Karte za Bosnu smo uzeli prije šest mjeseci, dok su još bile jeftine. Mi to tako svake godine. Ušpara se bogme dobrih pet-šest stoja, a nekad i više, kad čovjek misli svojom glavom. A dok su roditelji još živi i dok se još ima kome otići, planiramo ovako dok ne omatorimo. A onda u penziji ćemo, ako nas Bog dragi poživi u zdravlju, malo tamo, malo vamo. Proljeća, ljeta i jeseni u Bosni, a zimu, neka nas kod djece u Americi. Malo kod Hane u Indiani, malo kod Samira u Arizoni. Ima još do toga, al’ eto, mora čovjek malo i planirati, i Bože me oprosti, malo i na sebe misliti. 

Znaš šta, kad o tome razmišljam, tačno mi dođe da stanem pred ogledalo i sam sebi se narugam. Odeš iz svoje zemlje, u tuđinu, e da bi tamo rintao od jutra do sutra, a onda kad se zahutka sa godišnjim odmorima, i ljudi se late puta po Havajima, Španijama, Sejšelima, ti Bošnjo hajd u Bosnu. Odmori dušu. Što bi rekli, što si tražio, to si i dobio. I neka, i treba tako. Nego, kasno to nekako čovjeku iz prkna u pamet dođe. 

A djeca?

Kako misliš a djeca? 

Pa hoće li oni u Bosnu ove godine ? 

Ma kakva djeca. Samir će čini mi se u Zanzibar, veli hoće da vidi Afriku. Nešto mu to od malena bila želja. Sad hvala Bogu dobro zarađuje pa može gdje god mu guzica zine. A Hana, ona hoće da radi na doktoratu, tako da će ona i onaj njen negdje u planine. Tamo joj kaže najviše godi. 

Jah. Ma išli su oni dok su bili mali. Tačnije dok smo ih još mogli prevariti i nagovoriti, da ne kažem natjerati da idu. Tada smo se još uvijek naivno nadali, pa možda i očekivali od njih da drže do Bosne, i da je vole ko i mi. Da uzdišu za beharom i avlijama. Da im koracima nikada ne dosadi Baščaršija. Da će im se oči ko i nama odmarati u zelenilu livada i rijeka. 

Ma kakvi moj brate. Sjećam se jedne godine, krenuli mi da planiramo kad ćemo i kako ćemo za Bosnu, i pitam ja mog Samira, a bio je tada već momčić, hoćeš li i ti sa nama, Samire? Pitao sam više kroz zafrkanciju, jer sam očekivao da tu neće biti pogovora. Kad ono, moj Samir meni kaže; ako ne moram, babo, ja ne bih išao. Ja zabezeknut ostao. Da ne pričam kako je to mojoj Amni palo. U otpuhivanju, eto kako ! 

Al’ hajde, pribrali smo se, i nekako ga uspjeli ubijediti. Ma pustili bi mi njega da i ostane možda, al’ gdje će dijete samo. Nit zna sebi šta napravit nit oprat. 

Jest, jest, sjećam i ja toga, ko da je jučer bilo. Velim ja svom Samiru, pa dragi Samire, oči majkine, kako nećeš u Bosnu!?  Zar nisi govorio da ti se sviđa u Bosni, da voliš Sarajevo i Mostar? Kaže on meni, jest majko, volim ja Bosnu, i lijepo mi je i Sarajevo i Mostar, al’ vidio sam to sve, i nije mi  više to to. Nije interesantno. Hoću da putujem svijetom. 

Teško sam se, iskrena da budem, mirila s tim. Nije mi to nikako u glavu išlo. Sve do jedne godine, kad smo otišli u Las Vegas. Sedmicu cijelu smo tamo bili. A meni je, vjerujte, nakon nekoliko dana, kad smo haman sve obišli i vidjeli, dosadilo pa sam preostale dane uglavnom provela u hotelu. Lijepo je to sve, što jest jest, prostranstvo, šarenilo, ukrasi, al’ sestro mila, sve jedno te isto. Došli, probali, vidjeli, i što se mene tiče, ne moramo više nikad ni otići tamo. 

I pričam ja to jedne prilike kad su nam gosti bili, Hamzići naši čini mi se, a moj Samir je to slušao iz svoje sobe, lopov. I čuj ti sad. Kad su gosti otišli, on će ti meni, mama, sjećaš li se kad si me pitala što neću u Bosnu da idem ?  

Sjećam se reko, kako se neću sjećat, klipane jedan. 

Eh dobro je da se sjećaš, on će ti meni kroz smijeh, jer hoću da ti kažem da meni odlazak u Bosnu dođe isto ko i tebi u Las Vegas. 

Erie 2024.

(odlomak iz romana u nastajanju)

Dječak je mogao imati četiri, najviše pet godina. Stajao je pod borom, tek su mu ruke, ramena i glava virili iz snijega. Glavu mu je pokrivala, skrivajući i uši, debela vunena kapa boje dozrele septembarske bundeve u kukuruzištu. Nije se morao saginjati: rukama zaštićenim vunenim rukavicama boje krvi i sukrvice na ustima ranjene lisice o kojoj je pjevao Sergej Jesenjin (Na ustima – kao mrkva gnjila… u prepjevu Dragutina Malovića) grabio je snijeg, pravio grudve i slagao ih kraj svog lijevog ramena, da bi ih odatle mogao lakše dohvatati desnicom.

Otkud to čedno stvorenjce u divljini noći? I, zar čovjek koji je umro, ili još umire, može vidjeti šta se oko njega događa?

Pitanje se gasilo na mrzlim resicama mojih igličastih misli.

Meni više ništa nije bilo jasno. Bio sam u dotrajalom automobilu na planinskom drumu, smrznut, zatrpan snijegom. Vrata se nisu dala otvoriti, a ja sam izlazio, hodao okolinom, bio u nekim selima i gradovima u kojima ću tek biti, susretao ljude i neobična bića koja ću tek susretati. Događalo mi se da, lak kao otkinut komadićak mjesečine, skoknem u prošlost, da vidim da li je u mom životu i dalje sve onako kako je bilo prije nego što sam krenuo da upoznam sva predvorja opšte ljudske ludnice, pa da se odmah, ukrućen, sleđen, nađem na prednjem lijevom sjedištu svoje zastave. Eto, sada i taj dječačić!

Počeo je da baca one na gomilu složene grudve snijega na moj automobil; tupo je odzvanjao truli lim. Nije ih bacao rukama, hitao ih je rumenim osmijehom lica.

I onda, kažu da se u pričama ne događaju čuda. Događaju se, i te kako! Tamo pod borom stajao sam ja. Onaj davni ja. Prepoznao sam se po zrncima djetinjstva koja su mi se, kao male boginje, recimo, osula po licu. Ne dohvatam ih rukavicama, ne brišem ih. U nekom pregratku podsvijesti, samo ne znam da li dječakove ili moje, osjećam da te čestice moram čuvati, jedino me one mogu izvući iz ove noći, jedino one mogu obnoviti moje smrvljeno tijelo, vratiti me iz smrti koja me surovo uzima i davi.

Zrnca djetinjstva, sačuvana negdje duboko u sebi, to su te matične ćelije o kojima već godinama bruji poklekli naučni svijet, burgija led u mozgu nešto slično mojoj misli. One su jedini spas za oboljelo čovječanstvo.

Jesam li počeo da ludim? Zar može mrtav čovjek da ludi?

Kada je Svevišnji stvarao sve vidljivo i nevidljivo, sve bezgranično u prostoru i misli, sve dostupno i nedostupno ljudskome umu i bezumu, mora da je stvorio i na sigurno mjesto ostavio i jednu matičnu ćeliju, jedno zrnce Univerzumovog djetinjstva, da, kada sve ovo što danas jest, ode u materinu, da se iz te matične ćelije, iz tog zrnca Univerzumovog, iz zrnca djetinjstva onog dječačića što ispod bora baca grudve snijega na mene u smrznutoj metalnoj ljušturi, stvori cijeli kosmos nanovo, pravedniji, s ljudskijim licem.

Stvarno, jesam li počeo da ludim?

Možda. Jer – sada sam siguran – i mrtvi mogu da polude.

pješčani čas

“Velike su pustinje, i sve je pustinja“
Álvaro de Campos

I

ma kako ma kada
ma kuda i koliko išao
na tom pijesku
uvijek trag:
skočimišev ovalni skarabejev točkasti
i ovaj tvoj nezgrapni
i trag tvoje sjene
i umjesto papaka tragovi guma
et nos mutamur in illis

sutra ćeš kročiti istim putem
ili ćeš misliti da kročiš istim putem
i kružit ćeš ne kaneći kružiti
i tragova neće biti
ili će biti sasma drugi
i neka će se lubanja zarazno bjelasati

II

sišavši sa zvjezdališta
u zoru idem na istok
iako istočnjak udara

idem preko grebena
iako istočnjak na njemu
udara još i više

i lijepo je to što u selu
nasred kojega je zvjezdalište
i u koje ću se vratiti
ako se vratim
nitko neće pitati zašto

III

na javi sam vidio:
dvije deve
dolaze svaka iz svojeg smjera
spore kao pogođena misao
združuju se i kreću k obzoru
pod bijelim suncem nakon oluje
od koje sve je u nastambi žuto
i sve škripi i krcka i grebe
i podsjeća na završnu sliku
kao što devino mumljanje –
ili je to prdac? –
podsjeća na završni zvuk

IV

ili posaditi novu vjeru
ili sasjeći sve vjere
koje su bile jesu i bit će:
čini se da nema trećeg
ili ipak ili ipak
kada staneš na taj greben od bazalta
otpiješ gutljaj iz čuture
naokolo tristo šezdeset stupnjeva ničega ili svega
i uto ti još na stijenu sleti
sasma sitna ptica bijelog repa
ta dnevna zvijezda
tad i vjera i nevjera osvanu
kao sasma smiješne daleke stvari
ali ipak ali ipak
više nikome se nećeš smijati

V

kao kada ti se u snu
na dlanovima stvori nešto dragocjeno
pa ih sklopiš probudiš se
na javi ih otvoriš pun nade i strepnje
i na dlanovima ne bude ničeg:
tako je s povratkom sa šetnje po pustinji –
u šakama ništa
ali kakvo ništa

VI

znoj se prebrzo suši za ukus žednih muha
a ostale životinje čekaju noć
pustinja upija kapi svih tvojih tekućina
i izjednačuje ih:
tko te još tako podučavao?
molim da se stupanje pustinjom u suton i svitanje
uvrsti u osnovno obrazovanje
molim da se vatra
savjesno usađuje u duše
da se postupci sušenja
zapišu na mladoj koži
ako nije kasno za te reforme

VII

nedaleko odavde
nekoć cvao je grad Sidžilmasa:
tu si mogao kupiti
bademe i grožđice iz Málage
pistacije i masline iz Tunisa
svilu i brokate iz Jemena
broncu i svjetiljke iz Egipta
cimet i klinčiće iz Zanzibara
bisere i koralje iz Ceute –
sve te trice i kučine
koje prekrio je pijesak
trajniji od zlatnog praha
darove žrtvovane mrtvoj zvijezdi

VIII

čiope letom rekoše:
neka bude kiša
i bi kiša
tamne točke na pijesku
rasprskavanje mirisa
i nada za polumrtvo bilje
a uvečer mi među dlanovima
čiopa ispala iz gnijezda
za čiji let neprekinut hodom
još mora biti nade
inače dovraga sa svim uzletima stiha
i procvatima svih budućih carstava

IX

i anđeo pustinje je strašan
i prostire ti pred noge ljepotu
prije nego što će te progutati
zajedno s dvije ili tri datulje:
anđeo ko anđeo;
kažem mu: mir s tobom
znam ti smicalice
ja sam tu u prolazu
i ne skrnavim ti carstvo
popit ćemo čaj od metvice pa idem
(ako treba mogu biti kocka šećera i otopiti se u tom čaju
ili ti budi ta kocka
a mogu biti i pas od slame
ili ti budi pas od slame)

X

ne znaš što je varka dok nisi došao ovamo
i dok ti se Erg Chebbi nije našao na četvrt sata hoda
koji su zapravo četiri dana jahanja
ili je obratno? ili nije? ili jest?
ne znaš ni što su tišina jutra panorama svevid sebevid
sastav stakla ništavnost čovjekova ponor podno riječi
i još par sitnica
je li tako tusti gušteru boje pijeska što plaziš
po plavom plafonu moje povlaštene kolibe?

XI

pijesak onesvješćuje osljepljuje i ušutkava
kosa otpada kao listići s arganova stabla
mišići se pretvaraju u staru užad
koža se suši kao kozja lešina podno dine
želudac postaje stvrdnuta datulja
udovi se promeću u granje za potpalu
a nešto daleko unutra
postaje prozirno
kao ništa drugo
postaje ogledalo bez pozadine
i počinje tražiti svoje ime:
ne daj mu ime
inače neće poletjeti
nisi došao tako daleko
da se to još jednom dogodi

XII

ma kako ma kada
ma kuda i koliko išao
ovamo ćeš se vratiti
ovamo ću se vratiti:
i nakon Itake i nakon rajeva i zaljeva i nakon pobjeda
nakon vješanja predugo rabljenih predmeta
o točno za njih predviđene kuke
i vješanja zvijezda o kruništa
nakon presvlačenja svih koža kojih si se slijepo dokopao
doći ćeš ovamo
da budeš puki pas od slame
ili staklo
što ga vjetar napuhava

Tissardmine, Maroko,
travanj-svibanj 2024.

što sam pronašao u pustinji

žuta zrnca u nalaske ne ubrajam
iako nije sigurno zašto
bit će zato što se nalazi sitno u velikom
malo u mnogom – ne isto u istom

pa tako u nalaske ubrajam kamenčiće
crne smeđe crvene oker bijele
oble kockaste šiljate plosnate
koji se svakog jutra umivaju pijeskom

našao sam mnogo rasparenih cipela
i zamišljao ljude koji se kući vraćaju
skakućući na jednoj nozi

našao sam još više ribljih konzervi
koje se nisu pazile i kremom mazale
pa su na suncu sasvim pocrnjele

našao sam zviježđe Gavrana
među zvijezdama zbog kakvih vrijedi
pogasiti sva druga svjetla

našao sam samotno stablo
pod njim olupinu televizora
i u olupini svježu koru banane

okrijepljenog čovjeka nije bilo u blizini
ali je zato blizu bio ružičasti konopac
koji je vijugao kroz pijesak

volio bih da sami spojite jedača banane
olupinu televizora stablo i konopac
i da sklopite priču po svom ukusu

to što sam rekao možda je također
jedan od nalazaka u pustinji
ako se takvo što također broji

nalazio sam svašta drugo i mnogo
toliko dugo da su dotle
stigli ubiti oko trideset tisuća ljudi
a da ja to nisam sprečavao ničime osim nečinjenjem

a ono najveće što sam našao
da kažem još samo to
toliko je maleno
da ne stane u ovu pjesmu

nagovor

bijaše dovoljno i previše
nagledah se dovoljno neba i zemlje
i carskih i činovničkih opačina među njima
djeca su velika učenici upućeni
i sad mogu u zapadnu pustinju
mislio sam

i onda me na kapiji skoli stražar:
„ta vi ste…“
„nisam, čini vam se“
i sve tako do molbe od koje strepjah
molbe koju čuh dovoljno i previše puta
i do moga uvježbanog odbijanja

ali tad se zagledah stražaru u oči
i pomislih: to su posljednje oči
koje vidim – i popustih:
„toplu sobu, svitak dobrog papira, kist i mastilo trebam“
i u toj sobi na rubu svijeta počeh:
„Dao koji zovu dao nije dao…“

kuća od pijeska

ne kula od pijeska
niti tvrđa od vjetra
ili kula od karata
ili kakvo tome slično
zdanje iz metafore
već baš kuća od pijeska
pijeska vode i slame
kuća koju jaka kiša
sa zemljom bi sastavila
ali takva tu ne pada
i kuća stoji stoji
i sadržava ljude
koji prizivaju kišu

ljubavna pjesma, iznenada

ako ikad
onda sad
ako igdje
onda tu
ako išta
onda ovo
ako ikako
onda ovako
ako itko
onda ti

Želim samo napisati dobru knjigu, Stane, knjigu koja će me poštedjeti pisanja drugih, koja će me osloboditi književnosti, knjigu poput „Labirinta nečovječnog“, razumiješ?

Mohamed Mbougar Sarr, Najskrovitiji spomen na ljude

Uzbuđuje me prazan papir, napisao sam u tek otvoren Word dokument i odmah izbrisao. Iz džezve sam iscijedio posljednje kapi kafe i dodao kašiku šećera. Zapalio cigaretu, povukao jači dim pa pinuo iz fildžana. Na jeziku sam osjetio mrvice koje sam instinktivno počeo uklanjati prstima. Dok sam to radio, s vanjske je strane na prozor skočila mačka. Pogledao sam je u trenutku kad je sa sebe otresala kapljice vode koje je pokupila gazeći negdje kroz visoku travu. Na kraju je jako zijevnula i repom dodirnula staklo proizvevši zvuk koji se nekako čudno prolomio kućom.

     Otišao sam do frižidera i od tamo uzeo paštetu. Na stolu je stajao hljeb koji sam kupio prije dva dana, vozeći se prema ovoj iznajmljenoj kući. Svratio sam u pekaru Dan i noć koja se ničim najavljena ukazala odmah pored magistralnog puta kojim me je navodila navigacija. Osim hljeba, kupio sam i nekoliko štrudli oko kojih su se sad po stolu vrzmali mali crveni mravi.

     Na krišku suhog hljeba namazao sam paštetu i sve brzo pojeo, ne razmišljajući uopće o okusu hrane. Kad sam progutao zadnji zalogaj, iz boce sam potegao dobar gutljaj vode i hranu sprao u želudac. Obrisao sam usta rukom i ponovo zapalio cigaretu. Uvlačeći dim, pogledao sam prema prozoru na kojem više nije bilo one mačke. Vidio se samo komadić neba kojim su se kurlali neki ružni oblaci. Podsjetili su me na otrcane komade odjeće kakvi se povlače po kući sve dok ih ne iskoriste za brisanje poda. 

Kuća u kojoj boravim nalazi se na rubu šume. Vlasnik je neki mrzovoljan čovjek s kojim sam razmijenio tek nekoliko riječi prilikom primo-predaje ključeva. Objasnio mi je da kuća nema vodovod, nego vodu crpi iz čatrnje, pa da me ne zbunjuje povremeno paljenje hidrofora. Htio sam ga pitati nekoliko stvari o selu, ali mi nije ostavio prostora, samo je mahnuo rukom, okrenuo se i izašao na kapiju. Poslije sam ga još jednom vidio kad je prolazio ulicom, ni jednom se na mene ne osvrnuvši, usredotočen na najlon vreću iz koje je virio hljeb. 

    Ponovo otvorim Word na laptopu i zagledam se u bjelinu – i ponovo osjetim uzbuđenje. Pomislio sam da možda napišem neku pjesmu, jedan stih, rečenicu ili tek riječ iz koje bih pokušao razviti nešto veće. Osvrnem se po kući tražeći motiv o kojemu bih mogao pisati. Ništa mi od namještaja nije blisko i sve skupa je bezlično. Kuća u kojoj se nekad živjelo, očito se već neko vrijeme iznajmljuje i svi komadi su u tu svrhu nabavljeni. Niti jedan predmet u čitavoj kući nije njen, ni na jednom se ne vidi patina iz koje bi se mogla razviti priča o njenim ukućanima.

     Osim sobe u kojoj spavam i dnevnog boravka, u kući postoji prostorija na kojoj su vrata zaključana. To sam ustanovio noćas kad sam izmoren nesanicom bauljao i pomalo šnjuhao. Uhvatio sam za šteku uvjeren da će se vrata otvoriti kad je okrenem, ali ona su ostala u mjestu, ni milimetar me ne propustivši nepoznatoj unutrašnjosti. Od toga me je spopao neki strah koji me je držao sve do svitanja. Tačnije, straha je nestalo kad se u selu oglasio prvi pijevac. Izašao sam tad pred kuću, zapalio cigaretu, i slušao ga pušeći. Negdje, u dubini šume, prolazili su teretnjaci čiji je zvuk na mene djelovao umirujuće. Ubrzo sam se osjetio pospanim pa sam se vratio u sobu i legao. Spavao sam nekoliko sati, sve dok me nije probudio nagon za mokrenje. Napravio sam si tad kafu, otvorio laptop, pokrenuo Word i napisao rečenicu koju sam odmah izbrisao: uzbuđuje me prazan papir.

Šuma iza kuće je velika i čine je isključivo stabla hrasta. Tanka su i duga, s krošnjama negdje gore, u visinama. Po tlu je puno niskog rastinja, najviše hrastovog grmlja, mladica koje su proklijale iz opalih žirova. Lišće koje je opadalo tokom zime skoro je istrunulo ali se još nazire. U nekim krošnjama su gnijezda, ali su toliko daleko da ne mogu biti siguran ima li u njima nešto ili su napuštena. Jutros, dok sam pušio cigaretu i slušao pijevca u selu, iz šume je izašao mali crni kos. Nekoliko je puta kljucnuo nešto s tla i onda je prhnuvši nestao u polutami svitanja.

Poželio sam da se prošetam šumom ali sam od te ideje odustao shvativši da bih se mogao izgubiti. Privlači me zvuk teretnjaka koji neprestano prolaze negdje u njenoj dubini. Magistralu sam zamislio kao neku tanku bijelu liniju u napasnom zelenilu. Kao neki koridor stvarnog života od kojeg sam pobjegao u ovu iznajmljenu kuću kako bih na miru mogao misliti i pisati. Čak zamišljam šofere za volanima velikih kamiona kako žure ka svojim kućama. Zavideći im pomalo na njihovim normalnim životima.

     Kad bih se upustio u avanturu šetnje kroz šumu i kad bih došao do magistrale, imam osjećaj da bih od dragosti mahao kamiondžijama. Možda bih nekog od njih i zaustavio, s njim sjeo pored puta i zapalio cigaretu. Zamolio bih ga da mi priča o svom životu, o supruzi i djeci koji ga čekaju negdje u njihovoj kući. O okućnici, bašči koju rade, o njegovim prijateljima i kafani u kojoj se redovno s njima nalazi.

Oko podne je između oblaka probilo sunce i kuća se najednom promijenila. Više nije bila bezlična i komadi namještaja su bili manje upadljivi svojom novinom i nepripadanjem. Sunčeve zrake, prosijane krošnjama stabala, nadirale su kroz prozorsko staklo i odbijale se od čaše na stolu i sudoperu, kao i o stakla na maloj vitrini u ćošku. Na zidu je bila sjena krošnje koja se polako njihala, iz čega sam zaključio da vani puše vjetar. U trenutku kad se malo više povila u jednu stranu, čuo sam kako je nešto lupnulo, i pomislio da je to možda negdje pala plastična kanta.

     Tad sam ustao i otišao do onih zaključanih vrata. Kleknuo sam na koljena, primakao se ključanici i u nju pogledao škiljeći na jedno oko. Očito je vlasnik unutra bio ugurao papir pa se ništa nije moglo vidjeti. Samo neka plitka tama, neki mali uzorak mraka.

     U kući nema interneta, a mobitel sam stavio na airplane mode. Već sam nekoliko puta bio u iskušenju da ga upalim i provjerim bar email, ali sam se uspio oduprijeti porivu. Jedan prijatelj me je upozorio da je samoća na početku neizdržljiva, ali kad se na nju navikneš, bude prema tebi dobra i nježna. Najednom ti se svijet poznanika učini manje važnim i onda možeš da ne gledaš u mobitel danima. Tom mišlju sam se tješio svaki put kad bih mobitel uzeo i razmišljao da li da ga uključim, iako se moje poimanje samoće nije podudaralo sa njegovim. Ja sam samoću doživljavao kao neku divlju životinju koju je trebalo ukrotiti. Samoća ne smije biti teret i mora biti blaga. Na čovjekov duh samoća treba da padne kao hladna obloga.

Večeras je u kuću svratio vlasnik. Dok sam sjedio na terasi i buljio u nekoliko upravo napisanih rečenica, na ulici ispred kapije zaustavilo se auto. Za volanom je bio nepoznat muškarac i gledao je prema meni. Onda su se otvorila suvozačeva vrata i izašao je vlasnik. 

     Iz pristojnosti sam se ustao sa stolice i napravio korak prema kapiji na koju je ulazio. Rekao mi je da ne remetim posla, da će on samo nešto uzeti iz šupe koja je bila priljubljena uz kuću. Pitao sam ga da mi kaže ima li negdje u blizini prodavnica do koje bih mogao otići pješice. Kao da sam ga uvrijedio, pogledao me je s čuđenjem i prijekorno rekao dakako da ima, te rukom pokazujući dodao da samo idem ulicom i da ne mogu promašiti. Upitao sam ga i za šumu, je li bezbjedno šetati i gdje se kroz nju može doći.

     “Ma možeš”, rekao je. “Hodaj, ko ti brani.”

     Na vratima šupe je bio zeleni katanac koji je on sad držao u ruci i u nj pokušavao umetnuti mali ključ. Pomislio sam da mu ponudim pomoć, ali je već bio otključavao. S danje svjetlosti je nestao u mraku šupe kao da je propao u neku rupu u zraku. Nešto je tamo tražio, čuli su se zvukovi sudaranja stvari različitih materijala. U jednom je trenutku s nečim metalnim udario u staklo i ono je puklo.

     “U pičku materinu”, rekao je.

     Bio sam se vratio za stol kad je izlazio. U ruci je nosio trimer za travu i crveni bidon. Spustio ih je na zemlju, pa se ponovo prihvatio katanca, umetao ga u ušice na vratima i zaključavao. Šofer auta s kojim je došao, bio je izašao i otvorio gepek.

     “Kako ide?”, pozdravio me je.

     “Dobro je, hvala”, rekao sam i ponovo ustao iz stolice.

     On i vlasnik su u gepek strpali trimer i bidon. Pošto je trimer bio dug, glava mu je ostala da viri ispod vrata gepeka koja nisu bili do kraja zatvorili. Brzo su se nekamo odvezli; zvuk njihovog auta u šumi je nestajao postepeno. Na momente bi se čulo kao da se auto ponovo približava, ali bi onda u zvuku nestalo intenziteta što je bio znak da se ustvari udaljava. I tako sve dok skroz nije iščezlo. 

Kad se sunce smirilo, puhnuo je neki vjetar i na terasu donio nekoliko kapljica kiše. Jedan oblak, dosta kabast, bio se dovukao iznad kuće i tu se zaustavio. Pogledao sam ga i pomislio kako bih upravo o njemu mogao napisati pjesmu. Ili neki lirsko-prozni zapis iz kojeg bih onda razvijao ciklus ili čak knjigu. Mada me najviše privlači da gledam u stihove koji se stidljivo javljaju iz bjeline Word dokumenta koji je opet prazan. Ništa mi ne podiže adrenalin kao nekoliko riječi na bijelom papiru. Duže pjesme me ne uzbuđuju, bjelina je ta koja stihovima daje oštrinu; pjesme savremenih autora su često obimne i onda papir na kojem su ispisane izgleda kao da je slovima zaštrapan. Osim toga, ja nemam samopouzdanja za takve poduhvate, meni su i dvije riječi događaj.

     Kiša je ubrzala i vjetar se smirio. Upalio sam svjetlo na terasi i obukao teksas jaknu. Dok sam se vraćao za stol, vlasnik i njegov šofer su projurili ulicom, samo što ovaj put nije bilo glave trimera da viri ispod poluzatvorenih vrata gepeka. Ubrzo za njima, iznenađen kišom, u istom je smjeru odjurio i neki biciklist. S obzirom da sam u kuću došao noću, nemam jasnu konfiguraciju mjesta pa je na osnovu kretanja ljudi pokušavam zamaštati. Po pravcu u kojem odlaze mještani u sumrak, zaključujem da je tamo selo sa njihovim kućama. Zamišljam ga kao nakupinu straćara na obronku brda. Na osnovu slika sela koja poznajem, zamišljam puno nezgrapnih kućica koje su nastajale logikom nadogradnje, dakle dodavanjem soba s različitih strana.

     Sad je nastupila neka tišina koju pojačava zvuk sitnih kapljica dok se odbijaju o mlado hrastovo lišće. Teretnjaci koji prolaze cestom u dubini šume su se prorijedili, ali me i dalje umiruju. Pustio sam muziku na laptopu i nasuo si čašu rakije koja se već dva dana hladi u frižideru. S prvim gutljajem osjetim pečenje u jednjaku koje se spusti prema želucu i onda se tamo razgranava u svim pravcima. Nakon što prvu rakiju eksiram, dospem i drugu. Tad upratim telefon kako svijetli s druge strane prozorskog stakla gdje sam ga ostavio da se napuni. Nagnem se i vidim da mi zvoni neki davno uključen alarm. Na čas oslonim čelo na staklo i gledam u displej.

     Onda uđem u kuću i ugasim ga.

Muzika koju puštam se mijenja kako se napijam. Sad sam na Arsenu koji me svojim glasom umiruje. Ona mačka se uvukla pod strehu i leži na pločicama. Sumnjičavo me proučava dok ispijem rakije i pušim cigarete. Pomišljam kako se ona navikla na smjenu gostiju u kući i kako se zbog toga njen mačji karakter promijenio. Ona, vjerovatno, nikome ne dolazi u krilo. Ne jede iz ruku gostiju koji prolaze kroz kuću nego se hrani onim što joj ostave na terasi. Pitam se koliko je stara i pamti li vlasnike kuće? Onda pomislim kako bih pjesmu mogao napisati baš o njoj koja pamti prošlo vrijeme prostora u kojem boravim. Opijen rakijom, zamaštavam priču u kojoj kroz šumu pratim mačku. Ona se na mene svako malo osvrće. U jednom trenutku shvatim da smo daleko odmakli i da se ne bih znao vratiti sam. Mačka tad sjedne i znakovito me pogleda; u njenom pogledu se vidi da je nadmoćna i da je toga na neki svoj način svjesna. Njen pogled ne puštam, za nj se držim kao neplivač u vodi, i čekam da mi se smiluje i odvede me kući. 

     Kao da je osjetila da sam odlutao u mislima, mačka se iz ležećeg položaja uspravila i sjela ispred mene. Rep je položila po pločicama od njega napravivši polukrug. Ustanem sa stolice i otvorim vrata kuće. Izgovarajući oprezno riječ “mac” pozovem je da uđe unutra. Neko vrijeme me gleda dok stojim na vratima i rukom mašem kao da u kuću ugonim zrak. Onda se trzne i ode. Brzo nestane u tami šume.

     Osluškujem njene korake po vlažnom lišću. Osluškujem dok ih ne nestane. 

     Tako, pomislim, nestaju pjesme.

Jutros sam se probudio s glavoboljom. Kroz prozor je navirala svjetlost nakon kiše. Dok sam ležao u krevetu puštajući suncu da mi grije stopala, začuo sam zvukove u zidu. Najprije neko struganje, onda premetanje stvari, pa neko zvono. Odmah sam znao da je opet vlasnik došao u šupu i da tamo nešto traži. Nisam se uznemirio, pustio sam ga da obavi svoje i da ode. Na neki čudan način godila mi je njegova prisutnost u kući. Čak sam pomislio da bi dobro bilo da je stalno tu i da njegov život osluškujem kroz zidove. Onda sam pomislio kako bih naredni put trebao iznajmiti sobu u kući ili stanu u kojem žive neki starac i starica. Ja bih boravio u toj svojoj sobi dok se njih dvoje kreću kroz ostale prostorije, pričaju, slušaju vijesti ili se bezazleno svađaju.

     I onda me zovnu na popodnevnu kafu.

     Kad sam se ustao iz kreveta, osjetio sam nešto kao vrtoglavicu pa sam ponovo sjeo. Tada sam čuo kako vlasnik zaključava šupu – prepoznavši zvuk umetanja katanca u ušice na vratima. Čekao sam dok se nečujnim koracima dovukao do kapije, odslušao njeno škripanje pri otvaranju, a odmah zatim i pri zatvaranju, pa se ponovo osovio na noge. Ovaj put nije bilo vrtoglavice i smjernim korakom sam se zaputio u kupatilo.

     Nakon što sam se ispišao, stao sam pred ogledalo kako bih oprao zube. Pošto sam sinoć to zaboravio učiniti, na četkicu sam stavio duplu dozu paste i hlapljivo je gurnuo u usta. Dugo sam četkao prije nego sam prvi put ispljunuo. Nigdje mi se nije žurilo, nisam mogao zamisliti ni naredni korak a kamoli dan koji se na neki čudan način preda mnom bio ispružio.

     Kad sam izašao vani, shvatio sam da je puno toplije nego jučer. Šuma se sušila na jutarnjem suncu i odasvud su pjevale ptice. Od silnih zvukova koji su me sustizali sa svih strana, nisam mogao čuti auta za koja sam vjerovao da i dalje voze magistralom u dubini. Po terasi je bilo opalog hrastovog cvijeta koji je noćas nanio vjetar. Bilo je i nekih buba koje su gmizale u različitim pravcima, te jedna kolona mrava što se kretala preko terase i uspinjala uzazid, tik uz vrata. Pogledao sam prema gore i vidio da nestaju u rupici u zidu.

     Vratio sam se u kuću i napravio kafu.

Dok sam sjedio za stolom i buljio u prazan papir, pomislio sam da bih možda mogao otići do prodavnice. Hljeb na stolu je bio potpuno suh i po njemu su hodali mravi. Nije da mi mravi smetaju, dovoljno ih je puhnuti i hljeb je što se mene tiče jestiv, nego me na put u prodavnicu tjera neki nemir koji se javlja pri pogledu na mobitel na kojem još nisam omogućio pozive i poruke. Mnogi ljudi koji su mi važni sad brinu, pogotovo majka koju sam prije polaska dugo uvjeravao da ću biti dobro.

     „Pa, molim te, upali mobitel i javi mi se… Ili me od nekoga nazovi, samo kratko reci da si dobro, i spusti slušalicu odmah…“

     „Majko“, prijekorno sam rekao.

     U oku joj se bila stvorila suza pa sam odustao. Rekao sam joj da ću joj se javiti nekako, ali da svakako ne brine, jer nema mi se šta dogoditi u nekakvoj kući na selu.

     „Džaba ti to meni pričaš, sine“, rekla je i rukom obrisala suzu koja se bila gotov preliti iz oka.

      Sad sam u iskušenju da li da airplane mode na sekundu isključim i nazovem je. Znam da bi mobitel eksplodirao od obavijesti i da bi me mnoge poruke mogle uznemiriti i odvratiti od namjere da se samoćom zanovim.

     Osvrnem se po kući. U ćošku pored vitrine je vješalica na kojoj mi se učini da ima one neke fine patine za kojom toliko čeznem. Priđem joj i u nju se zagledam; prema njoj ispružim ruku i opipam jedan od onih pipaka na koje se kače košulje, jakne i kabanice. Čak i pod jagodicama prstiju osjetim hrapavost teksture koju je proizvelo vrijeme. Dok to činim, pomišljam kako je patina ustvari promjena koju izazivaju sjenke što ih po stvarima bacaju ljudi. Patinom nas predmeti pamte.

Malo prije podne pored kuće je prošao onaj automobil koji je jučer dovezao vlasnika. Prošao je brzo, ali sam uspio vidjeti glavu trimera koja je virila iz gepeka. Pomislio sam kako su ga sinoć, prije kiše, odvezli kod nekog majstora koji ga je u međuvremenu servisirao. Vjerovatno ga je podmazao i promijenio mu svjećicu i tako iz njega istjerao mrtvilo koje se tamo nataložilo tokom zime. 

     Prošetao sam se malo kroz šumu i zaključio da je trava od jučer narasla. Kiša koja je noćas pala zalila ju je, a čitavo jutro grije jako sunce koje ju je dodatno razbuktalo. Priđem jednom debljem hrastu i dodirnem ga. Pogled dignem uz stablo i kroz krošnju se zagledam u nebo. U dnu stabla je rupa u kojoj je vode. Čučnem i u vodu potopim ruku. Pod jagodicama prstiju osjetim žirove koji su u fazi raspadanja. Nekoliko ih izvadim i ostavim na kori stabla oko rupe.

     S tla dignem suhu granu i izlomim je na manje komade. Onda nađem još jednu i tako nakupim čitav naramak suharaka koje ponesem prema kući. Najednom me spopadne neki dobar osjećaj pa pomislim kako bih mogao još fizički raditi. Osvrnem se okolo po dvorištu i pokušam naći nešto što bih mogao negdje premjestiti a da to ima smisla. Na jednom ćošku kuće spazim bačvu, ali kad joj se primaknem, vidim da je puna vode koja se tu nakupila preko oluka.  

     Na terasi me dočeka ona mačka. Ponovo se ispružila po pločicama, izbačenog trbuha i sa polu-sklopljenim očima. Kroz bijele dlake na spazim crvenkaste mliječne žlijezde koje su izraženije nego inače. Tad shvatim da vjerovatno negdje ima mačiće pa joj donesem ostatke paštete od jutrošnjeg doručka. Ona se najprije malo vrzma oko konzerve, podigne nekoliko puta rep, propne se na šape pa počne da liska sadržaj. Da je ne ometam, odem u kuću.

Potreba da nešto napišem malo je splasnula. Uzmem knjigu putopisa nekog češkog pisca i zavalim se u kauč. Čitam o njegovom putovanju po bespućima Španije dok traga za crkvama. U malim prašnjavim mjestima susreće šutljive ljude koji jedva da pristaju na komunikaciju i koje ne zanima ništa izvan njihovih malih svjetova. Kao da vjeruju da smo se mi udaljili od njih a ne da su oni ostali iza nas. Svemir je puno ljepše mjesto kad ga se gleda njihovim očima. 

     Zašto druge ljude opterećujemo vlastitom nesrećom?, napišem u tek otvoren Word dokument i odmah izbrišem. S čitanjem se u meni ponovo digla želja za pisanjem koja me ometa. Zatvorim laptop i pođem se spremati kako bih otišao do prodavnice. U glavi pravim spisak stvari koje bih trebao kupiti. Pošto je u pitanju, vjerovatno, manja trgovina u kojoj nema vina, odlučujem se kupiti deset piva. Iako je proljeće, svježe je zbog kiše koja je noćas padala. Svako malo se između sunca i kuće ispriječi neki veliki oblak i onda bude još hladnije.

Poslije, dok pješačim prema prodavnici, shvatam da sam se ipak obukao više nego sam trebao. Nakon nekoliko stotina metara nađem se na putu na koji više ne bacaju sjene stabala šume. Najednom nema ni oblaka i izložen sam jakom suncu od kojeg mi iz čela izbijaju grašci znoja.

Prodavnica je u prizemlju velike kuće. Pored prodavnice je kafana ispred koje sjedi nekoliko ljudi i piju piva. Kuća je ogromna i nedovršena. Na prvom spratu je useljeno dok visoko potkrovlje iznad zjapi prazninom.

     Čim uđem u prodavnicu, zapuhne me miris brašna i mekinja koje su posložene ispod prozora, odmah pored frižidera s pivom.

     „Dobar dan“, kažem.

     Kad se niko ne odazove, priđem pultu i nekoliko puta kucnem. Ubrzo se iza mene otvore vrata na koja uđe visok, mršav i elegantan čovjek s brkovima.

     „Dobar dan“, kaže mi i stane preko puta mene.

     Dok me gleda u oči, ruke je stavio na površinu pulta. Plava vaga koja se nalazi s njegove lijeve strane seže mu tek do prsa. Prije nego zatražim ono po što sam došao, malo gledam po rafovima koji su uredno posloženi.

     „Dobar dan“, kažem i na lice izguram nespretan smiješak.  

„Sparno danas“, kaže trgovac dok u kesu stavlja namirnice koje sam kupio. „A kišu najavili opet, iza podne.“

     „A, jesu li?“

     „Jesu, jesu… Sve će se uboliti“, kaže misleći na ono što su ljudi zasadili u poljima. Kad mu ništa na to ne uzvratim, on mi dadne kusur. Jedna metalna novčanica mi ispadne pored pulta i otkotura se ispod. Kleknem na koljena, glavu položim skoro na pod, zatvorim jedno oko i naciljam uski prostor ispod. Kroz šumu od paučine i prašine upratim oko trgovca koji to isto radi s druge strane. Osim prljavštine, ispod je još stvarčica koje su na sličan način tu završile.

     „Nema veze“, kažem. „Do mene je…“

     Pozdravim ga tako što mu mahnem glavom dok za sobom zatvaram ostakljena metalna vrata. Ispred kafane me gledaju oni koji tu sjede. Niko od njih ništa ne komentariše, ali je jasno da misle o meni, vjerovatno se pitajući ko sam i šta tu radim.

     Vruće je pa požurim da se što prije dočepam hladovine šume. Dok koračam, svako malo čujem kako nešto u raslinju sa strane šušne. Dva puta se sklonim u stranu kako bih propustio auto. Oba puta su to neki mladi ljudi koji voze brže nego bi trebali. Zadnji koji je naišao imao je otvoren prozor pa sam sa njegovog radija čuo nekoliko rečenica spikera koji je upravo vodio vijesti. Bila je riječ o klizištu u Papua Novoj Gvineji gdje je ispod zemlje ostalo zatrpano sedamsto ljudi. Kad je auto nestalo u dubini šume, ostao sam sam s tom viješću. Pomislio sam kako bih sad trebao biti tužan zbog jedne takve tragedije, ali tugu nisam osjećao. Pustio sam se mislima očekujući tugu da odnekud izmili i preplavi me.

     Sjeo sam na kamen pored puta i otvorio pivo upaljačem. Nekoliko puta sam probao dok nisam shvatio da upaljač moram držati u lijevoj ruci, a desna da mi je oslonac, što svaki put zaboravim koliko god se trudio zapamtiti

     Dok sam pivo pio, putem su prošli vlasnik kuće i onaj čovjek koji ga je dovezao po trimer. Prolazeći pored mene obojica su me gledali s izrazom zaprepaštenja na licu. Podsjetili su me na onog frčkavog tipa iz filma Fargo koji sasvim slučajno vidi ubojstvo pa ga zbog toga poslije ubiju Steve Buscemi i Peter Stormare.

     Ustao sam se i otresajući nešto nevidljivo s nogu zaključio da me je pivo pomilovalo. Zadovoljan, nastavio sam dalje.

***

Noć je i vani pada kiša. Već sam uvelike pijan dok sjedim za stolom i puštam muziku s laptopa. U šporetu sam naložio vatru od onih suharaka koje sam danas skupio u šumi. Pošto se u kući nije dugo ložilo, odžak se začepio i kuća je bila puna dima. Iza metalnih vrata na odžaku čuo sam zvukove pa sam na njih naslonio uho. Bili su to stršljeni koji su unutra u međuvremenu napravili gnijezdo. Pijan, plešući uz muziku, zamišljao sam kako iz odžaka, na dimnim oblačićima, u nebo odlijeću žuti insekti.  

Probudio sam se s jakom glavoboljom na kakve inače nisam navikao. Na prozoru, s vanjske strane, sjedila je mačka i njenih dvoje mačića. Igrajući se, svako malo su udarali o staklo i proizvodili neke grudvice zvuka koje su me umirivale. Čitavu noć sam sanjao majku kako se brine pa sad imam snažnu želju da uključim mobitel i nazovem je. 

     Vani pada kiša i meni se ne ustaje iz kreveta. U kući se još osjeća miris dima od sinoć pa odem i otvorim prozor na kant. Dok to radim, mačka i mačići se pomjere u stranu. Na stolu je sedam praznih boca piva i puna pepeljara opušaka. Jedino dobro od sinoć jeste to da sam bio sam pa ne moram po glavi prebirati šta sam pred kim rekao i jesam li možda nekoga povrijedio.

     Uzmem putopis češkog pisca i vratim se u krevet. Čitam dok me ne preplavi želja da i sam nešto zapišem. Tad ustanem, sjednem za stol i otvorim laptop. Pokrenem Word i zagledam se kroz prozor u šumu. Dok gledam, prisjetim se događaja od prije nekoliko godina. Bio sam tad profesor u jednoj srednjoj školi u Mostaru. Na nekom času, u učionici na trećem spratu, primijetio sam kako dvije učenice gledaju kroz prozore prema mostu. Njihov se pogled pružao iznad sportske dvorane koja je tad bila u jeku izgradnje; u nešto su gledale i komentarisale. Pošto je to bilo na samom kraju školske godine, na času nismo ništa radili, pa sam ustao iza katedre i prošetao do sredine učionice. Pogledao sam prema tamo kako bih vidio šta to privlači njihovu pažnju. Uz magistralni put, nekih dvije stotine metara od škole, prislonjen uz metalnu ogradu, stajao je neki bicikl. Jedna od učenica, kad je vidjela da sam ga spazio, rekla je da je to bicikl od učenika čiji sam ja razrednik.

     „Ono je Davudovo biciklo“, rekla je sažaljivo.

     U početku nisam shvatao o kojem se Davudu radi jer je bilo nelogično da neko ko dolazi s biciklom u školu taj isti bicikl ostavlja toliko daleko od školske zgrade.

     „Misliš, mog Davuda?“, začuđeno sam je pogledao.

     „Da“, rekla je ona i nasmijala se. „Ali nemojte reći da sam vam ja rekla…“

     Stao sam pokraj prozora i gledao u bicikl koji je sam stajao na kiši pored magistralnog puta. Pomislio sam da ako se neko ko onuda prolazi zapita gdje je otišao vlasnik bicikla, da vjerovatno zaključi da je to bicikl nekog ribara koji se spustio strmom putačinom uz most prema rijeci.

     „Ali, stani“, rekao sam i okrenuo se prema učenici. „On u školu dolazi s biciklom i ondje ga ostavlja?“

     Ona me je začuđeno pogledala i kimnula glavom.

     Ja sam se ponovo okrenuo prema biciklu i pogledao ga. Gubilo se u slici između kapljica kiše koje su neprestano padale. Bilo je u tom prizoru neke mirnoće od koje sam osjetio radost u srce. Gledao sam i smijao se, svako se malo okrećući prema učenicama koje su se i same smijale. Nešto nas je u vezi Davuda i njegovog bicikla povezivalo i mi smo to osjećali. Padala je kiša i bilo nam je lijepo u učionici na trećem spratu, pred sami kraj jedne od nekoliko školskih godina koliko sam radio kao profesor.  

Kad sam konačno isključio airplane mode, zasula me je kiša SMS poruka. Nisam ih otvarao, samo sam brzim pokretima našao majkin broj i nazvao je. Javila se odmah i počela kroz plač da me kritikuje zašto je prije nisam nazvao.

     „Neka, majko“, rekao sam pomalo mrzovoljno.

     „A, gdje si, sine, ti?“, pitala je.

     „Ja sam, majko, u nekoj kući na rubu šume. Okolo su polja na kojima su ljudi nešto zasadili, ali kako već danima pada kiša, oni ih ne mogu obrađivati pa su pusta. U kući sa mnom je još mačka i njenih dvoje mačića.“

     „A, gdje je to?“, majka je bila uporna.

     „To je, majko, tu, nedaleko… Šta ti radiš?“

     Pustio sam je da mi priča o svojim tegobama koje su joj se aktivirale s varljivim vremenom. Onda je spomenula nesreću o kojoj sam jučer čuo na radiju. Rekla mi je da se broj žrtava popeo na nekoliko hiljada i da o nesreći pričaju na svim kanalima, koliko god ona prebacivala. 

     „Sine, pazi se klizišta, vidiš i kod nas ova kišurina…“, rekla je prije nego smo se pozdravili. Rekao sam joj da ne brine i s nekom mukom otpuhnuo u slušalicu.

     Ponovo sam upalio airplane mode i mobitel odložio displejom okrenutim prema stolu. Ponovo sam gledao malo kroz prozor pa ponovo u prazan Word dokument na laptopu. Opet sam razmišljao o Davudovom biciklu i osjetio uzbuđenje. Negdje u dubini tog prizora, kroz kapljice kiše, ručicama su mi se javljale pjesme. Prave se priče dočekuju kao djeca iz vikend-izlazaka, napisao sam…

     I odmah sam izbrisao.

     Najednom su se kroz prozor začuli automobili s magistralnog puta iz dubine šume. Valjda je u međuvremenu vjetar bio promijenio smjer pa su se sad jasno čuli teretnjaci koji su vozili nekamo. U moje uho se taj zvuk uvlačio kao konac u ušicu igle. 

      Dakle, neka ovdje bude kraj ove priče.    

Iz magle ove, iz smoga, otiću majčice mila
Kad budem star, nem i slep, kad zaboravim svaku
Brigu i dug, i račune što imam ih prema Bogu
I ljudima, prazan kad budem od svega što sam bio
I što jesam, od mene kad ostane samo strah zveri
I trag čežnje ljudske, u raj otiću, majčice mila
Tamo gde portokal cveta i gde miriše sol

(Iz knjige “Izabrane pjesme Nane Mazutha)

Pod crnim oblacima nacionalizma i olujom mržnje u uzavrelom bosanskom loncu nije bilo mjesta za majku sa dvoje djece i tri prezimena. Jedno prezime je hrvatsko, drugo srpsko, treće muslimansko. Fausta Marianović i njena dva sina – Saša Miladinović i Dženan Šahović krenuli su prije  tri decenije iz svog Doboja kao prognanici sa željom da stignu u Pariz; igrom sudbine, pokazaće se kasnije i srećom, našli su se na sjeveru, u Švedskoj! Bez predaha počinju odmah da rade i uče švedski jezik i brzo ga savlađuju i još brže uspješno se uklapaju u novi život, u gradu Umea.

Gospođa Fausta Marianović ujedno je i studirala, završila višu medicinsku školu, psihijatrijsku specijalizaciju i magistrirala, sada radi kao odgovorna osoba za kvalitet zdravstvenih usluga u dvije opštine u sjevernoj Švedskoj. Istovremeno,  pisala je poeziju, eseje i kratke priče iz kojih će se izroditi roman pod neobičnim i izazovnim naslovom – ” Posljednji metak čuvam za komšiju”, napisan na švedskom jeziku! Saša i Dženan su takođe uspješno završili srednje i više škole i ponosna je majka u jednom intervjuu izjavila ”kako su to predobra djeca, ni traga u njima od one balkanske zlobe, pomažu svakome i svi ih vole”. Dženan je doktor političkih nauka, docent na Institutu za mirovne studije Univerziteta Umea, a Saša je šef menadžer u SGS Analytics labratorium Umea. U međuvremenu Fausta je našla i supruga: Sven-Ake Bostrom, zaposlen je kao rukovodilac preduzeća za medicinu rada; ljubitelj je prirode i voli lov i ribolov, veoma poštuje svoju novu porodicu.

Kao i svaka izgnana i nostalgična osoba i Fausta Marianović sjeća se svojih minulih godina  – djetinjstva, odrastanja, školovanja i studiranja u desetak gradova u Jugoslaviji. Doselila je u Doboj krajem sedamdesetih godina, radila je kao službenik, pisala novinske članke, pripremala radijske priloge; bila je i spikerka…  Kada je prvi  put donijela svoj novinski tekst u Redakciju ”Glasa komuna”, gdje sam bio urednik,  pogledao sam njen prilog i iznenadio se – zapis je bio vrlo pismeno napisan, tema novinarski izvrsno obrađena i onda sam ushićeno rekao: Fausta piše bolje nego polovina novinara u Doboju! 

S tugom i ponosom Fausta Marianović sada ponekad razmišlja o druženju sa piscima, glumcima i novinarima.  U Književnom klubu ”Ivo Andrić” i Narodnoj biblioteci u Doboju njih petoro: Pavle Stanišić, Jozefina Krajinović Dautbegović, dr Željko Štenger,  Fausta Marianović (tada Šahović) i profesor Esad Zgodić često su donosili nove pjesme i prozne radove, eseje i zapise i zajedno čitali, dopunjavali i usavršavali svoje stvaralaštvo, pripremali časopis ”Značenja”,  promocije svojih knjiga i književne večeri pisaca iz Sarajeva, Zagreba, Beograda… Ali, dolaze druga vremena i na scenu stupaju nacionalisti i fašisti i prekidaju idilu petoro ljudi da pišu i objavljuju knjige i obogaćuju kulturu grada na tri rijeke.

– Ja sam bila ponosna na svoju multikulturološku i prošlost i sadašnjost, napisala je u  jednom pismu svom prijatelju Feridu Čehiću, piscu, takođe prognaniku koji je živio u Upsali. Ali više puta u životu osjetila sam stid i bol zbog istorije onih koje sam voljela: djeda Srbina, kojeg su baš Hrvati mučili u koncentracionom logoru, oca Hrvata  na koga su Srbi pucali, pa rodbinu Muslimane koji su čudom uspjeli izbjeći crnogorske noževe, ujnu Židovku koju su nacisti osakatili u logoru, veći broj rodbine i prijatelja koji su ostavili svoje kosti na Golom otoku, u zatvorima i na mnogim evropskim i svjetskim grobljima, a ja sam sve željela zaboraviti i nikada više o tome pričati. Kada se nacizam početkom devedesetih godina 20. stoljeća povampirio izronile su ove slike iz mraka zaborava i vidjela sam, odjednom, kako se ti moji dragi Bosanci – pravoslavci, katolici i muslimani – ponovo, kao i pedeset godina ranije, gnusnom obmanom svojih političara, pretvaraju u etničke maske ispod kojih se krilo jedno jedino moguće obećanje preživljavanja – ubij da ne budeš ubijen!

Kakvo je to strašno vrijeme bilo u životu bosanskih ljudi, pogotovu osoba koje nacionalno nisu bili niti htjeli biti opredijeljeni! Zamislite, stojite ispred nacionalističkih kerbera i pred sudbonosnom odlukom  – ubij da ne budeš ubijen! Sasvim je logično bilo da tri osobe sa tri različita prezimena bježe glavom bez obzira pred nacionalističkim nasilnicima i svježe religijski osvještanim Srbima, Hrvatima i Muslimanima gdje je mržnja bila sistematski građena i poganija nego bilo gdje drugdje, a nasilje dostizalo vrhunac. Političari su pokrenuli sirove i surove životinjske nagone u ljudima. I od dobrih i miroljubivih komšija stvarali su ubice, pljačkaše, silovatelje i progonitelje, beskrupolozne nasilnike.  Još je Vilijam Šekspir u 16. vijeku vidio nasilje kao jedno od istorijskih pravila koja potresaju svijet i vrijeme u kome se živi. I Ivo Andrić je u 20. stoljeću rekao da svijet na Balkanu može dugo da trpi nasilje i što je još gore i da čini nasilje!  

Ni ja ni moji sinovi nismo pristali da budemo  samo Hrvati, Srbi ili Muslimani, jer to nismo bili ni prije rata, niti smo se kao takvi rodili, ispovijedala se Fausta Marianović u intervjuu novinaru Mirku Jeleču. To što jedno od nas ima hrvatsko, drugo muslimansko, a treće srpsko prezime bila je odrednica za druge, ne i za nas troje. Mi nismo mogli donijeti odluku o pripadnosti samo jednom od ova tri naroda, odluku koja je bila imperativ na Balkanu u to doba o kojem pišem u svom romanu. Društvo u kojem prezime znači više nego sam čovjek koji ga nosi smatram bolesno i nemoralno društvo.  Pošto je cijeli roman protest protiv fašizma, šovinizma i odsustva vjerske, nacionalne i kulturološke tolerancije, koja često nedostaje i Evropi i svijetu, i ujedno molitva za mir i dijalog, odjeknuo je glasno u švedskoj javnosti.

Fausta Marianović je prva Bosanka koja je napisala roman na švedskom jeziku. Rukopis romana ”Sista kulan sparar jag at grannen” – ”Posljednji metak čuvam za komšiju” poslala je na adresu dva izdavača u Stokholmu. Čekala je odgovor više od godinu i već pomisllila da od štampanja nema ništa. Godinu i po nakon slanja romana stiže odgovor. Poznati i uglednii švedski izdavač Albert Bonniers Forlag se javlja i u pismu naglašava da preuzima sva izdavačka prava. Spisateljica navodi da se radnja ovog romana odvija u Doboju, Travniku, Sarajevu, Banjaluci, Brčkom, Bosanskom Brodu, Čapljini, Bijeljini. Likovi su stvarni i izmišljeni. Trebali su joj u priči  da bi oslikala bizarnost i apsurdnost rata, ali ulice, parkovi, kafane, vozovi, autobusi, građevine i mostovi – to je sve vjerodostojno! Vjerujem da se moja knjiga neće nimalo svidjeti ratnim huškačima, kaže Fausta.

Promociju knjige uspješno je organizovao izdavač: susreti sa čitaocima, potpisivanje romana u bibliotekama i knjižarama, razgovori na radiju i televiziji, objavljeno je i više novinskih članaka i kritika, pozitivnih naravno.  U listu ”Fokus” Dan Ostberg je napisao da je Fausta Marianović roman pisala  iz ličnog iskustva. ”Praktično, priča je izabrala nju. Majka dvoje maloljetne djece svjedoči kako se ruši društvo pred njenim očima, nemoćna da bilo šta mijenja, boreći se da preživi i spasi djecu… Knjiga je priča puna dramatike, tragedije i uzbudljiivh događaja…”.

U brojnim intervjuima koje je davala švedskim javnim glasilima, novinari i voditelji emisija često su je pitali zašto takav naslov romana – ”Posljednju metak čuvam za komšiju” i govorili da je veoma zao i neljudski. U e-mailu koji mi je poslala, Fausta Marianović ja napomenula da je taj naslov izabrao redaktor i ističe da se pištolj koji je čuvala u kući  pojavljuje  kroz  cijeli slijed događaja kao sporedna slika. ‘Vojnici su već od maja 1992. često dolazili u moju kuću i tražili oružje; pištolj sam skrivala i svaki put umirala od straha. Čuvala sam ga zaista sa nakanom da posljednji metak sručim u onoga ko bude htio mene ubiti. Na kraju, kad komšije počinju mučiti i zlostavljati  svoje komšije i kada grupe pljačkaša vođene komšijama pljačkaju i ubijaju vlasnike kuća i stanova odlučim da zadržim pištolj kod sebe. U meni je živjela ideja  da kada vidim da mi je život istekao da bar jednog zlikovca povedem sa sobom. Ta ideja davala mi je snage da istrajem sve do progonstva… Eto, zato je redaktor dao takav naslov”.

Roman ”Posljednji metak čuvam za komšiju” štampan je u pedeset hiljada primjeraka (!) i za dvije godine je rasprodat i nema ga u knjižarama. Tako je to sa romanima – bljesne kao zvijezda padalica i gotovo, piše mi Fausta. Knjiga je dobila mnogo nagrada. Najviše su je obradovale nagrade Švedske akademije nauka i umjetnosti i velikog dnevnog lista Svenska Dagbladet. Gostovala je u brojnim emisijama iz kulture na radiju i televiziji. Dvije godine je putovala od biblioteka do knjižara i potpisivala knjige. U jednoj biblioteci i ministar kulture u Vladi Kraljevine Švedske strpljivo je čekao u redu da mu Fausta Marianović posveti svoju knjigu i potpiše se kao što je to činila i stotinama  drugih čitalaca.

Fausta Marianović rođena je 1956. u Travniku u Ulici Zenjak, kako se nekada zvala.  Na početku te ulice rođen je i Ivo Andrić, a na njenom kraju Fausta. Ivo Andrić dobio je 1961. Nobelovu nagradu za književnost Kraljevine Švedske, a Fausta Marianović  pet decenija kasnije nagradu Švedske akademije nauka i umjetnosti za svoj roman. Živjela je u nekoliko gradova u Jugoslaviji i iz Doboja stigla u Švedsku. Tamo, u gradu Umea,  stanovala je u Ulici Ulofa Palmea, nekadašanjeg predsjednika Vlade Kraljevine Švedske, učesnika Omladinske radne akcije na izgradnji pruge Šamac – Sarajevo 1947. godine. Mladi Ulof Palme boravio je i u Doboju i nekom igrom simbolike i sudbine Fausta Marianović je došla u Švedsku da živi u ulici sa njegovim imenom. To je bio put od ratnog užasa i progonstva do novog doma u tuđini i zatim do učenja, rada i pisanja.  To je bila jedna zanimljiva, teška i plemenita bitka u životu i nevjerovatan uspjeh bosansko-švedske spisateljice čudesnog romana.  I ta bitka srećno je dobijena.

Moja fascinacija kazalištem seže u rane, osnovnoškolske dane. Kupovali smo tada abonomane, pretplatne karte za cijelu sezonu zeničkog Pozorišta. Imali smo male kartončiće s imenom i, čini mi se osam blokića, koje su nam kidali kako su se predstave igrale. Na pozorišnim plakatima pisalo bi: važi abonoman A. 

Za to, skoro masovno, odlaženje i gledanje predstava, zaslužan je jedan gospodin koji nije bio Zeničanin, ali bio je šef propagande, rijetko sposobna osoba. Išao je on tada po poduzećima, sklapao ugovore pa bi sindikati plaćali karte za predstave, s popustom na količinu, što bi sada rekli: akcijske cijene. Dobivao sam karte od brata i sestre koji su radili u zeničkoj bolnici, ali i od nevjeste koja je radila u željezari kad bi oni dobivali svoje, sindikalne karte. Nerijetko smo koristili i one karte koje su dobivali roditelji naših prijatelja i prijateljica, a nije im se išlo u pozorište. Tako sam, s ponosom to govorim, gledao sve predstave, domaće i gostujuće barem petnaest godina.

Taj šef propagande, organizirao je i predstave po fabričkim halama, na kraju jedne smjene i na početku druge smjene. Igrale su se predstave i po seoskim domovima kulture. Zeničko pozorište, glumci i redatelji donosili su u Grad gotovo sve nagrade s festivala glume, glumaca i pozorišta. Čast i zadovoljstvo bilo je gledati Žarka Mijatovića, Ibru Karića, Ivicu Kukića, Faruka Zadića, Salku Avdića, Boška Boleta Marića, Mugdu i Faketu, Predraga Jokanovića, Šefiku Korkut-Šunje, Anu Đorđević pa Žarka Lauševića i Nedu Arnerić, Enu Begović. 

A sve je to pratio šef propagande.

Ljudi su za njega pričali da je homoseksualac, peder, što je u ono vrijeme bila strašna stigma. Ljudi su pazili hoće li se rukovati s njim, gledali su mu hod, pokrete, tražili tragove ženstvenosti pažljivije nego na ženama oko njih. A čovjek je bio oženjen, imao djecu, sin mu bio lijep kao slika. Onda su neki govorili da je biseksualac, ali nitko nikada nije imao iskustvo za posvjedočiti o konkretnim njegovim sklonostima, vjerojatno, osim njegove žene.

Nakon nekog vremena je napravio i jednu kabaretsku predstavu koju je igrao u pozorišnom kafiću. Vrlo posjećenu i uspješnu predstavu koju sam imao prilike dva puta odgledati.

Tijekom rata imao sam priliku izravno s njim surađivati. Bio je to uvijek pristojan i odmjeren čovjek, širokog znanja, širokih shvaćanja života i situacije u kojoj smo se, tada, skupa nalazili.

Otišao sam iz Zenice svojim životnim putem i dugo, dugo se nismo vidjeli. Prilikom jednog dolaska kod mame, čuo sam za njega da je s njim bio veliki skandal jer je, navodno, seksualno uznemiravao jednog mladog momka koji je u pozorištu radio na kidanju karata, ostavljanju kaputa u garderobu i kao razvođač publike u sali.

Iznenadio sam se na tu vijest i logički pitao: zašto baš sad? Nikada, kroz dvadeset pet godina koliko sam ga poznavao nisam čuo da je nekoga dodirnuo neprimjereno, da se nekomu udvarao, davao bilo kakve signale i ponude u smislu homoseksualizma. Zašto baš sad?

Poslije sam, razgovarajući s nekim poznanicima, čuo da ga je za te stvari optužio jedan roditelj, novokomponirani uglednik, u naravi šupak, jer je htio opravdati sklonosti ka pederluku svoga sina. A za tog svog sina, pedera u duši, molio je tog istog šefa propagande da ga primi na posao, jer bio je to posao preko studentskog servisa.

Šef propagande dobio je, kulturni otkaz, jer, odjednom su se sjetili da ispunjava uvjete za mirovinu. Dugo vremena je grad drobio o tom slučaju, seoski papci su ga uzeli na zub, pa su dobacivali na ulici svašta za njim. Jedno vrijeme nije smio izaći na ulicu. Bojao se za svoju sigurnost jer novi, takozvani vjernici, željni dokazivanja svoje pripadnosti i vjere, željni osobnog dokazivanja tražili su nekoga na kome se mogu, nesmetano, iživljavati. Nesvjesni kako čine dvostruki grijeh, i prema čovjeku i prema Bogu.

Prošlo je neko vrijeme i ja sam došao kod mame i u jednoj šetnji Kamberovića poljem, bliže onome pješačkom mostu prema Blatuši, sretnem ga.

Nosio je crni šešir, širokog oboda, kao da je želio pokriti što više prostora oko sebe i svoje glave, pustio je crnu bradu, stavio tamne naočale, baš onako kako žele osobe koje se, iz nekog razloga, kriju.

– Šefe, jesi li to ti!? – prostodušno sam pitao, jer, drago mi je bilo susresti ga. Ta, pamtio sam ga po lijepom.

Uvukao je ramena nekako bliže tijelu, tada mi se činilo kao da želi od nečega se zaštiti, kao da se bojao i fizičkog udarca, ili još gore i udarca riječima.

Okrenuo se prema meni, a onda se osmjehnuo onim osmjehom koji mi je ostao u sjećanju i rekao:

– To si ti Tomo. Baš mi je drago što te vidim – oči su mu bile pune suza. – Već godinama me nitko nije lijepo pozdravio. Oprosti! – a onda smo se zagrlili za sve one trenutke koje smo proveli u ratu, zagrlio me svojim životom i svojom traumom, a ja njega svojim razumijevanjem.

Tada se okrenuo, valjda da ne vidim kako plače, i otišao zauvijek iz mog života.    

Godina je 1953. Osam godina nakon završetka Drugog svjetskog rata. U Jugoslaviji, a to znači i u Hrvatskoj, bijeda i siromaštvo, materijalno, ne i duhovno. 

Dječak polazi u prvi razred osmogodišnje škole. Živi u jednom selu, u školu ide dva kilometra pješice, u susjedno selo. Tamo je ona od prvog do četvrtog razreda.

Dalje, od petog do osmog, u obližnji će gradić, udaljen od roditeljske kuće 12 kilometara. To će vlakom, ali najprije do željezničke stanice, opet na noge, četiri kilometra.

Nastava završava dva-tri sata prije polaska „ćire“ nazad, vlak čeka putnike-radnike iz prve smjene Željezare, Rafinerije, Gavrilovića.

I onda četiri kilometra pješice do kuće.

Poslije završene Srednje tehničke škole i Mašinskog fakulteta u Beogradu, gdje mu je bilo lakše studirati, odnosno roditeljima snositi trošak jer je živio kod rodbine – Zagreb udaljen manje od stotinu kilometara, Beograd četiristotine, ali ispadalo jeftinije. Vražja je ta matematika uvijek bila.

Dječak danas ima 78 godina i u varošicu odleti „na biciklinu“. Nakon što je odradio radni vijek u Željezari i vratio se u staru roditeljsku kuću, pored koje i sad teče potok, ali mlin ne radi, nikome i ne treba.

I propituje da mu objasne kako se to ide civilizacijski naprijed, a zaostaje sedamdeset godina.

Te 1953. godine, u seoskoj četverorazrednoj školi, pod velikim odmorom od 15 minuta, obavezno: šalica vruće bijele kave i šnita kruha namazana marmeladom ili margarinom. Ako nije bio namaz, bio je pravokutni komad tvrdog žutog američkog sira, danas kaže: Bio je bolji od većine sadašnjih takozvanih trapista. O tome siru će žena istih godina: Meni je bio grozan, ali ga je moja majka voljela, pa sam skupljala sve što su učenici ostavljali i nosila kući. Dječak se ne sjeća paštete iz toga vremena, ali je se sjeća iz onoga drugog đačkog doba, od petog do osmog, u velikoj varoškoj školi na dva kata.

I iz toga doba danas svjedoči: Poslije nastave, mi učenici-putnici, koji smo čekali vlak, imali smo ručak, ne topli obrok, nego pravi ručak, friško kuhano varivo, uvijek je bilo i repete tko je mogao, šerpa je ostajala prazna, skoro čista. Sjećam se kuharice Ljube, uvijek vedre i nasmijane, voljela nas je, svu djecu, rado bih znao kako se prezivala, onda nam to nije bilo važno, ako možeš, raspitaj se kod nekoga starijeg od mene.

Pomislih: ah, prezime kuharice u kuhinji jedne osnovne škole otprije 66 godina …

Pa dječaku nije jasno gdje su se izgubili organizatori osnovnoškolskog obrazovanja, sad bi to bili ministri, direktori škola, učitelji i nastavnici, gdje su kuharice, sad kad svi prave halabuku i „špansko selo“ od toplog obroka za učenike. Te od koga će kupovati namirnice, te tko će koliko na tome zaraditi a tko izgubiti, te neće kuharice biti ni pomoćne za plaću od 800 eura, te školska kuhinja nema rostfrei suđe, te djeca sa raznolikim dijagnozama i obrok im se mora medicinski pravilno osigurati, te da ne bi neka bubica, poput šake-bake, doletjela na sendvič, te sve ovo pa ono. 

Veliki posao, velika briga i jake organizatorske sposobnosti su danas potrebne za isto ono što se prije 60-70 godina odrađivalo dok si pucnuo prstima.

Raspitala sam se, znam prezime kuharice Ljube, neću telefonom, odletjeh nekidan do sela, autom, naravno.

I dječak mi pokazuje pismo koje je nekoliko dana ranije poslao jednom suvremenom telefonskom operateru koji ga skoro dva mjeseca opako vara. Jedni isključili liniju, drugi ne uključuju, ali poslali uredno račun od 22 eura za mjesec nemogućnosti telefonskih razgovora. Sve u skladu sa pravilima i propisima ministarstava, njihovih „tijela“, odbora i komisija.

Nije ni to najgore. Od dječaka tek slijedi najcrnja osveta. Pisamce završava sa: SF – SN!

Gledali smo kroz školski prozor,
službu Božiju, u jedinoj crkvi, ostaloj od rata,
u Bosanskoj Kostajnici, pored škole,
sa zvonikom i svim ostalim,
što se spolja vidi –
mi, poptpuni neznabošci,
divili se njenom svešteniku
na visinama nama nedostupnim.
Nije imala ni vrata ni prozora,
ni oltara ni slika, ni zvona u zvoniku.
Samo sove, golubovi, vrapci i miševi,
privučeni Keminim prisustvom,
prilazili su povjerljivo,
slušali i odgovarali mu svojim amin,
dok ih je pozdravljao s visokih greda,
provirujući kroz otvore zvonika,
domahujući oblacima i nama
zabavljenim tablicom množenja.
Bili smo loši đaci, u svemu,
pogotovo u Keminim predmetima,
samo što nas niko nije ocjenjivao
iz tih životnih vještina.
Da li je to bio razlog, bar jedan,
što nismo razumjeli istoriju
a ni mrtvu vjeronauku?

19.11.

po oslobođenju ljubljane igra se šahovski turnir. na turniru igra mladi partizan i osloboditelj svetozar gligorić protiv starog milana vidmara, rektora ljubljanske univerze pod rupnikom, velemajstora iz stare jugoslavije koji je na početku stoljeća bio jedan od najboljih šahista svijeta a tukao je redom rubinsteina, nimzowitscha, tarrascha, aljohina i euwea. s capablancom je remizirao. gligorić crnim figurama protiv vidmarevog d4 ne igra kraljevu indijku, jednu frenetičnu obrambenu formaciju po kojoj će kasnije postati poznat nego kazališnu, pozicijsku, slavensku obranu iz širokog spektra daminog gambita. igra, ustvari, partiju po vidmarevom ukusu i s pijunom prednosti ulazi u topovsku završnicu. topovske završnice s jednim pijunom prednosti notorni su remiji, međutim, strpljivom, akademskom, inženjerskom tehnikom gligorić uspijeva pobijediti starog vidmara i premoćno osvojiti turnir. ovo je, iz više razloga, centralni meč turnira, iako su na njemu nastupali i ludek pachmann, sedmerostruki prvak čehoslovačke i peterostruki prvak jugoslavije vasja pirc, inovativni slovenac po kojemu se danas zove jedno hipermoderno otvaranje.  otvaram zagradu i dodajem da na globishu, od uttar prandesha do kalifornije preko pustinje takla makan, šahisti ovo otvaranje uporno izgovaraju perk umjesto peertz.

gligorić je vidmara dobio u njegovoj partiji crnim figurama. nevježe će možda pomisliti da mu je vidmar pod pritiskom nove društvene stvarnosti pustio da pobijedi ali ne pušta se partija šaha ni rođenoj majci. lijep mat jači je od volje za životom. ja ne bih sebi samom pustio partiju šaha.

svetozar gligorić ući će u legendu kao gospodin šaha i jedan od najboljih igrača ove drevne igre uopće. kad je umro gliga, the new york times objavio je veliki in memoriam. kad jednom za mnogo, mnogo godina umre jedan drugi srpski šahist na nekom semaforu upalit će se zeleno, neka rijeka će teći kako teče, u nekom gradu netko će zaboraviti ugasiti bojler, neko će malo dijete puno sladoleda trčati kroz ljeto hoću reći ništa, baš ništa se neće dogoditi.