Držaić je pomalo razočarano odložio novine na stol i naručio još jedan kratki espresso. Ni u ovom broju nije bilo nikakvog osvrta na njegov prvi, tek objavljen roman, koji je u nakladi od čak 500 primjeraka izdao gradski ogranak Matice hrvatske. Mada se isprva zgražao etikete „zavičajni autor“ koja je, gotovo bez iznimke, bila lijepljena na svakoga tko objavi bilo što unutar skučenih lokalnih okvira, Držaić je na kraju ipak morao pokleknuti. Rukopis romana bio je poslao na preko trideset adresa izdavača i urednika, očekujući pomamu za tekstom koji se njemu, ali i njegovim poznanicima kojima je dao primjerke na čitanje, činio kao ogroman književni potencijal. Kada mu se nakon pola godine nije javio nitko osim jednog urednika koji je obazrivo predložio formu romana u nastavcima u nekom od lokalnih glasila, za pomoć se obratio prijatelju koji ga je spojio s predsjednicom lokalnog matičina ogranka. Svi detalji bili su utanačeni u nešto manje od pola sata.

Želeći doprijeti do što više čitatelja, Držaić je i sam financijski obilato participirao u tom izdavačkom projektu. Obožavao je izraz „projekt“, uporno tumačeći svim svojim znancima kako to što je urađeno nikako ne može biti svedeno pod uobičajenu frazu „izdali smo knjigu“. Držaićev je prvijenac, naime, bio popraćen promotivnim spotom, serijom straničnika s motivima scena i likova iz romana, zatim majicama, plakatima, kemijskim olovkama, upaljačima pa čak i bedževima. Vrhunac marketinške genijalnosti Držaić je vidio u odabiru pseudonima za koji je uzeo minimalno skraćenu verziju vlastita prezimena. Smatrao je da će kao Držić imati znatno bolju početnu poziciju na književnoj sceni, na koju je stupio stidljivo, ali s puno nada i očekivanja.

Iskreno govoreći, ona nisu bila potpuno neutemeljena. Roman je bio korektno i pismeno napisan, uz poštivanje osnovnih pravila struke i s rečenicama koje su čitatelja uvodile u atmosferu koja jednostavno traži da se s čitanjem nastavi. U gradskoj knjižnici vrlo je brzo postao najčitaniji autor, vjerojatno i zbog toga što je galantno poklonio čak 30 primjeraka knjige i isto toliko promo-plakata, uz osiguran atraktivni poklon za svakog čitatelja.

Sve to potpirivalo je njegove nade da bi ipak mogao zasjati i na nacionalnoj razini te stati rame uz rame s onim najvećima. Stoga je svakodnevno počeo svraćati u kafić kako bi provjerio nalazi li se u kulturnim rubrikama, kojih su novine bile prepune, neki osvrt, recenzija ili barem informacija o njegovom novom romanu. Naime, u sklopu „projekta“ Držaić je primjerke romana poslao svim narodnim knjižnicama na području države, kao i na adrese svih relevantnih novinara i književnih kritičara. Isprva je smatrao razumljivim da se o romanu ne piše jer, tješio se, svatko ozbiljan ima pripremljen materijal za objavu dostatan za barem nekoliko sljedećih brojeva. Kada ni nakon mjesec dana roman nije bio medijski adekvatno popraćen, počela ga je hvatati nervoza koja se polako pretvarala u rezigniranost i razočarenje. Upravo tako izgledao je kada je tog jutra odlagao novine na stol.

***

Novine je odložio pored lokalnog glasila i dugo premišljao hoće li u ruku uzeti i tu tiskovinu. Već je nekoliko brojeva unazad u lokalnom tisku i na portalima objavljivan poziv svih autorima da dostave svoje kratke priče na natječaj posvećen autoru koji je početkom dvadesetog stoljeća rođen na širem gradskom području i koji je uspio objaviti nekoliko zbirki pjesama prije nego je zaglavio u mraku Drugog svjetskog rata. Pjesnik je bio prilično nepoznat široj publici ali i struci, što je dokazano i u procesu preimenovanja jedne gradske, sporedne uličice, koja je ime trebala dobiti upravo u spomen na najvećeg poetu s ovog područja. Neki referent u gradskoj upravi uspio je u prezimenu zamijeniti čak dva slova, što nitko od gradskih vijećnika nije niti primijetio prilikom izglasavanja promjene naziva ulice. Prošlo je dosta vremena dok je pogreška bila uočena ali, kako je u međuvremenu svih pet stanara promijenilo svoje osobne iskaznice, odlučeno je da se s novom promjenom ipak malo pričeka. S obzirom na ovako nonšalantan pristup gradske vlasti u odavanju počasti pjesniku, Držaić je oklijevao i sa slanjem svoje kratke priče. Smatrao je neprimjerenim da se jedan ozbiljan književnik, a takvim se intimno smatrao, prijavljuje na natječaj čiji kontekst je bio ovako neozbiljan.

No, kako se na nacionalnoj razini nikako nije uspijevao pozicionirati kao relevantan književni čimbenik, odlučio je još jednom pokleknuti. Uzeo je u ruke lokalne novine neobičnog naziva i počeo proučavati detalje natječaja. Tražila se kratka priča satirične tematike, ne duža od deset kartica teksta a prijava je bila moguća i putem e-maila, što je drastično olakšavalo sam postupak. Odlučio je stoga poći kući i krenuti s pisanjem, jer je natječaj bio otvoren još svega tjedan dana.

***

Sjedeći za računalom na čijem se displeju bijelila stranica A4 formata u programu za uređivanje teksta, razmišljao je o temi svog satiričnog prvijenca. Osjećao je da se oko njega događa toliko stvari koje zaslužuju biti ismijavane i da samo treba izabrati onu pravu, uglaviti je u atmosferu dobre priče, stilski dotjerati i poslati na natječaj. Možda put do nacionalne klase ipak ide preko pobjede na lokalnom natječaju, razmišljao je dok je započinjao s pisanjem.

Razmišljajući o aktualnim trendovima u društvu, tri su mu se teme nametale kao potencijalno najzanimljivije. Prva je, kao i kod svake satire, bila stranka na vlasti. Držaić je, međutim, od politike zazirao. Uz nju, nekako se potiho šuljala tema ismijavanja nesposobne opozicije, ali je i nju Držaić odmah odbacio. Kao književnik, smatrao je da uvijek treba držati stranu slabijima. Treća tema, vrlo aktualna u društvu tih dana, bila je Crkva.

S obzirom da nikako nije želio svojom književnošću vrijeđati ničija vjerska osjećanja, dapače, toga se iskreno gnušao, odlučio se pozabaviti demontiranjem crkvene hijerarhije, radije nego samim vjernicima. Napisao je stoga kratku priču o skupini mladih ljudi koji su, kao predstavnici župne zajednice, čekali biskupa koji je dolazio u posjet župi. Čekali su ga ispred zaključane crkve, koja je bila devastirana potresom i kao takva neupotrebljiva, a biskupov posjet bio je namijenjen osvješćivanju lokalnih vlasti o ovom problemu. Sve to trebalo je biti okidač da se za obnovu crkve pronađu adekvatna sredstva. Negdje sredinom pripovijetke počela je padati kiša, isprva slaba da bi potom prešla u pravu ljetnu oluju. Mladi su se bojali skloniti, jer je biskup mogao naići svakog časa, pa su tako pokisnuli do gole kože. Biskup je, pak, parkirao automobil ispred župnog dvora u koji se sklonio od kiše te pred samu crkvu došao skupa sa župnikom tek kada je kiša prestala padati.

Kraj ove pripovijetke trebao je biti gromovit. Jedan od mladića dobio je upalu pluća i preminuo, a Držaić je čak razmišljao i o ubacivanju biskupove propovjedi na samom pogrebu, no, to mu se ipak učinilo previše patetičnim. Zadovoljio se stoga efektnom metaforom o kmetovima i feudalcima, kojom je pripovijetku zaključio.

Spadao je u onu kategoriju vjernika koja je u crkvu redovito odlazila sve do demokratskih promjena i koja je, nakon početnog vjerskog „buma“, te odlaske prorijedila da bi ih vremenom posve ukinula uz lakonsko objašnjenje da je tamo vrijedilo odlaziti dok su ti odlasci bili stvar prkosa komunizmu, pa čak i osobne hrabrosti. Međutim, osjećao je u sebi još iskru vjere i pripadnosti. Stoga je, zapalivši cigaretu i gledajući u tekst na ekranu, zapao u stanje duboke kontemplacije. Rušim li ovom pričom Crkvu ili samo ukazujem na ono loše u strukturama crkvene vlasti, pitao se. Ako je posljedica priče tjeranje crkvenih otaca na promišljanje vlastita odnosa prema vjernicima, ako ćemo se jače vratiti samim korijenima vjere i Kristu, neće li to u konačnici značiti čak i osnaženje Crkve, pokušavao je u svojoj priči pronaći win-win element. Kada se u jednom trenutku osjetio kao partijac koji preispituje sam sebe i svoja osjećanja prema Partiji, ugasio je računalo i otišao spavati. Odlučio je priču pročitati još jednom sutradan, prije slanja na natječaj. Pritisnuo je gumb s nacrtanim pisačem, sačekao da tih nekoliko stranica izađe, presavio ih i stavio u džep sakoa.

***

Uz jutarnju kavu, običavao je prelistati novine, što je činio i tog jutra. Nakon toga, namjeravao je još jednom pročitati priču i donijeti konačni sud. Međutim, u toj namjeri ga je omeo članak koji mu je zapeo za oko. Bila je riječ o osvrtu na netom održane susrete mladih vjernika koji je napisao mladi teolog, relativno novo lice koje se odnedavna pojavljivalo u medijima kad god se pisalo o vjerskoj tematici. Dio članka u kojem autor ne krije oduševljenje susretom, na kojem od malih nogu tradicionalno sudjeluje, isprva je djelovao kao pamflet. No, kako je pogledom prelazio prema dnu stranice, Držaić je zamijetio nešto neuobičajeno za ovu vrstu tekstova. Mladi je teolog ukazivao i na probleme u organizaciji događaja, jer su organizatori očito bili potpuno nespremni za najavljenu kišu koja je na dan susreta lijevala kao iz kabla. Osvrnuo se zatim na lošu promidžbu, jer ni župa ni sam događaj nisu imali svoj Facebook, Instagram ili TikTok profil, no ipak je napomenuo kako je broj sudionika bio sasvim solidan s obzirom na vremenske uvjete. I baš kada je Držaić htio odložiti novine i pročitati još jednom svoju kratku priču, tekst je krenuo posve drugim smjerom, do tada neviđenim, barem u tiskovini koju je Držaić imao u rukama. Kao najveći propust mladi teolog je naveo „uvodnu procesiju i pozdrave biskupa, izgovarane ispod nadstrešnice, u trajanju od točno 17 minuta i 45 sekundi (?!)“ koji su bili, kako je autor sasvim smisleno naveo „previše i za proljetnih, suncem obasjanih, 22 °C, a kamoli za stajanje u blatu na pljusku i vjetru“. S obzirom da je glavna tribina, jedina natkrivena na stadionu na kojem se slavlje odvijalo, bila rezervirana za političare, i oni su dobili svoju „porciju“, jer nitko od njih nije našao za shodno da pozove mlade vjernike pod krov. Autor na kraju govori kako mu se „teško oteti dojmu da je metafora o kmetovima i feudalcima, koliko god nama vjernicima bolna za priznati, zapravo pogođena“.

Držaić je odložio novine i ugasio cigaretu. Nije mogao vjerovati što mu se događa. Ono što je on kreirao kroz svoju fikciju, gotovo da se dogodilo u zbilji. I ne samo to! Za taj događaj ne bi se niti znalo, da ga mladi teolog nije na sebi svojstven način kolumnistički obradio. Ovako, nakon pročitanog teksta, Držaiću se njegova priča činila tek kao najobičnije plagiranje i to ne nekog književnog autora već mladog i relativno nepoznatog teologa. Stoga je priču u prolasku kući bacio u kontejner i odlučio još iste večeri napisati novu. Vrijeme za prijavu je istjecalo.

***

S obzirom da nije želio izlaziti iz tematskih okvira koje je sam sebi zadao, odlučio se za motiv vjernika koji to nije. Glavni lik njegove nove priče bio je Stipo, lokalni poduzetnik koji je obilato donirao za potrebe crkve i sjedio uvijek s obitelji u prvom redu. Držaić je lijepo opisao i njegov odnos sa svim župnicima koji su prolazili kroz župu, koje je Stipo pozivao na ručkove, smatrajući se bližim Bogu ako župnik ruča upravo u njegovu domu.

Priča počinje kratkim prologom u kojem Stipo kao dječak ministrira, te nakon mise odlazi u sakristiju, gdje skida odoru i pobožno gleda kroz prozor. U tom trenutku budi se iz sna u današnjem vremenu, a na prozoru vidi rešetke. Između te dvije crtice Držaić je smjestio Stipin uspon po političkoj i društvenoj hijerarhiji praćen, kako je već rečeno, redovitim odlascima na svetu misu pri čemu se njegovo mjesto sjedenja polako, ali sigurno, pomicalo prema naprijed. Posebno apostrofira jednu nedjelju kada je tijekom propovijedi svećenik govorio da „ni lopovi, ni lakomci, ni pijanci, ni psovači, ni otimači neće baštiniti kraljevstvo Božje“. Stipe se osjećao sigurnim, zaogrnut u plašt svoje odbožene i deformirane vjere, koja mu je govorila da, sjedeći u prvom crkvenom redu, bliži Bogu i ne može biti. Držaić je ovdje napravio odmak od klasične satirične priče napisavši de facto malu raspravu o vjeri i njezinoj primjeni u svakodnevnom životu vjernika. Trenutak u kojem priča uistinu postaje satira događa se na samom vrhuncu Stipine karijere, kada zajedno s još troje kolega potkrada državnu tvrtku koja mu je povjerena na upravljanje. Tijekom procesa saznaje se da su sve njegove donacije plaćane ukradenim novcem, pa čak i ona koja je poslužila da se, kao zavjet Stipine obitelji, izgradi jedna od postaja Križnog puta u dvorištu crkve. Na kraju priče postaja se ruši i ostaje tako spomenik zlu lopovluka, koje se na taj način provuklo gotovo do oltara.

Nakon što je završio s pisanjem, zadovoljni Držaić je skuhao laganu večeru i odlučio pogledati televizijske vijesti, prije nego objeduje. Na samom početku, uslijedio je novi šok!

Centralni prilog govorio je o direktoru u državnoj tvrtki, poznatom i kao vjerniku koji obilato donira za potrebe društvene zajednice i redovito odlazi na svetu misu, koji je iz tvrtke ukrao do tada neviđen iznos i prebacio na računa svoga oca, inače umirovljenika. Ovaj je pak, prilikom privođenja, zanemarivši potpuno činjenicu da na svom računu ima ukradenog novca u iznosu od jednog postotnog poena BDP-a, novinarima bahato dobacivao da su najobičniji lešinari.

Držaić se osjećao potpuno prazno. Stvarnost ga je ponovno bezočno plagirala. Osjećao je kao da ga neka nevidljiva sila opstruira u prijavi na natječaj, te se pitao je li uopće bila dobra ideja zagaziti tim smjerom. Potpuno shrvan srušio se u krevet i odlučio prespavati te sljedeće jutro donijeti konačnu odluku o toj prokletoj prijavi.

***

Mada je i sam volio reći da je jutro pametnije od večeri, ovaj put se s tim nikako nije mogao složiti. Ispijajući kavu pokušao je rezimirati svoju trenutnu situaciju. Imao je dvije vrlo kvalitetne satirične priče. Ta je procjena, doduše, bila njegova, ali smatrao je da u njoj postoji velika doza objektivnosti. Na žalost, priče su uslijed recentnih događanja ispale plagijati, pri čemu je ironija htjela da su stvarni događaji plagirali ono što je autor netom napisao.

Pragmatičan kakav jest, Držaić se odlučio napisati još jednu priču, ali je odlučio i da će, odmah po odabiru teme, provjeriti ima li bilo što u stvarnom životu slično njegovoj književnoj fikciji. Priču će odmah po dovršetku poslati na natječaj, putem e-pošte, čime će lako dokazati i vrijeme slanja, ukoliko ga dnevni događaji opet na neki način budu – plagirali.

Kako s vjerskim pitanjima nije imao sreće, odlučio se napisati političku satiru. Prva skica govorila je o političaru koji je moralizirao po jednom pitanju ali je nakon promjene političke opcije u potpunosti okrenuo retoriku. Na kraju ga je ta promijenjena retorika trebala doći političke funkcije pa čak i glave, jer je bila riječ o javnozdravstvenom problemu. Htio je, dakle, ismijavati prevrtljivost političara dajući čitatelju do znanja da treba cijeniti one ljude koji ostaju dosljedni sebi i svojim stavovima. Smatrao je da će kao književnik na taj način pomoći u izgradnji boljeg društva. No, provjeravajući po internetskim tražilicama, Držaić je s razočarenjem ustanovio da takvih slučajeva u stvarnom životu ima previše i da svaki od njih gotovo da nadmašuje njegovu književnu fikciju: političari koji govorili o Titanik-vladi uskakali su u nju brzinom munje; nacionalisti su koalirali s onima koje su zvali narodnim neprijateljima; liberali su mailom slali zapovjedi novinarima o tome što smiju a što ne smiju objaviti sa skupa koji je trebao dati podršku slobodi medija; oni koji su uporno govorili da ih funkcije i novac ne zanimaju, hvatali su se za revere raspravljajući o tome tko će dobiti mjesto u euro-parlamentu; uglađeni građanski političari nazivali su svoje političke oponentice „barbikama“ a ove su pak dernečile s polusvijetom; mlade političke nade koje su kod javnog bilježnika ovjerile izjavu da neće koalirati sa strankom na vlasti, koalirali su s njom – i to dva puta.

Hladni srsi prošli su Držaićevim leđima. Živim li uistinu u društvu koje je postalo svoja vlastita satira? pitao se, razmišljajući o tome hoće li se i on jednoga dana naći u avionu za Irsku.

***

S obzirom da je iscrpio sve teme koje si je inicijalno postavio kao okvir za vlastitu priču, posegnuo je za jednom idejom koja mu se danima motala po glavi, ali je nikada nije uspio razraditi do kraja. Napisao je priču o malom, lokalnom autoru koji nikako ne može pronaći adekvatnu temu za svoju kratku priču-satiru koju je planirao prijaviti na važan nacionalni natječaj. Kao malu igru riječi Držaić navodi da autor upravo to (ne)pronalaženje teme uzima kao glavnu temu priče. Pravi zaplet nastaje kada se uoči objave rezultata pogreškom informatičara zamjenjuju šifre pod kojima su se autori prijavili na natječaj, te glavni lik, umjesto jednog etabliranog autora, bude proglašen pobjednikom. Odmah nakon objave, književni kritičari ga časte pozitivno intoniranim komentarima, gradske knjižnice počinju ga zvati na književne večeri a nedugo zatim na natječaju Ministarstva kulture dobiva potporu za književno stvaralaštvo.

Ovaj put, Držaić nije imao živaca provjeravati plagira li ga stvarnost ili možda on plagira nju. Jednostavno je pritisnuo gumb s nacrtanom kuvertom i poslao priču e-poštom na natječaj.

Rezultate čeka još i danas.

U toku bijahu ljetni dani,
zaglavili smo u nekoj kafani,
rekla je, stigoh iz Bele Crkve,
bez stvarce jedne, e moja mila,
k’o ono živinče kom nude mrkve
ili mu batinom otrgnu krila,
i dušom bijah meka, ne gruba,
i nikako nije me držalo mjesto,
sa onim srcem što je k’o bubanj,
i s onih želja, million petsto,
ja krenuh iz mjesta
gdje san ti crkne,
ako si prepun mladosti jake,
a sada, ja često tamo trknem
pa obavljam stvari kojekakve,
sad imam jesti, i imam ime,
i sada sam vidjela ljude i mjesta,
i znam šta sve uzmu, i kad, i čime,
i više me ne može zavesti cesta,
i nije mi važno da vidim Arktik,
ili da negdje brojim pingvine,
da idem u svemir, helou! ma kakvi!
sad matematički
shvatam krivine,
da sve na kraju završe ravno,
i sve su na kraju paralele,
sad cijenim ono vrijeme već davno
i izreke što su mi živce jele,
sad prihvatam mirise šora i lipe,
jednako vrijede k’o dašak mora,
sad znam da kosti
posvuda škripe
da nemir je dio svakoga stvora,
i da ne postoji drukčije tamo,
i da je svuda isto k’o ovdje,
da čovjek je stranac
u doba tamno
gdje god da ostane,
ili da ode,
iz Bele Crkve,
u Belu Crkvu,
za onim zovom prijetvorne mrkve,
ka tvojoj Kanadi,
ka ostrvu Krku,
gdje god da otpliva, ili da trkne,
kad nema pravde, kad nema kruha,
kada nam savjest gase k’o svijeću,
kad princip dobrote od uha do uha
kolju da novcima napune vreću,
kad čovjek je slomljen
u proste djeliće
u nagon da jede, vari, i piški,
kada mu opstanak uprlja biće,
i magični pogled ispod šiški,
čovjek je stranac, čovjek je samac,
otpadnik ako smisao ište,
jer smisao, taj ti je bušan čamac
gdje voda nalazi boravište,
u Beloj Crkvi,
van Bele Crkve,
na svakome božjem meridijanu,
isto nam sviće,
i isto se smrkne,
i istu prebolnu vidamo ranu,
čovjek je stranac, čovjek je samac,
otpadnik ako smisao traži,
lako proguta šećerni mamac,
teško se odupre šećernoj laži,
opsjena uvijek čovjekom vlada
da negdje drugdje
smisao vrije,
opsjena, i ta varljiva nada,
da će ga naći
…bolje što prije.  

Ja rekoh, shvatam rečenicu svaku,
pogled na stvari iz tvojeg ugla,
svi oganj traže,
a svi u mraku,
kvadratno misle,
a svijet je kugla,
al’ ipak patim, i smijem to reći, ‘
u onom svijetu prek’ okeana,
tamo gdje moram ustat’ i leći,
tamo gdje mi je sudbina dana,
u gradu Torontu, u zemlji Kanadi,
na onome drugome kontinentu,
gdje živim jer drugo šta da se radi,
i perem svoj bol, u deterdžentu,
a da ga nikako isprat’ ne mogu
i da iz mene on nikako neće,
zbog njega ječim, onako s nogu,
zbog njega sadim to umno cvijeće,
tu bajku da je povratak moguć,
u našu zemlju, međ’ naša slova,
tu zabludu, koja te može povuć’
da kao Ikar poletiš s krova,
ja ljude sanjam, ja snove imam
koji baš ni sa čim nemaju veze,
ja neki film u glavi snimam
gdje nosim srce mjesto proteze,
ja ištem dubinu, ne krinolinu
koja te površno štiti od svega,
ja sanjam svoju domovinu,
tamo iza čarobnog brijega,
ja tvrdim da sam Lesi i losos,
koji se moraju vratiti kući,
i da me više ne zanima kosmos
tuđi, u koji ne možeš ući,
ja zurim u one kanadske zgrade,
tamo kraj onoga autoputa,
po njima od mene drukčije sade,
jer u njima drukčija prošlost luta,
uz ulicu Sheppard,
niz ulicu Sheppard,
ja besmisleno i tiho se šuljam,
al’ ne hvata korijen moja repa,
iskorijenjena, ona baulja,
pa zato snujem, a bez pokrića,
da negdje postoji drukčije stanje,
ta opsjena održi mnoga bića,
ta laž da negdje boli manje,
i ti mi oprosti,
i bog nek’ prosti
što istinu ljudsku neću da shvatim,
da opsjena nema samilosti,
i da nam vrijeme na zemlji trati,
čovjek je stranac, čovjek je samac,
otpadnik ako za smisao moli,
niko mu neće biti jamac
da će i pronaći to što voli,
opsjena uvijek čovjekom vlada
da negdje drugdje
boljitak zrije,
opsjena, i ta varljiva nada,
da bolje će živjet’
…i bolje što prije.  

Rekla je, mila, želim ti kas’ti
da se i sama osjećam tako,
k’o svinjče koje ne daje masti,
k’o slavuj koji ne zapjeva lako,
k’o tambura koja ne pušta zvuka,
k’o dijete koje ne usvaja niko,
k’o sretnik na lutriji koji kuka
da nema s kim trošit’, na poveliko,
k’o prazno biće iz praznih priča
o onom stanju, punom praznine,
k’o elegancija, usred kiča,
k’o sakat bez nužne invalidnine,
k’o da sam pala sa neke zvijezde
u one lokve u Beloj Crkvi,
k’o zmaj što se u naprstku gnijezdi,
k’o živahan kojemu vele Crkni!
k’o film u boji, što ne postoji
sred moje Bele i Crne Crkve,
k’o onaj brod što ukopan stoji,
k’o žednik što nema šta da srkne,
k’o laž u laži o nekoj laži
koja za nekoga istinu znači,
k’o stvor u zimskoj robi, na plaži,
k’o djevojka koja starošću zrači,
k’o greška, greška, koja se smješka
baš kao s lica nekakvog boga,
k’o osoba koja je sebi teška,
i koja nema nikoga svoga,
e baš sam tako, i baš je tako,
u Beloj Crkvi, van Crkve Bele,
jer čovjeku nigdje nije lako,
kroz život ide k’o neko tele,
čovjek je samac, čovjek je stranac,
otpadnik ako se smislu nada,
u svakome kontekstu, padobranac,
travka koja pod gaženjem strada,
opsjena uvijek čovjeku kaže
da negdje drugdje rješenje se krije,
opsjena, koja opsjenarski laže,
i koju je bolje ugušit’
…što prije.  

U Beloj Crkvi, na ulici Sheppard,
ma nebitno je na kojoj džadi,
čovjek je stranac, čovjek je samac,
i ne razumije šta da radi
—ukopavanje, iskorjenjenje—
oboje odvodi istome stanju,
ni jedno nije odgovor ničem,
ni jedno ne vodi razrješenju,
—ulica Sheppard, i Crkva Bela,
tuđina, blizina, tačka na pola,
kanadske zgrade, banatska sela,
kruh ispod peke, suši sred stola—
gdje god da jesi, u ovome svijetu,
i kuda god te Svevišnji hitne,
ne daj da na te čini metnu
pipci te laži nepobitne,
te opsjene koja čovjeka mrvi,
u svakom trenutku, uz svaki korak,
da negdje drugdje život vrvi
a kod tebe ništa,
kod tebe
ćorak. 

Rekoh, e mila, ja shvatam fino,
nikome nije dano šta želi,
—možda tek noćas, ovo vino,
pod kojim dremucka stolnjak bijeli,
možda ti zvuci neznanih ljudi,
otvaranje boca, vjetar na oknu—
i možda je pametan taj što poludi,
i ovaj što sedmu rakiju roknu,
možda ću jednom prihvatit’ i ja,
tamo sred one zemlje Kanade,
da drukčije nije ni biti moglo,
da bogovi ponekad znaju šta rade,
kad su me odveli, k’o Odiseja,
kojeg su ukrali morski vali,
kad su mi dali život ideja
—po definiciji taj nije mali—
i mnoga možda neću nabrajat’,
dok sada pijem to vino fino,
i možda, možda, neću se kajat’,
pod onom kanadskom
djetelinom,
al’ prije toga, i ovog časa,
ja želim i moram reći da volim
ovu kafanu s mirisom spasa,
i čovjeka koji nam čašu doli,
opojnost kifli, ženske frizure,
stvari i krupne i sitne u srži,
sve komadiće ove vizure,
sav ljepak koji nas, smrvljene, drži,
svu ukopanost i iskorjenjenje
koje u našim dušama vonja,
sve koji nisu našli rješenje
za svoga ličnog trojanskog konja,
ti im oprosti,
i bog nek’ im prosti,
i neka im noćas bude bolje,
i neka su veseli i ti gosti,
u ovome svijetu
mrske volje. 

17.4.2024. Toronto

danas bit ću marksist.
ni hrvat, ni bosanac,
ni englez, a ni nijemac
ne želim da budem.

možda malo francuz,
pod velikim šeširom,
širom čijeg oboda
sunce će da kruži.

jer karl mi marx šapuće:

ako englez pretvara ljude u šešire,
nijemac pretvara šešire u ideje,

a guy mi béart pjevuši:

ovo je najljepši dan u mom životu:
našao sam svoj šešir,
najviši kat svoje koketerije –
to je cipela mog mozga.

dakle, marksist, francuz,
skupljajući maslačak
i koprivu berući
tek za jedan ručak.

u našoj epohi lakše je izraditi ono što je suvišno
nego ono što je potrebno,

pa protiv epohe:
u želucu marx mi je,
u mom mozgu béart je,
neskromno sam skroman.

Lijep dječak. Ali čim učini prvu kretnju, da uzme pa otvori pernicu i izvadi šiljilo da olovku naoštri, i još kad desnom počne vrtjeti olovkom u šiljilu, razred se kikoće, a učiteljica se i školski psiholog crvene od nelagode. A kad progovori, taj pametni i pristojni dječak, iz njega curica govori. Takav mu je glas, kao da ne govori, nego pjevuši. Djeca ne uživaju u svom kikotanju: kao da su jeli ono što ne vole, bole ih trbusi, tjera ih na zahod. I odraslima crvenilo loše čini. Najradije bi da se dječak ne miče i ne govori. Ili da ga nema.

Prihvatile su ga dvije djevojčice, najbolje prijateljice iz treće klupe do prozora. Postavile su ga da sjedi u klupi ispred njih. Da mogu paziti na njega.

Uvijek se nađe netko tko će tako voditi brigu o ostavljenima, tješe se učiteljica i školski psiholog, okreću glavu i odlaze svojim putem.

Dječakovi su došli sa strane. Tako se to u nas kaže. Nitko ne zna odakle su ni zašto došli. Tu nemaju nikoga svog. Njihova naroda u gradu nema. Samo stari domar, udovac bez djece, koji održava golemi hram i s vremena na vrijeme u pustoj akustičnoj dvorani povede molitvu. Zato i nije samo domar, nego je i svećenik.

Sad ih je u gradu petero: stari domar, dječakovi roditelji, stariji brat i dječak.

Stariji brat: gruba izraza lica, velikog nosa, snažne čeljusti i kvrgava čela, velik kao i svi odrasli, ali slab i nesiguran u duši, nikad neće moći živjeti sam. Svega se plaši.

Njihov dolazak protekao bi neprimjetno – što znače još četvero takvih, pokraj jednoga starog domara? – da nije lijepog dječaka, njegovih djevojačkih kretnji i pjevušnog glasa.

Ali prihvatile su ga njih dvije iz treće klupe do prozora, pa ne bi trebalo biti problema.

Djeca se moraju učiti kako da okrenu glavu na drugu stranu od onoga što im smeta.

Odrasli trebaju ponavljati naučeno.

Ali je onda negdje veoma daleko izbio rat. Nikoga se u prvo vrijeme nije ticao. Jer skoro nitko u gradu nije poznavao nikoga iz zemalja koje su zaratile. A zaratile su tako što su jedni najprije napali druge, da bi odmah zatim drugi, mnogo snažniji, napali prve. Zašto su prvi napadali druge ako su znali da su drugi mnogo snažniji nešto je o čemu se ne može govoriti, jer bismo tako izgubili nit priče. Zašto su drugi na napad odgovorili krvoločnije nego što su napali prvi, lako je shvatljivo svima koji nisu napadnuti.

Kako je rat potrajao, ljudi u gradu počeli su, gledajući televiziju, primjećivati da su hramovi onih koji su prvi napali i sad ih ovi drugi obijesno ubijaju i mrcvare isti kakvi su i njihovi hramovi. Drugi su ubijajući prve i ne opraštajući život ni njihovim ženama i djeci – jer njihove žene rađaju djecu, a njihova djeca odrastaju u neprijatelje i ubojice! – kao usput rušili i te hramove. Ljudi u gradu najednom počeli su u tim ruševinama na televiziji primjećivati kako bi izgledali njihovi hramovi kada bi ih nevidljivi njihovi neprijatelji rušili. To je otkriće najprije izazvalo gnjev. A onda neobičnu, do tada nepoznatu ugodu u saznanju da su srušene bogomolje ustvari njihove bogomolje. A onda su i ta ubijena, iskasapljena djeca zapravo njihova djeca. U ženama je, dok su na televizijama gledale snimke silovanih žena iz porušene zemlje, plodom zametnulo sjeme njihovih silovatelja. Jezovita je i zamamna ugoda u prepoznavanju i konačnom sjedinjenju s ljudima, živim i mrtvim, iz poharane zemlje. Njihova smrt i naša je smrt, premda smo mi i dalje živi. 

Opijeni jezom napokon su otkrili da onaj pusti i tuđi, u drač i pavet obrasli veliki hram na kraju grada pripada tom moćnijem i krvoločnijem narodu, koji u toj dalekoj zemlji ubija narod koji se Bogu moli u srušenim hramovima, koji su isti kao njihovi. Taj pusti i tuđi, u drač i pavet obrasli veliki hram na kraju grada, koji čuva stari izludjeli domar, udovac bez djece, pripada, dakle, onima koji po tim dalekim zemljama siluju žene naše vjere, a u utrobama naših žena njihovo sjeme zameće plod.

Strašno je to otkriće, ali što s njim?

Najjednostavnije bi bilo srušiti hram na kraju grada, a starog domara objesiti o dovratak. Ali ta pomisao, bliska i privlačna, jer je u njoj pravde i osvete, sva je otrovana. Kada bismo to učinili – a doista bismo mogli, ništa nam ne stoji na putu! – kao da više ne bismo za sebe mogli reći da su ono na televiziji naše žene i djeca, da smo ono u masovnim grobnicama dalekoga slabijeg naroda, čiji su hramovi isti kao naši, zapravo mi, trulih poluraspadnutih tijela, iskljucalih očnih duplji, živo gledamo nepravedni svijet, koji nas nije dostojan. Kada bismo srušili tuđi, u pavet i draču obrasli hram, i kada bismo o klavirsku strunu objesili starog domara, tako da mu jezik ispadne iz usta, i da mu se djeca smiju, mi bismo prestali biti oni. A pritom se zajedničkom neprijatelju ne bismo dostojno osvetili.

Hram im ionako više ne treba, jer ih u našem gradu odavno nema. A ne treba im ni ludi domar! Ono što nikome ne treba nije vrijedno da se spali i ubije.

Pogotovo ako bismo mi pritom izgubili svoje nepoznate bližnje. Ako bismo izgubili bližnje u sebi.

Zatim jedne nedjelje dolazi čas velikog otkrića. Porodica je izašla u šetnju. Otac, sitan mužić, uskih bokova, brzih naklona, mila mladenačkog lica. U korak ga, uz nogu, prati sin njegov, lijepi dječak. Na vrhovima prstiju korača, poput balerine. Kao da bi mu cesta mogla tabane spržiti ako zagazi punim stopalom. Ispred njih, da ne čine gužvu za svečane nedjeljne promenade, majka, crnooka i bjeloputa žena, bogatih i teških vranih kosa, pod ruku vodi starijega sina. Visoka je, ali on za glavu od majke veći, u ramenima kao trojica njegovih vršnjaka, jak kao bik, korača sitno, kao da sa svakim korakom sve veći mu biva strah. Ona ga bodri, govori mu: pogledaj, sunce je, nedjelja i praznik! Govori: vidi ljude, smiju se, vidi mačku na prozoru, pere si lice. Pa mu pjeva pjesmice čije riječi ne razumijemo, jer su na jeziku onoga jačeg naroda koji, bez obzira na svečanu nedjelju, negdje u dalekim zemljama ubija žene i djecu slabijega naroda. Siluje, i u utrobama naših sestara i kćeri zameće plod svoga sjemena. A on, stariji sin, drhti i korača dalje.

I dok tako majka, velika bjeloputa žena, crnih očiju, usana kao u plesačice flamenka, a kosa teških, vranih, kao da je od njih negdje izliven tenk, sva je upravljena na starijeg sina i njegov bezmjerni maloumni strah, otac pazi da netko od nepoznatog svijeta među koji su se naselili slučajno ne ostane nepozdravljen. Nakloni se lijevo, pa se odmah zatim nakloni desno, pa pozdravlja one koji su im ostali za leđima. Smiješi se svakome jednako ponizno da, kad iz drugog pravca naiđu naš nadsvećenik sa svojim tajnikom, nekadašnjim šefom tajne službe, i kad tajnik nadsvećeniku u uho šapne: mislim da je dobronamjeran ovaj stranac!, ovaj mu nervozno odgovara: najveće zlo je dobronamjerno!

I dok on to govori, naš otac mu se greškom još jednom uz pozdrav nakloni. Lijepi dječak to primjećuje, zabrinuto u molu pjevne: ali tata! Na to ga otac palcem i kažiprstom stegne za mišicu, na što dječak vrisnu, i utiša vrisak prije nego što mu napusti grlo. Nikad mu otac nije nanio takav bol. Dječak još uvijek ne zna zašto.

Zatim dolazi čas velikog otkrića. Što se te nedjelje dogodilo, je li sve počelo kada je tajnik nadsvećenikov za našeg oca rekao: mislim da je dobronamjeran ovaj stranac!, jesu li bile ironične te njegove riječi, ili je, kao sveznajući šef tajne službe, obavljao svoju dužnost i nadsvećenika obavještavao kakav je tko od onih u gradu koje on ne poznaje? Ili je sve počelo kada mu je njegov šef ledenim glasom odvratio kako je najveće zlo dobronamjerno?

Ili je naprosto te nedjelje nastupilo vrijeme kada će svi koji su izašli na promenadu, kao i svi koji su ostali kod kuće, u isto vrijeme shvatiti da su taj mužić, njegova krasna velika žena s golemim maloumnim sinom koji se nikada neće osamostaliti, i s drugim sinom, lijepim do negledanja, ali nastranih kretnji i glasa, dio onoga naroda koji negdje vrlo daleko od nas, tamo preko velikih mora, uništava zemlju i živote naroda s kojim građani ovoga grada dijele bol?

U ponedjeljak lijepi je dječak došao pred školu, ali njih dvije, najbolje prijateljice iz treće klupe do prozora, nisu ga čekale tamo gdje su se uvijek nalazili. Nije ih bilo da uđu s njim u školu, da ne bude sam i negledan. Najprije se zabrinuo da im se nije što dogodilo. Da jednu nije pogazio tramvaj, a druga nije mogla bez nje. Onda je pomislio da im je netko rekao što se jučer događalo. Netko im je rekao da je nadsvećenik, prvi koji je na vezi s Bogom, za našega oca rekao da najveće zlo je dobronamjerno.

Naišle su minutu prije školskoga zvona, kada se kapije otvaraju i svi ulaze u školsku zgradu. Ozbiljne i najednom odrasle, išle su prema ulazu u zgradu. Htio ih je dozivati, ali je ostao bez glasa kada je najednom primijetio da su im trbusi kao u odraslih djevojaka. Rastu, jer u njima treba mjesta onome što će uskoro da se rodi. Budućnost je u ženskim trbusima. Zato vrijeme uvijek unaprijed teče, pomišljat će naš otac, nakon što mu ove slike budu prikazane. Dječak još uvijek ništa neće shvaćati. Osim što će ga uhvatiti jeza, pa će ostati bez glasa, kad ugleda njihove trbuhe.

Ali i dalje nešto ga je privlačilo, pokušao im je prići, probiti se kroz gužvu djece i nastavnika, koji su i dalje nastojali da im ostane nevidljiv. Prišao im je tako blizu da ih je obje mogao ščepati za ramena, upitati ih: što vam je, pa to sam ja?, ali lijepi dječak nije bio onaj koji ščepava, nije bio onaj koji viče ni koji pita ono što mu drugi već nisu rekli. Općenito, ništa on nije mogao učiniti, osim što je mogao prići. 

Nisu njih dvije okretale od njega glavu. One su ga naprosto negledale. Lica su im bila ozbiljna, iznenada ostarjela. Oči su im bile pune užasa kakav se pojavi samo u očima onih koji dožive nešto strašno, nešto što nadilazi sva ljudska saznanja i maštu, i sad bi se trebalo živjeti s onim što se ne može ni znati, ni zamisliti. Dječak se zagledao u te oči u kojima njega više nije bilo, pa se pomicao lijevo i desno, pokušavao se nasmiješiti, možda se i kreveljio, to zapravo ne možemo do kraja ni znati, kao da se htio ogledati u zrcalu u kojem ga čudom nekim nema.

Što je to, upitao se lijepi dječak, ali nije bilo nikoga da mu odgovori.

Sjeo je, kao i obično, u klupu ispred njih dvije. Prvi je sat bila geometrija. Rastvorio je ispred sebe veliku bilježnicu bez crta. Bjelju od lica uplašenih žena. Bjelju od najbjeljeg bijelog brašna. Ravnalo, trokut, kutomjer i savršeno naoštrena olovka. Šestar.

Šestarom jedna od njih dvije mu je probila oko kada se osvrnuo da im, ipak, nešto kaže. Nije u redu da samo tako nestanemo jedni za druge, a da ne kažemo ništa. Ali u trenutku je, osjetivši kako mu se oko slijeva niz obraz, zauvijek zaboravio što im je htio reći. Drugim okom vidio je dvije nesretne i uplakane, maramama zabrađene žene, koje vape za osvetom proklinjući ubojice svojih sinova, i još je vidio kako iza suza na njihovim prašnjavim licima ostaju po dva čista traga.

Tim tragovima vode putevi do slobode.

Ima li zagonetnije pojave u kulturnoj historiji Bosne i Hercegovine od Meše Selimovića, pisca Derviša i smrti i Tvrđave, romana koji su ostavili toliko dubok trag u pismenosti zemlje da je nezamislivo da čak i ispodprosječno obrazovana osoba nije čula makar njihova imena? A malo je poznato da je njihov pisac imao težak život u kojem su nesreće i lične tragedije dolazile kao mijene, uvijek u pravilnim intervalima i uvijek brutalne i nemilosrdne. Zbog političkih napada, umjetničkih osporavanja i zavisti koja je pratila piščevu osebujnu prirodu Meša je u životu pravio izbore koji su provocirali učmalu bosansku sredinu, ali se nikad nije odrekao privilegije da u njenoj historiji i među njenim ljudima traži inspiraciju za svoju književnost.

Jedna je istina nepobitna kad je u pitanju Meša Selimović, a to je da je cijelog života bio u sukobu sa sredinom koja ga nije željela niti razumjela i zbog tog prezira provincije, a iz čistog prkosa, neprekidno je odbacivao dijelove samoga sebe. Pisao je nastojeći ugoditi prijateljima, partijskim drugovima i poetskim ideolozima, ali njegovu ranu prozu kritika nije shvatala ozbiljno, pa je čak i sam Meša, naknadno i kada su Derviš i smrt i Tvrđava korjenito promijenili recepciju njegovog djela, dogmatskom odanošću ponavljao fraze zlonamjernih književnih piskarala, odbacujući vrijednost svojih djela nastalih u toj prvoj stvaralačkoj fazi.

Selimović je rođeni Tuzlak, ali od te proste biografske činjenice pisac je napravio fantazmu pišući u svojim Sjećanjima da svi Selimovići potječu iz Vranjske, mjesta negdje na granici između Hercegovine i Crne Gore, i da su svi porijeklom iz drobnjačkog bratstva Vujovića. Malo se pisalo, ali mnogo govorilo ispod glasa, s podozrenjem i nekim nejasnim strahom o razlozima zbog kojih je Meša iznosio u javnost izmišljenu priču u kojoj je tvrdio da porijeklo vodi od jednog od dvojice braće koja su prešla na islam vođena nekom nejasnom gorštačkom logikom da je potrebno da se konvertizmom i hinjenim zelotizmom pridvore novim osmanlijskim vlastodršcima.

To falsifikovanje vlastitog porodičnog naslijeđa bio je nekakav osvetnički čin prkosa čovjeka koji je, razočaran u sredinu iz koje je potekao, nastojao zadati joj najbolniji mogući udarac revanšizma. I to mu je pošlo za rukom jer samo nekoliko stranica dalje, u jednoj digresiji, opisuje susret s orijentalistom Abdulahom Škaljićem. Razgovor s autorom Rječnika turcizama otkriva s koliko su ljutnje i poniženja bosanskohercegovački muslimani primili njegove tvrdnje. Smetalo je, osim toga, i Mešino nonšalantno poigravanje temeljima vjere, u kojem su vidjeli zlonamjerno manipulisanje tradicijom i osjećanjima. Zamjerke koje su iznošene tada već slavnom piscu tumačene su kao izraz konzervativnog revolta, ali ostaje nesporna činjenica da se Meša zbog svojih brzopletih i dodvoravajućih pisanja kasnije kajao, svjestan da je sukob sa sredinom koja ga je uporno odbacivala dobio konotacije koje ni on sam nije želio prizivati.

Selimović je bio dijete komunizma i partizan od prvog dana rata i ta dva odabira obilježit će njegov život i njegovu književnost baš kao što će formiranje u srpskom kulturnom miljeu trajno obilježiti njegove političke, književne i identitetske svjetonazore. U poslijeratnom Sarajevu Selimoviću je život bio stran i tuđ, a sam je često bilježio koliko mu je nedostajao šarm prijestoničkog Beograda, posebno njegova prepoznatljiva umjetnička boemština. U revoluciju je stupio bodren primjerom svoje braće i sestara, a prije nego što je kročio na slobodnu partizansku teritoriju i postao aktivan učesnik NOB-a proveo je nekoliko mjeseci u ustaškom zatvoru.

Selimović je revoluciji dao sve: dušu, tijelo, srce i talent i ni za jednim dijelom svog bića nikad nije žalio, jer je ta nesebičnost izvirala iz same suštine njegovog bića. Ali, starijeg brata Šefkiju, koji je strijeljan krajem 1944. zbog jednog sasvim bezazlenog razloga, nikad nije prežalio. U Sjećanjima se ovako prisjećao tih dana: “Na afišama izlijepljenim po gradu pisalo je da je Šefkija Selimović osuđen na smrt strijeljanjem zato što je je iz magazina GUND-a (Glavne uprave narodnih dobara) uzeo krevet, ormar, stolicu i još neke sitnice, a tako stroga presuda je donesena, piše na objavi, zato što je okrivljeni iz poznate partizanske porodice. Tako se naša porodična privrženost revoluciji i naša zanesenost okrenula protiv nas i pretvorila nas u žrtve. A taj okrivljeni, moj brat, kome su ustaše odnijele sve stvari iz stana, očekivao je svoju ženu, koja je slučajno ostala živa u koncentracionom logoru, i trebalo je da se vrati u Tuzlu.“

Tog kobnog dana začet je najslavniji roman bosanskohercegovačke i jugoslavenske književnosti, a jedna primjedba navedena u nastavku teksta poslužit će kao osnovni motiv romana Derviš i smrt. Oporučne riječi svog brata Selimović će razraditi u najljepšu i najduhovniju priču o progonu i bezrazložnoj smrti nevinog čovjeka. Pa, iako je svoj roman situirao u neko neodređeno osmanlijsko vrijeme, ispisujući optužujuću alegoriju komunističkom režimu, jedna jednostavna rečenica iz njegovih Sjećanja najbolji je tumač i vodič u razumijevanju tajni tog velikog romana. Kad opisuje posljednje trenutke svog brata, Selimović to radi s lapidarnom lakoćom užasnutog čovjeka. U Sjećanjima je doslovno zapisao: “Šefkija je bio miran pred strijeljanje; rekao je: ‘Pozdravi Mešu, reci mu da sam nevin.’ Ja sam znao da je nevin, ni sudije nisu tvrdile drugačije. Šofer nije smio da mi kaže gdje je sahranjen, pa ni danas ne znam gdje mu je grob.“

Sjena tog diktatorskog zlodjela pratit će pisca do njegovog posljednjeg uzdaha, a u nastojanju da shvati šta se desilo s njegovim najstarijim bratom ispisat će najljepše stranice jugoslavenske književnosti, a da neće naći odgovor na najjednostavnije pitanje – zašto je ubijen njegov brat?

Do objavljivanja Derviša i smrti 1966. godine Selimović je u književnom svijetu Sarajeva i Bosne i Hercegovine trpio uvrede i poniženja. Njegovoj književnosti nije pridavana nikakva pažnja, a kritika je u pravilu njegovu prozu proglašavala lošom, neoriginalnom i nezanimljivom. Kao uvjereni komunist, Selimović je sve ono što je dolazilo kao alegorijski sud Partije prihvatao bespogovorno, odlučan mijenjati svoje umjetničko biće prilagođavajući ga dogmatskim kalupima partijske ideologije.

Svoju prvu knjigu U oluji predao je urednicima za izdavanje 1948, ali je ubrzo saznao da čovjek zadužen da uspostavi prvi sud o rukopisu po kafanama čita negativnu recenziju, što je bio zlonamjeran i nezabilježen slučaj. Selimović povlači knjigu i tek će je, kako sam piše, na nagovor Riste Trifkovića štampati decenijama kasnije u svojim Sabranim djelima. Prva objavljena knjiga, zbirka priča Prva četa, izlazi iz štampe 1950, a ostrašćenost s kojom je njegovo pisanje napadano najplastičnije opisuje sintagma N. Simića, koji je povodom izlaska knjige njenog pisca proglasio “mediokritetom”.

Obeshrabren, nezadovoljan, nespokojan, pristiskan čudnim teretom neizgovorene osude, Meša je “šutio” desetljeće, a onda objavio roman Tišine, koji je književna kritika prihvatila dvojako. Sam pisac nikad nije svoje mišljenje suprotstavio kuditeljima svojih djela i do kraja života dosljedno je ponavljao konstatacije koje su njegove rane knjige opisivale kao prosječne i neinventivne.

A onda je 1966. godine, nakon pet mukotrpnih godina pisanja, objavio Derviš i smrt, knjigu koja je iz temelja promijenila historiju bosanskohercegovačke i jugoslavenske književnosti i koja na dotad neviđen način počinje javnosti Jugoslavije predstavljati svijet bosanskohercegovačkih muslimana. Razloge zbog kojih je Selimović gotovo cijelog života bio u sukobu sa svijetom iz kojeg je i sam potekao treba tražiti izvan njegove književnosti. Mladalačke zanose tokom gimnazijskih dana susprezao je nazadni fanatizam muslimanskih vjeroučitelja i već tada se kod Meše razvio zazor prema vjerskom i religijskom, koji će kasnije produbiti rigidni komunistički ateizam, koji je Meša njegovao kao neprocjenjivo duhovno blago.

U ratu se razočarao u muslimanske mase i ulemu, koja je listom stala uz zločinačku NDH, a u poslijeratnom vremenu zamjerao im je nedostatak istinske volje za ličnim mijenjanjem, prepoznajući u njihovom socijalizmu previše elemenata prijeratnog života. Taj osjećaj nepripadnosti sredini pojačavali su skandali u kojima je Meša bio žrtva, a najviše ga je zaboljelo “protjerivanje” s Filozofskog fakulteta, kad gubi profesuru, radno mjesto i sredstva za život. Naviknut na materijalnu oskudicu, živio je bijedno, ali više od siromaštva tištila ga je nepravda koju je trpio na svakom koraku. Mnogi ga pamte kao tvrdog, prijekog i prgavog čovjeka, koji nikome nije “davao pardona”, ali postoje i oni koji su imali čast biti dio njegove intime i koji su ga opisivali kao plahovitog, nježnog i osjećajnog čovjeka.

Neprekidno u sukobu sa svijetom i okolinom Meša donosi odluku i napušta Bosnu i Sarajevo, kako će se ispostaviti, zauvijek seleći se u Beograd, gdje će i umrijeti 1982. godine.

U Beogradu se, tako se barem činilo ovdje u Bosni i Hercegovini, svojski trudio da u nekom iracionalnom osvetničkom dahu napakosti sredini koja ga je potcjenjivala i odbacivala. Nije propuštao priliku da istakne njenu zaostalost, duhovnu učmalost i intelektualnu bijedu, a dobro je znao da će najveću sramotu nanijeti bude li odbacivao vlastiti identitet i porodično naslijeđe. Željan javnog priznanja, nacionalno se izjašnjavao kao Srbin, vjerujući da će pripadnost srpskoj kulturi njegovoj veličanstvenoj književnosti udahnuti važnost, za koju je vjerovao da je nedovoljno istaknuta. I samo u tom kontekstu mogu se razumjeti njegovi postupci i riječi, jer je Meša bio fanatičan u svojim obračunima.

I do danas groznom nepravednošću odjekuju riječi iz pisma upućenog Srpskoj akademiji nauka i umjetnosti u kojem je jezikom odbačenog čovjeka govorio o svom porijeklu i shvatanjima vlastitog nacionalnog identiteta.

“Potičem iz muslimanske porodice iz Bosne, a po nacionalnoj pripadnosti sam Srbin. Pripadam srpskoj literaturi, dok književno stvaralaštvo u Bosni i Hercegovini, kome takođe pripadam, smatram samo zavičajnim književnim centrom, a ne posebnom književnošću srpskohrvatskog jezika. Jednako poštujem svoje poreklo i svoje opredeljenje, jer sam vezan za sve ono što je odredilo moju ličnost i moj rad. Svaki pokušaj da se to razdvaja, u bilo kakve svrhe, smatrao bih zloupotrebom svog osnovnog prava zagarantovanog Ustavom.“

Na pitanje ko je bio Meša Selimović pravog odgovora nikad neće biti. Ali, kako god tumačili njegova životna opredjeljenja, političke i ideološke izbore, moramo biti svjesni da je taj skromni čovjek titanske volje stvorio književno djelo kojem u jugoslavenskoj kulturi nema premca.

Prvi sam put u gradu Mostaru:
Došli smo kazivat stihove
U danima poezije 

Čini mi se, pjesmu Moj otac
Kahvedžija, govorio sam
Njega radi –

Pomislih:
Zbog naninih starih riječi

I pošto mu
Svaku upjesmljenu
Riječ istumači mladi sarajkić –

U prepunoj dvorani Mahmud
Derviš grli me, i veli: 

Evo zašto još traju mali narodi 

 (2008-2023)

(MLADA POEZIJA U BiH POSLIJE DRUGOG SVJETSKOG RATA)

Čitao je, sa još nekim starim knjigama, u samotnoj novogodišnjoj noći, i još i sad stoji na mom radnom stolu, podsjećajući me na neke „otišle“ pisce. Naslov jednostavan (prepisujem ga doslovno, sa prednje strane korica): PANORAMA SAVREMENA BOSANSKO HERCEGOVAČKE (da, dvije riječi) POEZIJE. Izbor, (sveobuhvatan) predgovor i komentari (čitaj, uglavnom, bilješke o pjesnicima): (neumorni) Risto Trifković. Bibliteka „Danas“, vanredno izdanje. Izdavač: Udruženje književnika Bosne i Hegcegovine, Sarajevo, 1961. godine. Napomena na samom početku knjige: „Ova panorama posvećena je dvadesetogodišnjici ustanka  naroda Jugoslavije 1941–1961.“ Za izdavača: Mak Dizdar. Štampa: Sarajevski grafički zavod. Za štampariju: Pero Grinfelder.

Knjigu mi, sa posvetom, poklonio dragi prijatelj od dječačkih dana 21. oktobra 1974. godine, Ranko Preradović.

U Panorami zastupljeno tada vrlo aktivnih i cijenjenih 14 pjesnika sa tri do devet pjesama: Hamza Humo (7), Hamid Dizdar (6), Safet Burina (3), Sait Orahovac (3), Šukrija Pandžo (5), Mak Dizdar (7), Vladimir Čerkez (8), Vlado Dijak (3), Miodrag Žalica (7), Izet Sarajlić (9), Dragan Kulidžan (5), Nusret Idrizović (4), Husein Tahmiščić (6) i Vuk Krnjević  (7 pjesama). Ne treba ni naglašavati da bi, kad bi se danas priređivala panorama bosanskohercegovačkih pjesnika iz tog perioda, neki od njih bili izostavljeni, a broj pjesama pojedinih pjesnika sasvim drugačiji.

Bez namjere da se upuštam i dublju analizu bosanskohercegovačkog pjesništva tog vremena prezentovanog u ovoj knjizi, iznijeću samo nekoliko (možda zanimljivih) napomena. 

Risto Trifković je ostavio dragocjena svjedočanstva za neku cjelovitiju istoriju književnosti koja je u godinama poslije Drugog svjetskog rata stvarana na bosanskohercegovačkom tlu, bio je vrlo angažovan i vrlo cijenjen, a danas je, nažalost, gotovo zaboravljen. Za ovu panoramu napisao je opširan predgovor pod naslovom „Putevi i tokovi bosansko-hercegovačke poezije“ (doslovno prepisano iz knjige, dakle, sa nepotrebnom crticom), u kome ima nekih ocjena koje bi teže izdržale sud današnjeg vremena. U tekstu je možda najvrednije to što je poeziju prvih  poratnih 15 godina čvrsto vezao za predratno pjesništvo i za baštinjenje tradicije. U bilješkama o pjesnicima nije davao samo bio-biografske podatke, nego i suvisle ocjene njihovog djela. Možda bi mu se moglo zamjeriti što su izostavljeni neki pjesnici, ali treba imati u vidu i vrijeme u kome je priređivana panorama i činjenicu da su neki autori sa do tada objavljenim knjigama tek kasnije u svojoj poeziji dostigli umjetničke vrijednosti koje bi ih preporučile za Panoramu.

Sasvim je razumljivo što u motivsko-tematskog pogledu u izabranoj poeziji dominiraju ratno i poratno raspoloženje, na što ukazuje i priređivač, ali on se trudi da pred čitaoca znese i one lirske medaljone koji slave ljubav, zavičajno tlo i tradiciju. Tako Hamza Humo u uvrštenim pjesmama pjeva o hercegovačkim pejzažima i čarima juga, a Hamid Dizdar o kamenu, vodi, bešiki, samcu na žalu… Safet Burina je opsjednut Gružom, Dubrovnikom, Stradunom, Sait Orahovac zaokupljen je prirodom i godišnjim dobima, ali naslov njegove trteće pjesme „Reminscenca“ svjedoči da je okrenut i misaonoj poeziji, dok je Šukrija Pandžo zagledan u kosmičke dubine.

U očekivanju Kosare i Modre rijeke, Mak Dizdar je, po mišljenju priređivača, „složen, neobuzdan  (možda) neuhvatljiv“. Vladimir Čerkez je, kako uočava Trifković, u svojoj žanrovskoj razuđenosi, „napisao nekoliko pjesama i u njima nekoliko stihova koje nose iskrenost i zanos i ubjeđenje da je život samo u borbi dostojan sebe i svog smisla“. I tada Vlado Dijak je bio nezamisliv bez pjesme „Selma“ („… A rekoh samo: Zdravo, Selma,/ ne naginji se kroz prozor“).

Miodrag Žalica, koji je „pjesnik nježnosti. pjesnik ljubavi i traženja ljubavi“, koji je svoj „lirski dar prekvalifikovao za lirsku dramu“, zastupljen je sa četiri lirske pjesme. Kako se može i pretpostaviti, Izet Sarajlić jedini je zastupljen sa devet pjesama, a na prvom mjestu je, sasvim razumljivo, „Rođeni 23, streljani 42“. Poznatiji kao pjesnik za djecu, Dragan Kulidžan kroz četiri pjesme kojima je zastupljen, pokazuje da ima šta stihom reći i odraslom čitaocu. Dokazani književni kritičar, naročito u oblasti književnosti za djecu, Nusret Idrizović je, pored pripovijedaka, pisao i poeziju, više okrenutu dužim formama.

Da je Husein Tahmiščić bio „najkopleksnija ličnost generacije novih pjesnika“ i da je bio „odbojan prema svemu što je prošlo i staro i odživjelo“, Risto trifković je potvrdio izborom šest pjesama među kojima su i „Poslanica o udesnosti reči“ i „Objava molitve“. Vuk Krnjević, sa do tada objavljene dvije pjesničke zbirke („Zaboravljanje kućnog reda“ i „Dva brata uboga“), „zaslužio“ je da u Panorami bude zastupljen sa sedam vrlo zanimljivih pjesama koje uvjerljivo svjedoče o njegovoj okrenutosti ka modernom izrazu i iskazu .

Meni je ova knjiga vrlo zanimljiva i smatram je značajnom za istoriju novije književnosti u Bosni i Hercegovini. Doduše, posmatrano sa vremenske distance duže od šest decenija, moglo bi se postaviti pitanje da li su neki pjesnici precijenjeni i da li su neki neopravdano izostavljeni, ali odgovori na ova pitanja zahtijevali bi kompletniju analizu. I još jedno zapažanje: mnogi pjesnici s područja ijekavskog izgovora čitaocima su se obraćali ekavski pisanim stihovima.

U petom smo osnovne počeli mijenjati učionice
Na tehničko smo išli u zadnju učionicu u desnom krilu zgrade
Tamo ćemo kasnije ići na kemiju i fiziku
Jednog me dana zaključala u dugu bijelu komodu
Prvo sam se opirala
Nisam mogla ući
Onda je došao on
Pomogao joj da me strpa
Drugi su se smijali
Nitko nije rekao ‘nemoj’, ‘pusti je’
Nitko od njih dvadeset i osam
Dvadeset sam minuta bila u toj komodi
Na početku sata
Prijavili su nastavnici koga nema
Prijavili su mene
Kasnije ću dobiti neopravdan sat zbog tog
Jer se nisam javila da sam ipak u učionici
Nisam se javila jer nisam mogla
Samu sebe osloboditi iz te komode
Mogao je to samo netko drugi
Nastavnica je uporno pitala gdje sam
Kako me nema, ako su mi stvari tu
Da ne vidi razlog zašto bih pobjegla sa sata
Ona se ustala
Došla i otvorila
Izišla sam sva bijela i ispijena
Pitala me što sam radila u komodi
Kako mi je palo na pamet sakriti se u komodi
Ništa nisam rekla
Samo sam istrčala iz učionice
Ona je trčala za mnom
Povratila sam nasred hodnika
Naišao je profesor Adžaga
Predavao nam je povijest
Strah i trepet škole
Pitao me šta je bilo
Samo sam rekla
Zaključali me
Zatvorili me u komodu
Kad je ušao u zbornicu
Još sam bila na hodniku
Čučnula kod onog velikog filandendrona
Mislim da ga i danas imaju
Čula sam ga kako im govori
Jebem li vam svima i Boga i majku i zemlju
Ubit će dijete
Nitko nije ustao nitko se nije pomjerio s onih plavih stolica
Samo on
Taj jedan jedini čovjek
Došao
Podigao me
Odveo pedagoginji
I rekao
Pričaj šta je bilo
Sve joj ispričaj
Adžaga je u mojim očima tada bio velik i hrabar
Jedini čovjek kojeg sam čula da je smio opsovati Boga
Da se usudio opsovati Boga
Od tog sam da dana zavoljela
Volim ga i danas
Mrtvog
Volim ga onako kako se voli otac
Još i više
Onako kako se voli sam Bog
Pedagoginji kažem
Kad ne mislim o tome kako da njih ubijem
Mislim kako da ubijem sebe
Gledala sam film
Čovjek je ubio nekoliko ljudi i onda sebe
Znate li vi
Kako se to radi
Znate li vi kako bi se to moglo
Napraviti 

Ona samo šuti
Šuti i puši
Pošalje me ponovo na sat 

Tada u hodniku osjetim
Točno znam
To je u meni živo i danas
Kako se otvara
Prva točka velikog poraza i poniženja
Kako nastaje jedna metastaza raka na duši
I neće je nikad
Ništa
Neće je nikad nitko uspjeti zaliječiti
Od tog se ne možeš oporaviti
Tog se jutra otvorilo ništavilo u meni
Razmahalo se ko babina lepeza
I ništa
Ništa ga neće ubiti
Presuditi mu mogu samo ja
Znam to danas
Ako presudim sama sebi 

(Jebem li joj i Boga i majku i zemlju
Hladnokrvna i ravnodušna
Ko kakav jugoslavenski birokrata kad zaprima prijavu o psovanju druga Tita i odlučuje hoće li odmah ili s rokom od 48 sati poslati nekog na Goli otok
Okrenula se za mnom nije
Nije me ni zagrlila
Ni rekla
Ne boj se
Proći će
Riješit ćemo to
Boli li te
Gdje te udarila
Ništa nije izustila
Pitala me samo
Vidim li gdje je upaljač spustila
Da sam mogla
Da sam znala
U usta bih joj ga gurnula) 

Bešćutna je bila
Bešćutne su bile njene oči
Njene ruke sigurne u namjeri
Da ništa ne poduzmu
Kada umre
Silno ću se razveseliti
O kako ću se samo razveseliti
Odzvonilo je i tebi
Nosit ćeš me na duši
Sanjaš li me nekad
Sjećaš li se
Koliko su me puta u tvoj ured doveli
A ti ništa nisu poduzela
Nijednu jedinu pedagošku mjeru
Sanjaš li me
Progonim li te
Sjećaš li se moje poderane crvene beretke
Sjećaš li se one krvave zelene dukserice
Kad su me prvi put doveli
Pamtiš li moju kosu
Moj pogled pun straha i jada
Pamtiš li to okruglo lice
Pjegice na nosu
Pamtiš li moja spuštena ramena
I sjećaš li se
Kako sam te pitala
Možete li išta učiniti
Možete li me spasiti
Danas mislim o tebi
Napunila si 40 godina staža
Primaš mirovinu
Imaš vremena misliti o sebi po cijele dane
Pitaš li se ikad
Koliko si samo očaja proizvela
Ako si oduvijek bila takva
Za koliko si nesreće kriva
Tebi bi se trebalo suditi
Židovi imaju Eichmanna
Ja imam tebe
Jednom ćemo se sresti
Ne bih te ubila
Ne bih ti ništa uradila
Samo bih te otela
Zarobila
I pustila da umireš
U mraku
U istom onom mraku kojem sam ja bila
Koji me i danas opsjeda
Sat po sat
Dan po dan
Ne bih na tebe potrošila metak sve i da ga imam
Na tebe bih potrošila sav svoj mrak
U tvoje bih ga vene
Ubrizgala
Samo da vidiš
Kako je kad nešto izjeda iznutra
Iz srca
Iz želuca
Iz žučne kese
Jebem li ti i Boga i majku i zemlju

Niska je za težaka
pognutog nad njom da je mrvi.
Visoka za alpinistu na četiri šape
na stropu svijeta.
Pod vodom je za mornara
koji plovi ocenaom.
Okrugla je za drevnog astronoma
koji je ugledao njezinu sjenu
otisnutu na Mjesecu.
Nedovoljna za carstvo
što htjelo ju je cijelu.
Crna rupa za rudara
koji u podzemnom rovu cijepa
svoj maslac ugljen.
Jezgra joj je željezna
za one koji o njoj uče u školi.
Hrđa je o zalasku sunca
nad morem koje blijedi.
Vrt za one koji je mogu zalijevati
ulje i vino za one koji umiju prešati.
Nosač je pa podnosi teret.
Utrka je s preponama
za zbunjenoga gosta
koji granice preskače
preko žilet-žice.
Ima mnogo bodlji, ali ni jednu među,
zatvoriti je unutar ogradā iza zidina
uzaludan je poduhvat:
Zemlja je vjetar i ne može se zarobiti.
Duša joj je od praha
a kašalj od pepela,
iskašljava lavu.
Zemlja je danas, a sutra tko zna.
Tamo je gdje još uvijek vrišti krv što
prosu je Abelov brat,
u prvo izgubljeno vrijeme.
Posijana je po zvijezdama
za kolovoških noći
sjajnih od iskri.
Zemlja smo mi
sazdani od gline
i od daha koji je došao izdaleka
da ispuni a onda nestane.

Preveo Tvrtko Klarić

Razgovarala Gea Vlahović

Telegram, 26.12.2023.

U životu se najviše nauživamo okusa, kaže u jednom svojem romanu američki pisac Philip Roth. “To je jedino što nam je dano u životu, od života. Okus. Ne postoji ništa drugo”. Po toj analogiji, ključni je smisao književnosti pokušaj da se riječima stvori metafizički okus u ustima čitatelja – a što je taj okus bogatiji, što je puniji, to je književnost značajnija, veća.

Čitajući “Rat”, novi rukopis Miljenka Jergovića koji izlazi ukoričen u knjigu početkom 2024. godine u izdanju zaprešićke Frakture, taj okus koji dobivamo od ove književnosti života, za život i od života ne samo da je bogat i pun, već obiluje nijansama; od slatko-gorkog do kiselog, između je čitav dijapazon senzacija, i svaka nas obara svojim profinjenim intelektualnim humorom, posutim snijegom od groteske, na posteljici od krute realnosti.

“Rat” nas vodi u izmaštani ratni grad, neimenovan u ovoj knjizi ali asocijativnim slijedom razmišljamo o njegovu rodnom Sarajevu, koje ovdje postaje svojevrsni mitsko-poetski ratni Macondo sačinjen od čitavog niza fantastičnih karaktera koje prepoznajemo kao svoje, bliske. U povodu novog romana, s Miljenkom Jergovićem popričali smo o ratovima, intimnim i stvarnim, i njihovim poprištima – u prošlosti, u sadašnjosti, i u nama.

TELEGRAM: Pisan u magijskome ključu, povremeno kao da malo koketira i sa satirom, “Rat” amalgamira sve one teme koje vas u pravilnim razmacima prate još od prve zbirke priča “Sarajevski Marlboro”, a spajaju se u posebnom jergovićevskom ključu referenci. Zašto opet – rat?

Vjerojatno zato što se ništa krupnije od rata nije ni dogodilo u mom životu, a onda i u životima svakog pojedinca i zajednice. Rat nije tako sudbonosan i neprebolan događaj zbog svega što je u ratu srušeno, zbog tolikih mrtvih i nestalih, pa ni zbog naših osobnih gubitaka. Rat je najkrupniji događaj u mom životu zato što je neprolazan, nastavlja svakodnevno trajati, trideset godina nakon potpisanog primirja proizvoditi nove ratne posljedice… Rat nismo preživjeli, jer nismo stigli do nečega što bi bilo poslije rata. Inače, knjiga “Rat” doista nema veze s tim doživljenim ratom. S mojim iskustvom Sarajeva ona ima tek posredne veze. Recimo, znam kakav je osjećaj biti u gradu pod opsadom. I znam kakav je osjećaj izlaziti iz kuće na ulicu po kojoj padaju granate, znam kakav je osjećaj biti na oku snajperisti.

Ali ono što čini “Rat”, ono za što sam upotrijebio vlastita saznanja i osjećaje, nešto je posve imaginarno. U toj knjizi, čiji žanr nije moguće odrediti, nijedan lik nema ime, kao što ni opsađeni grad nema ime. Ono što se zbiva ne podliježe zakonitostima takozvane stvarnosti i tobožnjega realnog svijeta. Ovaj je “Rat” literarna konstrukcija. Koja, uostalom, možda i nema veze s poznatim ratovima, a ako neka veza postoji, onda je ona jednaka u odnosu na rat u Kijevu, Gazi, Sarajevu ili u nekom naizgled nezaraćenom mjestu. “Rat” je svakako knjiga o gradu.

U Sarajevu ne živite već desetljećima; gotovo čitav vaš odrasli život pripada Zagrebu. No, kolikogod pisali, a pišete puno i često, od Sarajeva kao da se ne možete ili ne želite (pre)daleko odmaknuti. Ne možete ili ne želite? Je li moguće ikada stvarno otići iz mjesta iz kojega smo potekli?

Sarajevo je još jedna moja literarna konstrukcija. Prva i temeljna. Izmislio sam to moje Sarajevo, a ono sa stvarnim istoimenim gradom ima samo uvjetne veze. A s današnjim Sarajevom nema, pretpostavljam, nikakve veze. Gradovi su u književnosti i inače artefakti svojih književnih tvoraca. Neozbiljno bi bilo misliti da nekakav zbiljski Dublin ima ikakve veze s Jamesom Joyceom, ili da je Italo Svevo stvarno opisao Trst. Pisci ne opisuju gradove. Oni ih ispisuju. Neki grad zbilja postoji onoliko koliko je napisan. A prirodno je, na neki način, što se ja rijetko odmičem od svoje temeljne teme i svoga temeljnog grada.

To ne znači da u Zagrebu nisam i da u ovom gradu ne živim. Upravo suprotno, ja ne bih ni mogao pisati o imaginarnom Sarajevu da nisam u Zagrebu, nego da živim u ovome stvarnom Sarajevu. Na kraju, istina je da u čovjekovu životu postoji samo mjesto na kojemu je poniknuo i gdje je proveo prvih desetak godina života. Ali u mom slučaju ni to nije sasvim jednostavno. Naime, te formativne godine samo sam dijelom proveo u Sarajevu, a dijelom u Drveniku kod Makarske, tada malom ribarskom selu, gdje sam završio i prvi razred osmoljetke. Moj identitet, pa i onaj zavičajni, nužno je šizofren. Svaki je identitet šizofren i psihotičan. Ali, srećom, svaki je trajno nedovršen.

U ovoj knjizi, u njenim pričama (ali i pričama mnogih vaših junaka, rekla bih), tragedija je tema koja se ponavlja. Zašto vas zanimaju tragedije? Može li tragedija više otkriti o ljudskome iskustvu?

Možda tragedija nije prava riječ. Možda bi to bila nezgoda, nesreća, stradanje… U tom smislu “Rat” donekle preuzima koncept dječje bajke, one poučne i strašne dječje pripovijesti u kojoj se događaju nepojmljive nesreće, stradanja i zločini. Ne bi bilo loše s razumijevanjem koji put pročitati Ivicu i Maricu, Trnoružicu, Snjeguljicu i sedam patuljaka, a onda i one još strašnije Andersenove bajke i bajke Oscara Wildea, pa tek onda zaključivati kako stvari s nama i našim imaginacijama stoje. Ove su bajke nekad služile kao pouka djeci o predstojećem životu, ali i kao fini i vrlo suptilni narativni strojevi za finougađanje, za štimanje imaginacije. Kada bih si smio dopuštati visoke ambicije, volio bih kada bi “Rat” mogao poslužiti za finougađanje imaginacije. Dječje ili odrasle, to mi je svejedno.

A što se tragedija tiče, da, volio bih napisati klasičnu tragediju. Ali za takvo što bi mi bio nužan sređen i ozbiljan društveni kontekst, a toga, na žalost, nema. Tragedija je u današnje doba nemoguća. Živimo u žanrovski neartikulirano doba. Povremeno nerazumljivo žamorenje iz masovnih grobnica nije isto što i tragedija. Ovo je neko posttragedijsko i posttragično vrijeme.

U tom smislu, možemo li “Rat” možda shvatiti i kao svojevrsnu parodiju u kojoj fantastično služi kao okular koji piscu omogućuje da kaže “pravu istinu” o “ljudima u povijesti”, toj velikoj i vječnoj književnoj temi?

Možda ne ni parodija. Možda bi to ponajprije bila groteska, koja u pozadini ima tu u suštini djetinju ambiciju da se obuhvati cijeli jedan grad, i u njemu cijeli svijet. Volim Bruegela i Boscha, i Voju Stanića također volim, koji često slika cijeli jedan sveobuhvatni i fantastični mediteranski trg. Pritom, volim i paradoksalne spojeve. Recimo, nježnu grotesku, razložan apsurd, milo zlo… U “Ratu” me je, recimo, veoma zanimala imaginacija žrtve. Zanimalo me je kako se krvoločno i maštovito žrtve osvećuju svojim krvnicima ili, mnogo češće, onima kojima, ni krivim ni dužnim, navuku maske krvnika. Zlo u ljudima koji su prethodno bili žrtve zla velika je i u velikoj mjeri zatajena i zabranjena književna i umjetnička tema.

Istina je, međutim, da nam stvarna istina o prošlosti neprestano izmiče; čitava povijest tek je slovo na papiru davno izgubljenoga konteksta – kostur lišen sjećanja. Ispričajte mi nešto o ulozi sjećanja u vašim pričama, o knjizi kao pamćenju. Koliko je sjećanje pouzdano?

Eh, baš ste me našli… Otkada za sebe znam, mnogo prije nego što ću početi objavljivati, još od vremena kada sam bio mali dječak, opčinjen sam sjećanjima. Ili odnosom stvarnosti i onog čega se sjećamo. Sjećanje je, naime, jednako nepouzdano kao i san. Stvari se naprosto nikad nisu dogodile na način na koji postoje u našim sjećanjima. Sve je drukčije bilo! Pritom, ništa nam, posve osobno i subjektivno, nije toliko važno kao sjećanja. Naime, ja sam sve ono čega se sjećam. To je sva moja svijest, moja imaginacija i moje postojanje. Sjećanje je ta famozna čovjekova ličnost.

Recimo, vi i ja smo ovog trenutka u stanju da komuniciramo samo zato što smo oboje sjećajuća stvorenja. Ali bismo stalno trebali imati na pameti da su naša sjećanja tek interpretacija neke protekle stvarnosti. Razgovaranje, pričanje priča, te na kraju umjetnost i književnost prije svih drugih umjetnosti, služe pokušaju artikulacije sjećanja i njegovog dovođenja u vezu sa stvarnošću, ili s ovim sad trenutkom kojeg se još ne počinjemo sjećati. Zato su mi koncepti na kojima je, recimo, zasnovano cjelokupno pravo, pomalo neozbiljni i djetinjasti.

I zastrašujući u toj djetinjastosti. Čuj, svjedočenje pred sudom o nečemu što se dogodilo prije, recimo, godinu, dvije, deset! Pa ono što mi o tome možemo reći više govori o stanju naše imaginacije, nego o onome što se stvarno dogodilo. A povijest, i kao koncept, i kao historiografska znanost, ozbiljna je i funkcionalna dok god je povezana s pričom i pripovijedanjem, te sa sviješću o pripovjedačevoj imaginaciji. I naravno da povijest uvijek pišu poraženi. Pobjednici su pijani od pobjede i uglavnom ispisuju gluposti.

Napisali ste samo jednu knjigu čija je radnja smještena u Zagreb, i to onaj pred i za vrijeme Drugog svjetskog rata: “Rutu Tannenbaum”. Od tada je prošlo 18 godina; u međuvremenu ste samo ponekom pričom dotakli taj grad. U čemu je stvar? Hoćete li se ikada više “vratiti” Zagrebu?

Akobogda zdravlja, sreće i strpljenja, naravno da hoću. Premda “Ruta Tannenbaum” nije jedina moja ‘zagrebačka’ knjiga. “Herkul” je, recimo, važnom svojom polovinom zagrebački. Kao što su to i dijelovi “Roda”. Uostalom, cijeli taj takozvani autoidentifikacijski i autofikcijski ciklus je, ako je meni o tome dopušteno govoriti, zrcaljen u Zagrebu.

Zagreb je u svakom pogledu moje povlašteno mjesto, grad koji je uvijek tako dobro podnosio sve moje netrpeljivosti, gnjevove, pa i ciljane provokacije, grad kroz koji su moji stari prolazili na putu za Beč i natrag, smatrali su ga svojim, a da se u njemu nikad nisu duže zadržavali, te napokon grad u koji su na neki način naseljeni svi moji drugi gradovi, ali tako da se nikad u Zagrebu ne odomaće.

U Zagrebu se domaćim osjećaju samo oni koji ni po čemu nisu Zagrepčani. Oni koji su došli osvajati. Premda je Sarajevo djelo moje imaginacije, moja svijest, moj živčani sustav i krvotok oblikovani su planom grada Zagreba. Pritom, u Zagrebu sam, naravno, stranac. Premda malo manje nego u Sarajevu. Da biste mogli biti pisac, morali biste živjeti kao stranac.

Vaše pisanje obilježava vrlo specifična mikrostilistika jezika koji, toliko godina otkad nema Jugoslavije, ostaje jedna dosljedna mješavina. Nedavno je Sabor dao podršku prijedlogu Zakona o hrvatskom jeziku. Treba li nam taj zakon? Trebamo li strahovati od njega? Trebamo li štititi svoj jezik? Od koga ili čega?

Moj jezik nije mješavina, nego je kreacija. To je ono prvo po čemu bi se, valjda, pisac trebao prepoznavati. Po tome što je tvorac vlastitoga jezika. Pritom, moj jezik je autonomna kreacija, slobodna od policijskih, sudskih ili razbojničkih ambicija u jeziku. A naročito je autonoman u odnosu na ambicije mjesnih jezikoslovaca, svejedno jesu li u hrvatskim odorama, ili su u uniformama neke od njima neprijateljskih jezikoslovnih formacija.

U tom smislu čudi me, recimo, hrvatska akademkinja Dubravka Oraić Tolić, koja nastupajući kao braniteljica Zakona, izrijekom proziva moje, pretpostavljam necijenjeno ime. Valjda kao kontrapunkt namjerama i ciljevima jezičnih zakonodavaca. Ili kao ono i onog protiv kojeg se valja boriti. Akademkinja Oraić Tolić je, naime, pjesnikinja, autorica je neobično ambicioznih palindroma – znate to su one riječi i rečenice, koje se isto čitaju otpočetka prema kraju i od kraja prema početku; primjerice “Ana voli Milovana” – i valjda bi trebala biti na strani poezije, na strani književnosti, a ne na strani pendreka i jezične norme. Čudi me da misli o meni i o zlehudom i antihrvatskom mom služenju riječima “tačno” i “tačka”, umjesto da pomisli kako u tom gavraniziranom i ozakonjenom hrvatskom jeziku više neće biti ni njenih palindroma.

Recimo, kako da kažemo “Ana voli Milovana”, kada je Milovan Srbin. Na hrvatskom bi se to moralo reći: “Ana voli Domagoja”, a to onda nije palindrom. Da sam na mjestu pjesnikinje Oraić Tolić, o tome bih, a ne o Jergoviću. Pogotovu što je Jergović, o avaj!, dokazano Hrvat. A sad još nešto ozbiljno o mom jeziku, za koji ćete reći da je “dosljedna mješavina”. To je u cjelini svojoj, u sintaktičkim konstrukcijama, kao i u cjelokupnom leksiku, jezik Tina Ujevića i Miroslava Krleže. Svaku “sumnjivu” riječ u mojim književnim ili novinskim tekstovima možete naći kod njih dvojice, ili kod ozbiljnih modernih hrvatskih pisaca od Silvija Strahimira Kranjčevića do Borisa Marune i Ivana Lovrenovića. Hrvatski jezik može biti samo jezik najvećih hrvatskih pisaca. Nikako i nikada to ne može biti jezik histeričnih jezikoslovnih normativaca i normiraca. A bogme ni jezik Mire Gavrana.

Hrvatsku sljedeće godine očekuju izbori. HDZ-u popularnost ne pada unatoč svim aferama i, kako stvari sada stoje, ta bi stranka mogla ponovno pobijediti. Što bi takav scenarij donio Hrvatskoj u sljedeće četiri godine? Postoji li ipak vjerodostojna alternativa HDZ-u?

Ne, ne postoji alternativa HDZ-u. Ako alternativa nije Zoran Milanović. Ali možda vam ja nisam najbolji sugovornik za ovu vrstu pitanja. Od onih sam koje mnogo više nerviraju takozvani moji, nego oni koji nikad nisu niti će biti moji. I onda nema smisla da sad prosipam žuč i rigam vatru po SDP-u, možemašima, centrumašima i raznoraznim aktivisticama i aktivistima, priključenim na europske fondove…

Dakle, ne postoji alternativa HDZ-u, ali na neki način ne postoji ni HDZ. To je, nakon što je demisionirao Tomislav Karamarko, čudnovata skupina ljudi, birokrata nastanjenih u jednoj džinovskoj kancelariji, koji obavljaju kancelarijski posao vodeći računa o vlastitoj dobrobiti, kao i o interesima Crkve, Bruxellesa i Washingtona. Tačno tim redom. Jedino što u svemu tome odaje neku živost i kreativnost jesu ministri u Plenkovićevoj vladi. Onih trideset smijenjenih, koji su golemom većinom sumnjičeni i optuživani za različite razine kriminala. Kao da u Hrvatskoj samo realizirani ili nerealizirani kriminalac može postati ministar. Ili možda ulazak u ministarstvo od poštena čovjeka u Hrvatskoj načini kriminalca?

Prijeđimo malo onda na BiH, koja još uvijek nije otvorila pregovore o članstvu u EU-u, a glavni razlog tomu su unutarnje podjele koje zaustavljaju sve pokušaje reformi. Može li BiH uopće u dogledno vrijeme postati punopravna članica u ovakvim okolnostima? Što bi članstvo donijelo Bosni i može li ona i bez članstva uhvatiti korak s europskim standardima?

U Bosni i Hercegovini postoje najmanje tri paralelna društva, s tri paralelne stvarnosti. I tako se to može nastaviti u sljedećih nekoliko stoljeća.

Churchill je rekao da “Balkan proizvodi više povijesti nego što može podnijeti”. Trenutno se povijest proizvodi u Ukrajini i na Bliskom istoku. Mogu li ti događaji, osobito ruska invazija na Ukrajinu, zapaliti i potencijalna krizna žarišta u bivšoj Jugoslaviji?

Ne vjerujem. Mi gorimo sami po sebi. Za neka intenzivnija gorenja trebao bi nam širi svjetski sukob.

Kraj rata za sada se ne nazire. Nedavno je cijenjeni ruski pisac Mihail Šiškin rekao kako Rusija mora doživjeti totalni poraz, kao Hitlerova Njemačka. Slažete li se?

Totalni poraz moguć je samo u svjetskom ratu.

Od rata između Hrvata i Srba prošla su tri desetljeća, no – ako izuzmemo fenomen gostovanja narodnjačkih pjevačica – zajednički kulturni prostor jedva da postoji. Hoće li tako biti zauvijek? Može li jednoga dana doći do “skandinavizacije” Balkana u kulturnom smislu? Koja generacija bi to mogla ostvariti?

Mislim upravo suprotno. Danas su Hrvatska i Srbija jedna drugoj bliže nego što su to bile u vrijeme Jugoslavije. Zajednički kulturni prostor fluentniji je i življi nego što je bio ikad u Jugoslaviji. Hrvatske nacionalističke vlasti izborile su se različitim oblicima represivnog djelovanja da većim dijelom onemoguće komunikaciju i prožimanje živih i elitnih kultura. Recimo, vi znate da Ministarstvo kulture u Hrvatskoj ne otkupljuje knjige srpskih i bošnjačkih pisaca, bez obzira na to što su objavljene kod hrvatskih nakladnika.

Kako se već, zbog ovisnosti o Bruxellesu, knjige srpskih i bošnjačkih pisaca ne mogu zabraniti, barem im se može maksimalno otežati objavljivanje i komunikacija unutar zajedničkog kulturnog polja. Borbom Ministarstva kulture i medija Republike Hrvatske protiv zajedničkog kulturnog prostora nije, međutim, ukinut taj prostor, nego je za stotinjak civilizacijskih katova spuštena njegova razina. Danas, zajednički kulturni prostor odvija se u zagrebačkoj areni i po sličnim mjestima u svim hrvatskim selendrama, koja gore u paklu srpskoga i bosanskog turbo folka. Kao nikad u vrijeme Jugoslavije!

Moram priznati da zlurado uživam u tome, bez obzira na to što je taj isti turbo folk zapravo glazba današnjega hrvatskog nacionalizma. Osim što je glazba intelektualno i emocionalno oštećene hrvatske mladeži, koju je upravo ultrakonzervativno vjeronaučno i potencijalno ravnozemljaško hrvatsko školstvo učinilo prijemčivim upravo za tu glazbu. Možda je ta mladež apolitična, možda nije nacionalistička.

Kako objašnjavate trajnost represivnih struktura na našim prostorima, taj “mehanizam totalitarne svijesti” koji se svako toliko pokrene, perpetuirajući ideološko pozicioniranje? Koja je u tom smislu uloga književnosti? Može li književnost posredovati stvarne promjene?

Objašnjavam nedostatkom osobne pristojnosti i odsustvom demokratskih tradicija. A književnost može utjecati samo na one koji čitaju. Pritom, malo je dobrih knjiga i dobrih pisaca, a još je manje dobrih čitatelja. Tako je bilo uvijek i posvuda.

Od političara očekujemo da se ponašaju moralno u naše ime, a oni nas uporno iznevjeravaju. Je li visoka politika izgubila osjećaj za moral i etiku ili je nikada nije ni imala?

Osobno govoreći, nikad od političara nisam imao takva očekivanja.

Pisac je, kao i vojnik, prisiljen donositi odluke. Te su odluke među ostalim odraz njegove osobne etike. Postoji li tako nešto kao etičnost književnosti? U čemu je ona, za vas?

Pisati o onom o čemu se ne može pisati. Pisati o onome što vas se doista tiče. Pisati onako kako nikad niste. Pisati tako da uznemiravate, iritirate, razočaravate, a ne tako da tješite, ne tako da uvjeravate čitatelja da je u pravu. Pisati kao da ste upravo vi taj čitatelj, kao da pišete knjigu koju biste željeli pročitati. Pisati protiv sebe i svog građanskog statusa. I ništa od svega toga. To bi otprilike bila etika književnog teksta. Etičnost u književnosti strahovito je važna, ali ona iščezava čim se o njoj pokuša govoriti.

Vaša brojna književno-kolumnistička pisanja uključuju i niz “Junak našeg doba”. Kako birate tjedne junake? Zašto su neki antijunaci, a neki junaci? Je li kriterij sličnost s Pečorinom?

Biram ih subjektivno. Neki su doista slični Pečorinu, dok su drugi prave junakinje i junaci. Volim promatrati svijet kroz likove, stvarne ili fikcionalne.

Budući da se nalazimo na samome kraju 2023., koga biste izdvojili kao najvećega junaka godine koja je iza nas, a koga kao najvećega antijunaka?

z Hrvatske gledano, junakinja bi, možda, mogla biti Iva Milka Kramarić, krčmarica iz Severina, koju je pod nadzornim kamerama tukao načelnik općine Žarko Žgela, a ona ga je, s nepoljuljanom vjerom u javnost i u Republiku, odlučila “dati u novine”. Ta žena je simbolička figura opstanka ove zemlje, netko tko u Hrvatsku stvarno vjeruje, junakinja i mučenica. Antijunakinja bi, ni kriva ni dužna, mogla biti Aleksandra Prijović, autorica najmasovnije kulturne priredbe u Hrvatskoj u 2023. godini. Prija je građanima Hrvatske pokazala dokle su ih dovele sve hrvatske kulturne politike u proteklih tridesetak godina.

Rat u sto oblika – jer svaka od crtica u “Ratu” donosi po neki oblik rata – završava, pa… ratom. Ratom dviju ruža. Nevjerojatna je snaga te posljednje slike. Znači, kotač prirode neumoljivo ide dalje, kotač patnje se nastavlja? Ili ste tom slikom željeli dati nadu?

Ne vjerujem u nadu u književnosti. Premda je sama književnost izraz nade. Pišete jer se nadate. Čitate, nadajući se da ćete imati toliko vremena da dovršite tekst.