Miljenko, prije dvadest pet godina u Stocu si dobio nagradu „Slovo gorčina“ za svoj poetski prvijenac „Opservatorij Varšava“. Sada si ponovo tu, promoviraš svoju novu knjigu „Rod“. Gdje su Stolac i Hercegovina u tvojoj emocionalnoj geografiji?
– Odmah pitanje na koje bi se moglo odgovarati cijeli dan do jutra. I to usporedo, na dva načina, iz dva očišta. Onog osobnog, komemorirajućeg, doživljenog, koje mi je, moram priznati, važno još samo u literaturi, kao književna građa. I onog drugog, mnogo važnijeg, pročitanog, viđenog, čuvenog, onoga do čega stižemo preko knjiga, filmova, muzike, fotografija, slika… Stolac je, tako, tih pušački glas Alije Isakovića, koji više ne mogu povratiti u sjećanje, dugi noćni monolog Zuke Džumhura na terasi jednoga danas mrtvog hotela, hladan i hrapav kamen na Radimlji, aparthejd usred Europe na početku dvadeset prvog vijeka, jedan moj drug koji nakon sati razgovora onako usput kaže da je bio deset mjeseci u logoru, i kad se na to mojoj ženi oči napune suzama, on da je utješi stane govoriti kako ti logori nisu bili poput srpskih, ama kakvi!, Stolac je Kominternin agent, jezuit i atentator Mustafa Golubić, od kojeg je u Stocu ostalo kameno postolje za brončanu glavu, Stolac je fascinantan kontingent rasutih sjećanja, građevinskog materijala jedne minirane povijesti, Stolac je, nimalo patetično govoreći, bez prigodnih hiperbola, za mene danas najknjiževnije mjesto u Bosni i Hercegovini. I mjesto u kojem se, premda nisam Stočanin, najviše osjećam – što bi Hrvati rekli – kao svoj na svome. Ili kao manjinac među manjincima.
A Hercegovina, to je šira, i malo drukčija priča od Stoca. Ti znaš da sam prije skoro godinu dana objavio “Rod”, roman od nekoliko romana i srodnih im tekstova, dug hiljadu i osam stranica, o mojoj stvarnoj i fikcionalnoj porodici. I sad se govori da bih o tome za svoje dobro trebao prestati pisati. A izvan Roda je, recimo, ostala jedna priča, koja me dugo zaokuplja, i koju bih silno želio napisati, samo još ne znam kako. A, zapravo, je vrlo jednostavna. Kada se 1974., u ljeto, ukidala željeznička linija od Čapljine do Dubrovnika, kojom je vozio motorni vlak, što znači da pruga nije bila elektrificirana, moj se praujak Rudolf Stubler, zajedno sa svojom sestrom, mojom Nonom, odvažio na posljednje putovanje. Poveli su me, i tako smo jednim očajno sporim i zagušljivim vozom putovali kroz Popovo polje, uspinjali se uz brda i spuštali niz Rijeku Dubrovačku prema Gružu. On mi je stalno govorio: Miljenko, zapamti ovo! Miljenko, zapamti ovo! A ja nisam znao zašto mi to govori. Ne znam ni danas. Trebala bi mi priča, duga priča, trebao bi mi mali putopisni roman, pa da na to odgovorim. Ali kako napisati putopis putem i trasom kojom se više ne može proći, iako se nekad njome prolazilo? Kako napisati putopis željeznicom od Čapljine do Gruža, ako ni ta željeznica ni njezina trasa više ne postoje? Jedino po sjećanju, po onoj inkantaciji moga pokojnog praujaka: Miljenko, zapamti ovo! Miljenko, zapamti ovo! Eto, to je ta priča koju bi htio napisati. I to je ono prvo što pomislim kada mi spomeneš Hercegovinu. Popovo Polje u ljeto 1974.
Već sam rekao da si ovdje promovirao svoj novi roman „Rod“, kojeg mnogi vide kao monumentlano djelo hrvatske književnosti. Osim što govori o povijesti tvoje porodice, počev od tvoga pradjeda, „Rod“ je i svojevrsna povijesna razglednica nekih bosanskih gradova, prije svega Sarajeva i Kaknja, u pojedinim epohama. Koliko ti je taj kompozicijski element – ta činjenica da radnju razvlačiš na toliko dug vremenski period i da si prinuđen iz poglavlja u poglavlje mijenjati kulise na pozornici na kojoj se pojavljuju tvoji likovi – predstavljao opterećenje pri pisanju?
– Nije mi predstavljao opterećenje. Pokušavao sam pisati na različite načine, u različitim tonalitetima, iz više perspektiva, od kojih nijedna neće biti čvrsta i sigurna. Pokušavao sam pisati u više žanrova istovremeno, kao da pišem roman, i kao da istovremeno tek pripremam građu za roman. Sp0minješ razglednice bosanskih gradova, da, ima tu nečega od žanra razglednica, onakvih kakve su nekada postojale. Ili razglednica kako ih ja zamišljam kroz neku bodrijarovsku vizuru, ili kroz vizure takozvanih “malih povijesti”. Volim persiflirati “male povijesti”, pisati prozu kao da pišem nefikcionalni tekst o nečemu što je, naizgled, bez velikoga historijskog značaja. Recimo, historiografsku prozu o sarajevskim ulicama i grobljima. Dijelom sam se time u “Rodu” i bavio, a dijelom su iz toga iznikle neke druge, akobogda, buduće knjige.
I kad spominješ razvlačenje radnje na dugi vremenski period. Meni je, zapravo, svejedno obuhvaća li priča pet minuta u životu glavnoga junaka ili sto godina u životu jedne porodice. Oboje je jednako izazovno i na neki način jednako golemo. Pet minuta i sto godina. Zamisli, recimo, pet Principovih minuta pred pucanj i pet istih minuta vojvotkinje Sofije. A ne moraju biti ni tako slavni junaci priče. Zamisli pet minuta u životu čovjeka koji upravo sad mete neku mostarsku ulicu i pazi da ga ne pogazi automobil. Nizak je, poguren, u fluorescentnoj jakni, s brezovom metlom u rukama. Možda puši dok mete. Je li ijedno književno stoljeće veće od njegovih pet minuta? Nije. Zato što su tako ekstremno postavljeni vremenski okviri, cijelo stoljeće ili pet minuta, kao stvoreni za karakterizaciju lika, za definiranje čovjekove sudbine, za književno fiksiranje društva i epohe.
U recenziji, objavljenoj u Jutarnjem listu, Davor Butković daje jednu zanimljivu podjelu tvoga romana na: obiteljsku hroniku, na političku esejističku povjesnicu i, citiram, „na sasvim brutalni emotivni i psihološki striptiz“. Zanima me ovo posljednje: emotivni i psihološki striptiz, koji je posebno naglašen u poglavlju Mama Ionesco, gdje detaljno opisuješ majčinu smrt, odnosno njeno umiranje. Da li ti je kao piscu teško pisati o temama koje te dotiču na tako izravan i ličan način?
– Ne znam je li mi teško. Ali znam da su jedino takve teme vrijedne pisanja. Valjalo bi pisati samo o onome o čemu se ne može pisati. Ili o čemu se ne smije pisati. Sve drugo je uzaludno. Onaj slavni i stari dojam kako su sve knjige odavno napisane, koji je opće mjesto svake nekulture i nenačitanosti, i na koje se pozivaju svi loši pisci i nikakvi čitatelji ovoga svijeta, porijeklo vuče upravo iz nespremnosti da se piše o onome što boli, što je lično, pogibeljno, traumatično, zabranjeno… Jer to što boli, uvijek je novo, uvijek je prvi put, uvijek je nenapisano. I kada se napiše, opet ostaje nenapisano.
„Rod“ je u zanatskom smislu spoj fikcije i dokumenta. Neki ti prigovaraju na „političkoj nekorektnosti“ tvojih likova. Odnosno, zamjeraju ti na tome da u romanu stvarne likove dovodiš u situacije u kojima oni realno nisu bili. Meni je prilično jasno da, recimo, Stari most i slika Starog mosta nisu, niti mogu biti jedno te isto. Ali, evo po tvome mišljenju, koliko takve pritužbe pogađaju srž književnosti?
– Nekoliko puta sam se, u posljednjih dvadeset šest godina, još od prve objavljene knjige, pokušavao braniti od primjedbi, pokušavao objasniti svoju poziciju ili ono što radim, i svaki put bih pogriješio. Nikome se ništa ne treba objašnjavati, jer se nikome ništa i ne može objasniti. U načelu, na ono što pišem reagiraju dvije vrste ljudi: oni koji razumiju to što pišem i prema tome imaju stav, i oni kojima je važno da me ne razumiju, pa im i ne treba da pročitaju to što sam napisao. Na žalost, drugih je, izgleda, sve više. Ili se u međuvremenu u nas do kraja legitimirao princip da nešto i ne moraš pročitati da bi imao svoje mišljenje. To mi je savršeno strano. Pa ja sam morao čitati i Hitlerov “Mein Kampf ” da bi o toj knjizi imao mišljenje. Toliko, dakle, o onima koji imaju primjedbi na nepročitano.
A što se tiče dovođenja stvarnih likova u situacije u kojima se oni u zbilji nisu zatekli, da, u pravu si, volim to da radim. Riječ je o književnom postupku, a možda i o nekoj mojoj čudnoj psihološkoj falinki, o potrebi da se popravlja i mijenja nešto što je nepromjenjivo. Ali striktno govoreći, u “Rodu” se i ne radi o stvarnim ljudima. Riječ je uvijek o fikcionalnim likovima koji, istina, nose imena ljudi koji su nekad, i ne tako davno, živjeli. Majka iz “Roda” ne može biti moja stvarna pokojna majka, premda ona to zapravo jest. Ali po čemu jest? Po tome što ja tebi govorim da jest. Ali možda ja i lažem. Nije dovoljna riječ pisca, e da bi nešto postalo dokumentarno vjerodostojno i tačno. Jedan od mojih proznih, romanesknih ideala bio bi napisati priču u kojoj ništa, nijedno ime, situacija niti događaj ne bi bili izmišljeni, a koja bi svejedno funkcionirala kao artificijelna literarna građevina. Takve me priče zanimaju i kao čitatelja.
Postoji još nešto što bih želio da te pitam, može biti vezano za „Rod“, a i ne mora, a to je kako, kao autor, gledaš na pisanje unutar i izvan vlastitog iskustva, odnosno unutar i izvan proživljene emocije. Julian Barnes je u svom intervjuu za čuveni The Paris Review prije nekoliko godina dao, ako već ne najprecizniji, onda vjerovatno najjednostavniji mogući odgovor, rekavši da nije pravo pitanje govori li pisac istinu ili ne – pravo pitanje je da li je iskren. Da li se slažeš s tim?
– A što je to vlastito iskustvo? Ako je to, kako kažeš, proživljena emocija, onda je za pisanje unutar neke teme skoro pa nužno to “vlastito iskustvo”. Ali ako me pitaš može li se napisati roman o opsadi Sarajeva, a da se u Sarajevu nikada nije bilo, odgovorit ću ti: ne samo da se može, nego mi se sve više čini da će takvu knjigu napisati baš netko tko nije Sarajlija, niti je u tom gradu ikada bio. Ili je bio kao turist. Upravo sad čitam jedan fascinantan roman, francuskoga pisca Mathiasa Enarda, naslova “Zona”, koji, između ostaloga, govori, iz perspektive sudionika, o hrvatskom “domovinskom ratu”. Boljeg komada proze o tom ratu u hrvatskoj književnosti nema i to upravo na razini famoznoga “vlastitog iskustva”, ako ga shvatimo kao proživljenu emociju.
Moj pokojni otac, koji je cijeli rat proživio u Sarajevu kao liječnik u mirovini i doživio je da mu njegovi bivši pacijenti s Pala plasiraju tenkovsku granatu posred dnevne sobe, imao je zadnjih godina života jednu opsesivnu temu i želju. Kad god bismo se telefonom čuli, koristio bi priliku da u razgovor udjene kako bi bilo važno da baš ja napišem knjigu o – Srebrenici. Na kraju sam mu već i obećavao da ću to učiniti, iako mi nije padalo na pamet. Ali ne zbog nedostatka vlastitog iskustva i proživljene emocije, nego zato što se ne bih mogao nositi sa svima onima koji bi s visine svoje nacionalne ili zavičajne pripadnosti postavili pitanje a otkud meni pravo da pišem o Srebrenici. Ako bih i napisao takvu knjigu, napisao bih je tako da bude objavljena samo u jednom primjerku. Napisao bih je za svog oca, koji je, eto, i pored svoga sarajevskog ratnog iskustva, i pored cijeloga svog tužnog i ponižavajućeg života, kao svoju temu nad temama imao – Srebrenicu. Nije poživio, pa da mu tu knjigu napišem za njegovu ličnu upotrebu, i sve u skladu s ličnim iskustvom i proživljenom emocijom.
Šta za tebe znači biti pisac? Ili da parafraziram naslov glasovitog Sartreovog eseja – šta je za tebe književnost?
– To je jedno od onih pitanja na koja ti ne bih na isti način odgovorio svakoga od mojih dana, mjeseci, godina. Danas, krajem kolovoza 2014. književnost je za mene biološka kategorija. Kao što je netko majmun, hrast, virus ili čovjek, ja sam čitatelj. Sve što radim u službi je održavanja moje čitateljske egzistencije. Naravno, to što sam pisac proizlazi iz toga što sam čitatelj.
Pisac je biološka odrednica
Razgovarao Elvedin Nezirović
portal Strane
Miljenko, prije dvadest pet godina u Stocu si dobio nagradu „Slovo gorčina“ za svoj poetski prvijenac „Opservatorij Varšava“. Sada si ponovo tu, promoviraš svoju novu knjigu „Rod“. Gdje su Stolac i Hercegovina u tvojoj emocionalnoj geografiji?
– Odmah pitanje na koje bi se moglo odgovarati cijeli dan do jutra. I to usporedo, na dva načina, iz dva očišta. Onog osobnog, komemorirajućeg, doživljenog, koje mi je, moram priznati, važno još samo u literaturi, kao književna građa. I onog drugog, mnogo važnijeg, pročitanog, viđenog, čuvenog, onoga do čega stižemo preko knjiga, filmova, muzike, fotografija, slika… Stolac je, tako, tih pušački glas Alije Isakovića, koji više ne mogu povratiti u sjećanje, dugi noćni monolog Zuke Džumhura na terasi jednoga danas mrtvog hotela, hladan i hrapav kamen na Radimlji, aparthejd usred Europe na početku dvadeset prvog vijeka, jedan moj drug koji nakon sati razgovora onako usput kaže da je bio deset mjeseci u logoru, i kad se na to mojoj ženi oči napune suzama, on da je utješi stane govoriti kako ti logori nisu bili poput srpskih, ama kakvi!, Stolac je Kominternin agent, jezuit i atentator Mustafa Golubić, od kojeg je u Stocu ostalo kameno postolje za brončanu glavu, Stolac je fascinantan kontingent rasutih sjećanja, građevinskog materijala jedne minirane povijesti, Stolac je, nimalo patetično govoreći, bez prigodnih hiperbola, za mene danas najknjiževnije mjesto u Bosni i Hercegovini. I mjesto u kojem se, premda nisam Stočanin, najviše osjećam – što bi Hrvati rekli – kao svoj na svome. Ili kao manjinac među manjincima.
A Hercegovina, to je šira, i malo drukčija priča od Stoca. Ti znaš da sam prije skoro godinu dana objavio “Rod”, roman od nekoliko romana i srodnih im tekstova, dug hiljadu i osam stranica, o mojoj stvarnoj i fikcionalnoj porodici. I sad se govori da bih o tome za svoje dobro trebao prestati pisati. A izvan Roda je, recimo, ostala jedna priča, koja me dugo zaokuplja, i koju bih silno želio napisati, samo još ne znam kako. A, zapravo, je vrlo jednostavna. Kada se 1974., u ljeto, ukidala željeznička linija od Čapljine do Dubrovnika, kojom je vozio motorni vlak, što znači da pruga nije bila elektrificirana, moj se praujak Rudolf Stubler, zajedno sa svojom sestrom, mojom Nonom, odvažio na posljednje putovanje. Poveli su me, i tako smo jednim očajno sporim i zagušljivim vozom putovali kroz Popovo polje, uspinjali se uz brda i spuštali niz Rijeku Dubrovačku prema Gružu. On mi je stalno govorio: Miljenko, zapamti ovo! Miljenko, zapamti ovo! A ja nisam znao zašto mi to govori. Ne znam ni danas. Trebala bi mi priča, duga priča, trebao bi mi mali putopisni roman, pa da na to odgovorim. Ali kako napisati putopis putem i trasom kojom se više ne može proći, iako se nekad njome prolazilo? Kako napisati putopis željeznicom od Čapljine do Gruža, ako ni ta željeznica ni njezina trasa više ne postoje? Jedino po sjećanju, po onoj inkantaciji moga pokojnog praujaka: Miljenko, zapamti ovo! Miljenko, zapamti ovo! Eto, to je ta priča koju bi htio napisati. I to je ono prvo što pomislim kada mi spomeneš Hercegovinu. Popovo Polje u ljeto 1974.
Već sam rekao da si ovdje promovirao svoj novi roman „Rod“, kojeg mnogi vide kao monumentlano djelo hrvatske književnosti. Osim što govori o povijesti tvoje porodice, počev od tvoga pradjeda, „Rod“ je i svojevrsna povijesna razglednica nekih bosanskih gradova, prije svega Sarajeva i Kaknja, u pojedinim epohama. Koliko ti je taj kompozicijski element – ta činjenica da radnju razvlačiš na toliko dug vremenski period i da si prinuđen iz poglavlja u poglavlje mijenjati kulise na pozornici na kojoj se pojavljuju tvoji likovi – predstavljao opterećenje pri pisanju?
– Nije mi predstavljao opterećenje. Pokušavao sam pisati na različite načine, u različitim tonalitetima, iz više perspektiva, od kojih nijedna neće biti čvrsta i sigurna. Pokušavao sam pisati u više žanrova istovremeno, kao da pišem roman, i kao da istovremeno tek pripremam građu za roman. Sp0minješ razglednice bosanskih gradova, da, ima tu nečega od žanra razglednica, onakvih kakve su nekada postojale. Ili razglednica kako ih ja zamišljam kroz neku bodrijarovsku vizuru, ili kroz vizure takozvanih “malih povijesti”. Volim persiflirati “male povijesti”, pisati prozu kao da pišem nefikcionalni tekst o nečemu što je, naizgled, bez velikoga historijskog značaja. Recimo, historiografsku prozu o sarajevskim ulicama i grobljima. Dijelom sam se time u “Rodu” i bavio, a dijelom su iz toga iznikle neke druge, akobogda, buduće knjige.
I kad spominješ razvlačenje radnje na dugi vremenski period. Meni je, zapravo, svejedno obuhvaća li priča pet minuta u životu glavnoga junaka ili sto godina u životu jedne porodice. Oboje je jednako izazovno i na neki način jednako golemo. Pet minuta i sto godina. Zamisli, recimo, pet Principovih minuta pred pucanj i pet istih minuta vojvotkinje Sofije. A ne moraju biti ni tako slavni junaci priče. Zamisli pet minuta u životu čovjeka koji upravo sad mete neku mostarsku ulicu i pazi da ga ne pogazi automobil. Nizak je, poguren, u fluorescentnoj jakni, s brezovom metlom u rukama. Možda puši dok mete. Je li ijedno književno stoljeće veće od njegovih pet minuta? Nije. Zato što su tako ekstremno postavljeni vremenski okviri, cijelo stoljeće ili pet minuta, kao stvoreni za karakterizaciju lika, za definiranje čovjekove sudbine, za književno fiksiranje društva i epohe.
U recenziji, objavljenoj u Jutarnjem listu, Davor Butković daje jednu zanimljivu podjelu tvoga romana na: obiteljsku hroniku, na političku esejističku povjesnicu i, citiram, „na sasvim brutalni emotivni i psihološki striptiz“. Zanima me ovo posljednje: emotivni i psihološki striptiz, koji je posebno naglašen u poglavlju Mama Ionesco, gdje detaljno opisuješ majčinu smrt, odnosno njeno umiranje. Da li ti je kao piscu teško pisati o temama koje te dotiču na tako izravan i ličan način?
– Ne znam je li mi teško. Ali znam da su jedino takve teme vrijedne pisanja. Valjalo bi pisati samo o onome o čemu se ne može pisati. Ili o čemu se ne smije pisati. Sve drugo je uzaludno. Onaj slavni i stari dojam kako su sve knjige odavno napisane, koji je opće mjesto svake nekulture i nenačitanosti, i na koje se pozivaju svi loši pisci i nikakvi čitatelji ovoga svijeta, porijeklo vuče upravo iz nespremnosti da se piše o onome što boli, što je lično, pogibeljno, traumatično, zabranjeno… Jer to što boli, uvijek je novo, uvijek je prvi put, uvijek je nenapisano. I kada se napiše, opet ostaje nenapisano.
„Rod“ je u zanatskom smislu spoj fikcije i dokumenta. Neki ti prigovaraju na „političkoj nekorektnosti“ tvojih likova. Odnosno, zamjeraju ti na tome da u romanu stvarne likove dovodiš u situacije u kojima oni realno nisu bili. Meni je prilično jasno da, recimo, Stari most i slika Starog mosta nisu, niti mogu biti jedno te isto. Ali, evo po tvome mišljenju, koliko takve pritužbe pogađaju srž književnosti?
– Nekoliko puta sam se, u posljednjih dvadeset šest godina, još od prve objavljene knjige, pokušavao braniti od primjedbi, pokušavao objasniti svoju poziciju ili ono što radim, i svaki put bih pogriješio. Nikome se ništa ne treba objašnjavati, jer se nikome ništa i ne može objasniti. U načelu, na ono što pišem reagiraju dvije vrste ljudi: oni koji razumiju to što pišem i prema tome imaju stav, i oni kojima je važno da me ne razumiju, pa im i ne treba da pročitaju to što sam napisao. Na žalost, drugih je, izgleda, sve više. Ili se u međuvremenu u nas do kraja legitimirao princip da nešto i ne moraš pročitati da bi imao svoje mišljenje. To mi je savršeno strano. Pa ja sam morao čitati i Hitlerov “Mein Kampf ” da bi o toj knjizi imao mišljenje. Toliko, dakle, o onima koji imaju primjedbi na nepročitano.
A što se tiče dovođenja stvarnih likova u situacije u kojima se oni u zbilji nisu zatekli, da, u pravu si, volim to da radim. Riječ je o književnom postupku, a možda i o nekoj mojoj čudnoj psihološkoj falinki, o potrebi da se popravlja i mijenja nešto što je nepromjenjivo. Ali striktno govoreći, u “Rodu” se i ne radi o stvarnim ljudima. Riječ je uvijek o fikcionalnim likovima koji, istina, nose imena ljudi koji su nekad, i ne tako davno, živjeli. Majka iz “Roda” ne može biti moja stvarna pokojna majka, premda ona to zapravo jest. Ali po čemu jest? Po tome što ja tebi govorim da jest. Ali možda ja i lažem. Nije dovoljna riječ pisca, e da bi nešto postalo dokumentarno vjerodostojno i tačno. Jedan od mojih proznih, romanesknih ideala bio bi napisati priču u kojoj ništa, nijedno ime, situacija niti događaj ne bi bili izmišljeni, a koja bi svejedno funkcionirala kao artificijelna literarna građevina. Takve me priče zanimaju i kao čitatelja.
Postoji još nešto što bih želio da te pitam, može biti vezano za „Rod“, a i ne mora, a to je kako, kao autor, gledaš na pisanje unutar i izvan vlastitog iskustva, odnosno unutar i izvan proživljene emocije. Julian Barnes je u svom intervjuu za čuveni The Paris Review prije nekoliko godina dao, ako već ne najprecizniji, onda vjerovatno najjednostavniji mogući odgovor, rekavši da nije pravo pitanje govori li pisac istinu ili ne – pravo pitanje je da li je iskren. Da li se slažeš s tim?
– A što je to vlastito iskustvo? Ako je to, kako kažeš, proživljena emocija, onda je za pisanje unutar neke teme skoro pa nužno to “vlastito iskustvo”. Ali ako me pitaš može li se napisati roman o opsadi Sarajeva, a da se u Sarajevu nikada nije bilo, odgovorit ću ti: ne samo da se može, nego mi se sve više čini da će takvu knjigu napisati baš netko tko nije Sarajlija, niti je u tom gradu ikada bio. Ili je bio kao turist. Upravo sad čitam jedan fascinantan roman, francuskoga pisca Mathiasa Enarda, naslova “Zona”, koji, između ostaloga, govori, iz perspektive sudionika, o hrvatskom “domovinskom ratu”. Boljeg komada proze o tom ratu u hrvatskoj književnosti nema i to upravo na razini famoznoga “vlastitog iskustva”, ako ga shvatimo kao proživljenu emociju.
Moj pokojni otac, koji je cijeli rat proživio u Sarajevu kao liječnik u mirovini i doživio je da mu njegovi bivši pacijenti s Pala plasiraju tenkovsku granatu posred dnevne sobe, imao je zadnjih godina života jednu opsesivnu temu i želju. Kad god bismo se telefonom čuli, koristio bi priliku da u razgovor udjene kako bi bilo važno da baš ja napišem knjigu o – Srebrenici. Na kraju sam mu već i obećavao da ću to učiniti, iako mi nije padalo na pamet. Ali ne zbog nedostatka vlastitog iskustva i proživljene emocije, nego zato što se ne bih mogao nositi sa svima onima koji bi s visine svoje nacionalne ili zavičajne pripadnosti postavili pitanje a otkud meni pravo da pišem o Srebrenici. Ako bih i napisao takvu knjigu, napisao bih je tako da bude objavljena samo u jednom primjerku. Napisao bih je za svog oca, koji je, eto, i pored svoga sarajevskog ratnog iskustva, i pored cijeloga svog tužnog i ponižavajućeg života, kao svoju temu nad temama imao – Srebrenicu. Nije poživio, pa da mu tu knjigu napišem za njegovu ličnu upotrebu, i sve u skladu s ličnim iskustvom i proživljenom emocijom.
Šta za tebe znači biti pisac? Ili da parafraziram naslov glasovitog Sartreovog eseja – šta je za tebe književnost?
– To je jedno od onih pitanja na koja ti ne bih na isti način odgovorio svakoga od mojih dana, mjeseci, godina. Danas, krajem kolovoza 2014. književnost je za mene biološka kategorija. Kao što je netko majmun, hrast, virus ili čovjek, ja sam čitatelj. Sve što radim u službi je održavanja moje čitateljske egzistencije. Naravno, to što sam pisac proizlazi iz toga što sam čitatelj.
*
Nastavak intervju može se pročitati ovdje