putevima avnoja je moj sedmi razred osnovne škole 9. maj iz prnjavora, stigao u bihać – proljeće je bilo, a bila su to, zapravo, dva sedma razreda u jednom autobusu, ekskurzija od prštavih prišteva i uzbuđenih hormona, nekoliko nastavnika i slobode od roditelja i statične svakodnevice. zakotrljalo se u svakom džepu nekoliko vječnih svjetova i slinavih maramica, na sjedalima smo sjedili kao kraljevi što se vraćaju u svoja kraljevstva: konačno! prostrani teritorij sadašnjosti, beskonačni prostor budućnosti. uplovili smo u luksuznoj kapsuli mladih tijela u bihać pa se razlili parkingom pored nekog restorana uz unu. ostao je naš voditelj u njemu neobično dugo: od kasnog poslijepodneva do duboko u noć, no to našoj maloj grupi nije ni najmanje zasmetalo. u pjeni ljubavnog sjaja čekali smo ga toliko ispunjeni sadržajem, bez pukotine u koju bi mogla procuriti dosada ili zabrinutost. pomahnitali od jakosti ljepote, a pomalo već ipak umorni, žedni i gladni, nakon nekoliko sati probijanja svake dostupne granice, odlučili smo zamijeniti odjeću: uglavnom cure s dečkima i obratno, što je bilo izvodivo glatko i simetrično. i, naravno, taman kad smo se upišali u gaće od ganuća stilističkim preobražajem, pojavio se zaboravljeni nastavnik muzičkog odgoja. lelujavog hoda, neobično trijeznog glasa i potpuno zamagljenog pogleda, naredio je pokret: hitni pokret u krevet! zaspali smo sa svojim transvestitskim stajlinzima prebačenim preko stolice pa sutra ujutro, u slatkoj panici, vraćali milo za drago. šetala sam sutradan ulicama bihaća u kariranoj jakni: krupne crveno crno plave kocke, zavrnutim trapericama i prugastim čarapama. njihao se u mojoj ruci sjajni, žuti portabl gramofon u koji se, kroz obli otvor na vrhu, mogla ubaciti singlica. nosila sam ih nekoliko u ruksaku i tako ponosno didžejirala uživajući u pažnji, čuđenju i snebivanju: rijetki su u to vrijeme bili portabl gramofoni, preteča walkmana, discmana. bio je to poklon od oca, netom prije nego što smo se otisnuli putevima revolucije. kročila sam u muzički odjel robne kuće na glavnoj bihaćkoj ulici u potrazi za nekim novim singlom kojim bih mogla podebljati svoj performans, no u oko mi je ušla jedna velika ploča crvenkastog omota sa ženskom glavom melanholočnog izraza, vitka bijela slova ponad nje! bend mi je bio dobro poznat, naslov albuma potpuno nepoznat: modra rijeka, indexi! potrošila sam sav džeparac, kupila ploču, nosila ju ispod pazuha poslije gradom, a gramofon se, nakon što sam nekoliko puta izvrtila cjelokupni repertoar, pretvorio u šutljivu tašnu.

nitko ne zna gdje je ona
pisalo je sve na poleđini omota: pjesnik, pjesma, autori, aranžman, izvođači, instrumenti, tko recitira, tko je naslikao…
malo znamo, al je znano
morala sam čekati dok se ne vratim doma, kako bih je mogla čuti.
iza uma, iza boga
zamišljala sam muziku. gledala stihove.
iza sedam, iza osam
gledala sam ih i gledala. u autobusu su slova podrhtavala.
i još huđe i još luđe
gledala sam ih bez misli, kao melodiju.
preko slutnje, preko sumnje
brujali su čudni zvukovi u mojoj glavi.
iza šutnje, iza tmače
što sam držala u rukama, bila je zagonetka za mene tad.
i još dublje, i još jače
i ostala je zagonetka sve do sad. a sad se stalno pomiče.
tma i tmuša neprebolna
pa na repeat!

(2023)

Najviše mrtvih za koje zna iz njegovog su rodnog grada, a ipak neće na lokalno groblje. Malo je njegovih sada tamo. Njihova su groblja rasuta po svijetu. Bili svuda, u raznim zemljama, tamo iz različitih razloga dospjeli, različite živote živjeli. Onda jedan po jedan nestali. Imali različite sudbine, sada im svima sve isto. Svi postali nedodirljivo bratstvo. I oni koji su vjerovali, i oni koji nisu, svi sada u Jednom. Svi iz svojeg mjesta u razne krajeve prispjeli, sada zauvijek ujedinjeni. Postali jedna obitelj, zajednica svakojakih sudbina, stavova i opredjeljenja, postali ljudi zanijemjelih kazivanja i zaboravljena poetika, svijet iz opustošenih domova i porušenih spomenika. Tamo negdje, u vječnost se sklonila ta zajednica njegovih prijatelja. Tu im sada sigurna kuća, jedina koja ne može biti opljačkana, poharana ni spaljena. Što su od zemaljskih blaga imali, to su im otimali. Otud struje glasovi: „Što smo uradili, to nam poricali. Što smo bili, to zaboravom prekrili, naši životi u sjene se pretvorili, ali nam smrt nitko ne može oteti, tu smo samo svoji, tu smo od svega zaštićeni”. Njihovi životi se ugasili, s njima njihove pjesme priče ljubavi, s njima sve njihovo netragom nestalo. Oni su sada preneseni u nebeska spremišta, u tamu svojeg zadnjeg svetišta, u svoje Sve, koje je Ništa. Što su bili više nisu. Sada su nepostojeće bivanje. Ni smrt više nije s njima: njihova su se umiranja spustila među još žive, s onima koji su ih poznavali i njihova umiranja ostala. Tako je to uvijek bilo i bit će: jedni će otići, drugi doći, jedno nestati, drugo nastati, nešto potonuti, nešto izroniti, a na svijetu će uvijek nešto biti. Zato je sve isto, a različito: sve će se promijeniti, a opet sve u novom obliku postojati i po svom vlastitom bivanju opet biti, u svome vremenu trajati, samo što on to više ne može prepoznati, a i da može neće, ne može usvojiti. Ništa mu tu ne pripada, a on tome i dalje pripada. Postao stranac, kome je sve ostalo tuđe, a ipak blisko i poznato. Zato šeta sam, u sebi svoje prebire, svoje slike slaže i drago mu što ga nitko ne oslovljava, što ga nitko ne uznemirava, obazrivost to ne dopušta, neka on u tišini, sam sa sobom obiđe svoje mrtve, neka još jednom okupi svoje, neka ga s onima kojih nema i s onim što više nije, u tom svijetu sve svoje prepoznaje.

Ćamil Sijarić: Poezija, Veselin Masleša, Sarajevo 1991.

Knjige koje uvijek leže pokraj nas. Godinama, desetljećima, skoro cijeli život. U kući na moru, koji osim nas posjećuju još mnogi, ali većina ih ne čita. Na noćnom ormariću, pokraj svjetiljke. Na kantunalu u staroj spavaćoj sobi. I na onom mjestu koje se rijetko spominje, jer mu spominjanje u priči o knjigama iz nekog razloga zvuči uvredljivo: u zahodu, odmah uz kolutove toalet papira.

Čitamo redovno i pomalo, nakon što smo ih već toliko puta pročitali. Čitamo ih, premda znamo što u njima piše, te pjesme ili priče odavno već i napamet znamo, ali ih svejedno čitamo iz nekoliko osnovnih razloga za svako čitanje: u njima je pripovijest bez koje u životu ne možemo, u njima je komentar časa u kojem ih opet uzimamo na čitanje, u njima je čudo umjetnosti.

Ova pjesma nema naslova: “Kad smo pod tim drvetom bili u veselom,/ U najveselijem razgovoru,/ Pade među nas s grane mrtva ptica./ Ne znamo šta joj je gore bilo./ Ne pade više među nama nijedna rječica -/ Ćutimo i mislimo: kako je svaki od nas/ Jedna ptica.” Ovako je, po prilici, mislio, govorio i pisao Ćamil Sijarić. Svejedno je li nešto usmeno objašnjavao, je li slušatelje naokolo očaravao i šarmirao svojim govorenjem, je li pisao besmrtne svoje pripovijetke – od kojih, ako niste, prije kraja života svakako pročitajte one naslova “Hrt”, “Francuski pamuk” i “Slika” – ili je pisao pjesme, koje je u prvom izdanju beogradskog BIGZ-a jednostavno bio naslovio – “Lirika”. Ta knjiga iz 1988, godine u kojoj je klasik naše pripovjedačke i romaneskne književnosti slavio sedamdeset peti rođendan, te ujedno i pretposljednje godine njegova života, izazvala je nemalo iznenađenje među književnim znalcima. Niti se prethodno ikad čulo da Sijarić piše pjesme, niti se iz njegove stilske geste to moglo naslutiti. Ali ono treće bilo je tu ponajveće čudo: sve te pjesme bile su u dlaku iste kao i sve drugu. Razlomljene u stihove, bile su to njegove prozne rečenice. Da ih je spojiti u jedan red, u jednu istu rečeničnu zmiju, mogli bi to biti dijelovi njegovih priča. Ali istovremeno, te pjesme savršeno ritmički i melodijski funkcioniraju kao pjesme. Toliko dobro da im rime i ne trebaju, pa onda rima ni nema.

Osim osjećaja za ritam i pripovijedanje, koji je savršeno usklađen s ljudskim dahom, i koji nikad, ni za jedan slog ne ide preko tog dana, Sijarić ima izvanredan dar oneobičavanja. To su mali, gotovo nevidljivi i neosjetni pomaci, koje slušatelj ili čitatelj otprve ne bi ni osjetio, a koji veliku i istinsku književnost razlikuju od onog što nije. Recimo, u čemu je čudo ovog distiha: “Pade među nas s grane mrtva ptica./ Ne znamo što joj je gore bilo.”? Sve je kao što bi bilo u drugih, osim riječi “gore”. Zapitali bismo se što je ptici bilo da je mrtva pred nas pala, što ju je ubilo. A Ćamil samo nadoda tu rječicu malu: “gore”, koja najednom izmijeni konfiguraciju prostora, pruži mu širinu i dubinu, te, što je najvažnije, stvori razliku između nas i ptice. Mi smo, naime, dolje, a ptica je gore. Ona kada među nas mrtva padne, i ona je dolje. Znači li to da smo svi mi koji smo dolje, samo mrtve ptice? Bez riječi “gore” u pjesmi, ničega od ovog ne bi moglo biti. Ni nas ne bi moglo biti, mrtvih ptica.

Onda ova pjesma, kojom Ćamil nehotice objašnjava svoj i moj interes za povijesne teme u književnosti. Evo zašto pisci pišu o povijesti, opet u pjesmi bez naslova: “Ne znamo ko su bili ti stari narodi,/ Koji su, nekad davno prije nas, u Šipovicama živjeli./// Da su nam iza sebe ostavili/ Bar kapu – po kapi bismo znali/ Jesu li velike ili male glave/ Imali/ Ti stari narodi./ Za drugo ih ne bismo ni pitali./// Da im je obuća s nogu spala,/ Danas bismo po njoj znali/ U kakvoj su obući hodali/ Ti stari narodi./ Za drugo ih ne bismo ni pitali./// Da su nam ostala njihova imena,/ Danas bismo znali/ Kojim su se imenima s brda na brdo/ Dozivali/ Ti stari narodi./ Za drugo ih ne bismo ni pitali./// Da su ikakvi znakovi o njihovim ženama/ Ostali,/ Danas bismo znali/ Jesu li stari narodi/ Po jednu ili dvije žene/ Imali./ Za drugo ih ne bismo ni pitali.”

U ovoj pjesmi ključna je, naravno, inkantacija: “Za drugo ih ne bismo ni pitali.” Ali ona služi tome da čitatelja zavede na krivi trag. U nešto krupno, u nešto dramatično, u patetiku povijesnoga pamćenja, gromko, uz zvuk orkestralnih timpana, nakon što zamuknu gudači, vodi nas Ćamil Sijarić, da bi onda u trenutku zaokrenuo put, i u humor nas, u laku lakrdiju poveo, iz čije se perspektive dubina najljudskije vidi. Pitanje jesu li stari narodi imali po jednu ili po dvije žene, reći će nam da su stari narodi, naravno, muški. I reći će nam to da je naš interes za njima trivijalno svakodnevan. Lak kao kafanska zajebancija. Nije Ćamil, naravno, imao pojma da bi ovi njegovi stihovi pola vijeka kasnije mogli zagrebati uho politički i rodno korektnim antitalentima. Ali i da je znao, ne bi ga bilo briga.

Ljubavne pjesme

I među njima jedna ovakva, kratka: “Pada kiša./ Ja hodim kroz travu i stanem./ I poželim:/ Da sam kapljica kiše/ Pa da joj na ruku panem.” Umijeće, zapravo, vrlo jednostavno, još od rimskih doba i antičke lirike. Ali jednostavnost samo je majstorima dana. Drugi da je ovo napisao, bilo bi odveć sentimentalno. Ili bi bilo već poznato, stoput ponovljeno. Ali tko bi to mogao reći da je ikad, a kamoli stoput čuo ovo “Pa da joj na ruku panem.” U toj riječi, reći će neznalica, fali jedno “d”, dok pjesnik zna, što i njegov dobar čitatelj, da bi upravo to “d” bilo viška, i da je pjesma velika jer u njoj nema tog “d”.

Televizijski dodatak

Je li Ćamil Sijarić gledao televiziju, ne znam. Ali da ju je gledao, vjerujem. Bio je znatiželjan čovjek, do pretjerivanja. Toliko je bio znatiželjan da je to ljudima smetalo, mnogim. Ali književnosti bez znatiželje, nema. Pisci se, među ostalim, i razlikuju po modelima znatiželje, u životu i u književnosti. Ćamilova znatiželja bila je djetinja, a staračka. Pamtim ga, jednom, sjedi sa šeširom na glavi, bilo je rano proljeće, ispred kavane Šetalište, kao da nekog čeka. I s naročitim zanimanjem, kao da u rukama drži ne znam kakvu knjigu, čita nešto iz šarenog televizijskog dodatka sarajevskih dnevnih novina. Novine su još uvijek bile crno-bijele, samo dodaci petkom šareni. Ono u što se zadubio zacijelo je materijal za književnost. To je razlog zbog kojeg i ova objava ima svoje posebno mjesto. Uvijek postoji samo jedan čitatelj, on shvati.

ponedeljak

Ima dana kada me nema. Nigde sam, ne postojim. U meni neiskazivi osećaj potpune odsutnosti, zapravo opojno pomirenje da je svemu kraj. Ja ne znam šta bih sa svojim mislima? Pustiti ih da odlutaju ili ih zatvoriti u sebe, zatvoriti sva vrata i prozore, u mrklom mraku ostaviti svoje misli. Ostaviti im samo malo vode i parče hleba. Misli su surove, kao i potisnuti strahovi. Samo sam ono što trenutno imam u sebi, ono što jesam u sadašnjem trenutku egzistencijalnog previranja. To je u isti mah stravično i oslobađajuće. Ukratko, moje stanje je stanje ponavljanja promašivanja cilja, nijedna moja reč ništa ne pogađa, nijedna misao ne porađa ništa osim izmaglice. Ipak, pored nezaustavljive siline vitalnosti života, nije niti bitno jesu li naše misli čvrste ili tanke, pronicljive ili jalove, pogađaju li cilj. Život nas uvek demantuje; on prevazilazi sve naše napore i nade da bi možda moglo drugačije i bolje. Čovek je u njemu biće tajne. Neka tako ostane.

utorak

Pogledi me mrve. Posvuda su po meni pogledi očeva i majki, njihove dece, nespretnih bakica koje žure na pijacu, slučajnih prolaznika, lutalica, male dece. Šta oni u meni vide? Imam osećaj da su na meni svi pogledi sveta, da sam izložen svima, da moje telo kruži od ruke do ruke poput neke tanke ogrlice koja može pući  svakog trenutka. Raspasti se poput mog života. Negde u prolazu čujem da govore – pa on je nesrećan jer je nevoljen. Možda sam nevoljen jer sam nesrećan.

sreda

Psihijatar kaže – morate to prevazići, te barijere sa ljudima. Smejem se. Ja ne znam drugačije da postojim, moj je život ograničen barijerama. Kada sam prvi put pokušao da budem drugačiji, negde u osnovnoj školi, u vreme dok su u Bosni kopneli poslednji životi rata, osetio sam ogromnu snagu. Mislio sam da mogu sve i da ću sve i biti, sve ono što želim da budem. Ubrzo su me stegle ogromne ruke, snažnim stiskom bola, i ja sam znao da više ne pripadam velikim rečima, još manje velikim delima. 

četvrtak

Isplanirao sam dan svoje smrti. Vreme, sat, mesto, ali nisam mogao da napišem pismo. Nisam želeo da odem sa ovog sveta bez pozdrava. Bilo je nepojmljivo otići bez poslednje reči, rukom napisanog oproštaja. To je, rekao bih, najdublji vid odanosti životu. Rečima iskazati svoju smrt. Mislim na te sate pripreme kao na svoje buđenje, kada niko ne ulazi u sobu, a ti sebe već zamišljaš u nepostojanju, da te nema, da ne vidiš ljude, svet oko sebe, prirodu, nebo, kišu i sneg. Potom je majka ušla u sobu i suznih očiju rekla – nikada nisam bila dovoljno nežna prema tebi. Nismo se zagrlili, ali sam znao zašto nisam mogao da napišem oproštajno pismo. 

petak

U čekaonici psihijatrije je hladno. Jedan momak besciljno šeta. Ja sedim u ćošku i razmišljam o tome kako smo brat i ja kao mali, sami na moru,  pešačili kilomentrima da bismo našli mesto koje bi bilo samo naše. Sve smo to radili da bismo osetili slobodu. On je još na moru, a ja u čekaonici psihijatrijskog odeljenja. Čekam da me prozove sestra kako bih još jednom ponovio  – umoran sam. Terapiju pijem već mesec dana. Popodne šetam, nebo mi izgleda neobično lepo, život opet zrači. Kao da sam skinuo naočare, progledao. Puno čitam, knjige razne tematike, krenuo sam ponovo u pozorište. Osećam da životu još jednom mogu da pružim šansu. Na jednom pozorišnom festivalu blizu rodnog mesta srećem reditelja koga znam površno, ali sa kojim tom prilikom dugo pričam nekako otvoreno, iskreno, kao da smo jedan u drugom prepoznali sve svoje strahove. Govorimo najviše o Dostojevskom i njegovom stvaralačakom nemiru. Te večeri bio sam srećan, zbog razgovora i njegovog osmeha. Bio je to naš poslednji susret, odustao je i napisao pismo. Ispod naslaga naše pojavnosti puno je neizgovorenog bola, puno barijera; sve to prevazići je teško, za nekoga čak nemoguće. 

subota

Majka je vernica, ona rano ujutru iz ormarića vadi rekvizite – kadionicu, sveću, tamjan. Moli se pred ikonama i kadi kući. Sprema se pažljivo, gotovo bojažljivo, sve stavlja na svoje mesto. Kaže mi da ustanem jer nije dobro kaditi kuću dok neko u njoj spava. Pomislih da nema neke velike razlike između mene koji sam na javi ili u snu. Ljuti se na moje ćutljivo negodovanje, ali me uprkos tome njen način molitve smiruje. Osećam blaženstvo tišine, nepomućeni mir.

nedelja

U šetnji sa drugovima prelazim veliki put. Ponosan sam na sebe, ali sam ćutljiv. Ne znam kako bih iz sebe ispoljio teskobu prethodnih dana, lekove, bolnice, prepirke, buncanja, nesanicu, mahnitost. Sve dok me jedan od njih nije pitao – jesi li dobro? Tada sam shvatio da ja nisam kao oni, da sam drugačiji i da ja neprestano pokušava da letim, a još nisam naučio da hodam. Uznemiruju me pitanja, pogledi i očekivanja. Sve beznačajnosti ovog sveta slivaju se na mene i, što je poraznije, svaku od njih doživim dovoljno tragično da iznova potrese moj svet. Da li je to slabost ili hrabrost? Misao grize, rane ne zarastaju. Otkud u meni nezagasiva želja za vedrinom i dobrotom, otkud obilje ljubavi, kad sve to pokriva nepregledna ,,sveta tuga’’ koja ne prestaje? Život na klackalici, nemoguće jedinstvo suprotnosti, zatišje i burnost. Pogođen nizom tragičnih beznačajnosti, zamora i padova shvatam da Cioran ne preteruje kada kaže da je egzistencija jednaka torturi. Ostaje ljubav i obilje tuge, njihova isprepletanost i trajni nemir. Ništa ne mogu i ništa ne umem, da parafraziram Rastka Petrovića, osim da budem hrabro sentimentalan do smrti. 

Ovo bi mogla biti priča o priči, ispričanoj prema istinitoj priči. Dakle, u ona ionako tjeskobna doba epidemije koronavirusa, kada se još nije putovalo ni s priznanicama o cijepljenju, tojest nije se putovalo nikako, našem prijatelju, piscu i bivšem ambasadoru Srbije u Austriji, događa se nešto strašno. Njegova sina, liječnika i specijalizanta neuropsihijatrije u Beču, uhićuju pod sumnjom da je pokušao otrovati skupinicu svojih kolega. Oni su ga prijavili, ali njihove optužbe djeluju nestvarno. Pomalo kao optužbe što ih u doba epidemija kuge na račun neudatih mjesnih žena i djevojaka, budućih presuđenih vještica, izriču čuvari vjere. No, jednako tako, te optužbe djeluju i zastrašujuće opasno.

Prijateljeva druga supruga – od prve, s kojom ima sina, odavno se rastavio – o svemu nas pravodobno obavještava, u mislima u vrijeme potpune zatvorenosti odlazimo u Beograd da ga vidimo, da mu pružimo podršku, tu pustu iluziju da nije sam, i sve što čujemo čuvamo u strogoj tajnosti. Onda se, naravno, iznebuha pojavljuju strašni beogradski tabloidi, koji raskopaju slučaj, i objave ga na svojim naslovnicama. Naš prijatelj pisac je, naime, stari oporbenjak – ambasador je bio u ono kratko i obećavajuće doba srpske emancipacije od Miloševićeve vladavine – izrazitih je zapadnjačkih nazora, po osjećaju i kulturnom formatu srednjoeuropskih je obzora, zavičajan je u Puli; sve u svemu, dakle, neprijatelj iz perspektive aktualnih vlasti u Srbiji, čija su pretorijanska garda upravo ti tabloidi.

Kako čovjek obično stradava ili od onog čega se najviše plaši, ili – u još nezgodnijem slučaju – od onog na što je položio najiskreniju svoju vjeru, naš prijatelj doista jest do naivnosti predani austrofil. Poput nekih naših već odavno pokojnih baka, djedova i tetaka, otkad ga znamo on vjeruje kriterijima Beča. Povijesnim, intelektualnim, književnim, a onda samim tim, vjerojatno, i moralnim. Često smo se za naših sjedeljki uz piće i umjereno jelo zbog toga šalili na njegov račun. Ali naravno da je iza toga stajalo duboko razumijevanje i neka bratska i sestrinska identifikacija. Sličan je, naime, naš slučaj. Mi kojima je dobar slučaj dao da se rodimo u pasivnim i neslobodnim istočnoeuropskim i balkanskim zemljama, od Bjelorusije, preko Ukrajine, do Bugarske, Srbije i Hrvatske, u kojima šešelji i akademici gavrani određuju svjetonazore, poglede na svijet, etiku i estetiku, i čine to u spoju katatonične tuposti i orijentalne svireposti, predajemo se naivnosti vjere u bolji i pošteniji svijet na nekome svom imaginarnom Zapadu. Našem prijatelju Zapad je u Beču, a nama dvoma, možda, u nečemu drugom. Ali bez tog naivnog uvjerenja da tamo, u tim našim rajevima, ološ ne upravlja svijetom, mi ne bismo mogli biti ovakvi kakvi jesmo. Bili bismo neki odvratni cinični ljudi, transparenti općeg beznađa.

I sad su mu, dakle, u Beču uhapsili sina, optuživši ga za nešto za što bi, tako nam se nekako čini, bilo sasvim prirodno da bude optužen u Bjelorusiji i Rusiji, ali nikako i nikada u Beču! A jesmo li ikad pomislili, je li njegov otac, naš prijatelj, ikad pomislio da mu je sin u naletu očaja, ludosti ili potpune intelektualne i emocionalne dezorijentacije, zbilja pokušao otrovati svoje kolege s posla, redom mlade liječnike? Od ovog bismo pitanja, možda, mogli poći da smo mi – nas dvoje – nakanili pisati roman o ovom slučaju. U što je čovjeku lakše povjerovati: da je u Beču načelno moguće ono što se događa u prokletim avlijama u Minsku, Moskvi ili u Požarevcu, ili u Zagrebu pod upravom kriminalnog Turud-kadije, ili da je njegov sin, ili sin njegova dobrog prijatelja, zbilja trovao ljude? Hoćemo li vjerovati onom jedinom što je u našem civilizacijskom imaginariju relativno ispravno, ili ćemo vjerovati nedužnima? Koja će nas od te dvije vjere više koštati?

Stvar će se dalje razvijati mučno sporo, toliko sporo da ćemo se plašiti za zdravlje i život našeg prijatelja, beogradskog pisca i bivšeg ambasadora. Optužbe su se, istina, ubrzo razbile o čvrste hridi istine – da budemo kičasto patetični. I bilo je jasno kakvi će biti konačni rezultati procesa, ali ne i kako će se, po koju cijenu i kakvom procedurom do njih doći. Naš prijatelj je u Beču, u Beču je i njegova bivša žena. Spašavaju sina koji je i dalje u istražnom zatvoru. Sve dok ne dođe i taj dan da mladića iznenada puste, pa se cijela stvar nastavlja uz njegovu prividnu slobodu. Sve do konačnog pravorijeka, koji prekasno stiže, jer su u međuvremenu upropašteni društveni život i profesionalne perspektive mladoga liječnika u Beču. Satisfakciju, naravno, neće dobiti nikakvu. Na sudu je, naime, da zaštiti nedužnost onoga koji je nedužan, ali na sudu u ovom slučaju nije i da ga naknadno moralno, materijalno i emocionalno obešteti za kolateralne posljedice čudovišne optužnice. Ta vrsta obeštećenja stiže samo povlaštenima, koji uostalom i ne bivaju optuženi.

U priči o priči, ispričanoj prema istinitoj priči postoji i još jedan važan sloj. Naš prijatelj kroz ovaj proces, tumarajući bečkom prokletom avlijom, te se u nekom vlastitom bildungs romanu do kraja upoznavajući s rođenim sinom, doznaje da mu je sin homoseksualac, ili da sad upotrijebimo tu internacionalnu riječ – gay, i da je sve ovo nastalo iz jedne donekle tipične i fatalne muške romanse. Do razotkrivanja je, čini se, došlo tako što je ono dijelom iznuđeno prilikama, a dijelom je prijateljev sin napokon dobio priliku da kaže ono što je imao za reći. Velika je književna tema u toj nemogućnosti da se roditeljima išta kaže…

O svemu ovom što smo dosad ispričali, šutimo i šutjet ćemo kao zaliveni. I razgovarat ćemo, vrlo živo, s prijateljem i njegovom današnjom ženom. U međuvremenu ćemo upoznati i njegova sina, mladoga liječnika, koji je već na drugom kraju Europe. Pa ćemo konstatirati da on djeluje manje oštećen i uzdrman onim što se događalo, nego njegov otac. A njemu ćemo, ocu, govoriti da bi morao, ako ikako može, napisati ovu priču, o kojoj mi sad pričamo priču, po istinitoj priči. Rekao je da to već radi. Na kraju, napisani je roman, naravno, morao proći odobrenje onog čije ime stoji u posveti. Iz nekog razloga nisam, ni prije čitanja, sumnjao da će “Bečki roman” netaknut proći cenzorsko čitanja glavnog junaka…

Premda, pitanje je, zapravo, tko je u Velikićevom romanu glavni lik. Ono što je on prvo učinio, a što ja, recimo, ne bih radio, bilo je da repozicionira i pomjeri sve likove u priči, osim onoga jednog, mladog liječnika oko čijeg se stradanja priča odvija. Zanimljivo je to pomjeranje. Oca njegovog pretvorio je u bečkog zubara. Majku je ostavio tamo gdje je i u stvarnosti, dakle u Beogradu. Ali joj je u maloj sceni, od jedva rečenicu-dvije, pridružio jednu signifikantnu figuru: “Uveče preko Vajbera dugo razgovara sa svojim partnerom Rudijem Stuparom, piscem i dramaturgom s kojim je već dvanaest godina u vezi. Svaki put, na kraju razgovora, Olga kaže da se ne pomera iz Beča dok je njen sin u zatvoru.” E, taj Rudi Stupar lik je kojeg prvi put srećemo u Velikićevom romanu “Ruski prozor”, i koji je piščev alter-ego. U toj igrici s pozicijama u životu i u romanu, čije će sve konotacije malo tko pohvatati, premda su veoma važne u fikciji, ali su još važnije u životu, Velikić je, dakle, sebe, gotovo posve nedužnog i nezainteresiranog, u liku Rudija Stupara, pridružio liku Olge, koja u romanu igra njegovu bivšu ženu. Time se izmakao iz priče, skinuo je sa sebe svu krivnju, da bi ono što je sva muka očinstva, ali i sva muka vlastitog karaktera, predao jednome zubaru.

Ali, zar je on stvarno tako postupio? U životu i u romanu? Naravno da nije. No, slagao bi svatko od nas da kaže kako nije poželio pobjeći iz vlastite kože. Ili da nije bježao iz vlastite kože. On je, dakle, u Rudiju Stuparu proizveo taj mali spas od odgovornosti. Kao što je i u činu pisanja romana sebi našao spas, ali ne od odgovornosti, nego od težine sudbine. Pišući o sebi i o svom slučaju, pisac sudbinu seli iz života u književnost. Ono što u životu ostaje, jednako je teško, mjereno u sudbinskim kilotonima, ali se lakše nosi, jer je i u tekstu, jer je i u priči.

On je, dakle, i Rudi Stupar i taj antipatični Andrej, zubar, a zubari su u Beču kao i advokati, samo traže način da opelješe svoje zlosretne mušterije. Kroz lik Andreja, pisac se poprilično grubo obračunava sa sobom i svojim fantomima, pa tako i sklonošću svojom prema bečkim kriterijima i ceremonijalima. Andrej nije bio u stanju čuti svoga sina dok mu je ovaj uporno pokušavao nešto reći. Nije ga bio u stanju čuti dok mu je Pavle – tako je sinu u romanu ime – pokušavao prije svega ovog nešto reći o svojoj seksualnosti. Način na koji on to ne umije čuti, forme njegova odbijanja, pripadaju ne samo najdojmljivijim epizodama “Bečkog romana”, nego su vjerojatno i među najvažnijim stranicama naših književnosti na temu izlaska pred roditelje sa svojom različitošću. Velikić opisuje nešto u čemu nema grubosti, u čemu nema jasnog i vidljivog odbijanja, ali iza čega je zid onoga najdubljeg nerazumijevanja, koji je, možda, i teže probiti nego zid sačinjen od grubosti.

Otac je najantipatičniji lik u knjizi. Ustvari, otac je jedini antipatičan lik, premda najznačajniji dijelovi knjige bivaju ispripovijedani kroz njegovu perspektivu. Za sve druge pisac ima razumijevanja. Dopušta im da budu slabi i ranjivi. Dopušta im, konačno, i da griješe. Drugi su višeslojni karakteri. Otac, međutim, nije. Ono što se događa sinu, do kraja je i samo njegova krivnja. Sve to je kazna za njegov karakter, za taj savršeno funkcionalni oportunizam, koji mu je omogućio da kao stranac postane idealni Bečanin.

Dok sam čitao “Bečki roman”, smetao mi je lik oca. Bunio sam se protiv njega, svađao se u sebi s piscem, govoreći mu: pa nije to baš tako bilo, majka mu stara! On me, naravno, nije mogao čuti. I pisac, dok ovo sad čita, prvi put nešto čuje o tome. Da smo prethodno razgovarali, da smo se vidjeli nakon što sam pročitao knjigu, možda bi sve bilo drukčije, pa bih i ja ovo drukčije pisao. Ali nije bilo tako suđeno. Sve u ovoj priči, i u priči o priči ispričanoj prema istinitoj priči, bilo bi drukčije, samo da se prethodno o nečemu moglo razgovarati. Sve bi bilo drukčije, misli bečki zubar, a misli to i Dragan Velikić, da je on mogao sa svojim sinom prethodno razgovarati. Sa stanovišta očeve savjesti, a onda i sa stanovišta savjesti pisca, to je vjerojatno tako.

Sa stanovišta života i fikcije, međutim, nije. Romansa koja je završila kao zastrašujući i bizarni sudski slučaj zapravo je tipična ljubavna. Dvojica mladih liječnika zagledali su se jedan u drugog. Ali kako to već biva, samo jedan nije s tim imao problem. Naravno, kao u bajci, bio je to onaj siromašniji, onaj koji nije bio situiran i nije bio svoj na svome. Onaj drugi, tipična prinčevska figura, povukao se i pobjegao nakon nekoliko strastvenih epizoda. Umjesto da ga oslobodi, ljubav je u njemu samo pojačavala strahove. Socijalne, statusne, obiteljske, i one neke četvrte. Da bi se oslobodio napasti u sebi, proglasio je onog drugog napašću. I tako je, zapravo vrlo jednostavno, stvorena optužba za trovanje. Ovako gledana, ona skoro da nam je bliska i razumljiva. Tko god je u životu volio, drugog muškarca ili drugu ženu, morao je proći kroz neku od bezbrojnih varijacija slučaja opisanog u “Bečkom romanu”. Jednom si, možda, bio Pavle, drugi put si bio Jozef Kauc. Pred sudom, Jozef izjavljuje da ga nikad nije volio, nego da ga on progoni… Tu ljubav u “Bečkom romanu”, i niz njezinih posljedica, Velikić vrlo precizno i dobro opisuje. Sa svima se, ponavljam, savršeno uspijeva sroditi i u sve svoje uloge uspijeva se uživjeti, osim u ulogu romanesknog – sebe. Sebe svo vrijeme kažnjava. Narušava li to inegritet priče, škodi li to romanu? Zapravo ne, premda ne može biti do kraja tačno. Možda bi i moglo da je “Bečki roman” ispripovijedan striktno iz prvog lica, očevog.

U knjizi pojavljuje se niz kameo-likova. Dobro, efektno i tačno. Postoje za to i dobri razlozi u samoj priči, ili u njezinoj transpoziciji i transformaciji iz života u fikciju. Naime, živeći s tom Velikićevom nevoljom, mi smo postajali sudionicima priče. Dovoljno važni da iz nje više ne možemo izaći, a ipak toliko sitni da nas pisac ne može preobličiti u fikcionalne likove. Osim toga, u životnim situacijama koje djeluju nestvarno – a ovo je jedna od takvih, zamislite samo da vam sina optuže za masovno trovanje, a niste u srednjem vijeku! – stvarni su samo bliski ljudi koji tim situacijama ne pripadaju. U romanu ih je moguće artikulirati samo tako da im ostanu njihova imena i prezimena.

“Bečki roman” po svojim rečenicama, po načinu na koji pisac vlada narativnim tokom i na koji oblikuje romaneskne epizode, kao i po zamahu kojim je pripovijest zahvaćena, nalikuje prethodnim romanima Dragana Velikića. Netko bi čak mogao reći da pripada istom stvarnosnom ciklusu kao i “Islednik”. Ali u nekom bitnom i suštinskom smislu, ovo je nešto drugo u odnosu na sve što je on dosad pisao. Prije svega, ovo je iznuđena knjiga. Pisac ju je, naravno, mogao izbjeći. Ali samo na vlastitu štetu, na štetu književnosti i na štetu svoje umjetničke i književne vjerodostojnosti. Imao bi na to pravo: život je važniji od književnosti! Ali čim se to izgovori, piščeva života nestaje, jer je pisca upravo nestalo u književnosti. Dakle, “Bečki roman” Velikić je, ipak, morao napisati. I to je učinio junački, na način koji je estetski uzoran. Rijetko kad se te dvije stvari tako poklope.

U životnom i u književnom smislu cijela stvar ima dva moguća završetka. Jedan je privatni i porodični, drugi je društveni i javni. Jedan završetak pripada svijetu intime, drugi svijetu koji gradimo i razgrađujemo oko svoje intime. Prvi završetak “Bečkog romana” je zapravo i neočekivano sretan. Ne znam nijednu gay priču koja ima ovako lijep i sretan kraj, uz ovako strašnu ljubavnu epizodu. I nijednu porodičnu priču koja ima ovako sretan kraj! U životu i u romanu trebalo je imati strpljenja, hrabrosti i sreće za ovakvo što.

Međutim, drugi završetak nije sretan. Ovo je, naime, roman o našim iznevjerenim europskim nadama i očekivanjima. Ovo je roman o nama koji smo u sebi Europljani, jer zapravo i ne znamo što bismo drugo još mogli biti, ali Europe za nas nema, a izgleda je nikada nije ni bilo. Jesu li naši protimbenici bili u pravu? Šešelji, akademici gavrani, turud-kadije i ini partijski gojenci, koji su uz nacionalističke povike pregazili sve što je u našoj bližoj okolini podsjećalo na Europu, a s čime smo se i sami jednom Europi željeli pridružiti. “Bečki roman” nije, međutim, knjiga razočaranja i revizije. To je knjiga dosljednog ustrajavanja na onome na čemu je, kako smo to zamišljali, Europa zasnovana. Poraženi ideali još uvijek su idali. Za razliku od ideala onih koji su se svojih ideala odrekli. Samo takvi završe u blatu. Za razliku od nas koji, poput Krista, hodamo po površini blatnih i govnjivih voda. Je li tako?

Kada sam imala 11 godina
Anja mi je objasnila
šta je to silovanje. 

Ležala sam na dečjoj gastroenterologiji
već nekoliko meseci
i jednog sam dečaka
morala udariti nogom u jaja,
znate već kako to biva

Anja mi je tada rekla:
„E sad će on doći da te siluje“.

I Anja je imala 11 godina,
ali je živela u drugom kraju grada,
znate već kako biva

Nisam shvatila.
Anja me je gurnula na krevet,
legla na mene
i objasnila mi sve
do tančina.

Potresena, užasnuta,
dočekah
trenutak oslobođenja
i upitah je, gubeći dah:
„Ali zašto?“
i Anja mi odgovori
bez trunke razmišljanja:
„Da budeš mirna“. 

Nama Levi (20 g, Ranana,
oteta u Crnu subotu,
njena sudbina je neizvesna)
strašne crvene mrlje
na njenoj trenerci
dok su je Hamasovci
ubacivali u džip
bosu
vezanih ruku.

Da, naravno da poznajem Namu.
Znam svakog od njih.

===

(32. od 251; Iz poeme „Da, znam svakog od njih//Poema o očiglednom”)

“Isus izgoni zloduha iz zloduha”, Linor Goralik (2024)

Linor Goralik (1975, Dnjepropetrovsk) – pesnikinja, prozaistkinja, prevoditeljka, vizuelna umetnica, autorka stripova, novinarka, tvorac antiratne onlajn publikacije ROAR (Glasnik antiratne i opozicione kulture). Teško je sve nabrojati, ali svaki novi projekat Linor Goralik zavređuje osobitu pažnju.

Pored ostalog, autorka je romana „Все, способные дышать дыхание“ (2019), nagrada „НОС“, „Hladna voda Venisane“, nagrada u nominaciji „Ženski likovi u delima fantastike“, romana “Bobo” (2023), te “Sveske Katarine Suvorove“ (2024). 

Piše na ruskom, hebrejskom i engleskom jeziku. Od 2014. živi u Izraelu.

===

„Da, znam svakog od njih“. Ovo je svojevrstan odgovor na pitanje koje se Izraelcima nikad ne postavlja, ali koje neprestano i duboko osećam: „Da li ih poznajete? Da li znate nekog od njih?“ Počela sam da pišem ovu poemu uveče 8. juna, na dan kada su oslobođena četiri taoca, dan koji sam preplakala. Pišem je paralelno na engleskom i ruskom i njen stil odudara od meni svojstvenog izraza (tekst je narativan, ali mislim da tako mora da bude iz sasvim očiglednih razloga i otuda podnaslov „An obvious poem“/„Poema o očiglednom“. Ne znam još kako ću je završiti – za sada je tu nekoliko pesama, nekolicina imena, a biće ih 251, jer uglavnom više plačem nego što pišem dok gledam njihove portrete i čitam o njima. Ali dovršiću je, ako to Gospodu bude ugodno.“ (Linor Goralik)

Priredila i prevela Nada Petković

Nebo nad Kišinjevom je izložbeni prostor, a oblaci deo postavke. kazao je F, koji nikada nije bio u Moldaviji.
M. mu je poverovao i otputovao tamo.
Odseo je u hotelu Moldavija, cena je bila pristupačna, a osoblje profesionalno.
Prvi utisak: Nebo kao u svim ostalim državama, oblaci isto.
Dok je šetao ka centru grada iz jedne zgrade nalik na ogromnu kućicu za ptice izašao je čovek koji mu se obratio imenom.
Predstavio se kao pesnik.
Na pitanje odakle se poznaju tajanstveni neznanac je odgovorio: Znam još mnogo toga o tebi.
Znatiželjan, M. je krenuo za njim.
Pesnik je kroz razgovor plasirao informacije koju zna o M.
Ispratio ga je do hotela i rekao da mu je drago što su se ponovo videli.
Strepeći da će se čudak i sutra pojaviti M. je probdeo noć.
Ujutru je čuo otključavanje vrata svoje sobe.
Pesnik je ušao, polio banzin po sobi, bacio šibicu i seo na krevet.
M. je krenuo da beži, ali ga je pesnik zgrabio za nogu.
Drugom nogom šutnuo ga je u cevanicu i oslobodio se stiska.
Uspeo je da skupi stvari i pobegne iz sobe u plamenu.
Kad se vratio kući danima je čitao moldavske portale u želji da sazna o požaru u hotelu.
Našao je nekoliko vesti.
Pesnik, za koga se ispostavilo da radi u vešeraju, bio je psihički bolesnik i organizator zavere.
Plan je bio da spali sebe i još jednog gosta hotela, a da kolege za to optuže gazdu.
Pesnik je izgoreo, kao i veći deo hotela.
Ostali zaverenici su pohapšeni.
M. se neprestano pitao zašto je pesnik prikupljao njegove podatke.
Mogao je da ga zapali hotel i bez toga.

Kad je M. ovo ispričao F. je rekao:
Hotel je goreo, bilo je dima posvuda.
Ipak je na nebu bila izložba, samo si ti bežao i nisi mogao da uživaš u umetnosti.

Safet Sijarić: Ljubav na Miljacki, Lijepa riječ, Tuzla, 2024., 56 str.

Nisam siguran da sa sigurnošću možemo svrstati kojem žanru pripovjedne proze pripada najnovija knjiga Safeta Sijarića, koju posthumno objavljujemo – “Ljubav na Miljacki”. No, bez obzira da li je to kratki roman, novela ili razuđena priča – Sijarić nam donosi još jedan književni dukat koji će s radošću čitati njegovi čitaoci, a njih nije mali broj.

Nije mi poznato da je neko sa ovih naših ratovima i drugim brutalnostima u crno zavijenih geografskih prostora tako duboko uronio u tuđu bol i nesreću kao što je to uradio Safet Sijarić; ne samo u ovoj priči već i u mnogim, prethodno objavljenim. Doima se da je sve te usude, o kojima piše, godinama nosio na svojim krhkim plećima i napokon spustio i sjeo pored njih da odahne.

Ovo je na koncu priča o predrasudama i živom balkanskom blatu u kojem su se, ni krivi ni dužni, zatekli dvoje mladih Sarajlija. On pravoslavac, ona muslimanka… Pa iako On u opkoljenom i granatama i još kojekakvim ubojitim skalamerijama zasutom Sarajevu sa srpsko-četničkih položaja u okolini – a i iz same nutrine grada, na svakom koraku vreba smrt – žrtvuje vlastiti život kako bi spasio staricu muslimanku koja je pogođena u nogu i leži na jednom od sarajevskih trotoara – ne vjeruju mu i kao samrtni plašt nabacuju krivnju zbog smrti koje dolijeću u grad.

Zato donose odluku da odu, da bježe. Iz smrti u smrt!

Iako je u trenucima smaknuća i kataklizme Sarajeva Sijarić bio daleko, očito da je, i kao pisac i kao čovjek, bolovao bosanske rane rata. Do u detalje je odslikao pogibeljni bijeg iz grada, gdje nije previdio ni njihanje nepokošene trave uz Miljacku u koju su, izrešetani kuršumima, zauvijek pali Admira i Boško.

On pravoslavac, ona muslimanka! Taj grijeh se, u nesretnim zemljama, plaća životima!

Safet Sijarić je posve poseban pripovjedač i majstor svog zanata, koristi arhaiku ali strogo doziranu, vodi računa da ne zamara čitaoca i da ga do zadnje rečenice drži budnog, te svojom kratkom formom uspijeva ispričati ono što mnogi pisci smještaju na stotine stranica. 

Ova knjiga “Ljubav na Miljacki” je, u najkraćem, memento ratnom Sarajevu; pomenulo se, a ne povratio – rekao bi pametni narod.

Safet Sijarić je živio za književnost. Imao je nevjerojatan dar da namiriše dobru knjigu, dobru rečenicu. I o svakoj govorio s ushićenjem kao da je to njegova knjiga, njegovi junaci u njoj, i to oni iz najbližeg rodbinskog kruga.

Takav je bio naš Sajo, takav je umro, i takav će ostati u našim sjećanjima.

Otpočetka 1992, kada se nakon Sarajevskog primirja potpisanog u Konaku, s kojim je u Hrvatskoj završio jedan rat, pripremao stvarni početak rata u Bosni, a s njime i kraj jednoga našeg života, pisao sam nešto što sam nazvao “Tempi morti”. Trebala je to biti knjiga pjesama, ili bi to, možda, bila poema, esejistička rasprava u stihovima, svakako pokušaj da se o stanju vlastitog svijeta piše uz neku spasonosnu distancu. (Vazda mi je slabo išlo distanciranje od samog sebe.) U ta tri mjeseca, nakon posljednje Nove godine, u siječnju, veljači, ožujku, dok smo se noktima još držali za klizave rubove pločnika, nastojeći sačuvati vlastiti unutarnji mir, napisao sam, možda, tridesetak tekstova u stihovima ili u simulaciji stihova. Nakon što se 5. travnja zaratilo i u Sarajevu, “Tempi morti” su prekinuti. Pisani na pisaćem stroju i na zelenkastom pelirnom papiru, tankom, skoro prozirnom, rasipali su se na sve strane po Sepetarevcu i iz nekog neobjašnjenog razloga izazivali u meni mučninu i sram. Većina tekstova iz “Tempi morti” završila je u smeću, uglavnom nehotično, ili je izgubljena, dok sam nekolicinu slučajno sačuvanih uvrstio u knjigu svojih izabranih pjesama “Dunje 1983.”, objavljenu 2005. U međuvremenu nestalo je mučnine i srama, a sačuvani tekstovi pretvorili su se u neku vrstu arheoloških nalaza jedne intime. U pjesmi “Ljubaznost malih naroda” dvije stvari mi se čine zanimljivim: naslov, koji zavređuje neki mnogo sadržajniji i duži tekst, a vjerojatno i knjigu; te činjenica da je budućnost neprestano potvrđivala i još uvijek potvrđuje zbivanja iz pjesme, koju je jedan dvadesetpetogodišnjak napisao u veljači 1992.

Ljubaznost malih naroda

U Brechtu bi barem jedan taksist na frankfurtskome Hauptbahnhofu
Prepoznao staru komunističku svinju
Davna bi dama prelazeći s jedne na drugu stranu ceste posljednji put
U njemu vidjela monstruma koji joj je mladost potrošio na policijska ispitivanja
Škripnuo bi zubima gospodin X jer i on se sjeća dana kad je u Njemačkoj sve bilo u redu
Djeca su išla u školu, dojilje su nadmašile dva četverogodišnja plana, a logori?
Logori su bili uglavnom u Poljskoj, pa otkud nam pravo da se u poljske petljamo stvari

U mojoj bi zemlji prema Brechtu svi bili ljubazni
U audijenciju bi primljen bio od predsjednika i ministra kulture
Vodili bi ga na književnu večer, upoznavali s probranim teatarskim društvom
U mojoj zemlji teško je shvatljivo da bi Nijemac mogao biti stara komunistička svinja
Mi vjerujemo da svima je njima pod jezikom Hitler, samo ga ne smiju pustiti van
Pa im se smješkamo kao stari saveznici, mijeseći uzbuđeno jaja kroz šuplje džepove hlača

Sarajevo, veljača 1992.