Marina Vujčić na objavljivanje se pripremala dugo i temeljito. Ambicije ove profesorice materinjeg jezika i književnosti dugo su se ticale čitanja i sabiranja čitateljskih iskustava. Što je za to vrijeme pisala, jer nešto sigurno jest, ne možemo znati. To nije bila javna stvar. U posljednjih dvadesetak godina, možda i koju godinu više, povremeno je objavljivala dječju poeziju. Ali i to vrlo škrto.
Roman prvijenac “Tuđi život” objavila je 2010, tiho i bez velikih očekivanja. Priča romana govorila je o zagrebačkoj lektorici, koja započinje pisati scenarij za sapunicu. I najednom se život, u nekom blagom, lakom prelazu, počinje pretvarati u sapunicu, tako da se više ne zna što je stvarnost a što bajka, i s koje se strane ogledala što događa.
Marina Vujčić je u svome životu, između ostaloga, i lektorica. “Tuđi život” je, dakle, imao tu autobiografsku notu, ali vrlo odmjerenu i dobro naciljanu. Naime, Marina Vujčić nema ama baš nikakvih iskustava s pisanjem sapunica, niti je njihova prilježna gledateljica. Autobiografijom se poslužila kao pomoćnim kotačićima na dječjem biciklu. To joj je pomoglo da uvjeri najprije sebe, a zatim i svoje čitatelje, u autentičnost priče o sapunici. Marina Vujčić, naime zna, čitanje dobrih pisaca u tome joj je pomoglo, da je vrlo važno da i pisac povjeruje u istinitost vlastite priče. Kao što i dobri, karijerni lažovi vjeruju u svoje laži. Razlika je samo u tome što priča nikako ne smije biti – laž.
U svome drugom romanu, onako kako je započet, Marina ponavlja strategiju primijenjenu u prvom. “A onda je Božo krenuo ispočetka” jednostavna je, na prvu nepretenciozna, gotovo svakodnevna priča. Nikakvih velikih čuda u njoj nema, nego sve počinje kada prilično obični muškarac – kao što je vrlo obična bila i žena u “Tuđem životu” – koji je posvršavao škole i prošao kroz sve potrebne društvene i obiteljske incijacije, jednoga dana odluči da krene ispočetka. Marina Vujčić postavlja priču na pretpostavci koja je opće mjesto svih naših egzistencija. Koliko god nečija svakodnevica bila sređena, a želje i potrebe obični, građanski uredni kao uredna stolica, baš svakome na um padne da bi se sad mogao dići iz fotelje u dnevnom boravku, reći ženi, mužu, majci, psu, da će samo skoknuti da kupi cigarete. I da se više ne vrati. Ovom se temom, često variranom u posljednjih stotinjak godina, posljednji, koliko se mogu sjetiti, bavio Paul Auster.
Ono što Marina Vujčić pokušava, i što joj na neočekivan način uspijeva, jest da sve u tom bijegu iz vlastitoga života bude što običnije. Istovremeno, ništa nije sudbinsko, i sve je sudbinsko. A Božo, u skladu sa svojom školskom spremom i zvanjem, mudruje i filozofira, kao nekakav naš, hrvatski Woody Allen, čije su putanje i životne mogućnosti ponešto suženije i oskudnije nego u njegova američkog supatnika. Autorica se duhovito, ali i vrlo suptilno poigrava horizontima Božinih životnih želja i očekivanja, što stvara efekt koji se u nas, možda s razlogom, možda i ne, često veže za takozvani češki humor.
Marina Vujčić jedna je od načitanijih hrvatskih spisateljica. Možda je i u tome, a ne samo u temperamentu, razlog što joj je u pripovijedanju i u konstruiranju fabule strana svaka pompoznost i spektakularnost. Naši životi su, uglavnom, vrlo obični. O tome bi valjalo ponešto napisati. To je neizrečeni moto Marininih romana, prvog, i ovog drugog, koji je u nastajanju. Tko god je ikada išta pisao, dobro zna koliko je teško i nezahvalno pisati o običnome. Do pirotehničkih efekata i velikih sudbina najprije se i najlakše dolazi u književnosti.
Bilo bi dobro i korisno da se Marini Vujčić pomogne u pisanju romana “A onda je Božo krenuo ispočetka”. Nas, naime, zanima kako je to s Božom završilo. Autorica ima neočekivani dar, u našoj književnosti endemski rijedak, da od nečega, da od izrazito utišanih, običnih, svakodnevnih pretpostavki, stvori napetost i čitateljsko iščekivanje. Zato nas, naime, zanima Božina sudbina. Ili Božin život izvan sudbine, već kako se uzme. Oko njega će, to vjerujemo, nastati vrijedan roman.
Marina Vujčić, Preporuka za Božu
Marina Vujčić na objavljivanje se pripremala dugo i temeljito. Ambicije ove profesorice materinjeg jezika i književnosti dugo su se ticale čitanja i sabiranja čitateljskih iskustava. Što je za to vrijeme pisala, jer nešto sigurno jest, ne možemo znati. To nije bila javna stvar. U posljednjih dvadesetak godina, možda i koju godinu više, povremeno je objavljivala dječju poeziju. Ali i to vrlo škrto.
Roman prvijenac “Tuđi život” objavila je 2010, tiho i bez velikih očekivanja. Priča romana govorila je o zagrebačkoj lektorici, koja započinje pisati scenarij za sapunicu. I najednom se život, u nekom blagom, lakom prelazu, počinje pretvarati u sapunicu, tako da se više ne zna što je stvarnost a što bajka, i s koje se strane ogledala što događa.
Marina Vujčić je u svome životu, između ostaloga, i lektorica. “Tuđi život” je, dakle, imao tu autobiografsku notu, ali vrlo odmjerenu i dobro naciljanu. Naime, Marina Vujčić nema ama baš nikakvih iskustava s pisanjem sapunica, niti je njihova prilježna gledateljica. Autobiografijom se poslužila kao pomoćnim kotačićima na dječjem biciklu. To joj je pomoglo da uvjeri najprije sebe, a zatim i svoje čitatelje, u autentičnost priče o sapunici. Marina Vujčić, naime zna, čitanje dobrih pisaca u tome joj je pomoglo, da je vrlo važno da i pisac povjeruje u istinitost vlastite priče. Kao što i dobri, karijerni lažovi vjeruju u svoje laži. Razlika je samo u tome što priča nikako ne smije biti – laž.
U svome drugom romanu, onako kako je započet, Marina ponavlja strategiju primijenjenu u prvom. “A onda je Božo krenuo ispočetka” jednostavna je, na prvu nepretenciozna, gotovo svakodnevna priča. Nikakvih velikih čuda u njoj nema, nego sve počinje kada prilično obični muškarac – kao što je vrlo obična bila i žena u “Tuđem životu” – koji je posvršavao škole i prošao kroz sve potrebne društvene i obiteljske incijacije, jednoga dana odluči da krene ispočetka. Marina Vujčić postavlja priču na pretpostavci koja je opće mjesto svih naših egzistencija. Koliko god nečija svakodnevica bila sređena, a želje i potrebe obični, građanski uredni kao uredna stolica, baš svakome na um padne da bi se sad mogao dići iz fotelje u dnevnom boravku, reći ženi, mužu, majci, psu, da će samo skoknuti da kupi cigarete. I da se više ne vrati. Ovom se temom, često variranom u posljednjih stotinjak godina, posljednji, koliko se mogu sjetiti, bavio Paul Auster.
Ono što Marina Vujčić pokušava, i što joj na neočekivan način uspijeva, jest da sve u tom bijegu iz vlastitoga života bude što običnije. Istovremeno, ništa nije sudbinsko, i sve je sudbinsko. A Božo, u skladu sa svojom školskom spremom i zvanjem, mudruje i filozofira, kao nekakav naš, hrvatski Woody Allen, čije su putanje i životne mogućnosti ponešto suženije i oskudnije nego u njegova američkog supatnika. Autorica se duhovito, ali i vrlo suptilno poigrava horizontima Božinih životnih želja i očekivanja, što stvara efekt koji se u nas, možda s razlogom, možda i ne, često veže za takozvani češki humor.
Marina Vujčić jedna je od načitanijih hrvatskih spisateljica. Možda je i u tome, a ne samo u temperamentu, razlog što joj je u pripovijedanju i u konstruiranju fabule strana svaka pompoznost i spektakularnost. Naši životi su, uglavnom, vrlo obični. O tome bi valjalo ponešto napisati. To je neizrečeni moto Marininih romana, prvog, i ovog drugog, koji je u nastajanju. Tko god je ikada išta pisao, dobro zna koliko je teško i nezahvalno pisati o običnome. Do pirotehničkih efekata i velikih sudbina najprije se i najlakše dolazi u književnosti.
Bilo bi dobro i korisno da se Marini Vujčić pomogne u pisanju romana “A onda je Božo krenuo ispočetka”. Nas, naime, zanima kako je to s Božom završilo. Autorica ima neočekivani dar, u našoj književnosti endemski rijedak, da od nečega, da od izrazito utišanih, običnih, svakodnevnih pretpostavki, stvori napetost i čitateljsko iščekivanje. Zato nas, naime, zanima Božina sudbina. Ili Božin život izvan sudbine, već kako se uzme. Oko njega će, to vjerujemo, nastati vrijedan roman.
*
Preporuka za jednu književnu stipendiju