dostiže svoj vrhunac, reklo bi se da njena motorika više ne pripada određenju lakog ritma, ali Albahari je zaista majstorski vraća tamo gdje je i nastala, na stazu umjetničke kolonije kojom odlazi Daniel Atijas pošto je pogledao seriju crteža koje je uradio slikar, bez komentara, što je i konačna ocjena ukupnog truda onoga koji nije uspio da prodre u dušu osobe koju je bio zavolio. Ostaje, naravno, uvijek pitanje, šta ga je u tome spriječilo? 

o bliskom i dalekom, trajnom i prolaznom te rastanku i mogućnosti zaborava

Plavo more je,
kad si sasvim u njemu,
sasvim bezbojno.

* * *

Fotoaparat
laže čim zine objektivom.
Tražim subjektiv.

* * *

Gravitacija
jaka je kao Zemlja.
Bura je jača.

* * *

Upoznati grad
bilo je lakše nego
otuđiti se. 

* * *

Neki se znaju
skroz lako oprostiti
i od života.

* * *

Gladim predmete,
glad za prošlošću tažim
njihovom dušom.

* * *

Zaborav nije
tek nestanak nečega,
već naporan rad.

Karlobag, srpanj 2023.

Objavljeno u Jutarnjem listu 9. kolovoza 2008.

Knin je bio grad s dvije historije: hrvatskom i srpskom, jer su u tom gradu, kao i tolikim drugim na Balkanu, jedan pokraj drugoga živjela dva naroda. Između njih su povremeno postojale neke jače veze, ili je ipak bilo ljudi koji su na tim vezama insistirali, pa se povremeno činila mogućom i neka jedinstvena kninska povijest. Ali nje zapravo nikada nije bilo mimo marketinški projektiranog i od strane represivnog aparata promoviranog bratstva&jedinstva, jer da je takva povijest postojala, valjda ni 1991., ali ni 1995. ne bi izgledale tako kako su izgledale.

Pred oružanom intervencijom hrvatskih vojnih i policijskih snaga izbjegli su Srbi iz Knina i okolice. Nitko ih nije pokušao zaustaviti, ako se još uvijek takvim pokušajem ne smatra cinični, podsmješljivi i do srži lažljivi Tuđmanov radijski poziv da svi oni koji se nisu ogriješili o zakone hrvatske države ostanu u svojim domovima. S progonom kninskih Srba prognana je, a odmah zatim i nestala, srpska povijest Knina. Velika oružana pobjeda ukinula je, međutim, i hrvatsku povijest toga grada, ili je pretvorila u novokomponirani televizijski mit, u recitaciji Branka Uvodića i vokalnoj izvedbi Đuke Čajića. Najednom je, tako, Knin postao hrvatski kraljevski grad, neka vrsta dalmatinskoga Elsinora, koji već četrnaestu godinu čeka svoga kraljevića Hamleta, da ga ispuni nekim sadržajem i smislom. Ono što, pak, jest stvarna, hrvatska, povijest Knina poraženo je i poništeno nestankom Srba. Kao što bi, da se dogodilo suprotno, i da su nestali Hrvati, zajedno s njima nestala srpska povijest grada. U ovakvome ratu mogao je pobijediti samo jedan ili drugi mit.

Velikom, izazovnom i silno važnom i zahtjevnom kninskom temom nisu se bavili ugledniji hrvatski i srpski pisci. Prvima je takva vrsta tema demode, jer oni bi da budu urbani, a stradanje jednoga maloga gradića nasred velikoga željezničkog raskrižja urbano je samo u vestern filmovima. Osim toga, ne bi se oni, pišući o nacionalno osjetljivoj i potencijalno bolnoj temi, željeli zamjeriti ni samima sebi, a ni svojim kritičarima. Srpskim je piscima kninska tema i tema Oluje odiozna i strana iz donekle sličnih poetičkih i kulturoloških razloga, jer su i oni više skloni postmodernističkom prosedeu, u koji se nestanak jednoga naroda i jedne kulture, eventualno, uklapa ako se radi o Hazarima, Armencima ili žiteljima starog Bizanta, ali nikako, zaboga, ako je riječ o Srbima prečanima, koji su Beograd ionako ojadili svojim nepristojnim ponašanjem u vrijeme dok su nastanjivali Hrvatsku. Osim toga, i iz hrvatske i iz srpske književne perspektive kninska je tema, kao i tema Oluje u cjelini, nešto što je između nacionalističke propasti i sramoćenja, te socijalnog i književnog samoubojstva.

Ako bi napisali knjigu s kojom se svojima neće zamjeriti, ta bi knjiga morala biti nacionalistička i sramotna, bez obzira što većina potencijalne književne publike u Hrvatskoj, a ni u Srbiji, ni izdaleka nije nacionalistička. Ali, dodirnuti Knin nužno znači kopati zahrđalim ekserom (ili onom Šešeljevom zahrđalom kašikom) po živoj nacionalnoj rani, što ne mogu tek tako podnijeti ni najdobronamjerniji čitatelji. Zato pisanje poštene i bespoštedne hrvatske ili srpske priče o Kninu i o Oluji, osim što bi bilo literarno zahtjevno, značilo bi tešku socijalnu i egzistencijalnu pogibelj pisca koji bi se na takvu stvar odvažio.

Jovan Radulović napisao je roman o Kninu i o stradanju Srba u Oluji. Nije ni čudo, jer on je još prije dvadeset i koju godinu prokazan kao težak nacionalist, i nikada nije štedio energije, ludosti i književnoga dara da se, još jednom i iznova, u tom nastranom poslanju potvrđuje. Roman je nazvao “Od Ognjene do Blage Marije”, i kao moto mu upisao jednu bolećivu misao o životu Miloša Crnjanskogi jednu konkretnu pjesmu o progonu srpskoga pjesnika Miloša Kordića. Potom slijedi mozaična priča u trinaest poglavlja, i s više pripovjedača, u kojoj se pokušavaju rasvijetliti okolnosti što su dovele do Oluje te način na koji je ona provedena.

Jedan od pripovjedača, kanadski UN pukovnik Lesli, ima pozu objektivnog promatrača, koji ne strada skupa s narodom, ali ga se narodno stradanje tiče. Drugi, zadarski nastavnik historije Markan, koji je 1991. protjeran prema Kninu, svjedoči o sudbini najširih narodnih slojeva te o razočaranju političarima koji su Srbe uveli u Oluju. Treći, kaluđer Nikodim, na cijelu stvar gleda iz tipske prosvjetiteljske i svetačke perspektive. Četvrti, seljak na traktoru, Kuzman, više razmišlja o sebi i svojim bližnjima, nego o visokoj politici…

Jovan Radulović rodom je iz Polače kod Knina. Veliku slavu stekao je dramom “Golubnjača” iz 1982, koja je na prilično brutalan način tematizirala ustaške zločine iz Drugoga svjetskog rata, i koja je potom zabranjivana, da ne bi remetila međunacionalne odnose i raspirivala nacionalističke strasti. Slavan mu je bio i roman “Braća po materi” iz 1986, koji je potom i filmovan, ali Radulović je književno najjači bio u svojim brojnim pripovijetkama. U njima je opisivao dalmatinske prizore i krajolike, bavio se životom Srba u kninskoj krajini, i izrastao u njihovoga vodećeg i najboljeg pisca te u jednog od ključnih srpskih pisaca iz Hrvatske, općenito. Za razliku od “Golubnjače”, koja je bila napisana s ideološkom tezom i išla je za tim da se nužno, odmah i sad, preglasno progovori o nečemu što je, u ime mira među ljudima i narodima, utišavano trideset i nešto godina, Radulovićeve pripovijetke imale su svoj književni razlog, i bile su – onda kada su doista i vrijedile – politički neupotrebljive. “Braća po materi”, iako s drukčije postavljenom temom i uz manje ratobornu tezu, bila su, međutim, na liniji “Golubnjače”, pa je logično da su ponovila djelić njezine slave.

Mozaičnom strukturom romana “Od Ognjene do Blage Marije” Radulović pokušava postići efekt svojih pripovijedaka. On vješto pripovijeda, veze priču, umije efektno upotrijebiti i pokoju davno čuvenu anegdotu, pa tako, recimo, kroz lik kaluđera Nikodima pripovijeda o tome kako su u vrijeme prikazivanja serije “Sandokan” neuki ljudi, na užas svećenstva, počeli masovno svojim sinovima nadijevati ime toga karipskog gusara. Nikodim im je tako doskočio što je svome magarcu, koji ga u trenutku pričanja priče prati kroz Oluju, nadjenuo ime Sandokan, nakon čega više nikome nije na um palo da sinu daje ime po kaluđerovom magarcu. Radulović ima to umijeće da od ovakve epizode, vica ili anegdote, načini nešto što može dobro funkcionirati i što ima neku sirovu i surovu autentičnost.

On je jedan od onih pripovjedača kojima se lako povjeruje, jer imaju lijepu, živu i dobro stiliziranu rečenicu, a pripovijedaju uglavnom o onome što niti je silno uzvišeno, niti je baš jako pametno. Stilski je superioran u odnosu na načine na koji većina drugih pisaca obrađuju ruralne i kamenjarske teme, što njegovoj uvjerljivosti pruža dodatni argument. Hrvatskome namjerniku, dok čita Jovana Radulovića, stotinu će puta na um pasti kako je šteta što se ovaj ludi i rasni pripovjedač i legendotvorac dalmatinskoga kamenjara ne može klonirati u jednu, dvadesetak godina mlađu, hrvatsku književnu osobu, jer bi tada za njim, i za čudesima njegove ruralne autentičnosti, ovdašnja publika namah pobudalila. Ne da bi snimali filmove, ama snimali bi odmah cikluse filmova. Ali, eto, Bog nam nije dao da se Srbi kloniraju u Hrvate, kao što ni Kninu nije dao da ima svoje dvije povijesti i njihove pisce.

Ali na žalost, ni ovo nije dobar srpski roman. Čak bi se reklo i da je izrazito loš, jer su njegove ideološke pretpostavke i teze banalnije nego i u “Golubnjači” i u “Braći po materi”. Hrvati se u romanu, uz jedan znakovit i zanimljiv izuzetak o kojem ćemo kasnije, pojavljuju samo kao zlikovci i ustaše, bezmjerno krvožedni i neobjašnjivo okrutni oni protjeruju i ubijaju sve pred sobom. Protiv sebe imaju nejač, razbijenu vojsku i političku dezorganizaciju i neslogu. Protiv sebe imaju i literarno konstruiran kulturni identitet, dakle srpski narod, koji je predodređen za stradanja i seobe mitoloških dimenzija. Kao što je, znate to dobro, i hrvatski nacionalni konstrukt, kada ga se poduhvate Radulovićeva braća po inspiraciji, jednako tako predodređen za stradanja i seobe. Kod Radulovića ne postoje srpski zločinci i koljači, iako će on rado lamentirati nad podjelama nacionalnog korpusa na četnike i partizane. Jednako tako, kod Radulovićeve braće po peru ne postoje, ni kada je riječ o Oluji, ni kada se govori o Drugome svjetskom ratu, hrvatski zločinci i koljači, ali će i oni gorke suze roniti nad podjelama Hrvata na ustaše i partizane. I što je zanimljivo, i kod Radulovića, kao i kod hrvatskih pisaca istovjetne domoljubne inspiracije, partizani su uvijek barem za nijansu antipatičniji od domaćih izdajnika.

Pred početak Oluje Hrvata u Radulovićevom Kninu, naravno, nema, ali pisac ne kaže gdje su se djenuli ti Hrvati pa ih nema, kako su i zašto nestali, nego se samo užasava pred barbarskom navalom njihove vojske. Ono što će već sutra za Hrvate biti oslobođenje, za Srbe je značilo nestanak. Prema tom nestanku Radulović pokazuje maksimalni sentiment, što je potpuno razumljivo za svakog mentalno zdravog čitatelja, ali taj sentiment nema ni moralnoga efekta ni književnoga učinka, jer prema drugima, dakle Hrvatima, ne pokazuje nikakvo razumijevanje. Opisi kako su palili, žarili i prekomjerno granatirali, kako su ubijali nezaštićene civile, žene, djecu i starce, gube na efektu i uvjerljivosti ako se ne zna gdje su ti Hrvati bili i zašto su prethodno nestali. Zašto oni postoje u pričama Radulovićevih literarnih junaka u vremenima pred pad, a ne postoje u njihovoj okolini? To je nešto bez čega ovakve priče ne mogu, čak ni tada kada su na kraju Srbi trajni gubitnici, kada je njihovo progonstvo vječno. No, tada ni Jovan Radulović ne bi bio onaj koji jest, niti bi napisao ovakav roman.

Jedini Hrvat, i to pozitivac, u njegovome romanu je mali Ćipan, ili Stipan, nahod s obrtaljke ili viole, kojega je srpska obitelj uzela na staranje, da bi od države svaki mjesec dobivali novac, pa su ga tako i zavoljeli, i više se nisu htjeli odvojiti od njega. Ćipan je bio voljen i u vremenima srpskih buna i država, a ostat će voljen i pažen i kada se krene u progonstvo. Naravno, taj dječak je Hrvat samo po krvi, imenu i podrijetlu, dok je po svemu drugome jedan od njih. Radulović ga opisuje s ponosom, da preko jedne mitske i tipske slike, koja je skoro starozavjetno intonirana, pokaže kako u njemu i u njegovim srpskim likovima, u narodu u čiju se kožu uvlači kao u preuzak prezervativ (što je općenita prispodoba za ovdašnje nacionalističke pisce), nema ama baš nikakve mržnje prema pripadniku neprijateljskoga naroda. Nitko Ćipanu ništa ne zamjera, nitko ga krivo ni ne pogleda, premda svi znaju tko je i što je. Na Ćipanu se dokazuje srpska hrišćanska ljubav, i duboka nevinost i nedužnost toga svijeta koji je postradao u Oluji. Sa zapadnih strana se, naravno, savršeno dobro razumije značenje priče o Ćipanu (pa zar nije kao da ju je, istina nevještije i s više grča i falšnih emocija, ispisao sam Ivan Aralica), kako u literarnom, tako i u životnom smislu. I najgori ustaša imat će vazda na vrh jezika ime onoga jednog Srbina, kojemu je život spasio i puno pomogao i koji je dobar i pošten čovjek, preko kojega će dokazivati svoju kršćansku i ljudsku ispravnost. Svaki balkanski zločinac iznad svega ljubi sebe, pa odmah zatim svoga Ćipana.

Lijepe i tužne epizode u ovoj knjizi tiču se balotanja. Riječ je o nenamjernoj tuzi, koja se Jovanu Raduloviću, vjerojatno, otela mimo njegove namjere da ispiše tragičnu srpsku epopeju i sagradi spomenik narodu koji je prognan u Oluji. Pišući o balotanju tako lijepo, živo i točno, Radulović je nehotice krenuo ispisivati ponešto od osobne sentimentalne biografije. Počeo je opisivati atmosferu svijeta u kojem je rođen, otkinula mu se od duše ikavska i talijanizmima ispunjena poetika zavičajne igre, pa ga je ponijela tamo gdje se on, vjerujem, nikako ne bi želio naći.

Umjesto još jedne optužbe i optužnice neprijateljske strane, i naroda, za zločine počinjene u Oluji i u svim prethodnim ratovima, umjesto nacionalističke kuknjave nad nesposobnim i korumpiranim političarima (a kakav bi nacionalistički političar bio nego korumpiran?), umjesto one iritantne komesarske melankolije, kojom već nekih sedamdeset godina južnoslavenski režimski pisci ispraćaju u smrt čitave narode, Jovan Radulović bacio je na balote, kao što bi to učinile tisuće i desetine tisuća njegovih sunarodnika, izbjeglih i prognanih dalmatinskih Srba, i kao što bi to učinile tisuće i desetine tisuća njegovih suzavičajnika, dalmatinskih Hrvata.

Radulovićev paradoks, i konačna potvrda promašenosti ovoga romana, ali i stvarnoga književnog talenta njegovog pisca, sastoji se u tome što se zbiljska, duboka tragika nestanka dalmatinskih Srba u Oluji, kao i nestanka srpske povijesti grada Knina, osjetila upravo u epizodama opisa balotanja.

Jedan srpski pisac, što god mi mislili o njemu, opisuje nam svoj narod kako igra na balote, pa ne razmišljajući o nama, i ne baveći se time tko je kome u toj igri što nacionalno dužan, priča nam o balotama, bućama i bulinu, o tome da se balota uvijek baca ispod ruke, jer tako najbolje pogađa… On govori o svome izgubljenom zavičaju, o izgubljenom zavičaju svoga naroda, koji je ostao bez svoje zemlje i kulture, a novu nigdje ne može dobiti. Strašna je samoća Kninjanina koji u Beogradu, tisućama života daleko od samoga sebe i svoga zavičaja, pripovijeda o igri na balote. To je čas kada se, usred jednoga slabog, histeričnog i tipično našeg romana, čitatelj rastuži i zamisli nad sudbinama ljudi, sudbinama dalmatinskih Srba.