Iz knjige “Rod”

Događa se to i danas, da kiša pada u Novom Zagrebu, u Dubravi i na Črnomercu, a da je na Jelačić placu suho, ali malo tko to primijeti, jer kome bi bilo toliko važno hoće li kiša, kad svi imamo krov nad glavom ili kišobran pri ruci. O čudu se govori samo ako vam se glasovir nađe pod golim nebom ili ako naumite zamijeniti crepove na kući. Tada priča postaje velika, ili sjećanje postaje veliko i naraste do pedesetak stranica “Koncerta za kišu i glasovir”, tog neočekivanog proznog komada beznačajnoga hrvatskog glazbenika, koji je karijeru provodio, uglavnom, svirajući po buenosajerskim noćnim klubovima i na proslavama Desetog travnja. Ibrahimkadić će tokom rata biti žestok ustaša, viši dužnosnik Ustaške mladeži, pa djelatni vojni časnik – krajem 1944. preuzima nekakvu dužnost u logoru Jasenovac – što će ga sve kvalificirati za potjernicu za ratne zločine, koja će za njime biti izdana 1946. u Beogradu, ali izgleda da mu se u životu nije dogodilo ništa što bi ga tako intenzivno obilježilo kao ta noć s trideset prvog kolovoza na prvi rujna 1939, kada je s dvojicom studentskih drugova čuvao klavir, na kojemu će sutradan Maksimilijan Stinčić muzicirati sinu jedincu. Kao da je sve drugo u njegovu životu bilo laž, kao da se lažima hranio i od njih živio, taj propali muzičar, pijanist ograničenog dara, jer je laž i cijela ta knjiga ironičnoga naslova “Prisjećaji jednog muzikaša”, u kojoj, uglavnom, lamentira nad stradanjima svoga revolucionarnog hrvatskog pokoljenja i na komunističkim zločinima nad hrvatskim narodom, osim tog nevjerojatnog “Koncerta za kišu i glasovir”, duboko doživljenog i sjajno napisanog, u kojemu se prepoznaje paradoks svakoga neostvarenog ili neprepoznatog spisateljskog dara: tada je pisao o nečemu što ga se doista ticalo, tada i više nikad. 

Ibrahimkadić je, kao i dvojica njegovih drugova, bio prestravljen da će biti izbačen s Muzičke akademije i sa svih škola u Kraljevini Jugoslaviji, ukoliko dopuste da im pokisne glasovir. I taj strah, sitan dječji, bio je motiv dovoljno jak da napiše prozu čije veličine i snage Irfan Ibrahimkadić svakako nije mogao biti svjestan. Pritom, on je znao samo dio priče – koji će Rudiju, u vlaku koji stoji na Glavnome kolodvoru, ostati nepoznat, jer ga tada nije znao, niti će ga ikada saznati, Joška Hercl, Rudijev suputnik iz kupea – dok će drugi dio pripadati žongleru palidrvcima i njegovoj životnoj priči. 

Dva dijela iste priče nisu se, koliko nam je poznato, do ovoga trenutka spojila.

Ono što Irfan Ibrahimkadić nije znao, niti će kada naići prilika da sazna, jest to da je u grobnici staroga orguljaša i crkvenoga skladatelja Antuna Svetolika Stinčića bio samo još jedan mrtvački sanduk. Malen, dječji, s vrećom zemlje iz zelengajskog vrta, umjesto neprežaljenog sina jedinca. Tom praznom sanduku i vreći zemlje Maksimilijan Stinčić je naumio koncertirati, izloživši time vrijedan instrument svoj pogubi vremenskih prilika.

Tko zna bi li se što promijenilo u duši i u životu Irfana Ibrahimkadića da je znao ono što Joška Hercl zna. Bi li on bio ravnodušan prema iskustvima i saznanju jednoga Židova?

Te noći, dok su njemačke trupe gazile prve kilometre Poljske, prije nego što će ranim jutrom Radio London o tome sročiti vijest, trojica studenata klavirskoga odsjeka zagebačke Muzičke akademije zurili su u mračno nebo nad Zagrebom, na kojemu se nije raspoznavala nijedna jedina zvijezda. Cijele večeri i noći bilo je oblačno, kao da će se svakoga časa podići oluja, sijevalo je, grmjelo i pale bi opet dvije-tri krupne kapi, tek da upozore ili da razbude u njima strah, da bi jutro osvanulo bistro, kao da je netko krpom prebrisao zamagljeno staklo prozora. Gdje su nestali svi ti oblaci, gdje se ispadala sva ta kiša, svoj trojici to nije bilo jasno. Skinuli su šatorska krila s glasovira, otkrili su ga, i ubrzo potom iznova pokrili, sad da ga sunce ne ošteti.

O njihovoj strepnji pred pljuskom, o tome što su cijele noći razgovarali, i kako mu se Đorđe Steiner povjerio zašto ne može nastaviti studije u Salzburgu (zbog židovskoga podrijetla), i kako su, negdje već oko četiri, nakon što su se pijevci već dobrano iskukurikali, razgovarali o čovjekovom junaštvu i o smrti, i o tome za što bi koji, za kakve ideale, za oca, majku, kćer, prijatelja, bio spreman položiti svoj mladi život, i kako je Josip Pepi Mrak kazao da bi on umro za umjetnost, Irfan Ibrahimkadić da bi dao život za narodnu slobodu, a Đorđe Steiner nije se mogao sjetiti za što bi umirao, o svemu tome čitamo u “Koncertu za kišu i glasovir”. 

Đorđe Steiner bio je smrtno uplašen, a uplašen čovjek teško se dosjeća ideala koji bi bili veći od njegova straha.

Ibrahimkadić, začudo korektnom frazom, iako bez pravoga emocionalnog angažmana, spominje da je Steiner 1942. pogubljen u Jasenovcu. Bio je talentiran pijanist, svakako najdarovitiji od sve trojice, nije bio komunist, niti ga je, osim glazbe, zanimalo išta drugo. O Steinerovim koncertnim aktivnostima – nastupao je više puta kao mladi solist u Glazbenom zavodu, tokom 1940. održao je Chopinove tematske večeri u Osijeku, Novom Sadu, Sarajevu i Beogradu, a posljednji koncert imao je 3. travnja 1941, na beogradskome Kolarcu, također u cijelosti posvećen Chopinu – pisao je, vrlo podrobno, Emanuel Saks, u elaboratu s prijedlogom da se jedna zagrebačka ulica nazove Steinerovim imenom. Prijedlog nije prihvaćen, ali je Saksov tekst, odštampan pisaćim strojem, u rahlom proredu, na šesnaest uvezanih stranica, ostao sačuvan u Hrvatskome državnom arhivu. Taj dokument sadrži i jedini Steinerov životopis, iz kojega proizlazi da je, osim pijanista, u Jasenovcu i Auschwitzu stradala i cijela njegova obitelj, nije preživio nitko. Strah Đorđa Štajnera bio je razložan, a njegova smrt potpuna.

Rat je Pepija Mraka omeo u studiju glazbe. Ali da nije bilo rata, omelo bi ga nešto drugo. Dobar, drag i uslužan, ali lišen svake kreativne i duhovne imaginacije, bez koje nema umjetnosti, čak ni reproduktivne, Pepi je bio vedar i jednostavan čovjek. Tko god ga je poznavao s akademije, ili ga je upamtio iz ratnih vremena, kada se okolo skrivao izbjegavajući vojačenje, da bi 1944, prije igrom slučaja nego vlastitom odlukom, završio u partizanima, učinio bi neku šalu ili doskočicu s Pepijevim prezimenom. Zbilja, ničega u njemu nije bilo mračnog, nimalo melankolije, tamnih tonova i raspoloženja, ničega što bi toj osunčanoj duši činilo kontrast i kontekst nije bilo u Josipu Pepiju Mraku. “Pijanist takvoga temperamenta i takve duše mogao bi nastupati samo u cirkusu, kao pratnja slonu koji hoda na lopti i psu koji vozi bicikl, ali što s njim kad mi nemamo svoga originalnog, socijalističkog cirkusa!”, cinično je o Papiju govorio jedan njegov bivši profesor s akademije.

S partizanima se zatekao u tek oslobođenom Beogradu, gdje je završio u propagandnome odjelu Agitpropa, sudjelovao je u osnivanju Tanjuga, bio je urednik kulturne rubrike u Borbi, da bi ga malo zatim nestalo. Čak je i u optimističnoj atmosferi agitpropa i socijalističke propagande monolit Pepijeve vedrine djelovao malo pretjerano. Za razliku od drugih pravovjernika, pa i samoga Radovana Zogovića, u čijem je držanju bilo nečega teškog i turobnog, jer teško je i doista turobno u svakome trenutku, budan i u snu, vjerovati i vjeru širiti na druge, Pepi Mrak bio je vedar, lagan kao leptir. Druge je to moralo živcirati ili, što je gore, demotivirati ih u njihovim pregnućima. Umjesto da u ljudima budi elan i entuzijazam, Pepijeva narav djelovala je suprotno.

I tako je – saznat će se, pedesetak godina kasnije, iz svjedočanstava bivših komunističkih uznika i zatočenika – Josip Mrak prekomandovan u sektor državne bezbjednosti. Radio je u Beogradu, pa u Zagrebu, u zloglasnoj Petrinjskoj ulici, bilo ga je na Golom otoku, u Sarajevu i Tuzli, da bi karijeru završio osamdesetih godina, u Prištini, gdje je isljeđivao sudionike kosovske kontrarevolucije, albanske iredentiste i teroriste. Tiho je 1987. umirovljen, vratio se u Zagreb, a negdje u blizini Samobora imao je kućicu s velikim vrtom, punim ruža, o kojima se sam brinuo, uzgajao ih i nabavljao sa svih strana svijeta. Već skoro osamdesetogodišnjak, Josip Pepi Mrak objavio je 1997., u izdanju Matice hrvatske, “Leksikon ruža”, sa sedamsto pedeset natuknica, o isto toliko vrsta ruža. Svaku je, osim jedne burmanske i sedam ruža uzgojenih u Sjevernoj Koreji, Pepi imao u svome vrtu, i fotografirao ju je za svoj leksikon. Na promociji knjige, koja je održana u Hrvatskome novinarskom domu 10. travnja 1997. nazočili su brojni politički i kulturni uglednici, predsjednik Republike Tuđman, ministar obrane Šušak, pisci Šegedin i Majstorović, a stari je gospodin bio tako ganut da nije mogao govoriti. Suze su mu tekle same.

Prvoga dana 2011. godine, u dubokoj starosti, umro je u bolnici Rebro hrvatski florist, jedan od najvećih svjetskih stručnjaka za ruže, autor “Leksikona ruža”, koji je preveden na sedamnaest jezika, gospodin Josip Mrak. Ispraćaju na mirogojskom krematoriju nazočilo je mnoštvo, a telegrame sućuti obitelji pokojnika uputili su predsjednik Republike, premijer i ministar kulture. Kamo su njihovi brzojavi poslani, tko ih je primio i pročitao, ostat će nerazjašnjeno, jer se Pepi Mrak nije ženio, a od bližeg je roda imao samo brata blizanca, Stjepana, koji je umro još početkom sedamdesetih, u emigraciji u Torontu.

Vedra narav i lakoća Josipa Mraka dobra su tema hrvatskoga društvenog romana, koji će, na žalost, kao i toliki drugi romani koje prigodno spominjemo, ostati nenapisan, ali nećemo o tome, ionako smo predaleko otišli od priče o putovanju Rudolfa Stublera u Berlin i o njegovome susretu sa žonglerom palidrvcima Joškom Herclom, dok je vlak stajao na zagrebačkome glavnom kolodvoru, kasnoga ljeta 1954.

No, ako smo, mimo Rudijevih i Joškinih saznanja, već rekonstruirali sudbine dvojice studenata koji su preko noći, s trideset prvoga kolovoza na prvi rujan 1939, čuvali glasovir na kojemu će zasvirati Maksimilijan Stinčić, dužni smo reći i što je bilo s trećim i najpoznatijim među njima. 

Irfan Ibrahimkadić umro je od komplikacija izazvanih operacijom apendixa, u rano proljeće 1990, ne dočekavši samostalnu i nezavisnu hrvatsku državu, o kojoj je snivao i na čijem je stvaranju ustrajno djelovao od trenutka kada je u proljeće 1945. u poglavnikovoj pratnji napuštao Zagreb. Drugi su se umorili, drugi su rezignirali, odustali, propili se, s uma sišli, ali on je vrijedno ustrajavao, vjerovao i “Allahu se za Hrvatsku molio”, kako je to, u javno objavljenom pismu obitelji, u povodu Irfanove smrti iskazao akademik Dalibor Brozović. Prvotni interes za Ibrahimkadićevom biografijom i njegovim literarnim djelom brzo je, međutim, minuo u vrijeme hrvatsko-muslimanskoga rata u Bosni i Hercegovini. Izuzetkom je bio trud književnoga historičara i esejista Branimira Donata, koji je u to vrijeme, u proljeće 1993. za tisak priredio i uredništvu Nakladnog zavoda Matice hrvatske predao knjigu Irfana Ibrahimkadića “Noć mirogojska”, koja je, dijelom, predstavljala “Koncert za kišu i glasovir”, jedino literarno vrijedno poglavlje iz njegovih memoara, uz zanimljiv poduži dokumentarni dodatak Ibrahimkadićeva dnevnika iz svibnja i lipnja 1945. Knjiga, međutim, nije izašla ni te, ni sljedeće godine, a ni 1995, kada su odnosi s bosanskim muslimanima već odavna bili sređeni. O razlozima se da nagađati, ali kako rečeni nakladnik odavno ne postoji, a Branimira Donata više nema među živima, priča o knjizi “Noć mirogojska” neće biti ispričana. Tek to da je Donat 2005, u svojoj privatnoj izdavačkoj kući Dora Krupićeva, objavio knjižicu “Koncert za kišu i glasovir”. Od dnevnika iz 1945. odustao je, vjerojatno zbog nedostatka novca za tisak.

Sad krenimo polako nazad, u kupe u kojemu još uvijek Joška prepričava Rudiju svoj život.

Ali prije toga ćemo, da bi priča bila cijela, pogledati što se u Zagrebu, na Mirogoju, događalo u petak, 1. rujna 1939, dok se cijela Europa tesla pod čizmama njemačkih vojnika koji su marširali kroz Poljsku.

Vrijeme se sasvim razbistrilo, na nebu nije bilo nijednoga oblačka, samo je sa sljemeskih strana pirio vjetrić, lagahni ljetni sjeverac, koji je raznosio mirise cvijeća, sagorjeloga stijenja, voska i stearina, kako je i najprikladnije na tom najljepšem, reprezentativnom zagrebačkom groblju, na kojemu se desetljećima pokojnici susreću i mimoilaze kao na promenadi, siromašni sa siromašnima, bogati s bogatima, onako kako su se susretali i dok su bili živi. Oko grobnice hrvatskoga orguljaša i crkvenoga skladatelja Antuna Svetolika Stinčića u širokome poluluku okupilo se nekoliko stotina Zagrepčana – događaju se moglo nazočiti samo uz predočenje pozivnice, koju su zajednički potpisivali “otac Maksimilijan i majka Bosiljka, u iščekivanju da se sa svojim neprežaljenim sinom ponovo susretnu pred licem Gospodinovim” – bilo ih je koji su se posve neprilično verali po okolnim grobnicama, “samo da bi vidjeli i čuli maestra Maksa Stinčića kako, prebirući po dirkama J. S. Bacha, Mozarta, Beethovena, žali svoga anđela jedinka”. 

Ovaj događaj se u zagrebačkoj kulturnoj povijesti, ili u povijesti svakodnevice – što bi bio pristojniji naziv za povijest zagrebačkoga društvenog trača – spominje na različite, u smislu i sadržaju krajnje suprotstavljene načine. O samom koncertu nisu izvijestili ni Jutarnji list, ni Obzor, niti su o njemu pisali tadašnji glazbeni kroničari i kritičari. Nastup Maksimilijana Stinčića, pokazat će se – posljednji u životu, ne spominje se niti u jednom pregledu historije hrvatske glazbe, premda je uslijedio nakon dugogodišnje izvođačke stanke i premda je ovakvim događajima, pomaknutim i bizarnim, začinjena svaka bolja europska glazbena historija. Razlog prešućivanju da se naslutiti: Maksimilijan Stinčić, “dok su mu se teške suze očinjske spuštale niz lice i kapale po dirkama, po kojima su virtuozno prebirali njegovi prsti”, svirao je užasno. Svirao je tako da su svi ovaj događaj htjeli što prije zaboraviti, jer to nije bila samo njegova sramota, nego i sramota svih koji su se njegovome ljubaznom pozivu odazvali, svih koji su ikada hvalili njegovu izvanserijsku glasoviračku vještinu. Konačno, Stinčić se vazda spominjao, uz Ivana Meštrovića, Krležu ili maestra Matačića, kao jedna od nedvojbenih hrvatskih veličina, potvrda kulturne i narodne samosvojnosti Hrvata, pa bi zla kritika na njegov račun mogla značiti podrivanje onoga što je zajedničko, svima svojstveno, onoga što je, u najkraćemu, domoljubno.

Miroslav Krleža se rubno, u razgovorima sa Čengićem i u dvije-tri aluzije u svojim dnevnicima (“ah, ta mirogojska delikatnost prstohvata Maksimilijana Maksima Maksa Stinčića, u kojoj se umjetničke istine nađe koliko i u Von Ribbentropovim argumentima kontra Poljske”) dohvatio ovoga događaja, ali nije tog petka bio na Mirogoju. Nitko ga ne bi pozvao, niti bi on na takvo što došao, iako ga je, ruku na srce, nosila znatiželja. Napokon, Bosa Kamaufova i Maksim Stinčić bili su lica iz njegovih dramskih komada i proza, sretao ih je, nervirali su ga, ali ih je, mimo fikcije i izvan kazališnih scena, ustrajno izbjegavao. Ili su oni izbjegavali njega. Jer Zagreb je, sve do dolaska maršala Tita i srpskih partizanskih odreda, željnih osvete, koji su s istočnih strana nagrnuli u grad, više bio grad Bose Kamaufove, klimakterične ekspertkinje za prstohvate i solfeđo, koja je o glazbi znala sve i u glazbu se istodobno razumjela kao Mara u krivi kurac, i hrvatskoga glasoviračnog genija, njezinoga dok-ih-smrt-ne-rastavi druga Maksimilijana Stinčića, nego njegov, Krležin. Bili su potrebni srpski topovi – komunistički ili rojalistički, e to je, bogme, svejedno – da Miroslav Krleža konačno dobije na važnosti i postane neprijeporna hrvatska kulturna veličina. Krleža je, budimo pošteni, priznajmo tu muku endemskim ustašoidima, za Hrvate bio srpski okupatorski pisac. On je bio živi spomenik hrvatskoga poniženja, zaslužene kazne za Jasenovac, Jadovno i Glinsku crkvu, i to je ostao dok god je u Hrvatskoj bilo onih koji bi mogli razumjeti njegovo pisanije. Kada su takvi izumrli, za sve hrvatske mudrace i inteligente koji Krležu nikada nisu čitali, on će postati veliki nacionalni pisac. Medvjed brundo hrvatske književnosti, autentičan kao čokolada s rižom, lagan i paperjast kao čokolada s rižom…

Rudi Krležu nije čitao. Plašio ga se kao strogog profesora. Osjećao je, premda to nije znao, da je Miroslav Krleža bio otrov za onaj Zagreb na koji je Rudi gledao s visina bosanskoga provincijalca s dobrih deset godina bečkih i gracerskih studija.

Za razliku od Krleže, njegov kritičar i supolemičar iz mladih dana, veliki zagrebački i hrvatski kroničar, feljtonist i ubogi liberal Josip Horvat našao se 1. rujna 1939. na mirogojskome glasovirskom recitalu Maksimilijana Stinčića. Taj neobični događaj, istina, opisuje retroaktivno, sjećajući ga se u zimu 1942. na 1943, dok se na istoku spremao debakl kod Staljingrada, u Zagrebu je vladala nestašica svega i svačega, Pavelić je uz njemačko asistiranje čistio posljednje Židove iz grada, a redarstvo što ga je ustrojio i idejno osposobio vojskovođin sin Dido Kvaternik ranim je jutrom dolazilo po masone i komunističke sumnjivce, da ih se ispita i sprovede u Jasenovac. Horvat je strepio da će i po njega doći, ponižen i sabran pripremao se za to mjesecima, opsesivno tragajući, uglavnom po vlastitoj duši, iz čega se izleglo svo to zlo. Horvatov svijet bio je tada u obliku jednoga golemog jajeta, tako da i njegova knjiga “Preživjeti u Zagrebu” ima formu jajeta. U njoj, u tom sjećanju iz 1942. na 1943. Horvat vedro, pomalo nostalgično, pripovijeda o mirogojskom recitalu. Ni on, tvrdi, nije poštom primio pozivnicu, iako je, za razliku od Krleže, bio na neki način blizak Maksu Stinčiću i Bosi Kamaufovoj. Zapravo, njih dvoje imali su potrebu da budu bliski njemu: imponirao im je kao društveni i kulturni kritičar, pisac biografskih romana o mnogim znamenitim Hrvatima, prvorazredni žurnalist, koji nije imao potrebu za skandalima, a za kojega se po gradu pripovijedalo da je – mason. Njih dvoje su se grozili masona, vjerovali su na riječ biskupu Alojziju da su masoni đavolji poslanici na zemlji, neprijatelji kršćana i Hrvata, ali kada bi se za nekoga pričalo da je mason, a u to vrijeme, krajem tridesetih, nakon kratkotrajne vladavine Milana Stojadinovića i njegovoga pokušaja da bude jugoslavenski duče, postalo je vrlo moderno za poznate ljude govoriti da su masoni, Maksim i Bosa osjetili bi neko uzbuđenje, naslutili bi zabranjenu avanturu, poželjeli bi pogledati u oči masona, upoznati se s njime, sjediti uz njega, rame uz rame, na koncertu u Glazbenom zavodu i maštati o masonstvu kao o zaraznoj bolesti društva, koja se prenosi pohođenjem koncerata i kazališnih predstava ili čitanjem knjiga koje su već pročitali masoni. Osim toga, Josip Horvat bio je liberal, govorkalo se i to da je engleski čovjek, a Englezi su, koliko god podli i nadmeni, za njih dvoje predstavljali neku višu rasu, prema kojoj treba biti udvoran, ponekad i ponizan. Uostalom, nikada ne možemo biti do kraja sigurni da će Njemačka prevladati, da će u ovom i svakom sljedećem ratu pobijediti, jer može biti, nikako to nije isključeno, da Gordi Albion nadgornja i nadbije, kao što to neočekivano biva u nekom gombačkom srazu. A rat što je, vjerovali su oni, negoli ponešto krvavija utakmica, rat je gombalaštvo, i ne pobjeđuju baš uvijek oni koji se čine jačim, većim i moćnijim.

No, unatoč svemu tome, eto, Josipu Horvatu nisu poslali pozivnicu. U epizodi iz kronike “Preživjeti u Zagrebu” Horvat ne zdvaja nad time, uopće mu i ne pada na um da je trebao biti pozvan na takav javni događaj, nije on do kraja svjestan ni svoga položaja u malograđanskome Zagrebu, niti je u stanju da sebe vidi očima Bose Kamaufove i Maksimilijana Stinčića. Osim toga, on ne zna ono što bi u cijeloj priči moglo biti važno: grobnica je prazna, u bijelom dječjem kovčegu samo je vreća zemlje, i nigdje sina jedinca. Možda su u Horvatovu pronicavost vjerovali toliko da ih je bilo strah da će razotkriti njihovu strašnu roditeljsku tajnu. (Doista, u Zagrebu toga vremena samo bi još Josipu Horvatu mimo Krleže moglo na um pasti da su Stinčićevi pokopali živoga jedinca, samo da sakriju tu sramotu da se rodio – nemuzikalan.)

Opisuje on kako se tog dana zatekao na Mirogoju: gospodinu Miroslavu Albiniju, koji se početkom tridesetih odselio u Latinsku Ameriku, gdje trguje kavom, prvoga rujna tužna je godišnjica majčine smrti. Kada je odlazio iz Zagreba, Albini je prijatelju ostavio u amanet da svake godine, ako je u Zagrebu, obiđe njezinu grobnicu, položi gladiole, zapali voštanicu… Koliko je pritom Albini bio ozbiljan, to Horvat ne zna. Obećanje je bilo olako dato, bez previše razmišljanja i bez stvarnoga uvjerenja da će on, doista, svakoga prvog rujna odlaziti na grob Albinijevih. No, kako to već ponekad biva, pogodilo se tako da se sljedeće godine, prvoga dana mjeseca septembra, Josip Horvat sjetio Mireka Albinija, i istog je popodneva zapalio voštanicu kraj uzglavlja njegove pokojne majke. To se zatim iz godine u godinu ponavljalo, odlazak na Mirogoj postalo je Horvatovim privatnim ritualom, tim je danom, prvim rujnom, njemu počinjala jesen, i tako se, sasvim slučajno, dogodilo da je istoga dana, 1939. upriličen važan zagrebački društveni i kulturni događaj, i da mu je Horvat nazočio.

Opisuje on svoju nelagodu pred Stinčićevim koncertiranjem. “Kao da se glasovir u transportu raštimao, kao da su šuplje mramorne kutije gutale zvuk, tek sve je zvučalo jezivo i nekako zlokobno. A najgore jest što je čovjeka od svega toga hvatao smijeh.” 

Malo je vjerojatno da se Josip Horvat nasmijao, bio je previše pristojan i sabran čovjek da bi mu se to moglo dogoditi, ali možda je koji smiješak, možda je kakav cerek pobjegao kome od pozvanih, a tko je imao uha da čuje što to i kako Stinčić svira. 

I tako je, tim cerekom, u Zagrebu, na groblju, objavljen početak Drugoga svjetskog rata.

Irfan Ibrahimkadić u “Koncertu za kišu i glasovir” nije napisao ni riječi o samome koncertu, niti o vrsnoći Stinčićeve svirke. Tomu je posvećena samo jedna rečenica: “Usred polegle trave, u mirisu bogate truleži i hranljive hrvatske zemlje, pod prstima maestra Maksimilijana Stinčića odjekivala je naša hrvatska tragedija, zajednička, ali i posve privatna.” Tko zna, možda bi netko i iz ovih riječi detektirao negativnu glazbenu kritiku.

Ono što je Joška Hercl mogao Rudiju ispričati o tom koncertu, stalo je u dvije-tri oskudne, suspregnute rečenice, u koje je, međutim, bio sabijen sav jad jednoga židovskoga mladića, ali je u tom dijelu priče i stvarni razlog zbog kojega se Rudolf Stubler toliko vezao i opsesionirao Herclovom sudbinom da je do kraja života, u bezbroj različitih verzija, pričao i nadopričavao ono što je čuo tog dugog popodneva, dok je vlak stajao na zagrebačkome glavnom kolodvoru.

Ne bi za njegovu priču bilo dovoljno to što se dvoje slavnih zagrebačkih glazbenika odreklo djeteta, samo zato što se rodilo nemuzikalno. Više od toga, ali još uvijek nedovoljno za upamtiti do kraja života, bilo je da su ga, malo pred Hitlerov pogrom, učinili Židovom. Ono što je priču učinilo konačnom bio je taj koncert, održan na dan kada je u Europi počeo Drugi svjetski rat.

Rudolf Stubler je, kao što smo u više prilika ponovili, i to potvrdili epizodama iz njegova života i iz sjećanja drugih od Stublerove obitelji, bio vjernik. Tako je slučaj htio (ili je tako htio Bog): Stubleri su se dijelili na duboke, istinske, što onda znači i – naivne vjernike, i na uvjerene i potpune bezvjernike. Nikada se među njima nije gubilo razumijevanje, oko Boga nije moglo biti nerazumijevanja, samo što je jednima nebo bilo plavo, a drugima je bilo prazno.

Rudi je, dakle, bio od prvih, i vjerovao je u sve u što treba da vjeruje neko kršćansko i katolično dijete. Tako do kraja života. Osim što je to okupiralo njegovu duhovnu stranu i oslobađalo ga onog bespotrebnog i užasnog straha od ništavila, širilo se i prelijevalo na Rudijev život i sva njegova znanja i uvjerenja. Premda je bio vrlo obrazovan i racionalan, vrlo darovit matematičar, u svim velikim povijesnim i životnim zbivanjima sudio je po nekome svom katekizmu, čistom i naivnom. 

Tako mu se, nesvjesno, zavuklo u pamet da je užas Drugoga svjetskog rata nastao iz prevare Maksimilijana Stinčića. Kao u biblijskim pričama: veliko zlo izazvano je opačinom jednoga jedinog čovjeka, možda sitnom u odnosu na vječnost, ali markantnom poput starozavjetnih moralnih prekršaja. Svijet je kažnjen, osjećao je Rudi, zato što je jedan otac sahranio svoga živog sina, a zatim je sabrao narod da gledaju kako mu nad grobom svira Johanna Sebastiana Bacha.

I što je na to mogao Bog, nego da na ljude pošalje veliku nesreću, u kojoj će se dobro razabrati i odijeliti od zla.

Tokom rata, pijanist Maksimilijan Stinčić živio je u Zagrebu, tihim i povučenim životom nekoga tko je rano postao matuh, urušio se i postarao, kao da je od lošega materijala bio načinjen. Rijetko je izlazio iz zelengajske vile, sjedio je u vrtu, pod stoljetnim trešnjinim stablom, gledao u plodove kako zru, slušao cvrkut, i razlikovao ptice po vrsti i porijeklu. 

Ovo je židovska sjenica, jadna li joj majka, kako se ružno glasa.

Ovo je kos, nordijska crna ptica, Grieg među pticama.

Ovo je vrabac, eh vrabac, milijuni ljudi ginu u ovome ratu, od Normandije sve do dalekih istočnih mora, kao milijuni vrabaca, da se ne zna ni tko su, ni što su, ni pod čijim su barjakom poginuli…

Slušao je tako ptice, i sam za sebe mudrovao nekada slavni glazbenik Maksimilijan Stinčić, dok je njegova žena, profesorica Bosiljka Kamauf Stinčić predavala na Muzičkoj akademiji, putovala svakoga mjeseca u Salzburg, išla u Berlin i Rim, jednom bila i u Parizu, gdje je mlade darovite ljude poučavala onoj vrsti glazbene mudrosti koja se u porobljenoj i zaraćenoj Europi najviše cijenila i zbog koje će, nakon 1945, europskim i američkim pozornicama vladati virtuozi u čijem će se tonu čuti nešto što je zlo i bešćutno, ravnodušno prema svakome ljudskom stradanju, i proći će desetljeća prije nego što će se prvi put u nekom velikom interpretatoru Mozartovih i Bachovih djela čuti tragika Auschwitza i Treblinke, proći će dugo vrijeme prije nego što publika potresena krene izlaziti iz koncertnih dvorana, jer je upravo svjedočila nesreći našega vijeka. 

Bosa Kamaufova nije bila zla žena. Ona nikada ne bi prijavila Židova koji bi se skrivao po susjedstvu. Radije bi okrenula glavu na drugu stranu. Da je imala drukčijega muža, pomirila bi se Bosa i sa Josipovom nemuzikalnošću. Bila bi žena-mučenica, ako bi se to od nje tražilo, ali, eto, nije. Glazba kakvu je ona poučavala bila je upravo takva. Da je povijest bila drukčija, da je Hitler dvadeset i neke u nekoj od minhenskih pivnica dobio kriglom po glavi, nitko u Goldberškim varijacijama ne bi osluškivao odjeke svijeta koji se ruši, ne bi u Chopinovim etidama čuo žalopojke geta. Glazba bi ostala nevina, i profesorica Bosiljka Kamauf Stinčić, ta slavna i ugledna Hrvatica, bila bi – sa stanovišta glazbene i opće povijesti – savršeno nedužna. Njezin tajni sin, mali Židov, anonimno bi živio u Grazu, i nikada ne bi dosegnuo savršenstvo u žongliranju palidrvcima. Ta je vještina, takav artizam, mogla postojati samo u svijetu u kojem je glazba bila osramoćena. 

Rudi će to shvatiti čim se vrati na Ilidžu, sa svoga prvog poslijeratnog putovanja u inozemstvo. I to će ga saznanje opčiniti i nagoniti da stalno priča ovu priču, svakome tko bude spreman da ju čuje, svakome koga on bude smatrao dostojnim priče o glazbi. 

Tada je to bilo u vlaku koji se i dalje nije pomicao, u kojem, zapravo, kao da i nije bilo putnika, nego bi, osim onoga kolodvorskog manekena koji je paradirao peronom i kuckao čekićem po metalnim kotačima, vlakom žurno promicali pozornici u modro-sivim uniformama, koji su se mrgodili kao da upravo love neku krupnu zvjerku ili kao da, povremeno je strepio Rudi, čekaju da Joška Hercl dovrši svoju priču, pa da onda odluče kojega će od njih dvojice da hapse. Rudi je tada, iz priče žonglera palidrvcima, počeo shvaćati zašto je glazba odjednom postala tako obična da se u njoj već čula svaka nota i više nije bilo nikakvog čuda. Sjećao se sa žalom posljednjih prijeratnih koncerata, svojih ushita pred manje dobrim pijanistima, beogradskim i zagrebačkim studentima, koji bi nastupali u Sarajevu pred kino predstave, svirajući neke kraće, običnoj publici prijemčivije Mozartove, Chopinove i Lisztove komade. Udarili bi falšni ton, zakazala bi poneka dirka na rashrndanom pijaninu, glasovir ne bi bio ugođen, ništa nije bilo kao što danas jest u zagrebačkome Glazbenom zavodu ili u Narodnom pozorištu u Sarajevu, kada gostuju najveći jugoslavenski i strani glasovirači, osim što su oni nekad svirali s uvjerenjem i u ognjici, svirali su prije nego što su ljudi nestali u krematorijima, u jamama i u zatrpanim vojničkim rovovima, svirali su prije nego što je Hitler onako usput, ne razmišljajući previše o tome, ubio Mozarta i Chopina.

Kako je Joška Hercl preživio rat u Grazu? 

Nema ni tu velike priče ni čuda. Nakon što su nekamo nestali svi drugi Židovi, nacisti su izgubili interes za njega. Za njih, kao ni za obične, mirne i stradanjima drugih ljudi nevične susjede, Joška Hercl više nije bio Židov. To je ta ljudska nevolja: za njih više nije bio, a pred sobom i svojom velikom krivnjom, bio je više Židovom nego što je to mogao biti itko drugi, u Grazu, u Austriji, u Europi. Joška Hercl svoju je nesreću vidio tad u vrlo širokom kontekstu. Tako je o njoj volio razmišljati, dok bi od jutra do mraka, iz proste zabave, ili da ne digne ruku na sebe i ne ubije se, žonglirao palidrvcima.

U zimu i proljeće 1944. sve se počelo raspadati, kuće su trunule kao da su sagrađene od krumpira, asfalt se gulio s ulica, i izbijali su loše temeljeni i blatnjavi seoski drumovi, koji su se, zatim, dalje raspadali i trunuli, pretvarajući se u živo blato, koje je prijetilo da proguta taj nekoć mirni i skladni austrijski gradić.

Dok je Joška Hercl to pričao, Rudi je širio oči u nevjerici. On je dobro poznavao Graz, studirao je tamo politehniku, studirao je dugo, sve dok mu otac nije naredio neka se vrati kući, i dobro je upoznao Graz, nakon Beča to je bio grad koji je najbolje znao, mnogo bolje i od Zagreba i od Sarajeva, i bilo mu je čudo da se sve dogodilo baš tako kako Joška priča, da su se kuće i ljudi počeli raspadati i trunuti, nestajati u smeđoj zemljanoj magmi, ljepljivoj od smrada – “evo, i sad taj miris imam u nosnicama!”, vikao je Joška Hercl i hvatao se za grlo – i sve se to događalo prije nego što je Britancima i Amerikancima na um palo da bombardiraju Graz. Odustali su kada su vidjeli što je ostalo od grada.

Možda nije želio da i sam završi u toj općoj truleži, ili je, ipak, bježao od svoje židovske krivnje, tek u rano proljeće te godine, Joška se odlučio na nečuven, posve nerazuman pothvat. Krenuo je u Zagreb, da nađe oca i majku, ili da strada na putu. Druga mogućnost bila je mnogo izvjesnija, ali nije se on nimalo zbog toga brinuo. Bit će kako mora biti ili kako je već odavno određeno da bude.

Bio je bez novaca, s dvije kutije žigica u džepu i s legitimacijom u koju je bilo upisano da ga smije ubiti svako za to ovlašteno lice. 

Kupio je kartu i ukrcao se na vlak. 

Iako se bližio kraj rata, partizani su vršili diverzije po prugama, Englezi su nekoliko puta bombardirali glavna željeznička čvorišta na putu za jugoistok, na kolodvoru u Grazu sve je bilo kao nekad, živo, mirno i svježe. Kravlja balega vonjala je iz stočnih vagona, uredno obučena i obuvena sirotinja tumarala je peronima u potrazi za kompozicijom koja će ih odvesti u davno napuštene zavičaje, esesovci i domaće redarstvo kontrolirali su sumnjivce, pregledavali legitimacije, iskali propusnice, odvajali u stranu… Kad bi ih uočio, Joška bi se poput odlučnoga samoubojice zatrčao prema njima, i već je prekopavao džepove da im pokaže svoju židovsku legitimaciju, ali svaki put bi mu mrzovoljno odmahivali rukom, neka prođe, neka im nestane s očiju. Tih dana šizofrenija je postajala infektivna bolest, esesovci su se plašili ludila, a iz lubanje toga odrpanog mladića gledale su ih oči ludog čovjeka.

– Pogledajte me! – zapiljio se u Rudija. – Pa zar biste rekli da sam ja lud čovjek? Recite mi otvoreno, mogu ja to podnijeti! A oni su, vidite, svi odreda, i na stanici u Grazu, i u vlaku, kroz koji su prošle barem tri kontrole i barem su desetinu putnika iz svakog vagona skinuli s kompozicije i odveli nekamo, od mene bježali kao da sam kužan i ne samo da me nitko nije legitimirao, nego i kondukter, koji me je također mogao prijaviti kao sumnjivca, jedva da se udostojio da mi pregleda kartu!

Uza sve te preglede, kojih je Joška ostajao pošteđen, na željeznici je vladao mir. Nisu ga mogli poremetiti ni esesovci sa svojim kontrolama, ni partizani, ni crnoburzijanci, baš nitko, jer su u vlaku i oko njega, na eksteritorijalnom području velikih kolodvora, provincijskih postaja i slijepih kolosijeka, dokle god se prostirala pruga, vladale stroge željezničarske procedure, na koje nitko, pa ni sam Adolf Hitler, nije mogao imati utjecaja. Željeznica je, u to proljeće 1944, prije nego što će je ratni pobjednici izbombardirati, a poraženi preorati u povlačenju, bila posljednji sigurni teritorij u Hitlerovom dijelu Europe, gdje su vladali razum, sabranost i neki viši red, koji je, činilo se, nadživio i tiranina, i dvijetisućgodišnju vjeru u Isusa Krista, sina Božjega. Samo željeznica nije trunula i urušavala se, nego je postojala onakva kakva je bila i u prethodnih stotinu godina, s redom vožnje kao svojim jedinim katekizmom.

Tu je, slušajući znani šklopot metalnih kotača, Joška Hercl na trenutak ponovo poželio biti živ. Ta želja u njemu je izazvala strah i jad, pa je ubrzo zaboravio na nju, i nastavio nutkati svoje židovske isprave na pregled.

– Eto, to vam je spasilo život! – radosno je uzviknuo Rudi.

– Šta mi je, po vašem mišljenju, spasilo život? 

– Pa to što ste ih pokušavali natjerati da vam pregledaju dokumente. Tako jednostavno. Šteta za mnoge što se nisu toga dosjetili.

– Ne, niste u pravu. Život mi je spasilo to što mi se nije živjelo.

Zagrebački glavni kolodvor bio je prljav i pun izbjeglica, koji su, uglavnom, govorili teškim i gustim bosanskim naglaskom, uz mnoštvo žalobnih, domotužnih psovki. Okolo njih su bili redarstvenici, ustaše, koji su im branili da izađu van i krenu prema gradu. Što su Bosanci tamo htjeli, zašto bi išli prema Jelačić placu, nije se moglo znati. Nije se znalo ni tko ih je potjerao. Čas su to bili Srbi, pa četnici i partizani, već kako bi koji od njih bio raspoložan i koliko bi mu teška bila psovka, ali istina će biti, osjetio je to Joška Hercl, dok je išao prema izlazu, ravno na ustašu koji bi mu trebao zatražiti legitimaciju, da su bježali od svojih ludih glava, od nečega što su sami izazvali, bit će od viška prigodnoga desetotravanjskoga hrvatstva, koje ih je na štošta nagovorilo, a sada su se, eto, počela mijenjati vremena i oni su se, iz straha da ne ostanu bez tih ludih glava, zaputili u Zagreb, na Markov trg, tamo odakle je sve i započelo, ne bi li se tu pobrinuli za njih. Uzalud im bilo. Kasno je za njih, a uskoro će, sve su prilike, biti kasno i za Hrvatsku.

Ustaša ga je bez pitanja propustio, ne dopuštajući mu da izvuče ruku iz unutašnjeg džepa.

Stigao je do Zelengaja, ali ga u roditeljsku vilu nisu pustili.

Vrata je otvorio neki nepoznat, stariji muškarac. Rekao mu je da sačeka, i vratio se nekoliko minuta kasnije, vrlo ljut, u ruci je, za svaki slučaj, imao nekakvu drvenu batinu. 

– Kako vas nije sram! – vikao je. – Vi vrijeđate uspomenu na sina jedinca. Gospođa su rekli da zovem redarstvo, ukoliko se istoga časa ne sklonite s kapije i ne odmaknete se od kuće, i ja ću to, bogme, i učiniti!

Sljedećih dana i mjeseci Joška Hercl spavao je po podrumima i šupama. Izbjegavao je centar grada i parkove, u koje Židovi ne bi smjeli zalaziti da ih je tada, u travnju 1944. u Zagrebu bilo, ali ubrzo je uvidio da više nikome nije sumnjiv. Nije izgledao kao komunistički agent – takvi su, shvatit će i to poslije rata, u pravilu bili lijepo obučeni – niti je odavao dojam nekoga tko je svojom rasnom pripadnošću ostao izvan zakona. Židova, rekli smo, više nije bilo, a on je takav, prljav i neuredan, izgledao upravo onako kako je i trebao izgledati netko tko je u Zagreb došao tražeći nešto što mu po pravdi Boga pripada: izgubljenu rodbinu, svoja ljudska i hrvatska prava… Izgledao je tako da su ljudi imali potrebu da spuste pogled, praveći se da im je nevidljiv. Joški je u Zagrebu bilo lakše, jer tu nikome nije bio kriv, teta Ružica i velika Doroteja bile su u svakom pogledu daleko.

Osim toga, tu ga se nije ticalo što su oko njega trunule i raspadale se zgrade, kao da su sagrađene od sirovog krumpira. 

Neće se pouzdano znati jesu li Maksimilijan Stinčić i Bosiljka Kamauf Stinčić bili svjesni da im se tog dana, pred vratima vile na Zelengaju, pojavio sin Josip – ubogi Židov Joška, kojega nijedan redarstvenik u novoj Europi nije htio legitimirati i tako ga osloboditi muka. Čini se da su mislili da im se to netko ruga, šali se netko na najružniji način, podsjeća ih na njihovog mrtvog sina. Nije im na um palo da bi on mogao živ stići od Graza do Zagreba, a možda nisu ni vjerovali da je Joška uopće živ.

Prvi put su ga vidjeli, barem tako je mislio Joška Hercl, i tako je rekao Rudiju, u vlaku koji je stajao na zagrebačkom kolodvoru krajem kolovoza 1954, u rano proljeće 1945.

Dan je bio sumoran i leden, vladala je suhomrazica, snijega niotkud, ali se temperatura već tjednima spuštala do minis deset, a od Sljemena je pirkao vjetrić koji je je propuhivao kosti i prolaznike svodio na skelete u kaputima, sive i šklopotave, omršavjele i izgrižene moljcima i ratom. Već dugo kuna nije vrijedila gotovo ništa, nacionalna valuta doživjela je slom, svud okolo vladao je zakon crne burze, protiv kojega se vlast, uglavnom bezuspješno, borila prijekim sudovima i deportacijama u Jasenovac. Dok su se povlačili pred partizanima, koji su, uz podršku Crvene armije s istoka, pripremali odlučnu proljetnu ofenzivu, ustaše su jedino još i ratovale protiv kojekakvih krijumčara i crnoburzijanaca, stvarajući iluziju među građanima kako je sve u najboljem redu i kako država brani svoj integritet u onome u čemu je i u mirna doba on najviše ugrožen: na tržnici, u mesnici i u dućanu. Istina, nije više bilo, pogotovo izvan Zagreba, ni dućana, ni mesnica, ni tržnica, ali od te činjenice su svi okretali glavu. Tko god bi se suočio s njom, znao je da državi otkucavaju posljednji sati i da svi dugovi stvarani u prethodne četiri godine, kolektivni i individualni, dolaze na skoru naplatu. Ali kako bismo mogli znati koliko je tko dužan? I tko će biti zadužen da dugove naplaćuje?

Jedino što je još uvijek živo funkcioniralo i čime je održavana iluzija o postojanju Nezavisne Države Hrvatske bili su koncerti, kazališne predstave, kulturni život, općenito. Muziciralo se u Glazbenome zavodu svakoga tjedna, Hrvatski krugoval držao se čvrsto svoga godišnjeg repertoara, zamišljenog u neka vrlo davna vremena, prošle godine, kada su se perspektive europske uljudbe i naroda predvođenih velikim njemačkim führerom Adolfom Hitlerom činile puno boljima… I tako su, privučeni krajem zime, ohrabreni tim ludim optimizmom hrvatskih muzikaša – kako ih je ironično nazivao Irfan Ibrahimkadić, u naslovu svojih emigrantskih memoara – Stinčići jednoga popodneva, bio je četvrtak, krenuli na koncert u Glazbeni zavod. Mladi pijanist, neki Perinčić, kojemu nikako da upamte ime, pa se to ime u međuvremenu i zaboravilo, svirao je Sibeliusa.

Sreli su ga na pustome Iličkom placu.

Nikoga okolo nije bilo, ljudi su se pozatvarali u kuće, virili iza zastora i čekali da se nešto dogodi, iz predgrađa se već danima čula pucnjava, premda je radio javljao da su partizani daleko, negdje u tamnoj i dubokoj Bosni i da hrvatski vitezovi svakodnevno potiskuju, “i nije dalek dan kada će izvojštiti veliku konačnu pobjedu”, tako da se više nikome nije ništa moglo vjerovati. Osim programu Hrvatskoga krugovala, koji je još jesenas, dok je cijeli Zagreb vjerovao u ono u što danas vjeruju samo posljednji preostali poglavnikovi promidžbenici, najavio da će Perinčić – kojemu nikako da se imena sjetimo – svirati Sibeliusa, u slavu vječnoga prijateljstva hrvatskoga i finskog naroda, koji se na dva kraja Europe bore protiv istoga neprijatelja, što sa svojim crvenim barjacima domahuju iz svojih dalekih i nama tuđih azijatskih stepa.

Mislili su da vide avet.

Maksimilijan je zadrhtao, kao da stresa smrt s ramena.

– O Bože mili! – cijuknula je Bosa, i oboje su zastali u koraku, ukopali se kao da očekuju da će Joška Hercl proći, ne primjećujući ih, da će, valjda, misliti da i nisu živi, nego da su po nalogu doglavnika Budaka tu, na Iličkome trgu, kojega će komunisti, avaj, nazvati Britanskim, izliveli od bronce, spomenici.

– Mama! – iznenađeno je rekao, iako se mjesecima pripremao za ovaj susret.

I odmah ga je spopala nelagoda. Nazvao ju je onako kako nije trebao i kako nije htio. Onako kako mu nikada ne bi na um palo da se sve nije dogodilo tako iznenada. Još od vremena kada su živjeli skupa na Zelengaju, i on joj nije ni bio Židov, još od toga vrlo davnog i nevjerojatnog vremena, on je nije nazvao tako. Nije mu to branila, kao ni on, niti je to za vrijeme njihovih posjeta ikada spomenuto, ali se nekako podrazumijevalo da oni više nisu njegovi roditelji, niti je on njihov sin. Uostalom, to je svima moralo biti jasno čim je Josip postao Joška, i čim je postao Židov.

Nisu se ni pomakli.

– Joška, dijete, pa gdje su ti žniranci? – valjda nije znala šta drugo da pita.

Maksimilijan Stinčić je šutio i tupo zurio pred sebe, kao da čeka da sve ovo prođe. Ali nije prolazilo, kao što ne prolazi duga i uporna zubobolja. Ono što boli, tad nije zub, nego boli vrijeme u kojemu bol, jednakoga intenziteta i ritma, koja pulsira sporo, kao srce budista u molitvi, nikako ne prolazi. I kako ne prolazi, sve je teže podnošljiva, izludi čovjeka, učini ga životinjom, biljkom, iako ta bol i dalje nije jaka, ništa jača nego u početku, i više zaboli kada čovjek samoga sebe uštipne za stražnjicu. Jer to ne boli zub, nego boli čovjeka vrijeme, boli ga čekanje, kao što, evo, upravo sad, na Iličkome placu koji će uskoro postati Britanskim trgom, Maksimilijana Stinčića boli čekanje pred tom odrpanom židovskom barabom, koji je ustvari, prema zakonu biologije – a zakone biologije naša mater Sveta Rimska Katolička Crkva uglavnom ne priznaje, njegov rođeni nemuzikalni sin. A kako nemuzikalan može biti sin najvećega hrvatskog pijanista, osim ako nije i on, najveći hrvatski pijanist, skupa sa cijelim, drevnim i mučeničkim hrvatskim narodom, nemuzikalan kao što je nemuzikalan on? Stoga bit će, po strogoj Aristotelovoj logici, mudruje u sebi Maksimilijan Stinčić u svome predugom čekanju, da to pred njim i nije njegov sin, nego je to, eventualno, njegov grijeh, produkt bludnih radnji što ih je vršio s Bosom, u časovima dokolice i neznaboštva, kada i nije mislio o tome da u slavu Božju upravo provode Božji naum preporađanja svijeta te da, shodno s tim, tog Židova treba odmah prijaviti redarstvu, neka ga odvedu i neka s njega, najvećega hrvatskog pijanista, i sa cijeloga hrvatskog naroda, skinu muku. Mislio je tako Maksimilijan Stinčić, iako to nikada neće biti potvrđeno historijskim dokumentima, niti će Joški Herclu na um pasti da se ijednom upita što misli ta siva, snuždena prilika pred njim, taj trodimenzionalni zagrebački relikt minhenske slikarske škole, ali mi znamo da je Maksimilijan mislio upravo to, i znamo da bi on tako mogao na istome mjestu stajati cijelih tisuću dana, a da maloga Židova ne prijavi redarstvu. Njegovo je samo da čeka, i on će čekati, i šutjet će onoliko koliko mu Bosa odredi da šuti, i slušat će kakve gluposti ona izgovara pred tim njihovim takozvanim sinom, a ako je to nužno, ako mu se to naredi, ili ako ona tako odluči, neće on ni slušati, ništa neće čuti, nego će tu stajati samo onako, kao stup, kao stablo, kao kandelabr, kao vojskovođa Slavko Kvaternik dok 1941. salutira kolonama onih koji stupaju u smrt za Boga, za Poglavnika i za Hrvatsku, uz Isusa Krista protiv komunista.

I dok tako čeka Maksimilijan Stinčić, lice mu se počinje kriviti u cerek, u pijani birtaški grohot, jer je najednom shvatio koliko je smiješno to što Bosiljka svog sina pita: 

– Joška, dijete, pa gdje su ti žniranci?

Baš kao da je u našim sitnim i vrlo ranjivim ljudskim životima od najveće važnosti da svi, i u svakome trenutku, imamo žnirance u cipelama. A oni koji su u prošle četiri godine stradali boreći se protiv srbokomunističke i četničke nemani, protiv azijatskih boljševičkih hordi i judeomasonskoga zvjerinja, zapravo su zginuli jer su, nekim čudom, ostali bez žniranaca, kao ta odvratna židovska nakaza što upravo stoji pred njim i ljulja se, premeće se s noge na nogu, upravo kao da će u sljedećem momentu zatražiti neki novac…

– Idemo na koncert… – napokon je progovorio, i odmah zastao. Nije se mogao sjetiti kako se, do đavola, zove taj mladac, Peričić, Perišić, Perinčić, koji će svirati Sibeliusa, i sad se izbečio, iskolačio oči, kao da mu je riblja kost zapela u grlu…

– U Glazbeni zavod, daju… – a onda se, najednom, nije mogao sjetiti ni Jeana Sibeliusa, nije se mogao sjetiti njegova imena, nego mu je navrh jezika bio Grieg, Norvežanin, koji pritom sa Sibeliusom nije imao baš nikakve veze, i nosio je ime kakva ne nose Finci. Finska obiteljska imena završavaju na – onen, i bunilo ga je kako se ne može sjetiti tog najslavnijeg onena.

Tek kasnije, kada stignu u Gundulićevu, pred Glazbeni zavod, i kada ugleda plakat s najavom Perinčićeva recitala, Maksimilijan Stinčić shvatit će zašto se nije mogao sjetiti: pa Sibelius, vrag neka ga nosi, uopće nije onen.

Susret je trajao kratko i činilo se da su i Joška i oni željeli samo da što prije pobjegnu. Majka je još neko vrijeme trabunjala o žnirancima, kao da je prethodno popila bocu konjaka, a otac je svaku rečenicu izgovarao samo do pola, nakon čega bi se izbeljio i nije znao nastaviti, falile su mu riječi, nije se mogao sjetiti Sibeliusova imena, ni imena pijanista, pa je Joška Hercl pomislio da je Maksimilijan Stinčić u međuvremenu postao sklerotičan. 

Bio je to jedini njihov susret prije nego što je završio rat.

Sljedeća tri mjeseca Stinčići nisu izlazili iz vile na Zelengaju, osim što bi Bosa Kamaufova odlazila da za dukat-dva kupuje provijant. Sve do ulaska partizana u grad crna burza je savršeno funkcionirala, do kraja je svega bilo za kupiti, samo što su cijene rasle, sve dok u jednome trenutku nisu postale besmisleno visoke…

A onda je došla sloboda.

Prvih tjedana nije se događalo ništa. Nova vojska marširala je gradom, čule su se zabranjene komunističke pjesme, uz cilik ciganske violine i nadimanje harmonike, i sve je bilo kao u kazalištu, ispred pozornice na kojoj se upravo izvodi komad Maksima Gorkog. Bosa Kamaufova i njezin muž nisu voljeli kazalište. Čak ni operu. U svakome kazališnom predstavljanju bilo je nečega lažnog i pretjeranog. Već sama scenografija predstava u HNK činila se Maksimilijanu uvredljivom. Gavella bi pozornicu pretvorio u dnevni boravak, sa stolom, stolicama, otomanom i foteljom u pozadini, s kredencom i slikama predaka po zidovima, i ta ga je soba podsjećala na njihov zelengajski salon. Onda bi utrčali glumci koji bi, uglavnom na tekst gospodina Krleže, ruglu izvrgnuli taj ambijent, što je za njih oboje bilo apsolutno nepodnošljivo. Kazalište je, činilo im se, prljanje vlastitoga gnijezda, kazalište je ruganje svima koji u ovome gradu i u ovoj zemlji žive i ponašaju se kao normalni ljudi. U ime koga se to čini? Gdje i kako žive svi oni koji se rugaju normalnim ljudima. Konačno, gdje živi taj Krleža, skupa sa svojom scenskom divom? 

Bili su revoltirani, čim bi pomislili na kazalište.

I sada su, opet, bili revoltirani, nakon što ih je prošao prvi strah od komunista, dok su ih gledali kako teatralno marširaju kroz grad i kako svoja spaljena podkozarska i lička sela zamjenjuju Zagrebom. Već početkom lipnja u pogledu profesorice Bosiljke Kamauf Stinčić bilo je nečega otvoreno prezrivog. Gledala ih je s visine, te sitne i beznačajne crvene termite, crvene mrave, koje bi mogla zgnječiti jednoga za drugim, samo kada ih ne bi bilo tako mnogo. Maksimilijan je bio nešto oprezniji. Ili je njegov strah bio dublji i na neki način mudriji.

Bio je petak, 15. lipnja 1945. kada su došli po njega. Dvojica partizana, nenaoružani, u urednim britanskim uniformama, pokucali su na vratima, jer zvono nije radilo, ljubazno se predstavili i odveli ga. Ona je bila posve izgubljena, nije znala što bi pitala, srce joj je tuklo u grlu… Nije bila bijesna ni uplašena, bio je to neki nedefiniran, ali vrlo intenzivan osjećaj, koji joj je sasvim zakrio razum, tako da ga je pustila da ode u kućnom ogrtaču i u papučama.

On je to, međutim, učinio vrlo demonstrativno. Neka vide ljudi, ako ima još nekoga tko gleda, kako ga odvode u šlafroku i u pantoflima, kako su se u domu Stinčić-Kamauf nazivale papuče, neka vide što su i kakvi su ti naši oslobodioci…

Naravno, da su ta dvojica partizana naredili Maksimilijanu Stinčiću, slavnome hrvatskom pijanistu, jednome od prvih naših glazbenih velikana, koji je vladao europskim pozornicama kad i velika Milka Trnina, i širio tako hrvatsku slavu, da ogrne ljetni sako i navuče cipele, on bi to bez pogovora i učinio. Da su mu rekli da odjene svoj paradni smoking, on bi i to učinio, ali ako su se već odlučili brukati, on je rad da im to dopusti.

Bosa Kamaufova prvo nije znala gdje joj je muž.

Danima ga je tražila, obilazeći urede u Petrinjskoj i na Zrinjevcu i raspitujući se kod ljudi, profesora i glazbenika, za koje je pretpostavljala da su bliski s komunistima. Jedni nisu znali, drugi bi je prezrivo potjerali, a onda joj je na um pala spasonosna ideja: Joška! Pronaći će ona Jošku Hercla, preživjeloga Židova, čija će joj sudbina otvoriti sva vrata u Zagrebu.

Joška je, međutim, i sam u to vrijeme bio pritvoren.

Uhitili su ga na Glavnome kolodvoru, još krajem svibnja, u raciji koja je tragala za preostalim krijumčarima i crnoburzijancima, a možda se u mrežu ulovi i kakav preobučeni ustaški pukovnik, jasenovački koljač ili pop koji je po Lici i Bosni blagosiljao krvave kame i samokrese.

Upravo je dvojici starijih građana – od kojih je jedan bio partizanski agent u civilu – demonstrirao žongliranje zapaljenim palidrvcima. Netko ga je ščepao za ovratkih, plamičci su se razletjeli na sve strane, nosnice je zaparao jak miris fosfora, adrenalin je suknuo krvotokom, a Joška Hercl završio je u tamnici.

Sve što im je ispričao, partizanskim isljednicima činilo se fantastičnim i nevjerojatnim.

U prvi mah nije se uplašio, mislio je da će se nesporazum vrlo brzo razjasniti. Zaboga, ipak je on Židov, a komunisti, jugoslavenski partizani, zaštitili su Židove, to cijeli svijet zna, i partizanske jedinice bile su pune Židova, trubila je o tome ustaška štampa dok je postojala, propovijedali su na tu temu hrvatski biskupi i popovi, i nije valjda da bi sve to moglo biti krivo i da bi on, Joška Hercl, mogao stradati zato što je Židov…

Kore, kenotafi

G. Milakoviću

Starogodne bukve
u Sankt Larsu

U bukovu koru urezana
imena ludaka. Imena plitka,
progrebana, malo ih je
preostalo 

Htio sam ih prepisati
ali mi se ražalio pa sam
odustao 

Po povratku prošao sam
pored Asyluma. Na vratima
sobe šejha E. Hermelina reza
udarena 

Za rezu je zataknuta bukova
grančica, da opazim, ako
prođem, da je i on
prolazio.

(23.9./ 2. 11. 24.)

    Maliku Pašiću

Ako ih vidiš u paru, muško i žensko, kako se niz Bijelu česmu spuštaju ka Čaršiji, nemoj ih pozdravljati… Pravi se da ne postojiš. Idi pravo gore ka Kasarni i ka njima ne skreći pogleda. Znam da je to teško u tako uskoj ulici, ali nemaš drugog izbora, Boga mi… Znam da će vam se možda čak očešati i ramena u tom mimoilaženju. Ali zapamti, ne skreći pogleda na njih ako ti je pamet mila. Ako ti je evlad bitan! Njih je Allah prokleo!

Tako je načuo od starijih ljudi iz Čaršije… Oni su poznavali narav te mahale iznad Tekije. Retko su išli tim sokacima nakon akšama. Tuda se tada nije imalo šta tražiti. Poštovali su zakon nevakata… U nevakat sine ne idi tesnim čikmama, ne traži one koji su zalutali. Njega je muka naterala… Sa svojim je prijateljem već dobrano opijen tekijskim čajem nakon ko zna kojeg po redu dersa „Mesnevije“ tražio mesto na kojem bi mogli na miru popušiti džoint koji je smotao baš za tu priliku, kada se poljuljani hafizovim dubokim tumačenjima svih sedam stepena nefsa upute svojim toplim domovima. Izlazak iz sveta Mevlane na hladnu sarajevsku kaldrmu bio je posebna vrsta svetkovine za one začarane aškom i nurom poezije. Takva je bila i ta novembarska sreda. Vedro i hladno. Sačekale su ih treperave radosnice uličnih lampi u dolini, ruža vetrova sa Trebevića i sarajevskog Ozrena. Miris smole. Hučala je nekud u pozadini reka Mošćanica. Krenuli su uz Jekovac, pa onda skrenuli u Bijelu česmu i tu negde na sred strmog pustog sokaka pripalili đuliju. Razgovor je tekao prirodno, sumirali su ono što su prethono na dersu Mesnevije slušali. Hvalili su ili sa žarom rasprave sumnjali u ono što je hafiz u zanosu govorio. Nijedan od njih dvojice nije znao tačno u kojoj se ulici nalaze… Znali su da jedna od ovih poprečnih čikmi vodi ka Bijeloj džamiji. Tu je bila i stara austrijska kasarna „Princ Eugen“, ruševna i okrnjena granatama od poslednjeg rata. Ona fina gradska raja koja bi tuda u kasnim noćnim satima tražila dobar kutak da se na brzinu kresnu, e oni su se kunuli da su viđali nekakve utvare kako u njih zure. Šuplja! Tako je to po kratkom postupku rešila Čaršija. A možda su oni svi znali ali su iz nekog razloga krili. Mislim na Čaršijanere.

Onaj drugi je onom prvom na toj strmini pretvorenoj u ulicu pričao o nefsi emari o grehu na prvom basamaku i onda su ih spazili… Spuštaju se niz ulicu u paru. Muško i žensko, oboje u crnim mantijama, oboje obrijanih glava. Zaledili su se u mestu. Džoint im je ispao na kocke kaldrme i otišao dole ka Žutoj tabiji nekom srećniku pravo u ruke. Tada je jednom od njih dvojice, i dalje se ne zna kome jer ih više nikad nismo videli zajedno a ni odvojeno, palo na pamet… Jedan vazda mora doći tobe. „Ne skreći pogleda ka njima! Ne skreći pogleda ka njima!“ Obojica su se pribili uza zid i grčevito stisnuli očne kapke. Čekali su u strahu… Sjene su prošle. Hladan ih je vazduh zapahnuo. Tuknulo je na memlu.

Njih je Allah prokleo!

U fotogalerijama naših informativnih i zabavnih portala, a onda i na televizijama, naročito u dnevnicima HRT-a i u Vijestima iz kulture, mogli ste vidjeti političare, gradske i državne, kako po otvorenju obilaze Interliber. To su uvijek zanimljive scene: na kojim će se štandovima zadržati, s kojim će se nakladnicima i knjiškim uglednicima zadržati u razgovoru, koje će knjige uzimati u ruke, a koje će, da pokažu dobar primjer građanima, na kraju i kupiti. 

Na otvorenju i u toj prvoj šetnji vidjeli smo njih troje: gradonačelnika Tomislava Tomaševića, predsjednika Republike Zorana Milanovića i resornu ministricu Ninu Obuljen Koržinek. Najviše njihovih fotografija i televizijskih snimaka načinjeno je na štandu Naklade Ljevak: logično, jer taj je štand odmah kod ulaza. Predsjednik je posegnuo za knjigom američke popularne antropologinje Cat Bohannon “Eva”, privlačnog podnaslova “Kako je žensko tijelo obilježilo 200 milijuna godina evolucije čovjeka”. U načelu dobar izbor, i dobra preporuka biračima i biračicama – kako onim na sljedećim predsjedničkim izborima, tako i onim drugim, ozbiljnijim i ambicioznijim, koji obilaze Interliber i tragaju za knjigama koje će kupiti i čitati. Istina, u tom izboru ima neke pomalo dosadne predvidljivosti i sumorne sklonosti k teoretiziranju svih tih tipova i tipuša u Hugo Boss odijelima i kostimićima za posao u lokalnom ili državnom menadžeraju. Osobno bi me mnogo više obradovalo da je predsjednik zemlje u kojoj živim posegnuo za nekom ambicioznijom beletrističkom knjigom. Recimo da je prošetao do Frakturinog štanda i da je kupio, i svojom kupnjom preporučio, genijalni i zastrašujuće aktualni roman francuskog pisca Jonathana Littella “Dobrostive”. 

A Tomislav Tomašević, on je, kod istog Ljevaka (ili Ljevka, kako bi to, zapravo trebalo reći) ugrabio biografiju Henne Arendt. Na prvu opet dobar izbor. Jedna od najpametnijih i najdarovitijih žena našega dvadesetog stoljeća, a pritom i jedan od ključnih intelektualaca za razumijevanje i opričavanje Holokausta, kao i za zdravorazumsko artikuliranje misli o ljudskome zlu u povijesna nedoba. (Uostalom, o toj istoj knjizi napisao sam povelik esej, koji možete čitati u prosinačkom broju BestBooka.) Ali zašto imam dojam da gradonačelnik Tomašević knjigu kupuje samo zbog dobrog glasa o Hanni Arendt, koji je i do njega došao, a ne zato što bi imao ikakvog pojma, a kamoli interesa za onim što upravo drži u rukama? Zato što mi Tomislav Tomašević općenito djeluje nenačitano? Ne samo zato! Hannah Arendt čini mi se krajnje slučajnim izborom, kao da je birao cipele, supruzi za rođendan, i zato što je nekoliko trenutaka, ili nekoliko fotografija i televizijskih sekundi kasnije, Tomašević Predsjedniku poklonio jednu knjigu, u izdanju gradskog poduzeća AGM. Knjiga nosi naslov “Imamo Dinamo”, a njezin autor moj je bivši kolega, dobar nogometni znalac, Dinamov navijač i odličan novinski pisac Dražen Krušelj. To je, kao, trebala biti neka interna fora, kakvim se već služe muškarci u odijelima i s kravatama, ali zapravo je problematično i glupo. Tomašević je angažirani zeleni, biciklist, aktivist, borac za građanska prava a protiv fosilnih goriva, klimatskih promjena i nejednakosti među ljudima. Kao takav je, uostalom, u knjizi Hanne Arendt i zapazio zgodan model za propagandu svojih političkih praksi. Ali da bi omilio desnim i krajnje desnim, i da bi se bavio nečim o čemu, kao i svi drugi muškarci, ponešto misli da zna, Tomašević je vrlo angažiran oko Dinama. Gradio bi mu stadion, pojavljuje se u svečanoj loži, aplaudira, skače, raduje se. I s ponosom Predsjednika dariva knjigom o Dinamu. U suštinskom smislu, to je, ukoliko si gradonačelnik Zagreba, suprotno svemu što Hannah Arendt jest, ali i što Hannah Arendt simbolizira. Pa onda mu ne vjeruješ, tom Tomaševiću, ni kada se slika s Hannom Arendt, ni kad se veselo kezi uz Dinamo.

Ministrica kulture Nina Obuljen Koržinek, kao ni inače, nije u ruke uzimala pojedinačne knjige. Ona je općenito najavila povećanje budžeta za knjigu i izdavaštvo. Hoću li biti pretjerano zloban ako kažem da mislim kako je to više novca za akademika Gavrana? Neću, jer ako knjige tretirate kao lonce i poklopce, bez ikakvih vrijednosnih kriterija, uz odbacivanje samo onih koji su malo zločestiji prema vama, kao i onih koji pišu na srpskom ili bosanskom jeziku. (Knjige pisaca iz Srbije i Bosne i Hercegovine, ukoliko pisci nisu Hrvati, ne mogu se otkupljivati za hrvatske knjižnice, bez obzira na to što su objavljene u Hrvatskoj! Otkupljuju se i hrvatske knjige, i hrvatski prijevodi, ali srpske i bosanske knjige ne. Tog pravila se u Ministarstvu drže od dolaska ministrice Obuljen Koržinek, i nikad se nitko protiv toga nije pobunio, čak ni nakladnici koji katkad objave ponekog Srbina ili Bosanca…)

Uglednici su se, naravno, uslikali i na štandu Školske knjige. Viđeni su s Antom Žužulom, a pojavili su se i na govoru otvorenja velikog madžarskog pisca Pétera Nádasa. Jesu li prethodno čitali išta Nádasevo? Pa zašto su onda došli? A kao i svake godine pažljivo su izbjegli bilo kakvo posezanje za knjigama živih hrvatskih pisaca. Oni su, iz perspektive Milanovićeve, Tomaševićeve ili ministričine, okuženi. Kupovina koje njihove knjige opasna je, jer bi izazvala niz gnjevnih reakcija. Što, naravno, ne znači da oni nemaju svoje pisce. Milanović je nekima od njih nedavno podijelio državna odlikovanja. Tomašević, pak, svojima, članovima ili agitatorima grupe Možemo!, otkad je došao na vlast dodjeljuje nagrade Grada Zagreba za književnost, i pritom je neusporedivo stranački i sektaški striktniji, nego što su to bili Bandić i HDZ, dok su zajednički vladali Zagrebom. A Nina Obuljen Koržinek ima akademika Gavrana i odabranu skupinicu državnih liblinga, kojima se distribuiraju simbolične, ali i konkretne počasti. Ali ne daj Bože da se itko od njih troje, Milanović, Tomašević ili Obuljen Koržinek, uslika s knjigom svoga pisca, da je kupi, ili da o njoj nešto kaže! Sa stanovišta hrvatske politike, lijeve i desne, hrvatska je književnost na groblju. Većim dijelom u grobu Miroslava Krleže. A možda je to i zasluženo, pomišljamo kad vidimo kakva je mjera samopoštovanja u tih navodno živih hrvatskih pisaca.

I za kraj preporuke! Ako ćete mene slušati – a dobro bi vam bilo da upravo mene slušate kada je kupovina i čitanje knjiga u pitanju, jer ja nemam političkih prijatelja! – onda pođite do Frakture i kupite “Dobrostive” Jonathana Littella. U blizini vam je OceanMore, gdje ćete nabaviti knjigu “Otac” Glorije Lujanović i gdje su brojne knjige Karla Ovea Knausgaarda, kojeg biste konačno trebali započeti čitati. Nekoliko koraka dalje je Fibra. Tamo upitajte za Marka Šunjića, recite mu da sam vas ja poslao, i da vam izdvoji sve one crtane romane (tojest strip albume) koje je Jergović zadnjih godina kupovao. To vam je izbor, uzmite sve ili proberite! Vratite se do štanda V.B.Z.-a i kupite “Nevine”, novi roman Ene Katarine Haller. Tu možete uzeti i “Nož” Salmana Rushdieja, ali njega vam na neviđeno preporučujem, jer knjigu još nisam čitao. Onda otiđite do Ljevaka, tamo uzmite obje knjige koje su kupili Milanović i Tomašević. Poslije se možete vratiti do AGM-a, gdje ćete kupiti Krušeljevu knjigu o Dinamu. Vi na to imate pravo, jer niste gradonačelnik, kao što ni ja nisam navijač Dinama (upravo suprotno). I još otiđite do Disputa, gdje ćete kupiti upravo objavljeni hrvatski prijevod genijalnih Gombrovičevih dnevnika.

I to bi vam za danas bilo sve. Budem li dobre volje, možda vam još ponešto predložim… 

Hrihir Tjutjunik, Tri kukavice i jedan naklon

Hrihir Tjutjunik autor je čijim se djelom može uvjerljivo pokazati da je ukrajinska književnost uspijevala opstati i u najtežim uvjetima koje joj je nametala imperija čiji je cilj bio izbrisati ukrajinski jezik (obilježavajući ga kao minorni dijalekt „velikoga brata“) te time i identitet nacije. Počeci se njegove proze smještaju u doba hruščovljevskog otapanja, a njezino se potiskivanje i prešutna zabrana zbiva nakon Brežnjevljeva preuzimanja vlasti i ukidanja i ono malo stvaralačkih sloboda koje su ostavljane sovjetskim umjetnicima u tome periodu. Tjutjunik spada u generaciju Šezdesetih, skupa s Vasilom Stusom kao njezinim najvažnijim predstavnikom. Za razliku od Stusa, koji je posljednja spisateljska žrtva sovjetskog logorskog sistema (preminuo je već u doba Gorbačova od posljedica štrajka glađu 1985.), Tjutjunik je protestirao tiho, nije dopao logora, ali je od terora pobjegao, točnije izmaknuo mu se, odlučivši se za samoubojstvo. Počinio ga je 1980.

Život mu je bio obilježen traumatskim iskustvima iz ukrajinske povijesti – Holodomorom i Drugim svjetskim ratom. Rođen 1931., doživljava od strane Staljina i NKVD-a umjetno proizvedenu glad čijom žrtvom postaje djed. Otac biva uhapšen 1937. i nikad se ne vraća u obitelj. Majka napušta dijete zbog novog partnera i šalje ga rodbini u blizini Luhanska. Po izbijanju Drugog svjetskog rata ujak mu je mobiliziran, a ujna, budući da ga više ne može prehranjivati, šalje tada desetgodišnjeg dječaka u njegovo rodno selo do kojega putuje kroz ratom opustošenu zemlju. Putovanje je to koje traje više od dva tjedna i u čijem toku pati od gladi i hladnoće. I po završetku rata njegovim životom dominira materijalna nužda. Školuje se za bravara, zapošljava u tvornici vagona u Harkivu, tamo ne izdržava dugo, napušta samovoljno posao nakon čega slijedi, kao kazna, četveromjesečni boravak u logoru. Poslije služenja vojnog roka radi u željezničkom depou u Donbasu i usput pohađa večernju školu. Stječe diplomu koja mu omogućuje studij ruske filologije na harkivskom sveučilištu, od 1957. do 1962. Po završetku studija započinje istinska književnička karijera, isprva na ruskom a potom, pod utjecajem brata Hrihorija koji umire 1961., na ukrajinskom. Tužni će kraj pronaći u dobu hlađenja. Ono što slijedi je tipična sudbina ukrajinskoga spisatelja koji se odbija povinovati propisima sovjetske književnosti: socijalistički realizam, odbacivanje ukrajinskog jezika, nasilna rusifikacija nakraju neprihvaćanje dominacije ruske kulture. Rezultati su učestale posjete KGB-a, zabrana objavljivanja, pisanje za ladicu i financijske brige. Nakraju dobrovoljna smrt 1980. Tek po stjecanju ukrajinske nezavisnosti postat će jasno u kolikoj je mjeri riječ o važnom piscu kojega se, po tragičnoj sudbini – ne i po poetici, može svrstati u jedan red sa „strijeljanom renesansom“.

No da prijeđem na važnije. Kakva je proza koju piše Tjutjunik? S čim je se može usporediti? Što njezinu poetiku čini specifičnom? To su tek neka od pitanja koja si kritičar može postaviti na ishodišnoj točki ispitivanja, neovisno o biografskoj pozadini autora. Idealna forma za sadržaj koji Tjutjunik želi posredovati jest pripovijetka. Radnja je sažeta i koncentrirana na život u ruralnoj Ukrajini. Ono što pripovjedača zanima nisu velika zbivanja. Nasuprot, on je koncentriran na svakodnevicu i rutinu koja ispunjava „poslove i dane“ na selu. Pastoralni se momenti upisuju u tkivo teksta koji, tako, kreira harmoniju između ljudskih bića i prirode. Za Tjutjunika osobito značajnu ulogu igraju smjene godišnjih doba. U njima se prepoznaju ritmovi koji dominiraju životima onih koji, bilo biljke, životinje ili ljudi, prirodu nastanjuju. Primjer iz pripovijetke Hladna metvica uvjerljivo će uprizoriti dosege ove diskretne i elegantne pripovjedne tehnike. 

Odraz sunca smanjivao se na horizontu dok nije zgasnuo. Izbilo je ono vrijeme, u ranu večer, kad je zrak postao bistar poput izvorske vode, a čak su i oskudni hrastovi, koje se inače previđalo, koji su tu i tamo izbijali iz preplavljene zemlje, poprimali plastične obrise, odražavajući se bez pokreta u vodi proizvodeći iluziju dubine bez dna. Rosa je iz vlažne trave izvlačila prodorne mirise smrznutih algi, odrvenjelih divljih mrkava i vlažne raspadnute slame koja je od prošlogodišnje kosidbe zaostala među grmljem.

Od brana na preplavljenim livadama mirisalo je na crnicu, mirisalo je na nadolazeće proljeće i uvenule vlati trave, sagnjilo mrtvo drvo i mlade izdanke – mirisalo je na vječnost i vrijeme koje brzo prolazi…

Ovakvi i slični bukolički opisi tvore okvir unutar kojega se odvija štedljiva radnja, svedena na elementarne događaje, na zbivanja u kojima se, paradoksalno, ništa ne zbiva. Tek će pojedini signali, minimalistički blijesci, proplamsaji ukazati na dramu koja se odvija iza ove jedva pronične kulise. Jedna je od tema koja se nagovještava odnos grada i sela, generacijski problem stvoren odlaskom mladih i ostajanjem starih. Hladna metvica unekoliko pomjera tu matricu i koncentrira se na povratak mladoga muškarca, bivšeg oficira sovjetske mornarice, u ukrajinsko selo – sa ženom i punicom. Obje žene, svaka na svoj način, vrše pritisak na njega i smatraju da je odluka o povratku nedopustivo spuštanje na hijerarhijskoj ljestvici. Osobito se punica ne može pomiriti s činjenicom da je oficir postao traktorista. Mali otklon od pritiska nude mu povremeni izleti na rijeku, osobito u momentima kakav je zorno dan u izabranome citatu. Samoća je jedan element, drugi, iznenadni, jest pojava djevojke koje se sjeća dok je, prije dvije godine, bila još djevojčica. Kratko razgovora s njom, ona, ili tek tako izgleda, koketno flertuje i onda se rastaju. Ništa drugo ali dovoljno.

Pripovijetka u čijem je fokusu odlazak ne razlikuje se po bitnim poetološkim karakteristikama od one u čijem je središtu povratak. Odlazak se tematizira u kontekstu kratkoga posjeta onima koji su ostali. Takva je pripovijetka Sin dolazi kući. Ponosni otac i majka ga dočekuju, tu su i snaha i mala unuka. Jedini je problem što unuka još nije krštena. Budući da sin ne odobrava upražnjavanje religije, čin treba izvesti u tajnosti. Majka i snaha „slučajno“ odlaze do susjednog sela, sastaju se sa svećenikom (koji ne ostavlja osobito uvjerljiv dojam, kao da mu više nije stalo do zarade), obavljaju kupovinu, vraćaju se kući, spremaju svečani objed za goste koji se „slučajno“ okupljaju, provode ugodnu večer, pomalo se svađaju, ali otac uspješno diplomatski intervenira, smiruje alkoholom uzburkane strasti, gosti se razilaze i – to je sve. U tu je priču bez događaja, ili s događajima bez osobitoga značenja, utkano niz detalja koji je čine psihološki uvjerljivom, djelotvornome u njezinu minimalizmu, efikasnom u predočavanju svakodnevice koja, bez obzira na posvemašnju oskudnost, daje dovoljno razloga za male radosti. Je li sin shvatio da mu je kćerka krštena? To bi se moglo negativno odraziti na njegovu uspinjuću karijeru u radikalno ateističnom socijalizmu. Možda. No pripovjedačev nam glas veli da to zapravo i nije bitno. I u strogome političkom sistemu mogu se pronaći procijepi u koje se smješta nijemi, neiskazani otpor tlačenju.

Tjutjunikova je autobiografija, točnije godine njegova sazrijevanja, rascijepljena između dva pola: sela s jedne i industrijaliziranih gradova s druge strane. Gradovi su to koji doslovce nastaju u socijalizmu kao udarna pesnica sovjetske ekonomije. Dakle, bukoličko se pastoralnim pripovijetkama priključuju one u kojima se tematika koncentrira na tvornice i radnike koji rade u njima, na željezničke depoe i stanice koje služe kao okretišta uzburkanoga svijeta koji se nalazi u neprekidnoj kretnji čiji se smjer izvana jedva može spoznati, na novonastala naselja u kojima se pronalaze prebivališta za radničku klasu. Zato nas pogled pripovjedača, uvijek smješten unutra, ispunjen znanjem, usmjerava i govori nam kamo valja gledati. Pripovijetka Ivan Sribnij imat će za junaka radnika na održavanju u željeznici koji bez osobitog razloga nudi pretpostavljenom da sam istovari cijeli vagon balvana. Mada mu je jasno da neće dobiti obećanu premiju, obavit će taj posao s čudnim mirom i vedrinom. Oko će pripovjedača pratiti protok dana, registrirat će položaj sunca na horizontu da bi, dramaturški efektno, priču priveo kraju njegovim zalaskom. U pobočnoj se struji pojavljuje djevojka koja će Ivanu na kraju donijeti zasluženi objed. Hoće li se između njih zbiti nešto? Hoće li im se „desiti ljubav“? Tko zna. Kako nema zapleta tako nema, logično, ni njegova razrješenja. Tjutjunik je konzekventan u provođenju svoje pripovjedne strategije.

Pripovijetka, koja je u izboru i prijevodu na njemački Beatrix Kersten i naslovna, Tri kukavice i jedan naklon jedna je od najkraćih, ali i najupečatljivijih u zbirci. Na sedam stranica u njoj kao da se sublimiraju sve teme o kojima pripovijeda Tjutjunik. No s jednom dopunom. Ona je politička na način za koji se može reći da je (skoro) izravan. Naime, i u drugim se pripovijetkama moglo pronaći potajno ukazivanje na, u najmanju ruku, dvojben položaj Ukrajine unutar Sovjetskog Saveza. Glas pripovjedača često naglašava koliko je važno govoriti ruski, kako svi oni kojima je stao do uspinjanja na hijerarhijskoj ljestvici trebaju vladati tim jezikom. U tome postupku nije teško razaznati manje ili više prikrivenu pripovjedačevu ironiju kojom se, dakako i melankolično, ukazuje na sve intenzivniji gubitak ukrajinskoga identiteta u istočnim krajevima zemlje, poglavito Donbasu. Tipična scena u kojoj se realizira taj motiv odvija se tako što oni koji dominiraju razgovorom bilo traže prelazak na ruski ili taj prelazak naglašava sam pripovjedač pri tome ukazujući na njegovu jedva primjetnu dimenziju, razobličavajući hipokriziju društva. Tri kukavice nude drukčiji, manje izravan model. Čak i u svoj svojoj kratkoći ta pripovijetka postavlja kritičara (ne znanstvenika!) pred gotovo nerješiv problem: Kako je sažeto predočiti čitateljici a da se u analizi zadrži bar dio njezine pripovjedne moći? 

Priča je uokvirena. Na početku i na kraju govori sin koji studira u gradu i dolazi na ferije kući. Središnji dio pripovijeda majka, Sofija, koja sinu razjašnjava odnos susjede Marfe i njegova oca. Ona to čini bez ljubomore, opisujući nesretnu i nerealiziranu ljubav udane žene prema oženjenom muškarcu, pri tom je ne osuđujući. Ona, čak, pokazuje duboko razumijevanje. U središtu se njezine pripovijesti nalazi scena koja opisuje kako Marfa vreba poštara kako bi vidjela nosi li pismo čovjeka u kojega je zaljubljena. Poštar joj veli da je pismo tu, ali nije adresirano na nju, već na Sofiju. Unatoč tome Marfa ga želi samo držati, ne i otvoriti, i očima punim suza spušta poljubac na adresu ispisanu njegovom rukom. No ono što pripovjedač prešućuje jest mjesto na kojemu se nalazi otac, s kojega stižu njegova pisma. Može ga se spoznati tek ako se prate aluzije, asocijacije, mračna atmosfera koja se prevlači kao neprozirni veo preko cijele scenografije. Izravno se razrješenje nudi u trećem segmentu pripovijetke, očevom pismu kojega se citira u cijelosti, prekidajući ga tek povremeno kako bi se pružile informacije nužne za njegovo potpunije razumijevanje. Tada se spominju „bespuća Sibira“. Doista, otac je interniran u koncentracionom logoru. Zašto? U koje doba? To ostaje nerazjašnjeno. Sintagma „bespuća Sibira“ isprva je u pismu prekrižena da bi ponovno, istim rukopisom, bila ispisana iznad prvobitne. Tom je semantičkom gestom Tjutjunik ukazao na korozivno djelovanje cenzure čijom je žrtvom, uostalom, postala i ova pripovijetka koju se u izvornom obliku nije moglo objaviti. Očevo pismo razotkriva nam i tajnu naslova. Naime, on će eksplicitno naglasiti da su mu Marfini osjećaji poznati, makar ih i ne uzvraćao. Stoga poručuje supruzi: „Otiđi k njoj, Sonja, i reci joj da bih joj, kao što je pjevao slijepi svirač bandure na Sinkivskome sajmu, poslao tri kukavice i jedan naklon, ali nisam znao bi li preletjele bespuća Sibira ili bi se srušile u mraz.“ Nama, koji ne poznajemo ukrajinsku folklornu tradiciju, ove riječi zvuče čudno. Razjašnjenje je, pak, skriveno u činjenici da u ukrajinskoj narodnoj mitologiji kukavica, kao ptica koja ne gradi svoje gnijezdo, stoji kao simbol neispunjene ljubavi. Bandura je nacionalni žičani instrument čiju je slavu u doba romantizma pronio Taras Ševčenko. Tjutjunik evocira uspomene na ukrajinski romantizam, na kulturalno samostalnost zemlje, na njezinu autohtonost. A na to se u Sovjetskome Savezu nije gledalo s odobravanjem. Tako se, tematski, i u kontrastu s ostalim pripovijetkama iz zbirke, kao dominanta javlja pesimizam kojega, ovaj put, melankolija svojim prefinjenim velom ne može zastrijeti. I samo kratko: ovo je jedina pripovijetka ispripovijedana u prvome licu. Možda otuda i sjetna, čak i patetična, emocionalnost koja će nam otkriti makar i jedan djelić autorove ličnosti i dati odgovor na tužno pitanje: Zbog čega se odlučio život završiti baš na takav način?

A ja bih svoj tekst priveo kraju riječima divne Tanje Maljarčuk koja, pišući o Tjutjunikovu kraju, priopćava sljedeće:  „Kad si predočim sovjetski Kijiv pred očima mi se odmah pojavljuje slika: kako se on, zapravo lijep muškarac s tamnom razbarušenom kosom, potpuno pijan vuče kroz zagušljivi sumrak pod legendarnim kijivskim alejama kestenja. Na izgubljenome licu, kao što se sam jednom izrazio, visi vlažna paučina. Nema zraka kojega se može udahnuti. Jedne takve pijane večeri 1980. Tjutjunik se vratio kući i objesio u zahodu. Žena i dva sina, ne znajući ništa, spavali su do jutra. U oproštajnom pismu, koje je policija konfiscirala, pisalo je: ‘Mučite nekog drugog.’“  

Iz knjige “Rod”

– Da smo znali da će vlak ovako dugo stajati, mogli smo prošetati do Medulića ili do Gradske kavane, na kifle i kapuciner. Radi li uopće Medulić?

– Mislim da radi. Znate, ne krećem se ja tim dijelovima grada. Kada sam 1944. stigao u Zagreb, bilo je zabranjeno i opasno, a poslije rata mi je prešlo u naviku da ne odlazim tamo. Ordiniram po Trešnjevki i Knežiji, pođem do Save, pa do Remetinca, Blata, Hrašća. Jeste li čuli za Knežiju?

– O, kako da ne! Živio sam vam ja u Zagrebu, cijelu školsku godinu 1929. na tridesetu. Bila su to lijepa vremena, mladost…

– Da, mladost. A sada smo, mislite, tako stari?

Gledao ga je nekako ispod oka, Rudi nije znao što da misli o njemu, čas mu je djelovao podlo i opasno, čas kao umiljato dijete. Kao dobro i vjerno pseto. Mršav, ispijen čovjek, golemoga, mesnatog nosa, savijenog tako da mu je skoro sakrivao usta. Rekao je da se zove Joška – ja sam Joška Hercl! – tako je kazao, i pružio mu ruku čim je ušao u kupe. Prvo što je pomislio bilo je: džeparoš. Onaj pravi predratni džeparoš. Nije ih viđao svih ovih godina, otkako se džeparenje počelo kažnjavati pred prijekim sudovima, a nisu se pojavili ni po svršetku rata, kao da su se opoštenili ili su ostarili, kao da su, ne daj Bože, svi džeparoši iz Jugoslavenskih kraljevskih željeznica završili po jasenovcima i nad jamama. 

Ali, ipak, nije mu se obradovao. Provjerio je čvrstinu lisnice, koja mu se zavukla negdje pod pazuh, i pomislio kako neće smjeti da spava sve do Beča i do presjedanja. To je dug put, pospan je i umoran.

A onda se tješio da džeparoši ne govore ime i prezime nekome koga kane džepariti. Makar ime bilo i lažno. Kako je ono rekao da se zove? 

– Joška Hercl! – ponovio je, i jezikom skinuo nekakav trun s vrha nosa – ako niste upamtili, Joška Hercl. Jest, mojsijevske sam vjere, iako sam, zapravo, bezvjernik, ali dugo sam tajio kako se zovem, pa mi je sad nekako milo da kažem. Ime kao i svako drugo, ništa naročito, Pero, Ivo, Haso, sve vam je to, manje više isto. Imena, imena, imena… A vi ste, gospodine?

– Rudi. Rudolf Stubler.

– Niste…

– Ne, ja sam katolik. Iz Sarajeva. Pomalo Švabo… Ustvari, radim na željeznici. Činovnik na željeznici.

– I sigurno imate besplatnu kartu! Možete putovati koliko vas je volja. Dali su vam pasoš?

– Jesu, putujem poslom.

– Poslom, pa to je izvanredno! – poskoči Joška Hercl, i ponovi ono s jezikom. Nije to trun, izgleda da ima tik. Nešto što ga iznutra sili da to radi s jezikom. Odvratno, pomisli Rudi.

– A vi? I vi imate pasoš.

– Da, došao sam u Petrinjsku i zatražio pasoš. Zašto, upitao je jedan u milicijskoj uniformi. Sačekajte moment, rekao je i otišao negdje iza s mojom ličnom kartom. Ti bogca, Joška, pomislio sam, sad te buju aretirali…

– I nisu vas aretirali?

– Ne, pozornika nije bilo pola sata, sat. A onda mi je ljubazno vratio moje dokumente i rekao mi da dođem za tri tjedna po svoj pasoš. Po putnicu, kako se nekad govorilo. Nisam mogao vjerovati. Je li to sigurno, pitao sam. 

– I sad putujete?

– Da, nevjerojatno, pogledajte… – gurao mu je knjižicu u krilo.

Rudi je otvorio pasoš, i zbilja: Joška Hercl, visina: 173, boja kose: crna, boja očiju: smeđa, posebni znaci: nema. Na fotografiji djeluje napeto, kao da će svakoga trenutka prasnuti u smijeh.

Vlak je i dalje stajao na glavnom zagrebačkom kolodvoru. Na peronu nije bilo ljudi, samo bi povremeno, u pravilnim intervalima, svakih desetak minuta, s jednoga na drugi kraj kompozicije, prošetao skretničar s ugašenim opuškom među zubima. Počinjala je kiša, sitna jesenja, iako je konac kolovoza i još bi, po kalendarima, trebalo pred nama biti ljeta. Godina je 1954, Rudi prvi put nakon rata putuje u inozemstvo. Šalju ga u Berlin, u džepu su mu dva pisma: jedno ima namjenu propusnice, drugo je pismo preporuke, oba su potpisana i protokolisana u Beogradu, u Ministarstvu željeznica. Šalju ga da provjeri hoće li biti moguća narudžba plamenika za parne lokomotive s uskotračne pruge Sarajevo – Ploče. Odabran je jer zna njemački jezik, ali u Berlin ide i po nekom svom tajnom poslu, o kojem nije govorio ni bližnjima pred polazak u na put.

Od prtljaga Rudi nosi svoj studentski kožni kofer i liječničku torbu, oboje je davnih godina kupio u Beču, nakon jedne uspješne katraške noći, kada je na preferansu zaradio barem tri očeve mjesečne plaće. U koferu je crno odijelo za kazalište i koncerte, jedino koje ima, tri bijele košulje, oprane i ispeglane pred put, sedam pari čarapa i siva leptir mašna s crvenim točkicama, rođendanski dar od mlade barunice Christine Vogel von Steuben, koju je kratko poznavao, i preporučivao joj svoju vječnu naklonost, na drugoj godini politehnike u Grazu. U neseseru, naslijeđenom od oca, higijenske su potrepštine: sapun iz poslijeratne američke humanitarne pomoći, koji je godinama stajao u ormaru i čuvao miris plahtama i jastučnicama; britva i četka za nanošenje sapunice na lice, bočica tableta protiv glavobolje, komadići medicinskog ugljena u papirnatoj vrećici – u slučaju da pokvari želudac, četkica za zube, kalodont i predratne kolonjska voda. Pored nesesera, na vrhu kofera dvije su knjige: Thomas Mann “Der Zauberberg” i Ivo Andrić “Travnička hronika”. Andrića je ponio za svaki slučaj: budu li se naši carinici čudili zašto nosi knjigu na njemačkom jeziku, i kakva je to knjiga uopće, on će im reći da je kamarad Tomas njemački Andrić.

Liječnička torba je skoro prazna. U njoj su maramice, sedam pari čistih, ispeglanih maramica, u starinskim kockastim dezenima, također naslijeđenih od Karla Stublera, i jedna svilena maramica, boje purpura, kakva se nosi u vrlo svečanim prilikama, obično u džepiću sakoa. Osim maramica, u toj je torbi još samo drvena školska pernica, s dvije naoštrene Faberove olovke i oštrilom, dvobojna crveno-plava olovka, također Faberova, naliv pero marke Parker, kupljeno pred rat, nikad korišteno, s bočicom plave tinte i rezervnim, zlatnim percem. 

Uza se ima, zataknuto u unutrašnji džep sivoga putnog sakoa, i drugo pero, zeleno-crni Pelikan, koje svakodnevno koristi, a uz njega, u istom džepu, i metalnu kutijicu s desetak čeličnih perca. U tom je džepu i jugoslavenski pasoš. U lijevom unutrašnjem džepu je novčanik, s novcem koji je od željeznice dobio za put, te s nekoliko vlastitih, dinarskih, banknota. 

U pojas hlača pred putovanje je zašio tajnih pedeset dolara. 

Preko sakoa, Rudi nosi sivi kišni mantil, također predratne proizvodnje, u vrlo dobrom stanju, iako ga nije nosio od 1939, nego je svo vrijeme ležao u drvenoj kutiji na tavanu, među vunenim džemperima, koje su u međuvremenu izjeli moljci. 

Šešir je naručio kod Hlapke, u Titovoj ulici, čim je saznao za putovanje u Berlin. U direkciji su mu se čudili, pola svoje mjesečne plaće dao je za taj šešir, samo je slegnuo ramenima i rekao da se u Berlin ne putuje bez šešira. Šta god se s Nijemcima i Njemačkom dogodilo, a strašne su se stvari dogodile, onaj Berlin je srušen, nema ga, svi smo to mogli vidjeti u Filmskim novostima, i sagrađen je novi grad, koji sa starim, vjerojatno, nema previše veze, ali postoji nešto što ni Hitler nije mogao promijeniti i uništiti: u Berlin se ne dolazi bez šešira na glavi!

Gledali su ga, slušali, i možda je netko već posumnjao da se drug Rudolf Stubler neće vratiti iz Njemačke, da će emigrirati na Zapad. Mnogi su to učinili, nisu se vratili. A opet, zašto bi kod Hlapke, u Sarajevu, naručivao šešir, kad u Berlinu, na Zapadu, ima boljih, vjerojatno i jeftinijih šeširdžija? 

Vrijeme je takvo da ljudi jedni o drugima, zapravo, ne znaju ništa. Skrivaju se, i u tom skrivanju donose odluke za cijeli život.

– Kako ste putovali od Sarajeva, je li bilo gužve? – upitao je Joška Hercl, samo da promijeni temu, nakon što mu se učinilo da se gospodin obrijane glave malo štrecnuo i povukao, čuvši za njegovo zanimanje: žongler! Ljudi misle da to i nije neko zanimanje, da svatko za svoju dušu može žonglirati, ako mu je baš do toga i ako je savršeno besposlen…

Rudi je slagao da nije bilo gužve i da je putovanje vrlo udobno proteklo. Rekao bi on strancu istinu – gle, opet jezikom dodiruje nos! – da triput do Zenice nije ulazila milicija da vrši pretres. Njemu su samo pregledali pisma, i nije morao otvarati kofer. Ali bolje je o tome ne govoriti, konačno, Rudi ne može znati što stranac zna, je li slučajno ušao baš u njegov kupe, ili je došao da ga provjerava, i zato je najbolje reći kako je putovanje bilo ugodno i nije bilo gužve. Kažeš li samo da je bila gužva, da su ljudi stajali po hodnicima i na spojevima vagona, može ispasti da se nešto žališ, da bespotrebno kritiziraš Željeznicu…

– A čime vi žonglirate?

– Onim čime se žonglira – nasmija se Joška Hercl – keglama, jabukama, ručnim bombama… Ne, šalim se, nikada nisam žonglirao keglama. Ja žongliram palidrvcima.

– Palidrvcima – iznenadio se.

– Da, žigicama žongliram. Žigice su mi spasile glavu. Sunuo bi u nebo, u dim bi se pretvorio, ne bi me bilo, razumijete?

Uto se na vratima kupea pojavio milicioner i zatražio im dokumente. Iza leđa mu je, na hodniku, zlokobno čekao krupan, kosmat muškarac u civilu. Zurio je u njih, kao da ih prepoznaje obojicu. Zna im zadnje namjere i pregled dokumenata samo je formalnost.

Rudi se osjeti krivim. Uvijek se pred redarstvenicima osjećao krivim. Ušeprtljao se, legitimacija mu je ispala iz ruke dok ju je pružao milicioneru. Zavukla se pod sjedala, pa se zavlačio ispod, sve je bilo puno paučine i prašine, glas mu je drhtao dok se ispričavao. 

– Ime oca? 

– Karlo.

– Ime majke?

– Ivana.

– Prezime, rođeno?

– Škedelj.

– Cilj putovanja?

– Berlin.

– Berlin! Svrha putovanja, papiri, pasoš!

Pružio mu je pasoš i oba pisma. Milicioner je izašao na hodnik. Bio im je okrenut leđima, dok je grmalju pokazivao Rudijeve papire i nešto mu pritom objašnjavao. 

Dugo je tako stajao, malo predugo za Rudijevu plahu narav. Uzvrpoljio se i sneveselio, mislio je što bi sve ta dvojica mogli pronaći u njegovim papirima.

– Oni to sad rade da biste se vi osjetili krivim – šaptao je Joška Hercl – sve su vam to tajne jedne profesije!

Milicioner mu je papire vratio isprevrtane i zgužvane, tako da je Rudiju trebalo vrijeme da sve to dovede u red, da svako pismo vrati u svoju kovertu, ali tako da koverta bude preklopljena izvana, a ne iznutra, da se se slučajno preklop ne zalijepi za pismo.

Joški Herclu vratio je pasoš i voznu kartu, a da ga ništa nije pitao.

– I šta kažete, žonglirate palidrvcima? – upita Rudi još jednom, da otkloni nelagodu.

To dokono ponovljeno pitanje, kakva se obično jesu pitanja koja jedni drugima postavljaju ljudi koji se prvi i posljednji put sretnu u kupeu nekoga vlaka, za Rudija će biti fatalno. Ono što se bude događalo u sljedeća tri sata, koliko će vlak za Maribor, Graz i Beč još stajati na zagrebačkom kolodvoru, obuzimat će ga do kraja života, i pričat će o tome živo svima. Jedni će mu vjerovati, drugi neće, ali koga briga za to. Ili koga briga za sve one kojima je važno jedino to je li se neka priča u zbilji dogodila upravo onako kako je ispričana.

Prije nego što će mu prikazati svoju žonglersku vještinu, Joška Hercl ispričao je Rudiju svoju žalosnu životnu priču. Drukčije i nije moglo, bez takve priče ne bi bilo ni Joškine vještine. Ili umjetnosti. Jer svaka vještina koja proizlazi iz čovjekove sudbine, ovako ili onako mora biti nazvana umjetnošću.

Rodio se kao sin jedinac slavnih roditelja, zagrebačkoga pijanističkog para Maksimilijana Stinčića i Bosiljke Kamauf Stinčić. Maks Stinčić je, to znamo, bio prvi Hrvat i Južni Slaven koji je snimio gramofonsku ploču, ali je manje poznato da je na razmeđu stoljeća, pa sve do početka Velikoga rata, vjerojatno bio i najtraženiji europski koncertni pijanist. Nastupao je i u Americi, premijerno je izvodio Debussyjeve komade, bio domaći na svim važnijim njemačkim i francuskim pozornicama. 

Njegova žena, profesorica Bosiljka Kamauf Stinčić prva je hrvatska akademska pijanistica i još uvijek je, u vrijeme ove priče, profesorica na konzervatoriju u Salzburgu. Tu je i moguće objašnjenje zašto je Joška Hercl, njezin sin, tako jednostavno dobio putne dokumente. Profesorica često dolazi u Zagreb, drži predavanja na Muzičkoj akademiji, a među poraženom klasom i zavidljivcima godinama se već šire glasovi da je Bosa zapravo ljubavnica nekoga visokoga partijskog funkcionera.

Slom velike karijere “zagrebačkog Franza Liszta” – kako je Stinčića titulirao nitko drugi nego Antun Gustav Matoš – zbio se po rođenju sina Josipa. Kada je dječak napunio tri godine, otac je konačno i s užasom shvatio da je Josip savršeno nemuzikalan. I to doista – savršeno! Jer kako postoji apsolutni sluh, tako postoji i apsolutna nemuzikalnost.

Bio je veseo i razigran, sve ga je zanimalo, lako je i brzo učio, već će sa četiri godine znati i sva slova, po svemu je bio napredno i dobro dijete, osim po onome što je roditeljima, a pogotovo ocu, bilo najvažnije: nije mogao pogoditi nijednoga tona.

Majka bi se, vjerojatno, s vremenom i privikla, iako ni njoj nije bilo lako, dok je razabirala po obiteljskim stabalcima, uzalud tražeći nemuzikalne izdanke, prastričeve i šukun-tetke od kojih je zlosretni sinek povukao lozu, ali otac je bio upravo očajan. Počeo je otkazivati nastupe, zapadao je u neurotična stanja, tokom kojih bi prijetio samoubojstvom, i što je najgore – plašio se da će netko otkriti da Josip nema sluha i da će to već sutra znati cijeli Zagreb. Otpustili su svu kućnu poslugu, osamili se i zatvorili u vili na Zelengaju, samo bi se gospođa spuštala do grada, da obavi ono što je osnovno za preživljavanje domaćinstva, nakon čega se vraćala sve očajnija, jer su je svi koje bi srela pitali: a kako su gospodin Maks? A kako je sinek, raste li?

Na kraju, kada je već bilo izvjesno da će Maksimilijan Stinčić svisnuti od tuge, a bližilo se i vrijeme kada bi dječak morao krenuti u školu, Bosi Kamaufovoj pala je na pamet ovakva ideja: objavit će da je Josip umro od difterije! Bit će veliki sprovod na Mirogoju, prazan će kovčeg položiti pod arkade, u grobnicu Maksimilijanovoga oca, crkvenoga skladatelja i orguljaša Antuna Svetolika Stinčića, nakon čega će uslijediti dugih četrdeset dana žalovanja, kada će sav Zagreb kondolirati po zelengajskoj vili i uvjeriti se u veličinu roditeljske tuge za sinom jedincem. Nakon svega što su preživjeli, neće ni njoj, ni Maksimu biti teško da je i pokažu.

Dok se sve to bude događalo, Josip će već biti u Grazu, kod Rozalije Hercl, Bosine tete Ružice, udovice, koja nema drugoga posla osim da se brine o svojoj blago slaboumnoj kćeri Doroteji. Ona će dječaka posiniti. Naravno, teta Ružica je Židovka, i ništa ne smeta ni ako Josip postane Židov. Neće biti ni prvi, ni posljednji. A to što je kršten kod svetoga Marka, uz nazočnost narodnih prvaka i uglednika, ne može mu nikako smetati. Dječak se toga ionako ne može sjećati.

Naravno, sve ovo nikako ne znači da su se Maksimilijan Stinčić, naš prvi i najslavniji glasovirski virtuoz, i Bosiljka Kamauf Stinčić, slavna profesorica i glazbena pedagoginja, naumili odreći sina. To oni nikako ne bi učinili. Samo su potražili način da izbjegnu sramotu koja im je oboma, a pogotovu Maksu, bila nepodnošljiva: apsolutno nemuzikalno dijete.

I tako je zagrebački dječačić Josip Stinčić, koji je, možda, mogao postati vrhunski profesor botanike – jer ga je drveće veoma zanimalo, ili čak, možda, i konkurent gospodinu Krleži i njegovim dramskim igrama – jer je Josipa i kazalište silno zanimalo, postao gracerski Židov Jošua Hercl, zvani Joška. 

Teta Ružica bila je brižna i blaga žena, ali kao da ni ona nije bila velike pameti. Ili je, provodeći dane, mjesece i godine u razgovorima s Dorotejom, ne viđajući se i ne razgovarajući ni sa kim drugim, gospođa Rozalija Hercl, rođena Rosenzweig prihvatila da je svijet upravo onoliki i onakav kakvim se činio toj prerasloj djevojci, izduženog lica i goleme čeljusti, koja bi je, na prvi pogled, činila nalik kobili, pa bi svatko tko je prvi put ili samo jednom pogleda pomislio kako još nije vidio ružnije žensko čeljade. Tko god bi je, međutim, pogledao i drugi put, ili malo porazgovarao s Dorotejom Hercl, drukčije bi mislio. Kada su Bog, ili priroda, ili taj fatalni rulet nasljeđivanja, ili svi oni skupa, oštetili djevojku za komad ljudskoga razbora, učinili su to tako da su joj oduzeli svaku sumnjičavnost, pizmu, neraspoloženje prema drugima, potrebu za dokazivanjem, samodopadnost ili pomisao da bi joj itko mogao poželjeti zlo. Bila je veoma marljiva i čista, gledala je kako da majci ugodi, i iznad svega – bila je presretna kada je odjednom dobila maloga brata. Nije Doroteja bila toliko izvan priče da ne bi znala kako se rađaju djeca, i vjerojatno je dobro znala da mama Rozalija nije rodila Jošku, ali zašto bi to moralo biti važno pred činjenicom da je Dora dobila brata?

Joška u prvo vrijeme nije ni osjetio veliku promjenu. Ili je ono što je osjećao samo bilo dobro i pozitivno. Umjesto oca koji je po cijele dane u pidžami, pije ili plače, dok sjedi u glazbenoj sobi, za svojim klavirom, i majke koja na većinu njegovih pitanja – koji je glavni grad Mongolije?, zašto ljudi vjeruju u Boga?, zašto se kotač na biciklu okreće?, koliko ima centimetara od zemlje do mjeseca?, tko će prvi od nas umrijeti? – nama odgovora i ne pokušava ih naći, dobio je veliku sestru Doroteju i tetu Ružicu. I još je postao Židov! Iako je, u samom početku, židovstvo bilo povezano s nekoliko neugodnih i jednim čak i fizički bolnim doživljajem, Joška je bio oduševljen. Biti Židov značilo je neprestano živjeti u bajci, i vjerovati samo u bajku, koja tokom godine donosi sve nova uzbuđenja i doživljaje. Za Židova nijedan dan nije običan, čak je i kuhanje jedna velika židovska avantura… Sve čega se sjećao iz prethodnoga života, sada je, najednom, postalo uzbudljivije i zanimljivije. Nije ga iznenadilo kada se, nakon nekoliko mjeseci sreo i s tim da drugim ljudima Židovi nisu dragi. 

Dok je s tetom Ružicom prelazio glavni trg, neki pijani momci u lovačkim odijelima nešto su im ružno dobacili. Jesu li to katolici? – pitao je tetu Ružicu. Ne, to su neki ružni i nesretni lovci! Jesu li ti lovci katolici? – insistirao je. Pa jesu, što bi drugo mogli biti! – odgovorila je. I sve je već Joški bilo jasno, ništa on nije zamjerio tim lovcima katolicima, jer je znao da su im oni zavidni. Oni znaju da je Židovima svaki novi dan drukčiji od prethodnog, Židovi žive u bajkama, a katolicima su svi dani isti, katolici piju, plaču i vrlo su zabrinuti. Joška to pamti, jer je i on bio katolik.

Mama Bosiljka dolazila je jednom mjesečno. Tatu je viđao rjeđe, možda svaka tri mjeseca. Majka je donosila novce, koje bi na odlasku ostavljala ispod heklanog stolnjačića, tako da svi vide, a da, ipak, izgleda kao da je poskrivećki. Nije mu se sviđala ta igra, jer bi se ona poslije uvijek zacrvenila. Teta Ružica bi joj rekla – Ali Mizzi, nisi trebala! – pa bi uzimala novce i trpala ih u džep svoje kućne haljine. Bilo je nečega ružnog u tome, mislio je Joška, i činilo mu se da je Doroteja i sretna i pametna što takve stvari ne primjećuje.

– Kada porastem, i ja ću biti kao Doroteja! – rekao je jednom teti Ružici.

– Nitko ne može postati kao Doroteja – odgovorila mu je – kao Doroteja se moraš roditi.

Ali nije ga to pokolebalo. Ako dovoljno dugo gledaš u nešto i zamišljaš da si to, na kraju ćeš se u to i pretvoriti, mislio je dječak, nalazeći u svojoj velikoj sestri prvoga i jedinog životnog uzora.

Očevi dolasci bili su još manje ugodni.

Nikad ga nije uzimao na ruke, nije ga podizao u zrak, bacao i hvatao, kao što to drugi očevi rade sa svojim sinovima. Dobro je tako, rekao je Doroteji, jer bi me bacio i onda me ne bi uhvatio. I ti bi se onda razbio o beton! – nasmijala se velika sestra toj dobroj šali, u koju, naravno, nije povjerovala. Ali Joška je znao da je to istina.

Jednom su iznenada banuli iz Zagreba, baš pred sam Božić. Tata je nosio božićno drvce. Ali mi smo Židovi! – rekao je Joška. Teta Ružica se samo nasmijala, a Doroteja je već raščišćavala kut u kojem će stajati stabalce i pod njim pokloni. 

Da ugode gostima, tog su Božića, pa sve do Nove godine, svi u kući bili kršćani, ponašali su se tako i radili sve ono što kršćani rade. Velika Doroteja išla je po kući snuždenog izraza lica, kakav nose samo kršćani u naročito svečanim trenucima za kršćanstvo, što je ocu Maksimilijanu užasno išlo na živce, vrijeđalo ga je da je svako malo Bosiljki na uho siktao: Zakaj se ta retardirana krava ruga Majci Božjoj? Na što bi se ona samo čudila, jer nije u Dorotejinim grimasama prepoznavala ruganje, niti je vjerovala da bi se ta nesretnica nekome ili nečemu umjela narugati. Na kraju, Dorotejin pokušaj da se pred kršćanima drži kao kršćanka doveo je i do manje bračne svađe, kada je Maks Stinčić, ne vodeći previše računa o tome čuju li ga domaćini, dreknuo da to iz nje, Bosiljke, progovara njezina baba Židovka! Teta Ružica i Doroteja, istina, slabo govore hrvatski i, možda, nisu razumjele što govori, ali Joška je jako dobro razumio.

Još nešto je oca uzrujalo: u domu Rozalije Hercl, Bosiljkine židovske tete, nije bilo klavira. Istina, klavir je tu nekada postojao, za života tetka Mozesa, koji je, uostalom, bio i nekakav glazbenik, u gracerskome gradskom orkestru svirao je violinu, ali kada je Mozes umro, Rozalija je prodala klavir. Nije to izgovorila, no kao da ga je, taj klavir, optuživala za nesretnu Mozesovu sudbinu, tešku bolest i kratak život. Tu stvar Maksimilijan Stinčić doživljavao je vrlo osobno. Zapravo, on je mrzio tu babetinu. Joškinu dragu tetu Ružicu, kao i njegovu sestru Doroteju.

I kako u kući nije bilo klavira, Maks nije mogao uz glasovir pjevati božićne pjesme. Prvi put otkada zna za sebe, rekao je, proći će mu Božić, a da ne zapjeva. To je loš znak: pjesma je molitva, objašnjavao je Joški, a otpjevana molitva pred Bogom dvostruko vrijedi. Onaj tko ne zna pjevati, taj će, po svoj prilici, ravno u pakao.

To mu je govorio i pred očima mu je, negdje visoko u zraku, razgibavao svoje duge, koščate prste. Bio je Maksimilijan Stinčić ponosan na te svoje prste, zato ih je tako rado pokazivao svima, pa i rođenom sinu. U razgibanim prstima tajna je velikog glasoviranja, rekao mu je, ali ti to ne znaš i nikada nećeš saznati, uzdahnuo je, i nije prestajao pomicati prstima, kao da pritišće tipke, i svaki prst kretao se sam za sebe, kao da nisu međusobno povezani u istu šaku ili kao da svaki prst razmišlja sam za sebe. To je fasciniralo maloga Jošku Hercla. I tada se u njemu rodila želja da opčini oca, onako kako je otac svojim koncertiranjem opčinjavao publiku. A mogao ga je opčiniti samo prstima.

U početku ga je htio opčiniti.

A poslije, gorak, htio je ocu pokazati, njemu Maksimilijanu Stinčiću, da postoji veća vještina od njegove, i da njegovi prsti misle, svaki za sebe, i pokreću se, svaki u svome času, iako u njima nema, niti će ikada biti glazbe.

– Glazba spašava dušu! – rekao je na Božić otac. – Samo će one koji lijepo sviraju i pjevaju Isus primiti k sebi, svi drugi su izgubljeni!

Joška mu je upamtio svaku riječ.

I tako je počeo da uči žongliranje palidrvcima. Rudi ga je više puta upitao je li za takvu vještinu od nekoga čuo, je li vidio nekoga tko žonglira palidrvcima, ali Joška Hercl bi svaki put prečuo njegovo pitanje. Na kraju, to mu neće ni reći, a Rudi će u svojim dugim pripovijestima o putovanju u Berlin, Furtwängleru i o žongleru palidrvcima, koje je ponavljao i varirao kad god bi bio raspoložen ili kad god bi netko došao u posjetu domu Stublerovih na Ilidži, uvijek jednako žaliti za tim nedostajućim detaljem u priči. Životopis Joške Hercla, ispričan u tih nekoliko sati, koliko je vlak za Maribor, Graz i Beč stajao na zagrebačkom glavnom kolodvoru, bio je kljast i nepotpun bez priče o tome gdje je i kada dječak vidio žongliranje palidrvcima.

Između Božića i Nove godine počeo je vježbati, najprije samo sa srednjakom desne ruke.

Postavio bi palidrvce na jagodicu prsta, tako da na njoj balansira, a onda bi ga, samo pokretom prvoga zgloba, odbacio u zrak i pokušao dočekati. Šest je mjeseci Joški Herclu trebalo da jednom, pa dvaput i treći put jagodicom srednjega prsta pogodi palidrvce. To nije bilo žongliranje, da ga je netko sa strane, osim velike Doroteje i tete Ružice, mogao vidjeti, ne bi u tome prepoznao nikakvu veliku vještinu, za koju je trebalo najmanje deset sati vježbanja dnevno. Kad nije bio u školi ili kod rabina na vjerskoj poduci, kad ne bi ručao, pisao zadaću ili spavao, Joška je vježbao žongliranje tim jednim prstom.

Nakon što je već sedmi put jagodicom pogodio drvce, na kažiprst je postavio drugo, i pokušao upravljati s dva prsta i dva palidrvca odvojeno. Činilo se nemogućim. Mjeseci su prošli prije nego što je prvi put pogodio, s oba prsta, drvca odbačena u zrak. I to samo jednom. Proći će još pola godine prije nego što se dogodi i to čudo da svaki prst i drugi put pogodi svoje palidrvce.

Doroteja nije ništa pitala. Samo bi sjedila i zurila u Joškine prste. Za nju to je bilo čudo, i kada bi pogađao i kada bi promašivao. A teta Ružica je znala da dječak pokušava nešto veliko i važno, i nije se brinula oko toga hoće li on u tome uspjeti. Nije ju bilo briga hoće li ikome drugom biti važno to što on radi.

Za to vrijeme anonimni njemački podoficir Adolf Hitler razbijao je sa svojim društvom minhenske pivnice, padale su vlade, premijeri su ginuli u atentatima, mladi su pjesnici umirali od tuberkuloze, narod je bio, uglavnom, gladan i očajan, i tražio je krivce za svoju glad i očaj. A kad god se za nešto traže krivci, pravilo je da će se na kraju netko sjetiti Židova. Ovaj put se to dogodilo vrlo brzo, brže nego što je Joška Hercl uspio da jagodicama kažiprsta i palca deseti put pogodi palidrvce. U Njemačkoj su se otvorili prvi koncentracijski logori, razbijeni su izlozi židovskih dućana i spaljena brda najvećih njemačkih romana i spjevova, rabinima su počupane brade, a njihovi su hramovi pretvoreni u javne zahode i konjušnice, tisuće sretnika Mojsijeve vjere, kojima je uspjelo da pobjegnu iz zemlje filozofa i pjesnika, doplovili su do obala Palestine, i još dalje, do Amerike, Kanade, Argentine, prije nego što je Joška Hercl prvi put uspio žonglirati sa sva četiri prsta svoje desne ruke. Samo je palac stajao čvrsto priljubljen uz dasku od stola, jer palac i nije prst, palac je misao koja prstima pomaže da budu prsti, i da svaki za sebe misli i svaki se zasebno kreće, kao da su odvojeni i ne pripadaju istoj ruci. 

Da bi se žongliralo palidrvcima, objašnjavao je Joška Hercl Rudiju, šaka mora biti čvrsto fiksirana, ne može se pomicati i ploviti, ne mogu prsti loviti žigice, kao što žongler rukama lovi šest, devet, pa dvanaest čunjeva, jabuka, lopti, jer žongliranje palidrvcima i nije akrobatika, nije to cirkus, nego je to disciplina uma, filozofija i filozofski pokušaj da se po prvi put u ljudskoj historiji, u životopisu ljudske vrste, prsti odvoje od šake i da se svaki zasebno kreće, u savršeno skladnoj i uigranoj simfoniji pokreta, tako da jagodicom uvijek dočeka vrh žigice i odbaci ga tako da se žigica ne sudari s drugom žigicom, koju je trenutak ranije odbacila u zrak jagodica susjednoga prsta.

Glasovirački je ideal, podučio je Joška Rudija, da svaki prst pogađa dirku neovisno o raspoloženju ili stanju drugoga, naročito susjednog prsta. Najteže je s domalim prstom, jer je tetivama anatomski povezan s oba susjedna prsta. Da svira, priječe ga i fizički i metafizički razlozi. Robert Schumann tragični skladatelj – meni najdraži!, uzviknuo je Rudi – težio je pijanističkoj virtuoznosti. Imao je brze prste, savršenu memoriju i potpunu muzikalnost. Imao je takav sluh da je čuo tonove koje drugi ljudi nisu mogli čuti, i čuo je glasove koje drugi nisu čuli. Njegov apsolutni sluh odveo ga je na kraju u ludilo. 

Ali postojalo je nešto što je Schumanna mučilo mnogo gore od glasova koje nije čuo nitko drugi. Bio je to njegov domali prst. Koliko god nastojao da misli jagodicom domalog prsta, i svoju dušu u njega da stoči – pa dok je drugim ljudima tog vremena sjedište duše bilo u grudima, Robertu Schumannu duša je bila u dva domala prsta na šakama – čim bi se domali prst pokrenuo, krenula bi za njim i dva prokletca, sa svake strane po jedan. Da to promijeni, da pobijedi svoj domali prst, Schumann je načinio mehaničku spravu, koju je priključio na svoju desnu šaku, ali umjesto da izvježba prst i učini ga neovisnim o dva pokrajnja prsta, prekinuo je tetivu na šaci, nanio si nezalječivu ozljedu. Tako je Schumann lomeći volju svoga domalog prsta slomio vlastitu dušu.

– Pogriješio je, fatalno – razmahivao je Joška Hercl u žaru priče – trebao ga je upoznati, umjesto da ga lomi, nositi se s njegovom naravi, pobijediti prst vlastitom lakoćom, ako je prst težak i tvrd, da oko njega sve bude kao perje meko! 

Zato je jednoga sajmenog dana s uma sišao veliki romantičarski skladatelj Robert Schumann. Za razliku od Joške Hercla, on nije imao pravog razloga za svoju borbu. Njegov je razlog bio razlog artista: htio je biti virtuoz, pijanistički žongler veći od svih drugih, ali to nije dovoljno da svaki prst počne misliti za sebe i da šaka razdvoji na četiri uma i na petu, veliku misao palca. Da bi se to postiglo, vikao je Joška, unosio se Rudiju u lice, čovjek mora imati razloge u sudbini. Samo prava, velika nesreća može navesti prste da svaki za sebe misli, da se nikada ne pokreću u isto vrijeme, nego se precizno prate, tisućiti djelić sekunde jedan za drugim, i nikada se u istome trenutku i u istoj misli ne susreću.

– Sretan čovjek nema razloga da bude umjetnik! – skakao je po kupeu, dok su ga, prolazeći hodnikom, gledali zbunjeni milicioneri – Sretan čovjek samo će se unesrećiti, svršiti pomračena uma i raskidane duše, bude li pokušavao da iz čista mira i bez ikakve potrebe bude umjetnik. 

– A šta je umjetnost, dragi moj gospodine, znate li vi, uopće, što je umjetnost? – vikao je na Rudija, koji se povlačio u kut, skoro se već zalijepio uz prozor, i kajao se što je s tim čovjekom ušao u priču.

– Umjetnost je žongliranje palidrvcima! Čudo koje nikome i ničemu ne služi, ali zbog kojega se živi, sve u uzaludnom pokušaju da se dosegne savršenstvo. Šest sati vježbanja, svakoga dana. Pa deset, dvanaest, osamnaest sati, samo da bi se jagodicama četiri prsta desne ruke deset, dvadeset, trideset, stotinu puta žongliralo palidrvcima… U početku sam vježbao šest sati na dan, pa deset, dvanaest i na kraju osamnaest. Prestao sam ići u školu, hram je bio spaljen, i više nisam išao u hram, odustao sam od molitve, samo sam, na kraju, spavao i vježbao. Je li bilo onih koji su mi se divili? To biste htjeli pitati, je li tako? Pa, pitajte onda, a ja ću vam reći: ne, nitko mi se nije divio. Tko bi se u Grazu, dok su Hitlerove trupe marširale gradom, divio vještinama nekoga malog i beznačajnog Ćifutina? Doroteja? Velika Doroteja? Mislite da mi se ona, možda, divila? Ne, ta draga djevojka, moja velika sestrica, bila je lišena toga dara. Da biste se nečemu divili, morate prepoznati čudo, a za moju Doroteju nije bilo čuda. Sve što sam ja radio, za nju je bilo normalno i obično, kao što je za vjernika normalna i obična Božja svemoć. Da nije tako, nikada ne bih naučio žonglirati sa četiri prsta desne ruke, a zatim i sa četiri prsta lijeve ruke, i nikada ne bih naučio istovremeno žonglirati prstima lijeve i desne ruke, palčeva čvrsto oslonjenih na glatku površinu stola…

Na dan, bio je ponedjeljak, kada su esesovci nogom provalili u dom Rozalije Hercl, i uz užasne krike i plač odveli nju i njezinu maloumnu kćer, Joška Hercl je sjedio za pisaćim stolom i prvi put žonglirao s osam zapaljenih palidrvca. Palčeva oslonjenih na crni furnir, dlanova neprirodno izokrenutih, žonglirao je minijaturnim bakljama tako da je u jagodicama svakog od osam Joškinih prstiju bio po jedan genijalni um, um velikog pijanista, cirkusanta i budista, koji je znao odmjeriti snagu svakog udarca u skladu s gubitkom težine palidrvca, koje je nestajalo u dimu i sitnome pepelu, i sa svakim je sljedećim udarcem bivalo sve lakše, sve dok ga, nakon što dvadeset i treći ili dvadeset i četvrti put poleti u zrak, od drvca ne ostane ništa.

Esesovci su bili zapanjeni. Prizor ih je tako opčinio da su Jošku Hercla zaboravili povesti sa sobom. Ili nisu znali kako da odvedu Židova koji žonglira zapaljenim palidrvcima, i sami svjesni da još nitko nije bio u stanju da izvede takvo što. Ljudi je mnogo, i čim povjeruje u to da su svi oni isti, da mnoštvo njih čini jedan narod ili rasu, čovjek je spreman da postane ubojica. Ali kao hipnotiziran stane čim se pojavi netko tko se jasno razlikuje od svih drugih ljudi. Nije moguće ubiti žonglera palidrvcima i pritom ostati živ.

Dok je žonglirao, on nije primjećivao što se oko njega zbiva. Palio je žigice, jednu za drugom, vrhom prsta odbacivao u zrak i dočekivao nezapaljeni kraj, a zatim palio sljedeću, bacao je, i gledao kako mu se žigica vraća, u letu se obrnuvši za tristo šezdeset stepeni, i tako osam puta, pa nije mogao vidjeti ni čuti tetu Ružicu i veliku Doroteju dok su ih Nijemci odvodili. 

Prije nego što je u zraku sagrojelo svih osam žigica, njih više nije bilo. 

Joška Hercl nikada nije saznao što je bilo s njima, jesu li odvedene u logor ili su ih pogubili negdje usput, ali kada je mislio o njihovoj smrti i nestanku, vidio ih je obje kao dvije uskovitlane žigice, koje lete zrakom i nestaju. Nekoliko sekundi je dovoljno da za njima ne ostane nikakvog traga, osim u njegovome sjećanju, u sramu i u grizodušju koje će ga nadživjeti. 

Mislit će da ih je mogao spasiti da u tom trenutku nije žonglirao zapaljenim žigicama. Prvi na svijetu, prvi, a možda i posljednji, u cjelokupnoj povijesti čovječanstva… No, zar bi to moglo biti vrednije od dva njihova mala i beznačajna ljudska života? Ako žongliranje palidrvcima vrijedi više od njih, tada između njega i esesovaca koji su ih odveli nikakve razlike nema.

Nakon što je Hitler krenuo u osvajanje Austrije, Joška Hercl prestao je misliti i učiti, odlaziti u školu i u sinagogu, prestao je šetati gradom i razgovarati s ljudima. U to vrijeme većina Gracera otkrila je da su ustvari Nijemci a ne Austrijanci, i da su im, kao i svim Nijemcima, najgori neprijatelji upravo njihovi susjedi Židovi. Istina, u Grazu nije bilo mnogo Židova, nikada ih u tom gradu nisu voljeli pa se nisu naseljavali, ali time njihov nestanak nije bio ništa manje dramatičan. Na kraju, samo nekoliko tjedana po Hitlerovom osvajanju Austrije, Joška Hercl ostao je jedini Židov u Gracu. Pustili su ga na miru, nisu ga primjećivali, ni njega ni njegov očaj zbog gubitka obitelji, ili je istina ono što neki danas govore da su nacisti u svakome očišćenom gradu ostavljali na slobodi po jednog Židova, da se u njemu sabere iskustvo istrijebljene rase, očaj i strah svih prognanih i ubijenih, čime će se, od sada pa do kraja svijeta, spriječiti ne samo naseljavanje novih Židova, nego i to da se Židovi kao turisti ili kao slučajni putnici pojave u gradovima iz kojih su istjerani.

Nacisti su zazirali od nakaznoga dječaka, ili je već bio mladić, čovjek srednjih godina – nije mu se mogla ustanoviti dob toliko je u svojoj nesreći bio ružan, koji je žonglirao palidrvcima.

Sjedio je u parku, leđima okrenut vodoskoku, palčeva oslonjenih o naslon klupe, i jagodicama u zrak bacao, jednu za drugom, minijaturne baklje, koje će sagorjeti u letu, i neće za sobom ostaviti nikakvog traga. Poći će u dim i prah, kao što će uskoro, za godinu, dvije ili tri, u dim i u prah odlaziti židovski narod. I to će biti čudo, u koje dugo nitko neće vjerovati, jer kome bi moglo na um pasti da usmrti šest milijuna uglavnom mirnih i nenaoružanih ljudi, bezazlenih izopćenika koji su se svakome uklanjali s puta, sitnih trgovaca, zlih zelenaša i lakovjernih bankara i industrijalaca, rabina, seoskih slugu, postolara, prodavača lutrije, sitnih lopova i prevaranata, idealista, komunista i cionista, tihih mojsijevaca, koji su se plašili života, ali još više onoga što slijedi nakon života, slavnih liječnika, kirurga, pedijatara i psihoanalitičara, učenika doktora Freuda, kojega nacisti nisu pogubili kada su ga zatekli u njegovome stanu u Beču, nego su ga protjerali u London, jer je i doktor Freud bio žongler palidrvcima, profesora biologije, koji su načinili najljepše herbarije u povijesti Europe, arhivara, bibliotekara i seoskih učitelja, čije su brižne ženice skrivale svoje židovsko podrijetlo, velikih njemačkih pjesnika i putopisaca, koji su putovali sve do Indije i Nepala, da bi njemačkoj kulturi o tome ostavili svjedočanstvo, cirkusanata i vlasnika cirkusa, seoskih stolara, vlasnika zalagaonica i antikvarijata, kemičara i proizvođača otrova, brijača i mistika, varalica bujne mašte, nadriliječnika koji su za sitan novac obilazili stanove u centru grada i obavljali pobačaje nad malodobnim kćerima zabrinute gradske gospode, profesora filozofije, mirnih i osmjehnutih kao Buda, u kojima je vrila ideja o svjetskoj revoluciji i preporodu, o sretnome dobu čovječanstva, koje će nastupiti kada jednom prođe strašni dvadeseti vijek, kućnih hauzmajstora, vlasnika malenih košer restorana na rubu geta, u koje su dobrodošli i oni koji nisu Židovi, kućnih pomoćnica, služavki, babica, prvih pisaca astečke, turske i aramejske gramatike, gluhonijemih slikara, prodavača zjala, fantasta i pouzdanih knjigovođa, industrijalaca koji nisu imali srca za svoje radnike i njihove rahitične sinove koji neće živjeti dugo, krpara, pokućara, krovopokrivača, sladoledara, besposličara, nosača, čistača i perača suđa po narodnim kuhinjama, u kojima se hrani židovska sirotinja, dobrotvora, donatora, kolekcionara i krivotvoritelja novca, lažnih proroka, obraćenika i neofita, koji su vjeru mijenjali kasno, jer je već naišao vijek nacizma? Kome bi, doista, moglo na um pasti da u pepeo i dim pretvori sve te ljude? Ili bolje pitanje: tko bi mogao povjerovati u to da će se pojaviti onaj tko će poželjeti, i svoju želju ostvariti, da nestanu svi ti ljudi?

Joška Hercl sjedio je na klupi u parku – iako je Židovima bilo smrću zaprijećeno da stupe u park – i leđima okrenut svijetu, palčeva oslonjenih o naslon, žonglirao je zapaljenim palidrvcima. Htio je da ne misli na tetu Ružicu i na svoju sestricu Doroteju, veliku Doroteju, u čijoj se glavi do časa smrti njene nikada nije javila nijedna zla misao, i htio je da ga ubiju tako, dok žonglira malenim bakljama, koje se pale i nestaju jedna za drugom. 

Ali se nitko nije usudio da mu ispuni želju. Nije poznato čega su se plašili. To će biti tema neke velike buduće književnosti, nakon što prestane biti temom našega vijeka. O tome će, u posljednjim trenucima svoga postojanja, misliti izdanci štublerovske loze, a onda će ih nestati, i s njima će nestati priče o Rudijevom putovanju u Berlin, s ljeta 1954, i o žongleru palidrvcima, kojeg je upoznao za dugog stajanja vlaka na zagrebačkom glavnom kolodvoru.

I tu bi žalosna životna ispovijest Joške Hercla mogla stati, i pravi bi trenutak bio da žongler palidrvcima pokaže Rudolfu Stubleru svoje umijeće, e kad bismo bili spremni zaboraviti i u povijesti dvadesetog stoljeća zametnuti onaj dio priče koji je tiče velikoga hrvatskog pijanista Maksimilijana Stinčića – po kojemu danas, 2012. ime nosi jedna lijepa zagrebačka ulica, koja se do početka devedesetih zvala po Stevanu Stojanoviću Mokranjcu, i njegove životne družice, slavne muzičke pedagoginje Bosiljke Kamauf Stinčić. Možda bismo ga i mogli zametnuti, e kada to dvoje ljudi ne bi bili stožernici hrvatske kulture i kada priča o njima ne bi istodobno bila i priča o Zagrebu jednoga doba. Onoga doba kada je i Rudi, nakon svojih neuspjelih bečkih i gracerskih studija, posljednje dane i mjesece svoje mladosti provodio u ovome gradu.

Nakon onog fatalnog Božića, koji su proveli sa svojim skrivenim sinom, tetom Ružicom i njezinom maloumnom kćeri, kada je Maks Stinčić vrijeđao dječaka i izazvao ga da postane žongler palidrvcima, nastavili su ga posjećivati u Grazu onoliko često koliko im je nalagala savjest. A kako se Njemačka nakon izbora 1933. polako postavljala na noge i ponovo postajala sila, to je savjest u Stinčića radila sve sporije i bivala je sve blaža prema njihovim ćutilnim umjetničkim dušama. Dijelom, bila je to posljedica teških prilika u zemlji, nevolja u kojima se zatekao hrvatski narod, nakon što je jedan srpski ratni dragovoljac tvorno ustrijelio zastupnike HSS-a u beogradskoj Skupštini, nakon što su se našalili s njegovim ratnim zaslugama, i smrtno ranio narodnoga vođu Stjepana Radića. Maksimilijan Stinčić, kao ni Bosa Kamaufova, nisu se ranije isticali svojim domoljubljem, ali taj ih je atentat na hrvatsku stvar toliko ojadio i razbjesnio da su se sve manje bavili svojim obiteljskim prilikama, ter ih je obizimala urotnička ognjica oko rečene nacionalne stvari. Okupljali su se u društvima istomišljenika, mrgodili se i gnjevili, da bi listopada 1934. potiho slavili umorstvo seljačkoga kralja Aleksandra, tiranina i nasilnika, u Marseilleu.

O sinu će ponovo misliti 1936, kada po novinama počnu izlaziti najave o Hitlerovom mogućem zauzeću i pripojenju Austrije. Vjerojatno će netko od njih dvoje, možda Bosiljka, pomisliti kako bi bilo prirodno, i u skladu s naravi obiteljskih odnosa, toplinom i solidarnosti među ljudima, da tetu Ružicu i njezinu maloumnu kćer, skupa s Joškom, spašavaju iz Graza, da ih dovedu u Zagreb i smjeste u svoj dom na Zelengaju. U podrumu njihove vile nalazi se ugodan stančić, istina pomalo vlažan, ali vjerojatno stoga što se u njemu ne boravi, u kojemu bi se sve troje moglo smjestiti. Gužva ne bi bila prevelika, Doroteji bi se moglo reći da bude tiho, naročito popodne, dok se gospon Stinčić odmara, i da joj se zabrani vrzmanje po vrtu, mogla bi pogaziti ružičnjak, koji gospođa Bosa Kamaufova godinama podiže, ali opet, kako objasniti ljudima, što im ispričati, što reći poznatima u Glazbenom zavodu, tko su najednom to troje u njihovu podrumu? Treba li ljudima kazati da su Židovi, ili bi, možda, pametnije bilo prešutjeti? Uostalom, je li ovo baš pravo vrijeme da se svijetu kaže kako je Bosiljkina rođena teta Židovka i kako je i blagopočivajuća madame Elene Levy Kamauf, njezina gospođa majka, ustvari bila polužidovka? Ne bi to gospodinu Stinčiću bio problem, on je svjetski čovjek, godinama je nastupao sa židovskim glazbenicima, pa i pokojni gospodin Stein-Baruch, Maksimov impresario iz najboljih dana karijere, prije te nezgode s rođenjem sina i njegovom iznenadnom smrću, bio je Židov, i to fanatičan Židov koji bi na šabat sve četiri digao u zrak, pa zato ni Maksim nije nastupao petkom navečer, ali zar je baš sad pravo vrijeme da se ljudima sve to ispriča? Na kraju krajeva, ljudi bi to mogli doživjeti kao provokaciju, kao neku vrstu političkog opredjeljenja, kada bi, eto, upravo danas, kada se u Europi rađa novi poredak, u kojem bi i Hrvati trebali naći svoje mjesto, Bosiljka obznanila cijelome Glazbenom zavodu da joj je mama bila Židovka, i da je, eto, tim povodom, vrata svoje vile odlučila otvoriti nekakvim austrijskim Židovima.

Ali nije to nipošto sve. Kako Maksimilijan i Bosiljka mogu do kraja vjerovati u Joškinu diskreciju? Stara Židovka će, to je sigurno, već zbog sebe same i svojega života, čuvati porodičnu tajnu. Teta Ružica dobro zna što bi se s njom i njezinim djetetom događalo da su ostali u Grazu, da ih Stinčići nisu tako velikodušno spašavali, ali kako biti siguran da maloumna Doroteja nekome neće ispripovijedati istinu o podrijetlu Joške Hercla? Tko će vjerovati mentalno defektnoj djevojčuri? U svemu drugom nitko, ali u ovo će povjerovati svi. Poslije je dovoljno da se otvori grobnica pod arkadama, i uvjeri se da je maleni bijeli sanduk prazan, tojest da je unutra vreća dopola napunjena zemljom, i da Josipa Stinčića, “za kojim vječno tuguju tatek Maksimilijan i mamica Bosiljka, moleći se usrdno dragome Bogu i Blaženoj Djevici, u vjeri da je njihov sin jedinac sada među angelima”, u toj grobnici nema. A ako ga unutra nema, tada je, možda, istina ono što govori maloumna djevojčura. 

I u tom trenutku, Zagrepčani će, polako, u nakaznoj fizionomiji pogurenoga židovskog mladića, koji ima tik da svojom palacavom jezičinom dodiruje vrh nosa, prepoznavati lica dvoje slavnih glazbenika. I to će biti kraj Maksimilijana Stinčića i Bosiljke Kamauf Stinčić, njihovo socijalno i umjetničko samoubojstvo, a da u cijeloj stvari nikakve njihove krivnje nema. Hrvati su mali narod, kao slamka među vihorovima, bez utjecaja na europska povijesna zbivanja, i bez krivnje za nepravdu koja je nad velikim i slavnim njemačkim narodom počinjena mirovnim ugovorom 1918, nemoćni i pred njemačkim pravednim bijesom, i pred židovskom odgovornošću za takav mir, a među malim Hrvatima, još je sitnije i nedužnije to dvoje umjetnika, pače glazbenika, koji na svoja pleća nikako ne mogu preuzeti odgovornost povijesne nužnosti, niti u svoj podrum mogu primiti jednu židovsku obitelj.

Nakon što su 12. ožujka 1938. njemačke trupe provalile na austrijski teritorij i nakon što su tim nepostojećim proglašene granice između zemalja u kojima se govorilo istim, njemačkim, jezikom, Maksimilijan Stinčić i njegova žena zapali su u neku vrstu religijske ekstaze. U prvi mah, činilo se, možda, da bi to moglo biti samo trenutno stanje njihovih duša, izazvano ranim dolaskom proljeća, neuroza živaca – kako bi to rekli medicinski diletanti sa stranica Jutarnjeg lista, Obzora i Svijeta – i da će ustreptalosti ubrzo nestati, čim nastupe travanj, svibanj i lipanj, ti mjeseci u Zagrebu naročito lijepi, kada se na smrtno bolesnome agaru kraljevine Jugoslavije najbolje prepoznaje kulturna i civilizacijska različitost te srednjoeuropske metropole, u odnosu na šljivarske i opančarske boje i mirise Šumadije i Balkana. 

Ali ekstaza nije minula ni tog proljeća, ni ljeta, nego su i u jesen i zimu te posljednje europske mirnodopske godine Stinčići jednako naručivali mise zadušnice po svim crkvama u središtu grada, popodneva i večeri provodili na Mirogoju, klečeći pred grobnicom svoga sina jedinca, nesposobni da zaustave tu navalu žalosti, koja se iznenada pojavila tog ranog proljeća i o kojoj su, u iskrenom ganuću, pripovijedala zagrebačka gospoda za stanki na kazališnim i glazbenim matinejama, kada se i inače najtemeljitije pretresa društveni život grada. Događa se tako da roditelji nakon smrti djeteta godinama žive u šoku, nemoćni da pojme što im se dogodilo. Gubitak koji su doživjeli nadilazi mjerila svakoga drugog životnog gubitka, onoga što čovjek može shvatiti, zamisliti i podnijeti. To što nije moguće zamisliti, nije moguće ni podnijeti.

Mudrovala su tako zagrebačka gospoda, sablaznuta nad tim svakovečernjim mirogojskim prizorom roditelja koji kleče i mole se Bogu, dok se oko njih širi barica suza, natapa im koljena, vlaži hladni brački kamen i pod njim u blato pretvara suhu grobljansku zemlju, zasićenu već nebrojenim smrtima. Ako je do proljeća 1938. još i postojala nada u povratak prvoga velikog zagrebačkog i hrvatskog pijanista Maksimilijana Stinčića, čija je karijera naglo zamrla iz razloga koji su javnosti uglavnom nepoznati, nakon sezone očaja i žalovanja Zagrebu je postalo jasno da je s njegovim glasoviranjem definitivno gotovo i da je, kao što to u nas često biva, Stinčićeva fiziologija nadživjela umjetnika u njemu.

Nakon Anschlussa i odvođenja tete Ružice i velike Doroteje, Joški Herclu roditelji se više nisu javljali. Pisama iz Zagreba, koja su ranije stizala u mjesečnom ritmu, više nije bilo, niti su teklići donosili pakete i novac, i ostavljali pošiljke u kafeu Emanuel, kod gazde Hansija, Zagrepčanina iz Kustošije. Jednom je uspio ući u poštanski ured, iako je Židovima bilo zabranjeno ulaziti u poštu, i izmoliti poštanskog službenika da mu pozove zagrebački broj 47-39, iako je Židovima bilo zabranjeno telefoniranje, ali kada se s druge strane žice javila mama Bosiljka, na sve što joj je stigao reći, ona je odgovarala: halo, halo, Zagreb ovdje, ne čujem ništa, pogriješili ste broj…

Iako, i da mu se javila, da ga je čula i da je htjela s njim razgovarati, Joška Hercl ne bi znao što da joj kaže i što da od nje traži. Danima je obilazio oko pošte i tražio način da utrči unutra i isprosi od neke dobre duše samo taj jedan telefonski poziv, i dok je to pokušavao, imao je na umu da moli tatu Maksa, slavnoga pijanista, koji je jednom nastupio i pred maršalom Hindenburgom – o čemu svjedoči uokvirena fotografija, koja je u Joškinom ranom djetinjstvu stajala iznad kamina vile na Zelengaju – da urgira kod njemačkih vlasti da oslobode tetu Ružicu i veliku Doroteju, pošto je u pitanju jedna velika greška, nisu njih dvije nikome ništa skrivile, da bi tek kada je došao do telefona shvatio koliko je besmisleno to što pokušava, jer niti bi tata Maks takvo što učinio za njih, niti bi Nijemci poslušali tatu Maksa, e kada bi se najednom razmekšala i uljudila njegova tvrda glazbenička duša.

Dok je vikao u slušalicu, a mama Bosiljka ga nije čula, Joška Hercl je prvi put osjetio grizodušje. On je bio kriv, nikakvi esesovci, nikakav Hitler, za stradanje ta dva njemu najbliža ljudska bića: njegove sestrice Doroteje i tete Ružice. Bio je kriv zato što nije imao sluha, zato što je bio tako nemuzikalan, jer da nije tako, da njegove uši imalo haju za glazbu, da mu je duša u stanju osjetiti tu najveću od svih umjetnosti što ih je stvorio čovjek, ne bi on danas bio Židov, nego vjeran katolik, i pijanist, kao tata Maks, i sam bi spasio tetu Ružicu i veliku Doroteju. Njegova krivnja počinjala je od toga što nije znao pjevati, no bi li i Joški duša otvrdnula od glazbe, kao što je otvrdnula tati Maksu i bi li onda i Joška dopustio da esesovci odvedu njih dvije, kao što je dopustio tata Maks? O tome je pokušao misliti, ne bi li bio manje kriv, ali uzalud. 

Od trenutka kada je shvatio da je on, a ne Hitler, kriv što je ostao jedini živ, dok su svi drugi mrtvi, Joška Hercl je u suštinskom smislu postao Židov. 

U kasno ljeto 1954, u septembru, dok još ne ruji lišće po zrinjevačkom parku, nekoliko stotina metara od vlaka koji stoji i ne miče se s glavnoga kolodvora, priča koju sluša Rudolf Stubler, i u kojoj se iznenada javlja osjećaj židovske krivnje zbog vlastitoga stradanja, još uvijek nije postao opće mjesto europske kulture i osjećajnosti. Tek desetljećima kasnije, nakon Rudijeve smrti u prosincu 1976, trivijalizirat će se i Joškina sudbina, pa će židovski kompleksi samomržnje i krivnje za holokaust na takav način preplaviti javnost i sve svjetske knjižnice, da će i priča Joške Hercla postati nemoguća. 

Ali tad nas se ona više neće ni ticati, jer neće biti onoga koji je tu priču ispričao toliko puta, neće biti nas koji smo je slušali, niti će biti Stublera, koji su se prema toj Rudijevoj priči orijentirali, kao prema putokazu u magli nasred jahorinske skijaške staze, što smo ga ugledali kada smo već pomislili da ćemo se smrznuti u magli i da će takva biti naša smrt.

Kada je postao svjestan svoje krivnje, Joška Hercl dostigao je savršenstvo u žongliranju palidrvcima. Otvorenih ili zatvorenih očiju, zapaljene i nezapaljene žigice bacao je u zrak, dočekivao ih je vrhovima prstiju i vraćao natrag, u vis, onoliko dugo koliko bi mu se prohtjelo ili koliko je trebalo da se palidrvca pretvore u dim. Na svijetu više nije postojalo ništa, ničega nije bilo ni u Joškinoj duši, što bi se ispriječilo između njega i žigica koje su padale po njegovim jagodicama, i zatim se dizale u zrak, nije bio zemljine gravitacije ni straha od promašaja, nije više bilo ni svijesti da još nikada otkad postoji čovječanstvo i otkada je čovjek izumio žigice nije bilo takvoga žonglera palidrvcima. Bio je od takvih pomisli slobodan, jer nije, otkada postoji čovječanstvo a čovjek osjeća svoju krivnju, bilo nekoga tko je kriv kao što je on, Joška Hercl kriv za stradanje tete Ružice i sestrice Doroteje, i svih Židova iz Graza koji su otišli zajedno s njima. Joška je kriv jer je ostao posljednji, a od te krivnje, veće ne može biti. Ako bi o tome mislio, sigurno bi poludio. Pa onda ne misli, a žongler kada ne misli, tada je dostigao savršenstvo.

U petak, 1. rujna 1939, onoga dana kada su njemačke trupe provalile preko poljske granice i kada je prema kasnijim saznanjima i školskim bukvarima započeo Drugi svjetski rat, na Mirogoju je, podno arkada i grobnice skladatelja i orguljaša Antuna Svetolika Stančića, održan koncert njegova sina Maksimilijana, slavnoga hrvatskog i europskog pijanista, koji se davno povukao sa svjetskih pozornica, ali je nastupio u spomen na svoga nikad prežaljenog sina jedinca Josipa. 

Dan ranije, u četvrtak, na kamionu je iz Glazbenog zavoda dovožen polukoncertni glasovir, kojega su zatim istovarivala i u groblje unosila petorica pojačih ličkih Srba, unajmljenih na ranžirnome kolodvoru. Instrument su do sutradan popodne u pet, za kada je bio najavljen koncert, čuvali studenti profesorice Bose Kamaufove: Irfan Ibrahimkadić iz Banje Luke, te dvojica Zagrepčana Josip Pepi Mrak i Đorđe Steiner. 

Predvečer se iznenada naoblačilo, sa Sljemena su se nad grad navukli teški i mokri, sivocrni oblaci, počelo je sijevati, gore iza brda, i činilo se da će svakoga trenutka pljusnuti kiša. Ovaj događaj izvanredno je dobro opisan u knjizi “Prisjećaji jednoga muzikaša”, Irfana Ibrahimkadića, objavljenoj u izdanju Knjižnice Hrvatske revije München-Barcelona, 1981. godine. Joška Hercl nije ga 1954. mogao ovako podrobno opisivati Rudiju, jer je znao samo ono što mu je netko u Zagrebu, nakon rata, usput ispričao i što je zatim pročitao u knjizi uvezanih brojeva Obzora za rujan 1939, kod prijatelja koji je radio kao slovoslagar u Vjesniku, ali mi u svome lamentu nad jednom putnom epizodom iz života Rudolfa Stublera ne možemo odoljeti da u priču ne udjenemo ono što smo o pijanističkom nastupu Maksimilijana Stinčića pročitali u “Prisjećajima jednog muzikaša”, nakon što Rudija, a vjerojatno ni Joška Hercla, više nije bilo živih.

No, vratimo se u to predvečerje i noć s trideset i prvog kolovoza na prvi rujna 1939, opisanih onako kako ih je doživio Ibrahimkadić u dugom i inspirativnom poglavlju “Koncert za kišu i glasovir”. 

Dakle, kada su se navukli oblaci, i već su po crnome furniru pljusnule dvije-tri krupne nebesne kapi, Pepi Mrak, koji je od sve trojice bio najmlađi, ali i najpoduzetniji, sjurio se prema prvim vilama uz mirogojsku cestu, da traži nešto čime bi pokrili glasovir. 

Vratio se s dva vojnička šatorska krila, dio ratne časničke opreme, koja mu je ljubazno pozajmio pukovnik Simović, zamjenik zapovjednika grada, Srbin iz Beograda. (Ovu činjenicu Ibrahimkadić u svom djelu navodi hineći da nema nacionalnih predrasuda, da je Europejac premda je kremeni Hrvat…) 

Pokrili su glasovir, ali su znali da od toga neće biti koristi bude li oluje ili one prave velike kiše. Zato je Pepi Mrak otišao do Glazbenog zavoda, ali tamo više nije bilo nikoga, pa je kucao na vrata dirigentu Borisu Papandopulu, i na kraju, sav očajan, išao na Zelengaj, do Stinčićevih, i tamo mu je konačno netko otvorio. Profesorica Bosa Kamaufova – tako su je, naime, zvali njezini studenti, a tako ju na više mjesta u knjizi imenuje i Ibrahimkadić, ne navodeći nijednom njezino cijelo ime i prezime – smirila je svoga uplakanog studenta, rekavši mu da njih trojica nikako ne mogu biti krivi ako kiša uništi glasovir. Jest, glasovir je skup, osobni je dar princa Pavla Glazbenom zavodu, i teško da ćemo skoro imati novaca za novi instrument za vježbu – eventualno za pijanino – ali što god se dogodilo, studenti koji su se dobrovoljno javili da preko noći na Mirogoju čuvaju glasovir, nikako ne mogu biti odgovorni za meteorološke prilike.

Ali to ne znači da i ona nije bila uznemirena.

Maksimilijana Stinčića, naravno, nije bilo kod kuće. Vjerojatno je bio u nekoj krčmi, s društvom, pio je rakiju i žderao lanjske čvarke sa lukom, i bit će da nije ni primjećivao da se naoblačilo. A ako je, slučajno, i pomislio da će kiša, sigurno mu nije na um pao klavir na Mirogoju.

Dok se sve to događalo, i dok su Ibrahimkadić i Steiner čekali Pepija Mraka da se vrati iz grada s nekim tko bi im pomogao, već se nad grobljem spustila noć, i dalje je sa svih strana sijevalo, od turopoljskih ravnica čula se grmljavina, sa sve četiri strane svijeta je, činilo se, pljuštala kiša, samo nije tu, nad crnim glasovirom mirogojskoga groblja. 

Da li vam govore da dobro izgledate? U narodu je široko rasprostranjeno uvjerenje da se to počne govoriti vremešnijim poznanicima. Onima koje takvo bodrenje nije suvišno. Uostalom, bodrenje nikome i nikada nije suvišno. Elem, kada ti kažu „dobro izgledaš“, zagledaj se malo bolje u ogledalu. Ako još učestaju s ovim pohvalama, nije loše provjeriti krvnu sliku. Šalu na stranu, ima istine u narodnom vjerovanju. Čuje se ponekad ova opasaka i među mlađim generacijama, ali je mnogo češće u prometu među starijim. Mnogi rado naglašavaju da im nikada nije govoreno da dobro izgledaju dok nisu prevalili pola životnog vijeka.

Sve je prolazno i relativno. Stigne vrijeme da ne zaslužujemo ocjenu „dobro izgledaš“, a rado bi je slušali. Dođe nova opaska, da ne kažem pohvala: „dobro se držiš“. Ona nikoga suviše ne raduje niti se veselo prepričava poput one prethodne. Zato što je prati drugi, rijetko izgovoreni, dio rečenice: „s obzirom na tvoje godine“. Neko se ne ustručava da je izgovori u cjelini: „dobro se ti držiš s obzirom na tvoje godine“. Formulacija je neprikladna za ljepši pol, pa se uglavnom i ne koristi. Možda promakne nekoj pakosnijoj osobi.

Godine čine svoje, pa i prethodne ocjene i izjave prestanu biti aktuelne. Koriste se nove, prikladnije. Kada se ostarjeli poznanici i poznanice međusobno požale na skupljeno breme zdravstvenih problema, rado to rezimiraju ohrabrujućom konstatacijom: „dobro je dok se na nagama“. Nekada i dodaju: „još nisam nikome na teretu“.

Tako je to u ljudskom vijeku, protekne odrastanje, mlađa, srednja i starija životna dob. U vrijeme ove pandemije Covida 19 baš smo se toga naslušali. Na gotovo svakom TV kanalu ili portalu mogli smo čuti koliko je ljudi preminulo. Poput ove: „juče je preminulo 10 osoba. Jedna je mlađe, tri srednje i šest starije životne dobi“. Možda se meni to pričinjava, ali javljanje da je većina umrlih starije životne dobi izgovara se s izvjesnim olakšanjem. Kao, šteta je, ali bolje je da nije neko mlađi. I jeste bolje, ali ostavlja nešto oporo u duši. Češće umiranje starih neće produžiti vijek mlađim. Na društvenim mrežama bude i konstatacija: „šta ćeš, i vakat im je, naživili su se. Eee, da je meni doživjeti te godine…“

Često pominjanje mlađe, srednje i starije životne dobi podstaklo me je da vidim na koga se to odnosi. Ko to utvrđuje i razvrstava i žive i mrtve. Ovo je vrijeme u kojem ni o čemu ne postoji opšta saglasnost, pa ni o životnim dobima. O razdoblju odrastanja nema dvoumica. Čini ga period dojenčeta, djetinjstva, dječaštva, puberteta i mladalaštva. Odrastanje se završava do 25. godine. Kod žena nešto brže nego kod muškaraca. A o ostalim životnim dobima gledišta su različita. Drugačije se razmišlja u razvijenim zemljama u odnosu na zemlje u razvoju, u Evropi i Africi. Nisu podudarna ni stanovišta Ujedinjenih naroda i Svjetske zdravstvene organizacije. Da ne govorimo o gledištima pojedinih naučnih radnika. To je i logično jer starenje ima biološke, psihološke i socijalne aspekte. Riječ je o opadanju funkcija organizma, prilagođavanju ličnosti na starenje i promjenama u odnosima pojedinca i društva u kojem živi. Nesporno je da današnji stariji mahom izgledaju nešto mlađi nego što im godine pokazuju u odnosu na prethodne generacije. O svemu ovome različito rezonuju mladi i stariji. Svi znamo da smo u svojoj mladosti pedesetogodišnjake smatrali gotovo đuturumima. Očigledno je da se shvatanje starosti mijenja kako i sami starimo. U jednoj anketi u Americi, na pitanje „jesu li osobe od 65 godina stare?“, veoma različiti su odgovori pripadnici mlađe i starije populacije. Oko 60 odsto osoba od 18 do 29 godina života odgovorilo je da jesu. Isto misli samo 16 odsto starijih od 60 godina. Ljudi vole čuti da su mladi ili mladoliki. Izraz star nije nešto što bilo kome godi. Za nekoga je to uvredljivo i pogrdno. U svakom slučaju, neuljudno je neku osobu na to podsjećati.

Dugo se smatralo da se mlađa životna dob završava sa 35. godinom života. Zatim se to pomjerilo na 41. Novija istraživanja dodala su mladosti još 12 godina, pa se mlađa životna dob okončava sa 53. godinom.

I o srednjoj životnoj dobi gledišta su se mijenjala. Kada je počinjala poslije 35, trajala je do 58. ili 60. Tada je počinjala starija životna dob.

Po mjerilima Ujedinjenih naroda, postoji rana starost (65-74), druga starost (75-84) i treća starost (85 i više).

Svjetska zdravstvena organizacija ranije je razvrstavala osobe na starije (60-75), stare (76-90) i vrlo stare (90 i više). Zanimljiva je njena najnovija klasifikacija. Ne djeluje mi uvjerljivo, ali da je navedem:

Maloljetni 0 do 17

Mladi 18 do 65

Srednje godine 66 do 79

Stariji 80 do 99

Dugovječni stariji 100 i više

Bez obzira na motive, malo su, brate, pretjerali s ovim da se mlado do 65.

Očigledno je da ne postoji opšti dogovor o dobi u kojoj osoba postaje starija. Ne znam koja mjerila koriste ovdašnji zdravstveni radnici, statističari i mediji, kada obavještavaju javnost o posljedicama pandemije ili, po nekima, plandemije. Stvarne godine života, iskazane u broju godina, niko ne može osporavati. No, za ljudske jedinke, nije od velikog značaja da li je krajem pedestih u srednjem ili starijem životnom dobu. Da li je u takozvanom trećem životnom dobu, „zlatnoj jeseni“ i slično. Bitno je kako se sam osjeća. To je uveliko stanje uma i vlastitog odnosa prema zdravlju, a ne godina. Takozvana „kriza srednjih godina“ očigledno nije posljedica njihovog broja nego „zbivanja“ u nekim glavama. Sve je više dokaza da i starost može biti zdrava. Nedavno mi jedan prijatelj reče: „Zdravlje me bolje služi nego što ja služim njega“.

horde primoranih ljudi s rukama u džepovima koji izgledaju kao da im treba neka vrsta profesionalne pomoći a ona ne dolazi. tako mi je danas, nakon mnogo godina, izgledao interliber. kao ekskurzija izbezumljenih, odjevnih pogleda u pothodniku. iz nemoći kupio sam porculansku gljivu koja svijetli. ružna mi je. a sabrana djela mirka kovača kupio sam u knjižari, tamo gdje se kupuju knjige.

prilažem i jedan jeziv detalj. u toj nepreglednoj masi ljudi krstari visoka i tanka ali snažna pojava muškarca. izgleda spremno, nosi crnu alpha spitku s ustaškim grbom, maskirne cargo hlače, gojzerice za dubinsko šutiranje civila i tetovažu raspela na vratu. ne gleda knjige nego presreće poglede. jasno je što pokušava. on hoće da ga netko nešto pita. da ga je nešto pitam? možda ima nož. možda i ja imam nož. i onda? zato smo na sajmu knjiga?

kasnije na ručku ju. mi prepričava kako ga je prije dva tjedna u tramvaju punom pitome teladi neki mladi jurišnik iz čista mira nabio šakom preko naočala i pobjegao. nitko nije reagirao, samo je stigla ta šaka iz teleće tramvajske mase. skoro je ostao bez oka. nesumnjivo templarski podmladak. možda hrabri sin ovoga gospodina.

ju. se više ne vozi tramvajem.

Za mjesec dana, 5.12. u MSU prikazuje se zadnji Kaurismaki „Palo lišće“ i pristao sam za nadnicu najaviti film prije projekcije. Iako nemam problema drobit pred publikom od jednog, volio bih da dođete, plus je besplatno. Da je umjesto Kaurismakija projekcija Tarantina ili Nolana, savjetovao bih vam da izbjegavate i mene i MSU. Ovo je drugačije. Zato stavljam tekst star godinu dana o tvorcu „Ariela“ i jednu sliku meni važnu, nenamještenu, ubodnu. Na njoj ona se sprema za posao, ja rudario do kasno i stvarno spavam, a Pepsi se ovako namjesti pa me nakon njenog odlaska liže, povlači za rep i budi. Ne da ide van jer sam ju već vodio i vratio se u posteljicu nego da se budim, ustanem i da se zezamo.

Zakopaj mi srce na smetlištu

“Za čovječanstvo ne vidim nikakav izlaz osim terorizma. Mi ubijemo 1%. kojih 1%? Jedini način da se izvučemo iz ove bijede je da ubijemo jednopostotne koji posjeduju sve i koji su nas doveli u položaj u kojem ljudskost nema vrijednost a političari su krvožedne džukele bogataša.”

Aki Kaurismaki

“Zakopaj mi srce na smetlištu”, kaže Matti Pellonpaa u “Arielu”, krvareći na zadnjem sjedištu stare američke limuzine pa ovo neće biti kritika i neće nikog obrazovati. Sve što slijedi samo je iz osjećaja, časti i sreće što o Kaurismakiju pišem i što će me netko čuti. I sam sam snimio nekoliko filmova i bavio se režijom i da me pitaju koji bi redatelj od svih što ih povijest filma pamti bio – izabrao bi da budem on. Aki Kaurismaki rođen je 1957., završio medijske studije na sveučilištu Tampere i nakon toga radi kao građevinar, poštar i perač suđa, a neko je vrijeme bio beskućnik. Ja ne znam niti jednog autora iz gornjih i najviših ešalona svjetskog filma čiji životni put uključuje klošarsko iskustvo. Pisao je filmske kritike prije nego što je sa starijim bratom Mikom počeo goniti fatalnu strast kao scenarist i glavni glumac u njegovom filmu “Lažljivac”. Zajedno osnivaju producentsku kuću Villealfa Filmproductions i ubrzo debitira adaptacijom “Zločina i kazne” smještenom u suvremeni Helsinki i prožetom karakterističnim i nepogrešivim humorom i cinizmom kao oklopom iza kojeg skriva neuništivo ljudoljublje, dostojanstvo, nadu i vjeru da dobrota ipak ima koplje više od bogatih krvopija. Slijedi nadrealistička komedija sa elementima filma-ceste “Calamari union”, te “Sjenke u raju” i još jedna ekscentrična adaptacija književnog klasika -ovog puta Shakespearea – “Hamlet se okreće biznisu”. Već se jasno nazire Kaurismakijeva sklonost minimalističkom redateljskom prosedeu, uvrnuti socijalni realizam, simpatije prema takozvanim životnim gubitnicima, ljudima s margine, iz polusvijeta, sa dna društvene ljestvice, ljudima u kojim Kaurismaki pronalazi i prepoznaje ono najbolje u čovjeku – nadu, dobrotu i ljubav. Radikalni svjetonazor i neumoljiva vjera u svrhu i moć umjetnosti omogućili su mu da svojim filmovima stvori svijet u kojem poniženi i uvrijeđeni ipak i usprkos svemu doživljavaju mogućnost da i sutra ustanu i pokušaju ili da se zaključaju na šekret i samoubiju. Crnohumorna kriminalistička drama “Ariel” autentično je remek-djelo i sa spomenutim “Sjenkama u raju” i “Djevojkom iz tvornice šibica čini proletersku trilogiju. Finac je po vlastitom priznanju lijeno biće i stvara u dijalektičkim trijadama. Teza antiteza i sinteza – evo trilogije.

Kaurismaki surađuje sa istim ljudima ispred i iza kamere pa filmovi odaju dojam iščašenog obiteljskog okupljanja, zajedništva i bliskosti. Snimatelj je redovito Timo Salminen, a među glumcima se ističe Matti Pellonpaa, poznat i kao taksist iz filma “Noć na zemlji”, s kojim će surađivati sve do glumčeve smrti. Međunarodnu pažnju privlači kultnom glazbenom farsom utkanom u strukturu filma-ceste nazvanu “Lenjingradski kauboji idu Amerika” u kojoj se sklonost poetici apsurda, inspiriranost američkom pop kulturom – posebno country i blues glazbom, lakonski dijalozi, izostanak glumačke mimike i izoštrena tragikomičnost stapaju u urnebesno, jedinstveno i nezaboravno umjetničko djelo. Posebno bih izdvojio menadžera poduzetnog i probojnog, a klima se upravo mijenja u njegovu korist nakon mraka komunizma. Aki Kaurismaki ne skriva svoju ljubav i znanje filmske umjetnosti pa se jasno prepoznaju Robert Bresson, Francois Truffaut, Yasujiro Ozu kao najvažniji utjecaji. Tako se bratska produkcijska firma zoove po Godardovom sf-u samo izokrenuto, a u filmu “Unajmio sam plaćenog ubojicu” Kaurismaki angažira najdražeg Truffautovog glumca Jean Pierre Leauda. Tokom devedesetih snima “Boemski život”, “Pazi na svoj rubac Tatjana” i “Plutajuće oblake” u kojima se i dalje bavi tako bezobrazno i snishodljivo nazvanim malim ljudima, pjesmom socijalnih tema i tvrdoglavom vjerom u osnovnu ljudskost i neuništivu dobrotu svakoga od nas koji činimo mahnitu nakupinu gena čija se metastaza naziva čovječanstvo. U dvadeset i prvo stoljeće Kaurismaki ulazi filmom “Čovjek bez prošlosti”. I kako svijet sumanuto juriša u ratove, klimatske provalije i sve veću ekonomsku nejednakost, tako Finac snima sve nježnije i toplije filmove koji nastaju iz ožiljaka i sjena izraubanog, ali prkosnom ljubavlju prožetog srca. Filmove za najslabije i o njima. “Svjetla u sumraku” s “Plutajućim oblacima” i “Čovjekom bez prošlosti” čine novu, finsku trilogiju. Iako snima sve rjeđe, Aki Kaurismaki bira teme koje nas se najviše tiču pa tako u “Le Havreu” prati sudbinu malog emigranta iz Afrike kojeg spašava čistač cipela po imenu Marcel Marx u čijem se imenu spajaju još dva neosporna uzora – francuski redatelj Marcel Carne ( “Djeca raja”) i njemački filozof Karl Marx. Kaurismakijev pretposljednji film je “Druga strana nade” iz 2017. u kojoj sa nešto više gorčine opisuje sudbinu još jednog izbjeglice/emigranta, ovog puta iz Sirije. Svijetu današnjice potrebni su filmovi Akija Kaurismakija, njihova nježnost, humor, dostojanstvena dobrota, izoštrena socijalna perspektiva i slavlje poraženih i gaženih jer kao društvo, kao velika proždrljiva familija, imamo puno više što nas veže i što nas održava i što će nas iskupiti od religija, boja kože, granica, politika, historija i običaja, i dakako razlika u imanju, u pohlepi i zgrtanju koje nas dijele i kolju. Situacija u kojoj radnici jedne boje kože slave direktni iskvarcani, tupeizirani, milijarderizirani uzrok vlastite ekonomske situacije (alternativa je po onoj prispodobi Malcolma X o republikanskim vukovima i demokratskim lisicama Obamina ženska reinkarnacija) dok krivca traže u iznurenim i gladnim imigrantskim masama i u kraljicama socijalne pomoći, naravno crnokožnima, toliko je groteskno odvratna da mi kineska stadionska pravda odmah zagrije srce. Umjesto da punimo mediteransku grobnicu i flajšmašinu zvanu Darien gap, ajmo primjenit Kaurismakijev savjet s početka teksta. I tome dodati međusobnu solidarnost, suradnju, suosjećanje i ljubav. Zato ovakvog umjetnika trebamo držati kao kap vode na dlanu. Stilski izgrađen, poetski precizan, ljudski ranjiv, Aki je Kaurismaki jedan od onih koji svojim djelima umanjuju našu samoću, a kozmičku pustoš koja se širi svijetom izvrću i poništavaju srcem i vjerom da ćemo jedno, ako ne i prije, postati dostojni njegove ljubavi. Zato ona Pellonpaaina rečenica s početka nakon gledanja Kaurismakijevih filmova dobiva sasvim nov i univerzalan smisao. “Pokopajte mi srce na smetlištu” kao da nam govori finski filmaš znajući da ono što stvara ustaje, govori i prkosi svim dominantnim vrijednostima koje vladaju današnjim svijetom i u kojem nas svim silama iz svih mogućih propagandnih oružja uvjeravaju da je čovjek čovjeku vuk. Kaurismaki je pjesnik i podsjeća nas da smo puno više od onoga na što nas žele svesti. Zbog takvih ljudi sutra ću opet ustati iz kreveta i ušetati u novi, možda čak tek iz magle rođeni i sunčan dan.

Milo Jukić: Priče s Ajfelovog mosta, Centar za kulturu i obrazovanje, Tešanj 2024.

Nekad davno, dok su u dnevnim novinama postojale kulturne rubrike, a jednom tjedno u svakom bi listu izlazio i specijalni književni dodatak, i u Hrvatskoj se moglo znati koje pisce i knjige vrijedi čitati. Tada su, barem u Zagrebu, a možda i u ponekom drugom hrvatskom gradu, postojale ozbiljne i bogate knjižare u kojima, i ako ne bi bilo koje od dobrih a skrajnutih knjiga, svaka bi se kod ozbiljnog i odgovornog knjižara mogla naručiti. Knjižari danas u Zagrebu ne postoje.

Ovaj lament nije samom sebi svrha, nego ćemo preko njega stići do jedne dobre i važne knjige, koje neće biti u zagrebačkim knjižarama, niti će se o njoj pisati i govoriti u hrvatskim medijima. Pritom, i knjiga, i pisac su hrvatski, osim što su bosanski, tako da u komesarijatima za rasnu i kulturnu čistoću turalije kuralije i ostali hitreci nisu u prilici reći da nehrvatske knjige u hrvatskim novinama i knjižarama narušavaju integritet i nacionalno samopoštovanje.

Sedamnaest Jukićevih priča o običnim ljudima i njihovim neobičnim životima dijelom će se u različita vremena odviti u Bosni. Drugim, pak, dijelom i neće. Slično kao i u Andrićevim knjigama priča – a Ivo Andrić je, treba li i napominjati, najvažniji pisac kosmosa kojim se kreće ovaj pisac – ono najvažnije, ili gotovo sve u Bosni je i iz Bosne, ali uvijek postoji barem jedna ili više priča koje se zbivaju negdje daleko, u nekom kraju koji pomalo kao da ima mitski značaj za pisca i njegove likove. Pritom, koliko god Bosna bila u se zatvorena i zaključana zemlja, kod Jukića se, kao i kod Andrića, a onda i kod većine vajkadašnjih najboljih bosanskih pripovjedača, svijet koji se u Bosni zatekao slegao sa svih strana, sa svojim nevoljama, nadama i strahovima. Tako, recimo, u priči “Sveta tjelesa”, jednostavnoj a tajnovitoj, koja se, kao i većina Jukićevih priča, temelji na nekoj istinitoj, dokumentarnoj osnovi. Po svoj prilici, naime, rečena priča odvija se 1921, u vrijeme obnove samostanske Crkve svete Katarine u Kreševu, provedene prema projektu Čeha Karla Pařika, sarajevskog arhitekta. Dogodi se to da se u kripti ispod oltara, među brojnim neidentificiranim kostima sahranjenih prošlih ljudi (“Ko je od njih završio u raju, ko u paklenskoj vatri, a ko je još uvijek bio na čekanju, nije se moglo znati pa nije bilo ni važno.”), pojave dva neraspadnuta tijela. Osim što to u čaršiji izazove stanovitu pomamu, vjerski zanos na rubu histerije (“‘Sveci! Sveci!’, brujala je gomila”), u srcima i dušama pojedinaca nešto se pokrenulo, svatko će za sebe znati, ili možda i neće znati, što je to, te se dogodi nešto što Milo Jukić majstorski predstavi. Nije prepričljivo, ali je važno i dragocjeno pročitati.

“Sveta tjelesa” jedna je od kraćih priča, ali ona će, kao i svaka Jukićeva priča, a onda i kao većina doista dobrih bosanskih kratkih priča i pripovijetki, biti izvedena u filigranski preciznom suodnosu ispričanog i prešućenog, onog što je pripovjedaču poznato i onog o čemu ni on ne zna ništa. Da bi takvo što bilo moguće, pisac mora vladati različitim umijećima i zanatima unutar svoga velikog i sveobuhvatnog posla. On mora imati savršeno definiran pripovjedački glas – što je u suvremenoj, a možda i u nesuvremenoj hrvatskoj književnosti poprilična rijetkost – mora do krajnjih instanci vladati stilom i pravilima pripovijedanja koja si je sam zadao – čega u suvremenoj hrvatskoj književnosti izvan Bosne zapravo ni nema – i mora, recimo, biti siguran i do kraja istinit u imenovanju likova.

Središnji lik “Svetih tjelesa” je palir Divišek. Takvim ga znamo. Palir je glavni zidar, zidarski nadzornik, poslovođa gradilišta, onaj najstariji i najiskusniji među zidarima, možda starac koji više ništa i ne zida, ali pazi da sve bude dobro i precizno sazidano. Genijalni, veliki Vladimir Anić ovu riječ, koja je (vjerojatno) nastajala u Bosni po dolasku Austrije 1878, ima u svom “Velikom rječniku hrvatskog jezika”, uz dvije napomene: da je riječ o regionalizmu i zastarjelom izrazu koji se, možda, više i ne koristi. Takve riječi u književnosti su dragocjene, ako se pisci njima umiju koristiti. Liku palira Divišeka ne saznajemo ime. Njegov identitet u kreševskoj je priči uokviren dvostrukim, vrlo autoritativnim stranstvovanjem. Te je palir, te je Divišek. Način na koji ga se, tako bezimenog identificira, u sebi ima nešto od nedodirljivosti careva i kraljeva, njihovih zvanja i titula. Ali i nešto od one krajnje tajnovitosti. To da se zove upravo palir Divišek, čitatelja uvjeri da je priča do srži autentična. Premda je možda izmišljena. Ali zar je nekoga za to briga? U tačnosti i vjerodostojnosti njegova imena kao da se ovjerava i sama priča. Istina je to, i ništa drugo! Osim toga, u tom “palir Divišek” najmanje je još jedna priča, ili čitav roman.

Pođite u Tešanj. U samom središtu grada, u nekadašnjoj zgradi društveno-političkih organizacija, tamo gdje je i općina, potražite Amira Brku. Lako ćete ga naći, tu je svaki dan. Kod njega možete kupiti ovu vrijednu knjigu, i još mnoge druge.

O piscu

Milo Jukić (1966.) radio je mnogo kao novinar. Bavi se etnološkim i antropološkim istraživanjima, poviješću Bosne, naročito Kreševa. Marljiv je putopisac, povremeni pjesnik i romanopisac. Polihistor jednog lokalnog svijeta. Profinjen, kultiviran i gospodstven u tekstu. Jedan od onih hrvatskih pisaca iz Bosne i Hercegovine, ili bosanskih pisaca koji stvaraju živu hrvatsku književnost, na koje bi zacijelo trebalo obratiti pažnju. Za dobro čitatelja i književnosti, naravno.

O pričama i o naslovu

U napomeni ovako piše: “Sve priče u ovoj knjizi objavljene su od 2014. do 2020. godine na portalu Miljenka Jergovića (www.jergovic.com), u rubrici Ajfelov most.” Jukićev čitatelj pritom ne osjeća nikakvu nelagodu pred citatom, niti pred samo-spominjanjem vlastitog imena. Osjetio bi je, možda, da je i neki drugi hrvatski pisac stvorio vlastitu platformu za objavljivanje žive književnosti svoga vremena. Uostalom, prešutim li i ajfelov most, i Mila Jukića, i most će, i pisac, biti u Hrvatskoj prešućeni. A to mi, pak, nije po volji.