Otpočetka 1992, kada se nakon Sarajevskog primirja potpisanog u Konaku, s kojim je u Hrvatskoj završio jedan rat, pripremao stvarni početak rata u Bosni, a s njime i kraj jednoga našeg života, pisao sam nešto što sam nazvao “Tempi morti”. Trebala je to biti knjiga pjesama, ili bi to, možda, bila poema, esejistička rasprava u stihovima, svakako pokušaj da se o stanju vlastitog svijeta piše uz neku spasonosnu distancu. (Vazda mi je slabo išlo distanciranje od samog sebe.) U ta tri mjeseca, nakon posljednje Nove godine, u siječnju, veljači, ožujku, dok smo se noktima još držali za klizave rubove pločnika, nastojeći sačuvati vlastiti unutarnji mir, napisao sam, možda, tridesetak tekstova u stihovima ili u simulaciji stihova. Nakon što se 5. travnja zaratilo i u Sarajevu, “Tempi morti” su prekinuti. Pisani na pisaćem stroju i na zelenkastom pelirnom papiru, tankom, skoro prozirnom, rasipali su se na sve strane po Sepetarevcu i iz nekog neobjašnjenog razloga izazivali u meni mučninu i sram. Većina tekstova iz “Tempi morti” završila je u smeću, uglavnom nehotično, ili je izgubljena, dok sam nekolicinu slučajno sačuvanih uvrstio u knjigu svojih izabranih pjesama “Dunje 1983.”, objavljenu 2005. U međuvremenu nestalo je mučnine i srama, a sačuvani tekstovi pretvorili su se u neku vrstu arheoloških nalaza jedne intime. U pjesmi “Ljubaznost malih naroda” dvije stvari mi se čine zanimljivim: naslov, koji zavređuje neki mnogo sadržajniji i duži tekst, a vjerojatno i knjigu; te činjenica da je budućnost neprestano potvrđivala i još uvijek potvrđuje zbivanja iz pjesme, koju je jedan dvadesetpetogodišnjak napisao u veljači 1992.

Ljubaznost malih naroda

U Brechtu bi barem jedan taksist na frankfurtskome Hauptbahnhofu
Prepoznao staru komunističku svinju
Davna bi dama prelazeći s jedne na drugu stranu ceste posljednji put
U njemu vidjela monstruma koji joj je mladost potrošio na policijska ispitivanja
Škripnuo bi zubima gospodin X jer i on se sjeća dana kad je u Njemačkoj sve bilo u redu
Djeca su išla u školu, dojilje su nadmašile dva četverogodišnja plana, a logori?
Logori su bili uglavnom u Poljskoj, pa otkud nam pravo da se u poljske petljamo stvari

U mojoj bi zemlji prema Brechtu svi bili ljubazni
U audijenciju bi primljen bio od predsjednika i ministra kulture
Vodili bi ga na književnu večer, upoznavali s probranim teatarskim društvom
U mojoj zemlji teško je shvatljivo da bi Nijemac mogao biti stara komunistička svinja
Mi vjerujemo da svima je njima pod jezikom Hitler, samo ga ne smiju pustiti van
Pa im se smješkamo kao stari saveznici, mijeseći uzbuđeno jaja kroz šuplje džepove hlača

Sarajevo, veljača 1992.

      Volim kada mi konobar u Venusu, bez narudžbe, donese espreso, taman dužine i jačine. Uz njega i čašu obične vode, nikako kisele. Pa se razleti da mi nađe dnevne novine.

     Momak u Pelivanu, čim me ugleda, prstima odbroji koliko minuta ću čekati burek s mesom, jer mora biti direktno iz furune. Ne pita za jogurt – zna da ga neću – nego odmah prinosi moju čašu vode.

     Kod Poja, uz ćevape, na roštilj odmah stave i somun. Da bude prepečen i hrskav. Sem luka, nikakav prilog – to se podrazumijeva.

     U mesari mi Semir očima da znak da trenutno nema mesa za mene i prošapće da dođem poslije jedanaest.

     Zade i Anđa nikada ne propuste da mi u kesu s povrćem ubace i paradajz plus ili tubicu peršuna.

     Milo me godinama, u decembru, snabdijeva krompirom, mladim i slatkim kao usred maja, tek izvađenim iz njegove bašte. Donese bez narudžbe – ja sam mu, kaže, stara mušterija.

     “Srećan put i veži taj pojas ponekad” – ispod glasa dobacuje mi policajac i pita jesu li radile lignje sinoć.

     “Kao vazda, komšo?” – rizično škljoca makazama oko moga uha frizer Ilir i ne čekajući odgovor počne ravnati moje sve rjeđe vlasi.

     Šnajderica Gina me, umjesto pozdrava, pita: “šta je sad široko ili predugačko?”

     Moj grad.

Branko Fučić: Terra incognita, Kršćanska sadašnjost, Zagreb 1997.

Teško bi danas bilo našem onepismenjenom hrvatskom svijetu objasniti tko je bio Branko Fučić. Ono što bi, možda, jedino mogli razumjeti jest da je bio crkveni čovjek i da nije bio u Partiji. Ali bi li i to razumjeli? Jer Fučić je istovremeno cijeli svoj radni vijek u socijalizmu bio zaposlenik nekih od najvažnijih i najuglednijih kulturnih institucija u zemlji. A pritom sasvim je malo vremena provodio u službenim prostorijama i kancelarijama tih institucija. Naokolo je tumarao, uglavnom je pješačio po istarskim i kvarnerskim zabitima, a zatim i širom Hrvatske, pa i bivše Jugoslavije, baveći se nečim što bismo mogli nazvati poslom kulturno-povijesnog, arheološkog i paleografskog detektiva. Poput onih čudakinja i čudaka iz britanskih kriminalističkih serija, samo što se nije bavio umorstvima i pljačkama, nego razotkrivanjem skrivene, skrajnute i naslagama vremena prekrivene baštine. Recimo, po zakucima interneta može se naći informacija koja je začudo vjerodostojna: Branko Fučić otkrio je i obradio više od polovice registriranih glagoljaških natpisa na teritoriju bivše Jugoslavije. A ako vas kao turista put navede u Istru, pa bude hladno i oblačnu, i ništa od kupanja, te se odlučite za malu ekskurziju po istarskim freskama, unaprijed možete biti poprilično sigurni da ih je obradio Branko Fučić.

Povijest umjetnosti i talijanski završio je u Zagrebu 1944. Po oslobođenju zapošljava se u Konzervatorskom zavodu u Zagrebu, pa u Konzervatorskom zavodu za Istru i Hrvatsko primorje u Rijeci, da bi ubrzo prešao u Historijski institut Jugoslavenske akademije znanosti i umjetnosti, koji je, istina, sjedište imao u Zagrebu, ali dobra i pametna uprava Fučiću nije branila da sav svoj radni i životni vijek provede na – terenu. I tu dolazimo do onoga za nas najvažnijeg: osim što je bio maran, gotovo fanatičan tragač, otkrivatelj i istraživač, Fučić je bio briljantan pisac. Jedan od najdojmljivijih i najboljih nonfikcionalnih stilista koje je hrvatska književnost imala u dvadesetom stoljeću. Nije sasvim lako odrediti žanrove u kojima je pisao. Premda je bio esejist, pisac kulturno-povijesnih reportaža, monografija i znanstvenih radova, kao i putopisa, crtica i novinskih članaka, Fučić zapravo je bio pisac žanrovski fluidne i sebi posve prilagođene proze. Kao svi veliki pisci, pisao je što je htio i kako je htio.

Njegove knjige bile su lokalni i regionalni bestseleri. Recimo, “Fraške”, kojih bi se tek trebalo prisjetiti. Kao i “Terra incognita”, koja je objavljena u izdanju Kršćanske sadašnjosti u ona najgora hrvatska knjižarska i nakladnička nedoba iz sredine devedesetih. Već je nakon godinu dana bilo tiskano i drugo izdanje, a ja sam se u ona doba po kaptolskim knjižarama nakupovao primjeraka, koje sam, pun oduševljenja, poklanjao prijateljima i poznanicima za koje sam vjerovao da će se navući na Fučićev način i stil. Neki doista jesu.

Riječ je o vrlo kratkim tekstovima – svi odreda su jednake dužine – jer su svi prethodno morali stati u šest minuta Fučićeve autorske rubrike u emisiji Ljiljane Jerkić na onodobnom Hrvatskom radiju. Premda pješak s ruksakom, i istraživač davno minulih svjetova, Fučić je bio izrazito medijski osviješten: znao je da na radiju mora biti dinamičan i zabavan. Ali njegova dinamika bila je poput dinamike Umberta Eca, bez imalo trivijalnosti i šuplje poučnosti, bez ijednog općeg mjesta.

Svaki tekst zapravo je istraživanje po jednog malog, velikog, jedva vidljivog, u vremenu i/ili prostoru skrivenog mjestašca Hrvatske, koje može biti na zemljopisnoj mapi, a može, recimo, biti u tekstu. Recimo, antologijski je, nezaboravan jedan tek malo veći esej u knjizi, naslova “Baščanska ploča”, razdijeljen na šestominutna mikropoglavlja, od kojih nam je danas možda i najzanimljivije prvo, naslova “Čitanje Baščanske ploče”, koje počinje ovako: “U gimnaziji nam je profesor hrvatskog jezika, Slavonac, štokavac, objasnio značenje Baščanske ploče za hrvatsku povijest. Pročitao nam je i njezin tekst, naravno, s naglascima svoje štokavštine, s naglascima suvremenoga hrvatskog književnog jezika. I danas pamtim početak njegova čitanja: ‘V ime Otca i Sina i Svetago Duha. Az opat Držiha pisah se o ledine juže da Zvnimir kral hrvatski v dni svoje v Svetuju Luciju’, itd. Meni, bodulu, čakavcu, koji sam i kod kuće, u Zagrebu, komunicirao sa svojima na čakavštini, nešto u tom čitanju nije ‘štimalo’. Takav jezik Baščanske ploče činio mi se oporim i tvrdim, pomalo barbarskim. Ali autoritet moga izvrsnog profesora odagnao je moje nejasnoće – tako, valjda, to jest i tako to mora biti.

Tek jedan Candide, jedan moj prijatelj iz djetinjstva, rođeni Baščanin, opet me je u zrelim godinama poljuljao svojim bašćanskim pitanjem: ‘Ca še žna kako šu u ono vrime opati švete Lucije citali Baščansku plocu? Ca šu glagoljaši prije Ljudevita Gaja bili štokavci?’”

I tu započinje čudesna avantura Branka Fučića, za koje on svome čitatelju, potpunom neznalici, i sebi, u pripovjedačkoj pozi potpunoga neznanja, objašnjava kako valja ući u pitanja akcentuacije teksta, sastavljenog u vrijeme u kojem su živjeli ljudi o čijim akcentima ne znamo ništa. Fučićev put u saznanje jedna je od veličanstvenijih živih gesta hrvatske kulture i književnosti. “Terra incognita” knjiga je o tome.

Crkveni tati

Ovo je, recimo, romaneskna tema. Pod naslovom “Crkveni tati” Fučić započinje kako su, kada bi kao nepoznati za komunističkog režima od seljaka u nekoj zabiti zatražio ključ od kapelice, u njemu takvom, s naprtnjačom i znojnom, seljaci bi vidjeli sveca, “ambulantnog sveca”, koji posjećuje zapuštene crkve i nešto zapisuje. Danas, u demokraciji, ako zatraži ključ, u njemu će vidjeti tata. Što se u međuvremenu dogodilo? I onda nastavlja s anegdotom, zabavnom i duhovitom, koja preraste u malu povijest crkvenih tata u našim krajevima. Genijalno, ali baš genijalno!

Sveti Anton od praščića

I dok sam za primjer uzimao “Crkvene tate”, već mi je pažnju oduzeo susjedni esej-pripovijest, gornjega naslova. Tekst govori o svecu, koji svoj dan ima na 17. siječnja, ima veliku sijedu bradu, opatski štap i zvonce u ruci. Prikazuju ga s plamenom na dlanu i s praščićem, koji se skutrio uz njega. Sveti Anton Prašičkar, kako ga zovu Slovenci, zaštitnik je stoke od zaraznih bolesti, a u Istri, Primorju i na otocima, u Fučićevim zavičajima, dakle, zovu ga sveti Anton od praščića. Fučić objašnjava otkud Antonu praščić: u davna doba svinje su tumarale carigradskim ulicama i jele otpatke od hrane, “tako su prasci vršili po europskim gradovima onu ulogu koju danas vrši gradska ‘Čistoća’”. Samostanski su prasci, zarad razlike od onih pučkih, imali oko vrata zvonce. Otud Antunu zvonce. Gledajući svete sličice, objašnjava Fučić, puk je na svoj način pretumačio ikonografske znakove, i tako im je sveti Anton postao zaštitnik – domaćih svinja.

Prolazi već peti dan otkako sam pročitala “Bečki roman” Dragana Velikića. Trebalo mi možda mjeriti vrijeme i promjene koje nam donose pročitane knjige, međutim, riječ je o vrlo nemjerljivim kategorijama, gotovo metafizičkim. Još uvijek ne postoji uređaj koji bi izmjerio koliko nas je neka knjiga promijenila, koliko smo dugo o njoj mislili, koliko smo se dugo u svijetu kretali pod njenim djelovanjem. 

“Bečki roman” sam pročitala u dahu, u dvorištu jednog od najstarijih, neki kažu, i najstarijeg zagrebačkog hotela. Sve o čemu “Bečki roman” govori, slušala sam i za susjednim stolom. Bila sam, dakle, na periferiji glavnog grada Austrije. Gospođe su gotovo sat i pol vremena, koliko sam sjedila, razmatrale svjetske i zagrebačke probleme te brzo i samopouzdano detektirale krivce. U svijetu su ponosnu titulu krivaca za sve loše ponijeli Židovi, a u Zagrebu bosanskohercegovački Hrvati. Neugodno je to čuti, ali lijepo je znati. Tako mali narodi, a tako velika sranja. U Mostaru bi rekli – golemo.  Možda je i bilo vrijeme da se moja zabluda o glavnom gradu Hrvatske razbije: ipak je to periferija glavnog grada Austrije. Nepalci i ostali pripadnici radničke bratovštine iz Azije su im jadni i bijedni. I bit će sve dok netko od njih ne bude radio u nekom uredu, nekoj instituciji, sve dok ne bude radio neku odgovornu vrstu posla. Dok rinta na baušteli, raznosi hranu i vozi taksi, nema s njima problema. Dobro, malo im smrde, malo su im jebene crnčuge, ali u suštini, to je to. Periferija glavnog grada Austrije, opet kažem. 

Pavle Marić, mladi psihijatar i Srbin, čovjek koji se preziva na sporno -ić, zaposlen je u bečoj Centralnoj bolnici. Njegov život do zaposlenja nije bio idealan: dijete je razvedenih roditelja, projekt svog autoritativnog i dominantnog oca, stomatologa u čiju su ordinaciju u Beču dolazili samo oni s pedigreom, i majke profesorice književnosti i profesionalne kukavice. Međutim, u tom rascjepu između Beča i Beograda, Srbije i Austrije, Pavle je pristajao na očeve izbore i planove, uzalud opomenama djeda Lovre da oni koji se trajno nastane u Austriji trebaju paziti da ne završe kao Frankopani. 

Austrija Pavlovog oca Andreja u kojoj su toliko uzdao i kleo, u koju je vjerovao i kojoj je i sam, baš on, toliko doprinosio, raspala se onog dana kada mu je sin uhićen i zatvoren u zatvorskoj bolnici za mentalno poremećene osuđenike u gradiću kojem sada više ne pamtim ime. U “Bečkom romanu”, kao u povijesnoj lekciji o početku Prvog svjetskog rata, imamo povod i uzrok. Povod uhićenju bili su kolači: Pavle ih je donio svojim kolegama liječnicima u Centralnu bolnicu. Pandemija je korona virusa, svijet se neumoljivo raspada, njegove kolege kolače jedu, da bi ga svega nekoliko dana kasnije optužile za svjesno i namjerno trovanje. Istražni postupak je manjkav, sav od propusta, zataškavanja, a Marić u zatvoru provodi tri mjeseca gdje se njegova ljudska prava, koje kao zatvorenik ima, neprestano krše. Nema pravo na pravično suđenje i obranu. Zašto bi i imao? On je i prije okončanja kaznenog postupka – presuđen kao trovač. I ne samo kao trovač, nego i uhoda, isljednik, mentalno oboljela osoba. I unatoč tomu što stručni medicinski nalazi otkrivaju da nema nikakvo mentalno oboljenje, da ne postoji ni najmanji dokaz da bi nekog svjesno otrovao i uhodio, pred austrijskim policijsko-sudskim aparatom on je kriv. I sve što čini, što govori, kako se ponaša, samo ide u prilog toj tvrdnji. “Bečki roman” je knjiga o čovjeku koji se bori protiv države koja ga je odlučila hladnokrvno i nemilosrdno likvidirati kao građanina, i to drugog reda. A država je spremna učiniti sve što može i ne može, sve što se smije i ne smije, kako bi riješila slučaj. Pavle Marić je pred austrijskim zakonom i represivnim organima bio slučaj. I ne zato što je Pavle Marić, što je čovjek, nego što mu se tako, nesretno, naštimalo u životu da su oko njega, da su u slučaj upleteni svi oni koji čine kremu jednog grada. I zbog njih je on slučaj; pa neće sada ugledni bečki liječnici, pravnici, njihova djeca, ispaštati ako su malo i slagala, ako su malo i izmislila, ako su se malo i zezala, ako su malo i krivo shvatila, zbog tamo nekog Marića, koji čak nema ni državljanstvo. Osim toga, u njegovom mobitelu pronađen je inkriminirajući sadržaj: fotografirao je toliko toga što ga veže za ljubav, strast, radost. Kada bi mobiteli svakog od nas došli pred austrijske policijske istražitelje, vjerujem da bi se pronašlo neko inkriminirajuće djelo koje se treba tretirati Kaznenim zakonom i sumnjam da bi nas puno prošlo ispod godine dana zatvora i barem nekoliko psihijatrijskih dijagnoza. “Bečki roman” je roman o jednom sudskom postupku, ali i o procesu denucijacije pojedinca. Knjiga o tome kako postajemo žrtve drugih tek onda kada se ti ljudi više ne mogu izboriti ni sa sobom, ni sa svojom okolinom. Pavle Marić nije bio kriv, to se i sudskom presudom dokazalo, i to pravomoćnom.  Kolače je donio pogrešnim ljudima: onima koji su tuđi jad iskoristili jer im je tako trebalo, jer im je tako bilo lakše, jer su samo to znali učiniti. U osobu koju je volio, učitavao je, ono što je njegov otac učitavao u Beč: sve ono čega nije bilo. 

Osim borbe protiv represivnog aparata, u gradu koji je proglašen najsretnijim gradom za život, Pavle Marić borio se za vlastiti identitet i integritet pred ocem, pred svojom obitelji, ali i sam pred sobom. Možda mu je zatvor pomogao. Naši neprijatelji nas ponekad vode na nevjerojatno dobra i korisna mjesta. Treba im dati šansu da to učine. Mariću se, naravno, nitko nije ni javno ni privatno ispričao zbog terora koji je prošao, nitko nije pokazao ni minimum pokajanja. To je, dakle, jedna uobičajenost, ili kako se u romanu kaže, “tipično austrijski”. Ničega ih ta fraza ne amnestira, naprotiv, ni pojedinačno ni kolektivno, nego samo potvrđuje koliko je to dekadentno društvo, ogrezlo u zlo i bešćutnost koji se zatrpavaju saher tortama i pohanim svinjskim šniclama. Na njihovom je kuhinjskom stolu Pavle bio klasični carski drobljenac. 

Ponedeljak.

Pišem svešteniku iz Beiruta, na engleskom, ekonomičnom jeziku ovozemaljskog pakla – Bože, molim se da budete dobro, kako mi je samo žao.

Abouna Justinos Dib ne odgovara. Poslednja prepiska je bila sličnim povodom – javila sam mu se nakon pogleda u snimak nadzorne kamere u njegovoj crkvi, avgusta četvrtog, godine 2020. Na snimku se on moli, kad kroz vrata i prozore uleće vazduh potisnut detonacijom, bacajući krhkog slugu Božjeg kao leptira na plamen Bogorodičine ikone.

Odgovara tada sa: hvala na brizi, bilo je veoma teško.

Provodim dan misleći na leptire u Beirutu.

Utorak.

Prvi dan beogradskog oktobra zamutio. Abouna Justinos Dib posle dvadeset i četiri sata odgovara: Amin, vrlo je teško. Molim vas, molite se za nas.

Pišem mu nešto o veri. Na engleskom, ekonomičnom jeziku ovozemaljskog pakla.

Ne pišem ono o čemu mislim – oče dragi, u dalekom i dragom Beirutu, danas mi se otac vratio sa skenera sa rakom. Poslali smo ga tamo sa reumom a vratio se sa tumorom. Još koliko juče bila sam posvećenija Vašoj muci, dragi oče. Svih ovih godina divim se postojanoj snazi Vaše radosti dok krštavate i venčavate Vašu pastvu, sve te divne beirutske leptire, na koje mislim kad pođe vojska. A evo već danas događa mi se moj maleni Beirut od kog Vaš postaje dalji jer mi je duša tesna za tolike leptire.

Praštajte. Vrlo je teško. Molite se za nas.

Pogovor za novo izdanje romana Uspon i pad Parkinsonove

Premda je provodio stilske, žanrovske, pa i tematske mijene i prevrate, Basara otpočetka je pisac paralelne stvarnosti i razdešene povijesti. E, kad bi se u nekoj paralelnoj stvarnosti, u kojoj bi književnost svijetu bila važna otprilike onoliko koliko je svijet važan književnosti, dogodilo da mi Basara dođe kao svome starom drugu s upravo dovršenim rukopisom svoga novog romana Uspon i pad Parkinsonove bolesti, ja bih ga, naravno nakon čitanja, posavjetovao da to za masne pare proda Rusima. Oni će već naći pisca, ja bih im predložio Viktora Peljevina, koji će roman posvojiti, i tako će nastati velika prevratna knjiga ruske postkomunističke, postsovjetske i postmodernističke proze, ona za kojom je od 1989. ili od 1991. tragala moćna četa darovitih pripovjedača i romanopisaca, tražeći ruski izlaz iz realizma. I premda su neki od njih, ponajprije sam Peljevin, napisali romana, to znam, jer sam i Peljevinov pasionirani čitatelj, nisu našli izlaz, nego su se u postmodernizmu zaglavili kao u kakvoj strašnoj kući bez prozora i vrata. Osim toga, rekao bih Basari nakon što bih pročitao rukopis, cijela stvar ima neprocjenjiv marketinški, pa onda i materijalni, da ne kažem finansijski potencijal. Zadržiš li ti ovaj roman za sebe, rekao bih mu, za njega ćeš, vjerojatno, dobiti Ninovu nagradu, koju ti ne dadoše za Famu o biciklistima, nakon čega će izogovarati i tebe i knjigu, pa će sljedećih trideset godina trabunjati da si ti napisao i boljih romana od Parkinsona, a od novca od prodaje knjige u Srbijici moći ćeš neko vrijeme pokrivati troškove režija i kafane, nakon čega će ti se učiniti da nikakvih para tu nije ni bilo. Na ozbiljniju fajdu od prijevoda ne računaj, rekao bih Basari, jer malo šta je tako nekomercijalno kao kad srpski pisac, makar i genijalan, raspravlja sudbinu svijeta i Rusije. Ustvari, pogotovo ako je genijalan! Ako, pak, Rusima prodaš Uspon i pad Parkinsonove bolesti (ali možda pod uslovom da ga oni daju Peljevinu; ipak bi bila sramota da knjiga završi kod Limonova), stvar će se u Rusiji prodati u nekoliko miliona primjeraka, bit će prevedena na sve jezike Zapada i Istoka, o njoj će se govoriti na svim svjetskim postmodernističkim okupljanjima, sajmovima knjiga i književnim festivalima, tako da nije isključeno, rekao bih Basari, da će i tebe, kao čuvenog i prevođenog srpskog pisca, zvati da govoriš o Usponu i padu Parkinsonove bolesti, Viktora Peljevina. Ipak se u tom genijalnom ruskom romanu na više mjesta spominju Srbi i Srbija, pa da ti kažeš, rekao bih Basari, je li sve to Peljevin kako treba napravio. 

Jest da, možda, nije najjednostavnije odreći se vlastitog književnog djela, i to tako da ga prodaš jednoj takvoj firmi kakva je Rusija, jednoj takvoj, kako je Basara naziva, kosmogoniji, ali, ruku na srce, radio je Basara i neobičnije stvari od te. A korist po književnost i po Uspon i pad Parkinsonove bolesti bila bi neprocjenjiva. Pisac mora podnijeti žrtvu za svoje djelo, rekao bih Basari, čak i ako prilike zahtijevaju da ga se odrekne, da ga, kao novorođenče, u kutiji za cipele ostavi pred vratima socijalne ustanove ili crkve. Ustvari, pred vratima ruske ambasade.

Međutim, u stvarnosti, kao ni u čitateljskoj interpretaciji, ništa od toga neće se dogoditi. Bez obzira na ovu sjajnu poslovnu ideju, koju bi Basara, siguran sam u to, rado prihvatio, jer bi mu njezino ostvarenje donijelo novca za još barem dva života, Uspon i pad Parkinsonove bolesti ostaje njegov i srpski roman. U zbilji, vrijeme se vratiti ne može. I ne mogu postojati paralelne stvarnosti i povijesti, čak ni ako je njihov sadržaj uvjerljiviji, stvarniji i historijski utemeljeniji od sadržaja zbilje. Takvo što moguće je samo u romanu. Dakle, trebao bih za ovu stvar napisati basarijanski roman, koji počinje tom pomalo kilavom, nesigurnom i neuvjerljivom scenom u kojoj mi Basara 2006. dolazi s upravo dovršenim rukopisom Uspona i pada Parkinsonove bolesti, i ja mu zatim dajem svoj dragocjeni poslovno-književni savjet, da bi dvadesetak stranica zatim autor romana postao Viktor Peljevin, sa čime se mijenja književna, kulturna i politička povijest naše sadašnjosti…

To je još jedna važna konstanta romanesknog i esejističkog djelovanja Svetislava Basare. Njegova trajna tematska opsesija je povijest sadašnjosti. Sve vrijeme svijeta slijeva se u njegovim tekstovima u ovaj, upravo sad, trenutak. U tom je trenutku Basarina vječnost i Basarin Sudnji čas. On je moralist, nesumnjivo najmarkantniji i najmoćniji u srpskoj romanesknoj književnosti, on je prosvjetitelj, narodni tumač i zvjezdoznanac, koji će objašnjavati kosmos tako što će stvoriti usporedni književni kosmos, u kojemu će odnos među nebeskim tijelima biti jednak kako u onom originalnom, ali će u njemu biti one vrste pretjerivanja koja priču čini pričom.

Već negdje pri početku romana on ispisuje tvrdnju koja kao da je grafit, osvanuo jednoga sablasnog jutra na bedemu ovodobnog Kremlja: “realizam u ruskoj književnosti upropastio (je) rusku realnost”. Premda semantički, kao konstrukcija, proizlazi iz Basarinog stila i mišljenja, ovaj grafit, integriran u tekst romana, vjerojatno je ono najtačnije i najpreciznije što bi se o postsovjetskoj Rusiji moglo reći. Premda u romanu uopće nije riječ o toj Rusiji, nego o onoj prethodnoj, i premda je, kako u prvoj rečenici romana saznajemo: “Demjan Lavrentjevič Parkinson, izumitelj strašne bolesti, umro (…) od iscrpljenosti 1947. godine u logoru na Kolimi pod lažnim imenom Nikolaj Nikolajevič Kuznjecov.” Ali, već u drugoj ćemo i trećoj rečenici doznati nešto veoma važno, i za sovjetsku Rusiju, i za Basarine književne strategije: “Pod tim otrcanim imenom Parkinson će provesti još četrdeset i tri turobne mrtvačke godine – sve do perestrojke, glasnosti i raspada SSSR-a, raspada kome je (sad već rehabilitovani) Demjan Lavrentjevič – ako je verovati činjenicama iz predstojeće hronolije i biografije – itekako doprineo. D. L. Parkinson je, dakle, rehabilitovan zajedno sa stotinama hiljada što realnih što fiktivnih logoraša; ponovo dobija kuću svog iščilelog bića – ime.”

U Basarinim strategijama, kao ni u povijesti, privatnoj, porodičnoj kao i političkoj, dvadesetog vijeka, formalna kronologija ne znači mnogo. Kao ni činjenica da je ovaj formalno govoreći živ, dok je onaj, isto tako formalno govoreći, umro. Jer niti je prvi suštinski živ, niti je drugi u pravom smislu umro. Tko je živ, a tko mrtav, u mahnitoj historiji dvadesetog stoljeća i u Basarinim romanima, nije nešto što se ustanovljava u mrtvačnicama i prosekturama, ili na grobljima. U romanesknoj pripovijesti suštinska pitanja života i smrti tiču se čvrste logike naracije, ili slobodne volje pripovjedača, a u Basarinom su slučaju obje stvari najdirektnije povezane s mračnom logikom povijesti. Ili historije, u višem smislu riječi.

Svojevremeno je, ubrzo po premijernom objavljivanju Uspona i pada Parkinsonove bolesti, određenu smutnju u javnosti izazvao sam naslov. Među nečitajućom publikom, naime, kakve je uvijek većina, a o kakvoj Basara ponekad vodi više računa nego ijedan drugi pisac, stvoren je utisak da to Basara tematizira onu bolest iz medicinskih enciklopedija, izazvanu smanjenim lučenjem dopamina u dijelu mozga koji upravlja voljnim čovjekovim pokretima. Iz tako nastale smutnje i pogreške, i njezinoga odnosa prema povijesti i bolesti ispričanim u romanu, nastaje jedan od začudnih efekata romana. Medicinski parkinsonizam bolest je pojedinca – D. L. Parkinson naglasio bi: navodna bolest – dok je parkinsonizam D. L. Parkinsona bolest zajednice, kulture, čovječanstva. Osnovna i najpogubnija manifestacija te bolesti prividno je – zdravlje.

Ono što će olakog i prebrzog čitatelja svakako podsjetiti na Famu o biciklistima jest Basarina sklonost da se poigrava oprečnim pojmovima i paradoksima. Tako, recimo, zdravlje postaje bolest, a bolest se pretvara u zdravlje. Samo što to i nije paradoks u modernome vremenu i vijeku, i u onakvoj zajednici ljudi koja će prevladati u dvadesetom stoljeću i u romanima F. M. Dostojevskog, koji u najvećoj mjeri doista i jest pisac dvadesetog vijeka: bolesti kojima smo opsjednuti i koje nas, gorde, more za kapijama modernih bolnica i drugih medicinskih ustanova, redom su ozdravljive, dok od zdravlja, onakvog kakvo je zamišljeno i zapovjeđeno, definitivno ozdravljanja nema. Tako to Basara predstavlja, a tako to, otprilike, izgleda i u učenjima Demjana Lavrentjeviča Parkinsona. Pritom, Basara je ispod površine stvari – satiričar. Ili je on, još bolje i tačnije rečeno, humoristički pisac, komediograf, možda onaj i onakav kakvim je sebe nastojao vidjeti Thomas Mann. Samo što je, za razliku od Manna, Basara prošao i te škole, koje se, za razliku od tragičarskih i tragediografskih škola, uglavnom prolaze u stvarnosti, na trgu i ulici, svakako s one druge strane kućnoga praga, i to nužno iz autsajderske pozicije. Mannu nije, međutim, bilo dato da se rodi kao autsajder, ni u porodičnom, a bogme ni u zavičajnom smislu. Razlika među njima dvojicom je razlika između Lübecka i Bajine Bašte. Za ozbiljnog komediografa, Bajina Bašta sretnije je mjesto za roditi se.

Ali neka nas Mann predaleko ne odvede, vraćajmo se Basarinoj komediji i satiri. Naš pisac vlada tom genijalnom vještinom, pogotovu u Usponu i padu Parkinsonove bolesti i u srodnim romanima iz takozvane basarinske historiografsko-kulturološko-teološke metafikcije, da neprestano zavarava vlastite tragove, tako da ne biva do kraja jasno čemu se i kome se on to ruga, a s čime ili s kime se identificira. Mann ima jasnu i nedvosmislenu distancu prema Felixu Krullu, a kakav je Basarin odnos prema Demjanu Lavrentjeviču Parkinsonu, nipošto nemojte biti sigurni da ćete to znati nakon što pročitate knjigu. Između ostaloga, Basara ima i tu čudnu navadu, pratimo je još od Fame o biciklistima, da mijenja raspoloženje prema svojim likovima, da se maskira u njih i da zameće tragove ideji kojom je vođena naracija. Naoko, on je pisac ideja, katkad nam se učini da, poput autora iz davnih doba, svoje filozofske i političke rasprave pretvara u romane, ili da radi ono što je još Platon radio u svojim dijalozima, ali ubrzo shvaćamo da smo na krivom tragu. Anarhist koji vapi za redom u kosmosu, bogotražitelj koji se ruga vjerskim zanosima i bogoradi protiv institucija i ceremonijala, panker koji uspostavlja matematički sklad Bachovih fuga, Basara je pisac neprestanih proturječnosti. Samo što te njegove proturječnosti nisu samim sebi svrha. Upravo iz njih rađa se drama njegove književnosti.

Majstor je u imenovanju likova. Time će se jednom baviti stilisti. Recimo, zašto se glavni lik preziva Parkinson? Rus škotskog porijekla, reći ćete, i bila bi to zgodna i bezazlena zvrčka u pripovijesti, lako i nepretenciozno očuđenje, da nije prožetosti konfliktom Istoka i Zapada, beskrajne Rusije i tog posve malenog ostatka svijeta. Nesporazum nastaje iz tragično krivih međusobnih interpretacija i tumačenja, u kojima se s ruske strane svaki put rađa poneka monumentalna pogreška, i u toj pogreški element paradoksalne komičnosti. Uostalom, taj komični paradoks, ta monumentalna pogreška postoje i u samoj razlici između zapadnjačkog parkinsonizma i parkinsonizma D. L. Parkinsona. Ne samo da su to dva različita stanja, nego to su i dva suprotna stanja. Jedno je negacija drugog. 

U najvećoj moskovskoj bolnici D. L. Parkinson pokreće septembarsku revoluciju, “praobraz buduće oktobarske”. Počinje tako što bolesnici zbog loše bolničke hrane odbijaju doručak, “lupaju kašikama o manjerke”, bolničari ih uzalud smiruju batinama, jer ovaj put postoji organizacija. To vlast svaki put prekasno shvati: ne samo da je zaludno, nego je i opasno tući organiziranu skupinu ljudi, jer batinama se samo postiče revolucija. “Sve teče kao da pobunjenici slede uputstva još nenapisane Malaparteove Tehnike državnog udara, zauzimaju kuhinju, ostavu, magacin lekova i operacijske sale. Sazivaju konferenciju za štampu, na koju pozivaju dopisnike domaćih i stranih novina. Pozivaju bolesnike ostalih bolnica, poliklinika i sanatorijuma da se priključe revoluciji. Odziv je iznad svakog očekivanja.”

U toj apsurdnoj priči, koju bi neki drugi romanopisac iskoristio za kakvu epsku grotesku od nekoliko stotina stranica, dok je Basara apsolvira tek na stranicu dvije, i to zbog efekta sitne narativne i dramatske pirotehnike, čitatelj prepoznaje nešto što se u zbilji događalo, što je dio historije našeg raspadanja i što se, na neki način, davno usjeklo u naš kulturnoidentitetski imaginarij: pa upravo tako su, kako Basara opisuje septembarsku revoluciju, započeli 1981. “nemiri na Kosovu”, koji će zatim prerasti u pobunu s ciljem totalnog društvenog prevrata, što će reći u – revoluciju. Ali pisac ovoga, vjerojatno, nije ni bio svjestan. Naprosto, svaka revolucija započinje kao društveno marginalna pobuna, skoro u pravilu zbog hrane. I svaku revoluciju moguće je ugušiti – hranom. U Moskvi, u glavnoj bolnici, osnovana je Republika bolesnih, nakon što su revolucionari postavili svoja četiri politička zahtjeva, na kojima “prepoznajemo Parkinsonov rukopis”. Opet ih vrijedi radi pouke citirati: “1. izjednačavanje prava zdravih i bolesnih. 2. prestanak ograničavanja kretanja bolesnika. 3 pravo bolesnika da sami sebi postavljaju dijagnozu i određuju terapiju. 4. dvadeset poslaničkih mesta za bolesnike u budućem parlamentu Rusije.” Kako se sve, veli Basara, zbiva u Moskvi, “pred očima ambasadora, novinara i svetskih putnika, apsolutno je nemoguće poslati vojsku na goluruke bolesnike”, pa se vlast, nakon što je prihvatila političke zahtjeve revolucionara, poslužila metodom koji je u kršenju revolucije, zapravo, mnogo efikasniji od sile oružja: “Pred parom kobasica koje je Ministarstvo zdravlja obećalo kao zamenu za bljutavu kašu, ideali naglo počinju da blede. Bolesnici se poslušno vraćaju u krevete. Čekaju sledovanje boršča i kobasica. Zamenik ministra zdravlja, pred svitom ambasadora, stranih i domaćih novinara, lično sipa boršč i deli kobasice. I stvar je završena. Već sutra ujutru, u manjerkama je ponovo sluzava kaša. Nekolicina odvažnih počinje da lupa kašikama. Ali više nema nikoga ko bi mogao da politizuje tu buku (…) U bolesničke sobe ulaze bolničari s debelim batinama.” I tako skončava septembarska revolucija u Moskvi, po modelu nipošto novom i originalnom. Tako su, iskustvo nas uči, skončale sve stvarno propale revolucije u našem vijeku, među kojima, eto, mogli bismo se sjetiti, vjerojatno na Basarin užas, one studentske iz 1968. Jedina je šansa svih revolucionara uvijek da će vlast posegnuti za oružjem, umjesto za borščem i kobasicama.

No, je li to Svetislav Basara pisac društvenih alegorija? Nije, i to bi se također trebalo reći: alegorijski sloj njegovih pripovijesti, pa tako i ove u Usponu i padu Parkinsonove bolesti, posljedica je načina na koji se stvarnost odnosi prema priči, a ne na koji se priča odnosi prema stvarnosti. Stvarnost je, povijest je alegorija Basarinog romana, a ne obrnuto. I ta se alegorija počinje odvijati nakon što je roman napisan i objavljen. Pročitajte Uspon i pad Parkinsonove bolesti, pa promotrite kako je od trenutka u kojem je pisac stavio svoju posljednju tačku potekla historija Rusije, Srbije, Europe… 

Ovaj je roman kombinacija male povijesti života i rada D. L. Parkinsona, te njegovih teorijskih i revolucionarnih tekstova, i svjedočenja i pripovijesti slavnih i manje slavnih suvremenika, recimo Vladimira Nabokova ili duha poginulog turskog oficira Mehmeta Alija Muratoglua. Već negdje na početku pisac objavljuje svoj prezir prema poštivanju vremenskih i kronoloških zadatosti i zakonitosti. To što se nešto u takozvanoj stvarnosti dogodilo prije nečega drugog, ne znači ništa i ni na koji se način ne odnosi prema istinitosti kauzalnih veza. Ono što se zbilo u budućnosti vrlo često ostavlja posljedice u prošlosti. To je neobično važna pouka ne samo za čitatelje i čitaoce ovoga romana, nego i cjelokupnog narativnog, romanesknog Basarinog djela, i ona je među zakonima Basarine naracije. Demon historije, kojim se pisac često bavi i kojem se ruga, rugajući se svojim romanesknim antagonistima, nije, kako se samoobmanjuju historiografi i historičari, licem okrenut prema prošlosti. Njegova orijentacija mijenja se od prilike do prilike. Obično je poput publike na teniskom meču, koja maše glavama s jedne na drugu stranu mreže…

“Turizam je doista nacizam bez oružja.” Mamurluk je politički projekt. Bolovanje se kod Rusa pretvara u letargično ljenčarenje. “Zapamtite Nabokove”, svjedoči slavni pisac da mu je govorio D. L. Parkinson, “biti bolestan veoma je ozbiljan posao”. Nabokov poslije o tome razgovara s Berđajevom, pokušava dokučiti je li Parkinson lud, ili je zanesenjak novog doba, koji slijepo vjeruje u svoje fantastične teorije. Berđajev, međutim, nalazi razlog da se suglasi s jednim od Parkinsonovih stavova, onim o Aleksandru Makedonskom… I priča se nastavlja dalje, ludilo povijesti kovitla se poput uznemirenog duha kakvog anonimnog nesretnika u provincijskoj ludnici, čije ime i prezime nikome nikad neće značiti ništa. Lavrentij Akakijevič, otac Demjanov, piše Fjodoru Mihajloviču Dostojevskom, i to je jedan od vrhunaca ovog romana. Piše mu o nauku svoga sina, i poziva ga u rat: “Fjodore Mihajloviču! Baćuška! Hajde da zaratimo protiv realnosti. Vi, samo Vi i Vaš genij, Vaš talenat, harizma i uticaj, mogu potpaliti oganj pravedne revolucije bolesnih. U suprotnom: imaćemo revoluciju idolopoklonika zdravlja. Sve sam video u vizijama. Nemojte olako reći: to je Parkinsonov delirijum. Bilo bi pogrešno. Nemam ja s tim ništa. Samo sam posmatrao. To možda liči na delirijum, to možda i jeste delirijum, ali to će veoma brzo biti ruska stvarnost. (…) Kao iskusan bolesnik i genijalan čovek, Vi svakako pratite znake vremenai primećujete da porast brige za prirodno zdravlje (kakva masna laž!) čini da je isti taj narod sve bolesniji. Svaka nova bolnica za posledicu ima jednu novu izmišljenu bolest. Pod naslagama tih fiktivnih (ali ništa manje neprijatnih) bolešćina više nismo u stanju da prepoznamo našu pravu bolest na smrt: sve su terapije stoga pogrešne i kontradiktorne, jer naša istinska bolest u samoj sebi sadrži i lek.

To jest – pokajanje.”

Nešto je genijalno, nešto čudovišno u tom tonu, koji u početku možemo otpisivati kao pretjerivanje, možemo se tako tješiti, ali najednom se onda velika hiperbola survava u nešto što prepoznajemo kao svoje. Recimo, kada grof Vronski 1913. “na kolenima moli imperatora da se na period od dvadeset godina iz kalendara izbaci mesec oktobar”, samo načas se u sebi nasmijemo. Kao i onim fanatiziranim Parkinsonovim nastupima protiv sapuna i protiv zdravlja koje, tobože, svijetu donosi sapun. A onda nas prođe smijeh.

Za Idu

Oslobađah se decenijama, trudno, mukotrpno,
ali sad znam da, u stvari, ništa važnije i nisam
poduzimao u tom mrskom, nesnosnom životu,
koji protiče u neprestanom uzmicanju i bijegu

Od Nacije, Religije i Patrije, od svih prijatelja
milih što rođendane su veseli slavili, a žudjeli
krah, i čas moj smrtni priželjkivali kad bijahu
načisto da se i od njih nepovratno distanciram

Oslobađao sam se od sveprisutnih neprijatelja
koji na slom moj spletkama su opako smjerali,
mrazem bijele jeze zloba se njihova zakrivala,
kezila su se pred zoru lica speciesa bratoubica

I umrlih sam se vazda klonio, prepun strepnje
da prisnošću me svojom, neugaslom i bolnom,
u mrtvoga, a naoko živog stvora ne preobraze,
ufao sam se, naivan, i pogrebne izbjeći poraze

Premišljah u toj groznici i kako da se izbavim
od tereta što ga kao prokletstvo nosim vječito,
no je li moguće iz sebe samog da se pobjegne,
i kako da, pri tome, i Vraga i Boga izbjegnem,

pa da se, mimo sumornih obzorja Raja i Pakla,
do blagoslovljenih predjela svjetlosti uzvinem,
gdje nerođeni obitavaju u svojstvenoj svetosti,
a klatio sam se na rubu posvemašnjeg debakla

Zazirući i od nje, vapio sam umaknuti i ljubavi
tvojoj, no sirota duša najzad je spoznala da me
u grču čežnje za slobodom udes stvorio robom,
ali, i lasta u pleneru zaleprša kada sam s tobom

Prošla su već dva-tri tjedna od brodoloma Sergeja Jakirovića. Iz Dinamovih službenih prostorija i svlačionica izvjetrio je njegov dah. Vjerojatno su riješeni i svi međusobni financijsko-pravni odnosi. Rastava je provedena po svim pravilima “nogometne struke”. Po nogometnim rubrikama i u Sportskim novostima minuli su napisi i komentari novinara zaduženih za Dinamo i reprezentaciju, koji odavno već, još od Židakove iznenadne i nezvane smrti, podsjećaju na nelijepe muške hostese, što sopću i kašljucaju za službenim autobusima s natpisima dinamovskim i hrvatskim. U tim oproštajnim komentarima, tobožnjim stručnim analizama, Jakirović je temeljito opanjkan i unižen, kao loš i nesposoban trener, i kao glavni i jedini krivac za to što se na minhenskoj Allianz Areni, na početku Lige prvaka, Dinamo predstavio kao Zair 1974, pa još malo gore od toga. Jakirović je kriv, vele ti uglavnom vremešni mažoretani iz Mamićeva doba, zbog tog tobože najvećeg poraza u povijesti. Gledatelj te utakmice, pa još i ne naročito sklon Dinamu i tim općenito jednokratnim mitovima i legendama iz hrvatskog nogometnog života, dužan je primijetiti da je naš prvak dobro prošao. Da se Bayern nije uglavnom neobavezno poigravao, poput mačke s ošamućenim i prestravljenim mišem, i da Dinamo – kao što se u povijesti počesto događalo krajnje inferiornim momčadima – nije imao neobično inspiriranog golmana, konačni rezultat bio bi 14:0, ili barem 12:0. Ona dva Dinamova gola bila su posljedica Bayernove neozbiljnosti…

Ali je li Sergej Jakirović za ovo bio kriv? I kada je, precizno, njegova krivnja nastala? Jer samo nekoliko dana i tjedana pred utakmicu, isti su ga nogometni komentatori u novinama, skupa s bivšim fudbalistima i televizijskim voditeljima i voditeljicama, kovali u zvijezde i stavljali u istu rečenicu s Guardiolom i Ancelottijem. Kada je Jakirović postao univerzalna i nesposobna neznalica, koja upropaštava i ruši cijene skupim eksponatima iz Dinamovog izloga, uključujući i malog Baturinu, kojeg nogometni komentatori nazivaju “mali Modrić”? Odgovor je: dogodilo se to sredinom drugog poluvremena utakmice s Bayernom, kada je postalo jasno da se sprema katastrofa i da je, možda, bolje bilo da se nakon 3:0 u prvome dijelu Dinamova momčad parkirala u vlastiti peterac, spašavajuću svoju mušku čast i cijenu na Transfermarketu, nego da Bayernu zabijaju svoje tobož-golove. No, je li za to bio kriv baš Sergej Jakirović?

Taj bivši nogometaš iz visokog hrvatskog ligaškog prosjeka, i vrlodobar trener Gorice i Rijeke, postao je trener Dinama ne vodeći pretjeranog računa o obzirima. Rijeku je napustio usred priprema za utakmicu Konferencijske lige s Lilleom, i otišao u Dinamo. Poput Vase Ladačkog prezreo je siroticu i pošao za kćeri prebjegloga seoskoga gazde Zdravka Mamića. U dva se, po vlastitim riječima, kupao u kvarnerskom moru, a u četiri je već bio trener Dinama. Sreća da je mobitel bio vodootporan.

Nakon te svinjarije, koja za hrvatske prilike i nije svinjarija, ali u svim drugim društvima, na svim kontinentima bila bi svinjarija, mažoretani po zagrebačkim novinama i televizijama ubili su nas dokazujući nam da je Jakirovićev postupak visokomoralan i profesionalan, te su započeli dugu sezonu hvaljenja njegovih trenerskih vještina i kompetencija. Činjenica da je Dinamo, koji je bogatiji od ostatka lige zajedno, na kraju osvojio hrvatsko nogometno prvenstvo, tumačena je kao veliki uspjeh Jakirovićeva trenerskog genija. To što je Dinamo u kvalifikacijama za Ligu prvaka uspio nadmašiti konkurenta iz Azerbajdžana, već je tretirano kao veliki rezultat hrvatskog nogometa u cjelini, na što ponosan mora biti svatko od nas, bez obzira na navijačke afinitete, jer ga na to obvezuje njegovo hrvatsko državljanstvo. Biti protiv Dinama koji se sprema iznenaditi veliki Bayern, za hrvatskog građanina čin je veleizdaje! Sportske novosti u danima pred utakmicu u naslovima diskretno najavljuju iznenađenje. S naslovnica Jakirović poručuje: samo da pobijedimo Hajduka, a u München idemo da uživamo. I onda dan kasnije, na naslovnici Sportskih ista njegova fotografija i naslov: “Krivcu je ime Jakirović!”

Što se ustvari zbilo između dviju krajnosti, između tvrdnji da je Jakirović uzor svih vrlina i trenerski genij, i tvrdnji da je Jakirović najveća greška Dinamove uprave, loš i nesposoban trener, da je “krivac”? Zapravo, ništa! Samo se odvila uobičajena dinamika hrvatske svakodnevice, one društvene i društveno-političke, i one nogometne. Način na koji je provedena defenestracija Dinamova trenera ne razlikuje se od načina na koji bivaju smjenjivani i hapšeni potrošeni ministri u vladi Andreja Plenkovića. Jakirović je pojavom nešto između Gabrijele Žalac i Davora Filipovića, kao što su, uz vrlo rijetke, ali još uvijek prisutne izuzetke, hrvatski politički komentatori i analitičari neobično slični tim nogometnim mažoretanima, koji dlakavih nogu u cicanim suknjicama plešu oko smijenjenog Jakirovića. Sve je to, uz minimalne varijacije, jednako. I sve je jednako besmisleno i lažno.

O tome što je, zapravo, Dinamo, i od čega je Dinamo načinjen, jedva ponešto saznajemo u izvještajima s onog odavno već bizarnog suđenja braći Mamić, i iz svjedočenja bivših Dinamovih igrača, koji jedan za drugim priznaju iznose na ruke primljenog novca, za koji nikada nisu platili porez. O tome što je, zapravo, Dinamo, ponešto smo mogli čuti i u svjedočenju punice svetog nam Luke Modrića, inače bivše Dinamove računovotkinje. Ali takav Dinamo, klub golemog financijskog bogatstva, za koje, čini se, više i nije važno kako je stečeno – jer, zaboga, i na suđenju se govori o tome koliko je i kako Mamić financijski oštetio Dinamo, a ne o tome što je bio temelj Dinamovih financija! – ima svoje jasne domete. Takav Dinamo bit će zauvijek prvak Hrvatske, ali ne samo da ga Sergej Jakirović – koji mu je mokrih gaća postao trener, a dok su gaće bile suhe trenirao je Rijeku – nije mogao suprotstaviti Bayernu, nego takvo što ne bi mogli ni Guardiola, ni Ancelotti, ni José Mário dos Santos Félix Mourinho u najboljim svojim danima. Da bi se igralo protiv Bayerna, ili, općenito, da bi se igralo protiv bilo koga ozbiljnijeg od prvaka Azerbajdžana i Moldavije, valja steći kompetencije koje se razlikuju od onih koje ti mogu pružiti komentatori po hrvatskim nogometnim rubrikama i politički instruirani navijači i navijačice po hrvatskim televizijama. Da bi se igralo protiv Bayerna, protiv Slaven Belupa ne smiješ imati suca kao dvanaestog igrača, ne smiješ Rijeci usred prvenstva otimati trenera, ne smiješ igrače plaćati na ruke, ne smiješ se odricati Zdravka Mamića, a ne odreći se cijele njegove epohe… Općenito, da bi se igralo protiv Bayerna, moraš Igora Bišćana zadržati kao trenera. Ali ne zato što je nužno bolji od Jakirovića, nego zato što protiv Bayerna mogu igrati samo oni klubovi koji ne smjenjuju trenere zato što su izgubili utakmicu, nego ih smjenjuju zato što su izgubili ekipu… Tako je i smjenom Sergeja Jakirovića Dinamova uprava pokazala samo jedno: da Dinamo, bez obzira na novce koji mu osiguravaju apsolutnu i trajnu dominaciju u hrvatskom nogometu, ne može igrati protiv Bayerna. U svemu tome postoji samo jedno zanimljivo pitanje: je li Dinamo i uz mnogo manji novac, te bez koruptivne asistencije javnih i državnih institucija, mogao uspostaviti jednaku ovakvu dominaciju?

Sergej Jakirović je, kako bi se to u njegovim krajevima reklo, načinom na koji je prije trinaest mjeseci prešao iz Rijeke u Dinamo, bacio obraz pod noge. Smijenjen je, a zatim i izrugan, na ružan, nepošten i jednako bezobrazan način. Ali je i zaradio ogromne novce, a novci su, to nam je, valjda, jasno, jedino mjerilo u nogometu, pogotovu hrvatskom. Nakon što prođe neko vrijeme i nakon što se sve zaboravi, ponovo će se pojaviti kao trener nekoga drugog kluba u Hrvatskoj ili, možda, na arapskom poluotoku. I tako će započeti novi ciklus, u kojemu će Jakirović možda opet u svijetu hrvatskih nogometnih komentatora, mažoretana i hostesa postati genijalan. Pa će opet pasti, s velikim novcima u džepu. To je, možda, i jedina razlika između nogometnih trenera u Hrvatskoj i Plenkovićevih ministara. Nogometni treneri regeneriraju se u pravilnim ciklusima, žive dugo i obično ne dopadnu zatvora. Ministri i ministrice obave sve u jednom ciklusu. Izuzetak je Martina Dalić. Nakon što je oposlila državu, prešla je u Podravku. Možda će i Jakirović u Slaven Belupo.

U ime svih školskih zatočenika diljem svijeta
U ime tog malodobnog mučeništva za koje nijedna crkva i nijedan svećenik nikad i nigdje ne moli, a najmanje to čini hrvatski svećenik
U ime nemogućnosti da se oprosti onom koji oprost ne traži
U ime nemogućnosti da se oprosti onom koji misli da nije odgovoran i da nije kriv
U ime školskog sustava stvorenog po uzoru na logore
U ime svijeta koji funkcionira na zakonu jačega
U ime svih onih koji vide i ne čine ništa
U ime svih onih koji čuju i ne čine ništa
U ime svih onih koji pretpostavljaju ali nikad ne pitaju
U ime svih onih koji kažu da to nije njihova stvar
U ime svih školskih zatočenika diljem svijeta kojima nitko ne staje u zaštitu i čija se patnja ni na čijim usnama ne pojavljuje
U ime roditelja koji ne znaju kako zaštititi vlastitu djecu od druge djece
U ime roditelja čija djeca zlostavljaju drugu djecu
U ime te djece,
Na kraju, u ime Isusa Krista koji je svom izdajniku oprostio i uveo ga u Kraljevstvo nebesko i tako amnestirao svako buduće zlo i omogućio nesmetan i prohodan put svemu onome protiv čega se navodno borio
U ime Njegove naivnosti, u ime te blesave i djetinje vjere u dobro u ljudima, u ime nečije tuđe mašte na kojoj naša civilizacija počiva, 

donosim ovaj Ustav koji vrijedi u svim mjestima na svijetu gdje je organiziran obrazovni sustav kroz pohađanje nastave u zatvorenim, posebno betonskim objektima 

Donosim ovaj Ustav kako bih retroaktivno zaštitila sebe i one koje tek treba zaštiti, a to neće učiniti nitko nikada i nigdje. 

Članak 1. Nikome se ne žali. Nitko ti neće vjerovati. Ako kažeš roditeljima, reći će da preuveličavaš, lažeš, izmišljaš, manipuliraš. 

Članak 2. Ne žali se organima vlasti u školi. Razrednik, profesori, nastavno osoblje, pedagozi, psiholozi biraju uvijek ne baviti se problemima. Ako se žališ na problem, u njihovim si očima, problem ti. Nove probleme će ti donijeti njihovo bavljenje tobom kao problemom. 

Članak 3. Ako si ikako u mogućnosti, na svaku uvredu reagiraj, na svaki udarac reagiraj. Pokušaj se naučiti osloboditi straha i uzvratiti. Ako samo jednom vratiš, drugačije će te gledati. 

Članak 4. Ne očekuj od drugih da stanu u tvoju obranu i zaštitu. Neće nikada. Većina je uvijek na strani zlostavljača. Zlostavljač je taj koji publiku traži i uvijek je dobije. Količina nasilja koju osoba proizvodi proporcionalna je publici koja ga prati. 

Članak 5. Iako ti se tako ne čini, školsko zatočeništvo moguće je preživjeti. Od njega ćeš se kasnije dugo oporavljati. Država ti neće platiti toplice i psihoterapiju. To moraš sam. Ali svaki je školski zatočenik navikao na to da sve mora sam. 

Članak 6. Nikada ne zaboravi da si bio školski zatočenik. To duguješ onima koji će tek biti zatočeni. Ako im možeš pomoći, pomozi. 

Članak 7. Nikada ne dopusti da drugi tvoje zatočeništvo poopćavaju i banaliziraju. Zlostavljačiki i zatočenički sustav nije bio banalan u namjeri da ti oduzme život.  

Članak 8. Ne boj se svjedočiti o svom zatočeništvu. Strah vodi do toga da zauvijek ostaneš zatočenik.

Članak 9. Ne srami se vlastitog zatočeništva. Sram vodi do toga da zauvijek ostaneš zatočenik. 

Članak 10. Ne živi u samoprogonstvu. Nemoj gajiti iluziju da bi te zatočeništvo izbjeglo da si bio drugačiji. Zatočenik ne mora ništa konkretno učiniti da bi to postao: dovoljno je da je živ. Sjeti se zatočenika iz Perna – 36. 

Vitomil Zupan: Levitan, Globus, Zagreb 1985.

Odavno već oko sebe ne prepoznajem ljude s kojima sam odrastao. Ne prepoznajem one koje bih nekad, pretenciozno i bespotrebno, nazivao svojom generacijom. Generacija je štaka za lakši prolazak kroz ideološke diskusije. Ali ti ljudi s kojima sam ja odrastao, i kojih danas više nema, premda su uglavnom živi, snažno su bili obilježeni pokušajem izlaska iz sjene svojih roditelja, redom članova Saveza komunista Jugoslavije i poklonika kulta maršala Tita. Slušali su Azru, Pankrte i Paraf, gledali filmove Pétera Gothára “Vrijeme je stalo” i Miše Radivojevića “Dečko koji obećava”, i čitali, sve do onoga najmanjeg među nama, roman “Levitan” Vitomila Zupana. Bila je to, možda, najvažnija knjiga odmetnuća od roditelja.

S današnje tačke gledišta, u vrijeme agresije nenačitanih, ideološkog selfhelpa, političke korektnosti i balkanske varijante cancel terora nad književnim tekstom, “Levitan” je skandalozna knjiga. Glavni lik, imenom Jakob Levitan, bivši je partizan i pisac, politički delinkvent, koji je pijan naokolo radio antikomunističke svinjarije, uglavnom tako što je pričao viceve i vrijeđao većinsku ideološku vjeru. On je, međutim, možda i silovatelj. Mizogina muška svinja, seksualni manijak, psovač, muškarac iz mokrih snova kolumnističkih aktivistkinja u trivijalnim jutarnjim zagrebačkim cajtunzima, koji je u sebi sabrao sve ono što se u muškom zlu da sastaviti. Pritom, Levitan je u najvećoj mjeri autobiografska figura Vitomila Zupana. Cjelokupno, ili skoro cjelokupno Zupanovo književno djelo je, današnjim žargonom rečeno, na granici autobiografije i autofikcije. I on je taj grozni mužjak, ta odvratna muška silovateljska zvijer, koju su uhitili jer je žudio slobodu i jer se rugao vođi i Partiji.

Uhitili su ga onako kako sve bespravne i totalitarne policije uhićuju. Proces kojemu je Jakob Levitan izložen plastično je opisan, duhovito i oporo, s nekim karakteristično zupanovskim užitkom u stradavanju. Je li to mazohizam? Ili je to neki neobični, posve jedinstveni književni punk, tek malo je u povijesti istočnoeuropske i postkomunističke književnosti tako živih i plastičnih opisa policijskog i zatvorskog zlostavljanja, iz kojih u svakom trenutku izranja sama bit strašne komunističko-staljinističke devijacije sustava. Ono, međutim, što je u svemu tome apsolutno jedinstveno i neponovljivo Zupanov je humor i ruganje vlastitom stradanju. “Levitan” je genijalan roman jer ne dopušta nimalo jeftinih sentimenata i patetike. Njegov pisac kao da je predosjetio to daleko, nadolazeće doba pada Berlinskog zida i grozomorne postkomunističke laži o slobodi i ljudskim pravima za sve, pa je čekićem razbijajući komunističko i jugoslavensko pravovjerje, razbio i ono što se nakon toga uslijediti.

Zupan svom čitatelju ne dopušta da žali njegova junaka. Ne dopušta mu ni da se s njime identificira. Moglo bi se reći da se čitatelj Levitana – plaši. Ili mu se – poput naše nestale gimnazijske generacije – divi onom samoubilačkom adolescentskim gestom, koja ne priznaje sitne i oportune moralne obzire svojih roditelja. Ne priznaje, prije svega drugog, njihovo trulo licemjerje. Levitan je nesmireni seksualni delinkvent, on je živo zlo, koje žudi za slobodom. I on je živo ruglo jednoga velikog narodnooslobodilačkog i emancipatorskog pokreta. Njemu je, naime, stalo da se prikaže svijetu kao ruglo. U jednom trenutku – jednom od najupečatljivijih u romanu – Levitana vode uz neko stubište, na isljeđivanje, i njemu na um pada kako bi sad mogao skočiti kroz zatvoren prozor, u bezdan pritvorskog dvorišta. Time bi im napakostio, jer im nitko ne bi vjerovao da ga nisu – skočili. Scena se odvije u jednoj ili dvije rečenice, trebala je to biti jedna gotovo nevažna mikro-scena, ali meni je, i toj nestaloj generaciji, obilježila život. Grehota je, dragi moji, što vas je tako lako nestalo!

“Levitan” je u hrvatskom prijevodu objavljen u jednoj opasnoj, gotovo zapaljivoj ediciji zagrebačkog Globusa. Prevoditeljica: Rada Vikić. Recenzenti: Ivan Cesar i Predrag Matvejević. Naklada: 10.000 primjeraka. Čak je i u toj velikoj Jugoslaviji, zemlji u kojoj su živjeli neki ljudi čije su kulturne potrebe u književnosti svakako nadmašivale današnje jadne hrvatske standarde, naklada od 10.000 primjeraka za jednu je disidentsku, antikomunističku knjigu bila ogromna. I djelovala je poput bombe podmetnute pod stražnjice onoga višemilijunskog partijskog ološa, koji će se nekoliko godina kasnije naći na čelu nacionalističkih falangi. (Tih godina dok smo mi čitali Zupanovog “Levitana”, a onda i ostale njegove knjige koje u isto vrijeme objavljuje Globus, Andrej Plenković maturira na Edvardu Kardelju. Razlika između njega i nas trajno će ostati razlika između Zupana i Kardelja…) Bomba “Levitana” nije, na žalost, eksplodirala. Knjige-bombe imaju vrlo ograničeno djelovanje. Čak i kada su spakirane u genijalnim romanima.

Levitan, opet

“Levitanu” sam svojedobno, u tim trivijalnim novinama, koje su u ono vrijeme bile nešto drugo, posvetio jednu svoju Subotnju matineju. (Subotnja matineja bila je novinska rubrika, na žalost u nas osamljena, kojom sam pokušavao utjecati na društveni ukus…) Taj tekst kasnije je, uz moje dopuštenje, pretvoren u pogovor za prvo srpsko izdanje “Levitana”. Pa zašto nakon svega opet nekih novih nekoliko riječi posvećujem istom romanu? Vjerojatno je riječ o slijepoj vjeri da bi, možda, nekoga mogao uputiti i navesti da pročita knjigu, koja će mu zasigurno promijeniti život. Možda bih trebao jednom godišnje čitati “Levitana”, a zatim pisati o njemu. Ima to smisla.

Život i mišljenje

Nakon što je otpao od partizanskog i komunističkog pokreta tako što je drugovima rekao ono što ih spada, Vitomil Zupan živio je teško, kao socijalno likvidirana osoba. U jugoslavenskom komunizmu, kao i u Plenkovićevoj kardeljevskoj demokraciji, režim, službeni mediji i kulturne elite provodile su u ime ideologije trajnu socijalnu likvidaciju nepodobnih. Možete, dakle, živjeti, ali vam nije dopušteno sudjelovati. Razlika je samo u tome što je Zupan morao u zatvor, a neki Frljić samo je socijalno likvidiran i protjeran iz zemlje. U vrijeme svoga nepostojanja Zupan je završio građevinski fakultet, i živio kao ložač na brodu, kao boksač, soboslikar i postavljač gromobrana. I kao učitelj skijanja po Bosni. Ali je doživio da se proslavi kao pisac.