Stein, o precima, prije rata

kada bi mi se obratio onaj djed koji je bio prije nego što mi se rodio pradjed ne bih ga razumio ne umijem taj jezik ni kazivat ni pisat ni čitat a i kada bih jezik naučio ne bih znao ništa o mjestu iz kojeg je ni običaje ni vjerovanja njegova, odvojeni su nam interesi nazori stavovi, vrijeme i prostor, sve nam odvojeno, ne bih mogao naći ni jedne zajedničke teme ničeg što nas veže osim da smo svojta od istog smo plemena i to je kao među nama neka neraskidiva veza iako nikad nije postojala to je ta priča o porijeklu o rasi o naciji o tlu o krvi a čak nam ni nosovi nisu isti

U ratu

Gospodin Stein je na vijestima čuo za strašni rat u jednoj dalekoj zemlji. Tronut pričama iz tamošnjeg rata i potaknut vlastitim sjećanjima ode do jedne humanitarne organizacije i dade mali prilog, s nadom da će barem malo pomoći ugroženima. Nije ispričao ono čega se sjećao: njegovi su bili asimilanti, usto ateisti, pa je on odrastao daleko od sinagoga i židovskih općina, religijskih i nacionalnih običaja, družio se s mještanima, s njima lumpao, na sav glas pjevao Ein Prosit, u odmakle sate bi s nježnošću zapjevao neku od tugaljivih, nostalgičnih lieder, čak zavolio hranu gojima, posebno kotlete, pršut i škampe, rado ih je naručivao u birtijama i restoranima, i kući ih služio gostima, i oženio jednu „njihovu”, u crkvi bilo vjenčanje, ali kada poče rat on odjednom postade nešto drugo, netko drugi, bespomoćni kome nitko ili nije htio ili nije mogao pomoći, strpaše ga u logor, s drugim Židovima bio u baraci. Njegovi sugrađani ravnodušni, neki njegovi zemljaci mu sada postali neprijatelji, stroga vlast i ljuti logorski čuvari, pa se njima više nije usuđivao ni obratiti, ništa dobro od njih nije više mogao očekivati, a ni onima s kojima je bio u baraci zatočen nije mogao reći što mu nedostaje, ni spomenuti ona divna lumpovanja i ukusna jela, ne bi ga oni shvatili, možda bi ga kao kakvu barabu i izudarali, pa njegova samoća i izloženost postade potpuna, a ratu nigdje kraja. A sada čuje i u nekoj tamo zemlji rat bliskih susjeda, neki su, kažu, čak i svojta, a kada jednom sukobi bliskih počnu to su uvijek dugotrajna, strašna, nemilosrdna ratovanja.

Poslije rata, u Americi

Gospodin Stein je nakon oslobođenja odmah emigrirao u Ameriku, tamo ponovo svoj život doveo u red, navikao se na drukčije izgovaranje njegova prezimena, navikao si i na novi posao, oženio se, troje djece, sada već i unuci tu, sve Steinu drukčije, ali i dalje sanja snove o zapečaćenim vagonima. Kada god ih usni ustane neraspoložen, potišten, zabrinut, nije mu do razgovora. Brzo je shvatio da sanja  ta davna mračna doba jer se ona u njemu ponavljaju, uvijek će u njemu biti, a onda shvatio i da uvijek negdje, nekom dođu gadna vremena, svuda puno, previše zločinaca i žrtava. Opet će, ako ne zaboravi, uplatiti mali prilog humanitarnoj organizaciji, no boji se nikad na ovom svijetu svima mira i dobra, uvijek slabiji stradaju, a moćni ne brinu, ljudi stradanja onih koji nisu „njihovi” često ni najmanje ne zanimaju. Uvijek je tako bilo. Gospodin Stein sve češće osjeća da sreće ima samo još u reklamnim spotovima i malim, vlastitim zadovoljstvima. Zato on svako jutro ode do pekare u blizini njegove kuće, bude tu svježeg peciva, odličnih kolača, a povremeno bi, usprkos visokog kolesterola, gospodin Stein sebe počastio i tortom od limuna, prave je u ovoj pekari, bude „dobra kao ona od nekada”, pa ga jedno vrijeme napusti svaka briga, a i Amerika mu bude draža zemlja.

Svijet počinje i nestaje iza ruba tvog osmijeha.
Tamo gdje srce tuče poput majčine singerice,
u dokasnoj noći sipljivog predgrađa. Ostrvo smo
što izranja ga more, strašću mladobogova kad vole. 

Ljutika što guli je ruka ribareve žene. Smokva
usisana s ljetom u žustrom jeziku primorkinja,
u okapinu o koju lome se maestrali. Britka pritka
s koje ljutit blavor palaca. Struga iza koje vire
gladne oči stidnih šinjorina što nadrasta ih samoća.

Verde que te quiero verde. Raj ima zelenu boju
tvojih očiju. Andalusku. Tamne mahovine polegle
po rovovima Verdena gdje leži čitava jedna mladost
i mrtva izrasta u crnu šumu nad kojom zvrje dronovi.
Mora uz obalu Levanca, u kojem mi plivaš sučelice,
poput delfinke u boji oniksa sa stropa Đenovske pećine,
koja prati svog mužjaka eonima, u ugljen paleolita.

U vrt u kojem sve miriše po kardamonu, vrijesku
i šparogama. Na kvasinu i na žilavku zlatnu poput
oreola Fra Anđelikovih anđela. Tijela znojava kad
su pod koporanom, ječermom večernjeg ruja, kad
sine nagota smuku u uzmolu za malo vimenomlijeka.

MARUNA

15. veljače 1999.

Vrućega osamnaestog lipnja 1991. još nije bilo rata, ni onoga desetodnevnog drôle de guerre u Sloveniji. Bilo je žestoke krize, koja je drmala zemljom, onom ondašnjom, bilo je općega osjećaja strepnje, i bili su već, samo što to nismo znali, intimni Tuđman-Milošević razgovori u Karađorđevu i u Tikvešu.

Datum sam upamtio: izdavali smo tada u Sarajevu, na potpuno prijateljskoj i dobrovoljačkoj osnovi, mjesečnik Obzor što ga je držao Pero Buntić, fantazirajući da bi trebalo i da bi bilo moguće artikulirati bosansko-hrvatski diksurs, koji ne bi bio u konfliktu s vlastitom stvarnošću. Toga dana imali smo javno predstavljanje magazina u Zagrebu.

Dugo u noć nakon toga, ostalo je u razgovoru poveliko društvo. Tko s kime, ne sjećam se više, ja sam se bio usredotočio na Borisa Marunu. Valjda zato što je bio povratnički egzotičan i za mene gotovo uvredljivo proturječan: inteligentan k’o đavo, a vruć tuđmanovac!

Upoznali smo se prethodne jeseni, kratko po njegovu povratku u domovinu. Vraćao sam se iz Frankfurta sa sajma knjiga, u Zagrebu nije bilo odmah leta u Sarajevo pa je valjalo prenoćiti. Zvao sam Stipu Čuića da se nađemo na piću. U društvu sam sa Stevanom Tontićem, sjedimo u kafani „Dubrovnik“, eto Čuića a s njime i – Maruna. Upoznajemo se unakrsno. Hrvatska je u euforiji proljetošnjih izbora i pobjede Tuđmana i HDZ-a, očekuju se izbori u Bosni za mjesec dana. I Maruna je euforičan, duhovit. Živo sam upamtio taj susret i tu atmosferu.

Od tada Tuđman je već u više navrata, nestrpljiv i nasilan kakav je već bio, razglasio svoj stav spram Bosne. Svega smo žestokoga, sve kroz neki simpatijski fluid, Maruna i ja jedan drugomu rekli te noći vrućega osamnaestoga lipnja 1991. Služeći se blajburškom metaforom, tada još po inerciji konspirativnom i patetičnom, a govoreći iz perspektive Bosne, popeo sam mu se na glavu dokazujući da je Tuđmanova polito-logika “ako Srbija uzme svoj dio, i mi ćemo svoj” sigurna propast Bosne a za tamošnje Hrvate katastrofa kobnija od Bleiburga. O nepravdi i zlu prema Muslimanima, da i ne govorimo!

Ostali smo prijatelji, razumjeli se nismo.

MERSUDIN – SNAGA VJERE

Svibanj 2014.

Ležim u parku, na postelji – dušek, plahta, jastuk, deka – sve je tu, upravo sam se probudio. Prilazi pas, žut, čupav, golem, nesretan, diže jednu nogu i gura mi je pod nos, kaže: „Hajde, hajde!“ Vidim, zabolo mu se palidrvce u mekotu šape. Vadim palidrvce, a pas me ljubi svuda po licu. Guram ga od sebe jer je prljav i zapušten pa se bojim kakve zaraze. Od silne zahvalnosti on me počne zapišavati ogromnim mlazom, svuda po pokrivaču, odgonim ga ali on se ne predaje, zapišava me dalje s izrazom: kako ne ću, znaš li kakve si me muke oslobodio!

Potom se mučim: ubi me smrad pasje mokraće, mokar sam vas, preturam po maloj torbici u kojoj su mi zgurane nošene ali suhe stvari – gaće, potkošulja, košulja, hlače, i to mi teško ide, nikako da ih iskopam. Uto dolaze nekakvi mladići, napola im je smiješno, napola suučestvuju s mojom mukom. Tek će jedan, kao da mi je nekako poznat: znam li šta je s Mersudinom Tatarevićem? Ne znam, valjda je dolje negdje, u Sandžaku – odgovaram, i dodajem, odjedanput siguran: ili je napisao remek-djelo, ili je koga ubio. I znam, sasvim bistro, da je Mersudin Kedin, i živo se sjećam, Kedo je u mome djetinjstvu bio idol: robustan centarfor gradske „Slobode“, koji je na igralištu na Luci zabijao golove topovskim šutom. Kad se spremao da puca penal, golmani su bježali s gola. Mladić se smije, potvrđuje, biva, takav je i Mersudin, dobro sam ga opisao.

Razbuđen i budan tražim, potom, u dr. Smailovića ima li to ime, koje nikada u životu nisam čuo ni sreo, i kakvo mu je značenje. Ima! Mersudin – snaga vjere. Uz naznaku: rijetko.

POEZIJA I NEPOZNATE MOGUĆNOSTI POZNATOGA JEZIKA

8. rujna 2017.

Poezija je čaranje, sažimanje, zaumnost, ona gleda unutra. Proza se otvara vanjskom svijetu, htjela bi ga obuhvatiti opisivanjem, razumijevanjem. I još dok to nisam čestito ni izgovorio, žurim da se opovrgnem: obje se tvrdnje jednako odnose na jedno i na drugo. Proza bez poezije u sebi, poezija bez proznoga ideala u sebi – teško mogu biti ozbiljna književnost. Izvorno, poeziji pripada povlašteno mjesto u čovjekovoj sposobnosti da svojim činjenjem privede u postojanje nešto čega prije njegovoga čina nije bilo, niti je bilo zamislivo da ga može biti. Sve je to u poeziji moguće zato, što ona otkriva nepoznate mogućnosti poznatoga jezika, a to je valjda najveća i najvažnija avantura ljudskoga duha.

SMRT I ŽIVOT U VLASTI JEZIKA

2012.

U Bibliji (Liber proverbiorum 18, 21) sentencija: „Mors et vita in manu linguae; qui diligunt eam, comedent fructus eius.“ (Nova Vulgata, 1986)

Prevođena je u nas različito.

„Smrt i život u ruci od jezieka: koji ga ljube jesti će plode njegove.“ (Bartul Kašić)

„Smrt, i život u ruci jezika: koiga miluju, jestiće plode njegove.“ (Matija Petar Katančić)

„Smrt je i život u vlasti jeziku, i ko ga miluje, ješće plod njegov.“ (Đuro Daničić)

„Smrt i život u vlasti su jeziku, a tko ga miluje, jede od ploda njegova.“ (Tomislav Ladan na temelju Antuna Sovića)

„Smrt i život u vlasti su jezika; tko se s njim sprijatelji, plode mu uživa.“ (Silvije Grubišić)

„Smrt i život u vlasti su jezika; tko ga upotrijebi marljivo, uživat će njegov plod.“ (Ivan Evanđelista Šarić)

Kako to jezik drži u ruci i život i smrt? Kako to jezik vlada životom i smrću? I kako ćemo to jesti plode njegove, ako ga uzmilujemo?

Moćno i sugestivno, i jednako zagonetno. Taman kao u Wittgensteina.

STARE NAŠE KUĆE

Rujan 1998.

Noćna šetnja mračnim Jajcem. Ispod Medvid kule, pokraj Sv. Luke, uz grad do portala tvrđave. Niz grad, kroz kulu-kapiju, pa fratarskom stazom s isprovaljivanim podzidama prema čaršiji. Kroz Banjalučku kapiju, niz Varoš. Stara bosanska kuća, na četiri vode, velika, otmjena, u strani, s verandom preko cijeloga pročelja – viša strana gleda na Vrbas i na cijelu dolinu prema Lučini i Podmilačju, napuštena, posrnula, zarasla, hladnoća i memla biju iz provaljenoga podruma s masivnim kamenim portalom na luk. Iznenadno ganuće, potresenost, riječi koje čuješ u sebi, bez smisla i sintakse: „stare naše kuće, stare naše kuće…” Na Kozlučkom mostu hladna struja iz mračnog kanjona Vrbasa, uz Kozluk zagledaš hoćeš li poznati kuću u kojoj si noćio kao dijete. Natrag niz Kozluk, do samostana i srušene crkve, pa nalijevo uz Varoš do odvojka, desno – stara kuća Nike i Ane Lovrinovića, u potpunom mraku, propala, provaljena, nagnuta, sablasna. Gdje su generacije, gdje su tople večeri. Priča o prababi Klari koja je curom bila ljepotica-pjevačica da joj ravne do Travnika ni u cilom Travniku bilo nije. Bila joj takmac cura muslimanka na gradu, pa bi se nadpjevavale preko Vrbasa – prva s bunara u Kozluku, druga s Tabije. Tada bi bezi na Tabiji, kažu, zapovijedali da se šuti: „Klara piva!“, a po mahalama bi se sve umirilo, malo i veliko. Imala šestericu braće, pa kad bi išla na vodu, pratila je sva šesterica s golim noževima u rukama, da joj lipotu i poštenje od turakabrane. Natrag kroz grad, prazan, mračan. Melankolija ne da do daha.

STRAŠNI, ANĐEO PAMĆENJA

3. ožujka 2016.

Kakvo je to oko, kakva je to duša! Ili je to dvoje zapravo nedjeljivo jedno: fotografsko oko, ljudska duša – Milomir Kovačević.

Pogledaj sliku: jedan klik Kovačevićevoga promrzlog prsta na okidaču sleđenoga fotoaparata, i izađe kadar savršene čvrstine i dubine, kao da ga je konstruirao čarobnjak perspektive Piero della Francesca, kao da ga je sanjao najveći pjesnik crnobijele filmske skale Andrej Tarkovski (vidi: Ivanovo djetinjstvo, Andrej Rubljov).

Jedna od sarajevskih zima iz opsade. Na ugaženom prljavom snijegu gradske ulice pod drvoredom tri figure u prvom planu upravo dovršavaju ono što su neki drugi, jači, već obavili: jedno od stabala iz drvoreda oboreno je, razrezano i već razneseno (to ne vidimo, ali znamo: do maločas to je na ovome mjestu bio glavni događaj), a oni kupe mrvice  – iverje, grančice, koje će dostajati za jednu-dvije tanke vatrice. Drvene letve s gradskih klupa već su davno otrgnute i odnesene, njihovi betonski postamenti strše pusti, besmisleni. U dubini, lijevo, jedna sivocrna silueta među jednako sivocrnim stablima, kao utvara, desno skupina figura – sve se to, leđima okrenuto, udaljuje od nas u maglu. Samo jedan auto, i on kao utvara, jedva vidljiv, bez svjetala, ide prema nama. Dominantna figura najbliža objektivu, malo je ekscentrirana udesno što ritamski dinamizira cijeli kadar, i njoj gledamo u leđa, sva je u crnome, pod crnom kapuljačom – muška, ženska, to se ne može znati – vuče za sobom neka priručna kolica natrpana tankim šibljem.

Studen. Nju slika ne opisuje, ona se opisati ne da, slika je donosi, tačnije: ona iz slike bije – ona ljuta studen koja se već ugnijezdila u kosti, ne znaš gdje ti je gora, među ledenim kućnim zidovima ili ovdje, na ulici. Nju, tu studen Kovačevićeva fotografija uspijeva likovno materijalizirati, vizualizirati, a to može samo umjetnik koji je već prerastao zanat, majstorstvo, i sav se sjedinio sa svojim pozivom, sa svojim objektivom.

Fotografije Milomira Kovačevića Strašnog pamte bolje, jače, tačnije od svega našeg sjećanja, od svih naših zapamćenja kad ih verbaliziramo, ono Sarajevo iz opsade, koje se već preselilo u nesigurnu zonu između pamćenja i nepamćenja, koje ne zna što bi sa sobom…

Kad je rat stao, sa svojim sarajevskim negativima Kovačević je otišao u Pariz. Otišao je da bi mogao ostati; da bi svoju dušu spasio od svega poslije. Sad nam vraća i daruje vlastitu nevinost, vlastito iskustvo u čistom stanju – Strašni je anđeo pamćenja.

Hoćemo li ga prepoznati, jesmo li to zaslužili?

SUNCE IZNAD GLAVICE, NA ZALAZU

Kolovoz 2007.

U prozoru sobe u staroj varcarskoj kući lomilo se sunce na zalazu iznad Glavice, lomilo se kroz petolitarske staklene galone s babinom đulsijom, lomilo se blijedorumenim, blistavim odsjajem, kao u kakvom Rumijevom stihu. Nikada više ne ću ugledati zalaz nad Glavicom. Da ga i ugledam, ne bih ga vidio.

SVETI GRGUR, OTOK

2010.

Prva polovica šezdesetih, u političkom smislu još uvijek „rankovićevsko” doba, ali sa socijalističkim monolitom koji je u kulturnome i subkulturnom smislu već bio poprilično razdrman. Svakodnevni život bio je ispunjen krajnjom studentskom oskudicom ali istovremeno i punim, gotovo raskošnim intenzitetom života. Mene je školovala majka, radeći kao administrativna radnica s minimalnom plaćom, i ja ni danas ne razumijem kako je to uopće uspijevala. Da, pomoćno sredstvo bili su paketi, oh, ti sjajni paketi od kuće s domaćim namirnicama, pa si bio opskrbljen za pola mjeseca. Istovremeno, postojala je i osjećala se tamna politička sjena nad cijelim tim načinom života. Počneš, recimo, primjećivati kako već neko vrijeme nema čovjeka! Nije ti bio osobito blizak, ali pojavljivao se u širem društvu, i sad odjednom primijetiš kako ga nema – nema ga ni kroz mjesec, ni kroz dva, nema ga godinu. A onda se pronese neki tihi, potmuli glas, ne znaš ni od koga je krenuo, da je čovjek zaglavio, bez suda i osude, samo ga je policija maknula. Pa prvi put čuješ za ime otoka – Sveti Grgur, i odmah nepogrešivo, i bez posebnih objašnjenja, osjetiš da je to ukleto, strašno mjesto. Poslije se čovjek i pojavi, ali to više nije isti čovjek – siv u licu, bez svih zuba i bez osmijeha, hoda nekako postrance, kao da se krije od sebe samoga. Niti ga što pitamo, niti on što govori.

(U dijalogu s Miljenkom Jergovićem u zajedničkoj knjizi Bosna i Hercegovina – budućnost nezavršenog rata, 2010.)

SVETI CIGANIN

4. svibnja 1997.

Na popis svojih blaženika Katolička crkva stavila je prvog Ciganina. Papa je beatificirao Ceferina Jimeneza Mala, zvanoga El Pele. Nosio je karizmu priproste pobožnosti, a glavom je platio kada je usred španjolskoga građanskog rata branio, kažu, nekog svećenika da ga ne ubiju bezbožni komunisti. Koji dan prije, obilježavala se šezdeseta obljetnica bombardiranja Guernice, u kojoj je, godinu nakon El Peleove smrti, glave izgubilo na tisuće ljudi od fašista, jednako bezbožnih. Ne treba sumnjati da bi božji čovjek El Pele i u ovim mučenici­ma prepoznao svoj svijet. Lijepa vijest o Ciganinu-blaženiku obas­jala je na trenutak čak i mrtvo dosadne tv-ekrane: zagrebački Ciganin Ragib, blažen i razgaljen, govori kako, eto, „sada konačno i mi Cigani imamo svojega sveca i zaštitnika“. Na primjedbu da je on, ipak, musliman, odgovara: „Pa, kaj s tim, on je sada naš i bit će zauvijek.“

SUNCOKRET DISIDENT

5. listopada 2010.

Ima u bašči u Vere mala kolonija suncokreta, njih pet.
Četiri (familijarizirali smo se, pa ću reći: četverica)
ponašaju se uredno, u skladu sa svojom prirodom:
gledaju u sunce, glave su im stalno prema suncu. Pčele
ih posjećuju, rade, srču.

Jedan, onaj peti, ni mukajet. Okrenuo glavu od sunca,
na drugu stranu. Zainteresirao nas, pratimo ga cijelo
kasno ljeto, ni na tren ne pomišlja da se okrene, smrtno
je dosljedan svome izboru, svome stavu. Pokoja pčela i
na nj sleti, nisu one izbirljive, one znaju samo za svoj
posao, svoj zadatak.

Za koji dan ohladit će se nebo i zemlja, eto prave jeseni,
za njom će i mračna zima sarajevska.

Izglēdāmo: kojemu će prvom od peterice klonuti glava.
Nelogično, pomalo nerazumno, navijamo za ludoga
disidenta.

SUTRA ĆE SE UMRIJETI

2017.

Nezadovoljstvo sobom. Sutra će se umrijeti, cijeli život je za tobom, cijeli život pun baktanja – sa životom samim, s drugima oko sebe, sa sobom najviše, te s pisanjem kao samozadanim glavnim poslom. Nezadovoljstvo svime nabrojanim. Život, svoj život – nisi umio imati u svojim rukama, osmisliti ga po svome, izmaknuo se. Do drugih nisi umio naći pravoga puta, pa si – logično – ostao bez njih. Je li nekomu od njih žao što je zbog toga ostao bez tebe – ne znaš. Pisanje! Tek to je razlog i izvor nezadovoljstva. Nitko bolje od tebe samoga ne zna koliko onoga što si imao i trebao pisati nije napisano, a koliko od onoga što napisano jest, nije tvoje, bez njega se moglo.

ШАЙХЛИСЛАМОВА I CHRISTIANO – TIJELO I NOVAC, ZAJEDNIČKI RAJ

10. rujna 2012.

Kada je Ирина Шайхлисламова 1986. godine rođena u nekom blatnom seocetu u blizini gradića  Jemanzelinska, Čeljabinska oblast, sve je to još bio crveni imperij, Sovjetski Savez, pa ni susjedni Kazahstan nije bio inozemstvo. Otac joj je rano umro – kažu dostupni podaci – pa je majka, nastavnica muzike, morala naporno raditi, dva posla, da bi nju i sestru Tatjanu mogla hraniti i školovati.

Šayh al-islām – tako transkribira pojam iz kojega je nastalo Irinino prezime Nerkez Smailagić u   svojemu Leksikonu islama, posthumno objavljenom u Sarajevu 1990. godine, u učenoj natuknici o njegovome značenju i o svim transformacijama koje je pojam pretrpio kroz stoljeća islama u Osmanskome Carstvu i drugim islamskim zemljama. Netko od Irininih tatarskih predaka – djed, pradjed? – očigledno nosio je tu časnu titulu lokalnoga islamskog uglednika u nekom selu oko Jemanzelinska, naselja što je kao pogranična utvrda, stanica, osnovano 1747. godine na rječici Jemanzelinka. Sasvim blizu, u istome južnouralskom kraju, osnovan je dvjesto godina kasnije, 1947, Kočkarlag, logor u sklopu gigantskoga Staljinovog sistema Gulag, u kojemu su kažnjeničke ruke kopale glasovito kočkarsko zlato.

Danas je ona, sa svojim tijelom odaliske i sa svojim smaragdnim očima dženetske hurije, planetarna zvijezda blještavoga i površnog fashion svijeta, istoga u kojemu svijetli i nauljena mišićava figura polupismenoga robota nogometne igre, rođenog u jednako zaturenoj provinciji, ali oceanskoj, na drugome kraju svijeta, u Funchalu na Madeiri, tisuću kilometara daleko od Lisabona. Ona: Ирина Шайхлисламова, on: Christiano Ronaldo. Danas su, čita se u glamuroznim rubrikama, zajedno, sutra već tko zna…

Kakav je samo to melting-pot na rusko-sovjetski način bio, u kojemu su se čeljad kroz generaciju-dvije, u temeljitome identitetnom pretapanju, preoblikovala i vjerski i etnički i jezično i ideološki! A kakav li je tek današnji globalizacijski topionički lonac, u kojemu se sve to kombinira i dovršava, kao idealna slika zajedničkog raja s blještavih naslovnica i luksurioznih spotova, gdje caruju rafinirano erotizirana tijela, a zamamnije od svih reklamiranih parfema iz pozadine miriše – novac.

ŠTO JE ONDA OVAJ BOL

2017.

Bol zbog besmislenosti. Otkuda onda bol? (Gledajući obiteljske fotose: djeca, nade, osmijesi, budući život, koji je već prošao…) Ako je besmisleno i besciljno i to što se živi, i to što se ne će biti – što je onda ovaj bol koji se pred time javlja, razdiruć, žestok.

TREPTAJ, STARI ZASPALI

31. listopada 1978.

Ima u čovjeku skriveni rezervat u kojem miruju davni treptaji duše, koji su – mi sami. Nailaze i prolaze godine, zbivaju se zbivanja – s nama, u nama, oko nas – plovimo u zbivanjima, lomi nas život, oblačimo na se obličja i haljinke o kojima ni sanjali nismo, igramo uloge, katkad i s velikom strašću, uvjereni da su prave, da smo to – mi sami. Tako nas gledaju i uzimaju, vrlo ozbiljno, borimo se za važne i velike stvari, sve veće od većih i važnije od važnijih, stječemo i zadobivamo habituse i nimbuse po kojima se legitimiramo i bivamo legitimirani, jednom riječju: gradimo „svoj život”, svoje „ime”, i takvi prohodimo svijetom, između ljudi, bivamo utaboreni u tabore – „svoje” nasuprot „njihovima”; u svom taboru primljeni kao svoji, od njihovoga kao oni tamo. A sve je – dim, fikcija, ništa. I dovoljno je da naiđe trenutak, najbanalniji trenutak kakvima su svi dani krcati kao mogućnošću, trenutak pred ogledalom za vrijeme brijanja, ili jutarnji dolazak na posao uz neočekivanu asocijaciju izazvanu kakvim starim dvorištem u koje zirnemo u prolazu, ili prosto određenom nijansom maglenog oktobarskog jutra; dovoljan je takav nemjerljivi djelić trenutka pa da u nama propjeva ili procvili – sad svejedno – zaspali stari treptaj, pa da uvijek ponovo shvatiš isto: da si netko drugi i nešto drugo, a da je sve „ovo” uistinu fikcija, dim, ništa.

ivanlovrenovic.com

U mrtvačnici svlače uniforme s poginulih vojnika. Najprije im izuvaju čizme, skidaju hlače i bluze, dugme po dugme otkopčavaju im pažljivo košulje, pa onda i njih skidaju preko njihovih mrtvih i već ukočenih ruku, onako kako bi nekad skidale benkice s nedavno rođene dojenčadi, koja bi ih onda hvatala čvrsto za kažiprst. U tom stisku je smrt, daleka buduća.

Čizme odnose na čišćenje, premazivanje, glancanje, tako da spremne budu za nove vojnike.

A uniforme, hlače, bluze i košulje, donose njoj u njezin podrumski stan u samom središtu grada, u jednu oronulu dvorišnu zgradu iza Narodne banke. Ona ih onda na starinski način pere, na limenu rifljaču, štedeći sapun, uz pomoć pepela i luga, a zatim oprano prokuhava u velikim stolitarskim loncima na peći koju dvojica zarobljenika lože drvima i preostalom ugljenom prašinom.

Nakon što se osuše na prvom proljetnom suncu, po uniforme dolazi švelja, koja će zakrpiti rupe od metaka, i u tome će biti tako vješta da sljedeći vojnik ne primijeti mjesto kroz koje njegovog je prethodnika stigla smrt. U vještini švelje tajna je našeg junaštva, za koju ne smije doznati neprijateljska obavještajna služba.

Prokuhane hlače, bluze i košulje skupljaju se dva posto po dužini i jedan posto po širini. Trebaju nam vojnici sve sitniji i manji.

To je razlog zbog kojeg ćemo uskoro novačiti djecu.

Neki dan, u nedostatku pametnijeg posla, prebirem po starim kutijama koje sam gurao u ostavu, ispod kreveta i na ormare. Kao hrčak, kao prava stara usjedelica slagao sam bespotrebne  stvari, knjige, stripove, dječje igračke, koje brat-bratu nisam ni pogledao barem petnaest godina jer, jednostavno, nisu mi trebale.

Tako između ostalih stvari nađem jednu pozlaćenu značku na kojoj je pisalo ČESTITKA ZA ODLIČAN USPJEH. Navrla su tada sjećanja na davno vrijeme kad sam četvrti razred osnovne škole završio odličnim uspjehom, sa svim peticama u đačkoj knjižici. Bio je to jedan, jedini razred u cijelom mom školovanju koji sam završio odličnim uspjehom.  Ne bih ni taj da me pokojni ćaća nije stimulirao.

Prvi razred osnovne škole išao sam i završio u školi koja se tada zvala OŠ Sestara Ditrih. Od drugog do osmog razreda pohađao sam OŠ Manojlo Popić, jer preselili smo se s Carine pored KPD Zenica. Prvi dan kad me mama dovela u novu školu meni se ona odmah zgadila jer je moja učiteljica, kad me ugledala, glasno komentirala:

– Zar ima još ovih Pupića!? – misleći na to što je, na početku svoje karijere, bila odgajateljica u jednom zeničkom vrtiću u koji su išli moj stariji brat i starija sestra.

Momentalno sam zamrzio i školu i učiteljicu. To sam zorno pokazivao na načine koji su mi, kao djetetu, padali na pamet. Od toga da nisam učio gradivo, da sam bio nemiran kako na satu tako i na odmoru, prije škole i poslije škole. Ukratko, bio sam totalno nediscipliniran, u svakom smislu. Mama je jela vatru od, meni mrske, učiteljice. Nekako se nosila s mojim nepodopštinama, sve dok jednom nije rekla ocu da više ne zna što i kako sa mnom. On, koji je bio nezainteresiran za sve, osim za svoje užitke i za Čelik, samo je preko ramena rekao:

– Stipu ga nime.

Pozvao me i jednostavno, narodnim, običnim jezikom, koji bi razumio svatko, rekao:

– Slušaj, ako četvrti razred prođeš peticom, kupujem ti novi Poni bicikl. Ako ne prođeš, ima da te namarišem. Jesmo li se razumjeli?

Na samo spominjanje Ponija, meni su se zacaklile oči. Pristao bih tada na sve, čak i da perem noge svaki dan. Samo sam rekao:

– Važi tata.

Pojma tada nisam kako ću to izvesti, ali sam se zarekao da će idući raspust Poni biti moj.

Odmah na početku četvrtog razreda sebi i mrskoj učiteljici sam dao do znanja kako ove godine nema labavo. Učio sam redovno, javljao se da odgovaram sve predmete prvi, redale su se petice, izostanka nisam imao, smirio se u ponašanju, ma meni me milina bilo gledati.

Mogu misliti kako se, meni mrska, učiteljica čudila mojoj transformaciji. Nije ni svjesna bila kako se moj ćaća u tim trenucima pokazao veći i bolji pedagog od nje.

Mati se, što stari ljudi kažu, krstila i nogama i rukama. Nije joj bilo jasno zašto ustajem ujutro u pet i ponavljam gradivo za kontrolni koji imam taj dan. Nije joj bilo jasno kako više nitko ne dolazi na vrata i traži zaštitu svoga djeteta od mojih budalaština.

Vrhunac mog uspjeha je bio republički test iz poznavanja društva. To je bio predmet kojim nas je tadašnja vlast filala svojom ideologijom i doktrinom jednakosti,  bratstva i jedinstva.

Tjedan smo dana, skupa, svaki dan radili samo poznavanje društva. Sve od prve lekcije, da utvrdimo gradivo i pokažemo se tadašnjem obrazovnom sustavu kako svi sve znamo. Stvarali smo, i mi djeca, lažnu sliku o sebi, o školi, o sustavu, da je sve super i idealno. Posebno mi je bilo odvratno to što će, na koncu, pohvale dobiti i meni mrska učiteljica, koju, na moju radost, gledam još ovaj razred i zbogom.

Došao je dan testiranja, dobili smo testove u zatvorenim kuvertama, imali određeno vrijeme riješiti stotinu pitanja, od kojih je svako pitanje nosilo jedan bod. Sjeo sam, skoncentrirao se i riješio sva pitanja te otišao kući miran, svjestan da sam odgovorio točno na sve. Kad sam ušao u kuću, mama, brat i sestra su me sa velikom znatiželjom čekali da im saopćim kako sam nešto zasro, što je bilo za očekivati od mene, do tog četvrtog razreda, ali…

– Kako je bilo? Govori! – gotovo uglas su pitali.

Odmahnuo sam rukom, iscrpljen od testa, razočaran njihovim nepovjerenjem samo sam, suho rekao:

– Ništa nije bilo. Razvalio sam ih – i otišao u svoj kutak.

Brat me sumnjičavo gledao, nije bio siguran u kom smjeru sam ih razvalio, dobrom ili lošem pa je rekao majci:

– Trebalo bi ga nabubat!

Sestra je rekla:

– Ma pusti ga, vidiš da opet nešto kenja.

Čekali smo rezultate testa desetak dana. Nije bilo dana a da favoritkinje meni mrske učiteljice nisu zapitkivale:

– Kad će doći rezultati? Što se to mora toliko čekati?

Učiteljica nije znala ništa, pa je prelazila preko tih pitanja i njihovog dosađivanja, sve dok jednog dana nije došla u razred, vidno potištena i razočarana.

– Došli su rezultati – rekla je i spustila dnevnik na stol.

– Kakvi su? Tko je imao najviše točnih? Koji nam je prosjek? – sve su to pitali njeni favoriti, djeca kobajagi uglednih roditelja, oni koji su prolazili peticom, ne radi svog znanja i truda, nego zato što su im mame i tate bili „netko“.

– Srednja ocjena razreda bila je 4,6 što je odlična ocjena.

– A tko je bio najbolji? Slijedila su pitanja onih koji su mislili da su oni najbolji, kako bi se mogli puhati po školi i dvorištu.

Ja sam sjedio, šutio i čekao. Očekivao sam da sam bio dobar na testu, nikako najbolji, jer stalno mi je u glavi bilo ono tatino:

– Sve ti je to, kao i prvenstvo u nogometu, naštimano. Možda je netko imao pitanja i odgovore.

Učiteljica je govorila podatke tko je imao 96 poena, tko 98, a onda na kraju, s neskrivenom tugom i razočarenjem rekla:

– Najbolji je bio Tomo. Jedini je imao 100 bodova – nikada više nisam vidio i čuo toliko razočarenje u nečijim očima i glasu kao kod, meni mrske, učiteljice. Kao da sam ja bio kriv što nitko od njezinih miljenika i favorita nije odgovorio na pitanje: Koji je dokument usvojen te 1974. godine?  Kao da sam ja bio kriv što sam ja znao da je to bio Ustav SFRJ, a njezini miljenici nisu. Nisam se puhao po dvorištu za tih mojih 100 bodova, evo, sve do sada.

Naravno, kad se završio četvrti razred, tata me poveo do sportske radnje ispod zapadne tribine stadiona Bilino Polje, gdje je radila Dadina mama, i kupio mi novi, plavi Poni bicikl.

– Pošteno. Rekao, ne porekao. Prošao si peticom. Zaslužio si. Vozi i uživaj – rekao mi je tada tata.

Više nikada mi nije ništa obećao niti me stimulirao. Vidio je da kad hoću to i mogu. 

Možda zato više nikada nisam bio odlikaš. Prosjek i ispod prosjeka. I dan danas, nemam pojma ni o čemu.

Bilo je sudbinsko putovanje, upravo kad sam našla drugi posao jer prethodni nije bio dobar, nije više imalo smisla. Radovah se novom poslu, ali nikako da počnem jer čovjek me često zvao i govorio da ću da radim čim stane kiša, ali svaki dan pljuskalo je po dva tri puta, popodne bi sunce sve osušilo, sutradan ponovo prolom oblaka, a rano ljetno doba. I tako deset dana zaredom, sve do poziva da li želim da putujem na Kubu. Normalno da sam pristala jer ko zna kad bih opet takvu priliku dobila. Mirno sam otišla do šefa da mu objasnim, čovjek je shvatio. Nema ni godina da je moj otac otišao na drugi neki svijet i moji pogledi na život su se mijenjali iz dana u dan, tražila sam sebe, smisao, kako tugu i uspomene da sortiram, šta da radim i gdje da krenem. Kuba je bila sudbinska, prijateljima sam rekla da sam dobila novac na lotu te da putujem. Neki su se radovali sa mnom, a neki odvraćali.

Na dugom putu bilo je sve kako treba, lijep i ugodan put. Ali kad smo stigli u prvi hotel, nisu nas pustili da spavamo tu jer pravilo kuće je da ne primaju djecu, a sa nama je bilo dvoje djece. Dobili smo smještaj u drugom hotelu u kojem je intenzivno smrdilo na vlagu, moskitosi su izbockali naša tijela i sve je svrbilo do plača. Nakon žalbe, drugi dan preselili su nas u predivne apartmane gdje je bilo sve savršeno (a to sve zbog toga šta hotel u kojem smo imali rezervaciju još nije bio gotov).

Dani su prolazili kao u snu, tako da smo taj dan, kad smo za navečer imali karte za koncert Buene Viste, koji se održavao u sali koja je bila u American Plaza centru, sestra i ja odlučile da odemo tamo poslije doručka dok su djeca na bazenu, a i svuda su čuvari pazili na njih, u kupovinu. Vozili smo se u autobusu na kat koji je bio otvoren tako da je topli vjetar milovao lice i raznosio kosu, a priroda okolo bila je veličanstvena. Ispred nas vozio je kamion, a u njegovom kašunu bilo je poredano dvadesetak ljudi koji su zbijeni imali osmijehe na licima jer su se vraćali sa posla kućama. Nisu imali puno, ali su bili uvijek nasmijani i raspjevani. A želje su im bile da putuju negdje i da vide snijeg o kojem su im pričali oni koji su imali privilegiju da ga već vide i osjete. Osjećali smo nekakvu bliskost s tim ljudima.

Kada smo došle u taj centar, vidjele smo da su to samo male oskudno opremljene trgovinice kakve su kod nas nekad bile. Ipak smo uspjele nešto za sebe da nađemo i tako krenusmo s kata niza stepenice za zvukom muzike. I odjednom se, na stepenicama u zavoju, našla masa ljudi koji su išli dolje i gore. Pored nas prođe čovjek koji se, zaobilazeći nas, okrenu preme nama  i nasmiješi se pogledavši obje i prođe. Uto sam osjetila ruku sestre koja me je stisla i zaustavila u hodu, a ja pogledom uprtim još u čovjeka u odlasku. Iste zelenkasto sivkaste oči, ista ljetna majica na špaline, u stvari to su se nosile ljeti potkošulje, iste sivkaste lagane hlače sa kožnim kaišem, isti hod i isti stas. Ali prije dvadeset godina. I kako to da je u toj masi ljudi nas pretekao i okrenuo se da nas pogleda i da nam se nasmiješi. Skoro u isti glas smo progovorile: da li si ti isto vidila. Onako oduzete i u vidnom uzbuđenju jedva se dovukosmo do Puba odakle je svirala muzika. Kako smo htjele da pričamo o tome šta smo vidjele i da se uvjerimo da smo isto vidjele, sjele smo za prvi stol. Kad smo počele da pričamo, čovjek pored nas pita nas odakle dolazimo, on je kao iz Kolumbije, a nama se ne priča sa njim, mi smo još pod utiskom, uzbuđene da smo upravo imale susret s našim dragim tatom koji nam je možda htio pokazati da je dobro i da je tu negdje, uvijek pored ili oko nas. Čovjek ne umire dok ima onih koji su ga voljeli i koji misle na njega. Ispričale smo jedna drugoj šta smo vidjele i ta priča je bila identična, a mi smo bile sretne i presretne jer nam je tata nedostajao. I kad god mi je teško i osjetim tugu šta više nije među nama, dozovem u misli taj susret i bude mi lakše.

Iste večeri na koncertu vratili smo se još više unatrag, u vrijeme koncerata po našim omladinskim domovima. Pjevačica, koja je tad imala osamdeset tri godine i koja je imala sličnosti s našom babom, digla nas je sve na noge da plešemo s njom i svi su se u nekoj sretnoj euforiji njihali u ritmu. Još pod utiskom susreta i muzike, tog divnog i čudnog dana dugo nismo mogle da zaspimo, vraćajući film više puta sa svim i najsitnijim detaljima.

Zato kažem da je to sudbinsko putovanje.

ANTUN DŽAJA-BOSANAC: IZ LOVAČKOG DNEVNIKA 

Vlastita naklada pisca, Rijeka, 2022.

„Stipe Bilan, političar iz BiH, prvi je put doveo Tita u Koprivnicu (kraj Bugojna, op R.R.) 1969. godine, u pratnji nekoliko osoba. Od tada je dolazio svake godine, uz veliki broj ljudi iz pratnje i osiguranja, koji su često ometali lov. Zanimljiv opis lova pročitao sam u Penavinoj bilježnici iz lova s Titom na Čučkovinama u pratnji Branka Mikulića. Prije 16,00 sati smjestili smo se na čeki u želji da se odstrijeli osmotreni kapitalac. Oko 18,00 sati na mrcinište je došao srednji medvjed, koji nije bio za odstrijel, ali Mikulić je inzistirao da Predsjednik puca, govoreći da će veliki doći mnogo kasnije. Tito je pucao nakon čega je Mikulić požurio s čestitkama. Tito se obratio meni i pitao što vi mislite? Rekao sam da je bio promašaj, ali da ću prenoćiti na čeki i ujutro vidjeti što je bilo. Otpratio sam lovca do mjesta gdje je čekao auto i vratio se na konak u čeku. Čim je svanulo krenuo sam vidjeti ima li tragova ranjavanja, iako sam bio siguran da je bio promašaj, ali se uvijek mora provjeriti. Kada sam stigao do lovačke kuće zatekao sam Tita u šetnji koji me je pitao ima li kakvih novosti? Odgovorio sam, bio je promašaj, na što mi je pružio ruku i rekao: „Vi ste bili u pravu“…Nužno je napomenuti da je na Republičkoj izložbi SR BiH „Lov i zaštita čovjekove okoline“ u Banjoj Luci 1975. izloženo krzno medvjeda kojega je Tito odstrijelio u Koprivnici ocijenjeno s 493, 42 CIC tačke. Taj je trofej na svjetskoj izložbi u Marseilleu 1977. proglašen svjetskim prvakom. Na njoj su bila izložena još četiri visoko rangirana krzna medvjeda istog lovca. Posljednji Titov dolazak u Koprivnicu bio je 1979.“

Antun Džaja-Bosanac, „Iz lovačkog dnevnika

Evo jedne neobične knjige koju bismo mogli istovremeno svrstati u pripovjednu, dokumentarnu, pedagošku prozu. Nije to samo „iz lovačkog dnevnika“, to su priče iz životnog dnevnika, u koji su unesene sve bitne stvari lovstva, bilo svoga dugogodišnjeg, bilo onoga što je preuzeo od drugih lovaca i znalaca lovstva. Njegov život je lov, šuma, priroda.  On snima zvukove u šumi, koji ga jednako privlače kao sam lov. Zapravo i to je lov na zvukove. A ja, kao prijatelj pisca, koji je živio u Banjaluci a sada živi u Rijeci, posebno sam vezan za njega. Otac mu je bio poznati profesor Mato Matko Džaja, o kome sam pisao u više navrata, a on je godinama bio dio uredništva časopisa „Putevi“. Posljednji tekst koji sam posvetio posthumno Mati Džaji odnosio se na Ivu Andrića i njegov boravak u Banjaluci prilikom obillježavanja pedesete godišnjice rođenja Petra Kočića. Taj tekst objavljen je u izvrsnim „Sveskama“ Andrićeve zadužbine. I u ovoj knjizi Anto, kako smo ga zvali u Banjaluci, spominje svog oca i još nekoliko Džaja koji su živjeli u blizini Bugojna i poznatog lovišta. Čak mu otac daje i neke savjete vezane za idnos prema ljudima u lovu. A to je vrlo delikatan momenat samog lova.

Drugi početak za ulazak u ovu neobičnu, i rijetku knjigu, bio bi sasvim ličan, jer bi se odnosio na mog tetka,  pasioniranog lovca, s kojim sam išao u lov, ali i pravio posebne metke za koje je moj tetak imao sve što je bilo potrebno. Moj odlazak u lov nije se za mene sjajno završio, jer sam se toliko uplašio kada je tetak pucao na zeca, da sam pao na dupe od iznenađenja i straha. Tetak je imao češku lovačku pušku, novu, ali nikada nije u stanu bilo metaka, oni su se pravili uveče, a zorom se išlo u lov. Zarazan je lov, volio sam prirodu, kerove koji su tražili divljač, a kasnije, bogami, meso od divljači. To se desilo otprilike u isto vrijeme kada je autor ove knjige išao u svoj prvi lov, takođe na zeca. Da dodam još nešto lokalno, tetak je najčešće išao u lov sa kostajničkim veterinarom, pa su njih dvojica prolazili gradom na biciklima kao na paradi. Ne znam da je u to vrijeme još neko bio pravi lovac. Kod nas je krivolov uobičajeni posao. Povremeno mi je i moj prijatelj, pisac, rodom iz Sanskog mosta, znao donijeti lijep komad srndaća odstrijeljenog na taj način. Tim prije i tim više, ova knjiga bavi se i tim, rekli bismo socijalnim pitanjima lovstva i odnosa prema divljači i prirodi. Inače je u Delibašinom selu, malo dalje od trapističkog samostana „Marija Zvijezda“ bio izvrstan restoran u kome se služilo samo meso divljači iz naših šuma.

Znao sam da je sin Mate, ili Matka, Džaje, Anto, lovac, da putuje po cijelom svijetu, i, što je za nas bilo najzanimljivije, prati druga Tita kada dođe u Bugojno, da bi lovio. Sve je to djelovalo prilično tajno, ali o tome se odmah znalo, čim bi se milicija gomilala posvuda. Ali u ovoj knjizi prati se put autora knjige kroz mnoga lovišta u Jugoslaviji i svijetu, stičući znanja iz lovačkog umijeća i odnosa tih sredina, kao što su, na primjer, prvo Čehoslovčka, a potom mnoge zemlje na drugim kontinentima. Kasnije, Džaja je bio pratilac u lovu mnogih značajnih gostiju, pa i bogataša koji su htjeli da odstrijele trofejnog medvjeda. On je savršeni znalac svih bosanskih i hercegovačkih šuma. 

O svemu tome Anto Džaja daje iscrpna obavještenja, potencirajući ono što je pozitivno, gdje vladaju strogi lovački zakoni kojima se čuva divljač, gdje je odstrijel ograničen na divljač koja je bila za odstrijel jer je ostarjela, i postala problem za svoju sredinu. Svoju knjigu Džaja je zamislio i kao udžbenik, pa je istražio ko je o lovstvu u BiH pisao kroz našu istoriju i pronašao nekoliko zaista vrijednih hroničara: Petara Šaina, Fra Augustina Kristića, Konstantina pl. Igalffya i Milana Kneževića, doajena lovstva Bosne i Hercegovine, koji je ostavio dragocjene zapise o lovstvu u BiH. Njegov život bio je posebna priča.

Anto Džaja se dotakao svega što je bitno za lov, od pušaka, metaka, pasa, ali prije svega ljudi koji se brinu o prostoru u kome se lovi. Moral je bitan, bez njega stići ćemo ovamo, gdje smo u BiH stigli. Uništavaju se šume, tamani divljač, ne vodi se računa ni o jednom elementu bitnom za nekakav red i zakon i u lovstvu. Valjda je to logično, jer se ne brine ni o ljudima uopšte. 

Kao što je navedeno u naslovu, knjiga ima dnevnički karakter, pa stoga slijedi svog  pisca prema godinama i onome što je bilo bitno te godine. Ali hronologija nije dosljedna, nego pisac se često vraća na prsotor i temu, odnosno vrstu divljači u lovu.

Počinje 1954. godine, lovom na zeca. Dakle, iste godine otprilike kada sam i ja pratio svog tetka u lovu na zeca. Džaja detaljno opisuje taj svoj događaj, od vrste puške koju je jedva nabavio, metaka koje je koristio, pasa koji su učestvovali u tom lovu, lovaca bez kojih lova ne bi ni bilo. Potom slijedi 1956. gdje opisuje zimu i to vrijedi citirati, da se osjeti lovačka strast:

„Najhladnija zima koju sam zapamtio bila je veljače 1956. Sve tekuće vode u BiH bile su okovane ledom, samo brze rijeke i rječice po sredini jake matice nisu bile zaleđene. Većina lovaca odlazila je u lov na patke, iako ovaj lov iziskuje mnogo streljiva u odnosu na ostalu sitnu divljač. Tih se godina teško dolazilo do materijala za punjenje metaka. Lov na patke i guske bio je dopušten svaki dan. Početkom veljače dva starija lovca pozvala su me da odemo u lov na rječicu Gomjenicu u blizini sela Omarske. Dogovor je bio da sredinom veljače krenemo u lov gdje ćemo biti gosti poznatog seoskog lovca, koji je imao nadimak Kiso. Velika hladnoća ne popušta, živa na termometru u jutarnjim satima spuštala se između -28 i -30 stepeni Celzijusa.  Sva trojica nekako smo uspjeli napuniti pedesetak komada streljiva ponjenih crnim barutom, s dosta krupnom sačmom, koja nije odgovarala lovu na patke, ali druge nije bilo.“ 

Zatim Džaja preskače dvadeset godina i ide u 1978. kada je posjetio Čehoslovačka već kao iskusan lovac. Tamo su ga zaista srdačno primili i on je  vidio jedan sasvim drugačiji odnos prema lovstvu. Potom opet u Čehoslovačku, ali 1982. godine. Zatim se vraća na 1979. jer je tada bio gost u Švedskoj gdje je lovio losa. Zaista izuzetan doživljaj. Mi ih vidimo samo na televiziji kako vuku saonice sa Djeda Mrazom.

Zatim se 1990. otiskuje u Afriku, na safari u Keniji, Čitalac ovog teksta može samo da mašta o takvom putovanju i mogućnosti da odstrijeli divljač kakva ne postoji u Evropi. Proći će dvanaest godina, Džaja ponovo ide u Afriku, sada u Namibiju. I tako redom. 

Mene je najviše fascinirao opis lova na tetrijeba. Ne može se ocijeniti da li je lovac više uživao u pijevu tetrijeba i odgovoru koka, ili odstrijelu velikog tetrijeba koji je sudbinski predodređen da svoje mjesto predvodnika ustupi mlađem. Ima više vrsta tetrijeba, veliko je umijeće naći ga i tu je obavezno dobro dođstvo ljudi koji žive u tim šumama. Mene su tetrijebi toliko fascinirali da sam poodavno napisao jednu priču o njihovoj igri i pjesmi. 

Čitalac ove knjige moraće da potraži CD čitač, a danas ih sve manje ima, jer je na njega snimljen pjev, ili javljanje, glasanje, Tu je snimljena: vuga, kukavica, gavran, žabe, grmljavina, močvara, seosko dvorište, sova, zrikavci, šumski potok, kos, slavuj, jutro u šumi, vuk, tetrijeb gluhan, tetrijeb ruževac i jelenska rika. 

Pored ovog završetka, treba posebno obratiti pažnju na brojne izvanredne fotografije na veoma kvalitetnom kunsdruku. Knjiga, da ponovim, koja je velika rijetkost i već se planira da se objavi kod nekog većeg izdavača kako bi bila dostupna širokom krugu čitalaca. Jer tiraž ovog izdanja za koje je Anto Džaja dobio pomoć od prijatelja, samo 250 primjeraka i autor ih uglavnom dijeli prijateljima. Hvala mu od mene. 

“Zar samo zato što sam vidio a nisam vjerovao
da đavo ne spava, da ljudi mogu, iz čista mira,
takorekuć, iz grobova, protiv sebe započeti rat?”

M. Garić: Trenutak u Toploj

“Te Miljenkove kratke priče često su strašnije od rata. Možda i zbog toga što gotovo uvijek sačuvaju neku lokalnu boju. Kao da tako neobjašnjivo možemo stradati samo mi.”– Milan.

“Te su aporije izbrisale granicu između romana i neposrednog iskustva. Ja sam Jergovićev Rat, čak i ovako beskrajno žilava kakva jesam – čitala crvenim, krvavim slovima. Ono što osjećam topla je vrelina ljudskih patnji, žilama potjerana krvava ljudska duša, pod njima – izbrisanost je. U Ratu grad se, sem izvana, urušio iznutra. Neprijatelj, posve neeksplicitan je jer je ogledalo. Potom, Rat se ne može povratiti kao sadržaj, poput hrane izbaciti iz organizma. Jer nije konzumiran od njega se ne može očistiti. On je u tajnom prišivenom “džepu”, svojevrsnom apendiksu ljudskosti, pod rebrom. Atavizam, šesti prst, podivljalo tkivo, kost u grlu. S njim se rađamo (mi jesmo Rat). Kao paralelni realitet koji se ne izgovara, prostor svih naših mogućnosti i formi koje u svakom trenu mogu preuzeti život. Potrebno mi je o ovome govoriti.” – ja.

“Za ovakvu knjigu i jeste najbolje da postoje oni koji o tim pričama koje nas bukvalno ostavljaju bez riječi, pokušavaju razgovarati.” – Milan.

“Čitane su u svojoj zadanoj lančanoj kauzalnosti jer je likove važno pratiti kronološki, iz priče u priču. Kompozicijski, radi se o 117 poglavlja romana. Gurbetlijsko vođenje ljubavi sa Životom pomaknuto u nadrealizam. Romaneskna, prozna riječ u svom bezdanu filozofična. Ima nečeg u knjizi što mi izmiče, Milane. Možda je upravo u tom prostoru do kojega mi nije dato prići sve. Možda je to prostor koji se ne osvaja, tek naslućuje. I u njem je… ono što imena nema. A da se jedino osjećati.” – ja.

“Meni je najveće Miljenkovo majstorstvo u Ratu to što nam približava ono što je praktično nemoguće približiti i osjećati kao svoje. Kao da svjesno širi područje i svijet ljudskosti. Možda je ovo o ljudskosti pomalo nejasno, i možda bi trebalo šire obrazloženje. Pa je bolje umjesto toga reći kako širi područje iskušavanja egzistencije.” – Milan.

“Širi ga preko ruba prostora i vremena. Ne zanima ga kronotop iako je najbliži avanturističkom vremenu i kronotopu pridruženih mu kazivanja. Tek – mora biti iz života samog. I traži poštivanje sižea. Zato poglavlja valja pratiti u precizno utvrđenom nizu u koji ih smješta autor. Za što se (sve) ne uhvatiti u toj prozaičnoj stvarnosti? Za metaforu čija snažna proživljenost dinamiku čini živom i plastičnom? Ili za taj vječiti mozak i njegovu premoć nad životom. Temporalni genij. U svojoj uzlaznoj kretnji, od nižeg prema višem.” – ja.

“Ovo što pišeš je izvanredno pogođen diskurs. U jedno sam siguran – kada bih pisao o ratu, moja početna teza bi bila da je zlo u posljednjoj instanci neobjašnjivo i neizrecivo. Da od njega staje pamet i koči se jezik (tim redom). Govoreći o ratu Jergović pokušava govoriti o tom neizrecivom i neobjašnjivom zlu. U još jedno sam siguran – kad god bih opisao rat i zlo, završio bih tekst priznavajući nemoć jezika pred zlom, prizivajući ipak cijelo svoje krhko biće da mu se suprotstavi.” – Milan.

Ovo je dio pisanih razgovora što smo ih prijatelj Milan Garić i ja vodili, a tiču se Jergovićeva romana Rat. Organiziran poput enciklopedije, ovaj je roman u 117 poglavlja, od trena u kojem je u fragmentima počeo izlaziti na Ajfelovom mostu, postao mišljen i osjećan kao jedan od najvažnijih tekstova naših književnosti. Postao je tema prije no što je tiskan. Nametnuo se kao povod razgovorima. Pitanjima. Osjećan kao neprolazan – dočekan je kao konačno otkrivanje tajne, rasplet, odgovor napokon silovit, snažan, imanentan našoj patnji. Dostojan ljudskoj patnji. O njemu se govori i onda kada ga se palanački prešućuje u krugovima onih “šovenskih egoizama” o kojima je Krleža znao, pa recimo – sve. 

I sama sam joj tražila puls pišući o njezinim poglavljima (konkretno o “Djevojčici” u kojoj vlada ton realizma jer je mašta nedovoljno demonska duha): “Pješčani sat položen vodoravno, kao raskorak unutar kojeg malena mina zaustavlja svemir u vremenu i kretnji. Taj je raskorak samo središte svijeta. Žena ne vidi smrt koja poput Meduze okamenjuje svakog onog koji je pogleda. Vidi posljedicu. Smrt joj ipak bježi kao Ahileju kornjača. A matematika iznimno ne želi intervenirati u prostor suptilnosti osjetilnog. Nije ona niti biblijska moneta. Pa da nam, poput Lotove žene u stup soli pretvorene – prodaje poslušnost kao vrlinu. Pokornost pod bubrege. Ona je povratak u uterus. Stadij djevojčice imaginativnom logikom najbliži je početku čovjekova ciklusa – onom izvoru, uskom grliću koji iščekuje čovjeka. Da mu ga vrijeme vrati, kao oštećenu robu; stvar kojoj ne nalazi niti svrhu niti smisao. Tek nokti – sjećanje na čovjeka. Izlišno i upravo u suvišnosti milo. Dade li se bol osluškivati i nijema kad je? Dade li se milovati?

Priče iz knjige Rat instinktivna su operacija nad dušom. P(rep)uštena da od sebe drugome biva. Strašna je i skliska; krvavo i neizdrživo je nad dijalektikom njezine zaustavljene kretnje. Pritom nije sterilno. Nitko tu ne pere ruke koje nužno valja okrvaviti. Infektivno je i opasno. Jednom implantirano tkivo riječi raste bez da znamo ili pretpostavljamo u što će izrasti. Ova je knjiga antagonizam i komplementarnost, redukcija i umnožavanje, na početku, u trajanju kao i na koncu – skamenjenost i borba u harmoniji paradoksa.

To je knjiga bez ikakve namjere. Plamen čiste životne topline, ona misao što kao specifičan i ekskluzivno ljudski princip, pridružen hladnoći svijeta umjesto Ahileja sustiže kornjaču.

Čitajte. Ako (već) niste pripitomljeni.”

Inverzno ništa nije. Tek asocijacija iz traume, iz karakterne i sudbinske podudarnosti na to da “Svaki rat rađa mrtvu decu” (Boban Stojanović); da je grčevita navada umiranja sva u ideji “Život je o tome da se umre kao pas”; da nije Rat nijedan konkretan a opet je baš svaki, sve do jedan ikad vođen; da nije pisac simultani prevoditelj užasa i zato mu (po)vjerujte kada kaže “Zašto bih ratnu knjigu nazvao Rat?”

Njegova “Učenica” rasporena trbuha naša je zajednička istina. Masovna naša grobnica. Siva masa mozga u vlastitoj negaciji, zrela punoća žive emocije. Neodoljiva ekstenzija ljudske smionosti. Ona je filozofska rasprava bez volje da joj pridruže ijednu konkluziju. Jer… postoji “Kartal” kao mjerna jedinica dovršenosti započete kretnje. Preziranje mogućnosti da se ne dohvati postojanje svega što biva i što bivati želi. Postoji Jergovićeva priča koja je uvijek puna kao život, gotova da pukne pred našim očima. Prezreli šipak kojem čuješ pucanje kore. Sazrijevanje neke mukle šutnje, ljubičaste strepnje kojoj ne znaš početka ni kraja a tu je, živa iako nevidljiva, svakoj volji što nakon zrenja u truljenje hrli ispunjiva. 

Ne pjeva ova priča zločin no malaksalost kojoj nema pomoći. Malaksalost u kojoj se ne ostaje ni dobar ni živ. Netko na kraju krajeva mora poslušati nagon. Forma poezije izrasla u ljepoticu, priču. Poglavlje romana. U kojem sve buja poput kvasca, probada, giba se i diže. Arhitektura priče, partitura zvuka koju možemo tek šutjeti. Nekolebljivo rasipanje utrobe u svoj raskoši imena. Klinac mistična fantazija! Čestica nepodnošljive istine. I ako je išta u stanju osjetiti i obuhvatiti jezivost vremena koju rat navuče na ljudske duše, da ih trajno rascijepi na milijun nespojivih krhotina onda je to intuitivni uvid u demonsko i ljudsko. Koji su u ratovima dovedeni do ruba vlastite ekstenzije.

Kako uopće pisati o ratu? S osjećanjem da smo dužni ne tek istovremenosti. Već da istovremenost jesmo. Leš i lešinar. Krvnik i njegova zadaća. Ludilo i pomirenost pred krajem. Pogled i krivnja.

Ali i u ovoj knjizi, poput djece iz priče, sve su naše unutarnjosti iste. Kojim god jezikom šutjeli, kojeg god boga molili ili proklinjali. 

Zapisah nad poglavljima “Ne znam, čitajte Rat. Ako vam je do punine boli u ljudskosti” i “Kakva će to knjiga biti. Ona koja dodiruje neku dubinu na koju se ne možeš spremiti. Kondicijski, ludički, mentalno. Sve uskraćeno bit će dohvaćeno. I bit će ljuti(h) na pisca. I čitat će ga drhteći. Plašeći se vlastitosti, očaja i praznine. S osjećajem da se među njima i piscem nešto promijenilo. Neće biti važnije Jergovićeve knjige. Od te koja će tek doći. Nepodnošljiva i pogubna svakoj slabosti u izdržaju neizdrživog bit će empirijski dokaz kako je samo sposobnost za očaj i upravljanje metodologijom bola koliko toliko smislen pokušaj življenja. Bit će to knjiga agonije. Iz agonije o agoniji na agonijskom, u čovjeku. Neka nam je Bog na pomoći.” Upravo Jergovićev “vrlo mršav muškarac, izduženog lica, obraslog rijetkom bradom, uskih dugoprstih šaka, nasmiješen, sjedi svakoga dana od jutra do kasnog popodneva ispred pečenjare iza školskog dvorišta.” – Bog koji onom što je djecu bombom, u mesnim fragmentima po igralištu na svaku poziciju postavio nježnim glasom govori “Ovo biste trebali zaboraviti”.

Ne prepričava ovo, “ljudi moji ljudski”, Bog istinu života. Nju prepričava dječak iz “Nosača kostiju” (“I ničiji dječarac: raznijelo ga od struka na niže, crijeva mu se kao zmije otrovnice razmiljela niz travu, a on živ još govori: Šta ovo bî, ljudi moji ljudski? I smije se svojoj odraslosti.”). Ima te izvjesne poštede, suosjećanja tamo gdje su najpotrebniji. Paradoksalno, ali upravo tu, u slobodi da se muklo sjećanje prebaci u čovjeka kao novi realitet. Da nam polete slijepi telegrafisti s prozora. Krivi jednako koliko su nam vazda krivi od rođenja slijepi snajperisti neprijateljskog naroda što smo ih onomad kao vreće bacali kroz prozore.

Odnosi između ljudi i svjetova nisu u ovoga pisca smješteni tek u dijaloge i slike. U poglavlju “Planinarev štap” alegorijski je pregažena granica između bića Čovjeka i “bića” Ruže (“A onda je Žena upotrijebila Štap kao pritku, da se uz nju pruži divlja ruža na njegovu grobu… A tamo, ona pritka, njegov stari planinarski štap, pustio mladice, pa će skoro i prolistati. Na mladicama kao prsti tek rođenog djeteta, nježne i meke, prve bodlje. Žena čupka travčice oko groba. Kći spušta ruku na kameni nadgrobnik s očevim imenom i uklesanim runolistom. Sin okolo gleda. Ne primjećuju kako počinje rat dviju ruža.”).

Osvajanje je to svega što ide ispred razuma, premještaj u sferu osjetilnog utiska koji pogađa nerve. Nespojivo i rasuto se razrješava u točki sabiranja, iz nje – širi se dijakronijski u osvajanje povijesnog vremena. Jergović lomi granice, njegova narav najzdraviji je vjetar i ta bura steže i udiše u rečenice isparavanja krvi, sluzi, duše i tijela. Iz nje su “nožice” (koje nisu i jesu makaze i škare) – zametak najnježnijeg jezika iz onih dalmatinskih disanja što neraskinutom drže pupkovinu između sebe i autora. Analogije su najsnažnije Jergovićeve interpunkcije. Iz njih prisluškujemo najličnije, one su oku nevidljivi pridjevi što smanjuju razmak među stvarima. O poglavlju “Neprijateljska porodica” nemoguće je pisati. Bez da sebe vidimo kao đavolskog pomagača. Kao demonsku materiju na satanskoj gozbi. Razrezivanje mrtvih dijelova opisano je na način koji trajno mijenja naš mozak, naše kosti i utrobu – samo srce čovjekove pobune. Rat nikako i nikada nije izvan čovjeka. On je cjelina s našim bićem, čak ili posebno onda kada preuzima formu ruže. Ili “Švelje”, “Junačića”, “Hafiza” (likovi se zatiču u više poglavlja prema fabularnoj zadatosti: narkomanka, matematičar, nevjesta, neubistvena koja to nije/Lüda…).

Poglavlja su to perspektive izoštrene da izjednačava, da poravnava sve što bi moglo zamirisati na neprijatelja. Svaka je smrt u ratu uzaludna. Jer svijet ostaje kakav jest.

Mars je bog umiranja. Mio mu je rat, ali su mu još miliji oni koji ratu pjevaju, koji ga svojim tamnim i plemenskim pjevanjem prizivaju. “Ljudima treba vratiti boje” – znači gledati budnog duha, znači izraziti namjeru, osjećanje cjelokupnosti života (“Iz crnine se presvukla u neke odavno izblijedjele i demodirane prijeratne ljetne haljine – ljudima treba vratiti boje, govorila je…”). Ovo je roman života. Time i smrti. Neodvojivi su. (Nad)realistička veza sa autentičnim zlom i njegovim čovjekom. Sudar sa suštinskim, esencijalnim i vječnim stanjima ljudske prirode.

Rat, naime, ne poriče niti jedno stanje, on istjeruje stvari do kraja, preko pojma granice. Knjiga je ovo harmonije i protivnosti, negiranja neupitnog, nadrastanja “konačnog”. Ratovi traju, prolaze sjećanja. Ali, sada svaki rat, upravo ovom knjigom, dobiva svoje sjećanje. Da je samo to učinila, ova bi knjiga bila najveća uz najveće. Rat je roman što razara – da bi spasio. On je anafilaksija pred prizorom paralizirane duše. I Bog je pogodbe što majci “sastavlja” raskomadanu djecu ali – ima da joj kosa i nokti ne rastu! (“Upitala sam ga, što je to, Bože moj, što ja mogu učiniti nakon što si ti učinio sve? A on mi je rekao: to da zaustaviš rast kose, to da zaustaviš rast svojih noktiju! Samo to, rekao joj je Bog, i tvoja će djeca nastaviti da Žive.”). On je “djevojčica sa šibicama”– knjigocid, genocid, željocid – da bi se moglo izdržati a ne poludjeti. Romanu, nužno je razotkriti zabludu da je najvažnije preživjeti. (“…po jednome razlikovao. Nije se prozlio, jer je na vrijeme poginuo.”). Važno mu je misliti sjećanje, jer dužni smo ga stvarati, nikom pa ni demonu ili bogu prepuštati (“…je li je to netko zaboravio dok je vadio slike pred bijeg iz grada, ili je s nekom namjerom fotografiju ostavio tu, recimo da nalaznika navede na nekakav trag, ništa on o ovoj slici ne zna, ali ga smiruje pogled na dječaka koji piše, gospođu koja plete, na tu peć, vrata, crni stol.

Dok ih gleda, on u sebi stvara sjećanja.”).

Rat je sklad varijacija, duet sa zloduhom prošlosti, on parodira sebe i čovjeka ispisujući najljepše rečenice naše biti: “Strefio ga metak lutalica” (“Poginuo odmah na početku rata. Strefio ga metak lutalica, ispaljen tko zna otkud i iz kojih razloga. Iz očaja ili obijesti, u nastupu ludila, u veselju. Ali sigurno ne da bi nekoga pogodio”.); “Podvig se zbio krajem mjeseca maja, nježnije bi bilo reći svibnja”; “Zahvalni budite neprijatelju, jer je donio krvoproliće, nesreću i narodna stradanja. Najzahvalniji mu budite na strahu koji danas osjećate za svoje bližnje, na onom unutarnjem užasu kojeg se nikad više nećete osloboditi. Zahvalni budite neprijatelju, jer vam je pružio smisao. Teško je živjeti životom bez smisla. Teže je to od besmrtnosti. Zato zahvalni budite neprijatelju… Sutradan, u zoru, došli su po njega.”; “Umro je mlad, od najgore bolesti onog vremena, kojoj je do danas srećom pronađen lijek, od nesretne ljubavi.”; “Ako zarobljenički golman istrči izvan šesnaesterca, naš ga snajperist s tribina može ustrijeliti. Ali ako se živ vrati iz istrčavanja, nitko mu ne smije ništa. Pravilo je uvedeno jer je snajperist u borbi ostao bez obje noge, pa da i on može sudjelovati u igri.”

Jergovićev Rat treba čitati u dvostruku ključu. Aktualnom i povijesnom, pri čemu ne treba zapasti u tjesnac faktografije i historiografije jer ćemo promašiti ono iznimno vrijedno u Ratu, a to je psihologijsko-filozofska rasprava u kojoj je Jergović sažeo, obuhvativši svu njihovu veličinu, najveće trenutke dramskog, epskog i lirskog. Postoji instrument opstanka. O njemu je najljepše pjevao Crnjanski. Taj je instrument duhovna širina. Bez istine, samo je lijepa. U Ratu ona je i lijepa i istinita kao ona Itakina (“Nećemo ni pobedu ni sjaj. / Mi više tome ne verujemo, / nit išta na svetu poštujemo. / Ničega željno ne očekujemo, / mi ništa ne oplakujemo. / Nami je dobro. / Prokleta pobeda i oduševljenje. / Da živi mržnja, smrt prezrenje.” Miloš Crnjanski, “Naša Elegija” (Lirika Itake).

Svako poglavlje otvara pitanje “Što je s onu stranu smrti?”. Strah od iščeznuća razvijen je do apsurda. I sužen je na koncept tjelesnog. A stvarno “Neubistveni” samo su oni koji su spremni iz mramornih postolja “čupati glave ratnih junaka”.

Ovo je knjiga izgubljenih pokoljenja. Dok se pisala, pisali smo joj. Šutnjom. Napetošću. Strahom. Užasnutošću. Utiskivali se u nju svojim lavežom dok je još ni poznavali nismo: ”Ono što se događa upravo nastajanje je i paralelno objavljivanje na autorovu Ajfelu zbirke priča (vidjet ćemo o kojoj je doista književnoj vrsti riječ nakon što ili ukoliko knjiga jednom bude dovršena). Samo po sebi radi se o pravom malom čudu.

U jučer objavljenom eseju Jasmin je Agić pisao o književnosti te čitateljskoj poziciji na način dubok i iscrpan. Jedan je to od onih (značajnih) eseja koji doduše traži strpljivijeg i kompetentnijeg čitatelja ali koji postavlja (posve suprotno praksi po kojoj se najčešće nastoje ponuditi odgovori) prava pitanja o književnosti i sudbini knjiga. Primjer je to nepokolebljive autorske sublimacije i (naknadne) sistematizacije svih mutnih i nejasnih introspekcija u odnosu na vlastitu literaturu. Konačno, trenutak je to u kojem autor postaje čitatelj. I s te pozicije osjeća književnost neposrednije i oštrije. Osjeća je upravo onakvom kakva ona jest. 

Ovo što imamo priliku živjeti i čitati (nastajanje knjige pred našim očima) otvaranje je kosturnice svih naših praznina, zabluda i otužnih banalnosti. Vonj je to razvratne dinamike jednog vremena o kojem je moguće još jedino izmještanjem u nadrealizam progovarati suštinski dostojno – krvavo i svevidećno, sugestivno i vidovito. Sve je u ovim pričama kojih smo dio i pod kojima potpisujemo suatorstvo (i opet, sartrovski– knjigu dovršava čitatelj; a ovu evo i stvara i to nije teško objasniti) zbijeno, zgusnuto, povišeno i osvijetljeno, vizionarno spojeno u cjelinu kaosa i njegova čovjeka.

Mučko doba, glasnik, autor i čitatelj – trijada je koja ovu zbirku čini molitvom. Ne u instantno asocijativnom smislu, smislu religioznog osjećanja. Molitvom je čini sposobnost da smanjuje prostor između čovjeka i ravnodušnosti. Smanjuje ga na način jedino moguć: potpunim, mahnitim, mučnim poniranjem u neizgovorivo, tamno, nepodnošljivo.

Smisao čovječje duše nije u tome da joj se divimo (i oko nje udvornički plešemo). Već u tome da je grčevito izvrćemo. I nad njome ustrajno povraćamo.

Pripovijeda li se ovo krvoproliće, ludnica (“je kanda otključana širom ostala”, Đ. B.), snoviđenje ili samo središte pakla?

Pripovijeda, dakako. Ali se u tom pripovijedanju, kao nigdje u našoj književnosti ukida granica između predratnoga i poslijeratnoga, dara za bol i pristajanja na radosno trpljenje, granica koja određuje s koje je točno strane lanca čovjek slobodan a s koje neslobodan, granica laži i sluganstva vlastitoj duhovnoj konstituciji, granica nakon koje je (možda) moguće prestati klanjati se krvniku i još važnije žrtvi u nama samima.

I nema višeg smisla, niti simbolike, nema nedohvatljive logike u čovjeku niti trećeg puta koji bi izmirio ljude na rubu razuma. Krv je krv, utroba je utroba i svaka je slika dostojna preispitivanja naše savjesti. Mrtvačka je ovdje tek naša kolektivna obamrlost koja se sasvim lijepo krčka u šutnji. Ova je zbirka u nastajanju strateški postavljen zvučnik na minaretu. Razglas na zvoniku. Glasnija je od svega što je utišava. Pa i od nas samih koji joj ustrajno činimo isto.

U njoj je velikog i preteškog, demonskog i samooptužujućeg, u njoj je mračnog i izobličenog taman toliko koliko i u čovjeku samom. Ova je knjiga naš uzdah nad pustoši. I najkrvavija molitva upućena našem prosutom umu i mozgu.

Čitati. “Ako boga znate!”.

Rat (kao i Mir) u glagolskoj ekstenziji valja neupitno upotrebljavati u prostu neličnu obliku – infinitivu. Ratovati!

Jer doista “Ako se za rat može reći da čovjeka poživotinji, za mir bi se moglo reći mnogo više. (M. Crnjanski: “Oklevetani rat”; na ovaj tekst, Krleža je reagirao pišući kritički osvrt u listu Danas pod naslovom „M. Crnjanski o ratu“ poentiravši “Ali lirik ‘Itake’, svršava svoju liriku kao ‘lirik atake’“).

Katarze nema. Niti u ratu niti u miru kao ni u prozi ovog autora. Oko čovjeka – sumrak je duše i pameti. Tek pokoji ljudski pogled. Kao kretnja, kao jecaj. Kao ispovijed Čovjeka Čovjeku Svemogućemu.

Josip Vaništa: Knjiga zapisa, Moderna galerija, Kratis, Zagreb 2001.

Biti u savršenom suglasju sa svojom naravi, crtati u skladu s linijom u sebi, pisati u skladu s vlastitim rukopisom. To je, po prilici, bio Vaništa u onom svom ateljeu u Križanićevoj, iznad gimnazije i iznad ulice koja teče ukrug i kojom grajaju gimnazijalci, iz generacije u generaciju sve mlađi i nezreliji. Gledam sebe kako se penjem uza te stube, gore prema vrhu. U zadnja doba dva prostora su, kat nad katom, bila njegova, ali nalazimo se uvijek skroz gore. Dočekuje me pokraj velikih teških protuprovalnih vrata. Bez velikih riječi i pretjerano srdačnih gesti uvodi me u dnevnu sobu. Zdesna je, kao slučajno, slika koju će mi pokazivati. Pokazuje mi precizno gdje ću sjesti. Kao da sam došao na pregled. On sjeda ispred velikog prozora, ili je to staklena stijena, tako da me ima na svjetlu, a ja njega u kontralihtu, u tami koja se s vremenom spušta, u sjeni vremena koje teče sporo. S lijeve su mi ruke još jedna teška vrata. Iza vrata je Štajner, njegove slike.

“Knjiga zapisa” izlazi 2001. i zapravo bi se, po redu izlaska, trebala smatrati trećom njegovom knjigom. Prvu iz 1988, naslova “Zapisi”, u izdanju Galerije 11, nikada nisam vidio, drugu, također “Zapisi”, u izdanju Kratisa, 1995, imao sam i pri selidbi izgubio. Ova, velika, obimna, na 381 stranici teškog i bogatog papira, bila je čudo kada je izašla. Vrijeme je kada se lome tisućljeća, precizno, pod savršenim pravim uglom, i nakratko čitanje i književnost u nas ponovo bivaju važni. U modi je, među mladima, Carver. Osnovan je, i kratko će postojati, FAK. U državi je vlada Ivice Račana, doba je naivnosti i poneke jake, nevine geste. “Knjiga zapisa” otpočinje “Karlovačkim razglednicama”, tekstom od dvije rečenica “1932.”: “Crvene kuće, kuće željezničara s četiri kamene stepenice na ulazu, polugola djeca. Nasuprot suncu, koje zalazi iza kolodvora, u prašini koju podiže hodajući, vraća se iz službe Milanov otac.” Eto, to znači biti u suglasju s linijom u sebi, sa svojim rukopisom. Ovaj kratki tekst ustvari je Vaništin crtež, ili njegova slika olovkom: sve naizgled jednostavno, onako kako to biva u sjećanju, u bljesku koji ostaje u čovjekovoj glavi, ali ga u želji za besmrtnošću ili za tim da se zaustavi vrijeme neprestano nastojimo pretvoriti u duge dramske i romaneskne kontinuitete. Ali u toj jednostavnosti svaki put kompleksni je, gotovo barokni sadržaj. Bljesak sjećanja, naime, nikad nije klasicistički sveden. U njemu su detalji ponekad mnogo bogatiji od cjeline. Tako i ta polugola djeca, tako i prašina koja se podiže iza koraka Milanova oca.

Potom tekst “Ljeto 1941. u Karlovcu”: “Ustaška policija odvodi kantora iz kuće, a vrisak njegovih kćeri para jutarnju tišinu. Bunovna lica ljudi na prozorima.” Opet dvije rečenice. Jedna složena, odnosna, s preokretom: “a vrisak njegovih kćeri”. Druga vrlo kratka, bez predikata. Rečenica bez radnje. Samo: “Bunovna lica ljudi na prozorima.” Savršen gramatički oblik holokausta. Rečenice bez radnje, bez glagola i predikata: rečenice onih koji samo čuju i vide. I nisu odvedeni, jer nisu Židovi. U Vaništinom načinu postoji nešto što bismo mogli doživjeti gestom dobrog čitatelja Brune Schultza. Vaništin Karlovac razlikuje se od Karlovca Stanka Lasića, ili od Karlovca kakvim ga opisuju takozvani objektivni kroničari i pisci lokalnih povijesti. Njegov je Karlovac zapravo Drohobič.

I onda “U veljači 1945.”: “Rani sati, moglo je biti dva ili tri ujutro. Ustaška policija. Prevrću moje knjige, bacaju ih na pod, gaze ih čizmama. Moja mama i sestra, malo pognute u bračnom krevetu, jedna do druge, pridržavaju rukom pokrivače na usnama koje drhte.

Prošlo je četrdeset godina. I jedna i druga su mrtve i počivaju u blizim grobovima. I oni ljudi, pred kojima su drhtale, nestali su, iščezli u šarenilu svijeta.”

Tekst započinje kao slika, doista štajnerovska. Milan Štajner, da je preživio španjolku, mogao je naslikati, u tamnosivim i zelenim tonovima, krevet u provinciji, i dvije žene, slične u licima, to su majka i kći, koje zaprepašteno navlače isti jorgan i gledaju u nešto strašno. To je mogao naslikati Šumanovićev zagrebački cimer, da je preživio španjolku, a nakon nje i holokaust. Slijedom njega i njegove poetike Vaništa će crtati i slikati cijeloga svog života. Ali ovo je tekst. U njemu je nešto što je nemoguće naslikati, jer slijedi nakon tog užasa u očima dvije žene. Utjeha u protoku vremena, u dva bliza groba i u šarenilu svijeta u kojem nestali su ti ustaški policajci, koji će se, u sljedećem, nenapisanom poglavlju ovoga teksta, iz šarenila svijeta vratiti kao pitomi i dobronamjerni ljudi.

Pa tako i “Beograd 2000.”, godinu dana prije izlaska ove knjige, tako da se tekst može čitati kao dnevno-novinska reportaža: “Beogradski kolodvor. Mnoštvo svijeta, vozila pristižu ili odlaze bez prestanka, u svim smjerovima. U zadnji čas pronalazim autobus i on kreće. Uspijevam vidjeti na trenutak Evino lice, prati me njen melanholični pogled, uz gorku pomirenost, malo nasmiješen. Više je ne vidim. Osjećaj da nam se nešto narugalo, da nas je ozlijedilo, sve je jači. Idem doma. Ali tog doma zapravo nema. Predstavljaju ga tek izgubljene stvari.”

I to je, vrlo precizno, Josip Vaništa. Za koji će mjesec sto godina otkako se u Karlovcu rodio. Prije nekoliko mjeseci Vijesti iz kulture brujale su o pokušaju prodaje jedne njegove slike, za velike novce, na dražbi u bijelome svijetu. Strepili su našijenci i unaprijed se radovali, kao da njihova kože vrijedi koliko Vaniština slika. Ali od prodaje nije bilo ništa. Spustio se mrak na provinciju, u kojoj “tog doma zapravo nema”. Možda ga se sjete o stogodišnjici. Ili bolje ne.

Vrijedi ga čitati. Neusporediv.

Rukopis

Među nekoliko njegovih pisama koja mi je kroz godine poslao jedno je u kojem se žali na starost. Vrlo dešperatan, licem u lice sa smrću. Ne piše o bolesti ni o slabljenju fizičkih moći. Ne piše o gubitku kreativnih sposobnosti, o nemogućnosti da crta ili slika. Ništa od toga. Sve bi to bilo toaletni problemi. Ili nešto o čemu je nepristojno govoriti. Ono o čemu mi piše, užasnut, uplašen, zabrinut, jest da mu se mijenja rukopis. Rasipa se, nestaje. To su simptomi smrti, piše. A ja se čudim, tad mi je, mislim, četrdesetak, tome što meni o tome piše. Mjesecima kasnije ponovo ćemo se vidjeti. Bit će konvencionalno raspoložen. U kontralihtu. Još će mi jednom ili dvaput slati pisma. Neće više spomenuti rukopis. Pisma je pisao mehaničkim pisaćim strojem. Potpisivao se kemijskom.

Opraštanje od Crne zastave

Ovo je naziv jedne antologijske fotografije Ivana Posavca. Snimljen 2011, Vaništa stoji između mrtve kaljeve peći i ulja Ljube Babića, čuvene slike koja je bila u njegovu vlasništvu i sad je prodaje. Skupljenih je, sputanih ruku, grli njedra, kao da mu je zima, u profilu, hlače, džemper, bijela košulja, starac ispred slike o kojoj piše u tekstu “Crna zastava”, koji glasi: “Govorimo o Babićevoj slici Crna zastava, velikom ulju na drvu, nastalom 1916.

– Kako ju je Babić naslikao, u kojim okolnostima?

– Franjo Josip umro je 21. XI. 1916. Zagreb je osvanuo u crnim zastavama. Ulica koja se penje – to je Mesnička. U dvorištu kuće u Ilici 52 Babić je imao atelijer. Postoji i fotografija unutrašnjosti tog atelijera, mislim da ste mi je vi donijeli.” Govori Krleža. Šuti Vaništa na Posavčevoj slici, deset godina nakon izlaska knjige.

Tanja Maljarčuk, Biografija jednog slučajnog čuda, 2012.

Tanja je Maljarčuk spisateljica koja je nakon agresije na Ukrajinu 24.2.2022. prestala pisati. Za nju to nije bila nikakva svjesno donesena odluka, nikakva refleksivna reakcija. Jednostavno, nije se više imalo snage za pisanje, trebalo se posvetiti drugim stvarima u kojima se kristalizirao odnos prema barbarskome napadu na vlastitu zemlju. Makar je u pripremi imala roman, kojemu su prethodila dugogodišnja istraživanja, o pogromima i Holokaustu nad Židovima u Galiciji, odlučila ga je ostaviti po strani. Kada sam je, već više od godinu i pol dana nakon početka agresije, pitao postoji li bar mala mogućnost da mu se vrati, rekla je da od toga nema ništa. Da je cijeli rad nestao, potisnut u dubinu iz koje, vjerojatno, nikada neće moći izaći. Tolika je unutarnja potresenost pred količinom zla koja se spustila na Ukrajinu da ju je nemoguće čak ni na trenutak prevladati kako bi se u imaginativnoj kreaciji pronašao odgovor na nju.

A Tanja je Maljarčuk prije izbijanja rata bila sve prije nego nekritički glas u odnosu na sve aberacije koje su njezinu zemlju pratile od prvih trenutaka stjecanja neovisnosti. Korupcija, nesposobnost oslobađanja od sovjetskoga naslijeđa sa svim njegovim pogubnim posljedicama za Ukrajinu (ali i druge postsovjetske, ako se hoće i postsocijalističke, zemlje). O tome sam izvještavao i ranije, u ovoj rubrici, pišući o zbirci pripovijedaka Bestijarij iz 2009. Primjer je takvoga pisanja i prvi Tanjin roman, Biografija jednog slučajnog čuda. U središtu se radnje nalazi Lena, djevojčica a potom i djevojka, iz fiktivnog ukrajinskog provincijskog grada San Franciska. Već sam početak ukazuje na nezadovoljstvo zbog forsiranja svega što ima veze s Ukrajinom i odbacivanja onoga što se smatra ruskim. Ime se djevojčice markira kao rusko i od nje se, makar bila tek u dječjem vrtiću, zahtijeva da koristi njegovu ukrajinsku varijantu – Olena. Čudo iz naslova započinje već u tom trenutku. Naime, teta koja radi u vrtiću, i koja se nalazi u stanju rascijepljenosti između prirođenog ruskog idioma i ukrajinskoga koji joj se nameće, gotovo političkom prinudom, kao jezik svakodnevice, iznenada umire u nesreći koju se može shvatiti tek kao čudo. Gospođa Punđa, to joj je nadimak, za oluje skuplja djecu oko sebe. Odsvuda sijevaju munje, pucaju gromovi, dok se u jednome momentu, usred sobe, ne formira vatrena kugla koja eksplodira proždirući gospođu Punđu čije su posljednje riječi : „Zar to nije čudo, Lena?“ Lena promatra bez pokreta scenu. „Gospođa Punđa rastvorila se u šarenim bojama, kao da je nikada nije ni bilo. Samo je odurni smrad spaljenoga mesa podsjećao na prijašnju egzistenciju odgojiteljice.“

Radnja se romana proteže na dvadeset i pet godina u kojima pratimo sazrijevanje junakinje i avanture u koje se sve intenzivnije upušta. Pri tome je bitno spoznati da se to sazrijevanje odvije prije svega na etičkome planu. (Tu je vidljiva razlika u odnosu na Natalku Sniadanko koja, sjetit ćemo se, ispisuje roman o procesu odrastanja u čijemu se središtu nalaze erotske avanture i mijenjanja mjesta boravka. Pristup joj je površinski, dubine joj prebivanja u svijetu života dobrim dijelom ostaju tuđe. Proza se doživljava kao autobiografska, ali je odmak od zbivanja nedovoljan, tako da nastaje utisak da se autorica što je prije moguće željela riješiti onoga što je na neki način pritišće. Njezin je roman stoga daleko manje elaboriran od romana Tanje Maljarčuk.) Epizode se smjenjuju kronološki, a u njihovome sukcesivnom nizanju prati se potpuno logičan, i u velikoj mjeri prosječan, proces obrazovanja djevojke u postsocijalističkom društvu. Ono što je započeto u dječjem vrtiću nastavlja se u osnovnoj školi, pa u gimnaziji i na fakultetu. No ono što je presudno jest intenziviranje osjećaja koje Lena razvija u svojemu odnosu s okolišem. Empatija, koja je spočetka prisutna ali nije dovoljno razvijena, u procesu se odrastanja povećava te tako postaje dominantnim faktorom Lenine ličnosti. S njom raste i percepcija pravednosti koja će Lenu voditi dalje, na putu ka izoliranosti obilježenoj sve upornijim inzistiranjem na pravdi unutar esencijalno nepravednog društva. Shvaćena kao zanovijetalo, sve će češće biti odbacivana i potiskivana na margine, projekti koje poduzima nailaze na opće nerazumijevanje, a jedine osobe koje je prate i podržavaju na strmome putu ka neuspjehu jesu autsajderi i marginalci.

Dva faktora korigiraju duboki unutarnji pesimizam knjige čineći je podnošljivom. Prvi je suvereni humor kojeg Tanja Maljarčuk aplicira na svim razinama pripovjednog teksta. On doprinosi razvedravanju tmurne slike, kada je ironičan. Kada ga se koristi u ciničnom modusu, njime se pojačava kritička dimenzija teksta, dok se sarkazam primjenjuje relativno rijetko i to najčešće onda kada se u prvi plan stavlja jezovita dimenzija svakodnevice i opće propadanje moralnih koordinata koje bi trebale upravljati životom. Tada je humor subverzivan u najtočnijem smislu te riječi. On je prevratnički, revolucionaran, poziva na promjenu i na razaranje društvenih struktura koje razotkriva u njihovoj kvarnosti.

Drugi je faktor u jednakoj mjeri vezan uz tehniku pripovijedanja i proizvodnju literarnih efekata. Vratimo li se na naslov, vidjet ćemo da je konstruiran u neuobičajenoj jezičnoj konstelaciji – prije svega semantički. Biografija se u normalnoj primjeni jezika odnosi na osobe. Stoga je njezino povezivanje s apstraktnim pojmom „čudo“ sve prije negoli uobičajeno. Dodatna koncentracija na raspored unutar same sintagme ukazat će na temeljnu neprikladnost povezivanja čuda sa slučajem. Što nam se time želi reći? U kolikoj je mjeri takav naslov usmjeren na proizvodnju čitateljskoga interesa? I, nakraju, kakvu pripovjednu strategiju on navješćuje. Već se s relativno skromnim poznavanjem književne tradicije dolazi do zaključka da je ono što takvome naslovu slijedi bar djelimice bazirano na zasadama fantastičke književnosti. U romanu se Tanje Maljarčuk fantastika realizira na sljedeći način. U svakoj konfliktnoj situaciji (a one su najčešće zasnovane na nepravdi koja se čini pojedinim pripadnicima i pripadnicima društva) u kojoj do izražaja dolazi Lenin osjećaj za pravdu, sukob se razrješuje tako da se njegov potencijalno katastrofalni ishod ublažuje intervencijom sa strane čija je nositeljica starija ženska osoba sposobna da leti, ali je obdarena i drugim natprirodnim fizičkim kvalitetama – poput velike snage. Ona spašava ugrožene osobe, najčešće tako što ih uzdiže u nebo i izvlači iz zone opasnosti. U takvoj se deus ex machina intervenciji prepoznaju i ukazivanja na jedan od ključnih romana ukrajinsko-ruske književnosti, Majstora i Margaritu Mihaila Bulgakova, koji je i sam zasnovan na modelu spasa kanoniziranome u Goetheovu Faustu. 

No fantastička književnost ne bi bila fantastična kada u nju ne bi bila upisana nedoumica u vezi sa samim fantastičnim zbivanjem kojega se predočuje. Doista, je li stara žena „sišla s neba“, sa žutim rupcem s cvjetnim uzorkom, doista egzistentna? Ili je plod Lenine mašte? Ali kako su je onda vidjeli i doživjeli toliki drugi kojima je „svojim slučajnim čudima“ olakšala ili, čak, spasila život? Posljednja intervencija u romanu pružit će nam odgovor na pitanje koje se ostavlja nerazriješeno od samoga početka. Tko, naime, pripovijeda? To nije Lena, nije, pak, ni sveznajuća pripovjedačica čiji bi se glas približio glasu aktualne osobe pod imenom Tanje Maljarčuk. Riječ je o pacijentici psihijatrijske klinike u koju je, i to saznajemo tek na kraju, Lena smještena. Ona svjedoči o njezinim posljednjim danima i, još jedno čudo, o tajanstvenome nestanku. Time se Lena pokazuje kao posljednja verzija Faustove (i Majstorove) Margarite. Je li njezino smještanje u umobolnicu aluzija na dobro nam poznati sovjetski medicinski sustav i široki dijapazon simptoma koji su dovodili do smještanja po vlast neugodnih osoba u zatvorene odjele psihijatrijskih klinika? U to ne bih bio potpuno siguran. Vjerojatno bi se u toj tvrdnji moglo pronaći neko zrnce istine. Ipak, ukrajinsko tranzicijsko društvo nudilo je dovoljno primjera sistemskoga generiranja nepravde da bi Tanja Maljarčuk morala kopati po kutiji njegovoga prethodnika.

No situacija se promijenila. Zahvaljujući hrabrim intervencijama spisateljica poput Tanje Maljarčuk Ukrajina je započela, trnovit, put ka demokraciji, ljudskim pravima i slobodama, prema vrijednostima liberalnoga Zapada koje je kremaljski povjesničar-amater s nepogrješivim njuhom zlobnika prepoznao kao svojeg najvećeg neprijatelja. Ruski je barbarski napad na Ukrajinu, na čiju jezovitu dvogodišnjicu podsjećamo ovih dana, pored scena nevjerojatne ljudske patnje i samovoljnih razaranja materijalnih dobara ostavio i drukčiji, jednako kobni – valjda zato što i nije primjetan na prvi pogled – trag: doveo je cijelu generaciju iznimno talentiranih spisateljica i spisatelja čiju se poetiku može poistovjetiti s najboljom suvremenom europskom književnošću do šutnje. Jurij i Sofija Andruhovič, Serhij Žadan i Tanja Maljarčuk ostaju nijemi pred provalom apsolutnoga zla na kojeg fikcionalna književnost ne može pronaći adekvatan odgovor. Ako mislite da pretjerujem, evo primjera još jednoga ukrajinskog spisatelja čiju izjavu kopiram s Ajfelovog mosta: “A sada odgovorimo zajedno na pitanje koje mi često postavljaju u različitim zemljama: ‘Pišete li trenutno beletristiku?’ Odgovor je očit. Svakodnevno živimo u vrtlogu takvih priča da se književna fikcija jednostavno predaje pred stvarnošću. Nijedan roman ne može se mjeriti s nizom svakodnevnih priča iz života običnih Ukrajinaca. Ne pišem ništa fikcionalno i općenito ne razmišljam o književnosti kao nečemu imaginarnom, odvojenom od života.“ Riječ je o briljantnom Andriyu Ljupki. Da bi se cijelu tu generaciju vratilo literarnom govoru, govoru fikcije, potrebno je pobijediti Zlo. To je zadatak sviju nas koji smo se, manje ili više djelatno, izborili za pravo života u demokraciji. Stoga je pomoć Ukrajini na tome putu u svakom zamislivom okviru apsolutna nužnost.