Režisera Edoarda Pontija, sina Sofije Loren, upoznao sam kad je režirao kratkometražni film za koji sam scenarij napisao ja a producirala Paola Porini – “Noćnu smjenu odrađuju zvijezde” (Il turno di notte  lo fanno le stelle). Snimali smo u planini s Nastassjom Kinski, Julianom Sandsom i Enricom Lo Versom.

Pobijedio je na Tribeca Film Festivalu.

Mjesecima poslije toga Edoardo mi je pričao o želji svoje majke da interpretira Ljudski glas (La voix humaine), taj Cocteauovljev očajnički monolog. Jedna žena razgovara telefonom s ljubavnikom koji ju napušta.

U filmu su ga već igrale Anna Magnani i Ingrid Bergman.

Sofia Loren kao glumica nije htjela pokazati ništa, niti se htjela uspoređivati. Htjela je biti ta žena koja visi na telefonu.

Predložih Eduardu da tu sobu smjesti u Napulj. A ja bih s francuskog monolog preveo na napuljski. Tako i učinismo.

Njoj se ta ideja svidjela, a onda i prijevod. Ćutjela je te riječi više svojima, tu bol zbog ostavljenosti tjelesnijom.

Tako mi se dogodilo da sretnem tu veličanstvenu gospođu svjetskoga filma, razgovarajući s njom na našem zajedničkom materinskom jeziku.

Pričala je da joj se sve češće zna dogoditi da se vraća napuljskom. U razgovoru je prelazila na čisti talijanski, bez prizvuka, prirodnim skokom. Događalo se to promjenom glasa, kao što se dogodi i meni prelazeći iz jednog leksika u drugi.

Upotrebom svoga napuljskog uspostavljala je prisnost podijeljenu s malobrojnima. U njezinu glasu čuo bih jeku velikih likova koje je interpretirala.

Imala je držanje gospodarice doma koja prima gosta s osmijehom što poništava svaku udaljenost.

Od prvog susreta ponašala se kao da se već dugo poznajemo. Pričala je o kavi, kakva treba biti, kako joj je polazilo za rukom pribaviti je posvuda. Pomiješala ju je s uspomenama iz djetinjstva, pričajući o mjestu Pozzuoli i svojoj majci. U Pozzuoli sam odlazio i ja sa svojom, nedjeljom, na tržnicu s ribom, ponajboljom u tom zaljevu.

Njezin La voix humaine na napuljskom, u sinovljevoj režiji, posjeduje modulaciju frekvencije nekoga tko se u životu držao podalje od svakog poniženja i svakog poraza. To svjedoči i Actor’s Studio.

U liku ljubavnice u poodmaklim godinama, rastrgane zbog rastanka, pomaljaju se gorke uskrate podrijetla. Pobjede i nagrade griju srce, ali ne vade nijedan trn iz rana trapljenja, niti ih zacjeljuju.

Ovi redci su mali znak zahvalnosti za prigodu što sam je sreo.

Slavi se prelazak kroz ciljnu ravninu jednog njezinog desetljeća. Neka je postojana zdravlja i naklonosti i onog dojdućeg.

Objavljeno u napuljskom izdanju dnevnih novina Il Mattino (20. rujna 2024.), povodom rođendana Sofije Loren

Preveo Tvrtko Klarić

ponedeljek

Propustiću, siguran sam, sve prilike jer život ne prašta odustajanja. Ovo nebo više nije moje, ali ipak svedočim pod njegovim ranama. Može li život da iskaže ljubav, a da ne dotakne patnju? Sve transformacije, svi ožiljci, osmesi, uvrede i poniženja okupljeni su u neizrecivo i daleko osećanje poraza. Moj svet je stranost nadolazećeg sutona. U čekaonici bolnice starija gospođa, neugledna i nestrljiva, govori o sudbini i nekoj zemlji gde sunce drugačije sija. Obasjava, ali ne greje. Govori nepovezano, smeje se i šeta. Sve je obično. Nebo i mi ispod neba.

utorak

Kad sam prvi put posustao bila je modrina. Svet je postao tesan, soba mračna, život nepodnošljiv, vazduh suv, sve je prekrila tišina nepomirenosti. Želeo sam da pričam, ali niko nije želeo da sluša. Telefon je zvonio neprestano, a ja sam postiđeno posmatrao dve ptice koje se udaljavaju u beskraj. Bila je to moja vizija slobode.

sreda

Od kada sam u osnovoj školi odustao od sebe nisam se smejao. Sve je postalo borba, protiv drugih, protiv tuge, najviše protiv sebe. Jednog dana u parku tokom školskog izleta učiteljica me iznenada pohvali za moju prvu napisanu pesmu. Toga dana sam se sramio, ne zato što sam postao pesnik, nego jer sam za drugu decu i dalje bio samo – peder.

četvrtak

Oskudnost u odnosu sa drugima, gutanje reči, prazan pogled. Modrina. Majka me razotkriva rečima, surovim pogledom, neoprezno i sa blagom ironijom. Nagriza je patnja, znao sam to, i strepeo sam jer ona ne uspeva da bol pretvori u nešto drugo osim ozlojeđenosti. Bila je uporna da me razotkrije, da prodre u nedokučivost očajnog spokojstva. Ja nisam želeo da se otkrijem, želeo sam pokrivač od osušenog cveća, modar od mraza, toplotu i neke kristalne oči kojima sam važan.

petak

Bivši kolega je dobio dete, pravio svadbu. Jedan rođak se oženio nedavno, otišao na medeni mesec. A ti – čujem pitanje. Na psihijatriji je gužva, klonim se u stranu. Bežim od vezanosti. Opet gledam u modrinu i beskrajna nebesa. Jedna devojčica slomljena od bola jeca, majka je čvrsto drži za ruku i ponavlja – proći će. Ispred mene obrisi nemogućnosti, možda prkos i inat, progonstvo koje rađa poeziju, stih, govor. Slike pustinje, izmaštanih mesta, teških svanuća i sitnih radosti u senci stalnog prkosa. Konačan obračun i (možda) uzaludno pevanje.

subota

Želim da podignem ustanak u odbranu nežnosti. Osim lutanja i pisanja želim da zavolim odano poput psa. Želim takođe da napišem pismo ocu. Želim, ali ne umem. Tu je, ali nikada nije bio blizu mene. Šta da napišem udaljenom, nepoznatom čoveku?

nedelja

Boli me neuzvraćena ljubav, prošlost, sadašnjost i moja nesposobnost da se istinski radujem. Porodica nije uvek stecište ljubavi, već može biti izvor duboke patologije. Ipak u sitnim stvarima prepoznajem smisao, u pevu ptice opojnu melodiju, u nekoj lepoj rečenici treperenje lepote. Setim se maglovitog i predivnog početka Wendesovog filma Iza oblaka i reči koje izgovara John Malkovich – Osmatram tišinu i tamu. U tami stvarnost svetluca, a u tišini glasovi žešće odjekuju. Samo u meni ne prolazi bol što sam jednom odustao od sebe i uputio se u modrinu, tamo gde je nebo tamnije, a sunce obasjava oštrinom, promrzlim zracima.

Kad smo maturirali
Nekom je palo na pamet
Da pješačimo do Međugorja
Stotinu kilometara
Nije šala

Riječ na riječ
I eto nas
U Studenim Vrilima
Gdje se zemlja pretapa u crveno
I zrak postaje gušći
Lipanj je na izmaku
Udara odozgor
Odozdo zmije
I šiljate kosti

Znam sve molitve
Izgovaram ih u zanosu
Osjećamo kako se rađaju žuljevi

Bubre i pulsiraju
Ona zapjeva kad prestadoh moliti
Glas joj treperi kao cesta po zvizdanu
Njezina pjesma
Iznad zaraslih livada
Prošaranih pravokutnim lišajevima duhana
Ukazuje se Marija
Nad Hercegovinom
Kako na nebu tako i na zemlji

Na Kočerinu na pola puta
Fratar neće ni da čuje
Da spavamo u crkvi
Nije naša crkva duvanjski konak
Spavamo na groblju
Smrdimo
Ne znamo još što je noć
Što je zemlja

Ona se probudila bolesna
Vrućica kašalj nemoć
Bez glasa ostala
Spušta se na cestu da zaustavi nekoga
Vraća se kući
U suzama
Da se mene pita
I ja bih s njom
Bilo gdje
Nema potrebe da dalje gazim
Kroz vinograde i šumskim prečicama
Meni se Marija
Ukazala

(Bilješke za autobiografiju)

Utjelovljenje si humanizma!, klicahu mizantropi
Pa taj i sebe mrzi i prezire, grstili su se filantropi
Uzorom patriotizma doživljavali su me anarhisti
Poneseno su me obožavali nepokolebljivi ateisti
Evangelisti su se ufali vjeru njinu da reformišem

Uhodili su me žbiri, ucjenjivali da ih informišem
Vještice su vrištale kako najljepši sam na svijetu
Potcikivale su s metle, loveći me u suludom letu
Umilnije od njih da pjevam, cvrkutale su pjevice
Ljubavnika strasnijeg nema, prisezale su djevice

Drolje su me preklinjale iznova da ih defloriram
Plaćali su mi plagijatori i njih jednom da citiram
Za vegetarijance bijah najpoželjnijim zalogajem
Mudraci ljutito gunđahu za glupost što ne hajem
Od prevrata su smrtno zazirali i življahu u strahu

No, na spekulativnu metodu nipošto ne pristajem
Kao katekizma držah se 11-te teze o Feuerbachu
Ratnici od terakote čudili su se mom militarizmu
Zavidjeli su mi nacisti na nenadmašnom cinizmu
Generali su me odlikovali što ih obučavam pušci

Vukodlaci su uživali da se izruguju mojoj njušci
Spašavao sam kauboje kada se zaošija stampedo
Pokazivah admiralima kako da lansiraju torpedo
Iako pacifist, šaptalo se da crnu ne izuvam čizmu
Muslimani me teško okrivljuju za crkvenu šizmu

Optimisti se slažu da sam predskazao kataklizmu
Ovaj je od zla oca, odmahivale su protuhe rukom
Da s ove strane tmine cio život držah se s mukom
A smjerni će dodati da sam od gore rođen matere
Dosje moj da popunjavaju sve same grozne afere

Prototip bijah Magnus & Bunkeru za Broja Jedan
Hedonistički živjeh, kao pustinjak, asketski čedan
U najgorem od svih svjetova, krvi ću ostati žedan
Poput slike Doriana Graya, i moj je obraz blijedio
Ali, možda sam ipak, nakon svega, i raj zavrijedio

Početi priču o Hamdiji Kreševljakoviću, a ne ostati zapanjen činjenicom da je riječ o autoru koji je napisao više od 300 naučnih i esejističkih radova apsolutno je nemoguće.

Ta brojka još je nevjerovatnija kada se čak i nakon najpovršnijeg uvida u biografiju tog izuzetnog čovjeka shvati da je riječ o osobi koja je živjela nesigurnim, nemirnim i turbulentnim životom, dakle, daleko od života provedenog u miru i sigurnosti kakva je potrebna jednom naučniku njegovog profila.

Titanska snaga kojom je kročio, sistematizujući materijale do kojih je dolazio, etnografskim podjednako koliko i istraživačkim putevima omogućila je da se njegov neprocjenjivi talent ispolji na najzahtjevnijem polju kulturnog pamćenja – historiji. Kreševljakovićev doprinos proučavanju osmanlijske historije Bosne i Hercegovine od tolike je važnosti da se slobodno može reći da bi bez njegovog djelovanja historiografiju tog perioda bosanskohercegovačke historije bilo nemoguće napisati.

Zanimanje za historiju Bosne i Hercegovine Kreševljakoviću je bila cjeloživotna opsesija, pa, iako nikad nije uspio profesionalizirati svoju strast, opus koji je stvorio i ostavio iza sebe toliko je fascinantan da čak ni pola stoljeća nakon njegove smrti nije dobio kritički priređen oblik.

Radeći cijelog profesionalnog života kao nastavnik i prosvjetitelj, Kreševljaković je zanimanje za historiju njegovao isprva kao intelektualni hobi, koji je pisanjem članaka, monografija i historijskih studija prerastao u ozbiljnu duhovnu djelatnost. Studijska putovanja po cijeloj Bosni i Hercegovini, osmišljene obilaske kulturno-historijskih znamenitosti i otkup vrijednih knjiga i dokumenata Kreševljaković je cijelog života izvodio bez ikakve institucionalne pomoći trošeći vlastiti novac na izobrazbu neophodnu da izgradi svoj upečatljivi historiografski narativ.

Osmanlijske hronike

Već na samom početku bavljenja historijom Kreševljaković je usvojio metodologiju koja će se pokazati vrlo važnom, jer je insistiranjem na činjeničnom predstavljanju historije, bez izvođenja ideološki obojenih sinteza, svoje historijsko pismo zasnivao na konsultovanju pisane građe.

Neposredni uvid u mnogobrojne deftere, sindžile, berate, fermane i bujruldije omogućio je Kreševljakoviću da piše historiju osmanlijske Bosne i Hercegovine neopterećen komentarima imaginarnih prethodnika, a njegova zelotska predanost istini učinila je da historiografski narativ koji je ispisivao nalikuje nekoj autentičnoj osmanlijskoj hronici.

Da Hamdija Kreševljaković nije posjedovao istančan osjećaj za važnost građe na osnovu koje je obazrivo oblikovao svoje historijske priče, mnogi važni kulturno-historijski detalji iz života osmanlijske Bosne i Hercegovine bili bi zauvijek izgubljeni. I dok se onovremena akademska historiografija prema živoj građi i običajima življenja odnosila s prezirom, insistirajući na predstavljanju političke historije, Kreševljakovićeva intuicija i spremnost da se bavi marginalnim historijskim temama spasili su od nestanka onu ključnu perspektivu, neophodnu za potpunu rekonstrukciju historije.

Pišući monografije o osmanlijskim gradovima Bosne i Hercegovine i posebno se baveći problemom zanatske proizvodnje, trgovačkog prometa i organizacijom esnafa, Kreševljaković je postao pionir savremene historiografije, koja će tek s Braudelovom revolucijom u sagledavanju hisotije dobiti potpunu naučnu potvrdu.

Kreševljakovićev historiografski pogled u prošlost posjeduje etnografsku taksonomičnost, a obim njegovog djela na tom polju uveliko nadilazi domete historiografskog otkrića, pa je njegov rad važno antropološko svjedočanstvo o prošlosti Bosne i Hercegovine. Kreševljaković se prije svih na jugoslavenskim prostorima bavio temama porodičnih genealogija tragajući za genezom bosanskohercegovačkih velikaških porodica. U knjizi Kapetanije u Bosni i Hercegovini, neobično za onovremenu historiografiju, tematski je obrađivao specifičnost jednog historijskog fenomena sužavajući svoje naučno interesovanje na opisivanje uzroka i posljedice jedne izolovane historijske pojave.

Lišen tereta opće političke historije i njenog naloga da se uvijek opisuje kontekst bez pokušaja prodiranja u suštinu samog fenomena, Kreševljaković je svoju studiju oblikovao kombinujući nekoliko dotad nespojivih pristupa. Pisao je o uzrocima i namjerama nastanka bosanskohercegovačkih kapetanija istovremeno ispisujući historije najznamenitijih kapetanskih porodica u Bosni i Hercegovini i samo zahvaljujući njegovoj zaostavštini danas možemo razumjeti način na koji su se formirale moćne begovsko-kapetanske dinastije kakve su Gradaščevići, Fidahići, Rizvanbegovići, Kapetanovići, Gavrankapetanovići, Resulbegovići, Tuzlići.

Sarajevo za vrijeme austro-ugarske okupacije

Ako su studije, u kojima je nadahnut još prilično živom i prisutnom osmanlijskom kulturom, monografski predstavljajući bosanskohercegovačke čaršije, dale potpuniji uvid u život tih mjesta, onda su knjige Sarajevo u doba okupacije i Sarajevo za vrijeme austrougarske uprave nezabilježen pothvat neposrednog uranjanja u historijska zbivanja na našim prostorima. Razumijevajući da je historija proces koji stvaraju ljudi i da su historijski izvori, u kulturno-historijskom smislu, tek drugostepeno svjedočanstvo o događajima, prilikom pisanja prve od dvije studije, Kreševljaković zasniva metodologiju stvaranja teksta na svjedočanstvima preživjelih učesnika zbivanja, dajući posebno mjesto očevicima.

Taj mu postupak omogućuje da događaje sagleda izvan vizure normirane političke historije, koja nema mogućnost da događajnost prisutnu između ličnosti i datuma kontekstualizuje na sadržajniji način. Svoju dokumentarističko-ispovjednu metodu Kreševljaković inaugurira kao modus operandi jedne dotad nepoznate historiografije, koja će se tek pola stoljeća kasnije početi s više obzira odnositi prema zbivanjima iz nepolitičke historije utemeljene na izučavanju zvaničnih dokumenata.

Njegova studija bila je i ostala temelj za proučavanje događaja austro-ugarske okupacije Bosne i Hercegovine upravo zbog važnosti svjedočanstava koja je prikupio, obradio, kontekstualizovao i zatim objavio kao naučnu tezu. Narativ koji je stvorio u mnogočemu se podudarao s istinom zvanične historiografije, ali je na jedan veoma fundamentalan način tu (pri)povijest i podrivao dajući nekim historiji nevidljivim događajima i ljudima koji su bili sasvim na margini zvaničnih izvještaja sasvim drugačiju i dosta značajniju ulogu.

Rođen u Sarajevu

Kreševljaković je rođen u Sarajevu i ta biografska činjenica od izuzetnog je značaja za razumijevanje njegovog naučno-historijskog rada. Veliki dio njegovog opusa posvećen je proučavanju historije Sarajeva baš kao što je i sam Kreševljaković bio neraskidivo vezan za društveno-politička zbivanja u gradu. Nije naodmet reći da je cijeli profesionalni radni vijek proveo kao nastavnik u Trgovačkoj i Učiteljskoj školi, a kad je 1929. godine, zbog političkog neslaganja sa Šestojanuarskom diktaturom, odbio napustiti Sarajevo, ostao je bez posla. Tri godine kasnije biva penzionisan, a 1939. postaje dopisni član Jugoslavenske akademije znanosti i umjetnosti u Zagrebu, čime njegov rad dobija valorizaciju zvanične historiografske zajednice.

Živeći u vremenu velikih političkih i civilizacijskih lomova, bio je svjedok kulturnih promjena koje su mijenjale metafizičku predstavu odnosa čovjek – svijet – historija. Aktivan u prosvjetiteljskom djelovanju, bio je jedan od onih izuzetnih preporoditelja bošnjačko-muslimanske kulturne zajednice. Svojim životnim odabirima protivio se konzervativizmu velikog dijela bošnjačkih intelektualaca koji su vjerovali da je procese modernizacije moguće zaustaviti. Kreševljaković je marljivim radom i ingenioznim prepoznavanjem važnosti usvajanja savremenih metoda prikupljanja znanja spasio od nestanka fundamente na kojima se gradio jedinstveni kolektivni identitet Bošnjaka.

Važno je reći i da je ličnim primjerom i životnim navikama bio primjer svojoj zajednici. Svjedoci pamte da je bio izvrstan pedagog i nadahnut predavač. Marljivost, metodičnost i skromnost promovisao je kao istinske društvene vrijednosti, a njegov odabir da na prirodan i samorazumljiv način bude Evropljanin i musliman bili su putokaz mnogima u kojima su te naizgled suprotstavljene civilizacijske vrijednosti proizvodile dramu identiteta. Hamdija Kreševljaković bio je jedan od najpotpunije obrazovanih ljudi svog vremena, a poznato je da je bio slabovid. Potjecao je iz skromne trgovačke porodice, cijelog života zarađivao je kao nastavnik i naučnik, a stvorio je jednu od najimpozantnijih porodičnih biblioteka u Bosni i Hercegovini.

Zaboravljen i zanemaren

Važnost Hamdije Kreševljakovića u kulturnoj historiji Bosne i Hercegovine nije ispravno prepoznata i danas su spomeni njegovog djela vrlo rijetki. Izdavačka kuća “Veselin Masleša” početkom 1990-ih objavila je Izabrana djela Hamdije Kreševljakovića u četiri toma, koja su priredili Avdo Sućeska i Enes Pelidija.

U poslijeratnoj Bosni i Hercegovini na Kreševljakovića se gleda ne s prezirom, pohvalom ili uvažavanjem nego s nevjericom i čuđenjem jer, iako danas škole i ulice nose njegovo ime, široj javnosti uopće nije poznato ko je on bio i čime se bavio. Instituti za historiju ne nose njegovo ime, nije organizovan nijedan naučni skup na kojem bi se govorilo o dometu njegovog rada, nije napravljen nijedan ozbiljniji pokušaj da se njegova objavljena i rukopisna djela, s kritički napisanim obrazloženjem, štampaju i predstave javnosti.

I baš to najviše čudi, jer se stječe dojam da živimo u vremenu kad se osmanlijska historija našeg identitetskog naslijeđa posebno potencira, a čovjek bez čijeg rada ne bismo znali kako je ona izgledala sistematski je zapostavljen i zaboravljen.

Tko je izmislio onu priču kako se čovjeku pred očima premota film cijeloga života u samo nekoliko trenutaka, u času smrtnom, taj ili je bio redatelj niskobudžetnih filmova ili pisac jeftinih ljubavnih romana. Samo tamo su sve stvari posložene, sve je na svom mjestu i pravda i ljubav pobjeđuju.

Život je film sa smetnjama na traci. Ako je, doista, istinita ta postavka o premotavanju filma, onda je moja životna, filmska, vrpca još u mračnoj komori.

Možda su ovo scene usporenog filma, jer ja sam se sjetio samo dva događaja, dvije scene iz cijeloga života. Ili još nije došao smrtni čas? Poslije mi je palo na pamet to siromaštvo mog života. Sve je stalo u dvije scene, dva događaja. Zapravo, nisam se imao čega ni sjetiti.

Dvije scene za tri i pol sata. Toliko već stojim na aktiviranoj mini. Mnogi redatelji bi mi pozavidjeli radi toga, te scene. Filmska traka ide, a ništa nisi pokazao niti rekao gledateljima. Ako bi još, netko, i ostao toliko gledati tako dosadan i glup film. Ne znam koja je mina u pitanju. To iskustvo i znanje nemam. U rat sam pošao bez ikakve obuke, izuzme li se godina provedena u vojsci bivše Jugoslavije, čudnog naziva: narodna armija.

Tjelesno sam bio u njoj, ali duhovno kilometrima daleko. Prvo zato što nikada nisam podnosio disciplinu, drugo što nisam podnosio su glupaci i glupačine koji su mi zapovijedali, i, na koncu, treća stvar ja sam tipični Bosanac kojemu kad nešto narediš i kad nešto mora on to, obično, uradi suprotno. Tamo sam naučio bitnu razliku, Slovencu sve moraš narediti, a Bosanca moraš lijepo zamoliti.

Promatrao sam taj tzv. narodni sustav. Uvijek su urbanim tipovima zapovijedali ruralci. Moja generacija je bila ona koja je imala najmanje srednju školu, upisala fakultete i dolazili smo iz urbanih sredina, većih ili manjih gradova. Slušali smo rock glazbu, čitali Polet i Mladinu, izlazili s curama, čitali Hessea i Dostojevskog. A zapovijedali su nam, uglavnom, tipovi sa sela, slabo školovani, odgajani po seoskim igrankama gdje su se nerijetko potezali noževi za krivi pogled nečijoj curi ili sestri, gdje se slušala srceparajuća glazba tipa: ja je ljubim a ona podriguje, ili otišao si sarmu probao nisi. I gdje ćeš, onda, veći sukob mišljenja i odgoja. Tu godinu sam samo razmišljao gdje ću zaspati i što bi se moglo pojesti.

Otac mi je često znao reći:

– Tebe će samo vojska smiriti – a ja sam došao samo razočaraniji u sustav, državu, okolinu, samo još uzburkaniji u mojoj glavi. 

Prva iluzija koju sam razbio u vojsci bila je o bratstvu i jedinstvu, a druga je bila o časnicima. Bratstvo i jedinstvo bilo je samo parola zvanične politike, a časnici su bili vrlo nečasni, kaljali su sam naziv časnika. 

Samo, sve što sam tamo prošao, možda i naučio, nije mi nimalo pomagalo u situaciji u kojoj sam sada.

Pod nogu ne smijem ni pogledati. Ni ne mogu. Desnom nogom stojim na mini. Nepoznatog podrijetla, nepoznatog načina aktiviranja.

Što bi rekli riječki Parafi: A dan je tako lijepo počeo iz 1980. godine. Pošao sam na smjenu, jer me zamolio moj školski drug Zoka. Žena mu kod kuće leži, trudna je. Čuva trudnoću već pet mjeseci i, izgleda, došlo je vrijeme poroda. Za Zoku bih sve učinio. Znamo se dvadeset godina. Otkad za sebe znam, znam i za njega. Nikada više od tri dana nismo bili odvojjedan od drugoga. Uz mog brata, on mi je bio drugi brat. Imao je nekoga u vojnom odsjeku pa su nas poslali u vojsku istoga dana u isto mjesto, u istu vojarnu, u istu postrojbu.

Prvo što mi je palo na pamet u trenu kad sam stao na minu i čuo krckanje ispod noge bilo je ono kad smo Zoka i ja vježbali na školskim minama i kada smo ih, greškom, aktivirali, a stup crvenog i žutog dima nas zaklonio od podrugljivih pogleda ostalih vojnika, a naš zapovjednik, iza nas, govori, cerekajući se:

– Buuum. Nema vas više!

Tada smo se i nas dvojica smijali kao ludi, ali sada, u realnom svijetu i u realnoj opasnosti, uopće mi nije bilo do smijeha. Naprotiv. Tada sam bio mlad i lud, a danas sam samo lud. Siguran sam da ovo na čemu stojim desnom nogom nije nikakva školska mina i da neće biti nikakvog dima u bojama, ako dignem nogu.

Mina je tu. Žali me ubiti. Mene ili nekoga drugog. Žao mi je što sam ja taj, što barem sad nisam netko drugi. Ah, takva je bila podjela uloga u ovom filmu. Eto mi sad, prilika biti glavni glumac i junak ove priče.

Zoka i ja smo, kao mali, krali koke, iz naših kokošinjaca te ih nosili na adu rijeke Bosne i tamo ih pekli. Na adi smo napravili i kolibu od pruća, pokrili je granjem topola koje su rasle na obalama Bosne kao lude.

– Ako bude kiše da se imamo gdje sakriti – odgovarali smo onima koji su nas pitali koji će nam vrag koliba na adi. Ionako kad dođu jesenje kiše i vodostaj se digne, Bosna odnese sve prema Savi.

Svaki dan smo pravili planove u koji ćemo kokošinjac ući, čiju koku ćemo ukrasti. Radili smo to ovako: jedan od nas bacao bi kokama kukuruz i išao unatrag sve dok ne bi zamakao iza ugla kuće, da nas netko ne vidi, a drugi bi čekao dolazak koke i onda bi je brže-bolje hvatao i zavrtao joj vrat. Onda bismo trčali do naše kolibe na adi. Tamo smo imali pripremljenu rupu u kojoj smo ložili drva, pravili žar i pekli koke. Ražanj, drva i sve ostalo imali smo uvijek spremne. Iz vrtova, usput, krali smo krastavce i rajčice, poneku papriku i ništa nam nije bilo ukusnije od tih naših obroka.

Na adi sam naučio piti rakiju, pušiti, naučio sam i koja cura dolazi sama u šumarak iza štale, i što joj treba uraditi kad dođe. Učio sam i plivati, uz vodu, niz vodu, kako presijecati brzake. Pušili smo cigarete EVROPA, u tvrdom pakiranju.

Sada pušim neke kojima ni imena ne znam. Sreća je da ih uopće i imam. Bile su umotane u novinski papir, govorili su da je to sarajevski Marllboro, ali nisam baš vjerovao u to. Ponio sam ih caru na crtu. Zoka mu je to poslao, njemu i ekipi. Za meso i rakiju rekao je da će im poslati poslije ženinog poroda. Znam da mu je svejedno hoće li dobiti sina ili kćerku. Nakon što bismo ga mi zezali kako samo pravi „majstori“ prave mušku djecu, znao bi reći:

– Ma svejedno je, samo nek’ piša iz ruke.

Car i ekipa na crti će mi jebati mater ako im sve popušim. U ovim trenucima pomislio sam kako sam ja sve svoje popušio. Samo neka ne dolaze po mene. Neka misle kako sam namjerno izbjegao dolazak i neka mi psuju sve po spisku. Samo neka ne dolaze.

Ako, već, moram poginuti, neka ginem sam. Tako i živim. Nije neka velika šteta za mene. Zoka, car, i drugi iz ekipe imaju žene i djecu kod kuća, ako još imaju kuće. Oni nekome trebaju. Ja ne trebam nikome. Sam sam.

Nikada nisam volio obveze i disciplinu. Nisam, čini mi se, imao vremena misliti na obitelj, na ženu, na djecu. Više sam volio izlaske i žene bez obveza. Govorila je meni moja raja, nije da nije:

– Što bi tebi bilo bolje nego nama? Ženi se, bolan, da se i mi smirimo.

Pravili su mi razne zamke, razne smicalice. Dovodili su na okupljanja, rođendane, godišnjice, svoje slobodne rodice, prijateljice s posla, prijateljice svojih žena i cura, ali ja se nisam dao zbuniti. Bježao sam od braka i obveza, kao đavo od križa. Ponekad, u samoći, hvatao sam sebe u razmišljanju o težini samačkog života.

Uvijek sam bio u dobroj kondiciji. Igrao sam nogomet svaki dan, ili košarku, ovisno o društvu i raspoloženju. Išao sam šetati po okolnim brdima, održavao kondiciju.

Trenutačno sam se lomio u razmišljanju baciti se lijevo ili desno. Bolje bi bilo desno, tako će mi, ako bude sreće i ako Bog da, otkinuti samo lijevu nogu. Dešnjak sam i lijeva ruka i noga su na mom tijelu samo radi proporcija. Desnom nogom sam dao sve golove u životu, a dobro su me nosile, po svijetu, obje, Bogu hvala.

Posebice kad smo ono Tomo i ja krali boksove cigara iz kioska koji je neki pijani tip obio, dočepao se nekih rakija u kiosku, pa pijen zaspao ispred kioska. Nas  smo dvojica zgrabili po nekoliko boksova, pa bježi niz put.

Lijeva noga mi je dobro došla kad sam ispod stola milovao onu rospiju Nelu. Bila je, navodno, Mikina cura, ali je voljela imati nešto i sa strane. Svi smo to znali. Samo, čini se, Mika nije znao, ili se pravio blesav. Meni je osobno bilo žao Mike, ali već dugo nisam ništa kresnuo, pa sam bio zaboravio na lijepo ponašanje, da mi je on drug, a i maligani su radili svoje. Lovio sam sebe kako ga gledam pozorno ne bih li ugledao rogove na njegovoj glavi. Jednog dana je pukla priča kako je Mika samo Nelin makro i da joj dovodi UNPROFOR-ce i uzima pola love. Meni je dala bez para. Valjda kao starom poznaniku. Ili se možda sažalila.

Već je prošlo više od četiri sata kako stojim na mini. Ispušio sam sve cigare. Baš mi je bilo svejedno hoće li se Car i ekipa ljutiti zato što sam im sve popušio. Ako preživim, čvrsto sam odlučio prestati pušiti. Sve moje cigarete ću im davati. U naprtnjači imam nekih pita i kolača. Nije mi do jela. Ne znam zašto. Samo mi se puši. Kad bih barem imao rakije, lakše bi mi bilo. Ali Zoka nije poslao. Napio bih se i i onda skočio. Nema veze gdje i kako.

Izbrojao sam sve brojalice koje sam znao. „Eci, peci, pec“, „en ten tini“, „okoš bokoš“, „ekete bekete“. Izmolio sam i sve molitve koje sam do tada znao, priznajem, malo sam ih znao. Ako preživim, neću propustiti nijednu nedjeljnu misu.

Nikako se odlučiti na koju stranu se baciti. Kada bi netko, sada, i naišao, otjerao bih ga od sebe. Ne trebaju ovom narodu dva mrtvaca, ili dva invalida, za poboljšanje statistike žrtava ratnih djelovanja.

Desno ili lijevo? Lijevo ili desno?

Kada zaključim lijevo ću se baciti, onda odlučim desno ću. Ako zaključim desno ću, odmah se predomislim i pomislim lijevo ću. I tako ponovno.

Kada sam se probudio i otvorio oči, prvo što sam ugledao bila je neka nepoznata ženska glava, ne pretjerano lijepa, ali meni, do kraja života, nešto najljepše što sam do tada vidio u životu i na svijetu.

– Zdravo – rekla je, ta ne baš pretjerano lijepa glava, i ono što sam pomislio je: ni pakao nije toliko strašan, koliko sam čuo. Nigdje paklenog ognja, nigdje rogatih đavola, mačeva.

– Dobro se probudio i dobro nam došao – nastavila je.

Boljelo me je sve. Čak i kosa. Bio sam nečim sputan i nisam se mogao pokrenuti. Tada je došao neki mladi lik, mladi liječnik, ratni kirurg. Taj mladić, da nije bilo rata, vjerojatno, nikada u životu ne bi uradio toliko operacija, niti bi vidio toliko i takvih rana. Polako sam shvaćao. Nisam mrtav, nisam ni u raju ni u paklu. Barem nisam u pravom paklu. Ima još vremena. Liječnik mi je ukratko opisao što se dogodilo, barem ono što je znao:

– Skočio si s mine. Na lijevu stranu. Ostao si bez desnog stopala. Puno si krvi izgubio, ali, na sreću, našli su te neki momci. Čini se da je jedan rekao: Car se zove. Operirali smo te odmah. Oni su svi bili uz tebe, svi su dali krv. Činilo mi se da te vole. Sad si dobro. Odmaraj. Oporavak će biti dug i naporan. Važno je da ponovno ojačaš, ali rekli su mi da si se bavio sportom, jak si, zdrav. Uh, a ne zaboravim, taj Car i ekipa su ti poručili da si im dužan neke cigare.

Nasmijao sam se tomu, a kroz ovu moju, blentavu, glavu teklo je na tisuće pitanja. Više mi je prošlo pitanja ispred očiju sada nego scena iz života, u smrtnom času. Niti jedan odgovor nije prošao.

Zoka i Car, pa i cijela ekipa, prigovarali su mi stalno što nisam pucao u zrak. Netko bi došao po mene.

– Vratiti ćeš nam ti one cigare što si ispušio trostruko. Nećeš se izvući. Od mine si se izvukao, od nas nećeš! – zezali su me.

A tko će meni vratiti moje nade?

Tko će meni vratiti stopalo?

Tko će meni vratiti film?

Kad me neko upita šta sada radim, ja kažem “Ništa,” zatim dodam da sam u penziji, a onda onako usput konstatujem: “Da sam znao da je ovako lijepo biti u penziji, ne bih nikad ni radio.” Na insistiranje da ipak kažem kako provodim vrijeme odgovaram da uglavnom čitam, ponekad nešto napišem, a najviše vremena provodim lutajući. Uglavnom besciljno. Dakle, lutam hodajući i skitam putujući. Između redova hodanja i redova skitanja ponešto pročitam, a ponešto i zapišem. Ovaj tekst je dio toga što sam zapisao i još uvijek pišem, a odnosi se na moje putovanje u periodu od 20. augusta do 25. septembra 2024. godine od američkog muzičkog grada Nešvila, u kojem stanujem, do bosanskog rudarskog grada Kaknja, u kojem sam rođen. Dakle, slijedi Dnevnik putovanja od Nešvila do Kaknja i nazad, via London, Pariz, Nica, Beč, Sarajevo, Beograd. 

Utorak 20.08.2024. 

Nešvil – London

Prvi put letim avionom Britiš-airvejza direktno iz Nešvila za London. Broj leta je BA222, grdosija od aviona, Boing 772 ima 405 sjedišta i sva mjesta su popunjena. Utorak je, 20. august 2024. Noć je, 22:05 sati i avion je sada na početku piste nešvilskog aerodroma, spreman za polijetanje. Ustvari, avion je trebao poletjeti u 21:35, ali eto kasnimo 30 minuta, što nije neubičajeno za letove sa ovolikim brojem putnika. Moje sjedište je na desnom kraju srednjeg reda, koji ima četiri sjedišta u nizu. Ja sam do prolaza, a do mene sjedi vrlo mlada plavokosa djevojka, a do nje njen nešto stariji brat. Njih dvoje su Nijemci iz Drezdena i oboje govore perfektno engleski jezik. Namučili su se dok su na sjedištu podesili naslon za glavu za mladu djevojku. Na kraju ipak su, uz pomoć stjuardese, u tome uspjeli i osmijeh na lijepom licu mlade dame zamijenio je njenu brigu i ljutnju. Na suprotnom kraju našeg reda sjedišta sjedio je srednjovječni čovjek koji nije bio naročito pričljiv i veći dio leta držao je slušalice na ušima. Nakon posluženja večere mlada djevojka se umotala i ušuškala u ćebe i zaspala dok je njen brat cijelo vrijeme igrao neke video igre i u tome bio vrlo uspješan, što se moglo vidjeti po velikom iznosu osvojenih imaginarnih dolara. Ja sam se zadubio u čitanje romana Harukija Murakamija Norveška šuma, izdanje Nova knjiga iz Podgorice. Nakon 7 sati i 40 minuta leta sletjeli smo na londonski aerodrom u 11:45 po lokalnom vremenu tako da je naše kašnjenje bilo nešto manje nego na početku i iznosilo je ukupno dvadeset minuta u odnosu na planirani red letenja. Kad se avion nakon dugotrajnog taksiranja po aerodromu zaustavio na izlaznoj kapiji, iz zvučnika aviona potekla je tiha muzika. Nije to bila melodija Norveška šuma, ali je u meni proizvela isti osjećaj, sjećanje na prošlost, kao što je ta pjesma Bitlsa uticala na Murakamijevog glavnog lika romana. Taj glavni lik u romanu se trudi da bude iskren prema svima, ali u tome ne uspijeva i njegovi postupci izgledaju licemjerni. Da bi četiri stotine putnika izašlo iz aviona potrebno je dvostruko više vremena nego da isti broj putnika uđe u avion. Ili se to možda meni samo tako čini zato što su pri izlasku svi mnogo nestrpljiviji. Nalazio sam se u zadnjem dijelu aviona i vrijeme izlaza je potrajalo. Činilo se kao da sam se izgubio u Norveškoj šumi i pokušavam iz nje izaći. Čekajući na izlaz razmišljanje o Norveškoj šumi je potisnuto pitanjem i razmišljanjem: Kako s londonskog aerdroma doći do hotela koji se nalazi u centru grada? Imao sam već pripremljen plan koji sam ranije napravio na osnovu informacija sa interneta: Trebam koristiti voz na “Elizabet liniji”, po izlasku iz aviona trebam pješačiti do terminala broj dva i tri i ukrcati se u voz koji polazi u 12: 51. Nakon osam usputnih stajanja na Hajes & Harlington, Southol, Hanvel, Vest Ealing, Ealing Brod, Akton Mein Lajn, Podington i Bond Strit, izaći iz voza na stanici Totenhem Kort Roud, a zatim pješačiti pet minuta do hotela St. Giles koji se nalazi u Bedford Aveniji. Sve je proteklo bez problema tako da sam u 13:30 izašao iz podzemne željeznice na površinu i prošetao do hotela. Evo me konačno u Londonu. Prvi put u gradu legendi, u kraljevskom gradu. Usput sam se uvjerio da ovi ljudi stvarno voze lijevom stranom, a da niko od toga ne pravi frku. Volim gradove u kojim nešto vidim prvi put. U Londonu sam prvi put vidio štand za iznajmljivanje kišobrana. Dvije funte za četrdeset-osam sati. Ovdje ostajem dva dana, taman toliko da uštedim dvije funte tako što neću unajmiti kišobran. 

_________________(Pišem ovaj dnevnik radi sebe i svih vas koji ćete u njemu naći bar malo utjehe. Na kraju ljeta, u septembru, izbrisat ću ga sa svog kompjutora. Pustit ću ga da živi na internetu, kao ptica.)

*

Otac i majka dane provode
milujući prozore 

I na njima roletne

Sat prije podne, njih dvoje se zatvore
U zidine naše stare kuće

U one male rupice, kroz koje
Probijaju sunčeve zrake

Umetnu skušljane papirine
Pa se po kući traže

*

Kad sunce zađe, otac kuću otvara
Kao da obija spremište 

Svjetlosti 

*

U predvečerje, kad pred njom sjedi
Izgleda kao da su u velikoj svađi

*

Ili: dok otac pred kućom sjedi
Kuća iza njega leži 

Kao pas

*

U roditeljskoj kući, po ćoškovima
Po stvarčicama koje su majka i otac ostavljali

Po stvarima, nakupine svjetlosti
Kao odbljesci djetinjstva

*

Jutros, dok sam prilazio kući u kojoj sam odrastao
Shvatio sam da me kuća zaboravlja

Stepenica na ulazu, kad sam koraknuo
Nije se, za onaj naš milimetar, spustila

*

U roditeljskoj kući, ljeto je sjetnije
Iz nje kad u sunce gledam

Osjećam se kao izrešetan 

Urednica je živjela u blizini bolnice. I radila je tog trenutka na knjizi o ratu. Pisac je doživio rat u svojoj zemlji, a prevoditeljica i urednica su ga upravo doživljavale.

U knjizi je grad pod opsadom. A van knjige, u gradu urednice koji nije bio opsađen, neprijateljska raketa pogodila je dječju bolnicu. Urednica je pročitala nekoliko stranica uz zvuk sirene. To se hitna vozila prema bolnici – samo ne da bi nekog tamo odvezla, već da bi nekog pokupila. 

Onda je ona obustavila rad i krenula tamo, kod ljudi. Nije mogla lektorirati knjigu kad u blizini raščišćavaju ruševine dječije bolnice. Čak i onda kad je knjiga o ratu. Posebno tad.

Civili, sklonite se! – rečeno je ljudima koji su se okupili pored ulaza. Dajte ući spasiteljima! – rekla je policija. Urednica se pridružila skupini volontera, stoji besposlena, prezire sebe zbog nemoći, kida zanoktice zbog nervoze i, da joj brže prođe vrijeme, prebire u glavi one uloge koje ne igra u ovom ratu. One najvažnije.

Ajmo s nama – rekli su volonteri. Ako želiš pomoći, ajmo. Naša je pomoć potrebna drugima, ali treba pričekati. I ona čeka zajedno s njima, a da joj brže prođe vrijeme, kida zanoktice i piše u glavi hommage piscu iz opsađenog  grada, onom koji je napisao knjigu o ratu. Kad su krenuli, ona je već pokidala zanoktice na tri nokta i sastavila desetak rečenica koje u glavi uvijek zvuče bolje nego u zbilji.

Mi čekamo, kažu volonteri. I ona čeka zajedno s njima. Gleda te lijepe ljude među kojima ne poznaje nikog, nikom se ne obraća, osjeća se kao malena bubica i, kako bi se utješila, sastavlja u glavi rečenice.

Volonteri su otišli skupljati staklo razbijenih prozora. Jer je neprijateljskih raketa bilo više. Urednica je skupljala zajedno s njima ulomke stakla – veće, manje i one sasvim majušne. Skupljala je one koje je mogla uhvatiti prstima. I ovaj rad joj je sličio njezinom uobičajenom radu. 

A doma, nakon svog tog skupljanja, ona piše hommage kojim se zanimala tog dana žalosti. 

U određenom je smislu čak dobro što urednica nema djece. 

(9.07.2024)

S ukrajinskog prevela Alla Tatarenko

Duško Trifunović: Vučedolska golubica, Biblioteka Memorijal Dudik, knjiga 10, Vukovar 1988.

Ovu knjižicu bez natpisa na hrptu i bez hrpta našao sam sredinom listopada 2023. u Antikvarijatu Ex libris, u Rijeci. Bilo je to značajno otkriće: neotkrivena knjiga i u njoj nove pjesme, pjesnika čije sve knjige znam. Ili sam barem mislio da znam. I još nešto: knjižica u kojoj se nekoliko trenutaka pred rat i pred smak jednog Vukovara obrađuju mjesta, toponimi, znakovi i simboli koji će postati važni i visokofrekventni u jednoj budućoj hrvatskoj kulturi, te kulturno-političkoj i nacionalnoj propagandi.

Jeftino načinjena, diletantski prelomljena i grafički obrađena, “Vučedolska golubica” žanrovski je podnaslovljena kao poema, i u njoj je, na trifunovićevski način, namjenski ispričana i ispjevana cjelokupna povijest vukovarskog kraja, od Golubice do naših dana. A ti naši dani su ona posljednja relativno optimistična, ceremonijalna epoha jugoslavenskog socijalizma. Dušku, naravno, nije nimalo svojstveno da se povodi za kolektivnim optimizmima, niti da slavi državne simbole, tako da pred sam finale njegove namjenski sročene poeme odzvoni “Opomena”, koju bi, da sve već nije zaboravljeno, da Duško Trifunović u vukovarskoj temi nije danas nezvan gost, te da su hrvatskoj kulturi estetske vrijednosti u književnosti kriterij za bilo što, pred jesenje posmrtne priredbe napamet učila neka današnja vukovarska i hrvatska djeca: “S Vučedolskom golubicom/ na ramenu/ tražio sam duši azil/ u vremenu/// Na kraj svijeta na vrhuncu/ na tjemenu/ svuda stojim  ja na groblju/ na golemu/// Drugi će vam sve to reći/ drugačije/ ali vi ste sve to znali/ još otprije/// Slušali ste šta vas košta/ o dabome/ radićete ionako/ sve po svome/// Okupljeni oko mrtvih/ svih vremena/ otkrili smo jedan tračak/ fenomena/// S Golubicom gledao sam/ iz blizine/ Ko u maču drži moć/ od mača gine”.

Promiču ovom knjigom Iliri, Kelti, Avari, pojavi se Baton, minu Langobardi, Huni i barbari. Turci nadiru u Europu, Europa se od Turaka brani. Sibinjanin Janko, kralj Matija Korvin, Sulejman Veličanstveni, pa Marija Terezija… Historija onakva kakva jest, ili kakva je bila, u Duška Trifunovića zadobiva ponešto od velikog mita, a ponešto od pjesme koja se lako pijeva i u kojoj i najteže riječi i najgrdnija vremena podnesu svoju rimu. Tako niotkud već izroni danas poništeni, ako ne i zabranjeni, vukovarski graditelj i revolucionar, vođa radničkog pokreta, likvidiran 1921. od karađorđevićevskih kraljevskih vlasti, Stjepan Supanc. Prva strofa pjesme “Supanc” zvuči kao pouka i proročanstvo: “Onaj ko preživi/ stvara svijet po mjeri mrtvih/ a mrtvi služe kao opomena kako ne treba/ ili kako treba/ već prema tome šta se traži/ od onih koji nam daju hljeba/ i onih koji su na straži”.

Kao izdavači knjige potpisani su redom: “Općinska konferencija Saveza socijalističkog radnog naroda Vukovar”, “Odbor za Dudik” i “SOUR Vupik, Vukovar”. Poema objavljena je u povodu godišnjeg memorijala, kojima je obilježavano sjećanje na 455 žrtava ustaškog režima, uglavnom strijeljanih talaca, zarobljenih partizana i njihovih simpatizera, u dudovom gaju, na Mitnici. Tu je, u Spomen parku Dudik, Bogdan Bogdanović projektirao jedno od svojih arhitektonsko-skulptorskih remek-djela, koje su najprije devastirali JNA i srpske paravojne trupe za bestijalnog osvajanja Vukovara, a zatim, nakon mirne integracije, lokalne hrvatske vlasti, u pokušaju da se i Spomen park Dudik i Bogdanovićev spomenik zbrišu s lica zemlje, onako kako su izbrisani iz sjećanja i kolektivnog iskustva grada. Na Mitnici nije bilo mjesta za dva bola, dva herojstva, dva vremena i dva zločina. Ipak, u najnovija vremena, 2015. započinje obnova Dudika. Jedno od rijetkih, a vjerojatno i jedino svjedočanstvo u zagrebačkim medijima o Dudiku i Bogdanovićevom skulptorskom kompleksu, nedavno donijela je Ena Katarina Haler u autorskoj fotoreportaži u tjedniku Express.

Trifunovića su organizatori memorijala, vjerojatno, pozvali da napiše poemu. Pozivu se odazvao, premda je već bio na vrhuncima životne slave, te književnoga i javnog ugleda, i premda s Vukovarom i vukovarskim krajem nije imao prethodnih veza. Naprosto mu je lako išlo pisanje po narudžbi, a nije ga morila sujeta pjesničkih klasika. Osim toga, znao je da će, ako ne napiše on, napisati netko drugi, koji će to učiniti jako loše i uvredljivo po temu. Dušku Trifunoviću bilo je stalo do poezije i do zajednice u kojoj je živio. I do jednog, i do drugog. Ni on, ni naručitelji projekta nisu slutili da se bliži kraj svijeta. I da uskoro neće biti onih kojima je poema “Vučedolska golubica” napisana. Smak svijeta nije u fizičkom nestanku ljudi i njihove zajednice, nego je smak svijeta u modelu njihova preobražaja.

Jedna gruba i uvredljiva uzrečica traje već stoljećima. O Bosni koja “šaptom pade”. Šaptom danas protjeraju se čitavi narodi, zakolju se neprijateljska sela i gradovi. Pjesmom “Iločki kralj”, ovako će Duško Trifunović: “Bosna šapatom pade…/ Govore gluvi u horu/ a pri tom nabili čelenke da ne bi čuli krike/ A crni gavran sumnje/ pade na Frušku goru/ na dvorac Iločkih Nikoli da vida ranjenike/// Azija s juga dolazi/ Evropa puna potresa/ Slavenski jug se vratio/ na Liniju Limesa/// Iločki kralj bez države/ između boga i cara/ amanet na sebe uzima da stare grijehe okaje/ slavenskih svojih predaka/ iz doba horde varvara/ A grijesi jesu veliki a sumnja svekolika je”.

Pa kako bi onda, tako će biti i danas. A ja bih volio kada bi se moglo znati kako je ova knjižica stigla do Antikvarijata Ex libris u Rijeci, i je li je pročitao onaj koji se “Vučedolske golubice” u korist sebi nepoznatoga budućeg kupca odrekao.

Zlo u Vukovaru  

Ovako će pjesnik o prošlom i budućem zlu u pjesmi “Izvor zla”: “Osvajač treba sva zla da smisli unaprijed/ Odjednom zločin cijeli/ To u amanet ljudskome rodu ostavi Makijaveli/// U što kraćem vremenu/ što više zla počini/ a onda dobrotu dijeli/ u skromnoj količini/ da ti što duže traje/ i kaj se što si stigao/ kasno/ da spriječiš zlo počinjeno/ onako efikasno/// Svi će uz tvoju pomoć tvoj zločin da zaborave/ Pamtiće samo dobrotu/ I ti ćeš vođa postati ništavne mase ćorave”.

Životopis

U Sarajevo Duško Trifunović stigao je trbuhom za kruhom, godine 1957., kao mladi bravar. Bile su mu dvadeset i četiri. Dvije godine kasnije od duga vremena piše prvu pjesmu. Za njom ubrzo će i prva zbirka, i mit o pjesniku iz bravarije, iz najdublje društvene baze. Poslije se doškolovao, ali mu je društveni status vazda počivao na pjesničkom i književnom talentu, i ni na čemu drugom. Zato se mogao i baviti namjenskom poezijom. Danas, Duško bi, možda, bio genijalan kopirajter. I isti pjesnik.