(Canto dei quattro elementi)

_______________________Nikoli Šopu

*

Zemaljska proturječja

(Antinomie della Terra)

Zemlja nas podupire i zemlja nas rastače.

Zemlja je živima pod a strop mrtvima.

Sadrži ljuvene vizije: bijele volove na pašnjacima,
stabla, navjestitelje, sela.

Ali klizne li iznenada,
uzapti nas u uzak i mračan četverokut.
Tako je tada teška, a u njoj i mi tako teški!

Mnogo je načina da se izgubimo u zemlji,
a  samo jedan, vjerujem, da se nađemo:                                                                                                                                                                                                                                                                                                                                                                                                                         onaj kojemu nas ti poučavaš (blagoslovljen budi, Nikola):
kada svome uzništvu daješ
značenje i prostranstvo zvijezde.

*

Pjesma o vodi u Jajcu

(Canzone dell’ acqua a Jajce)

Voda je otjecala i skakutala
ulicama Jajca, spuštala se nasmijana
poput djeteta, grleno – šalila se
protječući svijetla basamcima;
skrivala se, poskakivala u vrutcima
plesala slapićima u podnožju kućâ.

Poznavala su je sva djeca kao
druga: najveselijega, najslobodnijega.
Kako ga zaboraviti, štogod da su
godine donijele, premda nikakva voda
više nije postojala u njihovoj debeloj prašini
osim gorkoga traga suza?

Voda je gonila svoje stado ulicama Jajca:
Bila je pastir s tisuću sretnih janjčića,
lelujanje hrptenicâ s uvojcima
mekane pjene, izmjenjivanje
odražaja na tekućim runima
u nedužnu hodu.

Pređa od vode i vune
svijala se u srcima jajačke dječice
u potki šutljivih pastorala:
koja u jednom, napokon, nađoše glas,
jer tom su pređom Parke prele
usud pjesnikov.

*

Ljubav dolazi zrakom

(Amore viene attraverso l’aria)

Je li to neka druga ljubav?
Da, čak i ista – ona drevna, ona vječna.
Jer kad se razdvoje tjelesa
ljubavnika, ostaje nestvarna nit
kao spona: pogled, uzdah,
a onda sjećanje. Stoje tada
jedno naspram drugoga i svjetlost su
jedno drugome i vjetar koji je Duh
pa živi onkraj rastočene putenine.

*

Bezbroj vatrenih točaka

(Miriadi di punti di fuoco)

Pale li se na velikim razmacima
ili svjetlucaju iznenadne pod našim nabranim
vjeđama, crveno zrnje pritješnjeno
u mogranju krvi?
________________Kako odgovoriti
tim znakovima, uobličiti ih u
nove abecede? I jesmo li
i sami vatra ili njezina mračna pozadina –
meteori bačeni u noć
ili crni let između osvijetljenih pristajanja?
Stalan je tek plam, kao što stalan mu je rub
vječno gibljiv – više ništa o tome ne razumijem.
Ali netko mu temeljitije poznaje bit
i istraživao je vlastito gorljivo srce
i rojeve zvijezda. Stoga njegove riječi,
i one same profinjena vatra, izazivaju čuđenje
kod slušača, pa u kratku razmaku prizivaju
cijeli svemir: kao sada
u sobi gdje slušamo te,
razmišljajući o tvojoj pobjedi, Nikola,
i o počinku putnika među zvijezdama.

_____________________Margherita Guidacci

***
***

Napomena prevoditelja: Potaknut prelakom nam zaboravljivosti kada je riječ o okruglim obljetnicma (smrti) naših velikana pisane riječi, sjetio sam se Montaleove, Krležine, pa evo i Šopove. Margherita Guidacci (Firenca, 25. 4. 1921. – Rim, 19. 6. 1992.), profesorica engleske i američke književnosti, a usput i prevoditeljica dviju boginja (E. Dickinson i E. Bishop) anglofonske poezije, nikada nije bila u Jajcu, ali je prodornošću svoje poetske intuicije, uz Šopov bolesnički krevet u zagrebačkoj Voćarskoj, dokučila sve ono što nama nepjesnicima nije dato da dokučimo.

Trudio sam se da to osjete i svi koji rado šalabajzaju Ajfelovim mostom! (tk)

Sveto doba bezbožništva kad smo se počeli baviti poezijom. U jednome noćnom telefonskom razgovoru – ustvari njemu je bilo popodne, a meni noć – na moje ponovljeno čuđenje i snebivanje oko toga što su sredinom osamdesetih književnost, osobito pjesništvo, bili toliko važni i društveno uvažavani da se i s političkih govornica govorilo o novim knjigama pjesama i antologijama, s onom vrstom strahopoštovanja s kojim se govori o ljudskim naravima, o historiji ili o narodima i narodnim sudbinama, Semezdin je rekao da se nemam čemu čuditi, iako to doba jest izuzetak u našoj povijesti. Umjesto religije postojala je književnost, umjesto teologije književna kritika i svakodnevni govor o književnosti. Čak i to što su pjesnici zbog svojih pjesama znali ostati bez posla, što ih je znalo degradirati u građanskome i u egzistencijalnom smislu, i što se, još 1981, moglo završiti u zatvoru zbog ciklusa pjesama (slučaj “Vunenih vremena” Gojka Đoga), potvrđivalo je društvenopolitičko uvažavanje pjesništva.

Ono što je govorio, možda i nije bilo do kraja tačno, ali tako kazano, precizno opisuje našu vjeru u književnost i ono što smo tada bili spremni da učinimo iz posve pjesničkih razloga. Današnja pustoš i samoća u kojoj živimo, svatko na svome kraju svijeta, u vezi su s ondašnjim osjećajem kako je u književnosti sadržan cijeli jedan životni smisao i kako nam, zapravo, ništa drugo osim nje više neće ni trebati. Pritom, književnost je prvo bila u čitanju, u tuđemu tekstu, kanoniziranom ili pročitanom s upravo otipkanog lista pelira, a samo je za diletante književnost bila prvo u pisanju, u vlastitome tekstu i u bijesu i očaju što se toj iscijeđenoj i izlučenoj genijalnosti ne divi cijeli svijet. No, u to vrijeme mi i nismo imali potrebu da se nalazimo u blizini diletanata, živjeli smo svoje fascinacije, razmjenjivali ih i intenzivno osjećali – društvena zajednica nam je pružala takvu iluziju – kako je poezija od presudne važnosti za našu zajedničku budućnost, poput gradnje brana na hidrocentralama ili godišnjeg uroda žita. Posljedice tada stečene vjere danas osjećamo u svojim građanskim egzistencijama, uglavnom, kroz nedruštvenost i nespremnost za život među drugima, u drukčijim vjerovanjima i društvenim prioritetima.

Sveto je doba bezbožništva kada smo se počeli baviti poezijom. U vrijeme kada sam po nekim zaturenim jugoslavenskim časopisima objavljivao svoje prve pjesme, bilo je to u zimu i proljeće 1984, malo pred odlazak u vojsku, čitao sam Huga Friedricha “Strukturu moderne lirike”, T. S. Eliota, Hansa Mayera “Autsajdere”, Vinaverovu knjigu o Lazi Kostiću, Benjamina i Adorna, pa onu starinsku, lijepu knjigu Ilije Kecmanovića o Kranjčeviću… Bila je to lektira u kojoj sam, usporedo, pokušavao naći i odgovore na pitanja o modeliranju pjesme, ali i odgovore o društvenom kontekstu pjesništva, o biografskim, političkim, društvenim razlozima za poeziju. Ovo drugo je, a da toga nisam bio svjestan, možda, predstavljalo i potragu za prozom, za pripoviješću, za narativom (eto nam jedne moderne riječi) u poeziji, i priprema za bijeg u pripovjedni tekst, u priče i u romane.

Neke od tih knjiga, svakako “Autsajderi”, Vinaver i Walter Benjamin, do danas su mi ostale dnevno važne, poput nekih životnih uputstava (pogotovu nakon što sam već pomalo i odustao od života izvan književnosti), ali nijedna nije na moju odluku da pišem, a ne samo da čitam, tako važno utjecala kao novinski tekstovi, časopisne analize, kao i rijetke televizijske i radijske emisije u kojima je sudjelovao Marko Vešović. O pjesništvu općenito, o pojedinoj pjesmi ili o jednome jedincatom stihu, govorio je tako sugestivno, u mimici i gesti, u intonacijama i u naglascima, da bi slušatelj ili gledatelj stjecao dojam kako taj čovjek svojim uvidom proniče kroz svaku riječ, kako na poeziju gleda nekim specijalnim rendgenskim pogledom, u svakoj riječi on osjeti njezin pjesnički potencijal i napon. Za sve druge, od Huga Friedricha do tada čestih Friedrichovih imitatora po Izrazu, Životu i Odjeku, tadašnjim našim književnim časopisima, najmanja nedjeljiva čestica pjesništva bio je stih. Marko je bio u stanju govoriti o još sitnijoj čestici, o riječi. A ono što bi govorio, djelovalo je uvjerljivo poput propovijedi nekoga darovitog propovjednika, zanesenjaka i fanatika, koji bi slušatelja mogao uvjeriti u sve, pa i u to da se, u ime vjere, pretvori u čovjeka bombu. (Ovo nije literarna figura: otkako su se, prije petnaestak godina pojavili karizmatični imami, vjerski vođe s političkim ambicijama, slijepi ili jednooki proroci svetoga rata s kukom umjesto šake, i na kraju – ljepooki i freskoliki saudijski plemić Bin Laden, intenzivno sam razmišljao o tome jesu li u mome životu, ili u mome sustavu vrijednosti, u mojoj vjeri, postojali ljudi koji bi bili u stanju tako prenositi vlastiti zanos ili koji bi me uspjeli fanatizirati preko granice razuma. A kako smo otkrili, fanatiziranje preko granice razuma bio bi najtačniji opis emocionalne i intelektualne pretpostavke za terorizam. Prvi mi je na um pao Marko Vešović, njegove propovijedi o poeziji.)

To što bi govorio i kako bi govorio, Vešović je umio pretočiti u tekst. Analiza stiha, ili cijele pjesme, nije – kao u drugih, naročito akademskih proučavatelja poezije – donosila samo analizu upotrijebljenih pjesničkih sredstava, alata i materijala. To bi spomenuo nekako usput, kao da se podrazumijeva i kao da to i ne može biti predmetom ozbiljne književne analize. Još manje ga je zanimalo ono čime će južnoslavenski i balkanski proučavatelji književnosti, naročito pjesništva, uskoro, od početka devedesetih, biti sasvim obuzeti: nije ga zanimala vidljiva i nevidljiva idejna i ideološka pozadina pjesnikova, nije ga bilo briga za najnovije književnokritičarske mode i škole, niti za sve ono novo čime se u našim mračnim balkanskim i južnoslavenskim provincijama nadomješta elementarni nedostatak sluha, totalna nemuzikalnost za poeziju, svakovrsna nenačitanost, odsustvo strasti i erosa pri čitanju bilo kakvih književnih tekstova… Uvijek je, naime, puno lakše zanatski se obučiti i teološki poučiti i podučiti oko najnovijih književnoteorijskih i književnokritičkih moda (za to je dovoljno površno proučiti kakav šapirografirani katekizam ili partijsku skriptu), nego, naprosto, s interesom čitati to što će u ona vremena, sredinom osamdesetih, u zagrebačkom Quorumu biti imenovano kao “književna proizvodnja”.

Marko Vešović o poeziji je govorio iz poezije same, po sluhu i po notama, iz uvjerenja kako je pjesma samoj sebi sav smisao i sadržaj, i kako pjesma ne treba, a i ne smije, svoj razlog i opravdanje tražiti u nečemu što sa njom nije u organskoj vezi, u teoriji ili filozofiji, recimo. Na taj način, on je nepogrešivo prepoznavao pjesmu, prepoznavao je istinit stih, i bio je u stanju tako ga tumačiti, obrazložiti, braniti pred kaosom Svemira i pred nemuštim jezicima svake ideologije, kao i pred nemuštošću jezika u nedarovitim glavama, da se opčinjenom gimnazijalcu (a to sam tada bio: opčinjeni gimnazijalac) činilo kako iza svakoga stiha o kojemu Marko Vešović s udivljenjem govori stoji jedna sređena i skladna vasiona, na način na koji vasionski red postoji i djeluje u fugama Johanna Sebastiana Bacha. Zahvaljujući njemu, te na neki drukčiji način Slobodanu Blagojeviću, mogli smo, spremajući se za svoje mature i za sve one nepopravljive životne odluke, živjeti u zaštićenom svijetu pjesničkih knjiga, antologija, poetskih večeri i svih tih naših sarajevskih dana poezije. Iako Vešović ni tada nije bio nikakav društveni autoritet (to će on u Sarajevu biti u jednome drugom ključu i žanru, kratko, u prvim godinama rata), nije u njemu bilo krležijanske siline i samouvjerenosti, niti socijalne nametljivosti kojom bi, poput bagera, oko sebe raščistio ruševine, način njegova djelovanja, govora i pisanja o poeziji stvarao je golem, nikada izmjeren i odvagnut književnokritički utjecaj. Zahvaljujući njemu i Blagojeviću, u Sarajevu toga vremena – a stalno je o sredini osamdesetih riječ – društvena dinamika, ugled i moć nisu proizvodili pjesnički kanon, kao što se to, pretpostavljam, događa danas, ili kao što se, vrlo intenzivno, i tada događalo u Zagrebu i Beogradu.

Svaki književni sud u sebi nužno mora imati nečega proizvoljnog, jer književna kritika nikada nije egzaktna, premda će uvijek neki nemoćnici u pameti nastojati da stvore privid o vlastitim egzaktnim i objektivnim procjenama i uvidima. A polje za najšire i najobuhvatnije proizvoljnosti unutar književnosti, govor je o pjesmama, o pjesnicima i o pjesništvu. Tako je to u dvadesetom stoljeću. Ranije, dok je pjesništvo još imalo neku upotrebnu ili društvenu funkciju, kakvu će kasnije imati roman, a još kasnije film, nije nužno bilo tako. Još od međuratnih vremena, događa se da na pjesnički kanon više utječu životi pjesnika i socijalni kontekst svakoga od njih, nego estetske vrijednosti u samim pjesmama. Prelistajte samo stare almanahe, panorame i antologije, pročitajte uvodne analize tadašnjih neospornih autoriteta, i naići ćete na nevjerojatan niz sve samih, danas anonimnih, velikana, sa čijih je stihovima protok vremena sprao i raznio i one najsitnije tragove talenta. Može vam se tada, posve krivo, učiniti kako su se u međuvremenu stvari popravile, i kako su danas kanoni bolji i pravedniji. Prije će biti da je suprotno. Kanoni su onakvi kakvi su kanonizatori ili kakav je najbolji i najutjecajniji pjesnički čitatelj u nekome vremenu.

U to bezbožničko sveto doba, kada nas je Marko Vešović kao čitatelje poezije (a neke i kao pjesnike) evangelizirao, živa je bila iluzija da će uvijek postojati netko tko ima taj golemi, neprocjenjivi dar prepoznavanja pjesme. A zapravo je više talentiranih pjesnika, više je na svijetu doista velikih pjesnika, nego što je onih koji bi imali dara da pjesmu pročitaju. Iako se veliki čitatelj teško može biti ako se nije i dobar pjesnik, rijetki su veliki pjesnici (što Vešović u našemu jeziku svakako jest) koji su istovremeno obdareni talentom i karakterom velikih čitatelja. (Beskarakterni ljudi mogu, recimo, biti sjajni pjesnici, ali ne mogu biti dobri književni kritičari, ni čitatelji poezije.)

Zahvaljujući tom njegovom daru, prije nego ičemu drugom, antologije bosanskohercegovačke poezije iz tog vremena, tko god da ih je sastavljao, kada ih danas čitamo, djeluju zanimljivo i skladno, i u njima doista ima poezije, a malo je u tim knjigama onih pjesnika čije nas pjesme na takav način danas zbunjuju ili ojade, da pomislimo kako su se u antologijama našli zbog svoga društvenog ugleda, pa kad te antologije uspoređujemo s hrvatskim ili srpskim iz istoga razdoblja, mogli bismo steći načelno posve krivi dojam kako je bosanska poezija nakon Drugoga svjetskog rata, superiorna njihovoj. U tim antologijama (od one Blagojevićeve, u specijalnom broju časopisa Lica, iz 1981, sve do Tontićeve, objavljene u Svjetlosti, godinu ili dvije pred rat) naći će se i opravdano zaboravljenih pjesnika, suputnika, uzgrednika, pjesničkih hobista i diletanata, ali s uvrštenom onom jednom dobrom pjesmom i u njom onim jednim važnim stihom. Drugdje su i takvi lako postajali nacionalnim bardovima i književnim klasicima. U Vešovićevome i Blagojevićevom, pjesničkom Sarajevu osamdesetih to više nije išlo.

Marko je i u ono vrijeme bio čovjek raznovrsnih, često proturječnih književnih i intelektualnih interesa i preokupacija. Osim kritike poezije, dakle, prvenstveno – čitanja poezije, prevodio je, u raznim kolaboracijama, s ruskog i engleskog, pisao je i objavljivao knjige pjesama, a 1982. objavio je svoj jedini roman, sjajno napisanu, poludokumentarnu prozu “Rodonačelnik”, u kojoj je zabilježio govorenje svoga djeda (lijepog romanesknog, a možda i stvarnog imena: Simeun Pavlov Tapušković). Međutim, šest godina kasnije, bila je to već 1988, objavio je knjigu “Četvrti genije”, žestoku publicističku studiju u kojoj raskrinkava stanovitoga srpskog akademika, navodnog oca jugoslavenske robotike, koji je, prema Vešovićevim saznanjima, nekoga gadno plagirao ili, tačnije rečeno, opljačkao je nečije intelektualno vlasništvo.

“Četvrti genije” za čitatelja je dovoljno zanimljiv i uzbudljiv tekst da bi ga čitao čak i ako nema nikakvih robotičkih interesa i saznanja. Ali ni njezin autor, prije nego što je, posve slučajno, valjda čitajući novine, otkrio plagijat, nije imao robotičkih interesa i saznanja, nije se bavio mehanikom ili tehnikom, a ni matematika ga (izvan pasionirane, ali i dalje hobističke šahovske igre) nije pretjerano interesirala. Da bi napisao knjigu, u kojoj će se obračunati s tamo nekim naučnikom, ali i s društvenom sredinom i mentalitetom koji pretjerano ne haju za ovakve slučajeve, Vešović se morao prilično temeljito uputiti u znanja koja mu više nikada neće zatrebati i prema kojima ne osjeća ni hobističku strast. Bilo je, u najmanju ruku, neobično za jednoga ozbiljnog pjesnika, sveučilišnog predavača književnosti i velikog čitatelja poezije, da troši vrijeme, mjesece i godine života, na takve stvari. Ali u tom je njegovom postupku, ipak, bilo sistema. “Četvrti genije” najavio je buduće moralne opsesije Marka Vešovića, koje će ga na koncu, u dvijetisućitima, učiniti svetim osamljenikom, čija će čudovišna potreba za obračunavanjem s kojekakvim četvrtim, petim i sedmim genijima proizvesti cijelu jednu paralelnu književnu i publicističku biobibliografiju.

U to vrijeme, kada je narastao srpski ekspanzionizam i fašizam, iz kojih će se, zatim, kao u Pekićevom “Besnilu”, razviti fašizmi u svim jugoslavenskim narodima s kojima je Srbija krajem osamdesetih i u devedesetima dolazila u dodir, Marko Vešović nije bio naročito politički osviješten, ni ideološki “diferenciran”. Njegov pogled na tu stvarnost bio je elementaran, jednostavan, pomalo djetinji i bitno određen vlastitom porodičnom biografijom. Kada se danas čita “Četvrti genije”, ta knjiga djeluje kao proročki obračun sa ćosićevskim lažima srpskoga nacionalizma, kao najpravovremeniji takav tekst, uz “Mrtvouzice ili mentalne zamke staljinizma” Bogdana Bogdanovića, objavljene nekoliko mjeseci kasnije. No, činjenica je da sam autor u to vrijeme, 1987. i 1988., uopće nije imao na umu, nije imao pojma, da se, udarajući na “oca jugoslavenske robotike”, obračunava s preporađajućim Molohom i svežderom srpskoga nacionalizma. Ne, Vešović uopće nije kanio pisati o tome, jer to još uvijek nije bila tema koje bi on, potpuni nevježa u stvarima politike i ideologije, bio svjestan. On je samo pisao protiv besramnog lopovluka i protiv onih koji se iz razloga vladajućeg društvenoga bontona mire s besramnim lopovlukom. A što je, između ostaloga, nacionalizam, nego pristajanje uz besramni lopovluk, zbog nekih viših interesa?

Etika Marka Vešovića elementarna je kao u antičkim tragedijama. Tako je i njegova sudbina pomalo antička. U početku rata, kada je iz Sarajeva onako goloruk, a moćan na riječima, sam sa ženom i malim djetetom, zagrmio suprotivu srpske artiljerije, raspoređene po okolnim brdima, postao je, naravno nakratko, sveti čovjek među većinskom, bošnjačkom elitom. Ali čim se, uskoro, pokazalo da Vešović sve to čini u ime načela, a ne zato da bi im bio sličan, niti zato što bi mu – recimo to vrlo precizno – komšijsko govno smrdjelo ugodnije od njegova vlastitog, našao se izložen najgorim komšijskim uvredama, sve dok mu na kraju, vrlo otvoreno, nije rečeno kako je gori neprijatelj Bošnjaka nego Radovan Karadžić. Etičko načelo, pogotovu ako je predstavljeno na tako jednostavan, elementaran način, razorno djeluje na svaki nacionalizam. Dok Radovan Karadžić narod svojih žrtava ujedinjuje u mučeništvu, Marko Vešović ga razjedinjuje na isti način na koji bi razjedinio i svaki drugi narod, jer ga suočava s pitanjima koja su moralne prirode i koja nužno ljude svode na pojedince. To je bio jedan razlog za uvrede na njegov račun. Drugi se, pak, ne tiče kolektivnih osjećaja, nego nečega što je duboko osobno. Ti ljudi su znali da za druge (dakle za pripadnike drugih vjera i naroda) nikada nisu, niti bi ikada učinili ono što je Marko Vešović činio za njihov narod. Na čas su osjetili grizodušje, nakon čega su instinktivno prezreli Vešovića. Iako, nisu imali razloga, jer on ništa nije činio zbog njih, nego zbog vlastitoga moralnog načela. Da je nešto činio samo zbog njih, valjda bi im na kraju postao sličan.

U ratu je, 1994. godine, objavio knjigu žanrovski vrlo raznorodnih tekstova, pod naslovom “Smrt je majstor iz Srbije”, koje je iz dana u dan, iz tjedna u tjedan, objavljivao na sve strane, po novinama i časopisima, koji često ne bi ni došli do svojih čitatelja. Neki od njih književni su dragulji neprolazne vrijednosti, najvažniji i najliterarniji tekstovi nastali na fonu bosanskoga rata. Neki su, pak, važan i vrlo pouzdan dokument o ljudima i o naravima, o životu pod opsadom i o načinu na koji se branio grad. Ima u toj knjizi i vrijednih portreta, likova s jedne i s druge strane fronta, žestokih, nemilosrdnih obračuna s bivšim prijateljima, u kojima je Vešović dopustio da mu samo literarni talent bude mjera i granica. Nađe se tu i vrlo efektnoga proklinjanja, gnjevnih psovki i koječega što se nekome neupućenom u sarajevske i bosanske ratne teme, kao i u Vešovićev opus, baš i ne bi svidjelo i u čemu bi se, izvan konteksta gledamo, moglo pronaći štošta politički nekorektno. “Smrt je majstor iz Srbije” snažna je potvrda jednoga raskošnog pripovjedačkog i lirskog dara, knjiga vrlo osobnoga gnjeva i netrpeljivosti, do kraja vjerodostojan etički manifest, u kojem je svaka rečenica napisana iz perspektive pojedinca, iza kojega nije stajao nitko, nikakva zemaljska ili nebeska sila, vojska, policija ili nacija.

U ranijim svojim pjesničkim knjigama, “Nedjelji” (1970), “Osmatračnici” (1976) i “Sijeriminim sinovima” (1979) bio je pjesnički raskošan, katkad hermetičan, zavičajni lirik. Biti “zavičajni lirik” u nas se, uglavnom, smatra pogrdom, valjda zato što zavičajnim liricima, obično, bivaju pjesnici koji nikada nisu otišli iz zavičaja ili pjesnici koji zavičaj doživljavaju na način slikara seljaka iz Hlebinske škole. Malo je onih koji bi umjeli ozavičajiti cijeli svijet, ili koji bi uspjeli izmisliti vlastiti zavičaj, sagraditi ga iz temelja i omitotvoriti tako da čitatelj povjeruje kako, zapravo, važnijega mjesta na zemlji nema. Oni koji takvo što uspiju, oni su, zapravo, pravi zavičajni lirici, epici, romansijeri. Marko Vešović ustrajno je gradio mit o svojim rodnim Papama, najprije sramežljivo, evokativno, nostalgično, ne skrivajući provincijalca u sebi, potom kroz visoku stilizaciju, sve dok se slika ne pretvori u slikarsku apstrakciju, kao u fantastičnoj pjesmi o bijelome glogu u Papama, da bi na kraju, u ratno i poratno doba, od Papa doista načinio jedan gotov svijet dobra i zla, ljepote i moralne nakaznosti, čistoće i svakoga gada, svijet koji je tako plastičan i slikovit da se kroničnom Vešovićevom čitatelju učini da je domaći u Papama, kao što je domaći u Andrićevom i Selimovićevom Sarajevu, u Londonu Miloša Crnjanskog, na jugu Williama Faulknera, u Zagrebu ili Budimpešti Miroslava Krleže.

Toga što je Vešović stvorio od Papa, postao sam svjestan ovoga rujna, kada sam se iz Podgorice dolinom Morače vozio prema Bijelom Polju, gdje ću, u toj meni neobičnoj, pomalo jučerašnjoj, sandžačkoj čaršiji provesti četiri dana, uglavnom šetajući, promatrajući ljude, sjedeći pred kafanama, uživajući u svijetu koji je tako utješno daleko od svijeta u kojem danas živim, ali i od svega što me se danas lično tiče. Jedino mjesto na koje sam, ciljano, želio otići bile su Vešovićeve Pape. Valjda ni desetak kilometara od Bijelog Polja, negdje u brdo, putem uz koji je rujila bjelogorica, trebalo je otići i to vidjeti. Ljubazni domaćini nudili su se da me tamo povedu, ali na kraju nisam otišao. Možda sam se plašio razočarenja, a naravno da bih se razočarao, jer ni Berlin nije kao u Alfreda Doeblina ili u Klausa Manna, ili mi se činilo kako bi, odlaskom u Pape, nezvan provalio u Markovu intimu? Ne znam, nije ni važno o čemu se radi i zašto nisam išao u Pape, ali to da sam htio ići, da sam ta četiri dana toliko razmišljao o Vešovićevu zavičaju, zapravo govori o veličanstvenoj zavičajnoj građevini njegove književnosti.

U pjesničkim knjigama koje je objavio nakon rata, Vešović, mimo lirskih i papljanskih tema, koje je dalje razvijao, započinje svoj i jedan drukčiji poetski ciklus, što će ga, pretpostavljam, razvijati dok je živ. Svoj glas ustupio je žrtvi i počeo ispisivati niz strašnih sarajevskih i bosanskih ratnih sudbina, emocionalnih senzacija, mentalnih, egzistencijalnih, duševnih slomova… Kao izvanredan govornik našega jezika, rasni usmeni pripovjedač, koji ima i sva akademska znanja o jeziku, ali u svome jezičnom, govornom osjećaju ima upisan njegov ritam i melodiju, Marko Vešović ovakve svoje pjesme piše pouzdajući se u transformativnu moć govora, u govornu rečenicu što se, kao rijeka u korito, ulijeva u stih, u melodiju i u ritam pjesme. Takva poezija u ovim se krajevima obično zove “stvarnosnom” i obično se, posve krivo, smatra kako je riječ o nekakvoj omladinskoj novotariji. Ali duga je tradicija, od “Ratnih drugova” Stanislava Vinavera iz 1939. ili ciklusa “Detinjstva” Oskara Daviča, do Sidranovih pjesama, “Reza” Vaska Pope i “Građe za pripovetke” Sinana Gudževića, nižu se u našim jezicima (ili – našem jeziku) primjeri narativnog pjesništva, koje možda jest, a možda i nije stvarnosno, ali pjesničkim sredstvima tretira proznu temu i pripovijeda neku priču. Zanimljivo je u takvome kontekstu čitati Vešovićeve poslijeratne narativne pjesme, držati ih na istoj stalaži s Vinaverom ili Popom, jer tek tada se, u tom dobrom društvu, na pravi način čuje, osjeti i razumije koliko je, i na kakav način, on veliki pjesnik. Njegove rečenice doista se, bez pogreške, saliju u stihove, a jezička raskoš i tačnost bivaju izrazitije nego u njegovoj prethodnoj lirici.

Ova poezija još po nečemu je važna i izuzetna. Njegov pjesnički glas često je glas muslimana, češće muslimanke, i te pjesme su, bez imalo straha ili zebnje pred posljedicama toga čina, bošnjačke, kad god se u njima govori o nečemu zajedničkom, o nekome “mi”. Ono što, barem iz njegove perspektive, ne bi bilo časno, ni dopustivo u nefikcionalnim tekstovima, u esejima, novinskim člancima, ukoričenim obračunima i drugim međužanrovskim Markovim pisanijama u kojima se, biva, valja pisati samo onako kako jest, istinu i ništa drugo, slobodno mu je i posve na volju u pjesmama, u kojima on, često i ponizno, poništava i samoga sebe, da bi onaj drugi, koji pred njegovim očima strada, dobio pravo na sebe i na svoj glas. Ima u tome neke sličnosti s ciklusom pjesama Ali Binakua, velikoga i prokletog srpskog i crnogorskog pjesnika Radovana Zogovića, u kojemu je on, u vrijeme strašnoga karađorđevićevskog terora nad kosovskim Albancima, preuzeo na sebe da bude jedan albanski glas. Kada je već pred kraj svoje predavačke, fakultetske karijere Vešović bio prisiljen da doktorira, jer bi u suprotnome iz administrativnih razloga izgubio posao, on je dugo pisao i napokon dovršio svoj veliki tekst upravo o Zogovićevoj poeziji, koji je na kraju objavljen i kao knjiga, 2008. na Cetinju. Naslov je akademski suh: “Jezik u poeziji Radovana Zogovića”, a zapravo je riječ o valjda i najljepšoj, najzanesenijoj knjizi o umjetnosti pjesništva, objavljenoj u nas otkako nas kao jezične zajednice više nema. Sa Zogovićem njegov proučavatelj dijeli jezik, njegovo poznavanje i dar da se jezikom služi, ali dijeli i samoću i izdvojenost na koju su se obojica, svaki na svoj način i iz svojih razloga, pred svjetinom, ali i pred književnim i političkim elitama, doživotno osudili.

Marku Vešoviću nije, naravno, mjesto među svecima, niti je on uvijek i u svemu u pravu. Koliko je grešan, valjda i sam zna. Kao što sam zna kada je, o kome i koliko napisao krivo, ili kada je sudio, a da nije trebao suditi. Ali ono što je važno jest da je pisao uvijek u svoje ime, protiv one moralno indiferentne, gluhe i slijepe većine, koja se, obično, zove narodom i koja na sebe, kao neku vrstu bespovratnog kredita, preuzima sve muke i mučeništva pojedinaca koji su joj, po logici znaka i imena, ikada pripadali. Tako pišući, čovjek protiv sebe ima sve same svetinje vlastitoga i svih drugih naroda, biva proklet i izložen svakoj vrsti prezira i progona. Ali jedino pisac ima pravo i da ne bude u pravu. U ime nacije sagriješe hulje, a u vlastito ime sagriješi čovjek.

Ali sve je počelo od poezije i od svetoga doba bezbožništva, kad nam je Marko Vešović stvarao iluziju kako pisanje pjesama ima smisla, jer će se uvijek naći netko tko će prepoznati pjesmu koja je imala svoj razlog ili stih zbog kojega su hlađenje užarene lopte i pojava života na zemlji imali smisla. Na kraju ispada da nas je, ne znajući to, i prevario. Ono za što smo vjerovali da je načelo, bio je samo jedan čovjek. Drugi, na žalost, pjesme nisu umjeli čitati, niti ih je poezija zanimala. Naravno, ni u toj stvari on nije bio, niti jest, nepogrešiv, jer ni poezija nije egzaktna vještina (kao, možda, robotika), samo što se njegova subjektivnost razlikuje od drugih subjektivnosti. I kada griješi, može mu se vjerovati da je i ta greška sasvim pjesnička.

U njegovom društvenom – da opet ne velim moralnom, jer nikako ne mogu reći političkom – radikalizmu, postoji jedan izuzetak. Sve će, naime, Marko Vešović osporiti čovjeku za kojeg povjeruje da je ništarija, poništit će ga do jajeta iz kojeg se ispilio, samo jedno nikada neće. Ama ako i najgori među najgorima, ako i ratni zločinac i djecoubojica napiše dobar stih, Vešović će naći načina da se tom stihu divi, i neće ga zatajiti. Možda je i to djetinjasto, možda je naivno, ali bez te vrste naivnosti ni poezija više ne bi imala smisla, niti bi je imao tko pisati nakon Auschwitza, Jasenovca, Vukovara, Srebrenice, jer ne bi bilo onoga koji bi je mogao čitati. Na to nas je, rasute po svijetu, osamljene i ostrvljene jedne na druge, Marko Vešović podsjetio i prije koji tjedan, kada je negdje na webu objavio jedan munjevit esej o jeziku poezije Matije Bećkovića, koji započinje obračunom s političkim idejama Bećkovićevim, nastavlja se obranom crnogorskog jezika i identiteta, sadržanog u njegovoj poeziji od njegove građanske i političke namjere da zataji i poništi i jedno i drugo, da bi se na kraju, u tom vešovićevskom istjerivanju vraga, nekako neprimjetno, došlo do opisivanja Bećkovićevih pjesničkih postupaka i otvorenog divljenja pjesnikovom umijeću i njegovoj umjetničkoj veličini. Bit će da Marko nije ni primijetio kada je iz jednoga registra prešao u drugi, i kada je iz govora o užasima vremena u kojemu živi prešao u govor o ljepoti poezije i književnosti.

Ako se dogodi, a može biti i da hoće, pa da Sarajevo počaste naslovom europskoga grada kulture za 2014. godinu, turiste će u obilasku kulturnih i umjetničkih znamenitosti toga grada vodiči morati da dovode pred živoga Marka Vešovića i da im govore: ovo je pjesnik i tumač pjesništva! Jedno od nekoliko čuda zbog kojih Sarajevo može biti europski grad kulture. A turisti će onda krivo misliti kako su već sreli takvih ljudi i kako oni nisu nikakvo čudo.

(Nedovršena priča)

S bugarskog prevela: Ksenija Banović

Lijevim okom vidjela je samo unatrag, u prošlost, a desnim – samo ono što se tek trebalo dogoditi u budućnosti. Iako su joj oba oka bila otvorena kao kod svih drugih koji vide, Vajša kao da je bila slijepa. Svi su je zvali Slijepa Vajša. Rijetko je izlazila iz kuće, po dvorištu je hodala ispruženih ruku, udarala o trešnju, grebala o kupine i rušila ćupove ispod brajde. Trešnja, kupine i ćupovi nisu postojali za nju, kao što nije postojao ni današnji dan. Za lijevo oko još nisu izašli iz zemlje, a za desno – već su uvenuli ili postali zemlja.

Dok je Vajša bila još mala, njezinu čudnu sljepoću najprije je primijetila majka. Kako je mogla znati da je za Vajšino lijevo oko žena, nagnuta nad njom, djevojčica koja je tek prohodala, a za desno – ružna, iskrivljena starica.

Kad je Vajša progovorila i nepovezano počela objašnjavati što vidi, pomislili su da joj je na oči bačena crna magija. Prodefilirala je cijela jedna kolona bakica koje su pljuvale preko ramena, vukle se za uši i coktale jezikom.

Neka pije božurovo sjeme pred izlazak sunca 40 dana uzastopno…

Neka zapali žuć jastreba i metne na oko, dok je još toplo.

Od crne kokoši bubotak očisti, salo, kožu, ljusku i na oči stavi…

Samo je jedna baba sjedila po strani, klatila svojom kornjačastom glavom i nije progovarala. Na kraju, kad je ustala i krenula iza svih, tiho je rekla da ni od čega nema vajde, dok se ne pronađe nešto što će joj spojiti oči i vratiti na ovaj svijet.

Rasla je tako Vajša i porasla, te postala lijepa mlada žena. Čak i to što joj je lijevo oko bilo smeđe, a desno – zeleno, samo je doprinosilo njezinoj ljepoti.

Jednog dana došao neki mladić tražiti njezinu ruku, zastao pred Vajšom, a ona gledala prema njemu i ovako ga vidjela:

I tako se priča ponavljala sa svakim koji bi došao. Nije naišao onaj koji bi joj skupio oči.

Godine su prošle, a lijepa Vajša i dalje tako živjela s jednim okom u prošlosti, a drugim daleko u danima koji su predstojali. Ponekad su se granice unutar kojih je vidjela toliko smanjivale, gotovo da su se skupile u sadašnjosti. Ali dok bi za desno oko sunce tek izlazilo, za lijevo bi se već pomaljala mjesečina. Ponekad bi se udaljenost između prošlosti i budućnosti i Vajša bi šaputala kako je prema njezinu lijevome oku zemlja još pusta i neuređena, tama pokriva bezdan i nešto (za koje nije imala riječ) lebdi nad vodom. A u isto vrijeme, ispred desnoga oka javljao se četvrtasti grad, jednake dužine i širine, s gradskim zidinama ukrašenim raznim dragim kamenjem – prvi kamen bijaše jaspis, drugi safir, treći kalcedon, četvrti smaragd, peti sardoniks itd.

Navečer, kad bi Vajša legla, opet nije bilo spokoja za njezine oči. Snovi su joj se razdvajali poput zmijskoga jezika i dok je u snu jednoga oka trčala za leptirima, a božuri već bili njezine visine, a snu drugoga oka božuri su već bili pokidani i pokrivali bi joj cijelo ukočeno tijelo, dok su joj iznad lica letjeli neki drugi leptiri.

Dosadilo Vajši tako živjeti. Smislila tako da si samo iščeprka jedno oko, prstima da ga iščupa. Dobro ali koje!Ako izvadi lijevo, kao da živi samo u onome što dolazi, a to nije izgledalo dobro. I s kime bi živjela u budućnosti, koga bi poznavala? A da onda izvadi desno? Prošli dani uvijek su topliji, sigurniji. Ali, kako će gledati majku i oca kao balavu djecu, kako će ih zvati, kako će živjeti s njima? Nije bilo spasa za Vajšu ni u prošlosti, ni u budućnosti.

Nema kraja ova priča. Jer se na ovome svijetu nije našlo ništa što bi Vajši skupilo oči, pa da bude jednako kako lijevome, tako i desnome oku.

A ako ti, čitatelju, kad zatvoriš desno oko i pročitaš ovu priču samo s lijevim, ne vidiš nikakva slova i nikakvu priču, nego samo čist list prije priče, ili pak ni list ne vidiš, nego vidiš drvo od kojega je napravljen – teško tebi!

Ako, pak, zatvoriš lijevo oko i pročitaš sve desnim i opet ne vidiš slova jer su već izblijedjela, a papir se pretvorio u bijeli prah, teško meni! Ili čitaš očima slijepe Vajše ili je ova priča toliko kratkoga vijeka, koliko je kratkoga vijeka ovaj komad papira i ovaj svijet koji vene.

Danas, malo prije nego što će u Splitu biti sahranjen Ljubo Stipišić Delamata, Feđa Klarić mi piše da je u jučerašnjem Jutarnjem listu vidio fotografiju iz Ljubina ateljea, i na njoj svoju neuokvirenu sliku, snimljenu na Hvaru, u Zastražišću, “di već 500 godina, na Veliki petak, nose raspelo cilu noć i, kroz polje i mimo smokvinih stabala, ulaze u jutarnje sunce pjevajući stare, arhaične pučke pisme”. Feđa se ne sjeća da je tu sliku poklonio Ljubi. Da jest, sigurno bi se sjećao. Bit će da ju je Delmata negdje vidio, puno mu je značila, pa je zamolio nekoga da mu je, bit će iz dokumentacije Slobodne Dalmacije, nabavi ili presnimi. Ali svejedno, ima nekog malog čuda i u toj intrigi. Posijao je pokojnik za sobom čuda… Feđi danas puno znači što je Ljubo na pijaninu držao njegovu sliku, a da on za to sve ove godine nije znao.

Mene ta fotografija, sada dok ju prvi put gledam, podsjeća na zadnji stih one naše strašne uspavanke, jedne od ljepših dalmatinskih pjesama, “Zaspalo je siroče”.

Evo sam ga u sebi otpjevao: “Njega će probuditi zora sudnjeg dana” (mj)

Tomas Tranströmer (Tomas Transtremer)

*

Sjećanja me vide

U junsko jutro, još uvijek rano za buđenje
ali i dockan da se ponovo prilegne.

Moram izaći u zelen, zagušenu
sjećanjima što prate me pogledima.

Ona se ne vide, u okoliš sasvim
utopljena, perfektni kameleoni.

Toliko su blizu da ih čujem kako dišu
premda je poj ptica zaglušujući.

Crne razglednice

I

Anali ispisani, budućnost nepoznata.
Kablovi pjevuše nepoznatu melodiju.
Sniježi suho po sivome moru. Sjenke
se hrvu na pristaništu.

II

Dešava se sred života da smrt dođe
i uzme mjeru na čovjeku. Posjeta se zaboravlja
i život nastavlja. A kostim se šije
na skrovitom mjestu.

April i tišina

Proljeće je pusto.
Baršunasti jarak
hmili s moje strane
bez odraza.

Jedino što svijetli
žuto je cvijeće.

Nošen sam u sjenci
poput violine
u futroli svojoj crnoj.

Ono što želim reći
cakli izvan domašaja
kao srebro
kod zakupca.

Gondola tuge br. 2

I

Dva starca, tast i zet, Liszt i Wagner, žive uza
______Canal Grande,
zajedno s jednom neumornom ženom udatom za
______kralja Midu
onog koji preobrazi sve što dodirne kod Wagnera.
Zelena studen mora penje se kroz pod u palaču.
Wagner je čudan, taj slavni kasper-profil umorniji je
______no ranije,
lice poput splakane zastave.
Gondola je pretovarena njihovim životima, dva koja idu
______tur i retur i jedan u običnom pravcu.

II

Polijeće prozor na palači, i svak grimasira
pri tom nenadnom pokretu.
Vidi se, na vodi, đubretar-gondola za kojom veslaju
_____dvojica bandita (1) jednorukih.
Liszt je zapisao par akorda toliko teških
_____da bi ih trebalo poslati
u minerološki institut u Padovi radi analize.
Meteoriti!
Preteški da bi mirovali, mogu samo tonuti i tonuti kroz
_____budućnost sve do
godina s mrkim košuljama.
Gondola je teško natovarena zbrčkanim
stijenjem budućnosti.

___
(1) ovdje i automati za igru

III

Otvori prema 1990.

25. mart. Briga oko Litvanije.
Sanjah kako posjećujem veliku bolnicu.
Nema personala. Svi su pacijenti.

U istome snu tek rođena djevojčica
koja je govorila pune rečenice.

IV

Pokraj zeta, čovjeka svog doba, Liszt je nagriženi
grandseigner.
To je maskiranje.
Dubina što proba i odlaže raznolike maske
_____ovu je upravo za njeg namijenila –
dubina što želi ući među ljude a da pri tom
_____lice svoje ne pokaže.

V

Abbe Liszt je navikao da sam tegli putnu torbu i po zvizgi
_____i po susnježici
i jednom kad umre neće biti nikog da ga dočeka
_____na stanici.
Blagi zapah divnoga konjaka odnosi ga vani sred
jednoga zadatka.
On je uvijek u zadatku.
Dvije hiljade pisama u godini!
Đače koje piše ispuštena slova na stotinu puta
_____prije no ga puste kući.
Gondola je pretovarena životom, jednostavna je i crna.

VI

Povratak u 1990.

Sanjah kako vozim dvadeset milja uzaludno.
Sve se uvećalo. Vrapci krupni ko kokoši
pjevali su snažno, otkidajući rese sa ušiju.

Sanjah kako na kuhinjskom stolu
crtam tangente klavira. Potom sviram, nijemo.
Komšije su ulazile da slušaju.

VII

Klavijature što šutale su tokom cijelog Parsifala (ali su slušale)
_____napokon mogu reći nešto.
Uzdasi … sospiri…
Kad svečeri Liszt zasvira pedalu će morsku do dna pritisnuti
tako da morska zelena snaga izbije kroz pod i zaplovi
_____zajedno sa svakim kamenom u zdanju.
Dobro veče prekrasna dubino!
Gondola je pretovarena životom, jednostavna je i crna.

VIII

Sanjah kako započinjem školu al stižem prekasno.
Svi u učioni nose bijele maske preko lica.
Ne smije se reći ko bješe učitelj.

Napomena:

Na prelomu 1882/1883 posjećuje Liszt svoju ćerku Cosimu i njenoga muža, Richarda Wagnera u Veneciji. Wagner umire nekoliko mjeseci docnije. U toku tog vremena komponavaće Liszt dva klavirska komada koja će biti objavljena pod imenom “Gondole tuge”.

Tri strofe

I

Riter i njegova ljuba
okamenjeni ali sretni
na letećem poklopcu sanduka
izvan vremena.

II

Isus podiže kovanicu
sa Tiberijusom u profilu,
profil bez ljubavi
vlast u opticaju.

III

Sablja koja curi
zatire sjećanje.
Rđaju u zemlji
trube i remeni.

Dva grada

A sa naše strane, na tren, dva su grada,
jedan zamračen, okupiran od varvara.

U drugome gore lampe.
Svijetla obala hipnotiše onu crnu.

Ja plivam u transu
niz ljeskavu, tamnu vodu.
U blizinu slazi mukli pisak trube.
Prijateljski glas, kupi tvoj grob i odlazi.

Noćno putovanje

Vrvi ispod nas. Ide voz.
Drhti hotel Astorija.
Čaša vode na krevetu
svijetli u tunelu.

Sanja da je sužanj u Svalbardu.
Planeta se vrti uz tutnjavu.
Svjetlucave oči hmile preko leda.
Ljepota mirakla još postoji.

Skica iz 1844

Lice Williama Turnera crnjelo je od vremena.
Štafelaj mu leži tamo, između hridina.
Pratimo srebrnasto kablo koje ide u dubinu.

On gaca niz plitko Carstvo mrtvih.
Tutnjava se voza čuje. Sve bliža je.
Kiša, kiša povrh nas putuje.

***
***

Tomas Tranströmer debituje sa 17 pjesama (17 dikter) “kao zreo i dovršen pjesnik”. Majstor metafore, majstor maloga prostora –petoparca i lirskog driblinga kojim može i stonogi loptu ćušnuti kroz noge.

*

Kritika, sada, dok ga slavi, istriče Tranströmerovu urođenu stidljivost koja je vidljiva i u njegovoj poeziji. Od prvih pjesma pa nadalje, on se drži programa koji kaže: nema autora, ima djela. Osjećanja prenositi indirektno slikom, a ne “pravo” subjektivnim iskazom.

*

E. Pound je preporučivao dvije versističke forme – ranu klasičnu grčku liriku i japanski haiku. Najbolje sapfijske strofe na švedskome jeziku mogu se naći u ranoj, a najbolji haiku u poznoj Tranströmerovoj poeziji.

U jednom pismu iz 1952. godine, u kojoj su upravo nastajale pjesme koje će činiti debitansku knjigu, Tranströmer veli kako su Eliotova Četiri kvrateta njegova hrana svakodnevna. Na drugome mjestu veli da su svi oni (švedski modernisti i pjesnici iz 50 i 60-ih decenija) Eliotova unučad. U isto to vrijeme čita njemačkog srednjovjekovnog mistika Majstora Eckharta.

*

Tri su moguća objašnjenja “nevidljivog ja” u Tranströmerovim ranim pjesmama: urođena stidljivost, književni uzori i mistična negacija ja i mi.

*

Muzika, a ne literatura, prva je Tranströmerova ambicija. Prije stihova, napisao je nekoliko malih klavirskih kompozicija. Svira klavir čitav život. Nakon moždanog udara 1990. godine, kad je izgubio moć govora i kad mu se ukočila desna ruka, naučio je da svira klavir lijevom rukom.

*

Ni jedan se pjesnik, bilo kako talentovan, ne rađa iz ničega. Ili, kako veli Eliot, svaki pjesnik stvara svoju tradiciju. Tomas Tranströmer u svoju ubraja francuske nadrealiste i Paula Éluarda, Friedricha Hölderlina, Rainera Mariu Rilkea i Oscara Loerkea, Dantea, Rafaela Albertia, Nikolaja Gogolja i Borisa Pasternaka, Shakespearea, T. S. Eliota i Dylana Tomasa. Od majstora iz maternjeg jezika, učio je od Gunnara Björlinga, Harrya Martinsona, posebice u lirskoj obradi prirode.

*

Nikakvi bohemske ili “romantičarske” crte ne mogu se vezati za Tomasa Tranströmera. On je, kako sam veli, obični “malograđanin” koji je se striktno drži svakodnevnih životnih normi i načela. Ili kako kaže Lars Gustafsson, jedan drugi genijalni skandinavski pjesnik: „Tranströmer je dokaz da i običan čovjek može biti veliki pjesnik“. Ništa u njegovoj biografiji nema neobičnog, pjesničkog. Sem možda podatak da je dugo radio kao psiholog u jednom zavodu za popravku kriminalnog mlađeg svijeta u Roxtuni. Završio je školu na vrijeme, oženio se na vrijeme, zaposlio se na vrijeme, itd.

Možda je i ovo neobično. Tomas Transtömer je radio kao psiholog sve do penzionisanja iako je, nešto malo iza prvih zbirki, dobio doživotnu stipendiju od države koja mu je omogućavala čist književni život, lišen svakodnevnog osmosatnog dirinčenja. “Nevolja! Good grief! Uprkos tome da dobijam od države platu od 25.000 godišnje sve dok sam u životu! Ova suma je zagarantovana. Ako sam zaradim 10.000, dobijam 15.000, ako sam zaradim 20.000, dobijam 5.000 itd. Ja sad zarađujem oko 30.000 i znači ne dobijam ni prebijene pare”.

*

Dva velika užitka Tomasa Tranströmera su putovanja i vožnja (polovnih) automobila.

*

Tajna genijalne Tranströmerove metafore ne može se objasniti. Naročito one iz njegove tzv. natur-lirike. Ja ih doživljavam kao munje iz vedrine – prvo vidim bljesak, pa tek, nakon gluhe stanke, hrupi snažna il potmula grmljavina svakojakih osjećanja, misli i pričina.

*

Uprkos svojoj urođenoj stiljivosti, Tranströmer je majstor u sticanju i održavanju profesionalnih kontakata i prijateljstava. Najbitnije je, čini se, ono sa američkim pjesnikom Robertom Blyom (2001. godine izašao je izbor iz njihove prepiske, pod imenom Air Mail).

1971. godine, Tranströmer prvi put čita svoju poeziju u USA. Zatim čita 1972, 1974, 1975, 1978, 1979, 1981, 1982, 1984, 1986, 1987, 1988, 1989 i 1990. Dakle, šesnaest putovanja prije no što će, 1990, doživjeti moždani udar koji će staviti tačku na književne nastupe.

*

Tranströmer je izvrstan prevodilac: Vizma Belševica, Sandor Veres, Janos Pilinszky, Robert Fulton, W.S. Merwin, Alistair MacLean, James Wright, Bill Knott, Robert Bly.

*

Cjelokupna poezija Tomasa Tranströmera sabira se u knjige koje ne prelaze više od 200 stranica. Ako se odbiju popratni, sekundarni tekstovi (predgovori, pogovori, objašnjenja, itd.) ostaće, otprilike, 150 – 160 stranica stihova. I to, ta sabrana djela ovogodišnjeg nobelovca Tomasa Tranströmera, mogu se pročitati u pauzi između dva večernja tv-dnevnika. I nije začudo, poštovani čitatelju, ako ti ovdje na pamet dopane Konstantin Kavafi. Oni jesu jedan drugom nalik.

*

Tomas Transtromer rođen je 1931. godine u Stockholmu.

Zbirke:

17 dikter ( 17 pjesama), 1954

Hemligheter på vägen (Tajne na putu), 1958

Klanger och spår (Zvuci i tragovi), 1966

Stigar (Staze) 1973

Östersjöar (Baltik), 1974

Sanningsbarriäeren (Barijera istine), 1978

För levande och döda (Za žive i mrtve), 1989

Sorgegondolen (Tužna gondola), 1996

Den stora gåtan (Velika tajna), 2004

*

Ne znam koliko je i ko je sve prevodio poeziju Tromasa Tranströmera na naše jezike. Znam da su 2003. godine u onoj velikoj, bijeloj Nolitovoj ediciji poezije objavljene Sabrane pjesme, u prevodu Mome Dimića.

U zadnjih desetak godina i sam prevodim Tranströmerovu poeziju. Počeo sam onako, iz ushita.

Preobraženje

Ja Teodor Mazuth, sitan ljudski crv
molim vas, gospodine načelniče
ovoga ukletog, kalnog grada
da mimo svake krivnje naše
koju u svoje ime priznajem
ako to moje priznanje vaš visoki
ne vrijeđa naslov, kao dragog vas Boga
molim da oslobodite zatočenja
mog sina Simeona Mazutha
koji već sedmicu treću u tamnicama vašim
časnim leži, po krivnji i zasluzi
o kojoj ne znamo ništa, ni ja, ni žena moja
Katarina, rođena Ilijić, ni kćeri naše
Aleksandra i Marija, ali ne sumnjamo
jer sumnja je grijeh, da je Simeon naš
kriv, i da je po pravdi svakoj, ljudskoj i Božjoj
odveden i zatočen, tako da za njega
ne znamo ništa, ni je li živ, je li gladan
i je li mu, sinu našem i bratu, noću hladno
kad stisne mraz i ledi se voda u bunarima
i lijepi se teletu njuška, čim dodirne željeznu
na vratima alku, i tele u noć muče i beuče
tako da pomišljamo tada, pa tako i vama sada
tu misao sitnu ponizno šaljemo: je li zima
Simeonu našem, u ove noći zimske, i je li krivnja
njegova od zime veća, ili je po milosti vašoj
beskonačnoj, u tamnici dobio deku jednu
sivu vojničku

Ja Teodor Mazuth, uludo rasuta ljudska ikra i ništa
za sina svoga Simeona, pun straha smrtnog i strepnje
pitam, i molim, kao što moli pahulja snježna
u beznačajnosti posvemašnjoj svojoj, da od nekoga
po milosti vašoj beskrajnoj, skori dobijem odgovor
Od trešnjina stabla, čije grane u prozore odaja vaših
svu noć kuckaju, kao da to Simeon noktima modrim
pod ledom dunavskim smjerno zove: oca, mater
i obje sestre svoje, a mi ga ne čujemo, jer gluhe su
noći naše, i sitna je pamet za mudrost svu ovoga
vremena strašnog. Od kante za smeće, pred dvorima
vašim slavnim, iz koje iskoči mačor crni, kao mračna
slutnja i praznovjerice grijeh, od kante za smeće
od mačora crnog, nadam se odgovoru milosti vaše:
je li živ, je li gladan, je li mu noćas hladno?
Od cigli i žbuke, od boje žute kao žut seljački sir
od opeka, oluka i od gromobrana na kući dobrote vaše
ja odgovor čekam, i ne dočekam li ga, ponizan ostat ću
jednako, zahvalan kao da ste mi milošću svojom
stotinu porodili sinova, a ne odveli ovoga jedinog

Ja Teodor Mazuth, od straha sam stvoren i blata
ja pjena sam mokraće vaše prve, kada se iz postelje
dižete jutrom, sa mišlju o dobru za svijet cio
ja ništa sam i okrugla nula, sve moje i roda moga
u naprstak jedan stane, u naprstku za prst još ostane mjesta
ja sam evolucijska greška, Gospodina Boga
nedostojna šala, na kraju rečenice utisnuta tačka
koja se pobunila i probila tanak pelir postojanja
Kaznite me za pobunu moju, ali oslobodite sina mog
Simeona, podarite život dječaku, neka se kreće svijetom
kao spomenik od vode načinjen, što tvrđi je
od kamena svakog i bronce, podarite mu po milosti vašoj
i ne dajte da hladno mu bude, gladan da bude i da ga nema
Vas, gospodine načelniče molim, ja, vrh čiode u ćilimu zagubljen
okrugla grešna rupica, na pustoj bjelini papira

Ja Teodor Mazuth, ruševina ljudska među ruševinama
ovoga grada, što ga slavna vojska vaša u jednom osvoji jurišu
vas preklinjem gospodine načelniče da od sebe date glasa
ako je kriv, sin moj Simeon, recite kriv je, i sudite mu po pravdi
ako je nevin, pustite ga neka ide kući, pa gdjegod zatim
u životu krene, širit će vijest o pravednosti kojom mu suđeno bi
Uškopljen velikom milošću vašom, sin moj Simeon
bit će vam sluga vjeran, vjerniji od naroda cijeloga svog
koji vam služi i svim glasom vas hvali, otkad ga porobiste
otkad razoriste domove naše i crkve, otkad nas ostaviste
na ledini ovoj beskrajnoj pustoj. Samo nam je zemlja
pod nogama, i sivo nebo nad glavom, pa zagledani u
to prostranstvo, u taj niski od oblaka strop, hvalimo vas
i vojsku vašu plemenitu što na vrijeme ubiste Boga u nama
te se ne stigosmo uzoholiti, ali hvala je ova malo i ništa
kakva će biti hvala sina moga Simeona, kada ga iz tamnica
pustite svojih. Na slobodi on zauvijek bit će
vaš samo vjeran sluga i rab, trepavica mudroga oka
brana pred graškama znoja u vrele ljetne dane

Ja, Teodor Mazuth, očajan otac, akoprem seljak
krvi slabe i nikakva roda, odvažih se, po cijenu života
svojega, jer život mi više ne znači mnogo, da upitam gospodine
visoko načelstvo vaše, i lično vas, muža i dobroga oca
kako čuh, čak sedmero zlatne djece, za sina mog
što ga odvedoše, iz postelje ukraše, vojnici vaši
i od toga prođe već sedmice dvije i četiri duga dana pride
a da ni meni, ni materi njegovoj Katarini
ni sestricama Aleksandri i Mariji, ne javi nitko ništa
A red bi bio da znamo je li kriv, i ako jest, za šta ga krivi
pravednost velika vaša, po kojem zakonu, da prostite
i paragrafu kojem. Jer Simeon je, od tri vola, Bogu hvala, jači
izdržati može svašta, ali zima ova i led, u božićno doba
naravan sasvim, njemu zlo čine, kao i svakome drugom
živom stvoru. Stoga vas molim, lično vas i načelstvo
visoko vaše, da mi što prije istinu kažete: je li živ
sin moj Simeon, ako jest, što vam je kriv
i je li krivnja njegova od zime ove i leda
strašnija i veća, pa da ga u tamnici držite toliko dugo

Ja, Teodor Mazuth, ratar koji sadi krompir među ruševinama
ovoga grada, i napasa ovce svoje, tamo gdje nekad bješe
kazalište kraljevsko slavno, onaj od kojeg načiniste
domalo građanina i odmalo seljaka, podrijetla neznatnog
za kriterije visoke vaše, upućujem pismo ovo vama
predstavniku okupacijske vlasti, i u njem pitanje samo jedno
što učiniste sa sinom mojim Simeonom, kojega odvedoste
u jutro rano, iz ruševine u kojoj živje, skupa s materom svojom
sa sestrice dvije i sa mnom, i sva krivnja njegova u onome
mogla je biti što usnio je prethodnu noć, jer učinio on ništa nije
do li onoga što čovjek u snu činiti stiže. Neka vam bude
čast svaka i slava, neka se do kraja pamti svijeta, da ste u gradu
koji razoriste svojski, i u kojem ne osta ništa što bilo bi
ljudskosti i kulture neke, potvrda, dokaz i trag, krenuli po snovima
vršljati revno, ne bi li i u njima, bit će, razrušili sve
što još srušeno nije. Sad pošteno bilo bi, s nadleštva vašega slavnog
da odgovorite meni, ocu sanjača grešnog, što li odsanja
da ga odvedoste u ledenu zoru, od čega prođoše sedmice dvije
i peti dan dugi, povrh i pride

Ja Teodor Mazuth, otac Simeonov
ne pitam za sina svoga, nego vam
i svoj život nudim, vjerujući da ste
već uzeli njegov, i znajući da vam je
to malo. Ali vam kažem i to: kada
odvedete, poubijate, umorite sve
sinove i očeve, sve matere i sestre
i Katu, mater Simeonovu, i sestre mu
dvije, Aleksandru i Mariju, kad
sve što još i danas živi mrtvo bude
na zemlji ovoj, među ruševinama ovim
gdje više ni ovce moje neće pasti
tu više neće biti straha, jer srca neće biti
da vas se zemlja srcem plaši
Progutat će vas ona, gospodine moj
prugutati, izjest će vas njezin mir

(odlomak iz romana)

Marko Niković se nije umetnuo u svoga đeda Boška Markova, plemenskog kapetana dubovičkog, nego je bio pljunuti majčin otac, iako niko ne može reći da je raca Nikovića gora i nebastašnija od brdskih glavara Boškovića. Da je drugačije ne bi Mirko Stankov, Veliki vojvoda od Grahovca, tražio đevojku u Nikovića, nego bi zaprosio neku prispjenicu možda baš od glavara s Orje Luke. Marko je likom i stasom više ličio na Blaža Bajova Boškovića, brigadira Brdske brigade, koji se potpisivao sa šest B, negoli i njegovi rođeni sinovi. Nije to jedini slučaj da se unuk toliko uvrgne na majčina oca, ali boga mi jest kada su u pitanju ljudi koji su bili poznati u cijeloj Crnoj Gori. Jer, ruku na srce, Blažo B. Bošković, postao je čuveniji – iako rekosmo da nije bio bolji – od svih Nikovića njegovoga vakta, ne zato što je bio maršal cetinjskog dvora, što ga je Gospodar onako stasitog osobio pokazujući ga stranim poslanicima i ministrima koji su mu dolazili u vizitu, i što mu je fotografija u narodnoj nošnji, čini se u prirodnoj veličini, na svjetskoj etnografskoj izložbi u Londonu 1912. krasila crnogorski paviljon, već po legendi koja se isplela oko njegove tajanstvene pogibije uoči bitke za Skadar. Brigadira Brdske brigade je njegov ordonans Galjo Ujkin, sin barjaktara Zatrijebačkog, dočekao mrtvoga na rukama, tako da ga zemlja nije dočekala živa, pošto je u neviđelici tragajući za svojom brigadom, kojoj je naredio da po svaku cijenu, ispred svih crnogorskih jedinica izađe na brdo Dečić – stratešku kotu za nastupanje prema Skadru – pucao sebi u prsa, a da nikome ni u snu nije moglo pasti na um da će to učiniti.

Zbog njegove smrti cetinjski i beogradski dvor su se poboli rogovima, kao i zbog mnogih drugih događaja s početka dvadesetog vijeka, koje i dan danas raspredaju istoričari i besposleni kafanski filozofi. Srpska propaganda je rastrubila da je ubistvo Boškovića, zbog dobro znane njeguške pizme, naručio kraljev sin, prijestolonasljednik Danilo, koji je prethodno savjetovao ocu da Boškovića smijeni s mjesta komandanta Zetskog odreda, i da on lično preuzme glavnu komandu nad crnogorskom vojskom u bici za Skadar. Druga strana je tvrdila da je to još jedno terazijsko podmetanje, jer ko bi se s dva grama mozga usudio narediti ubistvo tek smijenjenog glavnog komandanta noć uoči odsudne bitke. Odmah su se javili i svjedoci koji su govorili da je Bošković bio ozlojeđen zbog degradiranja, i da je zato uveče, nakon što je naredio nasupanje prema Dečiću, popio dva bocuna doljanskog vranca, i nalakćen na konjsko sedlo odspavao u šatoru puna dva sata. Izvještač Cetinjskog vjesnika, N. Klisić, detaljno je rekonstruisao samoubistvo, vojnim atašeima Austrije i Italije, majoru Hupki i kolonelu Baldaćiju, i stranim dopisnicima akreditovanim pri štabu Zetskog odreda, kao da je cipan cijelu noć bio u štabu Brdske brigade. Pošto je brigadir dobio izvještaj da je vojska, na osnovu njegove dispozicije, pošla isuviše daleko i zapala u suviše nezgodan položaj da bi mogla biti opkoljena, naredio je štabskim oficirima da odmah krenu. Brigadir je jahao, a oficiri su išli pješke za njim. Nakon dva sata probijanja kroz karamrčinu, on je onakav gord i plahovit, okrenuo nagant put svojih prsi, povukao obarač, pao s konja i odmah izdahnuo. Dobro znate da se juče zarekao, pred cijelim štabom, da će njegovi Brđani prvi iskočiti na onu golobrdinu s koje se otvara put prema utvrđenim visovima Vranjske gore i Bardanjola, zadnjoj odbrani srednjevjekovne prijestonice naših starih zetskih vladara.

Luka Gojnić, komandant sjeverne kolone, dvostruki general, crnogorske i ruske vojske, koje će kapitulirati u razmaku manjem od dvije godine, s još četiri stasita komandira, na stubama su donijeli golemo tijelo, iz čije ogromne izlazne rane na leđima se još slivala krv i natapala posnu prželjivu zemlju. Divizijar Gojnić je pred postrojenom počasnom četom Brdske brigade, najstarijem brigadirovom sinu, poručniku Jolu Boškoviću, predao očev nagant sa srebrnom drškom na kojoj je bilo izgravirano šest B, Narodni će pjesnik desetak godina kasnije, poslije dva balkanska i svjetskog rata, zbog stilskih i dramaturških razloga, ali i zato što su Petrovići poslije Podgoričke skupštine obezvlašćeni i poskitani po svijetu, opjevati šekspirijansku dvorsku zavjeru, koju su skovali nevaljali i nečemurni kraljevići protiv naočitoga brdskog vojvode.

Stariji ljudi, učesnici skadarske kaspanice, koji se dobro sjećaju brigadira, kad bi prvi put ugledali Marka, na mah su pomislili da se B. B. B. potenčio. No, još više od njihove fizičke sličnosti iznenadila ih je razlika u jačini i boji đedovog i unukovog glasa: brigadirov govor je podsjećao na medvjeđu riku ili burdanje međe, a Marko je zborio tiho, ravnomjernim tonom, i da nije ponekad gutao samoglasnike, što je naslijedila većina Dinaraca, mislili bi da slušaju propovijed nekog latinskog popa. Njegova je ozbiljnost bila prirodna – a ne naučena u školi ili vojsci – bez zôra i nametljivosti, kao što je bio slučaj kod pokondirenih mlađih naraštaja katunskih kućića i odžakovića. Pretjerana mučaljivost vremenom postaje asocijalna ili se pretvara u autoritet. Činilo se da Marku nije bilo stalo – premda mu je bilo stalo – hoće li drugima izgledati čudan, pomalo omunjen, ili će im onako silan i naočit utjerivati strah u kosti, barem toliko da ih ne pripušti preblizu sebi. Zato je još u prvoj mladosti izgledao kao da je prvo stario pa se onda mladio. Rijetko se osmjehivao tuđim šalama, kao da ih nije razumio. Samo se jednom, a već je bio primaka šezdesetu godinu, našalio na račun svoje sličnosti s đedom.

Na broju 62. u Bajovoj ulici, dvoje vrata iznad Markove kuće, živio je stogodišnji Andrija Dragović, čija su se sjećanja – kao da su izranjala iz nekog filmskog omnibusa – preplitala sa stvarnim prizorima. Na momente je stogodnik brkao unuka Kićuna sa svojim istoimenim mlađim bratom, kojemu je, na samo pedu od njegovog desnog ramena, kuršum ušao u lijevo uho i izašao na desno oko zajedno s djelovima mozga, u trenutku dok su njih dvojica, s jednim konjskim kliještima, naizmjenice kidali posljednji peti red bodljikave žice ispod samoga vrha Bardanjola. Nije Andrija u ovih šezdeset godišta poslije osvajanja Bardanjola ljudski zaspao šezdeset noći da se s Kićunom ne podavija u snu: da ga nije molio, bogoradio, da se ne javlja u dobrovoljce na turski šanac. Kad bi brata nekako, silom nasramotu, recimo jednom u tri mjeseca, ubijedio da malo zaostane za dobrovoljcima i tako sačuva glavu, ujutro bi cik je zora ustao, i zapjevao, iz svega mozga, ne obazirući se hoće li koga od ukućana probuditi: Muktar pašu sultan kara/ znaš Muktare rđo stara/ ja ti dadoh sto tisuća/ sve birane vojske moje/ da popališ ono kuća/ na Cetinje što no stoje/ da ufatiš knjaz Nikolu/ što mi neda mirno spati/ čak ni ovđe u Stambolu. Potom je zazivao unuka: Dođi pogani, da te đed nauči jednu staru pjesmu. Posljednjih pet-šest godina, taman negdje otkad su mu sina Vidoja, po sili zakona – zbog pada Aleksandra Rankovića – penzionisali, godišta su mu gubila kalendarska obilježja, i sabila se u neprozirni monument koji spaja žive i mrtve srodnike, negdašnje i današnje vladare, bivše i sadašnju državu, pa na momente nije razabirao ko je prije nastao a ko potonji nestao. Nije se mogao sjetiti je li Kićun poginuo prije ili poslije proglašenja Gospodara Nikole Mirkova za kralja Crne Gore, iako pamti, kao da sad gleda očima, iz postojene perjaničke čete svu svitu uzvanica na čelu s bugarskim i talijanskim kraljem: kako pedoguzasti kraljev zet Viktorio Emanuilo u svečanom mimohodu šepuka s taštom ispod ruke, a ne sa svojom ženom, talijanskom ređinom Jelenom, koja je za cijelu glavu viša od njega. Vidoje, pedantni Udbin isljednik, koji je krv pio zatočenm infombirovcima da mu na saslušanjima u jednom zvučno izolovanom podrumu, u dvorišnoj zgradi iza nekadašnje francuske ambasade, rekostruišu svaki minut tog i tog datuma, kad su se vidjeli s onima što im pošteni ljudi ne bi smjeli ni dobar dan nazvati, što su i o kome pričali, kad su zakazali sljedeći susret, shvatio je da mu je otac izgubio pojam vremena, i da više datume ne računa samo unatrag nego da o nekim prošlim događajima govori kao da će se desiti u budućnosti. Tako je govorio o posjeti Tita i Hruščova Cetinju, na kojoj je Andrija prije deset godina, u avgustu 1963, prisustvovao u grupi starih Crnogoraca u svečanoj narodnoj nošnji, kao o predskazanju u kojemu sebe vidi kako pozdravlja crvenoga baćušku Nikitu Hrušćova, koji zastaje pored njega, zagleduje mu ordene, i srdačno ga, onako bracki, slovenski, tapše po ramenu.

Posljednju godinu prije nego što je Andrija pao u krevet, predveče bi, na promjenu vremena, prije nego što mu snaha donese škudelu tople varenike i komad rumetinova hljeba, uznemireno svaki čas udarao štapom u drveni pod i vikao: Đe ste đaoli bili? Đe je Kićun? Je li poginuo? Jedno veče, na samanoga Svetoga Iliju, pošto starac posrka mlijeko, dremnu malo u stolovači, na trotoaru pred kućnim pragom, kad odnekud naiđe Marko Niković, na Tomosovom mopedu, koji je pod njim ličio na dječju igračku. Zvuk motora razbistri starčev dremež. Marko primijeti da je probudio komšiju koji kožne čizme i zlatom izvezeni džamadan nije skidao ljeti ni zimi: Andrija, Pomaga ti Bog. Starac desnom rukom podiže okruglu kapu s crnom deravijom, koja mu je bila do samih vjeđa natkrilila čelo: Dobra ti sreća. Ko si ti? Ovaj mu odgovori, bez premišljanja: Blažo Bošković. Andrija stavi ruku s otvorenim smežuranim dlanom iza uha, kao da ga ne čuje: Što veliš? Ne čujem te dobro, Marko ponovi, sad s punom titulom: Blažo Bajov Bošković brigadir brdske brigade. Starac se poispravi u stolici: Bog te živio. Koliko imaš vojske? Marko ga htjede odobrovoljiti: Deset hiljada. Nekadašnjem komandiru Petrodovdoljanske čete zadrhta bezuba vilica: Rđo, što ne uzmeš Skadar?

Markova majka Marija nije dobila ime po Svetoj Gospođi nego po ruskoj carici Mariji Aleksandrovnoj, crnogorskoj dobrotvorki koja je osnovala Đevojački institut na Cetinju. Vazda je nosila korotnu robu, u znak žalosti za mužem, premda mu nije oprostila, ni na umrloj uri, način na koji joj je saopštio smjenu Blaža Bajova Boškovića s mjesta komandanta Zetskog odreda. Osjetila mu je u glasu prigušenu radost kad je rekao da je Gospodar odlučio da princ Danilo – Petar mu je tepao Danjo – zamijeni njegovoga tasta. Povrh toga je još dodao: Gospodar zna što radi. Nije dugo prošlo i Petar Niković je poginuo na Bregalnici, gazeći rijeku u protivnapadu na bugarske položaje – samo tri mjeseca pošto su Blaža Boškovića donijeli ispod Dečića u krilu od šatora – a ona ga ni njihovom sinu jedincu, kojemu je, kad im je crni glas stigao 28. juna, na Vidovdan 1913. bilo tačno dvije godine i jedanaest mjeseci, nijednom nije pomenula sve dok nije završio malu maturu. Kao da ga je pas izio, rekla je Femija izvanjska Markova tetka po očevoj liniji udata u kuću banjskih vojvoda Baćovića, koja je oduvijek bila kivna na ovu, kako je zvala brdsku prasicu.

Marija je likom sličila Petru, kao da mu je bila sestra a ne žena, a ustvari je zelene oči i bijelu put naslijedila od roda svoje majke, čevskoga soja Baletića. Moglo se reći da je u starosti, sasušena od zlobe i jalovih godina, još uspravnih leđa zbog kojih je bila miljenica Sofije Petrovne Mertvago, upraviteljice Đevojačkog instituta, s visokom punđom koja je uokvirila visoko čelo sve više ličila nekom Rembrantovom portretu. Hladnoća njenog karaktera – koji ju je u mladosti, poput kotorskog bedema, štitio od udvaranja nasrtljivih banovinskih načelnika i visokih oficira – i veliki kljunasti nos, u zrelim godinama su joj davali onu patinu od koje običan čovjek strekne i prepadne se. Marija je pazila da i njena odjeća odaje skromnost i strogost. Sva u crnini, samo bez crnog faculeta kakav su nosile seljačke žene, nije imala nakit, osim vjenčane burme na domalom prstu lijeve ruke. U posebnim prilikama, obično subotom, kada je kretala na jutarnji parti kod sestara Vulekić, stavljala je na glavu crni damski šešir, i na lijevoj strani grudi prikačila bi elegantni broš sa sitnim brilijantima, vjenčani dar princa Mirka, koji je bio daljni muževljev rođak po ženskoj liniji.

Dvije sestre Vulekić su živjele na Dvorskom trgu u skladnoj gradskoj jednospratnoj kući s mansardom, u kojoj je početkom 20. vijeka stolovao belgijski vicekonzul, cetinjski trgovac i hotelijer Vule Vulekić, na samo pedesetak metara od nekadašnjeg Dvora kralja Nikole. Subotnji ritual je počinjao tačno u deset sati partijom bridža, u kojoj se trideset godina nijesu mijenjale partnerke. Marija je sjedjela nasuprot vrata salona ispod portreta Maksima Gorkog, koji je Pero Poček nacrtao na Kapriju 1907. – drugi portret pisca se danas nalazi u Firenci, kod Fabia Počeka, slikarevog unuka – a njena stalna partnerka Jelisaveta Vulekić, nekadašnja ljubavnica ruskog pisca, nalazila se s druge strane stola. S lijeve Marijine strane sjedjela je mlađa sesta Stanislava, a s desne Mášâ Jergović. Sestre Vulekić su uprkos dubokih godina, opštoj oskudici, i kako su govorile, strašnom poseljačenju Cetinja, pokušale održati manire odnjegovanih svjetskih žena. Iako često uronjene u zbrkana sjećanja ličnih propuštenih prilika i čudesnih susreta u tolikim previranjima svjetova, na momente je iz njih probijala negdašnja žovijalnost i šarm nestašnih dvorskih dama.

Mladost i drskost često idu u susret srećnim okolnostima, i njihovo prijateljstvo iz djetinstva s princezama Ksenijom i Vjerom, sestrama talijanske ređine, otvorilo im je vrata čuvenih rimskih palata s monumentalnim kolonadama i stropovima toliko visokim da se svaki pridošlica u njima osjeti još manji i beznačajniji. Istina, avantura prpošnih Montenegrinki plebejskog porijekla u salonima rimskih patricija, diplomata i umjetnika bila bi kratka i anonimna, kao i mnogih drugih koje su iz dalekih provincija s velikim nadama došle u Rim, da im se nije našla pri ruci jedna prava Rimljanka, čiji su preci više koljena bili plemstvo vječnoga grada nego što se bilo koji crnogorski pametar može sjetiti ili izmisliti broj pâsova svojih predaka sve do Ivana Crnojevića ili Pavla Orlovića. Umbertina Poček je kćerka maršala Dvora Kraljevine Italije, Gvida Gvinićelija, i prosto je bila luda za mužem i njegovom malom i bijednom, ali viteškom zemljom. U tom trajnom romantičarskom zanosu o slobodnom narodu koji nije ištetila civilizacija – koji nije posustajao ni poslije pada talijanske monarhije i pobjede komunista u Jugoslaviji – Umbertina je, kao dobrovoljka, zajedno s mužem učestvovala u bici za Skadar, primila pravoslavnu vjeru, naučila crnogorski jezik i prevela Njegošev Gorski vijenac na jezik Dantea i Leopardija. Dvije skromne i pretenciozne prispjenice, rumenih obraza, svježe kao lovćenska rosa, dobrodošle su živahnoj i prostodušnoj kontesi da ih pokazuje kao egzotične eksponate pomalo letargičnom i bezidejnom plemstvu koje je manje više živjelo od slavnog imena i imetka što su ih naslijedili od svojih predaka.

Stara aristokratija ionako nema druge brige osim da sebi osmišljava ugođaje, i dvorska svita se poslije Nove godine selila na Kapri. Sestre su obično odsijedale, zajedno s maestrom i Umbertinom – koja je dobila ime po svom kumu prijestolonasljedniku Umbertu – u vili Oliva, ispred koje se nalazilo čudesno maslinovo drvo s dvije krošnje koje je prema legendi zasadio Marko Antonije poslije jednog povratka iz Galije. Vilu je konte Gviničeli, maršal Dvora i glavni kraljev finasijski savjetnik, otkupio od propalog brodovlasnika Luke Antininija. Ovoj transakciji se najviše obradovao zet slikar koji je obožavao Kapri zbog strmih obala i brojnih pećina, koje su ga podsjećale na njegovu domovinu. Svakoga jutra, kada nije kišilo, Pero i Umbertina su oblizili glavice oko Anakaprija, dok su sestre lješkarile i smišljale planove za večernji provod. Najburniju, i najkraću romansu Jelisaveta je imala s proleterskim bardom, koji je iz svojih zimovanja na ovom mondenskom ostrvu prikupljao snagu za veliku revoluciju koja će uveliko promijeniti svijet, ali i pravio skice za građu svoje čuvene drame Na ljetovanju.

Pero Poček je postao dvorski slikar s vilom u Roka di Papa, u blizini rezidencije Savoja, u zdravlje svoje vršnjakinje Jelene, koja ga je zapazila još za vrijeme posljednje ljetnje ferije koju je provodila na Cetinju, prije diplomskog ispita na Institutu Smoljni u Petrogradu. Mlada princeza je, jašući cetinjskim poljem, ispod Krša Voronjina, zapazila jedno otutašno momčece gdje čuva ovce i nešto crta kredom na kamenu. Pritegla je uzde bijeloj arapskoj kobili, lagano sjahala i zagledala se u crtež na kamenu, pa onda u momčića. On je bio nacrtao ovcu s ljudskim očima i oblikom lobanje koja je više podsjećala na konjsku nego bravlju. Dođi popodne u Dvor da ti pokažem moje crteže. Bistri i naočiti mladić se dopao Gospodaru, koji mu je poslije Jelenine vjeridbe za rimskog monarha ponudio stipendiju za likovne akademije u Napulju ili Parizu. Dvorska opozicija je šuškala da je mladić izabrao Napulj da bi bio blizu Jelene, a bjelaši su, poslije 1918. podbadali nikoliste da je stasitog prijestolonasljednika Umberta pravio Pero Poček, a ne onaj kepec kome se mogla kokoška nakljuvati iz guzice da se ne propinje. Poček je uz crnogorske teme i likove iz Gorskog vijenca volio portretisati čuvene ljude, bogate patricije i kapitaliste zbog para, i siromašne umjetnike iz ćefa ili zbog sjećanja na svoju nemaštinu. Maksim Gorki je pristao da ga slika, pod jednim uslovom: da napravi dva portreta, jedan da slikar zadrži za sebe, a drugi da pisac pokloni mladoj Montenegrini, od koje je bio duplo stariji.

Stanislava je bila bolje sreće na Kapriju: umjesto da se i ona spanđa s nekim manitim sangviničnim pjesnikom ili lokalnim galebom koji povazdan obigrava oko usamljenih strankinja, zavela je jednog pristalog gospodina. Georgi Bobrov, bugarski ambasador u Rimu, bio je udovac, s dvoje odrasle djece, ali još mladolik i vesele naravi. Prirode su im se pogodile, jer su jedno i drugo uživali u javnim predstavama moći i prestiža, a s druge strane su bili lišeni strasti i velikih ambicija. Stoga je do samoga kraja – dok se ambasadorov život nije iznenada ugasio od virusnog meningitisa, u proljeće 1928 – njihov dvadestogodišnji brak proživljen bez ijednog skandala ili velikog nesporazuma. Štoviše, njihova veza je, uz zajedničke zablude i fascinacije, učvršćavala još jedna bogomdana pogodnost. Svako je od njih u onome drugome pronašlo ono što mu je nedostajalo: ambasador je ponovo otkrivao svježinu i lakoću mladosti, a Stanislava se konačno dokopala položaja za koji je vjerovala da će joj obezbijediti trajni društveni prestiž i sigurnost. Sestre su se zanimale za politiku više u obliku trača i nužne konvencije staleža kojemu su težile nego što su se trudile da istinski istražuju zamršene uzroke koji utiču na stvaranje dominacije jedne klase, jedne ideje ili samo jednog čovjeka. Ipak, bile su dovoljno inteligentne da razumiju kako im sudbina, kao svim osobama klasno neodređenim s nejasnim talentima i još nejasnijim znanjima i vještinama, presudno zavisi od političkih silnica, koje preko noći najveće moćnike pretvaraju u bića bespomoćna i nepotrebna bilo kome. Kolikogod su se klonile – praveći se još bezazlenijima nego što su ustvari bile – od mračnih zavjera i intriga u neprestalnoj borbi za sticanje i održanje moći, nijesu se mogle sačuvati velikih previranja svjetova kojima su pripadale. Prvi veliki istorijski lom, nestanak crnogorske kraljevine 1918. dobro su podnijele, jer su još bile mlade i zavodljive, a ambasador Bobrov je bio na vrhuncu karijere. Bugarski kralj Ferdinand ga je vratio u Sofiju i imenovao za Višeg Savjetnika Njegovog Kraljevskog Veličanstva. Poslije ambasadorove smrti njegova penzija je udovici, koja se vratila u Rim, redovno isplaćivana sve do septembra 1943.

Poslije kapitulacije Musolinija sestre su brže bolje – ne javljajući nikome odlazak iz Rima osim Počecima, koji se nijesu odazivali na telefonske pozive – spakovale četiri velika kufera u kojima su natisnuli garderobu, portret Maksima Gorkog, parfeme, kreme, losione i srebreni ejscajg za dvanaest osoba s monogramom Vitorija Emanuila, koje je Stanislava dobila za vjenčani dar od kume Umbertine, i napustile stan u Via Aurelia, koji je ambasadoru Bobrovu u svoje vrijeme služio i kao rezidencija. Ključ od stana su ostavile kod gospođe Albertine, žene majora Dina Kjeze, i zamolile je da ga preda na čuvanje Jeleni Poček. Crnomanjasti crnokošuljaški mađore Kjeza ih je – presvučen u civilno odijelo – odvezao do glavne željezničke stanice, kupio im karte za vagon prve klase u vozu za Trst. Dalje putešestvije su nastavili autobusom do Fijume, i onda brodom do Dubrovnika. Od luke Gruž do Kotora svojim autom ih je dovezla Marija Osvaldini Popović, žena doktora Steva Dunjaševa, a do Cetinja ih je prebacio Ilija Maher, čiji je crveni ford u opštoj bijedi i zapuštenosti krajolika, dok je grabio uz kotorske serpentine prema crnim brdima, podsjećao na holivudske sekvence filmova iz egzotičnih krajeva. Sljedeće jeseni, upravo 13. novembra 1944., u Cetinje je umarširala osvetnička i slavodobitna vojska s crvenom zvijezdom na kapi, i onda su im, jedan za drugim, u sljedeće tri godine pristizali samo crni glasovi: svi oni koji su bili važni u njihovim životima, koje su mogli pozvati, ako nedaj bože dođe stani pani, namah su izgubili moć, ugled, građanska prava, neki i živote. Neke vijesti su saznali odmah, istu noć, a druge su stizale i sa zakašnjenjem od nekoliko godina. Mnogi su se jednostavno bestragali, kao u doba velikih epidemija ili prirodnih stihija. Javljale su se i protvrječne glasine, na primjer, da je doktor Stevo Dunjev Popović u Riminiju, u trenutku rastrojstva pucao sebi u glavu, pošto je čuo da je Krsto Popović poginuo u okršaju s oficirima Ozne, drugi su tvrdili da ga je partizanski razarač potopio u engleskoj podmornici kod Bigove dok je čekao odmetničke vođe, do trećih je stignula vijest da je pobjegao u Argentinu, i da se zaposlio u gradskoj bolnici u General Madrijagi. Trebalo im je punih osam godina, do iza Staljinove smrti, da pohvataju sve konce o tolikim crnim sudbinama: da se doktor Gordić ubio, da je Novica Radović strijeljan s još dvadesetak nacionalista, da je ministar Petar Plamenac osuđen kao saradnik okupatora, da je bivši predsjednik kraljevske Vlade Jovan Plamenac, bez suda, smaknut u Crmnici, da je Marija Pia Grimaldi emigrirala u Egipat, da je konte Malatesta spao na prosjački štap, da je profesor filozofije Simeun Bobrov, đever Stanislavin, obješen na stubu za ulično osvjetljenje 10. septembra 1944. ispred Narodnog sobranja, samo dvadeset četiri sata nakon što je Otečestveni front preuzeo vlast…

Sestre Vulekić su Mariju Niković smatrale uobraženom provincijalkom, a ona njih raspusnim i pokondirenim babama, s čipkama i dekolteima, koji su više priličili bjelosvjetskim šiparicama nego smežuranim staricama. Godine su polazile, ali se sestre nikada do kraja nijesu posvađale – kako su je posprdno zvale među sobom – s đeneralicom, jer ono što će ih u novom vremenu približiti i zajednički obilježiti mnogo više je odredilo njihovu sudbinu od velikih suprotnosti u pređašnjim navikama i karakteru, koje ni u starosti nijesu mijenjale. Onim dijelom pameti koje je još bilo koliko toliko očuvano, i dovoljno bistro da iz svog sve užeg vidokruga mogu razaznavati nove pojave i političke mijene, shvatale su da ovim novim vladarima, pobornicima svjetskog proleterijata – koji su vjerovali, kao i njihovi prethodnici, da će vladati najmanje hiljadu godina – one moraju ličiti na nekakve prijepotopske crne tičurine. Zato su svakosubotni rituali na Dvorskom trgu bili lišeni radosti, ali i sumnji, poput nevoljnika u crkvama, kasarnama ili zatvorima koji uporno nastavljaju svoje vazdakanje navike iako su vremenom zaboravili njihovo prvobitno značenje.

Četvrta partnerka u igri karata je bila sitna, na prvi pogled neugledna i naizgled ravnodušna žena. Njeno tijelo je bilo lako i skladno, kao u djevojčice, ali pokreti mirni i kontrolisani, poput osoba koje su dugo praktikovale duhovne vježbe ili su pomirene sa sobom i svijetom. Malo se i rijetko upuštala u prazne priče i tračeve o zaludnjim prinčevima, ambicioznim princezama, srpskim špijunima, austrijskim špijunima, dokonim diplomatama, dvorskim poltronima – kako je Duka Matanović govorio – nabiguzicama. Sestre Vulekić su se neumorno nadgornjavale u tome koja će se prije sjetiti ponekad smiješnih ili tragikomičnih pikanterija, ne obrativši se nijednom njihovoj neuglednoj gošći u ispranoj sirotinjskoj haljini sa sivom kratko potšišanom grguravom kosom koja je podsjećala na pucvalu, iako je ona jedina među igračicama bridža od samog rođenja bila dio onog skromnog, ali poletnog dvora s harizmatičnim domaćinom koji je maštao da će osvojiti cijeli Balkan.

Jer, Mášâ Jergović je bila kćer Gospodina Boža Petrovića. A svaki Crnogorac, mali i veliki, znao je ko je Gospodin Božo, jer Crna Gora je imala jednoga Gospodara i jednoga Gospodina. Gospodin Božo Petrović je – kao i njegov rođak Nikola Mirkov – bio pariski đak, komandant Južnog fronta u Veljem ratu, i prvi predsjednik Vlade poslije Berlinskog kongresa, na kojemu je Crna Gora međunarodno priznata. Marija se – koju su otkad pamti za sebe zvali Mášâ – kao i njene starije rodice Nikoline kćeri, školovala na Institutu Smoljni u Petrogradu. Uoči same objave rata Austro-Ugarskoj udala se za sina ministra Jergovića, koji je dobio očevo ime, pa su ga zvali Filip Mali. Istina, kršteno ime njegovog oca nije bilo Filip nego Frano, koji je poslije dolaska iz Dubrovnika na Cetinje oženio kćer cetinjskog ljekara Jakova Salambrosa, Jermena, i promijenio vjeru i ime. Frano ili Filip je bio Katica za sve u maloj knjaževini i kraljevini. Za nešto više od dvadeset godina službovanja imao je barem dva puta toliko različitih službenih i volonterskih poslova, činovničkih i državničkih funkcija, koje je bez razmišljanja prihvatao, i isto tako ih se lako odricao. Njegova oduševljenja su bila silovita i neprestalna, a razočarenja kratka i burna. Kao svaki rođeni mistifikator pridavao je viša značenja svemu čega se dohvatio, bez obzira je li bio u ulozi prvog školovanog crnogorskog agronoma, pisca školske bašte, glumca u Balkanskoj carici, člana Uprave Biblioteke Njegoš, predsjednika Klizačkog društva Ćipur, upravnika Zemljodjelske škole, profesora Cetinjske gimnazije, urednika Glasa Crnogorca, člana i predsjednika Glavne državne kontrole, ministra finansija i građevina…

Mášâ i Filip Mali su zajedno odrasli, kao da su jedna familija, jer je Gospodin Božo u neku ruku bio patron i savjetnik starijem Jergoviću. Često je s njim lomio glavu po cijelu bogoventnu noć, objašnjavajući mu, po sto puta, da ne može sve na brzu ruku, da nije moguće u jednoj godini ili deceniji preskočiti vjekove zaostalosti. Jednom su se toliko porječkali oko gradnje željezničke pruge Virpazar-Cetinje da je Gospodin Božo, uvijek odmjeren i pribran, crven u licu skočio na noge, udario štapom po tavulinu, i viknuo: Muč, maniti Latine. Kuđ te đavo donese ovamo. Ka da nam je malo bilo ovijeh domaćih manitová, no si nam ti još treba. Mášâ je, pak, prvi put pogledala Filipa Malog kao muškarca tek ono ljeto kad je on postao doktorant filozofije a ona dobila diplomu carskog ruskog instituta. Njih dvoje, on iz Beča a ona iz Petrograda, vratili su se isti dan, na Trojičindan, 11. juna 1914. na Cetinje.

Pošto Jergovići i Salambrosi nijesu imali rodbine na Cetinju, Filip Mali je sjutradan, čim se raspakovao, prvo otišao u vizitu kod Gospodina Boža. Mášâ je otvorila vrata, i prije nego što mu je rekla da joj je otac otišao u Nikšić, da obiđe imanje u Brezoviku, pozvala ga je na čaj. Mladić joj se odmah pohvalio da mu je profesor emeritus G. V. Haler prihvatio doktorsku tezu, Svijet kao predstava i volja za moć – Šopenhauerov uticaj na Ničea. Mášî se nije previše dojmila pretencioznost naslova, i povezanost između Šopenhauera i Ničea, više je razumjela u psihološkoj nego u filozofskoj ravni: Ničeove arogantne tekstove, koji kao da su pisani u groznici, pod visokom temperaturom, više je smatrala poezijom i pamfletom nego filozofijom, i nije mogla odoljeti da ga vragolasto ne pita, otkud je sin ličkog agronoma postao sljedbenik dionizijskog pjesnika-filozofa. Mladić nije shvatio ironiju – mladi filozof je bio suviše zanesen da bi prepoznao podbadanje – i vas crven u licu počeo joj je objašnjavati da su njegovi duhovni afiniteti naslijeđeni od majke Lilijan – koje se sjeća kao kroz maglu, jer je imala spontani pobačaj u sedmom mjesecu trudnoće od kojega je umrla kad je njemu bilo nepune tri godine – koja je unuka rođene sestre velikog jermenskog barda romantizma Hačatura Abovjana. Mášá ga je oduševljeno uhvatila za rukav, onako djetinje kao nekad – kao da je tek sad otkrila Filipovo jermensko porijeklo – i odvukla u svoju sobu vadeći iz neraspakovanog kufera dvotomni rusko-jermenski rječnik A. Isakjana. Grozničavo je prebirbirala po gomili povezanog i razlistalog papira da što prije dopre do dvije tvrdo ukoričene knjižurine. Broširane i lijepljene knjige i teke su se od dugog puta zgužvale i gotovo raspale: i kao po nekom proviđenju, u dnu kufera na rječnicima je ležala zbirka pjesama Filipovog pobočnog pretka, jermenskog Njegoša, čiji je portret na naslovnici svjedočio da je njegovo usko srezano lice sa malo izbečenim svijetlim zjenicama, u nepredvidljivoj mutaciji gena, u četvrtom pâsu, naslijedio sin bjelopute vižljaste Jermenke i dežmenkastog ličkog agronoma. Viđi kako ti liči, prebacila mu je ruku preko ramena, kao u vrijeme dok su zajedno igrali kobalice. Filip se nije više dječački izmicao i uvlačio glavu u ramena već ju je desnom rukom uhvatio oko pasa i privukao snagom koju od njega nije očekivala – možda se zbog toga nije opirala – a lijevu joj zavukao ispod lagane ljetnje haljine od cica uhvativši je za hladno znojno bedro vještim i sigurnim stiskom mužjaka, koji je već bio prevrnuo cijelu duzinu bečkih frajli. Godinama će kasnije sama sebi objašnjavati zašto mu se tako lako, bez riječi, prepustila i privila uz njega, iako dotad muška ruka nije bila pala na njeno stegno.

Devet nedjelja poslije, na samo Preobraženje, tačno dvije nedjelje nakon objave rata, vjenčao ih je, u Vlaškoj crkvi, u užem porodičnom krugu, kako to priliči ratnom stanju, mitropolit Mitrofan Ban. Dva dana prije vjenčanja Filip Mali je vanredno unaprijeđen u čin poručnika i postavljen za sekretara svome vjenčanom kumu princu Petru, Velikom vojvodi Zahumskom. Raspusni – opozicija je govorila ponjemčeni princ – kojega je od četvrte godine podizala u dvorcu u Darmštatu njegova sestra Ana Batenberška – nije bio jedini germanofil u kraljevskoj familiji. (Ova politička struja na čelu s prijestolonasljednikom Danilom – koji je dvorskoj Odžakliji ljutit što ne može izmoliti oca da se okane ratne politike bacio mašíce kojima je razgrtao žar i viknuo: Dabogda se naše oči više nikada ne viđele – htjela je prihvatiti mirovni ugovor s Bečom, u kojemu bi Crna Gora kao zamjenu za neutralnost u najavljenom ratu priključila Hercegovinu i Skadar).

Mladi princ je smatrao pitanjem časti da njegov pobočnik govori tečnije njemački jezik od austrijskih oficira, uglavnom Slovena, s kojima će pregovarati o prestanku bombardovanja Cetinja iz vazduha i poštovanju ratnog prava. Pregovori su bili beskorisni za Crnu Goru – samo su potvrđivali nemoć njene iznurene i desetkovane vojske – ali ne i za mlađeg Jergovića, kojega je poslije Pada Lovćena i kapitulacije Cetinja znanje jezika i poznanstvo s glavnim austrijskim pregovaračem na južnom bojištu pukovnikom Hupkom, Slovakom iz Banske Bistrice, spasilo od internacije u mađarski logor Boldogason. Slovak-je – prema izvještaju apisovca Maja Ljesara srpskom pukovniku Petru Pešiću – na posljednjem sastanku predstavnika dvije vojske u Budvi ispijao s princom Petrom, jednu za drugom, dvanaest viljemovki na eks, tako da se zapovjednik odbrane Lovćena nedolično ljuljao i zaplitao jezikom. Pukovnik Pešić je pročitao u izvještaju da je pukovnik Hupka posebno opasan jer je dvostruka ličnost: prepredeni obavještajac i suptilni poznavalac psihologije i mentaliteta Balkanaca, i s druge strane zaneseni posvećenik Sturm und Drang (bujnosti i plahovitosti), koji je znao napamet, u njemačkom originalu, mladalačke pjesme Geta i Šilera, i cijele pasuse glavnog Šopenhauerovog djela, Svijet kao volja i predstava. On u pregovorima nije isticao nadmoć pobjednika i svako malo je potencirao oduševljenje što su oficiri školovani u Hajdelbergu i Beču predstavnici poludivljih brđana, koji su do juče odsječene neprijateljske glave naticali na kolac. (Hupka se sâm ponudio mladom prinčevom sekretaru da će ga, bez obzira na ratne okolnosti, preko svojih veza snadbijevati literaturom potrebnom za dovršetak doktorata. Filip Mali mu se lijepo zahvalio na ljubaznosti, i – cijelu godinu – dok Hupka nije vraćen u Sarajevo – izbjegavao je ponovni susret s neprijateljskim oficirom koji se na Cetinju bio uselio u zgradu bivšeg ruskog poslanstva.

Nove knjige mu i nijesu bile potrebne, jer je pred isti prazni papir, koji mu se bjelasao pred očima, svako jutro tačno u osam sati sjedao za radni sto i tačno u podne ustajao. Na velikom hrastovom stolu sa izrezbarenim crnogorskim grbom, koji je Gospodin Božo dobio na poklon od tršćanskog brodovlasnika Nikole Dabinovića, bile su razbacane knjige s umetnutim papirićima, kao i sveske s ispisanim citatima i koncipiranim tezama, ali svaka rečenica iz koje bi se razrastala slojevita filozofska i psihološka naracija o uzročnoj povezanosti dva mračna genija činila mu se dozlaboga banalna i slaboumna. I tako je dvije i po godine ponavljao isti ritual praznoglavog sjedjenja prateći godišnja doba na granama brijesta ispod prozora – čije je lišće s proljeća zaklanjalo zapadno pročelje pozorišta Zetski dom – sve dok se nije tog posljednjeg jutra avgusta 1918. odnekud odvezalo toliko zatomljenih i neosviještenih misli da ih je pelikanovo nalivpero jedva pratilo i sustizalo. Prave bujice riječi složenih u jasne ideje nadolazile su odnekud i prosto gutale do juče neosvojivu bjelinu papirnih listova s monogramom Njegovog Kraljevskog Visočanstva Nikole I, koji je u tom momentu tumarao, od nemila do nedraga, između dvorca u Neju i ljetnjikovca u Kap Antibu. Do rimokatoličke Nove godine rukopis je narastao na preko dvjesta pedeset pisanih strana, i Filip Mali se, kao i svi pisci koje pritiska sumnja u svoje sposobnosti, uzoholio kao da je osvojio teško pristupačnu tvrđavu. Hvala bogu da poštanski saobraćaj poslije svakog rata proradi prije nego što se uspostave diplomatski odnosi među sukobljenim državama, tako da je bio naumio poslati pismo profesoru Haleru, o tome da će doktorsku tezu završiti do prvog maja 1919.

Šestog januara predveče, kao što je to običaj, Filip Mali je naložio badnjak, tanku hrastovu granu sa nekoliko grančica i listova žutih kao skadarski kotroban, koju mu je – kao i prethodne četiri godine – isped ulaznih vrata jutros u cik zoru ostavio prvi komšija Vaso Milunović. On i Mášâ su ostali sami na Cetinju, jer je Gospodin Božo iznenada otišao u Nikšić, a stariji Jergović se isto tako nenajavaljeno spustio u Rijeku Crnojevića. Paganski ritual prema kojemu su naši preci vjerovali da je u hrastovom drvetu dobri duh oboje su smatrali praznovjerjem, ali im je bilo toplo oko srca dok gu prilagali grančice u veliku gvozdenu peć i zalivali ih crnim vinom, jer ih je podsjećao na djetinjstvo kad su sjedjeli na podu pokrivenim slamom u njihovim kućama punih čeljadi, čekajući glavu familije da vikne s vrata, Dobro veče, i nazdravlje vi Badnje veče, i svi mu oni uglas odgovorili, Dobra ti sreća, i s tobom zajedno, i ova i svaka. (Od ranoga jutra, prvo od Orlova krša, kasnije iz pravca Pišteta i Crne Grede, čuli su se pojedinačni pucnji iz pušaka i štekćanje mitraljeza. Filip je, kao da je nešto otprije znao, pogledao ženu nekako s visine: Počelo je. I opet zaćutao, kao što ćute ljudi uključeni u tajne i opasne urote. Mášâ je oko podne otišla u dućan kolonijalne robe brkajlije Milunovića, tobož da kupi voštane svijeće. Krupni trgovac, koji im je svake godine donosio hrastovo drvo debljine muške stegne i dužine tri-četiri metra, sjedio je sâm u radnji iza zaključanih vrata. Kad je vidio pred vratima blijedu komšinicu s bijelom krznenom kapom na glavi ćutke joj je otvorio vrata slegnuvši ramenima u znak izvinjenja što su blagoslovena drva, koja je iz okolnih brda donosio sebi i njima, ove godine tanka kao kažiprst i liče na brstinu. Pošto je zaključao vrata za gošćom, zbunjeno je stavio ključ u džep i muklo joj rekao: Biće još jedan krvavi Božić. Onda joj je potanko ispričao da je u svitanje, čim je okrenuo od Donjega Kraja put Jabuke zazreo patulje oružanih ljudi kako se raspoređuju po uzvisinama, pa je brže bolje kosijerom ubrao prvu mladiku pored puta, i onda se polako okrenuo natrag da ne bi ko od ustaša pomislio da je on srbijanski agent kojega su poslali u izvidnicu).

Filip je, pošto je popio čašu crmničkoga vina i pojeo grsti barskih suvih smokava, nakanio napisati pismo starom profesoru, u kojemu će ga zamoliti da mu – ako je moguće na jesen nastupajuće godine – odredi datum za odbranu doktorske teze. Dok je sjedao za pisaći sto, odjednom ga je iz čista mira – ranije ga nikad ni glava nije zaboljela – obuzela nekakva studen od koje se vas tresao, iako je na sebi imao bundu obloženu medvjeđim krznom. (Posljednje dvije ratne zime nije sa sebe skidao bundu, jer su seljaci s Konaka drva za ogrjev na karíma morali dogoniti za okupatorsku upravu). Ruka ga više nije slušala, odložio je pero i htio je ustati, ali su ga bila izdala koljena, pa je morao tražiti Mášînu pomoć da se dovuče do kreveta. Iza ponoći vatra ga je toliko osvojila da je govorio čas naški čas njemački, čas je pominjao Mášû čas izvjesnu Frau Marlen, dok nije potpuno zaćutao, tako da se čulo samo njegovo teško i isprekidano disanje. Sjutradan oko podne komšija Milunović je jedva uspio – iako je kuća Jergovića samo pedeset metara udaljena od bolnice Danilo I – nekako izvući iz operacione sale mladog doktora stažistu, koji je asistirao doktoru Petroviću. (Drugi hirurg, doktor M. Klisić je bio nestao u toku noći: još se nije znalo jesu li ga ubili bjelaši ili se odmetnuo u brda). Krupni brkati trgovac je, dok je ljekar otvarao ljerkarsku torbu s instrumentima, prišapnuo Mášî da su zelenaši postavili ultimatum srbijanskoj vojsci da napuste grad, inače će ga oni koliko je danas silom uzeti. Mladi suvornjavi ljekar s crnim kolutovima oko očiju zbog nespavanja nesigurnim rukama je pregledao bolesnika, koji se toliko smirio da se jedva čulo njegovo sve tiše disanje. Plotuni s okolnih brda u toj tišini – koja je Mášî pritiskala bubne opne – podsjećali su na posmrtnu počast. Doktor je ćutke ustao od kreveta tražeći domaćici vodu i ručnik da opere ruke. Máša je smeteno polivala vodu iz bokala u ispružene doktorove dlanove loveći njegov pogled. Ruka s bokalom je onespretila, zadrhtala i skvasila mu desni rukav od kaputa. On je već slomljen od tridesetočasovnog bdenja nad ranjenim vojnicima, koji su isto tako tražili nadu u njegovim očima, nekako drvenjasto pružio ruku da uzme ručnik koji je žena bila prebacila preko ramena i procijedio kroz zube, tiho kao da se boji da će ga čuti neko treći: Španjolica.

Filip Mali je umro, na Šćepandan, treći dan Božića, na isti datum kad mu se prije pedeset devet godina u Vrbici kod Đakova rodio njegov otac Frano, čiji se otac Jakov, austrijski narednik rodom iz Ličkog Lešća, domazetio u Slavoniji oženivši folksdojčerku Ilonu Žagmešter. Frano ili Filip je doveden u pratnji dva žandarma, lička Srbina, na sinovljevu sahranu, a Gospodinu Božu – koji je ležao u istoj sobi u Jusovači s ministrom Jergovićem i još dvadeset i dva zelenaša – kao navodnom podstrekaču Božićnog ustanka đeneral Milutinović nije udovoljio molbi da se oprosti od zeta. Već sjutradan su Gospodina Boža iz zloglasnog turskog zatvora, koji je sagradio podgorički zabit Juso Mučin, po direktnoj naredbi njegovog daljnjeg rođaka Aleksandra Karađorđevića, internirali u Sarajevo.

Mášâ je, čim je Filip Mali izdahnuo – a izdahnuo je toliko tiho da ona nije bila sigurna da je umro dok nije osjetila da su mu damari iza šake mrtvi i studeni – prije nego što je poslala glas o smrti, svom i pokojnikovom ocu, preko vojvode Steva koji je morao znati gdje se nalaze viđeniji protivnici novog režima, na brzinu, gotovo panično, složila stranice muževljevog rukopisa pored crne pisaće mašine marke adler. Već je bila odlučila da će poslije četrdesnice, kad duša pokojnikova dobije rajsko naselje, početi prekucavati rukopis. Više se premišljala što će uraditi sa svojim papirima, koje je krijući ispisivala za kuhinjskim stolom dok je Filip Mali sjedio u radnoj sobi. Mášâ je uvijek bila okružena gomilom rječnika, i dok je, recimo, gulila krompir ili peglala, jednim okom je pogledivala u otvorenu knjigu. Njena fotografska memorija i muzikalnost su joj pomogle da lako uči jezike, ali su je i iscrpljivali, jer je sve pamtila, što treba i što ne treba, svaki tren života, od svoje druge godine. (Jednom se povjerila Jelisaveti Vulekić, koja se sjećala samo balova, udvarača i velikih salona, da je prokletsto sve pamtiti).

Ako je nekoga srela i poslije pedeset godina, sjećala se i sitnih, za većinu ljudi, neobičnih detalja, od toga kako je ko bio obučen, kako ju je pogledao, što joj je rekao, kamo je otišao… Imala je još jednu osobinu, koja nije tipična u kulturi siromaštva i svakojake oskudice. Radovala se da drugima – više nego i oni sami – pričinjava mala iznenađenja, sitne poklone, podsjećanja na godišnjice zaruka i porodične svečanosti, ponovne susrete nekadašnjih prijatelja. Zato je bila odlučila da mužu, zatvorenom u nezagrijanoj radnoj sobi, ponosnom a ipak slabom, s glavom u šake, koji se samozatočio, jer su mu svi živi drugovi pobjegli u emigraciju ili su internirani u austrougarske logore, podari jermensko-srpski rječnik (kad je srpski general novembru 1918. postao vojna i civilna vlast na Cetinju, na naslovnom papiru prekrižila je srpski, i dopisala crnogorski). U trenutku je pomislila, dok su Filipa Malog, u istom onom crnom fraku u kojem se vjenčao, s kreveta prenosili u oblanjanu skrinju, da građa za rječnik poslije njegovog odlaska više nema smisla, i da gomilu papira treba staviti pod kušin ispod mrtvačeve glave. Onda se isti čas alavertila da sa smrću sve ne umire, i posložila je rukopis sa ostalim knjigama na Filipovom stolu. Nekako je sramežljivo, kao prepadnuto, kao da nešto krade, uzela svoje spise iz kužine i postavila ih na radni sto pored muževljevog rukopisa.

Četvrti dan poslije muževljeve sahrane shvatila je da ne može izdržati četrdeset dana da samo bulji u plafon i pogleduje u zimski pejzaž pod prozorom, pa je sjela za pisaći sto ujutro na Mali Božić, tačno u osam sati, i dva sata prekucavala i redigovala Filipov rukopis, a od deset do podne je istraživala jermensko-rusko-crnogorske leksike i sinonime. Rječnik je polako narastao, iako se žalila da joj fali živi ruski jezik i višetomni etimološki rječnici A. Končalovskog. Treće godine je bila stigla do slova o, i onda je sve zastalo, i krenulo unatrag prema početku, jer je izgubila pouzdanje u definicije i značenja domaćih riječi i sinonima, kao i u to što je književni izraz a što lokalizam. Mnogo godina kasnije je sa dna šifunjera izvukla sasušenim beskrvnim prstima balu već požutjelih listova i polako ih prelistavala. Pamtila je svaku stranicu i svaku riječ, kao da ih je juče ostavila a ne prije četrdeset godina. Sad su joj ondašnje iluzije – i zanos i očajanje – izgledale luckaste i tuđe, kao neki tuđi film.

Pošto je shvatila da neće završiti rječnik, i izgubila svaku ideju čim bi se sad zanimala, sigurno bi presvisnula nad toliko beskorisnog papira koji nikome neće trebati da je jednog lijepog proljećnjeg dana – tih poslijeratnih godina proljeća su bila kišna a jeseni sunčane – ispred Dvorske crkve na Ćipuru nije presreo Dušan Vuksan, novopostavljeni direktor Državnog muzeja. Ona je oborila glavu vidjevši da joj ide u susret, jer je navikla da je činovnici nove vlasti gledaju poprijeko ili da prođu pored nje kao pored turskoga groba. (Nije je toliko brinula tišina oko nje koliko poniženja njenog oca za kojim je nikšićka balafurdija alakala: Gospodin Božo, Gospodin Božo, kad će ti se vratiti Nikolica?) Pokušala se sitnim korakom izmaknuti da prođe pristali crnomanjasti čovjek s cilindrom i elegantnim štapom s ručkom od slonove kosti. No, on je zastao i uljudno je odmjerio.

– Dobar dan, gospođo Jergović. Kako ste?

– Hvala na pitanju. Dobro. Kako ste Vi? – htjela je kazati hladno i odrješito, ali grlo joj je bilo suvo, suvlje nego da je glasno opsovao.

– Vidite, nema slučajnosti u životu. Ovih dana se raspitujem za Vas. Znate, Vaš pokojni svekar ministar Jergović, inače moj zemljak – on je iz Ličkog Lešća a ja iz Medaka – presudno je uticao da dođem 1910. iz Bjelovara na Cetinje. Pokazaću Vam jednom prilikom to pismo. On je bio nepopravljivi idealista, slovenofil. i mene je bio zarazio vjerom u ovaj mali Pijemont na Ćipuru, kao u izviiskru slovenskog oslobođenja. Kao što i sami znate, napravljene su mnoge greške, ali ih više ne možemo ispraviti. Znate, Vaš pokojni svekar mi je ponosno govorio o Vašem talentu za strane jezike, da aktivno govorite osam stranih jezika, i među njima jermenski, turski i novogrčki. U našem arhivu, na primjer, niko ne zna turski jezik, a poslije francuskog, ruskog i italijanskog najviše građe imamo na turskom jeziku. Taj dio još niko nije dotaknuo, i to bi za Vas moglo biti veoma interesantno. Prošlost ne možemo promijeniti, ali je možda možemo malo osvijetliti. S obzirom da ste sad nastanjeni na Cetinju, očekujem da ćemo sarađivati. Dođite sutra na kafu.

Govorio je povišenim pomalo svečanim tonom, kao s nekog balkona, ali familijarno: kao što to čine ambiciozni obrazovani Dinarci, koji opijeni sadašnjom važnošću hoće svima i odmah pokazati koliko su odskočili od prostog seljačkog porijekla i ponižavajuće bijede u kojoj su odrastali.

Muzejski arhiv je bio u zgradi u kojoj je stanovala dvorska posluga, u čijem je dvorištu mala Mášâ s malim princom Petrom i djecom njegove sestre Zorke Karađorđević vitlala po cijeli bogovetni dan. Veliki kameni zid oko Dvora je ponovo postao njen zaklon, ovaj put od svijeta u kojemu je izgubila svaki cík, i svaku ideju o svojoj budućnosti. Ipak, arhivska građa vezana za odnose Crne Gore i Otomanske imperije bila je zanimljivija nego što je očekivala. Dokumenti su, na našem i turskom jeziku, datirali od kraja 17. vijeka, vremena vladavine prvog Petrovića, vladike Danila Šćepčeva, sve do Drugoga balkanskog rata. Posebno je bila obimna diplomatska korespondencija od Berlinskog kongresa 1878. do pada sultana Abdul Hamida 1909. godine. Među mnoštvom kurtoaznih pisama i čestitki koje su razmjenjivali Veliki vezir i predsjednik Vlade na Cetinju, te protokola o brojnim posjetama ministara, generala i vezira, za oko joj je zapala jedna omanja drvena kašeta s tajnim analizama turskih ekseprata za Balkan, čije je prijepise Mitar Bakić, crnogorski ambasador u Stambolu, dobijao od nekog Stočanina čiji je đed bio ćehaja Ali paše Rizvanbegovića. Zamišljala je lik tog tajanstvenog Hercegovca, čiji je đed, sva je prilika, sjedio na divanu sa senatorom Stefanom Perkovim, dok se Ali paša dogovarao sa svojim pobratimom vladikom Radom, kako će umiriti Grahovljane i Turke iz Klobuka, i s nestrpljenjem svaki dan ulazila u memljive prostorije zatrpane vlažnim i prašnjavim kutijama i policama, neće li otkriti neku pikanteriju koja je bacala novo svjetlo na događaje koje je ranije smatrala nevažnim ili ih je površno i mutno zapažala.

Kroz hrpe starih papira, koji su sačuvani više zbog taštine negoli potrebe, počela je razumijevati dublju povezanost koja uzrokuje neprestalnu napetost, ali i zavisnost između prošlog i sadašnjeg, i potrebu savremenika da stalno mijenjaju prošlost. S druge strane, prošlost se obnavlja kao paralelni život, jer ne postoji tačka u kojoj se razdvaja od sadašnjosti. Máší je i lik krvavog sultana Abdul Hamida – o kojemu je, i mimo arhivske građe iz literature koju joj je dao Risto Dragićević, počela kopati po rukavcima tajne tursko-crnogorske istorije od Veljeg rata do Mladoturskog ustanka – postao životniji i intrigantniji od većine savremenika s kojima je igrom sudbine, ili nekom drugom nedohvatljivom igrom, bila povezana od samog rođenja. Abdul Hamid je uzaludno pokušao preokrenuti sudbinu posrnule carevine, koja se prostirala na tri kontinenta, modernizacijom prosvjete i saobraćaja. Dotrajalost Osmanske imperije bila je tolika da je morala nestati da bi jedan novi diktator stvarao republiku na negaciji svega onoga što je prethodnu carevinu u jedno vrijeme uzdiglo do neslućene moći a u drugome vaktu bilo uzrok njene propasti.

Priče o propastima – kako velikim tako i malim – su slične, iako mali svjetovi lakše propadaju i rijetko se obnavljaju: posebno joj je bila dojmljiva sudbinska povezanost kralja Nikole i Abdul Hamida. Sultan i njegov vršnjak Gospodar male knjaževine u zaleđu mediteranske obale, koju je hitar momak mogao naobdan obigrati, bili su neobičan spoj starokovnih apsolutista koji bi modernizovali društvo, privredu i birokratiju, ali da ne mijenjaju stari način vladanja. U Nikolinim pismima sultanu Mášâ je prepoznala njegovu dobro poznatu glagoljivost i prepredenost. Knjaz je ponekad namjerno glumio providno i operetno lukavstvo, jer dugo su mu događaji davali za pravo da zarazno, hipnotički, oko sebe širi uvjerenje u sopstveno mesijansko poslanje. I oni koji su ga potajno i javno mrzjeli, i posprdivali se epitetima kojima je on sâm sebe čašćavao, kao što su car junaka i tast Evrope, nijesu mu mogli odreći darovitost i domišljatost u mistifikovanju sopstvenog lika i osvajanju naklonosti, od priprostih seljaka, napaljenih nacionalnih romantičara do krunisanih glava. Nikoline kćerke, siromašne princeze, čija je majka u djetinjstvu čuvala ovce, bile su lijepe, inteligentne i ambiciozne, ali nijedna ne bi mogla ni primirisati velikim evropskim dvorovima da im nije kodošio stari mag s Ćipura. Mášâ je, jasno kao da ga očima gleda, iz kurtoaznih pisama i čestitki jubileja dvadesetogodišnjice sultanova stupanja na prijesto, zamišljala knjaza kako kasno uveče sâm sjedi u odžakliji, i po navici, mašicama razgorijeva žar praveći scenario zavođenja stambolskog padišaha. Sve je pažljivo planirao, od odabira perjanika, izbora nošnji i oružja, svečane zdravice, do njegovog panegirika u osmercu s prigodnim naslovom Turčinu, koji je preveo na turski jezik barski muftija Karađuzović. Uspješnost posjete Stambolu Nikola će slavodobitno rastrubjeti na sve strane, zoreći se sultanovim poklonima – dvorac Emirgijan na Bosforu i luksuznu jahtu – kakve od sultana nijesu dobili ni vladari velikih sila, i kao zahvalnost za neočekivane darove i počasti proglasiće 18. avgust, dan stupanja na prijesto Abdul Hamida, za državni praznik.

Glavni cilj posjete, koji je teatralni Gospodar krio kao zmija noge, Mâšá je otkrila u kartonskoj kutiji povezanoj špâgom na vrhu ormara sa staklenim vratima. Na vrhu bale papira debele dvije muške pede pisalo je velikim tehničkim slovima ISUŠIVANJE SKADARSKOGA BLATA. Ispod naslova manjim slovima, isto štampanim, poređana su imena autora projekta, Avgusto Donofrio, Josip Slade, Filip Jergović. Slade je na velikim presavijenim listovima napravio detaljan nacrt plana vraćanja rijeke Drim u staro korito, koje je polovinom 19. vijeka zbog gradnje vodenica na jednom velikom prevoju iznad Lješa našlo novi vodeni put prema Skadarskom jezeru, i poplavilo velika područja plodne zemlje oko Skadra, Krajine, Zete i Crmnice. Profesor Donofrio je precizno izračunao koliko će Turska i Crna Gora dobiti plodne zemlje ukoliko se Drimu, toj moćnoj planinskoj rijeci koja izvire iz Ohridskog jezera, postavi brana na mjestu gdje je svojevremeno promijenila tok i vrati je u njeno nekadašnje korito koje je vodi do ušća blizu Medove, u Jadransko more. Na osnovu ovog proračuna, Frano Filip Jergović je jednostavnom operacijom, množeći broj dobijenih hektara sa prosječnim prinosom pšenice i kukuruza, lasno potvrdio Gospodareve pretpostavke da bi Crna Gora, prvi put poslije četiristo godina, od vremena Ivana Crnojevića, imala dovoljno žita da se prehrani. Sultan je u međuvremenu poslao Nikoli na poklon još dvije jahte, ali nije ništa odgovarao u vezi građenja brane na Drimu izgovarajući se neredima u Jemenu i kurdskim i jermenskim ustancima. Poslije uzaludnih instrukcija ambasadoru u Stambolu da se posebno angažuje u pridobijanju nekih članova Visoke Porte jedna depeša je najavljivala neočekvani preokret. Predsjednik Vlade Lazar Tomanović, 22 februara 1908. poručuje iz Beča da se sreo za Abdulhamidovim poslanikom Šemsi pašom, i da su dogovorili da se formira zajednička crnogorsko-turska komisija koja će utvrditi troškove gradnje brane i vraćanja rijeke u prvobitni tok.

Mášâ je nastavila kopati po pismima, depešama i tajnim izvještajima, ali od februara 1908. do balkanskih ratova u papirima se više nigdje ne pominje skadarska žitnica. Jedini dokument iz cijele 1909. godine koji je proslijeđen iz crnogorske legacije u Carigradu – s kratkim popratnim pismom Dušana Gregovića – je upozorenje Carske otomanske banke da Crna Gora nije vratila posljednju ratu zajma iz 1898. godine, i Máša će tek u knjizi, Slom osmanske države, bosanskog franjevca Marka Vrankića, saznati detalje atentata na Šemsi pašu, kao i svrgavanja sultana Abdul Hamida, kojega su prognali u Solun. (Nepunih sedam godina poslije progonstva Abdul Hamida – bio je još jedan ratni Božić – Mášâ je gledala s prozora, dok su austrijske haubice odjekivale iz pravca Lovćena, sultanovog ispisnika, kako u sivom šinjelu sa oznakama maršala carske ruske vojske, na bijelom konju koji je dobio na poklon za jubilej pedeset godina vladavine od francuskog predsjednika Falijera, projahuje ispred njihove kuće. Konji su prednjim nogama upadali u cijelac snijeg koji je dopirao skoro do koljena. Mášâ je istrčala na vrata, i mahnula prema Gospodaru, koji je, htjela se zakleti, zazreo krajičkom oka, ali se nije zaustavio. Pratnja na mršavim konjima, koji su se od gladi i tereta na leđima često zanosili i gazili stranputice, bila je smrknuta, u pohabanim šinjelima. Posljednji je projahao bjelobrki Gospodarev sobar Ilija Bjeloš, jedini odrasli muškarac s Dvora koji je djecu milovao po glavi pjevajući im uvijek istu pjesmu: Ptu mile kobile/kudijen ste odile/ niz Šiškove doline/ što vi Šiško rađaše/ oštra koplja lomljaše… Starac zastade ispred Mášê, posavi se na crnu grivu velike putaste kobile i pogladi mladu ženu, po kosi, kao nekad, dok je bila dijete. Ako Bog dâ, striko Ilija?, upita Mášâ glasom koji joj je ličio na tuđi. Na zli put, Mášâ. Na zli put. Kobila s jahačem je zaminula iza ćoška ulice Vuka Mićunovića prema Kruševu ždrijelu, gdje je Gospodara čekao auto. Mášâ pomisli da je samo stari sobar, koji je znao sve Gospodareve marifetluke – kad je tobož ljut, kad se prenevolji, kad mu oko zasuzi – mogao naslutiti, glumi li on to da zna nešto što drugi ne znaju, da bi ih ohrabrio, ili je još vjerovao u svoju srećnu zvijezdu, i u pomoć moćnih zetova iz Rima i Petrograda, koji će mu diplomatskim uticajem omogućiti da se još jednom slavodobitno vrne u mali dvor na Ćipuru).

Mášâ je pored obrade arhivske građe, na molbu Dušana Vuksana, radila korekturu i lekturu časopisa za istoriju i književnost Zapisi, sve do početka novog rata 1941. godine. Prilježno je lektorisala tekstove istoričara – koji su jednako malo računa vodili o stilu i istorijskoj istini – i nakon odlaska direktora muzeja 1936. godine u Beograd. Gospodin Vuksan je dan uoči penzionisanja pozvao Mášû u svoju kancelariju u prizemlju Dvora, i ukratko joj saopštio dvije stvari: da odlazi u Beograd zbog školovanja sinova, i da joj nudi mjesto bibliotekara, jer je biblioteka za razliku od mračnih i vlažnih prostorija arhiva bila suva i prozračna. Mášû su toliko iznenadile obije najavljene promjene i ponude da nije stigla ništa kazati, prije nego što je direktor izvukao iz vitrine i stavio na sto priloge za novi broj Zapisa.

Mášâ novi rat nije predosjetila kao onaj prošli, i u početku su joj okupatori sa svojim motorima i perjanicama na šeširima i šljemovima ličili na likove iz Pučinijevih opereta. Prvi put je osjetila ledenu jezu uz vratne žile dok je s prozora – istog s kojega je prije dvadeset pet godina gledala Gospodara gdje odlazi na zli put – posmatrala jednog talijanskog fotografa kako namješta za slikanje učesnike Petrovdanskog sabora. Među tim starcima, bivšim ministrima i poslanicima, u građanskim i narodnim odorama, zajedno s guvernerom Macolinijem, generalom Tućijem i mitropolitom Joanikijem, gledajući izdaleka najviše je dojmio mladi monah, s kratkom crnom bradom, koji je za cijelu glavu bio viši od ostalih zvanica. Otkinuta glava Njegoševa s čuvenog Tominčevog portreta. Mášâ je pomislila dok su se sabornici u manjim grupama uputili prema Grand hotelu, na svečani ručak, kako će se farsa uskoro pretvoriti u tragediju: da će ova okupacija, kao i prethodna, najprije uzrokovati unutrašnji rat. (M. Dragović, u autobiografskoj brošuri, Sjećanje jednog federaliste, koju je objavio CKK, Cetinje 1995, napisao je: Trista godina poslije istrage poturica, opet su Podgorička skupština i Petrovdanski sabor stavili krvavi nož među Crnogorce.)

Cijelu godinu i po poslije oslobođenja Cetinja, sve do Blagovijesti 1946. Máší niko nije davao nova zaduženja na poslu. Vlast je s nelagodom i prezirom gledala na muzej kao na žalosne ostatke sramne prošlosti koji podsjećaju na vremena monarhije, narodnog ugnjetavanja i svakojake moralne bijede. Dva mlada agitpropovca, slikar Aco Gordić i pisac Mihailo Mandić, predlagali su da se portreti evropskih kraljeva i careva iz Dvora preslikaju u socrealističke motive iz narodnooslobodilačke borbe i radnih akcija. Mášâ je već bila preboljela strah od Ozninih isljednika, iako je svaki put kad je srela šefa cetinjske Ozne Mićana Perovića osjetila u ožičici neku guku, veličine teniske lopte. Jer, svi oni starci s Petrovdanskog sabora, koji su rođeni u 19. vijeku između godišta njenog oca i nje, kao i neki manje važni saradnici i simpatizeri okupatora, već su bili osuđeni na zatvorske kazne i gubitak građanskih prava.

April je na Cetinju ćudljiv, ponekad surov, kao u Eliotovoj Pustoj zemlji. Posljednji damari zime se dopužu do kraškog polja niz strme lovćenske strane, tako da se ponekad u jednom danu promijene tri godišnja doba. Takva je bila i Blagovijest 1946. Do podne su se smjenjivali vjetar, grad i kiša, da bi se na samom smiraju dana nebo nad Jezerskim vrhom provedrilo i dobilo boju rujevine. Mášâ se spremala za svoju svakonoćnu šetnju pokraj Manastira, preko Grude, Donjega Polja, pored Granice i bivšega hotela Pariz, natrag do kuće, kad se na vratima pojavi vojnik s titovkom na glavi, u oficirskoj engleskoj bluzi, s engleskom mašinkom sten na prsima. Mášâ osjeti da joj srce udara pod grlo. Jedna slika je posljednjih mjeseci nekoliko puta budila iz sna. Otkad joj je joj bratanična Iva Jovićevića, bivšeg konzula u Skadru, rekla da joj strica za dva mjeseca u dvorišnoj zgradi francuskog poslanstva i u Bogdanovom kraju isljednici Ozne nijednom nijesu ispitivali za dnevnog svijetla, sanjala je uvijek isti prizor neke mračne prostorije sa velikim pisaćim stolom i stolnom lampom koja joj je okrenuta u lice, i preko puta nje isljednika kome nije mogla zapamtiti lik, iako je zbog toga na sebe bila bijesna kad se probudila.

– Moraš se javiti u Oznu. Soba broj 12. Kapetanu Pižurici.

Vojnik je bio seljak, seljaci ne persiraju neprijatelje, po naglasku joj se učinilo da bi mogao biti iz Pive, ili iz Drobnjaka.

Vojnik joj nije rekao gdje je zgrada Ozne, jer se podrazumijevalo da to ovdje svako zna. Tim prije što se Ozna uselila u nekadašnju francusku ambasadu, najljepšu od svih državnih i diplomatskih zdanja na Cetinju. Prema legendi ova orijentalna kitnjasta ljepotica, sagrađena 1909, s naglašenim balkonima, vijencima, dimnjacima, raznobojnom kermikom, raznih oblika i veličine, greškom je sazdana na Cetinju, jer je arhitekta koji je istovremeno pravio projekte ambasada u Kairu i na Cetinju, poštanskom greškom poslao plan kairske ambasade na Cetinje a cetinjske u Egipat. U bivšoj ambasadi su bili pomoćnici ministra i načelnici, a niži oficiri i isljednici u jednospratnoj betonskoj zgradi u dvorištu, u kojoj su pred Drugi svjetski rat stanovali niži žandarmerijski oficiri i podoficiri. Smuta okasnjelih ideja, okasnjelih vremena i prožimanja suprotstavljenih škola i stilova nigdje se tako groteskno ne susrijeću kao na ovim civilizacijskim periferijama: koliko je nekadašnja francuska legacija elegantna i kitnjasta toliko je pravougaona žandarmerijska nastamba s četvrtastim prozorima bez balkona, koju su Cetinjani kasnije nazvali Let iznad kukavičjeg gnijezda, grdna bez lijeka. Mášû je, pak, dok je onako sitna prilazila velikoj ulaznoj kapiji, jednako prestrašila elegancija i otmjenost ambasade koliko i neuglednost dvorišne zgrade, u čijim su vodoplavnim podrumima, bez ležaja i pokrivača, čamili pritvorenici.

– Sjedi – isljednik joj pokaza rukom, tačnije dugačkim tankim prstima koji kao da nijesu rasli iz šake neko iz zgloba, i podsjetili su Mášû na vilée za plastenje sijena koje je vidjela u izlogu gvožđarske radnje Zeka Šestana.

– Znaš li zašto sam te zvao – ni krakati dugoprsti isljednik je nije persirao.

– Ne znam.

– Znaš ti dobro. Znaš… Nemoj da te ja podsjećam. Pričaj.

Isljednik je gledao prodorno, kao da će joj iz zjenica isisati neko mračno priznanje.

– Šutiš, a? Dobro da ti osvježim pamćenje. Jesi li poznavala generala Karla Tućija, komandata divizije Mesina? Znači, ne sjećaš se. A jesi li znala Krsta Popovića, ratnog zločinca, komandanta, krilaša, zelenaša, kako li su se ono zvahu?

Isljednik se prijeteći podbočio spreman da konačno otkrije optužbu.

– Ti si bila prevodilac tajne korespondencije između generala Tućija i Krsta Popovića. Tobož ste ti i profesor Dragićević čuvali muzej od Talijana, a ustvari ste radili za njih. Pričaj. Ko priznaje pola mu se prašta. Mi znamo da oprostimo. Mi smo humani. Nijesmo mi kao one fašističke zvijeri koje si služila.

Mášâ je htjela protestvovati, ali grlo joj je bilo suvo. Nije imala skoposti da nešto kaže, na primjer: Nijesam. To mi neko podmeće. Ipak je smišljala kako će saopštiti svoju jedinu krivicu koja joj je pala na pamet. Jer, dvojicu generala je vidjela samo jednom, na proslavi rođendana Vitoria Emanuila III, u rezidenciji novog guvernera Pircija Birolia. Popović joj je, nakon što je pozdravio, zamolio da mu pomogne u ćaskanju s Tućijem, jer, rekao je, ja dobro razumijem talijanski jezik, ali ga slabo govorim.

Isljednik i Mášâ su se mjerkali kao mačka i miš koji je uhvaćen u stupicu. Utoliko zazvoni telefon na isljednikovom stolu.

– Izvolte – javio se isljednik grubim glasom, onda mu je lice postalo blaže.

– Razumem, druže pukovniče – i glas mu je utanjio. Sklopio je otvorenu svesku sa stola, ustao je i nekako iz navike ili zbog uzbuđenja još više zategnuo kožni opasač sa velikom metalnom petljom. Dok je navlačio dugački kožni smeđi kaput okrenuo se prema osumnjičenoj.

– Nemoj da napuštaš Cetinje. I nemoj da ideš na posao dok ti ja ne kažem. Sad idi kući – pokazao joj je onom grabuljastom rukom prema vratima

Mášâ je svaku noć dva put okretala ključ u bravi na spoljnim vratima kuće očekujući novi poziv iz Ozne, a onda je nedjelju dana prije druge godišnjica oslobođenja Cetinja stala u red za tačkice – kilo ulja, kilo geršle i pet kila brašna – koje su nezaposleni građani dobijali jednom mjesečno. U salonu sestara Vulekić se nije pričalo samo o dvije stvari. O politici i siromaštvu. Igračice bridža nijesu spominjale komuniste – posebno otkad su se počeli među sobom proganjati i hapsiti – zato što su ih se bojale, i o poraženim nenarodnim elementima takođe nijesu razgovarale, jer bi se zbog njihovih istorijskih i političkih sporova na pasja korita posvadile. Marija Niković nije podnosila zelenaše, ili talijanaše, kako ih je posprdno krstila, a sestre Vulekić su Jugoslaviju zvale jugoslovija. Jednom se starija, brzoreka Jeslisaveta Vulekić, tek uzgred sjetila kralja Nikole, i Marija je sijevnula: Ne pominji mi ga. Dabogda mu zemlja kosti izmetala. O siromaštvu, koje ih je zadesilo, nije se govorilo jer su Marija i Mášâ bile suviše gorde, a sestre Vulekić djetinjaste. (Najobimnija knjiga na crnogorske teme bila bi istorija gladi. Ili – stida od gladi). Ipak, sestre Vulekić, kakve ih je bog dao, ne bi se ustručavale priznati svoj nezasluženi usud, da i u doba Rezolucije Infombiroa nijesu mogle svoje gošće počastiti čašicom šeri-brendija, lokumom ili kockom američke čokolade.

Mášâ se nije mogla čudom načuditi otkud roba iz diplomatskog magacina, koju su dobijali samo članovi Vlade i visoki partijski, vojni i policijski činovnici, u kući reakcionarki. Ipak, nikad se nije pitala otkud Vulekićkima pare, jer su joj novac, kao i putevi do njega, uvijek bili misteriozni. Svako s tri čiste se morao zapitati, kako to da su hotel, zgrade, zemlja u Ulcinju, magacini za žito i drvenu građu u Zelenici, i sva ostala imovina Vula Vulekića, osim prizemlja kuće na Dvorskom trgu, poslije rata među prvima nacionalizovana, a kod sestara Vulekić možete na stolu naći sve one preslačke koje donose Lidiji Jovanović, supruzi novog crvenog Gospodara Blaža Jovanovića. Zagonetka je utoliko bila veća jer ni same sestre nijesu znale u kojemu je ćupu njihova domaćica i daljna rodica Milica sakrila blago, niti preko koje veze, iz strogo kontrolisanih diplomatskih rezervi, uzima američke čokolade i engleski štof.

Sestre nijesu bile pretjerano očarane svojim privilegijama. Uvijek su mislile na ono što su izgubile, i zato su se lakomisleno smijale Milici, njenoj prostodušnosti i tvrdoglavosti. Kao i prosto nevjerovatnim činjenicama da nikad nije bila bolesna, da se nikad nije požalila i da nije ništa tražila za sebe, osim dvije preobuke, ljetnju i zimsku. Za sve ove godine sestre nijesu prozrele ono što je njihovom ocu bilo jasno kao dan, još prije četrdeset godina, kad je hitru i snažnu prispjenicu muških šaka i velikih konjskih zuba, ali plavih očiju bistrih kao zora, izabrao između ostale djece u kući svog drugobratučeda Petra Đukanova iz Čumojevice, koji je imao pet sinova i sedam kćeri. Milica Petrova, kako je zvao njen gazda i rođak, nije bila samo vrijedna i povjerljiva, nego se ubrzo pokazalo pametna kao čela: da brzo računa i dobro procjenjuje ljudske karaktere. Tako ju je stari Vulekić, u dvadeset godina koliko mu je služila opismenio, upoznao s gradskim manirima i pokazao joj mnoge tajne trgovačkog zanata. Stalno joj je svakodnevno ponavljao, makar po dva puta, da je pare teško steći a lako prosuti.

U potonje vrijeme znao je priupitati za mišljenje o nekoj investiciji ili o pouzdanosti ovog ili onog saradnika i konkurenta. Nije se toliko sâm oslanjao na Miličine procjene koliko je iznova provjeravao njenu domišljatost i zdrav razum. Vule Vulekić je sedam dana nakon raspuštanja beogradske skupšine i uvođenja lične diktature kralja Aleksandra Karađorđevića, na veče julijanske Nove godine, dobio nesnošljive bolove u stomaku. Bolovi su bili toliko jaki da se cijelu noć premještao s kreveta na pod i obratno. Ujutro je došao doktor Novikov, koji je operisao i albanskog kralja Ahmeda Zogua, i čim je vidio bolesnika rekao da ga odmah povedu u bolnicu, jer je vjerovatno dobio splet crijeva, što zahtijeva hitnu operaciju. Trgovac se, za razliku od albanskog kralja, nije probudio poslije operacije, ali je prije ulaska u hiruršku salu bio dovoljno priseban da traži nasamo razgovor s mladom rodicom čiji su obrazi bili vazda rumeni, ljeti i zimi, kao onoga dana kad je uzeo kraj ovaca i preko Simunje i Pišteta doveo u Cetinje. Uhvatio je za ruku snagom koja ju je iznenadila, i pogledao je svojim crnim zjenicama koje su bile žive, ali duboke kao da su bez dna. Kao da je u toj bezdanici uvijek bila velika praznina. Ako ovoga puta ne preteknem vas će teret past na tebe. Zato me slušaj dobro: ne prodaj ništa, ne zajmaj nikome. Stavio sam u tastament da se ništa bez tebe ne može prodat, i da ti se niko ne smije miješat u rabotu. One moje šćeri sve bi ovo za godinu raskuble… One su vazde tuđijem zubima leb jele… Zastao je malo, škrgutnuo je zubima, kao da ga je probo užareni mač. Nikad se ovđe nije znalo što nosi dan a što noć. Ispod moga kreveta, ispod poda, naćeš jedan kovčeg s dukatima. Za veliku prešu ili veliku nevolju.

Dvije daske ispod kreveta u domaćinovoj spavaćoj sobi nijesu bile zakovane ekserima. U sanduku od trešnjevog drveta dugačkog četrdeset santimetara, širokog i visokog upola manje, koji je spolja ukrašen srebrom i sedefom i sa strana utvrđen kovanim gvožđem, na iznutra obloženom crvenom plišu bilo je 286 zlatnika od dvadeset franaka s likom Napoleona Bonaparte. Sandučić je imao neobičan put, kao što je to često s lijepim i mrtvim stvarima. Najprije ga je jedan propali trgovac, Grk, založio u starinarnicu Jorgosa Mavrovunjosa u Smirni, a onda je zapao za oko poznatom skadarskom zlataru Đonu Vuksanaju, i on ga je trideset godina držao u velikoj čeličnoj kasi s dva ključa, zajedno sa zlatom, trgovačkim ugovorima, tapijama na zemlju, spiskom dužnika. I ko zna koliko bi ga još čuvao, jer mu nije smetao ni koristio, a uvijek ga je volio pogledati, da prilikom osvajanja Bardanjola i pregrupisavanja crnogorskih trupa za ulazak u Skadar, poručnik Galjo Ujkin nije zamolio svoga pobratima Dunjaša Tujovića, potkomandira grebačke čete, da, pošto će Katunjani s Vasojevićima prvi ući u grad, pripazi pobratima njegovog oca Đona Vuksanaja. Mladi poručnik crnogorske vojske se prepao da bi bogati trgovac, koji živi u velikoj kući s dvanaest soba na samom ulazu u čuveni skadarski bazar, kojemu nije bilo ravna odavde sve do Bagdada, u opštoj gunguli i besporetku kad jedna vojska ulazi i druga napušta grad, nekome nesoju i orijatu, a takvih je bilo u svim vojskama, ne padne na pamet da orobi i ubije trgovca. Dunjaš ga je veselo potapšao po ramenu, kao i dok su se pripremali za ispite u oficirskoj školi na Obilića poljani. Galjo Ujkin je bio najbolji u klasi, ali je uvijek imao tremu pred ispite, da se ne osramoti pred drugima. Ne boj se pobratime, pričuvaću ti ga dok ti ne dođeš.

Galjo Ujkin je sjutradan jedva dočekao da umarširaju u Skadar, da makar na pola ure posjeti staroga trgovca na čiju riječ si mogao uzeti pola Malesije. Istrčao je uz skale velike obijeljene kuće, na terasu koja se prostrla nad velikim kamenim voltom. Ulazna kućna vrata su bila otvorena, i iznutra mu se učini da nešto cvili – mače ili žensko čeljade. Kako je kročio preko kućnog praga, imao je što vidjeti: očevom pobratimu je zjapila velika rana na grlu. Grkljan i vratne žile su mu bile prerezane, sve do kičmenog stuba. Ljulja, žena Zefova, tukla se šakama u prsi, ali kad vidje naoružanog muškarca na vratima, s crnogorskom kapom na glavi i bijelim malisorskim čakširama, utihnu. U prvi mah ga nije poznala, a onda mu raširenih ruku krenu u susret. Ljulja mu je, kao da je bez duše, pričala – toliko brzo da su joj riječi prestizale jedna drugu – kako je juče banuo u kuću jedan stasiti crnogorski oficir čiji su brkovi ličili na krila od lastavice. Zef joj je predstavio gosta, kad im je donosila kafu i rakiju, da je pobratim Galja Ujkina iz Zatrijepča, sina njegovog pobratima Ujka Tomina Dedivanovića, koji ga je poslao da im se nađe s ruke ako zapadnu u nevolju. Popili su još po jednu rakiju, pa još po jednu, onda je gost rekao da mora da krene i da će opet sjutra navratiti. Okrenuo se s vrata, i rekao Zefu: Učini ono što sam ti rekao. Ljulja mu je još ispričala da je Zef cijelo popodne nešto preslagao u svojoj sobi, i da je čula kako škripe vrata od velike gvozdene kase. Za večerom je bio nešto sjetan, i legao je ranije nego prethodnih večeri. Ona te noći nije čula ništa sumnjivo – jer kad utvrdi san ne bi je ni topovi probudili – a sluškinja Mara nije ni mogla ništa čuti jer je spavala na donjem boju kuće. Ujutro kad je ušla u Zefovu sobu snemogla se i iz ruku joj je ispala tacna s šoljom crne kafe i lokumom.

Tačno dva i po mjeseca poslije osvajanja Skadra, dan uoči odlaska na Bregalnicu, 7. juna 1913. poručnik Dunjaš Tujović će kupiti kod Vula Vulekića, za trista napoleona u zlatu, jednospratnu kuću u Ivanbegovoj ulici i deset rala zemlje pod maslinjakom u Valdanosu kod Ulcinja. Galjo Ujkin, koji je poslije odstupanja iz Skadra postavljen za komandira krilaša u Đakovici, dva puta je slao pisma Dunjašu Tujoviću, u kojima ga pita za zdravlje, i još da bi se volio s njim viđeti u vezi jedne stvari. Dunjaš mu nije odgovarao niti su se gledali do 20. januara 1916, kad je Galjo Ujkin, u velikoj masi ljudi na Plavnici, koja se gurala da uskoči u parabrod Rumija, spazio pobratima kako preko malog pontona uskače na već prepunu palubu gurnuvši u vodu nekog čovjeka u lacmanskom odijelu, koji je stojao ispred njega i već je bio jednom nogom zakoračio na brod. Galjo Ujkin je potrčao i nekako se probio do malog čamca sa daskama koje su se naslanjale na palubu broda, jer ljudi koji nijesu uspjeli uskočiti u posljednji vapor što je krenuo na zli put, u progonstvo, za Gospodarom, počeli su se razmicati. Brod je taman isplovljavao čudno iskošen, kao da će se svaki čas prevrnuti. Dunjašu, prodorno viknu Galjo Ujkin. Dunjaš streknu, ali se u isti čas pribra i bezočno pogleda kroz njega, kao kroz ledenu jezersku vodu. Galjo Ujkin se uzaludno uhvati za nagant, jer se brodić i dalje ljuljao, a putnici na njemu su se lelujali, praveći živi zid natiskani jedan preko drugog.

Tripko Tujović, sin Dunjaša Tujovića i Patricije Bonomi, iz Kazerte, kćerke apotekara dotora Leonarda Bonomija, obično bi prve i zadnje subote u mjesecu svratio oko podne u zgradu bivše belgijske ambasade na Dvorskom trgu, u vrijeme kad su igračice bridža odlagale karte. Njemu i Olgi Serdarevoj, rahitičnoj kćerki serdara Joka, kojemu je kralj Nikola rekao da je ženski branio Lovćen, a poslije 1918. od Nikolinih protivnika doživio još goru sudbinu (bjelaši su ga zatukli dok je pio vodu iz jednog ubla na Obzovici), nijesu bili rado viđeni gosti u salonu bivšeg belgijskog poslanstva. Olga je bila odveć neugledna, a iza Tujovića su se vukli nekakvi mračni repovi. Jer, niko nije znao zašto je i zbog čega, dvije godine prije Drugoga svjetskog rata, došao iz Fijume. Jedna od pretpostavki je da mu je otac iz Argentine pisao da se vrati na Cetinje kad završi maturu, i da će i on za njim uskoro doći, druga je da je pobjegao od očuha nekog prgavog policijskog narednika rodom iz Kalabrije koji mu nije davao oka otvoriti, treća priča, koja od rata naovamo cirkuliše, ima najviše osnova: da je po zadatku Partije došao na Cetinje. Jer, da nije bio dvostruki špijun, Ovrin i partizanski, ne bi u ratu bio policijski tumač okupatora u isljeđivanju ilegalaca i komunističkih simpatizera, a poslije rata postavljen za zamjenika direktora Centralne narodne biblioteke. Tripko je za razliku od svoga oca, šesnog i zamašitog Katunjanina, onako tankonog, tankognjat, s velikim opuštenim trbuhom i opuštenom donjom usnom, Mášî Jergović ličio na trudnoga mrava. Posebno je bio antipatičan Mariji Niković. No, trebalo je proći mnogo subota, dok su još bile same u salonu, prije nego će ona svojim partnerkama u igri karata gotovo šapatom kazati: Ovi Tujović dolazi ovamo da nas špija. Nekoliko minuta su ćutale, i onda je Mášâ, koja je rijetko govorila o drugim ljudima, pokušala da ih malo umiri: Bolje je da nas on špija. Ako nas odista špija. Nego neki koji nas ne poznaje, pa da mora izmišljati svakakve gluposti.

Nijedna od igračica bridža nije primjećivala da se Tripko i Milica domunđavaju očima, i da se domaćica ispraćajući gosta do ulaznih vrata zadržava s njim malo duže nego s ostalima. Milica je Tripku jednom u dva mjeseca stavljala u spoljni džep sakoa zlatni napoleon, koji je on mijenjao kod nekoga – partijskog ili policijskog glavešine – za pedeset hiljada dinara i veliku papirnu kesu namirnica iz diplomatskog magacina. Tek pošto je diplomatski magacin zatvoren, i numizmatika i antikvarni predmeti ponovo postali stvar javnog prestiža i kod nove elite, Milica je prorijedila mijenjanje napoleona preko Tripka Tujovića. Zlatnike mu je sad donosila otprilike svaki šesti mjesec, kao i novim mušterijama, Voju Sapaganu i Daru Mačku, koji nijesu znali za Tripka. Ali, i Mačak i Sapagan, za toliko godina međusobne saradnje i zavisti, prijateljstva i nezbora – nijednom jedan drugome nijesu pomenuli Miličine napoleone, iako su obojica sumnjali da ih ona prodaje jednome i drugome.

————2.

Marka Nikovića su mlađi ljudi, posebno sportisti, bolje poznavali po nadimku nego po prezimenu. Kad biste pitali boksere, kojima pamćenje i koncentracija nijesu jača strana, ko je Marko Niković, jednima bi trebalo malo vremena da se sjete, a drugi ne bi imali pojma za koga ih pitate. Ali, kad kažete Marko Crni, onda će svako ko je ušao u boksersku salu, ili jednom pratio boks meč na fudbalskom stadionu Lovćena, u dvorištu Vladina Doma ili u menzi Oboda, znati o kome se radi. Marko Crni je postao legenda, a niko ne zna kad i na koji način. (To su one mutne priče koje se prenose od usta do usta, kojima svako ponešto doda ili oduzme, i onda više niko ne može pouzdano svjedočiti o mjestu i datumu kada su nastale). Legenda je govorila da je Marko Crni prije Drugoga rata ubio nekoga Njemca na ringu. Poslije toga meča ga je posebna ljekarska komisija pregledala i ustanovila da ima smrtonosni udarac: da će morati napustiti boks, ili će mu hirurškim zahvatom djelimično onesposobiti žile iza šake, i tako oslabiti ubilačku desnicu.

Fabula mnogih legendi je naivna, ponekad i glupa, ali da bi zaživjela u kolektivnoj svijesti mora biti lijepo ispričana i potreban joj je izvjesni protok vremena da sazri, da se ujenči i upitomi u glavama prostodušnog puka. Bajka o udarcu koji ubija kao puška, nije bila posebno inventivna niti se oslanjala na neki događaj u davnoj prošlosti, iako su mnogi Dubovičani i Donjokrajci, bez ostatka, vjerovali u nadnaravnu snagu crnoputog dvometraškog Apolona. Zaludu se Šuler, predratni fudbalski sudija i stari sokolaš, upinjao iz petnih žila da u Milušinoj pećini objasni pripitim mladim šoferima kamiona transportnog preduzeća Bojana – koji su nakon primljene plate sastavili dva astala na sredini kafane – da Marko Crni nije boksovao prije rata, nego da ga je jedan partijski komesar četrdeset pete, vidjevši ga onako snažnog i velikog, poslao na kurs za bokserske trenere u Beograd, koji je vodio čuveni Luka Popović. Momci rođeni na selu skloniji su od drugih davati pojavama značaj koje one inače nemaju, pa su se osjetili lično povrijeđenim – kao da ih ufašaje u laž – kao da oni nijesu čuli ovu priču ranije od ljudi na čiju se svaku riječ možeš zakleti.

Šuler im nije rekao, ili možda nije znao, da fama o smrtonosnoj desnici nije, ipak, bila potpuno bez osnova, iako je tačno da Marko Crni nikada nije boksovao niti je, srećom, neko umro od njegova udarca. (Uistinu, niko nije bio toliko lud da s njim traži kavgu). Jer, on se samo jednom potukao u životu, i njegovome protivniku bi, da je bio malo slabije građe, život visio o koncu, jer ionako je trebalo dobrih par sati da ga povrati u svijest. Protivnik Marka Crnoga u tuči nije bio bilo ko, već Dima Gerasimovič, sin bivšega ljekara ruske carske familije i balerine Boljšog teatra, prvi cetinjski bilder i performer, koji je petkom, na pazarni dan, iz čista mira, nasumice provocirao i mlatio seljake. Od svih galioština Ludoga Dime, kako su ga zvali u pjaci, najčuvenija je bila ona priča o njegovoj prvoj reakciji na glas o objavljenoj kapitulaciji Stare Jugoslavije. Isti čas kada je obznanjeno da je Vlada u Beogradu potpisala kapitulaciju nastao je opšti haos i bezvlašće: svjetina je nagrnula na magacine brašna, soli i gaza, a Dimi se konačno ukazala prilika da svima pokaže dugo nagomilavani prezir i mržnju prema čobanskoj usmenoj kulturi i epskoj patetici. Uzeo je veliki kasapski nož i krenuo prema zgradi nekadašnjeg Vladina doma. Na zidovima sale bivšeg kraljevskog parlamenta, unutar gipsanih okvira, bile su postavljene idealizovane slike velikih formata crnogorskih ratnika s brcima, džeferdarima i sabljama, koji se bore s adždajama, lavovima, Turcima, nekog talijanskog romantičkog slikara. Iako je Rus bio visok i krupan čovjek morao je-usput, od Ibra Mirice, uzeti molerske stube, da bi mogao dohvatiti i sasjeći u tirinte džinovska ulja na platnu.

Dima je, kao što je to obično radio petkom, sedmi dan poslije Velikog petka 1936. pravio vratolomije svojim velikim motorom s vjetrobranom marke guci. Naglo je zaokrenuo motor i iza sebe digao veliku prašinu, tako da se jedno magare utovareno kastradinom u kotarinama i suvim njeguškim sirom u antrešelju počelo gicati zadnjim nogama i vrćeti u krug, usplahireno od dotad nepoznatog zvuka koji mu je stravičnije odlijegao u ušima od noćnog zavijanja kurjaka. Starac koji je išao dva koraka ispred svoje žene i magarca uzaludno je pokušao uhvatiti uzdu bestije i smiriti ga, i onda se ljut i nemoćan okrenuo prema motorciklisti sa štapom uzdignutim iznad glave. Dima je, kao od šale, uhvatio starca za ruku iza šake i oteo mu štap. Malo je zastao, i vrh štapa uperio prema starcu, kao mač, da ga s njim udari, ili prepadne, i napravi još jedan štos za uveseljavanje ulične balafurdije. U djeliću sekunde štap je iza Diminih leđa povukla jedna crnoputa ruka, takvom snagom da je izrezbareno orahovo drvo iz ruku Rusa ispalo kao iz mrtvih. Iznenađeno i ljutito Dima se okrenuo, i skočio s motora koji je prevrnuo na šoder, i viknuo:

– Što ćeš Crni Arapine? Hoćeš li da ti jebem majku?

– Prije nego što je Rus stigao zamahnuti, Marko Crni ga je pogodio u vilicu, s desne strane. Strahoviti udarac ga je podigao od zemlje, kao lutku na koncu. Za trenutak je lebdio s nogama iznad zemlje, i licem pao na šoder i pržinu, nedaleko od motora koji se još nije bio ugasio.

Na bokserskom treningu nije bilo vike i dozivanja, kao recimo na treningu košarke ili rukometa, jer je Marko Crni govorio tiho, toliko tiho da je u sali morala biti potpuna tišina da bi ga čuli svi takmičari i pomoćni treneri. Uvijek je zborio istim jednoličnim glasom gledajući sagovornika u oči, kao što to radi ljudi koji su uvjereni u svoju važnost i značenje onoga o čemu govore. Rijetko je kad trebao podviknuti – ako se to tako može nazvati, jer mu je u ljutnji glas bio prigušen, promukao – zato što su i Rički, Veko, Ćobi, srednjaši i poluteškaši, drski do bola i jaki kao zemlja, koji su znali i organe reda pobosti na nos, stojali su pred njim kao mala djeca. Više su se bojali njegovih kritika nego batina i mračne samice u Bogdanovu Kraju, prepunoj ogromnih pacova koji kidišu na miris ljudske krvi.

Marku Crnome je autoritet stvarao i novi sistem, jer u komunizmu se sportisti ne uče samo vještinama nego se i vaspitavaju. I njemu je nova klasna ideologija počela ulaziti pod kožu i rušiti porodične predstave o komunizmu, pošto je shvatio da novi kolektivistički poredak pogoduje razvoju sporta i masovne fizičke kulture. U intervjuu Pobjedi od 28. 12. 1956, Marko Niković, između ostaloga tvrdi da organizovanost sportskih klubova i stepen razvijenosti masovne fizičke kulture najbolje očituju prirodu i naprednost jednoga društva. (Savo Jovićević je tvrdio da je ovakvu jezičku konstrukciju nije smislio Marko Crni nego Anton Zadrima, dopisnik Pobjede sa Cetinja). On je bez ostatka vjerovao da je dobro što se o sportskim klubovima brinula vlast, jer i najgora država mu se činila bolja od predratnih pokvarenih trgovaca, vlasnika klubova, koji kradu i narod i državu. Istini za volju, i nova vlast je poslije Rezolucije Infombiroa i sukoba sa Staljinom postala malo popustljivija prema klasnim neprijateljima i saradnicima okupatora. Sad su dvostruko žešće i surovije proganjali njihove dojučerašnje drugove, rusofile, koji su maštali o velikoj slovenskoj komunističkoj zemlji, od Jadrana do Japana, i Marko Crni je, bez posebnog povoda i premišljanja odlučio da napiše molbu da ga prime u Partiju.

Crvenu knjižicu je zaključao u gornju fioku masivnog drvenog stola u kancelariji Saveza za fizičku kulturu (SOFK-a), na kojoj je tamno crvenom bojom, u obliku četvrtastog pečata, otisnuto ime proizvođača i godina izrade (Viola Breša 1909). Orahovi sto je, sa još ovakvih jedanaest, kupljen u povodu velikog Gospodarevog jubileja i proglašenja kraljevstva, za potrebe Vojnoga stana i ministarstva inostranih djela. Sto se nalazio s lijeve strane od vrata u sobi koja je nekad bilo prijemno odjeljenje za generalštab i oficirsku školu: i da je mogao pričati, kao što nije, svakako bi pripomenuo onome koji ga je najduže koristio – ukupno dvadeset šest godina, devet mjeseci i dvanaest dana, i provjeravao je li zaključao gornju fioku svaki put prije odlaska kući – da je prvu noć u Vojnome stanu, između 12. i 13. jula 1910, na grubo oblanjanoj, isto tako novoj stolici, iz radionice Steva Grka, sjedio iza njega, gladeći bojažljivo dlanovima glatku stolnu ploču sinjske orahovine, kadet Jole Blažov Bošković, mlađi brat Marije Niković.

Marko Crni ne bi mogao podnijeti da mu majka Marija otkrije još jedno izdajstvo, ukoliko bi mu se desio maler da mu uveče dok skida sako iz džepa ispadne partijska knjižica ili da mu je đeneralica nađe u natkasni pored kreveta, u kojoj je držao sportske diplome i lična dokumenta. Jer, još mu nije oprostila što nije pošao očevim i đedovim stopama, i postao ađutant kralja Aleksandra ili makar pobočnik Janka Vukotića, u Sarajevu, u komandi Druge armijske oblasti. Partijsku članarinu je redovno plaćao, ali je nevoljno dolazio na sastanke mjesnog odbora Partije. Obično je sjedio u zadnjem redu, kao na iglama, slušajući čitanje dokumenata s posljednjeg Kongresa Komunističke partije Jugoslavije, i kritike takozvanih antisocijalističkih pojava sastavljene od fraza, opštih mjesta i lokalnih ogovaranja. Nije se uključivao u diskusije niti ga je sekretar mjesnog odbora nešto zapitkivao. (I on i Partija su, u ovom slučaju, bili zadovoljni, jer nijesu previše tražili niti davali jedno drugome). Ipak, članstvo Marka Crnog u komunističkoj partiji je imalo jednu očiglednu pogodnost: postavili su ga na upražnjeno mjesto sekretara Sofke, i više ga nije mogao gnjaviti neki član gradskog komiteta, koji ne razlikuje vratilo od razboja ili džudo od karatea, da mu se podnose raporti o moralno političkoj podobnosti trenera i takmičara.

Anton Tonći Zadrima u svom neobjavljenom feljtonu o istoriji cetinjskog sporta napisao je da je Marko Niković jedna posebna vrsta sportskog fanatika i hedoniste. Da je novinar prije smrti ovaj obimni tekst sa pedeset pet kartica novinskog proreda ponudio Pobjedi, urednik rubrike bi vjerovatno prekrižio sportski fanatik i hedonista, jer je ova sintagma nerazumljiva običnom čitaocu provincijskog dnevnog lista. Komplikovane istine i aporije ne treba nuditi dnevnim novinama, jer čitalac se može poistovjetiti samo s fanatikom ili samo s hedonistom, a ne istovremeno s jednim i drugim. (U pomenutom intervjuu Pobjedi iz 1956. on je novinaru Zadrimi rekao: Ako ćeš da vidiš kakav je čovjek, pitaj ga što misli o sportu. Urednik sportske rubrike je izbacio ovu rečenicu, jer se sjetio da drug Blažo Jovanović, nije baš bio sportski tip).

Ipak je istina da je Marko Crni toliko uživao u svakom sportu da se nikad nije do kraja opredijelio za treniranje samo jedne discipline. Njegova stalna dilema između fudbala i atletike osudila ga je na osrednjost. Vrhunski fudbaler nije mogao postati, iako je bio brz u dugom šprintu i nenadmašan u igri glavom, jer nije dovoljno okretan na malom prostoru, a veliki rezultat u ono vrijeme u desetoboju mogao je postići samo u Beogradu ili Zagrebu, gdje su takmičenja bila česta a treneri za trkačke i bacačke discipline školovani profesionalci. Na atletskom prvijenstvu Zetske banovine 1934. godine, koje je održano na starom stadionu Lovćena, Marko Crni je ubjedljivo pobijedio u skoku u dalj i bacanju koplja. Diplome za prvo mjesto mu je uručio čuveni atletski trener Đerđ Farkaš, koji ga je nagovarao da ide s njim u Beograd i da će za godinu do dvije oboriti rekord Jugoslavije u desetoboju. Omaleni Mađar mu je obećao stalni posao u beogradskoj pošti, jer je predsjednik BSK-a Toša Kaloperović bio direktor pošte. Marko Crni se o Mađarevoj ponudi mnogo manje dvoumio nego što je to učinio prije pet godina kad ga je majka Marija nagovarala da upiše vojnu akademiju.

Marko Crni nije bio maštovit čovjek. U njegovoj ambiciji nije bilo žudnje za otkrivanjem: cijeli život je disciplinovano ponavljao iste rituale, satnice i pokrete. On nije mogao sebe zamisliti u nekoj beogradskoj podstanarskoj sobici, u zagušljivoj kancelariji s još tri poštanska službenika. Smetala mu je velegradska anonimnost. Jer, na Cetinju su ga znali već otkad je krenuo u prvi razred osmoljetke, i on je pamtio sve malo i veliko što je učestvovalo u gradskom životu, iako je o većini tog svijeta razmišljao kao o mogućoj publici na mečevima ili kao o statistima na nekom sletu ili sceni, jer male su ga gradske kuće posložene na pravocrtnim ulicama podsjećale na sive kulise golog kamenja. S druge strane se grozio muškog intimiziranja, ljubljenja po tri put u obraze, pijanog čojkanja, i nedostatka uviđavnosti: kad te iz čista mira počnu propitivati, kolika ti je plata, koje si godište, što se ne ženiš. Ipak mu je prijalo što svi znaju okle je i čiji je, jer je naučio živjeti s legendom o svojoj smrtonosnoj snazi. Zato je još više modulirao tihi jednolični glas lišen emocija, da na taj način ništa ne promijeni, a ipak da stvori nevidljivi zid oko sebe, koji će ga sačuvati od onog pitanja koje je najviše mrzio: Što se ne ženiš? U toj lažnoj plemenskoj solidarnosti koja je izvirala iz vjekovne zebnje za muškim potomstvom, koje će ih hraniti i braniti, osjećao je pomiješanost gluposti i prikrivene pakosti, a ponekad samo pukog blebetanja, tek reda radi. Nije znao jesu li mu teža pitanja onih blentavih, ili zlomislenih, koji su naravno znali zašto sin Petra Nikovića i unuk Blaža Boškovića, s istom đevojkom ide četrdes godina, i još je ne ženi.

Vječita Markova vjerenica Danica Kamban je bila rasna plavuša, bijelih ravnih zuba i glasa koji je podsjećao na žuborenje planinskog potoka. Ona je dvanaest godišta bila mlađa od njega, a njih dvoje su trideset godina čekali da se vjenčaju: da umre ona nadžak baba. Mariji se nije umiralo, a njima dvoma se činiulo da stare brže od nje. U cijeloj ovoj priči je najgore što Danici nije bilo mane, osim jedne, na koju nije mogla uticati. Jer ona nije birala oca. Njen otac Vojo Kamban, poznatiji kao Vojo Maragun, kao što se vidi iz nadimka, bio je stolar, zanatlija zlatnih ruku, ali nije mogao biti párta s vojvodskom i generalskom kućom Nikovića. Marija Niković bi prije ukopala sina, pa neka je jedan u devet domova, nego da prijateljuje i sjedi za istim astalom s takvijem tankolozovićem. Marko Crni je, da se ne omrazi majci, ili samo iz konformizma, sve ove silne godine konačio u svojoj kući u Bajovoj ulici 58, iako su ljubavnici imali stan Daničine tetke Gordane – koja je živjela kod kćerke i zeta u Donjem Polju – u Kući Pajevića, staroj nacionalizovanoj zgradi građenoj s kraja 19. vijeka.

U sve ove godine čekanja i skrivanja Marko Crni se svega jednom nakanio da kao muškarac, nešto preduzme. Bilo je to sredinom maja 1953. godine, tačno dvanaest godina otkad je on spazio Danicu u špaliru omladine koja s cvijećem dočekuje Viktoria Emanuila III. Nesvjesno joj je mahnuo rukom, iz poveće grupe znatiželjnika koja je stojala ispred zgrade bivšeg bugarskog poslanstva, kao da je odnekud zna, i ona je dotrčala do njega, kao da su već godinama zajedno, čim je patuljasti kralj ušao u Dvor u pratnji guvernera Macolinija i nekolicine starih zelenaških prvaka.

Konačno je bio vakat da sin, koji je već dvije godine bio ušao u petu deceniju života, nešto s majkom prozbori o svojoj ženidbi, jer je i ona morala čuti ono o čemu šuška cijeli grad. Jer, ako iko zna gdje čija kokoška snosi jaja, onda su to sestre Vulekić, i da nije bilo zapitkivanja i tračarenja u senatu baba – kako je kandidat za mladoženju krstio igračice bridža – možda bi Marija Niković bila malo popustljivija u pitanju odabira snahe. Učinilo mu se da je došao dobar momenat da s njom popriča o svojim planovima, jer, Mariji već dva mjeseca nije crna mast točila iz očiju. Opet je sina, kao nekada u staro vrijeme dok je išao u osnovnu školu, na stolu čekala čaša cijeđene narandže i limuna, i on se ponadao da su to možda znakovi majkine staračke sentimentalnosti i senilnosti. (Sinoć mu je iz metalnog važa, koji je bila sakrila ispod zimske posteljine u šifunjeru, izvadila džepnu doksu s zlatnim poklopcem: Na, ovo ti je od oca ostalo). Marko Crni nije mogao pretpostaviti razlog majkinog raspoloženja: nije znao da jeTripko Tujović rekao u povjerenju Jelisaveti Vulekić da će vlast uskoro priznati penzije udovicama oficira iz balkanskih ratova, koji su bili nosioci Obilića medalje i Danilovog krsta. Jelisaveta joj je još šapnula, dok je pratila hodnikom prema izlaznim vratima, da joj je rekao čovjek koji zna da komunizam u Rusiji poslije Staljinove smrti neće ostati ni godinu dana, a onda će Amerikanci i Englezi oboriti Titov režim. Marko Crni je sačekao da majka svari crnu gorču kafu za njih dvoje. (Prvi gutljaj mu je od uzbuđenja zamalo zapao u dušniku).

– Ja bih da se ženim.

– Ženi se… Imaš li đevojku?

– Imam.

– Kako se zove?

– Danica …Kamban.

– Nju mi u ovu kuću nećeš dovodit. Mimo ove kuće široka ti sva četiri puta.

Marko Crni više nije pričao o ženidbi ni s majkom ni s ljubavnicom. Danica je svake godine oko Đurđevdana, dok nije minula četrdeset ljeta, imala napade histerije, jer je izgubila narok, a mogla se udati ka ijedna druga Cetinjanka, da je danas vrsnice, koje joj nijesu dostojne ni noge oprat, tobož sažalijevaju a ustvari joj se rugaju… Marko Crni je dok se Danica ne istutnji izlazio napolje, i sjutradan su se oboje pravili Englezi, kao da se nije ništa desilo.

Cetinjski boks je pao na niske grane nakon što su komitelije optužili Pera Sinanovića – koga su Cetinjani, maheri za nadimke, nazvali Nagib, zbog velike sličnosti s prvim egipatskim predsjednikom – osnivača elektrondustrije Obod, za antisocijalistička skretanja. Pošto je prvi direktor Oboda i predsjednik bokserskog kluba protjeran iz Cetinja, za njim su pobjegli trener Luka Popović, šampioni Jugoslavije, bantamaš Radanov, lakaš Marković, srednjaš Tomić i teškaš Pentek, a sljedeće godine Vido Gluvi i Danilo Kozina. Novi stav Partije je bio da treba forsirati fudbal, jer je Fudbalski klub Lovćen, poslije splitskog Hajduka, najstariji u Jugoslaviji, ali i zbog toga što je Nagib više volio boks nego fudbal. No cetinjski fudbal, kao i boks, više nijesu mogli opepeliti titogradskoj Budućnosti. Republička Vlada je za sobom u Titograd povukla sportiste, glumce i savezne fondove za manje razvijene republike.

Tripko Tujović je rekao Stanislavi Vulekić da Blažo Jovanović, zbog predratnog frakcijskog sukoba s cetinjskim komunistima, više mrzi Cetinje nego Aleksandar Karađorđević, kojega su u djetnjstvu u Dvoru na Ćipuru posluga i starija djeca gurkali kao nečemurno siroče. Mlađa sestra Vulekić je htjela pofermati bibliotekaru i još pridodati da su tu opet umiješani srbijanski prsti, ali se ugrizla za jezik, sjetivši se da ga je možda neko poslao da ih isprovocira kako bi se one nešto izblejale. Starija sestra se toga jutra bila digla na lijevu nogu ili je zbog nečega drugoga iz nje prokuljao dugo taloženi bijes, pa je zaboravila na Tujovića, kao da ga nema, govoreći da je nekome cilj, to jest bijelim komunistima, da poslije petsto godina prebace prijestolnicu u Titogad, i koliko je sjutra ponijeće nam muzeje i pedagošku akademiju, jer dobro je Njegoš govorio “kada glavu razdrobiš tijelu u mučenju izdišu členovi”. Malo je zastala jer se u taj čas na vratima salona pojavio Duka Matanović, koji se bio prošli mjesec vatio iz Grenobla, sa univerziteta politehnike. Moj Duka, i Kapu Lovćena će prebaciti u Titograd.

Visoki koščati čovjek sa dugim konjskim licem još je ispred ulaznih vrata sa strane Trga čuo davijanje, prepirku muških i ženskih glasova, i zbog straha da bi ih još neko mogao čuti, i pomisliti da se organizuje nekakav politički miting, pokušao je smiriti strasti. Jes, imaš pravo, vazda je moćna ona struja, bez obzira je li monarhija ili republika, koja bi da Cetinje gurne u zapećak. Imaš ti pravo, što je Crna Gora bez Cetinja? Ali, Tito je genije, ništa se ti ne boj. Ne vjerujem da je naše rukovodstvo, kao što se priča, Podgorici dalo Titovo ime da bi s manje otpora premjestili glavni grad. Iako bi oni, da im može bit, svaki grad, pa i Cetinje, nazvali Titovgrad. Ali,u pitanju je naš stari mentalitet, još iz Nikolinoga vremena: zapamtite, ideologije se lakše mijenjaju nego mentalitet. Komunizam je još mlada ideologija i prevaziće on vremenom sve naše pizme i uparloženosti. S druge strane, u ovom bezvodnom kraškom polju nije moguće stvarati moderan glavni grad. Titograd je na pet rijeka, i između Spuža, Tuzi i Golubovaca može živjeti milion ljudi, a u Cetinju, kam da pukne, nikad neće biti više od dvadeset hiljada duša. Cetinje je stvorila istorijska nužda, i iz te nužde se ponovo stvarala Crna Gora. Novo vrijema zahtijeva nova rješenja:danas u njemu treba graditi univerzitet a ne fabrike obuće i frižidera. Ono treba da bude naš Krakov, a ne Mančester. Htio je govoriti tiho, smirujuće, ali je i on bio uzbuđen. Sestre Vulekić su se ućutale, a Tripko Tujović je podozrivo slušao tiradu novopečenog doktora elektrotehnike, kojega je Nagib poslao na školovanje s namjerom da mu konstruiše novi model frižidera. Tujović je provalio da elegantni inženjer-konstruktor, tobož brani sistem i Tita, a ustvari napada lokalno rukovodstvo, jer je kivan na njih zato što su Nagiba otjerali iz Cetinja. Tobož je napadao građenje fabrika, a sâm se specijalizovao da konstruiše nove frižidere. Podržavao je ideju preseljenja glavnoga grada u Titograd, a s druge strane balavi o istorijskoj vertikali Cetinja. Bivšem talijanskom tumaču je bilo providno to lukavstvo: visokoparna konfuznost je češće odlika skrivenih misli nego manjka koncentracije i sposobnosti da se logički povežu stvari koje su očigledne i nepismenom čovjeku.

Mentalni sklop Marka Crnoga je imao još jednu rijetku osobinu koja je ukazivala na dublju podvojenost njegove ličnosti. On nije govorio o sebi u prošlom vremenu, kao da nije imao sjećanja, i na sjećanja drugih o njegovoj prošlosti samo bi odmahnuo rukom, kao da tjera dosadnu muvu. Sjećanja su ukras starosti i slabosti, mislio je. Samo bi mu se ujutru, dok se izbrijavao, nakratko pokvarilo raspoloženje, jer bore oko očiju, opuštena koža na vratu i dlačice na ušima su ga upozoravale da osim kalendarski, s promjenom godišnjih doba stari i biološki. Prvi je ujutro dolazio u salu Partizan, i usput je odmjeravao prolaznike, procjenjivao njihove godine i držanje, i svakome, kao na nekom kvizu, prognozirao koliko će još godina živjeti. No, čim bi ušao u boksersku salu, obukao trenerku i punih petnaest rundi držao šado rukavice cijeloj ekipi, od Kozine do Karnere, opet mu je more bilo do koljena. Iluziju o svojoj dugoj mladosti bez starosti podsticao je i dugovječni gen Nikovića i Boškovića, koji su – ako nijesu stradali od puške i noža – znali dočekati i bijele čele. (Očeva majka je živjela stotinu godina manje dvije, a za njegovu je vjerovao da će sigurno doživjeti stotu).

Što je za muškarca pedeset godina? Lazo Delja je živio sto deset godina, a oženio se u devedesetoj i napravio četiri sina, hrabrio je Marko Crni sebe, i svog vrsnika, visokog i metiljavog predsjednika Sofke. Za pedeseti rođendan Danica mu je prvi put kupila bijelu košulju veličine 2XL, jer joj je on kazao da je to njegova stalna mjera, još od proslave velike mature. Odmah je izvadila iz kartonske kutije i raspakovala da je isporoba pred njom. Pokvareno se smijuljila dok se on mučio da zakopča dva donja dugmeta na košulji. Najposlije je odustao i odbacio je na veliki bračni krevet, na čijoj je sredni, naslonjena na kušin, sjedjela velika gumena lutka, s velikim trepavicama i velikim plavim očima, koje su se čas otvarale čas zatvarale. Može na košulji pisat broj koji ti je volja, ali pod opklad da je za broj manja od 2XL. Bio je ljut na sebe što nije provalio da mu vjerenica podvaljuje, da joj prizna ono što ona vidi svojim očima: masne naslage oko kukova i donjeg dijela trbuha. Poprijeko je pogledao dok je navlačio staru košulju, koju je sâm kupio, i ona je samo slegnula ramenima, i rekla da će zamoliti šeficu Name, Julku Vujić, da joj zamijeni košulju za veći broj. Ko zna koliko bi još dugo ubjeđivao ljubavnicu kako je njegovo tijelo jednako vitko i snažno kao prije dvadeset godina da sjutradan, poslije višemjesečnih peripetija, iz Slovenije nije stigla garnitura tegova sa šipkom i švedskom klupom.

Bokseri su se znatiželjno okupili oko tek raspakovane dugačke šipke na koju se nadodaju šuplja okrugla željeza različite težine, jer su prvi put svojim očima vidjeli prave sportske tegove. Marko Crni je rekao bantamašu Zingi, čiji je đed Marko Muhov bio prvi katunski kovač, da svih devedeset kila tegova stavi na šipku. Legao je na klupu da im pokaže pravilno disanje u podizanju i spuštanju tereta. Dohvatio je šipku s tegovima sa stalaka postavljenih na rukohvat iznad glave i spustio ih na prsa, teže nego što je očekivao: i kad ih je počeo podizati – dok su mu ruke bile polusavijene u laktovima – zamračilo mu se pred očima. Posljednjom snagom je ispružio ruke i vratio tegove na stalak, ali je osjetio pritisak u prsima i sljepoočnicama. Polako je ustao i oteturao se do svoje kancelarije. Bokseri su se među sobom pogledivali, ali niko se nije usudio da ga uhvati ispod ruke. Iako su svi vidjeli da je njegova divovska snaga počela da kopni.

Čim mu se malo razbistrilo pred očima, krenuo je pravo kući, ne javljajući se Danici, iako joj je bio obećao da će svratiti poslije treninga. Zaključao je vrata od svoje sobe, ostavio ključ u bravi, da majka slučajno ne bi mogla otključati drugim ključem, i tako je puna dva sata ležao na leđima gledajući u plafon. Prvi put je vidio svoj protekli život u cjelini, izjedna: opet ga je stegnulo u prsima i sljepoočnicama, kao da ga je pritisnula ogromna prazna ploča. Film mu se odmotavao bez pauza i zastoja: sve te puste godine kao da su bile pravocrtne, kao pusto polje, jedna jedina linija koja se nije lomila, dizala, spuštala, ukrštala s drugima. Taj dijagram bez odnosa i kretanja nije bio ništa drugo nego prikriveni konformizam, ustvari kukavičluk: prostor Sale Partizan i bokserskog ringa osvojao je lako, bez borbe i sukoba. Nudio mu se sâm, jer niko drugi, ko je gađao na visoko, nije imao vremena da se bavi karijerama beznadežnih marginalaca i besprizornika. (Oni ostali koji nijesu mogli doprijeti ni do članstva u Partiji ili radničkog savjeta u Obodu, nijesu bili toliko blesavi – pošto ih nije izazvao – da se pačaju u poslove Marka Nikovića).

Marko Crni je ustao iz kreveta da popije čašu vode tek kad je počeo misliti o tome što bi se s njim desilo da je bio malo preduzimljiviji: da je s Đerđom Farkašom otišao u Beograd ili da je majki Mariji brecnuo – udario šakom u tavulin, ili nogom u karijegu, kao što je to učinio njegov otac noć uoči odlaska na Bregalnicu -i rekao joj da mu se više ne miješa u njegove rabote. (Jednom mu je stari Andrija Dragović, koji je cio život oplakivao brata, u trenucima lucidnosti ili kajanja što i on nije poginuo u opsadi Skadra, rekao: Ništa mi đavo ne ponese, ka za mrtvijem plakat i s nerazumnim leba jest).

Kad je Marko Crni na današnji dan prije tri godine vidio na atletskom prvijenstvu Trifuna Tripkovića jedva se uzdržao da mu odmah priđe, uhvati ga za ruku prije nego što će proglasiti pobjednika u bacanju kugle. Ovaj je moj i božji. Učinilo mu se da ga je tražio cijelog sportskog vijeka: i da će s njim napraviti ono što on sâm kao takmičar nije uspio. Izdići se iz sivila prosječnosti i provincijske anonimnosti. Trifun je na prvi pogled bio duplo jači nego on na prvijenstvu Zetske banovine. Prema fotografijama i jednom snimku na Filmskim novostima, bio je robusniji i snažniji i od samog Prima Karnere. Već na prvom treningu se uvjerio da zaista Trifun od svakog bijelog čovjeka može podići veći teret rukama ili ga ponijeti na plećima. Trifun je imao – kada su teškaši u pitanju – još jednu rijetku osobinu. Nije se bojao udaraca u glavu. Ali, Marko Crni je znao da nije uvijek presudno koliko je nečija glava tvrda – Trifunova je bila tvrda i velika kao ćošak od Banovine – već da je važnije nešto drugo, što ljude, ponekad po neuhvatljivim razlozima, dijeli na gubitnike i pobjednike.

Gubitnici se rađaju, a pobednici postaju, rekao je Luka Popović mladim trenerima na poslijeratnom kursu na Košutnjaku. Vještina iskusnog trenera je da pronađe taj zatomljeni pobjednički gen – ukoliko ga ima makar u zametku – da ga osvijesti i pokrene, preko nekog emotivnog okidača. Marko Crni je tragao za Trifunovom slabom tačkom tako što bi ga poslije treninga poveo Kod Murata na baklave, i usput ga ispitivao o svemu što mu je palo na pamet. Voli li ringišpil? Ili bioskop? Nosi li ga onaj huk iz mnoštva grla dok prekoračuje konopce na ringu? Trifun je blentavo slijegao ramenima: nije se čak ni na ženske palio, za razliku od njegovog dvojnika Prima Karnere, koji je pobijedio Džeka Rubija tek kad su mu njegovu muzu, sobaricu iz jednog elitnog njujorškog hotela, posjeli u prvi red gledališta, ispod samoga ringa.

Dok je tako mozgao, Marko Crni je u bašti Lokande srio čuvenoga beogradskog psihijatra Srba Stoiljkovića, koji je opčinjen cetinjskim čudacima i neuroticima pisao veliku studiju o psihopatologiji Cetinja. Svako malo se neko pozdravljao sa sjedokosim profesorom, koji je sjedio s dva čovjeka, jednim malim crnobradim andulirane frizure i drugim ogromnim razbarušene kose s potpećenim cipelama. Anduliranog čovječuljka je mogao zamisliti kao klovna, rapsoda ili ludu na nekom egzotičnom dvoru, dok mu je razbarušena čovječurina prslih cipela i lijepih ženskih ruku ličio na nekoga koga nije srio, ali je očekivao da će ga jednom sresti. Nakon što klovn i boem ustadoše od stola, Marku Crnome se učini da je to idealna prilika da zamoli psihijatra ne bi li se malo pozabavio s njegovim bokserom Karnerom, kako ga je već prozvala cijela cetinjska pjaca. Rekao mu je bez uvoda, kao da je profesor Stoiljković njegov klubski ljekar, da će dovesti sjutra jednog teškaša koji ima ogromni fizički potencijal da ga pregleda i utvrdi je li možda malo mentalno zaostao, i može li se i na koji način motivisati i uvesti u redovni trenažni proces. Doktor Stoiljković ga je jedva slušao, jer je bio u fazi završnog koncipiranja studije o tipičnoj cetinjskoj neurozi, koju je radno nazvao šizofrenija montenegrina. (Dijagnozu je temeljio na ostacima agonalnog mentaliteta klasičnog ratničkog društva, podzemnim cetinjskim vodama i magnetizmu Lovćena). Onda je nevoljno, iz naviknutog altruizma, pristao da psihoanalizira toga boksera koji je možda toliko glup da ne može ni poludjeti. Sjutradan je, na istom mjestu, doktor sačekao Marka Crnoga i Karneru, ponudio im da sjednu i poslije samo desetak rečenica rekao bokseru da može ići. Doktor je držao trenera nekoliko minuta u nedoumici dok je ritualno tiskao duvan u lulu, koji je zapalio s pozlaćenim ronsonovim upaljačem s poklopcem, i tek pošto je punim plućima povukao dim mirišljavog holandskog duvana, rekao mu je: Mali nije debil, i njegova ignorancija ne potiče iz umne zaostalosti nego zbog neprilagodljivosti bokserskom svijetu i nedostatku takmičarke strasti.

Marku Crnome profesorova elaboracija nije bila od koristi, jer je i sam toliko znao, i mnogo više od toga. Njemu nije trebala dijagnoza nego terapija, plan akcije, koji će mu pulena trgnuti iz te preživarske letargije. Nije više imao od koga tražiti pomoć, i sâm je još jednom pokušao isprobati sve moguće trikove koje je naučio u posljednjih trideset godina. Kombinovao je dva suprotna metoda: zaštitnički i sadistički. Jednom ga je kuražio, onako brižno, kao da je još maloljetan, misleći da mu možda nedostaje očinski autoritet, s obzirom da je njegov biološki otac Pavić bio suženkast, više žensko nego muško u kući. Poslije toga, kad bi ga vidio da bulji u neku neodređenu tačku i ne sluša ga što mu govori, vikao je jezivo promuklo, provocirajući ga: Ajde Trifune, majka mu stara. Potegni malo, imaš okle. Što me gledaš ka tele u šarena vrata, poveži lijevi desni, pa kontra desni. Pocijepaj taj džak, zamisli da se boriš s pravim Primom Karnerom… Življe volino… Nabodi ga… Taako.

Marko Crni se ne jednom sjetio Luke Popovića, i njegove rečenice da se svi rađamo kao gubitnici, ali da neki postaju pobjednici. Vjerovatno je htio reći da samo pobjednici stvaraju pobjednike. Ipak, dugo nije htio priznati mučeći se s Karnerom – cijele tri godine – da se gubitnici, kao slijepci, očajnički drže jedan za drugoga. Tako da se vremenom priviknu na sopstveno poniženje, i čak počinju uživati u svojoj beznačajnosti. Da bi lakše progeveljali svoj udes, oni žive životima drugih – brinu njihove brige i slave njihove uspjehe – isto tako beznačajnih kao što su oni, ili onih drugih koji su im daleki, nedohvatljivi.

On se, ipak, katkad ponadao, gledajući Karneru kako lagano bez treme ulazi u ring, da njegov pulen nije potpuno izgubljen slučaj, jer koliko je blentav u tolikoj je mjeri bio samosvjestan. Za druge je mario samo onoliko koliko je zavisio od njih. Marku Crnome su i dalje dojavljivali da gledaju Karneru kako se mota oko bravljeg pazara, i onako u milicijskoj uniformi s šapkom i opasačem, odigne ispod ruke neku ovcu ili tele, stimajući svaku u kilo. I dalje su treninzi s njim bili mučenje: jedva je sastavljao tri treninga za redom, a onda se ne bi pojavio na dva sljedeća, uglavnom zbog nekog bezveznog razloga, da je bio u noćnoj smjeni ili da ga je zabolio drob od fadžole. Trener je konačno popizdio do daske, i umalo doživio nervni slom. Pošto su članovi uprave Majo Bjeloš i Ćali Lakić morali razbiti vrata njegove sobice u potkrovlju Bulevar Lenjina broj 200, da bi probudili teškaša za jutarnji meč protiv Kumanova. Na brzinu su ga nekako ubacili u fiću, i dok su mu navlačili rukavice već se završavala borba u srednjoj kategoriji, tako da su ga na ring ugurali sanjivog i nezagrijanog.

Marko Crni se nije ni popeo s teškašem u ugao ringa, i čim je Karnera poslije udarca gonga krenuo iz ugla prema sredini ringa odmah je bacio bijeli peškir. Poslije meča je s vrata svlačionice uperio prst u teškaša: Više neću da te vidim u sali.

Nakon meča s Kumanovom, bokserskom klubu su još više krenula kola niza stranu. Samo su dva prvotimca, braća Gibi i Ćobi, polusrednjaš i srednjaš, ostali u ekipi. Drugi su otišli u titogradsku Budućnost, pobjegli u inostranstvo ili završili zbog nasilništva na Golom otoku. Karneru bi ponekad zasvrbjelo da u vrijeme treninga obigrava oko Sale Partizan, ali nijednom nije zavirio unutra. Jedno vrijeme je, kad nije bio u patroli, visio ispred izloga Varteksa preko puta Bistroa, na čijem je prozoru vječito sjedio Gligor Bakoč, muž čuvene Miluše Gligorove, koja je u ratu bila seksualni servis talijanskih regruta. Karneru su zavoljeli konobari i prodavačice, jer se uvijek smijuljio, čak i kad su ga slali da nekoga privede u stanicu milicije: Oprosti, naredili su mi da te malo uhapsim.

Onda se cijelu zimu šezdeset šestu na šezdeset sedmu godinu izgubio iz vidokruga gradskih lezilebovića i ronaca: mnogi su se već bili navikli da ga gledaju kako se gega preko Balšića pazara ili kako pazarnim danom, u pratnji Petra Mitraljeza, koji je dogonio živo iz Drobnjaka, stimaje u kilo, bolje nego ijedna vaga Zeka Šestana, stoku iza Crne grede. Ispred Nove godine šofer Tarinog autobusa Zeko Perišić – koji je vozio za Grahovo preko Bate – ispričao je u kafani na autobuskoj stanici da je vidio boksera gdje stojeći drijema naslonjen na vrata pošte na Trešnjevu, u tegetnoj milicijskoj kabanici. Komandir Vesil Alilović je poslao Karneru na ispomoć u seosku stanicu milicije, jer su posljednje vrijeme hercegovački šverceri duvana tražili nove prolaze kroz Katunsku nahiju. S proljeća su ga opet prekomandovali na Cetinje, i Karnera se ponovo uvlačio, kao u zemunicu, u onu sobicu u potkrovlju – prizemne kućice u Bulevaru Lenjina 200 – za koju su Majo Bjeloš i Ćali Lakić pričali poslije meča s Kumanovom, da miriše na skorup iz mješine. Ko ga nije vidio unutra ne bi mogao povjerovati da toliki čovjek može stanovati u prostoriji čija je podna površina 3 x 3, u kojoj se nije mogao ni u najvišem dijelu sobe potpuno ispraviti da ne udari glavom u drveni strop, a kad je prilazio uglu nasuprot kreveta, morao se predvostručiti i pobaučke krenuti, na laktovima i koljenima.

Došlo je i šesto proljeće otkad je Karnera vrata bokserske sale zatvorio guzicom, i malo se što od tada mijenjalo u njegovom životu. Onda su Pavića Tripkovića donijeli zamrtvo u Danilovu bolnicu, ali ne od žuči, od koje je patio otkad je došao iz Pule, s odsluženja vojnog roka, nego ga je junac kojega je odvajao od majke razbučio rogom oštrim kao vrh bajoneta. Drob mu se bio prosuo po dolini, kojega mu je Pavija, dok je on zapomagao, s rukama crvenim i ispucalim kao divlji šipak, vratila u trbušnu duplju. Pavić je mjesec dana tuvirao u bolnici, i onda se na svoju ruku, kilav s velikom gukom iznad prepona, vratio u Osojnu Ožegovicu. Pavija se o jadu zabavila gdje će da stigne prije: da steveniše muža ili da nahrani stoku. I sina je bila naučila da svaki mjesec dođe na Cetinje, i da jedan mijeh skorupa proda na Balšića Pazaru, a drugi ostavi njemu. No, već treći mjesec, otkad se Pavić vratio doma, ona se nije javljala niti je dolazila na pazar.

Karnera je odlučio da u utornik, koji mu je prvi slobodni dan, poslije toliko godina pođe u Osojnu Ožegovicu, da vidi koja je to muka što mu majka ne dolazi: je li Pavić potpuno pao s nogu pa ga ne može samoga ostaviti ili su zbog njegove bolesti morali smetnuti i prodati krupnu i sitnu stoku. Krenuo je prema bifeu na autobuskoj stanici neće li sresti nekoga kamiondžiju koji ovih dana dogoni drva za zimski ogrjev iz Osojne Ožegovice, i onda je, kao neradeći, okrenuo glavu ulijevo, i vidio svijetlo u bokserskoj sali. Neka sila ga je povukla prema vratima nekadašnjega Vojnog stana, tako da se nije pitao od svojih noga, a po prilici ni od glave. Trening je bio u punom jeku, dvojica velteraša su sparingovala, a ostali bokseri su radili na spravama. Karnera mahnu rukom Marku Crnome, bez uvoda i objašnjenja, kao da su se juče vidjeli. Trener ga pozva rukom, tačnije pljosnatom rukavicom, fokuserom, u čiji ravni dio, veličine ljudske glave, bokseri treniraju direkte, krošee i aperkate, iz garda, pojedinačne udarce, kombinovane serije, s eskivažama iz pokreta.

– Jesi li došao da me uhapsiš? – hladno mu reče Marko Crni, gledajući u kolosov opasač, futrolu s pištoljem i crnu vaspitnu palicu, koja mu je mlatarala uz butinu kao puzdrina od magarca.

– Oću da treniram. Da bidem prvak Jugoslavije.

Nikad toliko sjaja u vazduhu,
nikad toliko žara u visinama
kao ovog ljeta.

Nikad takvo blistanje Tvorca
u svakoj biljčici, zvjerčici, stvarčici,
u mlazevima, u plodovima.

Svaka stvar darnuta svjetlošću
u bezumnu ljepotu roni,
prašina sa puta pije do beznani
majčino mlijeko nebesko.

Nikad takva sveta bistrina,
nikad ovakvo mirisno podne.

Nikad, nikad ovoliki mrak
natovaren na ljude.

Nikad ovolika planina mraka
na plemenu ovom, divljem i nježnom,
u sjaju konačnom, predsnježnom.

1992.

Preveo Tvrtko Klarić

Mjeseca svibnja devedesetidevete
Beograđani su se prometnuli u astronome
pa su temeljito istraživali nebesa.
Tlo je tutnjalo, kamenje drhtalo
više od staraca, od pasa i od djece.
Grafitne bombe iskopčale su struju,
u tami je bujalo bratstvo.
“Tamo gdje je opasnost, tamo
raste i onaj tko spašava”
(Wo aber Gefahr ist, wächst / das Rettende auch).
Pjesnika nije bilo u Beogradu toga mjeseca svibnja,
pokojni bijaše već stoljeće i pol,
njegove stranice da, nalazile su se u mom džepu
u ulozi protuavionske obrane, propusnice.
Za rata riječi pjesnikâ štite život
zajedno s molitvama majke
Siročad i oni bez ijedne knjige
u ratu su najizloženiji.