Reče mi:

Druga noć ovdje. Tek sam stigao u Čikago, trebao biti kod rođaka nakratko dok mi ne srede izbjegličke papire. Izašao van da prošetam, stao kraj jezerceta da zapalim. Nedjelja je, sumrak, sve pusto. Stade auto, izađoše trojica iz njega i preko ograde u dvorište preko puta mene. Izađe i četvrti i ravno prema meni. Izvadi pištolj  i meni u čelo. Nešto mi govori, ja ne razumijem šta. Druga jebena noć ovdje. Rekoh: “Pucaj, jebem ti mater.” I baš tako sam i osjećao tada. Ako sam takve jebene sreće da me poslije četiri godine sranja u Bosni drugu noć u Americi ubije kreten, možda je i najbolje da sve tako završi. Utom se upali alarm, ona trojica izađoše iz kuće i potrčaše prema autu. Vidim ovaj moj se zbunio, spustio pištolj. U meni se u tom trenu skupiše sva sranja kroz koja sam prošao, sve smrti i patnje i stradanja koja sam vidio u Bosni, spucam ga laktom – onim najtvrđim dijelom lakta – iz sve snage u bradu. On pade, ja na njega. Ovamo komšije već digle halabuku, ona trojica pobjegoše u autu. Ja ga udarim jednom, drugi put, treći… deseti, dok me neko ne povuče za ramena. Tek tad vidim da ne trepće, da mu je lice gnjecava, krvava masa. Otrčim do susjedne zgrade, umirim se i virim da vidim šta će se desiti. Srećom ustade, tetura, ali živ je. Šmugnem između zgrada do one u kojoj žive moji rođaci, popnem se do njihovog stana. Ispričam im šta je bilo, oni se usrali od straha. Onda pričamo, prekratko sam ovdje da bi me ljudi zapazili, nisam skoro ni izašao van iz stana. Teško da će me oni koji su vidjeli šta se desilo povezati s rođacima, ne znaju ni mene ni njih. A sumnjam da je iko i vidio u koju sam zgradu ušao. Ipak, za svaki slučaj, preko balkona trokatnice u kojoj žive – a oni su na trećem spratu – popnem se na krov i tu prenoćim. Kontam, ako me i budu tražili – tražiće me po noći. Veliko je ovo naselje, sutra će ljudi na posao, djeca u školu, biće tu i hausmajstori koji održavaju naselje, neće se usuditi po danu. I jesam, vidio sam dva auta kako polako voze po naselju, ali su odustali – nit me znaju, nit znaju gdje sam, nit im to iko može reći. Ujutro spakujem sve svoje stvari, jedva je bilo za jednog kofera, rođak parkira uz sami ulaz u zgradu, uđem u auto i pravac autobuska. Kupimo kartu za Floridu, tamo sam imao jednog jarana. Autobus vozi do Orlanda, a ovaj moj u Tampi. Nazovem ga kad sam stigao, on dođe po mene. Sutra odemo u organizaciju koja pomaže izbjeglicama. Kažem im da sam doletio iz Evrope u Čikago, ali da mi se nije svidjelo i došao sam na Floridu, nisam se ni registrovao kod izbjegličke organizacije tamo. Pitam mogu li mi pomoći. Kažu učiniće šta mogu. Smjestili me u nekoj crkvi, za par dana mi sredili papire, našli mi stan, našli posao. Jes’ stan bio rupa, jes’ posao bio kao u Čarli Čaplin filmovima, na pokretnoj traci zavrćem neke šarafe za pet dolara na sat, ako se počešem, promašim šaraf pa moram trčati uz traku-niz traku da sve pohvatam. Ali zahvalan sam im do kraja života. Poslije našao bolji posao, bolji stan, upisao fakultet, završio, znaš već kako to hoda. Prestao sam pušiti i dobro pazim u koje dijelove grada zalazim.

Sad mi je dobro.

Razgovarala Gordana Popović

Politika, Beograd, 2. maja 2024.

Kada Miljenko Jergović napiše: „Pao je veliki snijeg, kakav pada samo na filmu i u djetinjstvu”, odmah nam je jasno da ništa drugo ne može tako slikovito da ga opiše. Kao što imamo živu sliku i kada u nastavku doda: „Gradom su, gnjevni na prirodu, na meteorologe i na neprijatelja s druge strane granice, marširali nacionalisti u uniformama boje pustinjskog pijeska. Umjesto da se pod okovanim potpeticama njihovih usjajenih jahaćih čizama začuje prijeteći zveket pločnika, čula se, uglas, škripa snijega, kao da se iznad nas rastvaraju, odavno neotvarana, vrata raja. A onda su svi kao jedan stali, a s kazališnog im je balkona govor držao njihov vođa.”  A kada na drugom mestu napiše:„Žena je prestala plakati. Majka četvorice palih junaka. Gledali su je kao da je već izlivena u bronci”, prepoznajemo stereotipe koji se valjaju kroz vekove.

Uprkos tome što se u knjizi „Rat”, iz koje su uzete ove rečenice, ne pominju ni imena ljudi, ni ime grada gde se sve to dešava, a koji je pod opsadom, ni imena onih što ga napadaju, niti imena onih što ga brane, sve to ipak prepoznajemo kao deo sveta u kome živimo i kao deo sveta koji je oduvek postojao. Ova nova Jergovićeva knjiga, skup kratkih priča, gotovo crtica o ljudima u ratnim uslovima, objavljena je u Hrvatskoj u izdanju Frakture, ali će se u maju pojaviti i u Srbiji u izdanju kuće Booka, čemu se ovaj autor, kao što nam je rekao u razgovoru za „Politiku”, veoma raduje.

– Pored svega drugog, volim to iščekivanje Bookinog dizajna. Likovno oblikovanje knjige uvijek predstavlja neku suptilnu književnu kritiku iznesenu drugim sredstvima. Naravno, tako je kada dizajneri prethodno pročitaju tekst čije će buduće korice dizajnirati, što je kod Booke uvijek slučaj – kaže Jergović.

U knjizi „Rat” zahvatili ste široku galeriju likova, od zvonara do novinara, od urara do neveste, od prosjaka do predsednika… Stiče se utisak da ste kroz sudbine ovih brojnih ljudi bez imena i prezimena, prvenstveno hteli da ukažete na sav apsurd rata?

“Rat” je knjiga o jednom imaginarnom gradu pod opsadom. Ne bih baš rekao da je u njoj riječ o apsurdu rata. Općenito, ne vjerujem da je rat apsurdna pojava, jer ne može apsurdno biti nešto što se neprestano događa. I ne može apsurdna biti aktivnost na koju se, manje ili više, svodi cjelokupna društvena povijest čovječanstva. Možda je rat u suštini čovjekove prirode. I možda je onda čovjek apsurdno stvorenje. To bi već i moglo biti tako. I možda “Rat” o tome pomalo i govori.

Pošto su stigli novi ratovi, osećate li se kao umetnik obaveznim da ukazujete na to najveće zlo čovečanstva ili je jednostavno ostalo još neispričanih ratnih priča posle „Sarajevskog marlbora” i „Trojice za Kartal“?

Opet se jutros njišu u žitu makovi crveni… Počinju zriti i trišnje koje su bile najomiljenije za nas djecu, a vrijeme slatko i slasno, priroda razbuđena, još malo pa školski praznici…

Popeli bismo se na stablo i satima ne bi silazili, jeli bi trišnje koje su bile savršenstvo ukusa, pjevali bismo i pričali, gledali na cestu ko prolazi, ništa nam ne bi promaklo. Pomjerili bismo se tek u sumrak kad bi nas počela svježina obuzimati ili roditelji dozivati ili bi nešto počinjalo na televiziji. Svatko je imao svoju granu i svoj ugao gledišta, a najvažnije je bilo šta je stablo bilo naše pa se nismo morali skrivati ili bježati, a onda i naših prijatelja.

Ubrali bismo u najlon nešto za poslije, uz film, ili za babu koja više nije mogla da toliko hoda, jer ona je nama donosila tu slast dok smo bili mali.

Trišanja je bilo u rasponu od dva mjeseca, ranih i kasnih, crvenih, crnih i žutih. Kod nas su bile rane, u kasne smo morali ići kod bliže rodbine, a žute smo imali kod druge babe i dida. Ta bakica, kad bi došla u svoju baštu i vidila da su druga djeca na stablu, gledajući odozdo bi rekla: “Eee nemojte sve pojesti, ostavite koju trišnju i za mog unuka!” Jer, nakon razlaza sve njene djece u svijet unuk i unuka su joj povjereni kao mali na čuvanje dok su roditelji bili gastarbajteri. I ona je bila tad u ulozi majke brižnije od svih. A dida bi došao ispod i pogledao gore u krošnje te bi samo rekao. “Evala djeco, jedite vi, samo pazite da ne lomite grane i da ne padnete odozgo da se ne povredite.” Kakav car! Više se brinuo za djecu da im se nešto ne desi.

Kad je ponestalo ranih trišanja, krenuli smo nas par u vrakanje malo dalje i naišli na stablo mojega strica. Tako smo se opustili jedući uz priču i pjesmu dok nije došla moja rodica i potjerala nas sa stabla da smo sve skakali jer je mlatila savaračom oko nas, a to bijaše poveći štap sa jednog kraja i podeblji. Sve je trčala za nama mlateći štapom da brže hodamo, a jednu je čak malo više dovatila jer joj je nešto odgovorila ili protivrječila, ali je sve to bilo beznačajno u usporedbi s divnim ukusom trišanja.

Mene je štap poštedio jer sam bila bliska rodica.

Jer, trišnje su sazrijevale u najljepše vrijeme i bile su nešto šta nam je najviše odgovaralo u ukusu i ljepoti, pa bismo stavili peteljku kao naušnice, pa bismo se igrali gađanja špicama. Samo su nam gusjenice ometale sklad jer su malo bile jezive, bumbari bi samo zujali oko glava, iz paučine bi se leptirovi iskobeljavali izlazeći u različitim bojama krila, dok bi neke ptičice letile do svojih gnijezda i malim zijevajućim ptićima ubacivale u kljunove ono šta bi našle za jelo, a oni se oglašavali cvrkutanjem.

A mi smo se divili svemu oko nas, samo bismo ponekad morali skočiti naglavačke kad bi neka zmijica zalutala na stablo, ali bi brzo nestala jer bi se i ona prepala od naše vriske. Ili bi nas tata malo zaprašio galicom ili sumporom kad bi sa svojom pumpom na leđima oprašivao vinograd jer su stabla trišanja rasla pored loze u vinogradu.

Sada više ni vinograda niti trišanja nema, a niti tate sa vezanim šudarićom na četiri čvora da prašeći vinograd spasi lišće i grožđe da ne propadnu. Ah, to divno bezbrižno doba mora ostati barem napisano riječima našeg svijeta i riječju našeg podneblja da bi ostavilo pečat u sjećanjima onih koji to nisu doživili i nikad neće…

Zemlja je tu, trišanja nema, stabla posađena su još mala sa trči pa trči trišnja, dan je isti kao nekad neke godine, zvukovi se malo promijenili, razrijedio se zvuk oranja i kopanja, dozivanja. I ne zna se da li je promjena u nama nastala ili je promjena u vegetaciji koja je još više pozelenila jer zapušteni predjeli bujaju same po sebi, divlje.

Lana Lux, Kukolka, 2017

Nakon pada „željezne zavjese“ i, barem privremenog, zaustavljanja ruskih (od kraja Drugog svjetskog rata maskiranih kao „sovjetskih“) imperijalnih presezanja, došlo je do intenzivne emigracije židovskoga stanovništva iz zemalja propalog Sovjetskog Saveza u pravcu Zapada: Izraela, Sjedinjenih Američkih Država i, u dobroj mjeri, Njemačke. Emigracija u Njemačku kanalizirana je pod zbirnim pojmom kontingent-izbjeglice. On je podrazumijevao u najmanju ruku dvije stvari. Na prvome mjestu prihvaćanje onih koji se u bivšem socijalističkom sistemu, a i u onome što je postao njegov nasljednik, nikada nisu osjećali osobito ugodno te su bili izloženi narastajućem antisemitizmu i, na drugom, povijesnu odgovornost Njemačke, u čije je ime prije Drugog svjetskog rata i u njegovom toku, počinjen najveći zločin u povijesti čovječanstva – Holokaust čijom je žrtvom postalo šest milijuna Židova. Ta se povijesna odgovornost kristalizira u politici koja svakome Židovu i svakoj Židovki omogućuje naseljavanje u Njemačku, bez birokratskih stega kojima su izloženi emigranti iz drugih nacija ili drugih kulturnih krugova. Ideja koja je zapravo motor tog plana jest ponovno naseljavanje Njemačke židovskom populacijom i pokušaj bar djelomične rekonstrukcije onoga što je, u konkretnom obliku, zauvijek izgubljeno. Rezultati se te nerestriktivne politike naseljavanja mogu pratiti i na literarnoj sceni. Neke od najzanimljivijih spisateljica suvremene njemačke književnosti potječu upravo iz redova onih koje se u zemlju dospjele na osnovu sporazuma o prihvaćanju Židova. Naravno, ne može biti riječi (otuda i moja upotreba vremenskog priloga „zauvijek“ uz modalni „izgubljeno“) o uspostavljanju emancipatorskoga stanja kakvo je postupno izgrađivano od doba Haskale (kraj 18. stoljeća) do njegova tragičnog kraja nagoviještenog nacističkim preuzimanjem vlasti 1933., juristički realiziranog donošenjem Nirnberških zakona 1935., a nasilno definitivno provedenog u tzv. Reichskristallnacht u studenom 1938. Njemačka je politika svjesna da je okretanje kotača povijesti unatrag nemogućno. No isto je tako svjesna činjenice da se antisemitizam na njezinu teritoriju ne smije ponoviti ni pod kakvim predznakom. Naravno da se ta pozicija, u svojim konkretnim aplikacijama, podvrgava propitivanjima i da se o njoj slobodno diskutira, ali je u svojoj osnovi – odlučna borba protiv antisemitizma svim sredstvima koja pravnoj državi stoje na raspolaganju – neupitna te se stoga nalazi s one strane svih diskurzivnih propitivanja. Upravo je stoga u posljednje vrijeme tako često dovode u pitanje aktivisti (naivni) s lijeve i (daleko manje naivni) s desne strane političkoga spektra. 

No nije mi do daljeg elaboriranja te iznimno kompleksne povijesne, kulturalne i političke tematike. Ono do čega mi je stalo jest registriranje revitalizacije židovskoga života u Njemačkoj i, konkretno, na njezinoj literarnoj sceni. Plodonosna je nova renesansa i zbog očitovanja fenomena sve bitnijeg za suvremenu znanost o književnosti koja se odmiče od jezično determinirane nacionalne filologije i priznaje realitet višejezičnosti i plurikulturalnosti unutar jedne cjeline koju se nekoć dalo promatrati kao monolitnu i homogenu. U ovoj sam rubrici već izvještavao o njemačko-ukrajinskoj spisateljici Katji Petrovskoj, vrijedan je primjer kulturalnog ispreplitanja Sascha Marianna Salzmann, a danas ću izvještavati o Lani Lux i njezinu romanu prvencu Kukolka iz 2017. Lana je Lux kontingentna izbjeglica koja je u dobi od deset godina s obitelji napustila Ukrajinu, preciznije Dnipro, i naselila se u Njemačkoj. Studirala je glumu, iskušala se kao ilustratorka i odlučila se za prozu – makar nije zanemarila ni ostale umjetničke djelatnosti. Nakon Kukolke (o naslovu nešto kasnije) objavila je još dva romana: Jägerin (koji je ženski oblik imenice „lovac“ na hrvatskom?) i sakupljačica (2020) i Uređeni odnosi (2023). Sva tri su naišla na aklamaciju književne kritike.

Radnja Kukolke organizirana je linearno. U njezinu se središtu nalazi mala Romkinja Samira koja živi u domu za siročad u ukrajinskome Dnipru. Konzekventno predočena iz njezine perspektive (ali ne i dječjim jezikom!) priča slijedi njezina bjekstva iz zarobljeništva koja joj ne donose oslobođenje, već, naprotiv, sve intenzivniji stupanj porobljavanja. Istovremeno, Lana Lux efikasno prati Samirino sazrijevanje koje nastupa bez tuđe pomoći. Sve odrasle osobe koje je okružuju, i koje bi joj po prirodi stvari trebale ili bar mogle pomoći na putu od djetinjstva ka zrelosti, razotkrivaju se kao njezini najžešći protivnici kojima je jedini i isključivi cilj ostaviti je u mraku neznanja. Naravno, to čine kako bi im manipulacija bila olakšana. Manipulacija nekim znači lakše iskorištavanje njegovih/njezinih potencijala shvaćenih kao resursa na bogatome i širokom polju crne ekonomije. Fizičko zlostavljanje u domu završava Samirinim bijegom koji je dodatno potaknut odlaskom njezine najbolje prijateljice, Marine, u Njemačku gdje biva usvojena od strane jedne obitelji. Njemačka i Marina ostat će svojevrsne niti vodilje u toku cijeloga romana.

Prvi korak ka samostalnosti nošen je hrabrom odlukom (u tome trenutku Samiri je tek pet godina) da se, bježeći iz doma prepusti stihiji nepoznatog života. Samira je, to je i središnja točka oko kojega se okreće roman, lišena porijekla te time i identiteta. Čak je i spoznaja činjenice da je Romkinja zasnovana više na njezinome fizičkom izgledu nego na dokumentima kojima bi se ovjerovilo njezino postojanje u okvirima realnog života. O roditeljima se ništa ne zna, ili oni koji o tome nešto i znaju (eventualne socijalne službe u Ukrajini) te informacije ne prosljeđuju, nepoznat je čak i datum rođenja. Tako i njezin nestanak iz doma ostaje bez posljedica – nitko je ne traži, prepuštenost ulici može se bez prepreka pretvoriti u trajno stanje. No Samira je obdarena talentima. Na prvome se mjestu nalaze prekrasne zelene oči (Lana Lux će u intervjuima objasniti da je inspiraciju za roman pronašla u fotografiji Afghan Girl iz 1984. koju je snimio foto-novinar Steve McCurry u blizini pakistanskoga Peshawara za vrijeme sovjetske invazije na Afganistan. Djevojčica je kasnije identificirana kao dvanaestogodišnja paštunska izbjeglica Sharbat Gula.), ali Samira posjeduje i dar pjevanja. Sve to, pak, stavlja u sjenu njezina gotovo nevjerojatna sposobnost preživljavanja zasnovana na žudnji za obrazovanjem. Kao autodidakt Samira stječe znanja koja prevladavaju ona potrebna za život na ulici i snalaženje u najtežim situacijama. Tu se Lana Lux odvaja od realističke poetike i stvara književni lik mitskih karakteristika, paradigmu snage nužne za opstanak u surovome okolišu.

Nakon bijega iz doma Samiru na ulici kupi vozač automobila koji se predstavlja kao Rocky i za kojega se ispostavlja da je mentor bande besprizornih: prosjaka i kradljivaca. U tu skupinu se, isprva bez upotrebe nasilja, uključuje i Samira. Njezina je prednost ljepota, ali i umiljatost koji joj donose nadimak „lutkica“ – „kukolka“ na ruskom. Otuda i naslov romana i prva naznaka njegove višejezičnosti. Proces socijalizacije protječe bez većih problema. Figure koje Rocky okuplja oko sebe predočene su plastično, s jasnim karakternim osobinama i uvjerljivo prikazanom pretpoviješću. On sam, pak, ostaje obavijen velom tajne te se doima kao da živi tek u sadašnjosti. Svi likovi postavljeni su u funkciju bližega opisivanja same Samire. Daša i Lidija ženski su likovi koji izravno utječu na nju, slijepi i unakaženi Ilja približava je glazbi dok blizanci Oleg i Petja služe kako bi joj se jasno ukazali na opasnost povezanu sa zloupotrebom droga. No sam proces Samirinog odrastanja vodi nas gotovo neprimjetno ka središnjoj tremi romana – seksualnome sazrijevanju i s njim povezanim izrabljivanjem. Ono što Samira može pratiti promatrajući primjer starije Lidije ubrzo se zbiva i njoj samoj. Sama se jezivost budućih zbivanja nagoviješta činjenicom da njezino seksualno izrabljivanje od strane Rockyja počinje u dobi od deset godina. Bez iskustva i zaštite postaje žrtvom besprizornog muškarca čija se zloupotreba ne završava samo s njim, već uskoro djevojčicu pod raznoraznim izgovorima i postupno podvodi i drugima.

U tome se prijelomnom momentu romana kao kakav princ iz bajke pojavljuje lijepi i bitno mlađi muškarac Dima koji Samiru izvlači iz Rockyjevih ruku i uzima je pod svoju zaštitu. No ono što za nju započinje kao san relativno se brzo pretvara u moru. Nakon što ju je potpuno seksualno podčinio, Dima je, koristeći njezinu trajno prisutnu želju za odlaskom u Njemačku i zajedničkim životom s Marinom u adoptivnoj obitelji, šalje za Berlin u kojem, sada već četrnaestogodišnjakinja, postaje apsolutnom, paradigmatskom žrtvom seksualnog porobljavanja. U Berlinu, u Njemačkoj kao idealnoj zemlji snova, Samira doživljava najdublji pad. Svijet prostitucije u koji dospijeva, isprva pod Diminom kontrolom a potom u bordelu, dno je na koje ju se baca, kako fizički tako i psihički. Seksualni ekscesi kojima je izložena, i drastičnost govora kojom Lana Lux preplavljuje čitateljstvo kako bi ih uvjerljivo predočila, odlučujuće su odrednice proze koja se u laviranju između realnoga svijeta užasa i mogućnoga svijeta spasa određuje za prvi. Nasilje doslovce eksplodira u tekstu. Lektira postaje osobito tegobna kada se uzme u obzir da je Lux cijelim njezinim protokom uvjerljivo i ustrajno svoj lik izgrađivala na načelima empatije. Doista, bilo je nemogućno ne voljeti Samiru u njezinoj nevinosti, naivnosti i emocionalno prožetoj želji za boljim koja joj je omogućavala da ćuti ljubav i prema onima koji se te ljubavi nisu činili dostojnima. Knjiga kao da vapi za hepiendom koji joj se uskraćuje.

No ne treba zaboraviti da sam tokom cijele diskusije o tekstu ukazivao na njegov bajkoliki karakter. A bajka ne može postojati bez sretnoga završetka, poznato nam je. Zato se, u najmučnijemu momentu, pojavljuje osoba koja je spremna pomoći Samiri u najtežem trenutku, oteti je iz seksualnog navodno dužničkog ropstva, koja je, štoviše, spremna povezati je s Marinom i njezinim adoptivnim roditeljima. Ta je osoba, a kako bi moglo biti drukčije, ženskoga spola. Jasno je da se Lana Lux težeći ovakvome završetku mora odreći realističke poetike. Suzdržat ću se od pružanja informacije kako roman završava, ukida li se realizam u njemu potpuno ili ga se, pak, svodi na prikladnu mjeru. Moja je uzdržanost pojačana tihom željom da će se neki izdavač na području bivše Jugoslavije odlučiti tamošnjoj publici predstaviti ovu izvanserijsku spisateljicu. Stoga podvlačim crtu i ispod nje se sažimam na sljedeći način. Romanom Kukolka Lana Luks je njemačku književnost tematski obogatila pripovijedajući iz post-sovjetske perspektive priču koja se u velikoj mjeri odnosi na Zapad. (Neka na margini ostane zabilježeno da se problematici ukrajinske prostitucije na Zapadu u izvrsnome romanu Pseći park, srećom dostupnom u Hrvatskoj, bavila Sofi Oksanen.) Stilsko obogaćenje pruža vješta upotreba jezika u kojemu se diskretno, ali na markantnim mjestima, miješaju iskazi na ruskom čime se njemačka sintaksa, na određen način, uznemirava. Lana Lux usto diskretno ukazuje na antisemitizam čije je prisustvo primjetno kako u Njemačkoj tako i u Ukrajini. Kukolka je roman koji spada u njemačku književnost, ali je jednim malim ali ipak bitnim dijelom uronjen i u ukrajinsku – ako hoćemo – književnost i kulturu. Stoga i jest prominentan primjer moje ishodišne teze o njezinoj multilingvalnosti i multikulturalnosti koje nastavljaju postojati unatoč svim naporima zloga imperija da ih iskorijene.                   

Drago Glamuzina: Noćni portir, Buybook, Sarajevo/ Zagreb 2024.

Nedatirani dnevnik, u sedamdeset i šest poglavlja, s fotografijama. Mjesto zbivanja uglavnom je Zagreb, grad iz svih dosadašnjih Glamuzininih knjiga, u koji se on doselio iz Vrgorca na studije. U Zagrebu živi i radi, najprije kao novinski lektor, pa urednik, a potom kao urednik u izdavačkim kućama. Oženjen je, otac dvoje djece, pa rastavljen. Nakon više postbračnih veza, otac i trećeg djeteta. To su njegovi biografski podaci, koji se zatim u knjigama pjesama i u romanu “Tri” tematiziraju i variraju kroz život glavnoga junaka ili pjesničkog subjekta. Nesumnjivo, uvijek je to Drago Glamuzina, ali kako pisac nije istovjetan svome književnom liku, niti je moguće da živ čovjek bude pjesnički subjekt, između živa Drage Glamuzine i junaka njegovih knjiga nije uputno uspostavljati ikakve nedvosmislene usporedbe, ili govoriti da je čovjek u tekstu istovjetan čovjeku iz života. Pored ostalog, Glamuzina nije memoarist, nego je pjesnik i prozni pisac. Čak i u trenucima kada njegov lik sasvim podsjeća na Glamuzinu iz života, to nije potvrda sudske, policijske ili barem memoarske vjerodostojnosti teksta, nego se samo radi o tome da su se logika pripovijedanja ili ritam romana nekim čudom približili životu. Osim što će se već u sljedećem odlomku odmaknuti od života, beskrajno udaljenim čini ih razlika u kontekstima: onom životnom i onom romanesknom, pjesničkom, tekstualnom…

Pišući “Noćnog portira” za Buybookovu dijarističku ediciju, Glamuzina se susreće s jednim neočekivanim i neobičnim paradoksom. Trebao bi pisati tako da ne izmišlja, tako kako živi i kako mu diktiraju vrijeme i prostor, ali kako će, kad on i inače upravo tako piše? Ili barem simulira da tako piše. No, dok u oba njegova romana, u “Tri” mnogo izraženije, a u “Drugom zakonu termodinamike” skrivenije, postoji neka egzistencijalna drama koja čini romaneskni okvir i okuplja zbilju. u “Noćnom portiru” postoji niz sitnih, svakodnevnih drama koje čine životnu ili dnevničku svakodnevicu. “Tri” je roman jedne muške i mužjačke opsesije, egocentričan kakva već valjda jedino i može biti preljubnička – stvarna ili fikcionalna – ispovijest, a “Noćni portir” je, na neki pomalo ljubak i neočekivan način, (možda) roman, ili nacrt za roman niza partneričinih opsesija, uglavnom vezanih za stanovanje. Dobrom piscu ono najbolje se često otme mimo njegove volje i saznanja, pa se tako, vrlo vjerojatno, i Glamuzini otelo da najčvršći okvir njegova dnevnika čine te njezine opsesije, kao i ta važna, a gotovo nikad tematizirana priča o pokušaju dvoje ljudi da se naviknu na zajednički prostor. Ta priča uvijek je ljubavna priča, premda ljubav vrlo često stradava zato što par nije u stanju uskladiti, upjevati, uigrati vlastita bivanja u jednom prostoru.

Kada bi da spava, njoj smeta svaki zvuk i smeta joj svjetlo u sobi. Za san su joj potrebni savršeni mir i tišina. On bi, međutim, da čita prije spavanja. Ne samo da je tako navikao, nego od toga živi, kao što živi od kruha i vode. Ostaviti ga bez čitanja pred spavanje bilo bi isto kao i oduzeti mu mogućnost sanjanja. Problem nije prevelik, ako mu se ne dopusti da naraste. Ali problem je, kao i većina drugih problema sa zajedničkim prostorom, takav da može biti veći i jači od svake ljubavi. Vrlo su krhke spone među ljudima, krajnje su nesigurni razlozi zbog kojih jedni druge volimo. Ili razlozi zbog kojih volimo upravo onog ili onu koje volimo. Premda bi čovjek svisnuo bez onoga s kime živi, nema te ljubavi koja bi nadjačala pravo na čitanje prije spavanja. I onda se iz dana u dan i iz večeri u večer on domišlja kako će čitati.

Ili ovo: njoj smrdi zahod. Smrdi joj baš nepodnošljivo. Očito je riječ o novogradnji. Zagrebačke novogradnje iz devedesetih i tisućitih smrde, imaju tijesna stubišta i očajno lošu zvučnu izolaciju. Stan je, inače, njegov, kupljen davno, još za onoga braka. Ona se tu uselila iz svoga podstanarstva (koje još uvijek nije otkazala), i smeta joj se ono na što se on linijom manjeg otpora i karakterističnoga balkanskog i hrvatskog sirotinjstva s vremenom navikao: pa tako i na zahod koji smrdi, i na zidove kroz koje dopire svaki susjedski šum.

Čovjek je biće mirisa. Naše su mašte, naše su svijesti, kao i ono što je ispod tih svijesti, izrazito olfaktorni. Opasno je, gadno je, po ljubav ubilački, ako neki neugodan miris, ako neki smrad povežeš za bivanje s nekim. On o tome, naravno, ne misli. Možda o tome ne misli ni ona, ali opsesivno pokušava popraviti zahod, ne bi li iz zahoda prestali izvirati smradovi. I u tim ga pokušajima pomalo zlostavlja. Socijalno zlostavljanje partnera u zajedničkom prostoru. On je strpljiv, podnosi, sve dok njoj ne uspije popraviti zahod. Lijep trenutak u knjizi. Spašavanje ljubavi.

Ali naravno da “Noćni portir” nije knjiga samo o tome. To je knjiga o književnosti, Glamuzinina ispovijest o pisanju, knjiga u kojoj on govori koje to knjige voli, u kojoj piše o svojim socijalnim kontaktima, o uredničkom poslu i o koječemu drugom… “Noćni portir” je, osim u toj lijepoj ljubavnoj priči, koja se piscu ovaj put doista otela, krajnje diskretna i suzdržana knjiga, u kojoj Glamuzina sebe svijetu pokazuje upravo onakvim kakvim bi želio da ga svijet vidi. Nije to intimni dnevnik, nego je dnevnik za javna čitanja. Namjenski i prigodno pisana knjiga. Lijep sam ti svijete, danas, kao i svakoga dana.

Singer

Pomalo i neočekivano pojavit će se veliki romanopisac i pripovjedač jidiša kao ikonični Glamuzinin pisac. Vjerojatno je i to dijaristički trenutak. U “Sjenama nad Hudsonom” on nalazi subrata u preljubu, ili u tome da – suprotno ljubavničkom bontonu i pradavnom običajniku – istovremeno može svom ljubavlju voljeti više žena. To je, dakle, onaj njujorški, američki Singer, erotoman kakav nipošto nije bio poljski Singer. Išće li ljubav mir, blagostanje i pravo na svakodnevicu, ili je ljubavi bilo i u staroj zemlji? Glamuzina nije singerovski pripovjedač. On ne priča priče, ne imaginira živote drugih, ali ipak se, eto, za mir i utjehu obratio upravo njemu. Utrčao je Singeru u naručje, kao kakva lakovjerna djevojka, uvjerena da će je ova ljubav pratiti sve do groba. A možda i preko groba.

Bokan

U ratu vođa Belih orlova, srpske paravojne formacije, huškač i mrzitelj Hrvata, ali još više loših i nepouzdanih Srba. Obrazovan i načitan čovjek, diplomirani, ali nerealizirani filmski redatelj. Slučaj je htio da se skupa s Glamuzinom nađe u JNA. I da mu na čitanje preporuči – Mirka Kovača. Ova epizoda u knjizi je predočena na elegantan i fino stiliziran način. A čitatelju je važna, jer kao i tolike druge potvrđuje koliko je toga u našim životima moglo stati u nekom vrlo kratkom vremenu. Dvije-tri godine nakon što mladome vojniku iz Vrgorca preporuči na čitanje jednoga srpskog pisca, Bokan će postati Kovačev progonitelj. A Kovač, po vlastitoj odluci, neće više biti srpski pisac.

Nadahnuto Paulom Austerom

Ubio sam čovjeka, nemojte me pitati zašto. Odgovor ćete brzo saznati. Jednostavan je i iracionalan i neće vam se svidjeti. Zato što sam mogao. Ima tu još razloga, ali vjerujem da je to najvažniji. Zato ću ga ponoviti – zato što sam mogao, jer da nisam, taj bi čovjek još bio živ.

Odgovor na pitanje kako manje je šokantan i dosta je banalan. Prišao sam mu dok je stajao pored crveno ofarbane željezne ograde i bez ikakve riječi upozorenja pucao sam u njega pištoljem Crvena zastava kalibra 7,65 milimetara. 

Udari metaka odbacili su ga preko ograde i pao je ostajući u nekom nesvakidašnjem i neuobičajenom položaju. Djelovao je kao pogužvan papir bačen u plastičnu kantu za smeće, onu mrežastu kakve su nekada bile u svakom ćošku školskih učionica. 

Sada malo više informacija. Meni potpuno nebitnih, ali vama će možda zadovoljiti znatiželju. Zvao se Jusuf i cijeloga života je bio prvi komšija mojoj porodici. Crvena ograda dijelila je njegovu baštu od naše avlije i on je bio onaj koji je svakih pet godina strugao hrđu i farbom obnavljao boju. Mog oca to nije interesiralo. 

Možda biste trebali znati i da otac punih jedanaest godina nije izašao iz kuće. Zapravo, izlazio je u avliju, ali nije se upuštao u razgovor sa komšijama ili slučajnim prolaznicima. Jedanaest godina nije odgovarao na Jusufove pozdrave, jedanaest godina nije ga interesiralo šta se dešava u jedinom komšijskom domaćinstvu. Nije obraćao pažnju ni kada je Jusuf farbao ogradu. 

Otac je uglavnom izlazio u avliju pušiti. Nekada davno, kada su cigarete bile jeftine, sarajevsku Drinu, posljednjih godina ručno motani duhan. Ostatak vremena provodio je u kući, najviše u onome dijelu gdje ni sam nisam imao pristupa. Zaključavao je iza sebe ulazna vrata, a onda i vrata sobe gdje je provodio vrijeme. Vjerujem da je cijelo to vrijeme razmišljao o nekim dubokoumnim stvarima, ali razum mi govori da je samo patio od teškog oblika depresije. 

Poslije, kada sam ušao u kuću, pozvati policiju i prijaviti zločin koji sam počinio, otac je sjedio u trpezariji i velikim očima buljio u mene. Kada sam rekao da sam ubio Jusufa, riječi kao da su se odbile od njega. Nikakvom reakcijom nije pokazao da je razumio šta sam mu rekao. 

Neko bi rekao da se na sudu dobro držao, ali ja znam da to ne odgovara istini. U policiji i poslije na suđenju nije uopšte govorio. Ta je njegova šutnja shvaćena kao saučesništvo, kao neki atavističan način da pomogne sinu ubici, koji nije mogao navesti ni jedan racionalan razlog zbog kojega se odlučio ubiti čovjeka. 

Presuđen je na tri godine uslovnog zatvora, koje je proveo u kući, ne izlazeći čak ni u avliju. Poslije sam doznao da je na nekom rutinskom pregledu otkrio da boluje od raka debelog crijeva. Nije želio primati hemo terapiju, nije išao na zračenja, a kada je izmršao toliko da su mu se kosti počele nazirati ispod požutjele kože, učinio je ono što je bilo jedino logično za čovjeka njegovog soja, koji se nađe u takvoj situaciji.

Objesio se u garaži. Nije ostavio nikakve poruke. Obukao je odijelo za koje nisam ni znao da ga posjeduje i zakoračio je na stolicu uspravnih leđa kao posljednji zenički gospodin, kakvih više nema. Bio je sa Carine, pa iako to nikada nije govorio znam da je bio ponosan na mjesto svog rođenja. 

Našli su ga sestra i zet koji su ga redovno obilazili, a kada mi je, tokom specijalno odobrene posjete, saopštila vijest da se otac ubio, pomislio sam samo “prestalo je kucati još jedno ljudsko srce”. Baš se tim riječima misao oblikovala u mojoj glavi i nasmijao sam se ponosan na poetičnost te rečenice. 

Sestra je pogrešno shvatila da je to bio osmijeh kojim sam izrazio zadovoljstvo zbog očeve smrti i počela je neutješno plakati. 

Šta sam joj mogao reći u takvoj situaciji? Bio sam robijaš, koji će u zatvoru provesti dvadeset i četiri godine života. A zašto? Zato što sam bez zakonu i ljudima znanog razloga ubio nevinog čovjeka. Volio bih da je uprava dozvolila da odem na očevu dženazu, ali dozvolu nisam dobio. Nisam pitao zašto, njihova obrazloženja nisu me interesirala. 

Znam samo da sam tada donio odluku, koje se još uvijek strogo pridržavam. Odlučio sam u svemu slijediti primjer vlastitog oca. 

Tri godine nisam izašao iz spavaonice iako spadam među zatvorenike koji imaju mnoge pogodnosti, među kojima je i dozvola da svakog dana vrijeme provodim u zatvorskom dvorištu. Ni s kim ne razgovaram i samo pušim ručno motane cigarete. 

Dok sjedim na ležaju, ili ležim gledajući dio plafona kojem vlaga mijenja boju, razmišljam kada ću, tokom rutinske medicinske kontrole, otkriti da bolujem od neizlječivog tipa abdominalnog karcinoma.

Uspravih se i skamenjen poput kipa zastah,
jesam li to jezu osjetio…? Ma, ne može
biti – kuražim se – jer nije se tako zbilo
ni devedeset druge, čak ni treće, niti pete

Ipak, spopao me već i neizreciv strah,
ni u ratu kakav nijedanput me ne prože:
držasmo se tad herojski, odvažno i čilo,
ne sluteći kakve nam sve pogibelji prijete

Najdublja je noćca, neuočljiv mi je i sat,
neće biti da je za ijedan namaz vakat,
pa odakle, onda, stigao je ovaj ezan…?
Spijem, ali bdim i u snu, uvijek oprezan,

ne znam gdje sam, usred grobne tame
glasovi se mujezina sa svih strana slili,
nevidom se vaseljene rasprostrla jeka,
ne bijaše tako otkad svijeta je i vijeka…

Iz postelja i kabura poziv podiže imame,
ni umrli ne mogahu čudnoj odoljeti sili,
i mrtvi su živi, redaju se skupa u safove,
spremaju se svakog muslimana da oslove

Zaumnim će glasom o istome svi da vaze,
ali nisu licem prema kibli, već spram Gaze,
zaustit će – uplaših se – i riječ najstrašniju,
onu koju i ajeti od čovjeka krhkog kriju,

koja Zlo pokreće, onu koja smrtno tišti,
riječ će ovu cijeli ummet šutke da zavrišti,
u nju će se nijemo i svi ljudski krici sliti,
svijet će uzdrhtati, a On će se zvati Ništi…

Držaić je pomalo razočarano odložio novine na stol i naručio još jedan kratki espresso. Ni u ovom broju nije bilo nikakvog osvrta na njegov prvi, tek objavljen roman, koji je u nakladi od čak 500 primjeraka izdao gradski ogranak Matice hrvatske. Mada se isprva zgražao etikete „zavičajni autor“ koja je, gotovo bez iznimke, bila lijepljena na svakoga tko objavi bilo što unutar skučenih lokalnih okvira, Držaić je na kraju ipak morao pokleknuti. Rukopis romana bio je poslao na preko trideset adresa izdavača i urednika, očekujući pomamu za tekstom koji se njemu, ali i njegovim poznanicima kojima je dao primjerke na čitanje, činio kao ogroman književni potencijal. Kada mu se nakon pola godine nije javio nitko osim jednog urednika koji je obazrivo predložio formu romana u nastavcima u nekom od lokalnih glasila, za pomoć se obratio prijatelju koji ga je spojio s predsjednicom lokalnog matičina ogranka. Svi detalji bili su utanačeni u nešto manje od pola sata.

Želeći doprijeti do što više čitatelja, Držaić je i sam financijski obilato participirao u tom izdavačkom projektu. Obožavao je izraz „projekt“, uporno tumačeći svim svojim znancima kako to što je urađeno nikako ne može biti svedeno pod uobičajenu frazu „izdali smo knjigu“. Držaićev je prvijenac, naime, bio popraćen promotivnim spotom, serijom straničnika s motivima scena i likova iz romana, zatim majicama, plakatima, kemijskim olovkama, upaljačima pa čak i bedževima. Vrhunac marketinške genijalnosti Držaić je vidio u odabiru pseudonima za koji je uzeo minimalno skraćenu verziju vlastita prezimena. Smatrao je da će kao Držić imati znatno bolju početnu poziciju na književnoj sceni, na koju je stupio stidljivo, ali s puno nada i očekivanja.

Iskreno govoreći, ona nisu bila potpuno neutemeljena. Roman je bio korektno i pismeno napisan, uz poštivanje osnovnih pravila struke i s rečenicama koje su čitatelja uvodile u atmosferu koja jednostavno traži da se s čitanjem nastavi. U gradskoj knjižnici vrlo je brzo postao najčitaniji autor, vjerojatno i zbog toga što je galantno poklonio čak 30 primjeraka knjige i isto toliko promo-plakata, uz osiguran atraktivni poklon za svakog čitatelja.

Sve to potpirivalo je njegove nade da bi ipak mogao zasjati i na nacionalnoj razini te stati rame uz rame s onim najvećima. Stoga je svakodnevno počeo svraćati u kafić kako bi provjerio nalazi li se u kulturnim rubrikama, kojih su novine bile prepune, neki osvrt, recenzija ili barem informacija o njegovom novom romanu. Naime, u sklopu „projekta“ Držaić je primjerke romana poslao svim narodnim knjižnicama na području države, kao i na adrese svih relevantnih novinara i književnih kritičara. Isprva je smatrao razumljivim da se o romanu ne piše jer, tješio se, svatko ozbiljan ima pripremljen materijal za objavu dostatan za barem nekoliko sljedećih brojeva. Kada ni nakon mjesec dana roman nije bio medijski adekvatno popraćen, počela ga je hvatati nervoza koja se polako pretvarala u rezigniranost i razočarenje. Upravo tako izgledao je kada je tog jutra odlagao novine na stol.

***

Novine je odložio pored lokalnog glasila i dugo premišljao hoće li u ruku uzeti i tu tiskovinu. Već je nekoliko brojeva unazad u lokalnom tisku i na portalima objavljivan poziv svih autorima da dostave svoje kratke priče na natječaj posvećen autoru koji je početkom dvadesetog stoljeća rođen na širem gradskom području i koji je uspio objaviti nekoliko zbirki pjesama prije nego je zaglavio u mraku Drugog svjetskog rata. Pjesnik je bio prilično nepoznat široj publici ali i struci, što je dokazano i u procesu preimenovanja jedne gradske, sporedne uličice, koja je ime trebala dobiti upravo u spomen na najvećeg poetu s ovog područja. Neki referent u gradskoj upravi uspio je u prezimenu zamijeniti čak dva slova, što nitko od gradskih vijećnika nije niti primijetio prilikom izglasavanja promjene naziva ulice. Prošlo je dosta vremena dok je pogreška bila uočena ali, kako je u međuvremenu svih pet stanara promijenilo svoje osobne iskaznice, odlučeno je da se s novom promjenom ipak malo pričeka. S obzirom na ovako nonšalantan pristup gradske vlasti u odavanju počasti pjesniku, Držaić je oklijevao i sa slanjem svoje kratke priče. Smatrao je neprimjerenim da se jedan ozbiljan književnik, a takvim se intimno smatrao, prijavljuje na natječaj čiji kontekst je bio ovako neozbiljan.

No, kako se na nacionalnoj razini nikako nije uspijevao pozicionirati kao relevantan književni čimbenik, odlučio je još jednom pokleknuti. Uzeo je u ruke lokalne novine neobičnog naziva i počeo proučavati detalje natječaja. Tražila se kratka priča satirične tematike, ne duža od deset kartica teksta a prijava je bila moguća i putem e-maila, što je drastično olakšavalo sam postupak. Odlučio je stoga poći kući i krenuti s pisanjem, jer je natječaj bio otvoren još svega tjedan dana.

***

Sjedeći za računalom na čijem se displeju bijelila stranica A4 formata u programu za uređivanje teksta, razmišljao je o temi svog satiričnog prvijenca. Osjećao je da se oko njega događa toliko stvari koje zaslužuju biti ismijavane i da samo treba izabrati onu pravu, uglaviti je u atmosferu dobre priče, stilski dotjerati i poslati na natječaj. Možda put do nacionalne klase ipak ide preko pobjede na lokalnom natječaju, razmišljao je dok je započinjao s pisanjem.

Razmišljajući o aktualnim trendovima u društvu, tri su mu se teme nametale kao potencijalno najzanimljivije. Prva je, kao i kod svake satire, bila stranka na vlasti. Držaić je, međutim, od politike zazirao. Uz nju, nekako se potiho šuljala tema ismijavanja nesposobne opozicije, ali je i nju Držaić odmah odbacio. Kao književnik, smatrao je da uvijek treba držati stranu slabijima. Treća tema, vrlo aktualna u društvu tih dana, bila je Crkva.

S obzirom da nikako nije želio svojom književnošću vrijeđati ničija vjerska osjećanja, dapače, toga se iskreno gnušao, odlučio se pozabaviti demontiranjem crkvene hijerarhije, radije nego samim vjernicima. Napisao je stoga kratku priču o skupini mladih ljudi koji su, kao predstavnici župne zajednice, čekali biskupa koji je dolazio u posjet župi. Čekali su ga ispred zaključane crkve, koja je bila devastirana potresom i kao takva neupotrebljiva, a biskupov posjet bio je namijenjen osvješćivanju lokalnih vlasti o ovom problemu. Sve to trebalo je biti okidač da se za obnovu crkve pronađu adekvatna sredstva. Negdje sredinom pripovijetke počela je padati kiša, isprva slaba da bi potom prešla u pravu ljetnu oluju. Mladi su se bojali skloniti, jer je biskup mogao naići svakog časa, pa su tako pokisnuli do gole kože. Biskup je, pak, parkirao automobil ispred župnog dvora u koji se sklonio od kiše te pred samu crkvu došao skupa sa župnikom tek kada je kiša prestala padati.

Kraj ove pripovijetke trebao je biti gromovit. Jedan od mladića dobio je upalu pluća i preminuo, a Držaić je čak razmišljao i o ubacivanju biskupove propovjedi na samom pogrebu, no, to mu se ipak učinilo previše patetičnim. Zadovoljio se stoga efektnom metaforom o kmetovima i feudalcima, kojom je pripovijetku zaključio.

Spadao je u onu kategoriju vjernika koja je u crkvu redovito odlazila sve do demokratskih promjena i koja je, nakon početnog vjerskog „buma“, te odlaske prorijedila da bi ih vremenom posve ukinula uz lakonsko objašnjenje da je tamo vrijedilo odlaziti dok su ti odlasci bili stvar prkosa komunizmu, pa čak i osobne hrabrosti. Međutim, osjećao je u sebi još iskru vjere i pripadnosti. Stoga je, zapalivši cigaretu i gledajući u tekst na ekranu, zapao u stanje duboke kontemplacije. Rušim li ovom pričom Crkvu ili samo ukazujem na ono loše u strukturama crkvene vlasti, pitao se. Ako je posljedica priče tjeranje crkvenih otaca na promišljanje vlastita odnosa prema vjernicima, ako ćemo se jače vratiti samim korijenima vjere i Kristu, neće li to u konačnici značiti čak i osnaženje Crkve, pokušavao je u svojoj priči pronaći win-win element. Kada se u jednom trenutku osjetio kao partijac koji preispituje sam sebe i svoja osjećanja prema Partiji, ugasio je računalo i otišao spavati. Odlučio je priču pročitati još jednom sutradan, prije slanja na natječaj. Pritisnuo je gumb s nacrtanim pisačem, sačekao da tih nekoliko stranica izađe, presavio ih i stavio u džep sakoa.

***

Uz jutarnju kavu, običavao je prelistati novine, što je činio i tog jutra. Nakon toga, namjeravao je još jednom pročitati priču i donijeti konačni sud. Međutim, u toj namjeri ga je omeo članak koji mu je zapeo za oko. Bila je riječ o osvrtu na netom održane susrete mladih vjernika koji je napisao mladi teolog, relativno novo lice koje se odnedavna pojavljivalo u medijima kad god se pisalo o vjerskoj tematici. Dio članka u kojem autor ne krije oduševljenje susretom, na kojem od malih nogu tradicionalno sudjeluje, isprva je djelovao kao pamflet. No, kako je pogledom prelazio prema dnu stranice, Držaić je zamijetio nešto neuobičajeno za ovu vrstu tekstova. Mladi je teolog ukazivao i na probleme u organizaciji događaja, jer su organizatori očito bili potpuno nespremni za najavljenu kišu koja je na dan susreta lijevala kao iz kabla. Osvrnuo se zatim na lošu promidžbu, jer ni župa ni sam događaj nisu imali svoj Facebook, Instagram ili TikTok profil, no ipak je napomenuo kako je broj sudionika bio sasvim solidan s obzirom na vremenske uvjete. I baš kada je Držaić htio odložiti novine i pročitati još jednom svoju kratku priču, tekst je krenuo posve drugim smjerom, do tada neviđenim, barem u tiskovini koju je Držaić imao u rukama. Kao najveći propust mladi teolog je naveo „uvodnu procesiju i pozdrave biskupa, izgovarane ispod nadstrešnice, u trajanju od točno 17 minuta i 45 sekundi (?!)“ koji su bili, kako je autor sasvim smisleno naveo „previše i za proljetnih, suncem obasjanih, 22 °C, a kamoli za stajanje u blatu na pljusku i vjetru“. S obzirom da je glavna tribina, jedina natkrivena na stadionu na kojem se slavlje odvijalo, bila rezervirana za političare, i oni su dobili svoju „porciju“, jer nitko od njih nije našao za shodno da pozove mlade vjernike pod krov. Autor na kraju govori kako mu se „teško oteti dojmu da je metafora o kmetovima i feudalcima, koliko god nama vjernicima bolna za priznati, zapravo pogođena“.

Držaić je odložio novine i ugasio cigaretu. Nije mogao vjerovati što mu se događa. Ono što je on kreirao kroz svoju fikciju, gotovo da se dogodilo u zbilji. I ne samo to! Za taj događaj ne bi se niti znalo, da ga mladi teolog nije na sebi svojstven način kolumnistički obradio. Ovako, nakon pročitanog teksta, Držaiću se njegova priča činila tek kao najobičnije plagiranje i to ne nekog književnog autora već mladog i relativno nepoznatog teologa. Stoga je priču u prolasku kući bacio u kontejner i odlučio još iste večeri napisati novu. Vrijeme za prijavu je istjecalo.

***

S obzirom da nije želio izlaziti iz tematskih okvira koje je sam sebi zadao, odlučio se za motiv vjernika koji to nije. Glavni lik njegove nove priče bio je Stipo, lokalni poduzetnik koji je obilato donirao za potrebe crkve i sjedio uvijek s obitelji u prvom redu. Držaić je lijepo opisao i njegov odnos sa svim župnicima koji su prolazili kroz župu, koje je Stipo pozivao na ručkove, smatrajući se bližim Bogu ako župnik ruča upravo u njegovu domu.

Priča počinje kratkim prologom u kojem Stipo kao dječak ministrira, te nakon mise odlazi u sakristiju, gdje skida odoru i pobožno gleda kroz prozor. U tom trenutku budi se iz sna u današnjem vremenu, a na prozoru vidi rešetke. Između te dvije crtice Držaić je smjestio Stipin uspon po političkoj i društvenoj hijerarhiji praćen, kako je već rečeno, redovitim odlascima na svetu misu pri čemu se njegovo mjesto sjedenja polako, ali sigurno, pomicalo prema naprijed. Posebno apostrofira jednu nedjelju kada je tijekom propovijedi svećenik govorio da „ni lopovi, ni lakomci, ni pijanci, ni psovači, ni otimači neće baštiniti kraljevstvo Božje“. Stipe se osjećao sigurnim, zaogrnut u plašt svoje odbožene i deformirane vjere, koja mu je govorila da, sjedeći u prvom crkvenom redu, bliži Bogu i ne može biti. Držaić je ovdje napravio odmak od klasične satirične priče napisavši de facto malu raspravu o vjeri i njezinoj primjeni u svakodnevnom životu vjernika. Trenutak u kojem priča uistinu postaje satira događa se na samom vrhuncu Stipine karijere, kada zajedno s još troje kolega potkrada državnu tvrtku koja mu je povjerena na upravljanje. Tijekom procesa saznaje se da su sve njegove donacije plaćane ukradenim novcem, pa čak i ona koja je poslužila da se, kao zavjet Stipine obitelji, izgradi jedna od postaja Križnog puta u dvorištu crkve. Na kraju priče postaja se ruši i ostaje tako spomenik zlu lopovluka, koje se na taj način provuklo gotovo do oltara.

Nakon što je završio s pisanjem, zadovoljni Držaić je skuhao laganu večeru i odlučio pogledati televizijske vijesti, prije nego objeduje. Na samom početku, uslijedio je novi šok!

Centralni prilog govorio je o direktoru u državnoj tvrtki, poznatom i kao vjerniku koji obilato donira za potrebe društvene zajednice i redovito odlazi na svetu misu, koji je iz tvrtke ukrao do tada neviđen iznos i prebacio na računa svoga oca, inače umirovljenika. Ovaj je pak, prilikom privođenja, zanemarivši potpuno činjenicu da na svom računu ima ukradenog novca u iznosu od jednog postotnog poena BDP-a, novinarima bahato dobacivao da su najobičniji lešinari.

Držaić se osjećao potpuno prazno. Stvarnost ga je ponovno bezočno plagirala. Osjećao je kao da ga neka nevidljiva sila opstruira u prijavi na natječaj, te se pitao je li uopće bila dobra ideja zagaziti tim smjerom. Potpuno shrvan srušio se u krevet i odlučio prespavati te sljedeće jutro donijeti konačnu odluku o toj prokletoj prijavi.

***

Mada je i sam volio reći da je jutro pametnije od večeri, ovaj put se s tim nikako nije mogao složiti. Ispijajući kavu pokušao je rezimirati svoju trenutnu situaciju. Imao je dvije vrlo kvalitetne satirične priče. Ta je procjena, doduše, bila njegova, ali smatrao je da u njoj postoji velika doza objektivnosti. Na žalost, priče su uslijed recentnih događanja ispale plagijati, pri čemu je ironija htjela da su stvarni događaji plagirali ono što je autor netom napisao.

Pragmatičan kakav jest, Držaić se odlučio napisati još jednu priču, ali je odlučio i da će, odmah po odabiru teme, provjeriti ima li bilo što u stvarnom životu slično njegovoj književnoj fikciji. Priču će odmah po dovršetku poslati na natječaj, putem e-pošte, čime će lako dokazati i vrijeme slanja, ukoliko ga dnevni događaji opet na neki način budu – plagirali.

Kako s vjerskim pitanjima nije imao sreće, odlučio se napisati političku satiru. Prva skica govorila je o političaru koji je moralizirao po jednom pitanju ali je nakon promjene političke opcije u potpunosti okrenuo retoriku. Na kraju ga je ta promijenjena retorika trebala doći političke funkcije pa čak i glave, jer je bila riječ o javnozdravstvenom problemu. Htio je, dakle, ismijavati prevrtljivost političara dajući čitatelju do znanja da treba cijeniti one ljude koji ostaju dosljedni sebi i svojim stavovima. Smatrao je da će kao književnik na taj način pomoći u izgradnji boljeg društva. No, provjeravajući po internetskim tražilicama, Držaić je s razočarenjem ustanovio da takvih slučajeva u stvarnom životu ima previše i da svaki od njih gotovo da nadmašuje njegovu književnu fikciju: političari koji govorili o Titanik-vladi uskakali su u nju brzinom munje; nacionalisti su koalirali s onima koje su zvali narodnim neprijateljima; liberali su mailom slali zapovjedi novinarima o tome što smiju a što ne smiju objaviti sa skupa koji je trebao dati podršku slobodi medija; oni koji su uporno govorili da ih funkcije i novac ne zanimaju, hvatali su se za revere raspravljajući o tome tko će dobiti mjesto u euro-parlamentu; uglađeni građanski političari nazivali su svoje političke oponentice „barbikama“ a ove su pak dernečile s polusvijetom; mlade političke nade koje su kod javnog bilježnika ovjerile izjavu da neće koalirati sa strankom na vlasti, koalirali su s njom – i to dva puta.

Hladni srsi prošli su Držaićevim leđima. Živim li uistinu u društvu koje je postalo svoja vlastita satira? pitao se, razmišljajući o tome hoće li se i on jednoga dana naći u avionu za Irsku.

***

S obzirom da je iscrpio sve teme koje si je inicijalno postavio kao okvir za vlastitu priču, posegnuo je za jednom idejom koja mu se danima motala po glavi, ali je nikada nije uspio razraditi do kraja. Napisao je priču o malom, lokalnom autoru koji nikako ne može pronaći adekvatnu temu za svoju kratku priču-satiru koju je planirao prijaviti na važan nacionalni natječaj. Kao malu igru riječi Držaić navodi da autor upravo to (ne)pronalaženje teme uzima kao glavnu temu priče. Pravi zaplet nastaje kada se uoči objave rezultata pogreškom informatičara zamjenjuju šifre pod kojima su se autori prijavili na natječaj, te glavni lik, umjesto jednog etabliranog autora, bude proglašen pobjednikom. Odmah nakon objave, književni kritičari ga časte pozitivno intoniranim komentarima, gradske knjižnice počinju ga zvati na književne večeri a nedugo zatim na natječaju Ministarstva kulture dobiva potporu za književno stvaralaštvo.

Ovaj put, Držaić nije imao živaca provjeravati plagira li ga stvarnost ili možda on plagira nju. Jednostavno je pritisnuo gumb s nacrtanom kuvertom i poslao priču e-poštom na natječaj.

Rezultate čeka još i danas.

U toku bijahu ljetni dani,
zaglavili smo u nekoj kafani,
rekla je, stigoh iz Bele Crkve,
bez stvarce jedne, e moja mila,
k’o ono živinče kom nude mrkve
ili mu batinom otrgnu krila,
i dušom bijah meka, ne gruba,
i nikako nije me držalo mjesto,
sa onim srcem što je k’o bubanj,
i s onih želja, million petsto,
ja krenuh iz mjesta
gdje san ti crkne,
ako si prepun mladosti jake,
a sada, ja često tamo trknem
pa obavljam stvari kojekakve,
sad imam jesti, i imam ime,
i sada sam vidjela ljude i mjesta,
i znam šta sve uzmu, i kad, i čime,
i više me ne može zavesti cesta,
i nije mi važno da vidim Arktik,
ili da negdje brojim pingvine,
da idem u svemir, helou! ma kakvi!
sad matematički
shvatam krivine,
da sve na kraju završe ravno,
i sve su na kraju paralele,
sad cijenim ono vrijeme već davno
i izreke što su mi živce jele,
sad prihvatam mirise šora i lipe,
jednako vrijede k’o dašak mora,
sad znam da kosti
posvuda škripe
da nemir je dio svakoga stvora,
i da ne postoji drukčije tamo,
i da je svuda isto k’o ovdje,
da čovjek je stranac
u doba tamno
gdje god da ostane,
ili da ode,
iz Bele Crkve,
u Belu Crkvu,
za onim zovom prijetvorne mrkve,
ka tvojoj Kanadi,
ka ostrvu Krku,
gdje god da otpliva, ili da trkne,
kad nema pravde, kad nema kruha,
kada nam savjest gase k’o svijeću,
kad princip dobrote od uha do uha
kolju da novcima napune vreću,
kad čovjek je slomljen
u proste djeliće
u nagon da jede, vari, i piški,
kada mu opstanak uprlja biće,
i magični pogled ispod šiški,
čovjek je stranac, čovjek je samac,
otpadnik ako smisao ište,
jer smisao, taj ti je bušan čamac
gdje voda nalazi boravište,
u Beloj Crkvi,
van Bele Crkve,
na svakome božjem meridijanu,
isto nam sviće,
i isto se smrkne,
i istu prebolnu vidamo ranu,
čovjek je stranac, čovjek je samac,
otpadnik ako smisao traži,
lako proguta šećerni mamac,
teško se odupre šećernoj laži,
opsjena uvijek čovjekom vlada
da negdje drugdje
smisao vrije,
opsjena, i ta varljiva nada,
da će ga naći
…bolje što prije.  

Ja rekoh, shvatam rečenicu svaku,
pogled na stvari iz tvojeg ugla,
svi oganj traže,
a svi u mraku,
kvadratno misle,
a svijet je kugla,
al’ ipak patim, i smijem to reći, ‘
u onom svijetu prek’ okeana,
tamo gdje moram ustat’ i leći,
tamo gdje mi je sudbina dana,
u gradu Torontu, u zemlji Kanadi,
na onome drugome kontinentu,
gdje živim jer drugo šta da se radi,
i perem svoj bol, u deterdžentu,
a da ga nikako isprat’ ne mogu
i da iz mene on nikako neće,
zbog njega ječim, onako s nogu,
zbog njega sadim to umno cvijeće,
tu bajku da je povratak moguć,
u našu zemlju, međ’ naša slova,
tu zabludu, koja te može povuć’
da kao Ikar poletiš s krova,
ja ljude sanjam, ja snove imam
koji baš ni sa čim nemaju veze,
ja neki film u glavi snimam
gdje nosim srce mjesto proteze,
ja ištem dubinu, ne krinolinu
koja te površno štiti od svega,
ja sanjam svoju domovinu,
tamo iza čarobnog brijega,
ja tvrdim da sam Lesi i losos,
koji se moraju vratiti kući,
i da me više ne zanima kosmos
tuđi, u koji ne možeš ući,
ja zurim u one kanadske zgrade,
tamo kraj onoga autoputa,
po njima od mene drukčije sade,
jer u njima drukčija prošlost luta,
uz ulicu Sheppard,
niz ulicu Sheppard,
ja besmisleno i tiho se šuljam,
al’ ne hvata korijen moja repa,
iskorijenjena, ona baulja,
pa zato snujem, a bez pokrića,
da negdje postoji drukčije stanje,
ta opsjena održi mnoga bića,
ta laž da negdje boli manje,
i ti mi oprosti,
i bog nek’ prosti
što istinu ljudsku neću da shvatim,
da opsjena nema samilosti,
i da nam vrijeme na zemlji trati,
čovjek je stranac, čovjek je samac,
otpadnik ako za smisao moli,
niko mu neće biti jamac
da će i pronaći to što voli,
opsjena uvijek čovjekom vlada
da negdje drugdje
boljitak zrije,
opsjena, i ta varljiva nada,
da bolje će živjet’
…i bolje što prije.  

Rekla je, mila, želim ti kas’ti
da se i sama osjećam tako,
k’o svinjče koje ne daje masti,
k’o slavuj koji ne zapjeva lako,
k’o tambura koja ne pušta zvuka,
k’o dijete koje ne usvaja niko,
k’o sretnik na lutriji koji kuka
da nema s kim trošit’, na poveliko,
k’o prazno biće iz praznih priča
o onom stanju, punom praznine,
k’o elegancija, usred kiča,
k’o sakat bez nužne invalidnine,
k’o da sam pala sa neke zvijezde
u one lokve u Beloj Crkvi,
k’o zmaj što se u naprstku gnijezdi,
k’o živahan kojemu vele Crkni!
k’o film u boji, što ne postoji
sred moje Bele i Crne Crkve,
k’o onaj brod što ukopan stoji,
k’o žednik što nema šta da srkne,
k’o laž u laži o nekoj laži
koja za nekoga istinu znači,
k’o stvor u zimskoj robi, na plaži,
k’o djevojka koja starošću zrači,
k’o greška, greška, koja se smješka
baš kao s lica nekakvog boga,
k’o osoba koja je sebi teška,
i koja nema nikoga svoga,
e baš sam tako, i baš je tako,
u Beloj Crkvi, van Crkve Bele,
jer čovjeku nigdje nije lako,
kroz život ide k’o neko tele,
čovjek je samac, čovjek je stranac,
otpadnik ako se smislu nada,
u svakome kontekstu, padobranac,
travka koja pod gaženjem strada,
opsjena uvijek čovjeku kaže
da negdje drugdje rješenje se krije,
opsjena, koja opsjenarski laže,
i koju je bolje ugušit’
…što prije.  

U Beloj Crkvi, na ulici Sheppard,
ma nebitno je na kojoj džadi,
čovjek je stranac, čovjek je samac,
i ne razumije šta da radi
—ukopavanje, iskorjenjenje—
oboje odvodi istome stanju,
ni jedno nije odgovor ničem,
ni jedno ne vodi razrješenju,
—ulica Sheppard, i Crkva Bela,
tuđina, blizina, tačka na pola,
kanadske zgrade, banatska sela,
kruh ispod peke, suši sred stola—
gdje god da jesi, u ovome svijetu,
i kuda god te Svevišnji hitne,
ne daj da na te čini metnu
pipci te laži nepobitne,
te opsjene koja čovjeka mrvi,
u svakom trenutku, uz svaki korak,
da negdje drugdje život vrvi
a kod tebe ništa,
kod tebe
ćorak. 

Rekoh, e mila, ja shvatam fino,
nikome nije dano šta želi,
—možda tek noćas, ovo vino,
pod kojim dremucka stolnjak bijeli,
možda ti zvuci neznanih ljudi,
otvaranje boca, vjetar na oknu—
i možda je pametan taj što poludi,
i ovaj što sedmu rakiju roknu,
možda ću jednom prihvatit’ i ja,
tamo sred one zemlje Kanade,
da drukčije nije ni biti moglo,
da bogovi ponekad znaju šta rade,
kad su me odveli, k’o Odiseja,
kojeg su ukrali morski vali,
kad su mi dali život ideja
—po definiciji taj nije mali—
i mnoga možda neću nabrajat’,
dok sada pijem to vino fino,
i možda, možda, neću se kajat’,
pod onom kanadskom
djetelinom,
al’ prije toga, i ovog časa,
ja želim i moram reći da volim
ovu kafanu s mirisom spasa,
i čovjeka koji nam čašu doli,
opojnost kifli, ženske frizure,
stvari i krupne i sitne u srži,
sve komadiće ove vizure,
sav ljepak koji nas, smrvljene, drži,
svu ukopanost i iskorjenjenje
koje u našim dušama vonja,
sve koji nisu našli rješenje
za svoga ličnog trojanskog konja,
ti im oprosti,
i bog nek’ im prosti,
i neka im noćas bude bolje,
i neka su veseli i ti gosti,
u ovome svijetu
mrske volje. 

17.4.2024. Toronto

danas bit ću marksist.
ni hrvat, ni bosanac,
ni englez, a ni nijemac
ne želim da budem.

možda malo francuz,
pod velikim šeširom,
širom čijeg oboda
sunce će da kruži.

jer karl mi marx šapuće:

ako englez pretvara ljude u šešire,
nijemac pretvara šešire u ideje,

a guy mi béart pjevuši:

ovo je najljepši dan u mom životu:
našao sam svoj šešir,
najviši kat svoje koketerije –
to je cipela mog mozga.

dakle, marksist, francuz,
skupljajući maslačak
i koprivu berući
tek za jedan ručak.

u našoj epohi lakše je izraditi ono što je suvišno
nego ono što je potrebno,

pa protiv epohe:
u želucu marx mi je,
u mom mozgu béart je,
neskromno sam skroman.