Više puta i na više načina odasla nadpisac Miljenko Jergović u javnost obznanu kako Sarajevo nije glavni grad njegove najnovije knjige Rat. I, moguće je. Vjerojatno je tako. Ama, darovitom piscu nikad ne treba vjerovati na riječ. Dovoljno je vjerovati riječi. Pripovjedaču kojemu je puna bašta bujne mašte pogotovo ne treba vjerovati. Kod takvoga demijurga treba uživati u sebičnosti čitateljskog trenutka, pa sva čula i sve gušte pustiti s lanca i vođice, ter se nameračiti dobroga štiva i njime neumjereno počastiti sebe… Legitimna je to oholija. Uostalom, čovjeka koji čita nikad se ne bi smjelo optuživati za sagrješenje propustom ili dokoličarenje u jalovoj dangubi. Čitanje je uvijek i samo duhovna krepost koja hrani čeljade i ne omaškarava higijenu njegovom žiću bića. Čeljade, pak, koje drži kod kuće nepročitanu knjigu, ravno je bedaku koji doma uporno čuva važ brašna kojemu je istekao rok trajanja. Knjiga koja je pročitana, krštena je knjiga i prekaljena je za vjekovječnu duradu poput nonotovog kosora kojim je on sjekao šumu i brao drva za uvaliti ih u špaher ili naložiti na kominu.

Vjerujem li Miljenku Jergoviću kad veli da Sarajevo nije glavni lik knjige Rat, nije važno. Rat, pak, svaki je od interpunkcijskih znakova Sarajeva… I upitnik i uskličnik, i dvotočka i trotočka, i zarez i, ponajmanje ipak, točka. Ili tačka, kako kažu u Sarajevu, i, kako su naši stari nekoć ovuda govorili, možda i ne znajući kako taj pojam dolazi od glagola taknuti pa, kad takneš prstom ili štapom, ostaje trag što se naziva – tačka. Da, bili su u pravu, ti naši stari, od ovuda i od onuda. Jerbo, bila točka ili tačka, nikakva konačnost ne može stajati iza Sarajeva, koje vazda traje u nekoj vrsti pokreta u sjećanju ili voljenju… 

E, Sarajevo. Moje Sarajevo. Zašto baš ovoliko volim Sarajevo? Ovoliko, baš ovoliko volim Sarajevo iz istog onog nekog razloga zbog kojega nisam dosad – a ima od toga da je prošlo, evoga, skoro dvadeset i pet godina – isplakao smrt mati moje Nikoline. Kako ne znam razlog zbog kojega nisam htio isplakati roditeljicu svoju, baš nekako tobože isto ne želim znati ni zašto mi srce drugačije preskače u impulsima kad sam u njemu, Sarajevu, negoli kad sam negdje drugdje na dragim mi mjestima poput Beča ili Rima, Madrida ili Berlina… Ča je pusta Londra, prama Sarajevu gradu… (?)

Zapravo lažem, jerbo znam: mati moju Nikolinu nisam isplakao želeći da me srčana rana trajno i svakodnevno, iz svakog udaha do u dojedan zalogaj, svakim štrcajem krvi u žili iznutra, vazda podsjeća na friž što me je bio presjekao, utor koji se bio učinio na najmekšem meni, taj svejedno krvavi trag što je nastao povučen rezom brtvulina sudbine ili smrti, odredivši mi smjer kretanja, oko mojega gledanja i uho vlastitog mi ćuljenja… Ničim izazvano, u tu se emociju nekim svojim duhovnim sredstvom, u me i po meni, tetoviralo i Sarajevo: mimo želje grada, mimo htijenja mene… 

Sarajevo volim onoliko snažno da – kad već nemam prijepora iliti dileme akonto želje za biti pokopan u mojem obiteljskom grobu kraj nonota, none i mati moje Nikoline u Selcima na Braču – ne bi mi bilo mrsko duh ispustiti baš negdje uz vodu Miljacke ili zemlju na Kovačima. Ima neke onostrane sile koja mi hoće u kôd utkati i injektirati nešto od one duhovne i fluidne volje što Sarajevo Sarajevom čini… I čemu se oduprijeti ne hoću. Neću nikad htjeti dokučiti taj srh sentimenta, koji me ničim usporedivim s ičim inim, onom nekom nejasnom mi kadenom emocije veže uz ovaj grad. Želim zajebati svaki oblik visoko sofisticirane u ovo naše doba toliko prijemčive patetike, pa legalnom, svojeručno induciranom naivnošću, namjerno hoću ne naći onaj živac što ište petparačko opravdanje i, možda, senzacionalističku monstrancu izvorne mi ljubavi za ovaj grad, za Sarajevo. Ne trebam to znati. Život nam, i življenje, ionako čine mimo nas i neovisno o nama prolazne sile, kojima je vjerojatno bolje da im ne znamo broj niti da im raspoznajemo soj… Znanje, katkad, udi, i, često, škodi…

A moje je to nedokučivo pobratimstvo sa Sarajevom rođeno onoga trenutka kad sam 15. rujna 2006. po prvi put nogom stupio u nj, izašavši iz autobusa na kolodvoru nekoliko sati prije no što će u Narodnom pozorištu otpočeti opera Hasanaginica, prva bosanska narodna opera što ju je skladao Asim Horozić, režirao domaće gore list Sulejman Kupusović, a dirigirao sarajevski student maestro Miroslav Homen. Danas, sve, mrtvaci. Debitirao sam kao posjetitelj u Sarajevu ne bih li, eto, čuo i vidio operu. Miris grada što sam ga osjetio udahnuvši friški zrak nakon duge vožnje, nije bio onaj gotovo taktilni miris što se širi s pečenjarnica ili roštilja, onaj miris pita, bureka ili sirnica, već je to bio sasvim otajstveni vonj duha i miris tog čovjeka od grada koji, premda je podignut visoko i rođen podalje od mora, baš kao more sve duše i ljude kupi u se. 

Nije stoga nimalo neobično da su fortuna i fatum baš u Sarajevo bili donijeli onu čudesnu Olimpijadu, evo, ravno prije četiri desetljeća ljeta Gospodnjega 1984., koja je baš sve i svakoga skupila u se, držeći na okupu biranu sportsku čeljad svijeta, pa još u najmanjem perimetru smjestivši sva borilišta od staze za bob na Trebeviću do skijaške skakaonice na Igmanu, od alpskog skijanja na Bjelašnici i Jahorini do umjetničkoga klizanja u Zetri i hokeja u Skenderiji. I, onako kako je Sandra Dubravčić užgala olimpijski oganj na Koševu uz ono veličanstveno penjanje do grandiozne baklje uza stepenice, skakućući po njima poput vesele košute, tako sam i ja očito pelcovan plamenom iz neke nevidljive šprice na Baščaršiji ili Bistriku, fasujući time neki dobroćudni virus koji me svaki put na spomen Sarajeva, a poglavito po dolasku u kotlinu gdjeno ono leži, nanovo ožeže tim jakim, meni vrlo blagoslovljenim sentimentom. 

Drago mi je što imam ovdje prostora odsvirati koju notu i na autoreferencijalnoj žici, tim prije što je i svaka Jergovićeva knjiga, na svaki način, ustvari, punokrvna autobiografska knjiga. Pa i njegovi tekstovi prosuti po novinskim paginama nose u sebi duboki vrisak intimnosti, bez obzira na to jesu li oni nečiji literarni portreti, komentari na društvene reflekse i iščašenja ili dijagnostika simptomâ političkih i inih (ne)kulturnih situacijâ što nas okružuju. Povremena slabost pisca i mjestimična jalovost novinara već je godinama inaugurirana među nama institutom još uvijek do kraja nepojašnjenoga fenomena „google-novinarstva“, i, nema tog žurnalističkog piskarala ili neliječenog skribenta, koji o ma kojoj temi neće tobože stručno i tovraže kompetentno kazati koju, per longum et latum prostirući plahte tuđih mišljenja potpisanih vlastitim imenom. Miljenko Jergović i te pojave odlično demaskira, lašteći obraz i časnoj branši i dičnim kolegama.

A ako je Jergovićeva sad već kultna i rasprevođena knjiga Sarajevski Marlboro imala svoju revizijsku ekstenziju u nedavnom naslovu Trojica za Kartal – pri čemu nije (bilo) govora ni o kakvom nastavku ili nadopuni, već premjeravanju s (veće) vremenske distance, s površine sigurnijega radnog stola i duplo starijega piščeva kostura i mesa – e, onda se možda može na neki potencijalno pretjerani način makar pomisliti kako je knjiga Rat ono isto iskustvo i ono isto pero, samo predočeno u mediju pomalo drugačijeg agregatnog stanja. Jerbo, postoje dva Sarajeva. Sarajevo grad, Sarajevo metafora. U Jergovićevim librima otprije kojeg desetljeća Sarajevo je bilo grad, danas je ono metafora uspomoć koje pisac, od avlije do avenije, od kale do mahale, gradi paradigmu opsađenosti. Pa onda, čitajući Rat, kao metaforu svojega grada u okruženju iz kojega ne može ni otići ni uteći, svaki štilac i štilačica uzduž zemaljskih meridijanâ i poprijeko njezinih paralelâ ima mogućnost kroz knjigu se očima fiktivno provući kao nogama koračajući kroz ulice svojega nekoga, u datom momentu, bivšega grada ili ne-grada. Grada, koji je na silu prestao gradom biti, ili, danas, pokojnom gradu, istom, sliči. Jučer su ga, samo da je bio napisan, libar Rat na ćirilici slijeva nadesno mogli čitati građani Mariupolja u Ukrajini, a koliko sutra – daj Bože! – moći će ga na abdžadu zdesna nalijevo čitati i sretnici iz Pojasa Gaze… I susjedi, na ovom ili onom pismu, ovom ili onom jeziku. Inšallah!

Simptomatično i simpatično, kao da se nastavlja na nešto prethodno, knjiga Rat započinje rečenicom: „A onda je neprijateljska vojska prošla kroz grad.“ Ovakva svršenost nedovršenosti ili nedovršenost svršenosti, svejedno, baš nekako kao da okopava korijene i otkopava uspomene. Nije običaj da prva rečenica knjige ne naliježe na početak, nego da se naslanja na nešto već započeto. Ovaj incipit knjige što ga je iz pera prolio Jergović snažno me podsjeća na onu neku profanu invokaciju kojom je Slobodan Novak ingeniozno bio započeo svoj najposljedniji roman Pristajanje… Nestor hrvatske književnosti, koji se prema koncu vlastitog životnoga puta nešto bio duhovno užegao, dostojno svojega neporecivog književnog djela ispisao je krasnu prozu s alegorijskim nabojem u sebi. Taj njegov roman otvara se pred čitateljem uvodnom rečenicom: „Međutim, moram reći upravo tako – kavez.“ Ta otvarajuća riječ „međutim“, koja nikako ne može biti riječ kojom nešto otpočinje, nego samo bajpas kojim se premošćuju dvije susjedne misli ili prijelaz s treće na četvrtu, kod Novaka je istodobno i auftakt i kontrapunkt, i predudar i fuga… Taj njegov „međutim“ stent je što veže roman Pristajanje s kapolavorom Mirisi, zlato i tamjan, a dalo bi se naći razloga i za viticu s onim umjetničkim čudom Izgubljeni zavičaj… Ovakvom jednom galaktičkom i kozmičkom povezanošću vidim Jergovićevu knjigu Rat u vijencu s onim njegovim dojakošnjim novelističkim pa gotovo kanconijerima, od kojih mi je Mama Leone, dopuštam da je taj osjećaj i subjektivan, trajni favorit.

Neslučajno, u ovom neobičnom početku knjige Rat – a, treba reći, kako ima više priča u knjizi koje slično započinju, iznebuha, bez najave i naglo – čujem i početak zaključnog dijela tetralogije, kamena zaglavnog slavnog Prstena Nibelunga Richarda Wagnera, kad terminalna opera Ringa, Sumrak bogova, započinje dominantnim septakordom, disonantnim akordom što traži razrješenje i nije uobičajeni suzvuk tonike iliti temeljnog tonaliteta u kojemu je sama glazba i skladana… Četvrta je to opera, odnosno glazbena drama kako je govorio sâm Wagner, koja slavnu muzičko-scensku kvadriforu dovršava i zaokružuje, pa i nije čudno što započinje s akordom svršene nedovršenosti ili nedovršene svršenosti, baš kao i Jergovićeva knjiga Rat.

A ona, knjiga Rat – makar čitatelj mogao zaglaviti u aporijsko-pitijskoj zavrzlami jesu li u njoj ulančani tekstovi priče ili, pak, pjesme u prozi?! – zapravo, roman je o ukopanoj procesiji bezimenih ljudi u opsađenom gradu bez zraka i svjetlosti. Uz poneku iznimku, gotovo dojedan od napisa u naslovu ima usve jednu jedincatu riječ. Bilo da je besjeđenja o zanatlijama, ili općim odrednicama što determiniraju biće što prebiva pod suncem. Ili umire pred sudbinom. A kratkoća svake od njih (od kartice i pol teksta, u prosjeku, banalno tehnički govoreći), poručuje namjerniku kako svaka ta piščeva poetska poruka ima dvije priče. Jedna je ona označiteljska, što semantički iz naslova od jedne riječi čitatelju budi vlastite asocijacije i pretpostavke, a druga je ona ekskluzivno autorova, koja se iz bašte njegove bujne mašte razlijeva iz samoga naslova do u priču kao magma iz netom eruptiranog vulkana.

Slike i atmosfere ovih i čudesnih i čudnovatih Jergovićevih minijatura prostiru se u rasponu od oniričkih sanjarija do hipnotički nadrealističkih scena, od ubavog lirizma do brutalnog makabrističkog naturalizma prispodobivog starozavjetnim židovskim pjesnicima u prozbenim psalmima, plačevima i jeremijadama, kao i inim hiperrealističkim prikazanjima u nerijetkim biblijskim knjigama sa sjajnim horor-scenama i efektnim bajkama s prizorima strave i užasa. Teolozi i biblijski hermeneutičari preletjet će nad njima kao ponad Genezaretskog jezera pri hodo… dobro, letočašću za izleta, ali ne i književnici. Evo, za ilustraciju, fragmenta Jergovićeve priče „Učenica“, kojega, da ga je uključiti negdje u kanon Svetog pisma, ne bi bilo onoga upućenog egzegeta koji bi ga primijetio kao uljeza: „Nitko se nije pomakao, možda nitko nije ni vidio da je nastavniku nož u ruci. Ni ona se nije stigla pomaknuti, možda jednom je ili dvaput trepnula okom, mehanički, slučajno, po volji života i po logici organizma koji još uvijek radi, prije nego što joj je zabio nož u trbuh, i dok je još uvijek stajala, tako protivno logici gravitacije, u dva reza razrezao joj utrobu, od pubične sve do grudne kosti, pa od jedne do druge ladvice.

I dok se rušila, ispuštajući glas nalik dugom uzdahu između samoglasnika a i o, iz nje se, uz blijede djetinje unutarnje organe, po podnim daskama premazanim karbolineumom rasuo sadržaj najveće masovne grobnice u ljudskoj povijesti.“

Sve je, cijela jedna povijest egzistencije i sadašnjost snalaženja čeljadeta u opsađenom gradu zadobilo mjesta u ovoj knjizi. I urar i postolar, i grobar i general, i vatrogasac i koreografkinja, i kardiolog i svjetioničar, i junak i neprijatelj, i svećenica i narkomanka… Nevjeran netko naprama piscu uz optužbu kako ovo nije knjiga o Sarajevu, naći će argument za svoju skepsu u okrajku rečenice u priči „Turist“, gdje stoji: „u gradu pod opsadom, gdje sve je uzbrdica ili nizbrdica“ – baš kao u Sarajevu. Ali, na sudu bi se uz dobrog odvjetnika pisac lako obranio početkom prve rečenice antologijskoga „Skeleta“, kad zapisa: „A onda je u jesen sedme godine opsade“… Opsada Sarajeva, kako znamo, trajala je pola od tog vremena.

Od nekoliko najboljih rebara libra Rat, izdvajam najbolji od tih nekoliko najboljih po ukusu moje oholosti, koji gori sam svojom vatrom, i, kojemu ne treba ni propuha ni vjetra da mu se plamen dalje raspiri. Priča je to „Zvonar“, priča o zvonaru u gradu telala; zvonaru koji breca mješte da talambasa – poput doboša u noći… To neka dâ ton ovom napisu, baš s Jergovićevim riječima neka se dospije:

Zvonar

Dječak je stajao na ravnom krovu škole i netremice zurio u mjesec.

To je radio svake večeri otkako je prohodao. Nije govorio, nikoga nikad nije pogledao u oči, sklanjao se, bježao, hitar poput lasice. Samo kada bi ga na prevaru ulovili, pretvarao se u neku drugu, bijesnu žensku zvijer, grizao je i grebao, vrišteći oslobađao se svakog zagrljaja.

U večeri napada, prvi metak, ispaljen iz avionskog mitraljeza, prošao mu je kroz grudi.

Iz grudi je izletio kanarinac, i onda je bježeći od pucnjave uletio u očevu sobu.

Otac, zvonar tornja sa satom, udovac, gledao je to. Dječaka koji se ruši, razdvojen na dva dijela, poput prelomljene trske, i pticu u koju se stvorio, pa pobjegao k njemu u sobu.

Umjesto da ode na krov, da grli ono čega više nema, otac je trčao u sobu, da mu sin ne izludi kad vidi da ga nema.

Ptica je stajala na rubu police s knjigama i pjevala. Ozareno je gledao sina. Prvi put je govorio. I njemu se tad, usred velikog napada na predgrađe, prvi put činilo da može umrijeti, onako kako umiru i drugi očevi, jer će njegov sin poći u život, onako kako polaze drugi sinovi.

Nakon što je predgrađe osvojeno, stanovnici poubijani i protjerani, promijenjeno je pravilo o vremenu. U predgrađu bilo je sat više nego u opsađenom gradu.

Zvonara, rođenjem stranca, nisu ubili ni potjerali. Oca ubijenog dječaka nije potrebno ubiti. I trebao im je netko tko će zvoniti, zvonjavom pokazivati onima u gradu da ovo vrijeme teče mimo onoga vremena.

On je, međutim, htio otići. Uvijek se nađe netko tko će zvoniti. 

A on je star, neće još dugo.

Možeš ići, rekli su mu, ostaviš li pticu.

Mama gleda TV
Prethodno smo se posvađali
Zalupio sam vrata sobe i otišao čitati

Nedugo nakon te scene
Uobičajene, porodične…
Zove me da pijem kafu, ako to želim

Pristajem i to je neigovoreno pomirenje
Tako roditelji ne priznaju svoje greške
A djeca im preko krivice pređu
I sve se zaboravi, zapravo prećuti

Na TV-u prilog iz Sarajeva
Protesti protiv brutalnosti dakako ljudske
Drugih brutalnosti i nema

U nekoj mahali “muškarac” je pucao u psa
Potom ga vukao po asfaltu, a sve da bi ga, kako kažu, živog zakopao

Mati priziva božje kazne
Potom Titinu miliciju
A ja mislim o tome kako će sutra
Taj “muškarac” za neki od rođendana
Unucima kupovati pse
I u svakom kojeg kupi vidjeti onog
Što ga je ubio…

Večer pred veliku kišu. 

Pješačimo do slijepe ulice, tamo za Petrovom crkvom, do jedne dvorišne prizemnice, u kojoj je maleno novo kazalište.

Na podu pločice, kao u apartmanima na Jadranu, da se lakše opere kad gosti odu. Prostorija dovoljno prostrana za trpezarijski stol, oko njega četiri do šest stolica, i prazan prostor, taman toliki da predstavlja kazališnu pozornicu i mjesto ukrštenih životnih putanja petero ljudi.

Priča govori o ratu od prije trideset godina, i o ratnom silovanju.

Govori o traumama jedne generacije, i o načinima na koji se te traume reflektiraju na sljedeću generaciju.

Likovi žive u kavezima vlastitih i roditeljskih povijesti.

Kao i mi, uostalom. A mi smo publika, tačno četrdeset nas je na premijeri. Toliko može stati na red stolica uza zidove prostorije, i u onaj još jedan red minijaturne tribine. Između kaveza onih na pozornici i kaveza nas u publici vrlo je mali razmak. I povremeno se, tokom predstave, dogodi da se naše priče i naše putanje pomiješaju. 

Redatelj je Romano Nikolić, igraju Anita Matić Delić, Dušan Gojić, Jelena Graovac, Nikola Nedić i Davor Tarbuk. 

Odlični su, i on, i oni.

U priči jedna je majka, odmah shvaćamo, u ratu silovana.

Šestogodišnji sin gledao je to, prestravljen, sakriven u pseću kućicu. U njoj je, u toj kućici, trajno i ostao.

On ima brata, možda brata, a možda i svoj alter-ego. Najvjerojatnije trajno udvojenog sebe, koji se nikad više, nakon što je jednom bio taj šestogodišnjak, ne uspijeva spojiti u jedno.

U priči jedan je otac, star je i osamljen. Sam živi, a kći, čini se stjuardesa, povremeno ga obilazi. Možda je stjuardesa, možda sasvim mala djevojčica: pred nama se odvije cijeli njihov život oca i njegove kćeri. Činjenice iz tog života, one razorno bitne, razriješe se tek na kraju. Tek kada je, zapravo, već vrlo kasno.

Scenaristički i dramaturški predstava funkcionira.

Guši gledatelja, sve se mora dogoditi u jedva sat i petnaest minuta.

Likovi ispovijedaju sebe, ali spasa nema i nikad ga neće biti.

Ovo je, već znamo, predstava o ratnom silovanju.

Znamo tko su žrtve, ali tko su počinjitelji?

Ovo je, možda, i predstava o jednoj tipičnoj usamljeničkoj muškoj starosti. I o tegobnim odgovornostima kćeri, prema roditeljima koji su na odlasku, i svakodnevno valja slušati njihove nepotpune ispovijedi.

Ovo je predstava o još nečemu.

po premijeri Kućice za pse, Romana Nikolića, 27. rujna 2024.

jer dva su izvora
i tri razgovora

:

Aleksandar, kad srete Dinostrata,
upita: postoji li prečica prema
geometrijskom znanju: ovaj reče:
postoji samo jedan put za sve

:

i Ptolomej, u Aleksandriji, kad je tražio prečicu
do matematike: o, nema carskih puteva: reče
Euklid: težak je ovaj put

:

i liričar Simonid sa Sirakuze, kad srete
Pindara, na dvoru ga srete: i upita : postoji li
prečica prema poeziji?

:

ne,
ne postoji čak ni put:
ka poeziji niko ne odlazi, iz nje niko ne izlazi,
ako već nisi tamo, ne idi tamo.

U najblagorodnijim se trenucima dvadesetog stoljeća sama od sebe brisala granica između filozofije i književnosti. Inače, to je jedna od najosjetljivijih granica, općenito, jer duž nje graniče dva načina mišljenja, razumijevanja svijeta i njegova ponovnog stvaranja, koji se međusobno isključuju. Osim gdje je dara i božanskog nadahnuća! Kakvog je, recimo, kod Waltera Benjamina. Ili kod Leszeka Kołakowskog koji je sam za sebe stvarao žanr filozofske pripovijetke, ali i žanr filozofske satire. Ili, možda najneobičnije, kod Martina Heideggera, recimo u Poljskoj stazi ili u Šumskim putevima, tekstovima koji na zagonetan način u sebi integriraju međusobno odvojene svjetove i sasvim dovode u pitanje granice između njih. Je li Heidegger beletrist kada govori o mreži zaraslih šumskih puteva, po kojima se kreću i orijentiraju samo šumari i drvari? “Oni znaju što znači biti na šumskom putu”, piše Heidegger, kao da će upravo započeti roman.

Filozofske priče Predraga Fincija imaju iza sebe tu veliku, pomalo zagonetnu, a za neke pomalo i neželjenu tradiciju. I onoga čije ime nismo ni spomenuli, inicijala F. N., s kojim na više načina i započinje dvadeseti vijek. Iza sebe Filozofske priče imaju i auru umirovljenog profesora filozofije (pa još estetike!), imaju i famu ratnog izbjeglice i emigranta, filozofa u tuđemu svijetu. Sve to doprinosi pripovjednoj strani stvari, kao što doprinosi i stanovitoj distanciranosti u odnosu na ozbiljnost i monašku obavezanost jednog filozofa. Ali postoji i još nešto u Filozofskim pričama. Moćan usmeni talent, kojemu je dodatnu sigurnost pružalo autorovo divljenje onima iz njegove životne i radne okoline koji ne samo da su takav talent imali, nego su ga svud naokolo rasipali, tako da na njeg ne ostane sjećanja ni traga. Ovo je lijepa i važna knjiga, u koju su istovremeno upisane povijest jednoga života i sve povijesti jednoga u međuvremenu iščezlog svijeta. Čak bi se moglo reći da su te povijesti, osobne i društvene, više doprinijele formi ovih tekstova, nego njihovom sadržaju. To je, barem što se ovog čitatelja tiče, golemi kompliment.

U moju kuću septembar je dolazio sa Cici, a Cici autobusom ’Centrotransa’. Svima je tada završavala ljetnja sezona, pospremale su se kuće, spremali đaci za školu, lovci su čekali prepelice i grlice, ribari skakavicu, a samo mi Cici. Ona se zapravo zvala Hasnija, a Cici je bio nadimak njenog muža, ali ga je ona toliko često pominjala s nekom čudesnom nježnošću u glasu, da smo i nju, među nama, prozvali Cici. I svaki put pri pomenu tog nadimka, prasnuli u smijeh. Svi: mama, tata, sestra i ja. Kazivala je, urijetko, ponešto i o svojoj jedinoj kćeri Neri, djevojci već, koju je rodila u četrdesetoj godini. Lijepo, pametno i poslušno mamino dijete, govorila je, samo neće sa njom na more, to ne voli, a i u septembru joj počinju obaveze u školi, kasnije na studijama.

Dolazila je, tačna i neizbježna kao kalendar, svake godine prvog dana septembra i ostajala kod nas do kraja mjeseca. U istoj haljini, sandalama, papučama, putnoj torbi i onoj za plažu, slamnatom šeširu, sunčanim naočarima, s istim peškirom… To je trajalo, to se nije habalo, uvijek isto, uvijek čisto, nasloženo i poređano svih tih, sigurno, petnaestak godina njenog redovnog dolaženja. Prvih nekoliko septembara mama joj je naplaćivala neke sitne novce za boravak u maloj sobi u prizemlju, onda par godina još sitnije, a na kraju nije htjela uzeti ni dinara. 

– Hajde, bogati, i bez tih para će se zima prebroditi, vidiš li da ni šešir nije promijenila sto godina – rekla bi mama na tatino gunđanje zbog septembarske gošće. 

– Taman neka za te pare kupi poklon onom njenom Ciciju. Čuj, stari čovjek pa – Cici! Ja bih umro od sramote.

Samo što bi stigla noćnim autobusom, pozdravila se sa nama i stavila na sto pola kila kafe i kutiju šećera u kocki, smjestila bi stvari u sobu, popila sa mojom mamom kafu i pravo na plažu. 

– Ona je član senata ženske plaže – rugao se tata – bez nje nema kvoruma.

Išla je svakodnevno na plažu sa sumpornim izvorima gdje su se kupale i sunčale samo žene – nerotkinje u želji da zatrudne, a starije, kao Hasnija, za društvom i pričama o raznoraznim životima i sudbinama. Došla bi predveče, zatekla mamu u ljetnjoj kuhinji oko šporeta ili sudopera i znala da joj tu ne može pobjeći. Sjela bi iza nje baš kao da stavlja ogradu  i onda joj naširoko prepričavala svaku pojedinost koju je toga dana čula ili doživjela. Mami je to često vrlo smetalo, Hasnija joj bila dosadna, ali je na neki način opet voljela ili zbog nečega sažaljevala.

– Ne znam što ti imaš nju sažaljevati? Što joj fali, osim tog Cicija! Na odmoru je, sunča se, kupa, šeta… vidi ti sebe s tom pregačom oko šporeta – kad si zadnji put putovala? – bio je ponekad gorak tata.

– Ajde, ajde, nije ni tebi mrska, samo tako pričaš i tebi je nje nekako žao, znam, osjećam.

A Hasnija zvana Cici sredila bi se naveče, nakarminisala usne i začešljala se, obukla bijelu haljinu, crnu lakovanu tašnicu stisla pod miškom i krenula laganim korakom na korzo. Šetala je i na plesnoj terasi igrala, tako je pričala, ali ne i sa kim, a mami je bilo neprijatno da je pita.

– Nije ti ona plesala ni koraka više nego što si ti – dobacivao je tata – ko će nju pozvati na ples, časti ti?! Da plešeš sa njom i da ti starica na uvo nježno šapne ’Cici’? Grozno! – smijao se.

 Tata koji je, inače, bio prilično rezervisan i nezainteresovan za ljetnje goste, popratio bi s podsmijehom, ali bez prezira, svaki Cicin korak, a kada bi pričala o svom mužu kojeg mi nikada nismo vidjeli, bio je posebno pažljiv. Pitao je čime se Cici bavi, radi li ili je penzioner, kako mu je pravo ime, je li zdrav, zašto nikada ne dođe na more? Hasnija bi, topeći se, odgovarala da je Cici duša jedna divna, da ga je sam Bog stvorio za nju, da ga poslije nekoliko dana poželi, ali septembar je samo njen. Kćer bi ona nekako i dovela, ali ona, eto, neće sa njom. 

Jednog je prvog septembra stigla rano ujutro, kao i uvijek prije, ali vidno uznemirena i ustreptala: nije bila sigurna da li je prethodne večeri, spremajući se na put, zaboravila isključiti peglu i rekla je da mora prvim autobusom nazad da to provjeri. Mama joj je pokazala na telefon i rekla da nazove muža da to pogleda, ali je ona odvratila da sam bog zna gdje je on stigao, ’lopov stari’. Po komšiluku se smuca, sigurno.  Mama je zbunjeno slegla ramenima, a kada je uveče otputovala nazad, tata je definitivno zaključio da ta žena nije normalna i da on to odavno vidi. Vratila se nasmijana, vedra, sve je u redu, pegla je hladna i sada je mirna, nakon osamsto pređenih kilometara tamo i ovamo. I Cici je dobro, dodala je, nije se nigdje udaljio. Zadovoljna, odmah je predložila da ona toga dana, kao i svake godine, umijesi njene čuvene hurmašice. Tata je rekao da smo rijetke sreće da naletimo na jedinu Bosanku na svijetu koja ne zna spremiti hurmašice. I, zaista, to njeno tijesto ni oku, ni nepcima nije prijalo, ali i to bismo nekako progutali, i to je bilo po septembarskom rasporedu.

Zadnji put došla je prve godine posljednje decenije dvadesetog vijeka. Baš kad su iz Crne Gore krenuli put Dubrovnika da ga odbrane od ustaša, sudarila se sa veselom vojskom i morala se vratiti u Bosnu zaobilaznim putem. 

Nikada je više nismo vidjeli, niti čuli bilo što o njoj i njenoj porodici. Slušao sam redovno ponoćni radio Slobodna Evropa, govoreno je o njenom gradu najviše, ali njen glas nismo više čuli.

Protekle su godine, decenije, rat je daleko za nama i danas smo dalje od njega nego od sljedećeg. Moji roditelji mirno počivaju na mjesnom groblju, jedno pored drugog, pod bijelim nišanima. Obiđem ih, sam u tišini između stotina i stotina kamenih beljega, počupam sa mezara neku upornu i neukrotivu divlju travu, a da posipam šljunak neću. Ta četiri kvadratna metra mogu, vala, održavati ili bolje da me nema, tako se inatim. Ranije, dok sam još pušio, zapalio bih i ostajao kraj njih koliko jedna cigareta dogori, a sada po osjećaju znam koliko je to minuta i time se ravnam. 

* * *

Prije dvije godine, septembar je bio, naravno, u kasno popodne neko je pokucao na vrata. Tek sam zadrijemao i teturajući stigao da otvorim. Pred vratima je stajala naočita žena, lijepo odjevena i njegovanog lica i kose. Možda moja vršnjakinja. Strankinja, a opet naša – znam to prepoznati.

– Dobar dan, je li ovo kuća porodice… pomenula je moje prezime.

– Da, na pravom ste mjestu, izvolite – malo sam se razbudio.

– Prvi put sam u vašem gradu, na proputovanju smo prema Albaniji i Grčkoj,  i ja nisam mogla a da vas ne potražim. Ja sam Nera, Hasnijina kćer, ako se sjećate moje mame. Ja o vama svima sve znam, sve mi je pričala. Prilično lako sam vas pronašla, po opisu mjesta i po prezimenu. Voljela sam da vidim kuću i ljude kod kojih je moja mama godinama dolazila.

– Uvijek u septembru – dolazio sam sebi – ovo je bilo njeno doba. A, možete upoznati samo mene, jer roditelji počivaju tu gore na onom brdu, a sestra je već decenijama vani.

– I ja sam vani. Nekoliko mjeseci pred rat i opsadu, moj tadašnji mladić, a sadašnji muž i ja odvažili smo se i uspjeli stići u Švedsku i još uvijek smo tamo. Mama je umrla prve ratne zime. Ne, nije je ubila granata ili metak, umrla je tako, sama, našle je komšije. 

– A Cici? – nesigurno sam izustio.

– Cici? –  tužan smiješak joj je okrznuo lice – uginuo je odmah nakon mamine smrti, tako sam čula. No, bio je star –petnaest, šesnaest godina, duboka je to starost za psa.

–  Uginuo, pas? –  glas mi je drhtao – A otac?  

Ko zna kako sam izgledao jer me čudno pogledala i rekla odsječno da ona nema oca, nikada ga nije imala. Taj je čovjek, dodala je, ostavio moju mamu sa mnom u stomaku pred sami porođaj i nestao bestraga. Nikada ga nisam upoznala, i nemam želju, i nije mi žao. Voljela bih vidjeti, ako je moguće, maminu sobicu, tu gdje je ona dolazila i bivala.

– Naravno, naravno, sve je ostalo isto, možda je  samo promijenjen neki komad namještaja i par krečenja.

Provirila je u sobu kratko, preletjela je pogledom, zahvalila se na ponuđenoj kafi i u odlasku okrenula se, pogledala me očima zamućenima suzama i tiho me upitala da li nam je Hasnija svake godine spremala njene čuvenu hurmašice?

– Jeste, odgovorio sam.

– I, nisu bile dobre, recite pravo?

– Iskreno – nisu, ali uvijek bismo ih sve pojeli.

Kupio je kuću sa ogromnim dvorištem.
Sa sve četiri strane sazidao je ogradu i uz nju zasadio ruže puzavice.
Svake nedelje nabavljao je po jednog baštenskog patuljka.
Nezadovoljan identičnim izgledom figurica iz radnje, vremenom je počeo sam da ih pravi.
Svaki se razlikovao po odeći, bradi, kosi, licu.
Davao im je imena i svakome detaljno smišljao biografiju.
Vremenom je kreirao različite karaktere, uzraste, zanimanja.
Skupljao ih je u porodice, podelio u komšiluke.
Kako je populacija rasla, tako je i organizacija bašte bila zahtevnija.
Uvideo je da su svi oni beskućnici, pa je duž ograde postavio kućice za svaku od porodica.
Komšije su mislile da je sišao s uma.
Svako malo pele su se na ogradu i gađale patuljke.
Sve poginule sahranjivao je u posebnom delu dvorišta.
Čim je populacija narasla, infrastruktura bila uređena i nekoliko generacija se smenilo u dvorištu, krenuo je da uređuje njihov društveni život.
Sagradio je školu, bolnicu, policijsku stanicu, za sve je imalo mesta.
Usledili su kulturni centar, pozorište, bioskop, stadion.
Komšije su idalje napadale, a počela su i ubistva među samim patuljcima, o tome je pisala patuljasta crna hronika.
Baštenska enklava zahtevala je i političko uređenje.
On je postavljao predsednika, a vladu su izabrali sami stanovnici na prvim višestranačkim izborima.
Politika mu je i došla glave.
Iznenada je preminuo kada su patuljci dobili separatističke ideje.
Ipak, ostao je zapamćen kao otac nacije.

Zoran Predin: Bezgrešna, Fraktura, Zagreb 2024.

O tome kako je i zašto usred vrlo uspješne i raznorodne muzičarske karijere Zoran Predin otpočeo s pisanjem kratkih priča pa romana, postojat će razne teorije. U nekom intervjuu autor kaže da u romanima piše o onome o čemu u ova politički korektna doba ne smije pjevati. Može biti da mu se stvarno čini da je tako, a može biti i da se opet poslužio ironijom, svojim najjačim socijalnim oružjem.

Ali lako je, recimo, primijetiti da pjesme s prvih albuma Lačnog Franza, možda zaključno s trećim, “Ne mi dihat za ovratnik”, temom, sadržajem i načinom danas podsjećaju na zametke Predinovih romana. U ono vrijeme je, suprotno glavnim tokovima onodobnog novovalnog i punk rock pjesništva, pa čak i svih tih domaćih šansonijerskih i kantautorskih škola, uz koje će ga također kasnije spominjati, Zoran Predin bio je pjesnik bogatih i bujnih alegorija. A usto, kroz te je svoje alegorije vazda pripovijedao priče. I onda smo, uz rijetke izuzetke, kakav je, recimo, bila pjesma “Lačni Franz”, ili kakva je bila alternativna generacijska himna “Praslovan”, dobivali priče koje su bivale dvaput zaključane. Svaku od njih mogao bi danas, kada bi imao samopouzdanja i vremena, a možda i marljivosti, pretvoriti u roman. Ti romani pripadali bi nepogrešivo istom nizu s “Mongolskim pjegama” i “Bezgrešnom”, kao što je i “Bezgrešnu” i “Mongolske pjege” moguće pretvoriti u dvije nove, ali onodobne pjesme Lačnog Franza.

“Bezgrešnu” bismo mogli predstaviti kao štajersku i slovensku varijantu latinoameričkih romanesknih prikaza stvarnih i imaginarnih diktatora i diktatura. Istina, nije u toj Predinovoj zamišljenoj i neimenovanoj karantanijskoj kneževini krvi, mraka i sadizma kao u Marquezovoj “Jeseni patrijarha”, niti operne raskoši i pompe Asturiasova “Gospodina predsjednika”. Svijet koji Predinstvara i opisuje mnogo je manji. Taj svijet je uskogrud i tjeskoban, bajkovit i alegoričan upravo poput ranoga Lačnog Franza. Samo što čitatelj nikada ne može biti siguran što je u toj alegoriji stvarno, tojest što ima svoje razrješenje i protuuzor u nekoj našoj bliskoj okolini, a što je igra iz autorove mašte ili lažni signal, kojim se alegorija nanovo zaključava. Diktatura koja se u “Bezgrešnoj” uspostavlja je, naravno, katolička, jer kakva bi mogla biti diktatura u imaginaciji našeg svijeta, ali prevarit će se onaj tko iz ovog podatka bude izvlačio preuranjene zaključke. To da je diktatura o kojoj Predin piše katolička može poslužiti kao motiv samo ovdašnjim vjerskim fundamentalistima, koji ionako ništa ne čitaju, pa tako neće ni ovaj roman…

Kako je trajno više onih koji su nekad u životu slušali Lačnog Franza, ili su još prije četrdesetak godina posvećenički pohodili njegove koncerte, nego takvih koji danas čitaju Predinove knjige, često se dogodi da me netko upita kakav je on kao prozni pisac. Pitanje je iritantno, zrelo za šamar – naravno verbalni, ne i fizički! – ali gdje bi čovjek završio kad bi se u ova mutna i otupjela doba razmahivao šamarima? Stoga svaki put spremno odgovaram da je Predin dobar pisac, da priče i romane piše taman onako kako je pisao i pjesme, i da se, zapravo, ne mogu sjetiti drugog šansonijera, muzičara, kantautora koji se odmetnuo u prozaista, kakvih je u povijesti kulture našega vijeka doista mnogo, čija bi prozna gesta, stil i način bili toliko nalik njegovim pjesmama. Između Predina pjesnika i prozaista razlike, zapravo, i nema; ili je, ipak, razlika jedna: dok je kao songwriter naučio pisati i namjenske pjesme, one čija će se vrijednost ostvarivati isključivo s gitarom i pred publikom, kao prozaist još uvijek je savršeno nevin i nedužan. Ono što bi, međutim, moglo zasmetati nekome od onih koji pitaju umjesto da čitaju, i čime bi ih pisac, ni kriv ni dužan, mogao razočarati jest što u romanu nema ritam sekcije ni gitare. Nema Otta Rimelea, mikrofona, zvučnika i pojačala. Ali naprosto, to je “nedostatak” književnosti u odnosu na muziku. I to je, možda, falinga starosti u odnosu na mladost. Starost je za duhom povlaštene vrijeme čitanja, premda je malo vjerojatno da bi u starosti mogli čitati oni koji nisu čitali u mladosti…

U svakom slučaju, čitajte “Bezgrešnu”, vi koji ste od čitanja…

Prijevod

Knjigu je lijepo i tačno prevela Jagna Pogačnik, koja je, vjerujem, onih davnih godina pohodila koncerte o kojima je ovdje riječ. Bila su to doba dubokog socijalizma, i Jugoslavije, naizgled cijele. Doba u kojima su – što god danas gavrani i plenkošenkovići imali za reći zakonom svome o jeziku nemuštom! – stvarnu i potpunu jezičnu slobodu i autonomiju u Jugoslaviji imali narodi koji su govorili “srednjejužnoslavenskim dijasistemom”, kako ga je nazvao budući HDZ-ov osnivač Dalibor Brozović, a koji se u dijelu zemlje nazivao srpskohrvatskim/hrvatskosrpskim jezikom, a u dijelu zemlje hrvatskim ili srpskim. Svi drugi bili su zarobljeni u svoje još manje jezike, ili su zarad općejugoslavenske popularnosti pjevali na hrvatskom ili srpskom. Lačni Franz je, međutim, pjevao na slovenskom. I više je u to vrijeme za širenje i samopoštovanje slovenskog jezika učinio Predin, nego svi slovenski političari zajedno. Lačni Franz za generaciju bio je kratki i vrlo sadržajni tečaj slovenskog. Danas, ipak, Predinove romane čitamo u prijevodu. Ali bi se katkad, ne zbog provjeravanja prevoditeljice, nego da bismo provjerili sami sebi, trebali konzultirati sa slovenskim izvornikom… U njemu je još uvijek živ i zdrav svijet naših mladosti.

Zaplivam se sinjim morem
Zamahujem ko dva diva
Kad pogledam malo desno
Pokraj mene nešto pliva.

Sa putanje brzo skrenem
Opet ono ili je drugo
Doviđenja plavo more
Vidjeti me nećeš dugo.

Deset dana već bolujem
Kažu virus neki s mora
No ja mislim da je ovo
Bolest zvana govnomora.