Stanari

Izgubio sam ključ od te brave. Kako god da prizivam sjećanje na barake Kovači 38, 40, 42 – ono dolazi teško, i nikad samo, nego sa nesnosivom, tučanom mučninom u trbuhu. Ona se, ta mučnina, ponaša kao živa u toplomjeru. Uspinje se, sa donjih podioka želučane komore. Iz čvrstog prelazi u tečno stanje, dok putuje podiocima dušnika i jednjaka. Grlo i usna duplja pune se gasovitotečnom smjesom s mirisom sumpora. Ako ima oblik i boju, onda je to nešto poput stara, spečena guštera. Kako ne izgubiti ključ? Na dno okeana bi ga duša bacila, makar i samu sebe izgubila i zaboravila.

Ime Kovači – prema izumrlim kovačkim radnjama iz minulih stoljeća, dok su putanjama današnjih sokaka tekli tanki potoci – dobila je blago strma visoravan koja dijeli drevno jezgro Sarajeva, zidinama opasani Vratnik, od trgovišta u kotlini, s pripitomljenim turskim imenom Baščaršija. Južna, okomita strana visoravni gleda u Miljacku i Trebević, a zapadna se Baščaršiji spušta trima sokacima različitih nagiba i putanja: Potkovači, Patke, Zije Dizdarevića. Prostorom visoravni dominira, na rubu okomite strane izgrađena, zidom i baščama opervažena kuća porodice Zinhasović. Obrasla bršljanom, opasana širokom podzidom s odvodnim kanalom za nečist što se slijevala iz porodične hemijske čistionice u njenom prizemlju, kuća je u djetinjim očima ličila na dvorac iz bajki. Zinhasovići nikad nisu otvarali ni jedan od dva prozora na sjevernoj strani. Pod njima se, na platou od kojih 150×50 metara, smjestio gradski Ogrev i uz njega tri barake, nejedankog oblika i građe.

Ogrevno preduzeće, ko i druga ogrevna preduzeća tih godina: drvene klade, ćumur, kako kad i kako koji – kreka, lignit, kameni – snopići dugi, snopići kratki, konjske zaprege, blato, balega, sklepani kućerak za naplatu, mrki, znojni furmani u kožusima od ovčije kože, psovke i svađe, sirotinja, gužva, smrad. Znali su dobro Zinhasovići zašto ne otvaraju prozore na ovu stranu. Barake bijahu položene u obliku pravokutne potkove. Najstarija, pravcem sjever – jug, kao kakav štit, dijelila je Ogrev od drugih dviju baraka. Donji joj kraj stajao lijevo, pri samoj širokoj kapiji ulaza u Ogrev, a gornji na metar i po primicao podzidi Zinhasovića kuće. U taj metar i po, pretvoren u deponiju, sklanjalo se, bacalo i istresalo sve što ničemu nije moglo poslužiti, od trupla krepane mačke do sadržine noćnih posuda, koju, mora se priznati, nije bilo lako u tuti i lavoru pronosati do nužnika cijelom dužinom barake. Nemojte ni pokušati zamisliti tu sliku! A i ko bi vam, uostalom, mogao garantarati da nužnik nije začepljen? Niko. Začepljen nužnik – pravilo, nezačepljen – iznimka. A kakav god bio, začepljen-nezačepljen, i za kratkotrajnu posjetu nužniku u baraci do Ogreva prijatelj je prijatelju preporučivao gumene Borovo čizme do koljena. Uskim žlijebom niz podzidu se slijevao i deponiju natapao tekući otpad iz kemijske čistione i bojadisaone, da radostima čula vida pridruži i oduševljenje čula mirisa i tako kompletira opći umjetnički dojam.

Mili Bože! Nikad mi, do ovoga jutra, nije naumpalo da su stanari barake Kovači 38, one do Ogreva, bili – izbjeglice! Djecom, mi smo raspoznavali da oni govore drukčije, s neobičnim, oštrim i kosim akcentima. Uvriježilo se da ih smatramo Crnogorcima. Brzo smo razumjeli, i tvrdo metli upamet, da su prijeke naravi, brzi na šaci, i da često i najbezazleniju sarajevsku psovku doživljavaju kao smrtnu uvredu. Nije se bilo sa njima šaliti. Njima, porodicama Toskića i Alibalića, niti je pripadala, niti na njih ličila, komšijska porodica Isanovića, smještenih u vrh barake, odmah do deponije, ali su sile života učinile da mladi Ibro Isanović, ljevoruki velteraš i republički bokserki reprezentativac, obrlati lijepu Biseru, iz porodice Alibalića, i tako učini tanjom pregradu koja je, u baraci 38, dijelila crnogorske od bosanskih izbjeglica.

Barake 40 i 42 bijahu položene pravcem istok – zapad, i svojom su naporednošću, među svojim zidovima, tvorile korisno i lijepo dvorište. Kad je da je, i ko je da je, gradio barake na Kovačima, iz nekih je razloga svaku načinio drukčijom. Baraka 38, utonula u tle, mokra, s poderanom i prljavom fasadom od maltera i slame. Druga, 40, sva od tamne borovine, i još podignuta sedamdesetak centimetara na postolje od cigle. Suha ko barut. Treća, 42, nekakva sklepana kombinacija prvih dviju. Spolja gladac od maltera, unutra jadac od kartona i lesonita. Mokro kad bi trebalo biti suho, suho kad bi valjalo da je mokro. (U dvije rubne prostorije te barake, suprotno od onoga ruba u kojemu je smješten nužnik, šestero će Sidrana provesti osam godina, sve dok Mehmed, 1963, godinu i po prije smrti, porodično “stambeno pitanje” ne riješi kreditom kod preduzetne Ugostiteljske zadruge. Posljednju ratu toga kredita otplatila je majka Behija, petnaest godina poslije muževljeve smrti.) Stanari baraka 40 i 42 bijahu porodice radnika i službenika republičkog Geološkog zavoda, sa jednom iznimkom, koju ne umijem objasniti: porodica Kukavica. Sa mlađim bratom, Ismetom, danima sam u dvorištu igrao šaha. Stariji, Kemal, nadaleko čuven sarajevski golubar. Sretao ga svake godine, na redovnim izložbama Udruženja ptičara, u Skenderiji. Nisu više među živima ni Ismet ni Kemal. Za ostale stanare baraka ne znam, ali još pamtim imena: Đorđe Ćelebić Đono, inžinjer, stigao i doktorirati, pa mlad, naprečac, umro. Njegova divna teta-Mila, kćer Tanja, sin Igor… Kratko su stanovali s nama: čika-Đono dobio stan, u Dobrovoljačkoj, mi, djeca, pomagali pri selidbi, nosili kofere uz stepenice…Iz jednog kofera ja usput ukrao nalivpero. Anton Ahac, inžinjer, terenac. Njegova sitna, lijepa, supruga, teta-Kira (naravno, izvorno: Zakira), sin Goran, imam ga na nekim fotografijama. Mujo Musić, krupan čovjek s jakim crnim brcima. Njegova majka, žena, djeca… Mora da je jedan od njegovih sinova onaj Sead (?) Musić, aktuelni SDP-ov šef u jednoj sarajevkoj općini. U sobi do naših dviju soba: omali, brkati, s kosom uzbrdo valovitom i visokim zaliscima – geometar s nadimkom Puškin … Njemu su bježale, pa se opet nama vraćale, opake i mrske bube stjenice, nakon Behijinih deratizacijskih ofanziva…

Baraka 38. Isanovići. Otac, Jusuf, Cufo: radnik sarajevskog komunalnog preduzeća “Rad” – smetljar. Invalid, u koljenu svijena desna noga, kreće se bez pomagala, držeći desnom rukom desnu nogu iznad koljena. Duša rakija. Najstariji mu sin, Dervo, istoga zanimanja, ali osebi-prisebi čovjek, otrgo se od oca i braće, gradeći sebi, na nepoznatoj adresi, neki ljepši i ljudskiji život. Rijetko, rijetko dolazio na Kovače. Još se rjeđe pojavljivao drugi po starini Jusufov sin, Ramo. Iz razloga nešto drukčije prirode. Njegova je adresa bila poznata: ako nije Centralni, onda je Zenica, ako nije Zenica, onda je Foča. I prije nego što je postalo moda, uz njegovo se ime dodavalo legenda. Umjesto prezimena, Šampion. Ramo Šampion. Cirkusali s njime zvanični spikeri na bokserskim priredbama, najavljujući ga, i pobrajajući njegove navodne silne mečeve i pobjede, od kojih, obavezno, tridesetsedam nokautom! Kad bi ga tuko koji od sinova, onako kako inače kod nas umiju sinovi tulehati svoje roditelje, Jusuf je cvilio: Doće meni moj Ramo! Vidjećete vi svoga boga dok meni moj Ramo dođe! Ramo je dolazio, povremeno, i da ne kvari dobre običaje, tulehao ćaću čim bi, nakon prvog opijanja, Jusuf počeo skrivati preostali novac od penzije. Đe su pare, da ti jebem državu koja ti ih daje!

Pili jednom utroje, Jusuf, Ramo i najmlađi sin Jusufov Hilmo, zvani Himo. Na podu, na šiljtetu. Stari se u neka doba naslonio na zid, prispao. Sinovi krenuli da mu horvaju džepove, da ga miču sa šiljteta, tražili gdje je sakrio penziju. Vratio ga Ramo na šiljte, učinilo mu se, pjanom, da se ćaća nekako stvrdno, ukrutio, te ga uspravi, poravna, pa uštine za obraz. Malčice razmisli, pa veli bratu: Himo! Himo, bolan! Umro ti stari. A Hilmo bio, danas bi se reklo klonirani svoj otac. Kljast na desnu nogu, baš na isti način. Djetetom, i dječakom, švercovao kino-kartama, katkad prosio, od stola do stola, po kafanskim baštama, tako sebi namicao neku paricu. Pričalo se da ga je neko – da li pred kinom, ili istjerujući ga iz kafane – udario nogom u guzicu tako da je odletio uvis i udalj sedam metara, i da mu je od toga ostala kraća, i svijena, noga. Koristio je štake. Niko ga nije mogao pobijediti u igri piljaka pred Kajtazovim vratima. Lijepo pjevao. Pamtim kako sam okrenuo lice, da ne gledam u njegovo, dok je pjevao:

Teško je ljubit tajno
Kad to ne sm’je biti javno
Kad to ne sm’je niko znati
Samo draga ja i ti.

Kakva Draga i hromi Hilmo Isanović iz barake Kovači 38! Srce mi se bilo napunilo sažaljenjem, bojao sam se da ne zaplačem. Mora biti da je nešto od toga primijetio. Ponovio je strofu, promijenio jednu riječ u zadnjem stihu i otpjevao: Samo kurvo ja i ti…

(roman)

Život mu se malo pomalo sveo na jedno.

Napustio je školu, prekinuo s djevojkom, otišao od kuće.

Od jeseni do proljeća živio je u čitaonici gradske biblioteke. Grijao se kraj peći i čitao.

A onda je, redom, odbacio od sebe nekoliko stotina pročitanih i tisuće nepročitanih knjiga, odbacio i svjesno zaboravio sve što u njima piše. Imao je on taj izuzetan, ljudima nesvojstven dar da zaboravlja temeljito sve što bi poželio zaboraviti.

Život mu se malo pomalo sveo na jedno: na pjesnikinju E. D. i njezine dvadeset i tri knjige, od prve “Pulena za brodolomca”, objavljene 1965, do “Izabranih pesama”, štampanih u izdanju Zadružne štamparije braća Baranon, prošle godine.

Od 1978. E. D. živi po psihijatrijskim klinikama i ludnicama bivše Jugoslavije.

Hospitalizirana je u Sarajevu, nakon što je, kako piše na uputnici koju je potpisao R. H., liječnik opće prakse u “Domu zdravlja Omer Maslić”, doživljela “nervni slom”

Dogodilo se to onoga jutra, u kasnu jesen, dok je sjedila u čekaonici, među dvadesetak žena, ispred ordinacije za prekide trudnoće, zagledana u zeleni linoleum, pun blatnjavih tragova.

Kakvi su to ljudi morali biti pa da na ovome mjestu prostru zeleni linoleum?

Pomislila je i sišla s uma.

Smjestili su je na “Peto odjeljenje”. Zlokoban naziv za strašno mjesto.

Nakon nekoliko mjeseci preselili su je u psihijatrijsku kliniku na Jagomir, najprije u otvoreno, a zatim u zatvoreno odjeljenje.

Četrnaest godina potom, kada je započeo rat u Bosni, muž, poznati sarajevski profesor književnosti, vodio ju je preko frontova i kroz zaraćene vojske i narode, sve dok ju nije doveo do Beograda.

Put je trajao četiri mjeseca.

“Ovo je naša slavna pjesnikinja!”, govorili su komandanti vojnicima.

Vojnici bi je bolje osmotrili, pogledali je u oči, pa bi iz onoga što su vidjeli redom zaključivali da je poezija strašnija od rata.

Tako je na kraju stigla i do beogradske psihijatrijske klinike.

A onda i do zatvorenog odjeljenja ludnice.

Svake godine, ili jednom u tri-četiri godine – kada bi joj dar nakratko presahnuo, slala je van novi pjesnički rukopis.

Njezini stihovi nisu ni mračni, ni ispunjeni onom nepojmljivom cerebralnom patnjom, koja, po vjerovanjima književnih kritičara, tekstove bolesnih dijeli i razlikuje od tekstova zdravih. Njezine pjesničke slike niti su mutne, niti su nerazumljive, nema u njima ničega što bi čovjeka plašilo i što bi ga tjeralo od njezine poezije.

Suprotno: ona uvlači u sebe poput vira. Privlačna je poput ambisa.

Mladić je putovao u Beograd u posjetu E.D.

Kupio je u Zagrebu, kod Saše Šekoranje, buket od stotinu crvenih ruža.

Povjerio se da ide u posjet duševno bolesnoj prijateljici i htio bi cvijeće koje će ju ozdraviti.

Bit će da se Šekoranja sažalio nad sirotim mladićem, koji je izgledao kao skitnica, zaudarao je na ugljeni dim i urin, i vidjelo se da dolazi iz provincije.

Bio je ponedjeljak, rano jutro, takav ga je dočekao pred cvjećarnicom.

Cvjećar mu je poklonio ruže i rekao da će one sigurno ozdraviti prijateljicu.

Carinici su začuđeno gledali buket. Ovakav im se slučaj još nije dogodio. Nije se dogodilo da netko preko državne granice pokušava prenijeti stotinu crvenih ruža.

Premišljali su se što da rade, a onda su ga pustili. Brzo će to cvijeće uvenuti pa će tako uvenuti i eventualni carinski prekršaj.

U ludnicu ga nisu puštali.

Ne samo zato što je izgledao gore od većine ludaka i što je smrdio na urin i dim, nego i zato što, prema pravilima, na zatvoreno odjeljenje nisu puštali nikoga osim najbliže rodbine.

“Ali gospon, ja bih štel kod moje prijateljice, pjesnikinje!”, uzalud se bunio.

Tri mjeseca je svakodnevno pokušavao ući.

A onda je shvatio da postoji samo jedan način da dođe do E. D.

Ispod Gazele, u ciganskome naselju, u peći načinjenoj od velike, zahrđale limene bačve, spalio je putovnicu, osobnu iskaznicu i sve papire i dokumente koje je imao uza se.

Rekao je da se zove Dragoljub Paklović, da je rođen u Zaječaru. Govorio je jezikom nekoga drugog.

Do kasno u noć, vikao je pred Skupštinom Jugoslavije da mu je učinjena nekakve nepravda.

Ukrao je kiflu u pekarnici i dopustio da ga ulove.

Sjeo je u knjižari na pod, uz policu s knjigama poezije, i nije htio da se digne. Ni da izađe kada je došao kraj radnome vremenu. Tri dana sjedio je tu, a onda se sam od sebe digao i izašao. Poslije je pao promet u knjižari.

Psovao je vlast.

Prijetio ispred francuske ambasade.

U samoposluzi, u Čika Ljubinoj, ugrabio je djevojčicu L. F, koja je čekala djeda – djed je kupovao kruh, mlijeko, cigarete, sok od maline i tablu eurokrema – i bježao s njom na rukama sve do Kalemegdana. Dostigli su ga tek u parku.

Odveli su ga u zatvor. Iz zatvora u stacionar za beskućnike. Iz stacionara na psihijatrijsku kliniku.

Tri mjeseca trebalo mu je da ga smjeste u bolnicu koja nosi ime velikoga srpskog pisca Laze K. Lazarevića. I još tri da se nađe u zatvorenom odjeljenju.

“Ja sam Dado!”, pružio je ruku pjesnikinji.

Ugrabila je s klupe torbicu i pobjegla.

Rukom je pošao prema ptici koja je sletjela na naslon klupe, ali je ptica prhnula u visinu.

Dado sjedi u trpezariji. Vrijeme je posjeta. Mir na zatvorenom odjeljenju. Vrijeme je stabilno, nema kiše, kasno je ljeto, i svi su dobro. Skoro svi. Pjesnikinja sjedi pokraj prozora. Preko puta nje muž. Malen i nabijen čovjek. Drži je za ruku, i tako zajedno šute.

Dado ih gleda.

Nije čudo kada neki pacijent tako gleda. Nikoga time ne uznemirava.

Dok je bio profesor u Sarajevu, za njezinog muža se pričalo da je onako malen za opkladu usmrtio vola. Udario ga je šakom po čelu. Samo jednom.

Životinja je bez glasa klonula.

Portal Njuz.net, namenjen objavljivanju lažnih vesti, ove nedelje zadesila je čudna sudbina – jedna od izmišljenih priča kao da se obistinila. U sredu 7. septembra u Zemunu se dogodila sačekuša u kojoj su rafalima iz automatskog oružja izrešetani Danilo Radonjić (62) i Dženan Ramović (34), a u okršaju su lakše povređeni jedna trudnica i jedno dete. U narednim danima novinski izveštaji izgledali su kao izvučeni iz arhiva od pre dvadesetak godina: sačekuša, pucnjava na zemunskim ulicama, žrtve su po zanimanju “kontroverzni biznismeni”, u pozadini događaja pominju se imena krupnijih zverki sa “beogradskog asfalta”, poput Luke Bojovića, i sve u svemu, kroz ceo slučaj provlači se dobro poznat rukopis devedesetih.

Otprilike u isto vreme, počinje medijska kampanja za festival “Volim devedesete” koji će biti održan u Beogradskoj areni 8. oktobra. Inspirisan ovom neobičnom paralelom, Njuz.net 9. septembra objavljuje vest čiji početak glasi: “Promotivna kampanja festivala ‘Volim devedesete’ započela je pretprošle noći u Zemunu sačekušom u kojoj je ubijeno dvoje ljudi, a ova akcija biće nastavljena tokom celog septembra, sve do početka festivala osmog oktobra.” Jezivom ironijom sudbine, u ponedeljak 12. septembra u Ulici Otona Župančiča 45 u Novom Beogradu oko 22.20 eksplodirala je bomba postavljena u ulaz zgrade. Povređeni su mladić i devojka starosti oko 30 godina i šezdesetosmogodišnja žena, koja je u trenutku eksplozije krenula da baci đubre. Kako beogradski mediji navode, povređeni mladić je od ranije poznat policiji, navodno je on 2006. godine bio ranjen u Kotoru, a sumnjalo se da je na njega pucao Slobodan Stevović (29), koji je te godine ubijen na Dorćolu.

Baš onog dana kada se dogodilo dvostruko ubistvo u Zemunu, na internetu se pojavila promotivna pesma za događaj u Areni. Pesma se, indikativno, zove “Devedesete su tu”. O čemu se tu uopšte radi? Sećate li se Line? Ili možda Gale? Ili možda igrača, pevača, tekstopisca i kompozitora sa umetničkim imenom Dee Monk? Dobro, ako se njih ne sećate, onda sigurno pamtite multitalentovanog Đoganija ili Dr Igija, pa višestruko obdarene lepojke iz ženske grupe Models, ikonu srpskog repa, Grua, ili jednog od rodonačelnika onoga što zovemo turbo-folk, Ivana Gavrilovića, čiji je prvi hit “200 na sat” iz 1994. ipak bio mnogo više turbo nego što je bio folk. Svi nabrojani i još poneko nastupiće 8. oktobra u Areni na događaju pod nazivom Music festival “Volim devedesete”. Kako piše na zvaničnom sajtu festivala, projekat “Volim devedesete” je “muzičko, vizuelno scenski spektakl, koji nikoga od prisutnih neće ostaviti ravnodušnim”. Dalje, na ovom sajtu stoji i sledeće: “Projekat ‘VOLIM DEVEDESETE’ je muzički projekat iza koga stoji ‘90’s Production’ D.O.O.’ Proteklih godina ovaj vid muzičkog stvaralaštva se odigravao uglavnom po klubovima kako u Srbiji tako i u inostranstvu. Ideja ovog projekta ‘DEVEDESETE’ je da kroz muziku iz tog vremena koja se vratila na našu muzičku scenu, da napravimo događaj koji će sve generacije pamtiti. Projekat se promoviše putem promo žurki utorkom na Beogradskom Splavu ‘FREESTYLER’, gde naši renomirani izvođači iz tog perioda dolaze na splav Freestyler kao specijalni gosti i najavljuju veliki spektakl u Areni. Koncept samog programa je različit u odnosu na standardne događaje u Beogradskoj Areni. ‘90 Fest’ je muzički festival koncipiran kao velika žurka, gde će se na bini, specijalno pripremljenoj za taj događaj, smenjivati sva velika imena domaće, a i strane muzičke scene tog vremena, bez prekida muzičkog programa.”

Tako će u najvećem koncertnom prostoru u Srbiji, a i šire, biti održano vaskrsnuće nečega za šta smo verovali da veći deo javnosti smatra najgorom noćnom morom i da veliku većinu asocira na najtamniji i najteži period života. Međutim, biće da smo se prevarili, bar sudeći po reakcijama na društvenim mrežama i Jutjubu. Na ovom poslednjem, komentari na promotivni spot “Volim devedesete” uglavnom su pozitivni. “Prst gore da se vrate devedesete”, kaže jedan od komentatora, na čijem profilu stoji podatak da ima 26 godina. Ako je podatak istinit, imao je šest godina kada je počeo rat u Jugoslaviji, sedam kada su uvedene sankcije, osam u vreme hiperinflacije, deset kad je potpisan Dejtonski sporazum, 13 u vreme sukoba na Kosovu, 14 kada je počelo bombardovanje. Za šta diže prst gore? Za slike rata i leševa koje je gledao na TV-u pred spavanje, za vršnjake iz razreda sa izbegličkim iskustvom, za roditelje sa platom od tri nemačke marke, za redove za benzin, hleb, mleko, cigarete, prazne rafove u prodavnicama ili, pak, za čarobno iskustvo noćenja u podrumima i skloništima. Možda je nostalgičan prema švercovanom parizeru iz Segedina, bugarskim kakao-krem tablama, embargo-receptima za torte bez jaja, domaćem soku (pet litara soka od jedne smrznute pomorandže i dve kesice limontusa), prašku za veš iz humanitarne pomoći… Ili, može biti da se cela stvar odvija na spiritualnom nivou, pa mu fale proročke besede Milje Vujanović, ukus “hilandarskog kolača”, lečenje bioenergijom…

Najpre će biti da ovom momku ne nedostaje ništa od navedenog, nego da je stvar mnogo blesavija i utoliko opasnija. Biće da mitološke predstave o devedesetima kao vremenu “žestokih momaka sa vrelog beogradskog asfalta”, “vitezovima sa betona”, brzim kolima, lakoj lovi i glamuroznim ženama, opštem bezakonju koje se poistovećuje sa slobodom – i dalje žive. Drugi problem je slučajno ili namerno falsifikovanje “duha vremena” o kom je ovde reč. Donekle to pokazuje i promotivni spot za festival “Volim devedesete”. Spot počinje u sadašnjem vremenu, u kom izvođači pristižu na jedan beogradski splav. U trenutku kada prolaze kroz detektor metala, transformišu se, ili je bar tako zamišljeno, u svoje replike od pre petnaestak-dvadeset godina. Međutim, ono što je devedesetih bila dominantna estetika ove ekipe, u spotu je dato tek u naznakama. Svi su u trenerkama, ali niko nije upasan. Dame su nafrizirane i isfenirane po poslednjoj modi, jer, jasno je, nijednoj ne bi ni u ludilu palo na pamet da se pojavi sa ručno nagužvanom kosom od pre deceniju i po. Tek ponegde sevne kajla ili brushalter. Šminka je takođe ovovremska, iako se oni sa dobrim pamćenjem odlično sećaju da je tih godina karmin uokviren crnim krejonom bio neizostavni deo stajlinga. No dobro, suviše je silikona, umetaka i drugih nadomestaka proteklo zanosnim telima ovih dama, da bi se tek tako vratile na ono što je bilo nekad.

A kako je bilo nekad, kada je reč o ovoj konkretnoj, dens kulturi u Srbiji? Slično turbo-folku, i ona predstavlja hibrid, mešavinu elemenata onoga što je bilo aktuelno na svetskoj muzičkoj sceni i onoga što možemo nazvati domaćim prokletstvom: manjka talenta i, naravno, manjka novca. Konkretno, srpski dens bio je kombinacija tada aktuelnog eurodensa, dizelaške kulture i opčinjenosti kriminalnim miljeom. Srpska dens tradicija započinje 1993. godine, sa bendom koji je osnovao niko drugi do stanoviti Ivan Gavrilović. Reč je o senzaciji za jedno leto pod nazivom Funky House Band, koja se proslavila sa svega dva hita: “Ribe da brže mrdaju guze” i obradom “Geljan dade” Šabana Bajramovića. Iz današnje perspektive, momci koji izvode koreografiju obučeni u preširoke pantalone i sakoe na golo telo, dok pevaju “Geljan dade” uz mutantsku tehno-dens muzičku podlogu, u estetskom smislu predstavljaju pravi horor, ali, već naredne godine, Ivan Gavrilović započinje solo karijeru, umesto širokih pantalona oblači kombinezon vozača Formule 1, stavlja kajlu i snima “200 na sat”. Ostalo je istorija. Međutim, već sa Funky House Bandom polako počinje da izbija u prvi plan ono što će u narednim godinama postati jedan od glavnih motiva ove vrste stvaralaštva – fascinacija kriminalom. Jedna njihova manje poznata pesma zove se “Gangster si za ljubav (kada voliš, ubijaš)”, čime je zapravo započela tradicija koju će nastaviti jedan od najboljih sinova domaćeg densa, Srđan Čolić, poznatiji kao muški deo dueta Moby Dick, u njihovom najvećem hitu “Kralj kokaina” (“Rodićeš mu sina, kralja kokaina, rodićeš mu decu belu kao sneg”), ili B3 u hitu “Olovna ruka” (“Ali nade su se srušile za tren, jer nju čuva neko mnogo jak, od udarca pao sam na pod i sve mi se ljulja kao brod”) i Gru u pesmi “Srce” (“Još jedan prijatelj manje, kakvo sranje, na ulicama grada svaki dan neko novo klanje, ljudi oko tebe umiru u blatu, svakog dana neko nestane u uličnom ratu”).

Dok su u muzičkom smislu pokušavali da kopiraju poznate eurodensere poput 2Unlimited, La Bouche i drugih, čiji stil karakterišu ženske melodične i muške rep pevačke deonice, sintisajzeri i jaki basovi, u estetskom smislu domaći denseri oslanjaju se pre svega na dizelaše.

Dizelaši su verovatno jedina autohtona srpska supkultura, a mogu se pohvaliti i time da imaju stranicu na srpskoj Vikipediji. Iako nikada nisu imali obeležje pokreta, dizelaše odlikuju sličan životni stil i stil odevanja. Pojavljuju se, naravno, devedesetih godina, a postaju masovna pojava nakon dokumentarnog filma “Vidimo se u čitulji”, koji se bavi životom beogradskog podzemlja. Gotovo svi akteri su ili ošišani do glave ili, poput Kristijana Golubovića, nose čuvenu “tarzanku”. Zlatne kajle sa masivnim krstovima, firmirana odeća, trenerke svilene i sintetičke, široke pantalone, kaiševi sa nitnama, “spit fajer” jakne, “er maks” i “ribok” patike, džemperi od trikotaže sa V-izrezom, uz držanje svojstveno opasnom momku i povezanost sa kriminalnim radnjama glavna su obeležja. Legenda kaže da je prvi koji se upasao i okačio kajlu bio Aleksandar Knežević Knele (1971–1992), jedan od pripadnika voždovačkog klana i svojevrsna legenda među “žestokim momcima sa vrelog beogradskog asfalta” devedesetih. Kristijan Golubović, ipak, poslednjih godina izjavljuje kako je taj stil u Srbiju prvi doneo on kopirajući stajling Mister Tija, američkog rvača, poznatog po ulozi u “Rokiju 3”, poreklom iz čikaškog geta. Ruku na srce, između dizelaškog načina oblačenja i stila repera, ali i kriminalaca iz crnačkih geta po Americi, sličnost je nesumnjiva, a ogleda se pre svega u masivnom nakitu, kajlama, krstovima i prstenju, svilenim trenerkama i vezama sa podzemljem.

“Dizelašice” su mnogo manje pominjan termin nego dizelaši, ali bilo je i devojaka koje su nosile upasane trenerke i “er maks” patike. Devojke koje su se okupljale oko dizelaša, ipak, izgledale su sasvim drugačije. Veoma kratke suknje, mrežaste čarape, cipele sa platformama, mrežaste majice u kombinaciji sa brushalterom iste (ili kontrastne) boje, napadna šminka i tamni nokti glavne su odlike mode devedesetih. Međutim, tokom decenije, moda je evoluirala, pa, iako su krojevi ostali manje-više isti, dominantnu crnu iz prve polovine devedesetih kasnije su zamenile vrišteće fluorescentne boje, pre svega zelena i narandžasta. Ova promena u tom periodu verovatno je u vezi i sa rastom popularnosti tehno i rejv supkulture koja u to vreme jača na globalnom planu, a uticaji stižu i do Srbije. Međutim, bez obzira na koketiranje domaćih izvođača sa ovim žanrovima, u Srbiji su oni ipak ostali povezani sa takozvanom urbanom supkulturom, koja se krajem devedesetih i početkom dvehiljaditih javlja između ostalog i kao reakcija na dizelaše i dizelašku kulturu.

U tom i takvom svetu kakav je bio položaj junaka naše priče koji će se 8. oktobra okupiti u Areni? Iako su u kolektivnoj svesti ostali jedan od simbola vremena obeleženog ratovima, siromaštvom i kriminalom, zapravo, nikako nisu spadali u prvi muzički izbor žestokih momaka. Najveća fascinacija ovih stvaralaca, srpski kriminalci, koji su u to vreme činili džet-set, takođe su preferirali turbo-folk. Tome u prilog ide činjenica da nikada nijedna pevačica dens muzike nije bila u vezi ili braku ni sa jednim beogradskim kriminalcem, dok među folkerima spisak počinje neprikosnovenom Svetlanom Cecom Ražnatović i Željkom Ražnatovićem Arkanom, a nastavlja se sa Gocom Božinovskom i Zoranom Šijanom, Lelom Andrić i Srđanom Adžemovićem, Jelenom Karleušom i Zoranom Davidovićem Ćandom. Od muških polovina ovih estradno-kriminalnih parova nijedan više nije živ i nijedan nije umro prirodnom smrću, a muzički žanr kojim se bave njihove izabranice jasno pokazuje koja je muzika bila najbliža srcu ovih “vitezova sa asfalta”. “Oči boje duge”, “Vrati mi, vrati bundu”, “Samo u snu”, “Dak, ti si mrak” ili “Idemo na Mars”, bili su devedesetih muzička podloga za početak žurki na čijem vrhuncu se sluša turbo-folk. Najverniju publiku srpski denseri imali su među – decom. U tome se i krije objašnjenje za to što među internet-komentatorima koji su oduševljeni događajem u Areni ima tako mnogo ljudi starih između 25 i 30 godina. Srpski dens je muzika njihovog detinjstva, a izgleda da su ljudi uvek nostalgični prema vlastitom detinjstvu, čak i kad ga provedu devedesetih na Balkanu.

Kada se pažljivo pregledaju arhive novinskih tekstova i društvenih analiza, vidi se da se o “povratku devedesetih” govori još od 2003. godine i prve ozbiljne društvene krize, nakon ubistva Zorana Đinđića. Ipak, u poslednje dve godine, analize i komentari sa ovakvim prizvukom su brojnije. To nije slučajno, jer se intenzitet govora o povratku devedesetih povećao baš u godini početka svetske ekonomske krize, 2009. A kad se u Srbiji pomene kriza, ima li jače prve asocijacije od devedesetih godina. One se ipak ne mogu vratiti, pre svega jer vreme ne ide unazad. Međutim, činjenica je da se mnoge trenutno važeće karakteristike srpskog društva podudaraju sa onima iz pretprošle decenije. To što su prošlonedeljni zločini u Zemunu i u Novom Beogradu, žurka “Volim devedesete” sa pretećim sloganom “Devedesete su tu” i estradnim pojavama za koje smo mislili da su duboko zakopana epizoda u istoriji domaće muzike, poskupljenja hrane, rastuća nezaposlenost, događaji na Kosovu i zatezanje diplomatskih odnosa sa Hrvatskom pokrenuli neprijatan asocijativni niz, znači samo da tu užasnu deceniju, koliko god se trudili, ne možemo da zaboravimo. A s obzirom na to kako je užasna bila, ne bismo ni smeli. Umesto zaborava koji je nemoguća misija, možda se samo treba pomiriti s tim da su nam, bez obzira na uloženi trud, posledice tog i takvog života ostale, kako na društvenom tako i na ličnom, ali i na kulturnom planu. A Dr Igi i Ivan Gavrilović su tu samo da nas podsete ko smo i kakvi smo bili.

– Idem na operaciju u sredu, kaže Džon Maligan dok seda u pletenu fotelju u ćošku moje male kancelarije na raskrsnici Wilshira i La Jolle.

– Još imam gelere u leđima, Džon pokazuje na stranu desnom rukom dok se naslanja na široki naslon od bambusa.

Džon Maligan je jedan od onih tipova u čijem prisustvu može da ti bude jako neudobno. Nemojte me pogrešno shvatiti, kao scenarista Džon je bolji majstor od mnogih koje sam čitao, ali i na samu pomisao da ću morati da provedem neko vreme sa njim između ista četiri zida hvatala bi me panika i svaki put kada bi trebalo da se vidimo gotovo instinktivno bih tražio već nekakav izgovor da otkažem sastanak pred sam njegov dolazak. Ali, šta je tu je, Džon Maligan je svoj roman, koji je bolje prošao kod kritičara nego čitalaca i potencijalnih kupaca, adaptirao u scenario i kao njegov literarni agent, sada sam ja bio na redu da napravim čudo i ubedim Hollywood da je to odličan antiratni film koji jednostavno mora da se napravi u ovo ratno doba.

-… pet komada. Do same kičme.

Škripa suvog bambusa ustupa pred Džonovim teškim akcentom dok se on savija još dublje u stranu. Mislim da ovoga puta nećemo pričati o njegovom scenariju.

Kada je prvi put došao u moju kancelariju, Džon Maligan mi je ispričao da je imao sedamnaest godina kada je njegov Da odlučio da mu je dosta “bigota, prokletih planina i prokletog vremena u njegovoj Albi“. Zvuci The Four Topsa i Temptationsa koji su se širili iz starog Telefunkena, najvrednijeg posedstva porodice Maligan, garantovali su Džonu i dvojici braće koji bi čučali u mraku obasjanim sjajem radio skale nameštene na Radio Luxemburg da vlaga škotskih brda ni njima neće puno nedostajati.

Za manje od šest meseci obećanog života, Džon Maligan je regrutovan.

Vijetnam.

Jedan pogled u Džonove zelene oči dovoljan mi je da shvatim da je on ovoga puta drugačiji. Prilikom svakog pređašnjeg susreta Džon je imao nakakav manični pogled koji bi me već pri rukovanju razoružao i gotovo ostavljao bez reči. Danas toga nema. Dok polako nestaje u škripi fotelje, danas je Džon Maligan drugačiji. Možda sputava svu tu maničnu energiju, čuva je? Onda mi napokon svane.

Džona je strah.

Po isteku njegove ture vojska ga je poslala kući u jednom komadu. Ratni demoni ostavili su ga na miru nekoliko godina, taman koliko mu je trebalo da zasnuje porodicu sa Moli, devojkom koju je imao sreće da upozna pre nego što mu je Uncle Sam gurnuo pušku u ruke i poslao ga na drugu stranu sveta da je tamo koristi u ime slobode. Onda se sve vratilo. Duše onih koji nisu imali sreće da dočekaju kraj rata počele su da se mešaju sa ljudima koje je Džon sretao na ulici. Ubrzo su utvare uspele da oteraju one od krvi i mesa i Džonovi dani su postali jedna duga noćna mora.

– Da, puno boli. Operacija je opasna i verovatno ću morati da ležim par meseci. Džonov grubi glas, stalno prisutni podsetnik na njegove manje trezvene dane potvrđuje moju sumnju. Na licu mu zaigra saučesnički osmeh i on doda, al biću stalno urađen.

Dok mu osmeh kopni, Džon polako spušta pogled. Uvek je odeven u crno od glave do pete i nikad ništa ne uspeva da zakomeša to Maligan crnilo osim dva teška srebrna prstena ubraždena oko njegovih debelih prstiju i teški srebrni krst koji mu se lenjo niše oko vrata.

Kada je došao u moju kancelariju da mi donese novu verziju scenarija, Džon mi je ispričao o danima koje je proveo u Paranoid Parku u San Francisku, o užasu i paklu koje bi hladne zalivske noći plimom nanele iz duboke tame. Potukao bi se oko para čizama koji je neki drugi nesrećnik imao na nogama pre nego što se onesvestio od boce jeftinog burbona. Svako drugo veče bio je njegov red. Pesnice, krv, spas – stvari su se uglavnom odvijale po istom redosledu. Sledeća stvar koje bi se sećao bile su oči njegove Moli i mala Miriam iza rešetaka prozora na hladnom zidu mentalne ustanove.

Posle par sastanaka, pošto smo malo navikli jedan na drugog, Džon mi se poverio da mu je upravo jedan drugi Škot, veliki Robert Lewis Stevenson, spasio život u Vijetnamu. U toku jedne izviđačke misije njegov vod je u nekom pirinčanom polju naišao na ogromnog, predivnog bika koji je mirno pasao ne primećujući dobro kamuflirane vojnike. Dok su oni stajali opčinjeni njegovom lepotom i snagom, jedan od vojnika izgubljen u paranoičnoj magli marihuane odjednom je raspalio paljbu. Pokušavajući da pobegne od ljudskih zveri, jadna životinja je pojurila prema ogradi koja razdvaja dva pirinčana polja, ali ujedi vrućeg olova zaustavili su je u pola skoka. Ogromni bik se stropoštao na bodljikavu žicu i pustilo krik od kojeg se svima sledila krv u žilama. Čak je i paljba prestala. Bodljikava žica se zarila u bikove mošnice i dok se on batrgao u smrtnom ropcu sa testisima koji su mu visili iz poderane kese, iz obližnje šume domaći gerilci su osuli žestoku paljbu po svojim oslobodiocima. U trenutku kada je pomislio da mu se približio sudnji dan, Džon je zatvorio oči i pomolio se svom tvorcu, ali se u sred gromovite paljbe pojavio duh čuvenog pisca u vidu jedne mlade Vijetnamke i prvo spasio bika i potom izvukao Džona iz krvavog pirinčanog polja i odneo ga na bezbedno mesto.

Danas Džon ne priča o tome. Ustvari, danas Džon uopšte ne priča. Posle desetak tihih minuta, on ustane i pruži mi ruku. Do viđenja ili zbogom? Ja raširim ruke i umesto rukovanja ponudim mu zagrljaj. Džon ga odmah prihvati i ja ga potapšem po ramenu i poželim mu sreću u sredu.

***

U četvrtak je počela pilot sezona i u kancelariji je opšte ludilo. Telefoni neprestano zvone: klijenti, producenti, pisci koji traže agenta – kao da su svi rešili da zovu odjednom, kuriri sa scenarijima i ugovorima utrčavaju i istrčavaju iz kancelarije, jure se audicije, zakazuju sastanci… Usred te buke koja je danas nepodnošljivija nego inače, na trenutke čak i bolna, ja iščekujem taj grubi glas. Isti onaj na čije pozive i poruke često ne bih ni odgovorio. Ne danas. Poziv napokon stiže u trenutku kad krećem na ručak, i ja se vratim u kancelariju i podignem slušalicu.

– Halo. Ovde Džon Maligan. Sve je bilo u redu. Prošlo je i bolje nego što smo očekivali, valjda on i doktori pomišljam, dok on nastavlja istog daha, Pa, šta ima novo sa scenarijem?

Nekoliko minuta kasnije sedam sam za sto svog omiljenog restorana na Trećoj ulici. Obasjan kalifornijskim suncem, uz vijetnamski Pho, za ručak naručujem i jedan škotski viski. Single malt, bez leda.

S talijanskog preveo Tvrtko Klarić

Snabdijevanje manom jamči božanstvo tijekom svih četrdeset godina Izraelova klatarenja pustinjom. Riječ je o golemu predsoblju slobode, koja uvijek podrazumijeva rizik i hodnju. Sloboda nije perivoj, već par sandala koje kroče po trnju i kamenju. Mana pribavlja neophodne kalorije, bez prekida, pa i u času najgorega sraza božanstva s pukom koji si je podigao tele da ga časti.

“Nebeskim ih kruhom tad nahrani”, piše psalam 105, u 40. stihu. Mana je kruh, neophodna hrana kojom se ne može trgovati, naprosto se dostavlja. A kruh s neba silazi u dovoljnim količinama, ali s pravilima za upotrebu. Božanstvo utanačuje da služi “leoclà”, za hranu. Nije to suvišna opaska, time želi isključiti svaku drugu upotrebu: njome se ne može trgovati. Ne može se zakapariti, preprodavati onome tko se ne želi potruditi svakoga dana i poći prikupljati izvan taborišta. Božanstvo zabranjuje zabranjuje zalihe, liječeći slabljenje u toku dana. Tko je sačuva za sutrašnji dan, zatekne je pokvarenu. Ta hrana služi samo za održavanje, ima upotrebnu vrijednost i nikakvu vrijednost za razmjenu. Mana nije roba.

Drugo pravilo bijaše raspodjela na jednake dijelove. Na kraju dnevnoga prikupljanja provjeravalo se pikupljeno. Jednakost temeljne namirnice jačala je sponu među članovima zajednice. Napokon i posljednja briga: na zemlji preostala mana bijaše prekomjerna te uništena na licu mjesta. Je li božanstvo griješilo u računu? Ne, ali je zato priječilo da onaj najslabiji mora prikupljati posljednju porciju, onu što su je drugi odbacili. Tako nitko nije trebao žuriti, stići prije ostalih, svađati se zbog prednosti. To božanstvo imalo je na srcu i dostojanstvo potrebitih.

Kruh je zemaljska mana, svjetovno djelo na sliku i priliku one koja je padala tijekom četrdeset godina u pustinji. Predrag Matvejević pripovijeda o grandioznom klatarenju žita, iz Azije prema svjetskim njivama, dugu selekciju i specijalizaciju prenošenu naraštajima. Gnusan je današnji patent o sjemenju žita, o tobožnjem pravu na anonimno a orijaško djelo težakâ čitava ljudskoga roda. Drugi s jednakom zloporabom pečate vodu oznakom privatnoga vlasništva.

Kruh sadrži dodanu vrijednost narodâ koji su ga mijesili da bi ga nudili božanstvima, gestom uzvrata: s kvascem ili bez kvasca, sa solju i bez soli, s krvi ili bez krvi.

Kršćanstvo u euharistiji preobražava kruh u meso, zemaljske ugljikohidrate u nebeske proteine. Krist je mana koja kroči obrnutim putem. Odatle sakralni miris koji prati, bar je nekada pratio, kruh na trpezi. Kad bi pao sa stola, poučili su me da ga podignem i poljubim. Ako bih pokušao napraviti kuglicu od sredine, prostodušno bi prigovorili: s kruhom se ne igra.

Tako mi nije neobično da u drevnom hebrejskom kruh i rat imaju isti troslovčani korijen: lamed (l), het (naglašeno h) i mem (m). Osporavajući kruh priskrbljuje se rat. Gid’ on, Gedeone, postaje vojskovođa u Izraelu kada susjedni narodi hoće izbrisati Izrael uništavajući ljetinu. Tko izgladnjuje (nekoga), taj (ga) prisiljava na oružje.

Zrak, voda, vatra, zemlja: iskonski elementi one tvornice, po mišljenju drevnih Grka, slijevaju se u formuli kruha. Zemlja prihvaća sjeme i korijene žita, voda biljku hrani s proljeća, topli zrak dozrijeva klas a vatra u peći preobražava brašno u kruh. Kruh, osim što je djelo radništva ljudskoga roda, tijesto je veličanstvenih sila prirode, katostrofična svaka za sebe, zbog razorne snage. Kruh je dakle njihov mirovni ugovor, uspjeli savez između prirodnih energija i ljudskih ruku. Miris tople pogače, čak i usred rata, nameće predah oružju.

Drndava krntija nekad ih je veselila. Ah, nekad…

Nismo mogli vjerovati da su Petrine frendice (još u trećem osnovne) točno znale u kojem je austrijskom dućanu kupljena njena nova košulja, dar od bake. Zato mi je bilo posebno drago što moji klinci ne pokazuju danas već uobičajene simptome pomodnog odnosa prema vrijednim stvarima, odjeći ili luksuznom životnom stilu.

Čak su znali tražiti da se vozimo starim Golfom koji se sav trese jer im je to bilo zabavno. No, svemu dođe kraj, pa sada ipak znam čuti: “Tata, kaj ćemo se opet sramotiti pred školom s tom krntijom?” Filip je manji i još ponekad inzistira: “Tata pliiiiz, idemo danas s drndalicom u školu!”

Razmišljam: što se dogodilo s mojom djevojčicom koja je sa samo šest godina vikala na političare zbog toga što mirno gledaju ljude koji kopaju po kantama za smeće i tražila da hitno nešto poduzmu?

Što reći kada školarac (na sreću, moji još nisu u toj fazi) nastavnici odbrusi da njegov mobitel vrijedi više od njezine mjesečne plaće? Ili na izjavu “Pa mi imamo veliku kuću, morali bismo imati i velik novi auto, što će nam reći ljudi?” No, što da očekujemo od djece kojoj roditelji sličnim izjavama služe kao primjer.

Kada načuju takve žalopojke, moji mi klinci obično kažu: “Tata, kaj briješ crnjake, moraš biti iniš” (da podsjetim, to im znači biti in) “i cool faca, pa mi se samo zezamo, ne moramo imati nove mobitele”. Obično uslijedi kratka stanka, pa onda ipak: “Ali, novi auto i PSP fakat bi mogao već jednom kupiti”. Fakat nemam pojma.

*

Povijest se ponavlja: moj sin želi biti smetlar

Filip je nekidan svečano izjavio da želi postati smetlar. Inače bih se samo nasmijao na njegovu foru, ali cijela je priča pomalo čudna. Naime, i ja sam kao klinac govorio da ću postati smetlar. Bilo mi je nevjerojatno da netko dobije prekrasni narančasti bicikl s kantom, cijeli se dan vozi s drugim dečkima i još za to dobije plaću. Ako u poslu budem dobar, mislio sam, možda me unaprijede, pa mi daju da se vozim na papučici smetlarskog kamiona.

Znanstvenici kažu da nije dobro svoje neostvarene snove u obliku pritiska prenositi na djecu kako bi ostvarila naše ambicije. Časne mi riječi – nisam svog sina ni na koji način prisiljavao na takvu odluku. Čak je mami rekao – znaš, gledao sam danas tetu čistačicu, pa mislim da i ja uskoro (ide u prvi razred) moram početi zarađivati, a ako budem imao peticu, možda ću se čak voziti na smetlarskom kamionu. Požalio sam se prijateljima na ambicije svog nasljednika i svi me tješe da bih, imajući u vidu današnji pogled na svijet novih generacija, trebao biti sretan što Filip želi raditi bilo što.

Kad bolje promislim, još kao petogodišnjak jednog se jutra probudio plačući da su mu počele rasti dlačice, što znači da će brzo postati odrastao, a još nema ni posao, ni kuću ni – ženu! Pa gdje ću je dovesti kada dijelim sobu sa sestrom, pitao me brišući suze. Morao sam mu obećati da će u slučaju ženidbe tata naći rješenje. Ma, imaju pravo – treba im dopustiti da sami izaberu.

*

Otkad je FUJ kratica za Fino Ukusno Jelo?!

Kad je Petra bila mala, čokoladu je zvala “kljka”, a sok – “kokoda”. Nadali smo se da te nazive neće koristiti do srednje škole. No,dogodilo se obratno. Klinci su na vrijeme naučili riječi, a mi u obitelji te smo simpatične prve izraze još dugo koristili iz navike, pa se događalo da nas konobari čudno gledaju kad smo u kafiću naručivali jedan “kokoda”.

Djeca su sve brža. Navika novih generacija da prema uzoru na SMS poruke sve govore u kraticama traži od nas da se ne čudimo kad nam kažu GAL (get a life) ili na opomenu da za stolom ne govore FUJ,odgovore da to znači Fino Ukusno Jelo. Komunikacijski očito zaostajemo za novim generacijama, ali ne traže samo klinci sve bržu i sve jednostavniju komunikaciju. Mobilni operateri pod naslovom “pronađite srodnu duπu” nude usluge SMS flerta: ukucajte broj, a mi ćemo vam naći idealnog partnera! Mi smo se danima pripremali što ćemo joj reći da ne ispadnemo glupi, a oni imaju gotove poruke koje samo treba poslati.

No, što da radimo kada nešto nije jednostavno i kratko kao SMS? Mali genijalci i za to imaju rješenje. – Tata, je li vidra živi u rijeci, jezeru ili u moru? Pa, nije to tako jednostavno, ima raznih vrsta. Ma dobro, ali da sad ne kompliciramo – napisat ću da žive u rijeci i gotovo.

Iskreno, ne mogu klincima prigovoriti zbog pretjerane banalizacije, jer je trend zahvatio i medije, kao što svjedoči poznata novinarska šala:
Kako bi počela glavna TV vijest da je CNN postojao u vrijeme Mojsija?
– Danas je na Sinaju Mojsije od Boga primio deset zapovijedi, od kojih su najvažnije tri…

ili moj otac u Kini

Vreme je stajalo dok se auto kretao. Sedeo sam na zadnjem sedištu, duboko i prijatno zavaljen. Iz ovako komotnog položaja posmatranje ljudi kroz prozor automobila pričinjavalo mi je pravo zadovoljstvo. Njihovo kretanje po pekinškim trotoarima samo je na prvi pogled izgledalo uobičajeno: svi su hodali paralelno sa autom, neki u njegovom smeru, a neki u suprotnom. Osim jednog postarijeg gospodina koji se kretao u oba smera istovremeno jer je hodao – natraške. Kao da je time poništavao protok vremena.

Prvo sam pomislio da je to jedna od onih situacija kada ste u izvesnoj vrsti privilegovane pozicije iz koje vam svet deluje pomalo pomeren “u šreh”. Kada vam ugao gledanja dopušta slobodu devijacije. Ili kada ste oduševljeni sopstvenom reakcijom na zatečene okolnosti u toj meri da vam se stvarnost prikazuje u jednoj vrsti čudnovate poželjnosti. Što se mene tiče –tada i tamo – svi ovi uslovi bili su ispunjeni do kraja, te sam slobodno mogao da kroz Kinu prolazim sa dvostrukim slikama: onim preda mnom i onim u mojoj glavi. No, dogod ova dva sveta pucaju po šavovima – sve je u redu jer se oni mogu nanovo prišiti. Nezgoda je ako svetovi popucaju van šavova.

Vozača sam zamolio da zaustavi automobil tik uz trotoar kako bih se uverio u jednu ili drugu sliku o šetaču. Pošto je išao u istom smeru sa nama, sustizao nas je dok smo ga čekali, ali je u isto vreme prkosio logici dolaženja jer nam se sve vreme približavao okrenut leđima. Drugi prolaznici su ga vrlo pažljivo i bez ikakvog negodovanja zaobilazili, izbegavajući bilo kakav dodir sa njim, a kamoli grubi pešački sudar. Ni on nije delovao nimalo zabrinuto hoće li se o nekoga ili o nešto očešati, saplesti ili ne daj bože pasti. Nisam se čudio njemu već sebi jer mi je taj nestvarni hod ovde, preda mnom, u neopisivoj pešačkoj gužvi odjednom delovao umesto nerealno, potpuno umesno i uobičajeno.

Svaka nenadana i neobična slika, posle prvog iznenađenja, naravno, ima i svoje objašnjenje. Ono osim što zadovolji racio, uništi i književnu magiju. Tako je i meni vozač, videvši moje tako ozbiljno zanimanje za ovog hodača u rikverc, i da me ne pita, vrlo uslužno objasnio pojavu: to je još jedan od kineskih metoda zdravog načina života. Naime, čovek u svom normalnom hodu, po zakonima inercije, svoje telo uvek drži blago nagnuto ka napred, kao da ima nameru da se svakoga časa obruši na tlo. U tom položaju provodi godine i decenije i kičma mu se vremenom u istom pravcu neprimetno deformiše. Hodanje unazad i grešku i kičmu i celo telo ispravlja u dobrom pravcu i uspostavlja savršenu ravnotežu između onoga napred i onoga nazad.

Objašnjenje, koliko god bilo laičko, imalo je svog smisla. Ali, smisao se gubio kada je moj komplikovani mozak, ne znam zašto, ovaj hod povezao sa vremenskim protokom života: tada sam pred sobom video čoveka, svoga oca, kako svoj ceo (nedovoljno dug) život živi – unazad. Kao da je od sekundu pred sopstvenu smrt, sa samo pedeset i osam godina starosti – mladosti, odlučio da sve okrene naopako i da se od tog časa kreće unatraške ka svojim mlađim godinama. U tom pravcu gubio je mudrost i iskustvo umesto da ih je sticao. Bivao je mlađi, ali ograničenijih sposobnosti. To mi je izgledalo kao kada biste svoju dušu gledali u ogledalu: ona bi se obrnula kao telu leva strana u desnu i obratno, ali ovde – napred u nazad.

Video sam ga od tada pa nadalje na svakom koraku ove zemlje drugačije od svih. Valjda zato što je i on bio drugačiji od svih. Trideset godina posle njegove smrti, u kojima nisam poštovao ni redovno obilaženje njegovog groba a kamoli nečeg prilježnijeg, pojavio mi se u životu kao moj sopstveni sin koji bi sada imao dvadeset i osam umesto pedeset i osam godina! Mladić kojeg je trebalo da obučim još ponečemu u životu. Da sopstvenom ocu budem otac. Da mi sin bude otac. Mislim, otac – sin.

Dopalo mi se što su me moji kineski domaćini vodili po međusobno različitim mestima, u svakom pogledu. Od Kineskog zida (svi ga, pa i oni sami, zovu Veliki zid) do Čajdžinice Lao Šea, od Zabranjenog grada do Pozorišta senki, od šangajskog tornja (263 metara uvis turbo liftom za nekoliko desetina sekundi) sa kojeg se vidi celi svet izražen i u kilometrima – sve do gajeva bambusa i sirotinjskog (a čuvenog starog) sela Džu Đia Điao na reci Cao Gang, kakvih ima na hiljade, ali sela kojih se njihovi stanovnici ne stide. Naprotiv. U takvom jednom pevale su mi tri bakice skoro bez zuba uporno udarajući u neka cimbala i cevčice. Pevale su fantazmagorično, bezubost im nije kvarila glasove, i bile su tako neizmerno radosne. Selo na reci, ili bolje reći – nešto poput male kineske Venecije sa uzanim trotoarima i kanalima kao ulicama. Vožnja pokrivenim čamcem, nečim kao ploveća nosiljka – nazovimo je ploviljka (ali ne kao crna gondola u koju se nikada nisam želeo da ukrcam jer me je uvek podsećala na pogrebnički prevoz u kojem se sigurno moj otac vozio a da nisam ni znao) i zavirivanje u domove seljaka. Slika bede kroz širom otvorena vrata – kao na slikarskom platnu, bede koje se niko nije stideo jer je ona bila njihov život. Siromaštvo slično onom koje sam video usred Napulja koje me je, opet, podsećalo na bedu Indije. Daleko od toga da se u siromaštvu uživa, ali među svim tim ljudima bilo je nekog čudnog pomirenja sa istinom nemanja. Vrata od domova koja se drže otvorena ne samo zato što se u njima nema šta ukrasti: u kineskom selu to su sto, stolice, šporet i krevet, u centru Napulja – sto stolica, krevet i TV, u Indiji – sto, stolica, bez kreveta. Nego, nema se šta skriti od pogleda. Ni od svog ni od tuđeg.

Kada smo u mojoj porodici bili suočeni sa sličnom bedom, moj otac se nije stideo sebe već ljudi koji su ga do toga doveli. Izašao je iz sveta bogatstva kao mladi diplomata od karijere, vratio se iz inostrane službe; i vilu, automobile i mali zoološki vrt usred centra stranog grada zamenio stanom usred svog Beogada, ali koji (i stan i on) zbog već konfiskovane imovine svog novoustanovljenog statusa narodnog neprijatelja više nije imao ama baš ništa – čak ni sto ni stolice. Ni struju. Živeli smo u drugoj polovini dvadesetog veka, u naprednoj zapadno-socijalističkoj zemlji, na podu, uz sveće. I čekali kada će se okončati sudska patetična drama u kojoj se već u prvom činu znao epilog. I krili se sami od sebe.

Pobegao sam od svojih vodiča. Prolazeći selom, svi su želeli da posete taoistički hram koji je delovao privlačno, ne baš turistički, ali primereno narodnoj religiji – nekako suviše otvoren. Ja sam prebegao u budistički hram po imenu Juan Ćin Čan Juan u koji niko nije zalazio. Dok sam ulazio, ukazana mi je čast zvonjavom ručnog zvona iz ruke starešine manastira lično. Bila je to njegova i Budina dobrodošlica. No, kako je hitro odreagovao na moj dolazak, monah je isto tako odmah potom zaronio u neki važan posao, nagnut za stolom kraj samog ulaza u hram. Ostavio me je, kako i treba, sopstvenoj samoći. Ovaj manastir, iako je bio u centru naselja, umeo da sačuva mir kakav se nigde ne može ni osvojiti ni zaslužiti. Kinezi su inače u srednjem veku imali utopijsku ideju da od taoizma, konfučijanizma i budizma – tri stuba filozofije i religije – stvore jedinstvo (takozvana ideja “tri vere – jedna vera” iz doba dinastije Ming). Nisu uspeli. Kao što su hrišćani, ovoga puta oni išli unazad, pa od jedne vere stvorili dve, ako ne i tri. Zamislimo da sada zažele da obnove staru ideju “tri religije – jedan bog” i, pre svega posle sopstvenog ujedinjenja, priključe sebi islam i judaizam. Ili hinduizam i šintoizam. Sa ili bez misli o ujedinjenju, šetnja manastirskim imanjem i hramom bilo je okrepljenje koje me je opet vratilo ocu. Samo on je znao koliko neophodne samoće mu je donosila Sremsko-karlovačka bogoslovija dok je u njoj krotio veronauku prema sopstvenom biću. Mislio je da će se božanskim baviti, a rat ga je lišio čak i ponečeg ljudskog. Rat je doduše stvorio nove bogove, pa je možda zavet i bio ispunjen. Ali, ovi bogovi su ispostavljali žestoke račune.

Ovaj hram, a naročito njegovi stariji monasi, izdržali su sankcije sopstvene države koja decenijama nije dozvoljavala čak ni pojavnost elitne ekskluzivnosti budizma: sve je moralo ostati među zidinama. Monasima ta vrsta dodatne osame nije smetala; njoj su bili učeni. Ali, ona u drugom smeru nije bila poželjna jer je poklonike osujećivala da toj osami priđu.

Otud, iz tolikog nasleđa apsurda (od hodanja unazad do prećutnog opstanka budizma u komunizmu) sadašnja Kina je spojila nespojivo, i to maltene od svega po malo. Recimo, na jedan od pristupačnih prilaza simbolu veličine ili bolje reći grandioznosti Kine – Kineskom zidu –stiže se od donje tačke modernom uspinjačom, kao da ste pošli na skijašku stazu. A posle ostajanja bez daha od lepote, dužine i stamenosti tog čuvara kineskog identiteta, vraćate se u realnost i dolinu iz koje ste pošli – spuštajući se na sopstvenoj zadnjici na majušnom tanjiriću pod vama – koji kilometar dugim toboganom. Opet, kao na bob stazi na kojoj jurite sumanutom brzinom, i jedino morate voditi računa da vam palica među nogama (velika ručna kočnica) bude spas od izletanja u slobodni pad. A dole vas sačekuju ratnici u tradicionalnoj odeždi dinastije Han koji vas napadaju iz žbunja pokušavajući da vas prikolju svojim ogromnim, vrlo uverljivim heraldama i satarama. Kič primeren ambijentu u kojem se uživa. I u ambijentu i u kiču. A dok ste na Zidu, kada vam se približi budistički sveštenik i sa vama progovori na kome god hoćete jeziku, taman se ubedite da ste upravo ukoračili u sedmi vek pre nove ere (kada je Zid počeo da se gradi) ili makar u četrnaesti vek novoga doba (dinastija Ming, kada je priveden kraju), a ono – njemu u ruci – koka kola. Jevtin kontrast, ali efikasan za buđenje. Ali kakvo! Samo da biste konstatovali da je ovaj džinovski zmaj što je nadkrilio Aziju građen skoro dve hiljade godina! Istorijska neumitnost? Upornost? I kako onda da se ne vidi sa Meseca?

Jedan od možda najvažnijih graditelja Zida car Ćin Čuan Li (250.g. pre nove ere.) bio je i prvi zajednički car cele Kine. Ali, kako je to postao? Kontrastima. Ujedinio je zemlju vojskom od pet stotina hiljada vojnika! Ujediniti zemlju tolikom vojskom značilo je i pomoću nje ubiti enormno mnogo ljudi. Ali, on je preterao: izvori kažu da je za tu njegovu ideju pobijeno dve trećine stanovništva svih državica. Dodatne mrtve, one koji su učestvovali u gradnji zida, uziđivao je u njegove temelje (O tome priča i čuvena legenda o Binu, ispisana i rukom savremenog pisca Su Tonga sa kojim sam delio javnost upravo o ovoj knjizi na Pekinškom sajmu knjiga pred više stotina novinara). Da li žaleći za mrtvima ili prosto slaveći svoju armadu, on je naredio da se napravi čuvena glinena vojska (pronađena vekovima kasnije) pod slojevima zemlje, njih šest hiljada, sa isto toliko konja, za sada, jer kažu da ih ima još neotkopanih. Ali, apsurdi se nižu jedan za drugim: za ovu armiju or terakote umetnicima je poziralo isto toliko hiljada pravih vojnika! Svaki lik je realan i nije iz vajarske mašte. Kao da je one prethodno pobijene ili uzidane hteo da vrati među žive. Savetnik ovog istog cara Mi Se primenio je jedinstven recept za dodatno ubijanje četiri stotine i žezdeset učenih ljudi (dakle, ne samo naučnka, već današnjim rečnikom rečeno – intelektualaca toga doba): kako je imao hobi da posmatra pacove, tako pažljivo posmatrajući ih uvideo je da su oni na dvoru, uhranjeni, bili agresivniji od onih uličnih. Na osnovu toga je zaključio da carevini preti opasnost od pobune učenih (dakle, valjda prezadovoljnih) ljudi! I pobio ih. O knjigama da i ne govorimo. Njegov gospodar, isti Ćin Čuan Li, inače je patio od patološkog straha da će biti otrovan. Braneći se od jedne takve paranoične situacije, 210.g. pre nove ere, tražio je formulu za protivotrov koji mu je potom bio i napravljen. Iz preventivnih razloga ga je popio i – otrovao se.

Sledeća dinastija (Han) otvorila je čuveni Put svile. Po onome šta je učinio za povezivanje sveta, i taj put bi se mogao videti sa Meseca. A možda i oni morski kojima su u srednjem veku jezdili kineski moreplovci, mnogo ranije od evropocentričnih Iberijaca ili Mlečana. Pa, uostalom, ko je izmislio kompas i kormilo? No, takva je Kina – sva u građenju i razgrađivanju. Čak i onda kada su bili napredni, događalo se i ono suprotno: recimo, jedna od retkih kraljica toga doba u svetu, Fu Hao iz dinastije Šan (13.vek), nije mnogo uživala u blagodetima svoga pola već se dičila generalskim činom pomoću kojeg je pobedila dve protivničke države u ratu koji je vodila. A istovremeno žrtvovala ljude, ne samo na bojnom polju, već i u ritualne svrhe.

Svojevremeno, za potrebe javne ponude, trebalo je da odgovorim na jedno ispitivaču važno pitanje, sastavljeno od dve geografske varijante: Šta bih naveo kao primer za sliku “Kine u malom” ili, ako mi je lakše, “Pekinga u malom”? Tada se nisam setio nečega što sam zapravo znao, ali valjda zato što je primer prvo valjalo nekako doživeti. Sada ga znam.

Čajdžinica! I to ne bilo koja, već čajdžinica “Blagostanje” iz drame Lao Šea. Ona je bila odgovor na oba pod/pitanja: bila je slika i Kine i Pekinga istovremeno i slika njihove prve polovine dvadesetog veka. Bila je čak slika i druge polovine dvadesetog veka, a da to ni ona ni njen autor nisu znali. A po mom svedočenju, čak i slika prve dekade dvadesetprvog veka. Zašto? Zato što je u sebi sadržavala tzv. višenamensku Kinu: u njoj se, pre svega, pio najbolji čaj od čega god biste poželeli. Osim konobarica koje bi vam ga služile na tradicionalan, prilično komplikovan način, ceremoniju bi upotpunjavao virtuoz za sipanje čaja: on bi vam iz šuplje drvene, uzane “cevi” duge više od jednog metra, držeći je na leđima, iza svog vrata, a skoro klečeći, tako nagnut kao neki klovn, sa visine jednog kraja štapa iz njega ulivao čaj na njegovom drugom kraju u šolju koju je držao u svojoj drugoj ruci, nisko pri podu. A sve to je izvodio neverovatnom brzinom, naravno ne prosuvši ni kap.

Potom biste bili posluženi najraznovrsnijim jelima koja su po ukusu, ali i po izgledu bila prava umetnička dela. Supa od pečuraka i drugih đakonija bila je prelivena po površini zelenim sosom koji je očuvao oblik znaka jina i janga! Pitali biste se da li ja ovo stojim pred dvojstvom sveta? Gledao sam najposvećenije gastro-seksualce kako se libe da pokvare izgled i glazuru jela koja su na pokretnom stolu vrteli ukrug. Razgledanje je bilo opravdanje. Pa, ipak bi počeli. A tada bi vulkan nezasitosti proradio jer se više ničemu nije moglo odolevati.

U tom dugotrajnom procesu smenjivanja više desetina jela, na bini su se pojavile četiri mlade sviračice na drevnim žičanim instrumentima (ali bez žica, sa strunama od prirodnih vlakana). Po prostoriji su se razlili zvuci prirode. Pri kraju dugotrajnog obroka, koji vas nije pretvorio u nadutu, nepokretnu vreću, na platnu sa bine, u zatamnjenoj prostoriji započela je predstava Pozorišta senki. Iza platna smenjivala se pokretna scenografija, a glumci koji su dirigovali neživim, pokretnim likovima, bili su izvanredni. Niste ih videli. Oni su bili senka onih kojima su rukovodili. Čudno.

I na kraju ovog hedonističkog Pekinga u malom, u istoj Lao Šeovoj čajdžinici “krila se” i raskošna prodavnica svakovrsnih čajeva. Na stotine vrsta. Posebnu draž ovom mestu davali su čajevi gajeni i doneti iz budističkih manastira, retko gde drugde vidljivi na ponudi. Zbog Bude koji ih je nadgledao (u gajenju, a valjda i u prodaji), taman kada biste kao turista hteli da osvedočite fotografijom taj originalni prostor, bilo bi vam rečeno da se to ovde ne sme. Ne sme se slikati čaj! Čaj koji je “samo” jedno od sedam tzv. dnevnih neophodnosti drevne Kine: uz drvo za potpalu, pirinač, ulje, so, soja sos i sirće. Valjda je baš zbog svoje dnevne neophodnosti –skoro postao božanstvo.

I taman kada pomislite da ste se nagledali kontrasta, stiže još krupniji: prelazak iz Pekinga u Šangaj. Iz grada koji raste u širinu u grad koji raste u visinu.

A opet, i sam Šangaj je sam sebi kontrast. Sastoji se iz bukvalno dva dela: možemo ih nazvati novim i starim ili, još bolje, kineskim i evropskim. A deli ga reka. Skoro kao dva grada. Da ne živim u gradu koji takođe ima novi i stari deo, takoreći austro-ugarski i osmanski, ili srpski i turski, ili post-komunistički (a zapravo socijalističko-liberalno-kapitalistički u jednom) i kapitalistički, sa rekom koja ih razdvaja, pomislio bih da to i nije baš moguće. A Šangaj to jeste: jedna polovina progresivna, koja za sobom ostavlja komunizam sa preko dve ipo hiljade zgrada viših od trideset spratova (čiji su graditelji sve sami Kinezi), i druga polovina regresivna sa arhitekturom s kraja devetnaestog i početka dvadesetog veka, isključivo evropskih i nešto američkih arhitekata. Jedan deo radan (ne radnički!), drugi deo estetan. Jedan brz, za trošenje ljudi; drugi, trom za trošenje novca. Jedan novo-azijski, drugi staro-evropski. Na “kineskoj” strani luke dočekuje vas tekst na spomeniku pomorcima: “Gledajmo u budućnost dok se prisećamo prošlosti”. Na “evropskoj” vas dočekuje (savremena) spisateljica Vang Ani sa svojim romanima posvećenim isključivo šangajskoj prošlosti.

U novom Šangaju i shvatanje restorana je drugačije. U jednom od najboljih sa južnjačkom kuhinjom diče se velikom fotografijom američkog predsednika Klintona i supruge mu u njihovim gostima, sve sa osobljem restorana. A onda i hranom. Hrana je dobra, ali drugačija: krupna jaja – ikra meduze i supa od ajkulinih peraja, recimo.

Roditelji nas prate kroz ceo život. I onda kada naša deca i unuci nikako ne mogu da nas zamisle kao nekada mlade, kada ne mogu da shvate da smo i mi (još) nečija deca. To je ona vrsta podrazumevajuće istine koju morate izgovoriti naglas da bi ona i postala istina; kao kada naglas kažete “pa, svi smo se rodili!”, a slušaoci se tek tada zamisle. Jer navikli su na ono “svi umiru”, ali ne i na ovu suprotnost koja svemu prethodi. Umrećemo sa roditeljima. A oni tek tada – sa nama.

Otac me na Zidu opominje da je i on iz pravoslavne svešteničke odore zaribao u komunizam. Iako je između ovih uslovnih krajnosti, postojala priča o njegovom ličnom herojstvu – spasavanju 150–oro dece bez roditelja od vihora Drugog svetskog rata, njegov odlazak u partizane sa svima njima, izuzev jednog koji je izabrao četnike (a njegov tu prisutni rođeni brat – nije), ne umanjuje moje večito čuđenje u neuspešnom shvatanju veze koju je među ovako različitim životnim putanjama moj otac pronašao. Dok mi jednom nije rekao: i komunizam je nekada bio nov, takoreći avangarda 20. veka, skoro kao nadrealizam ili dadaizam. A za takvim pokretima se polazilo, sirotinja iz nade u socijalnu pravdu, a intelektualci iz potrebe da dorade svet. Neki umetnički, a neki politički.

Bavio se tolikom decom, kao da im je svima otac. Kao car, osmanski ili kineski ili bilo čiji drugi, koji je opštio sa stotinama nevidljivih konkubina. Kada mu je harem uvenuo, spao je na dva sina kojima, uz sav trud, nije ni stigao, a kamoli uspeo da se bavi. Ja – princ fon Bajc, uznemiren nemanjem nasledstva, a naslednik, morao sam da pođem u svet ne bih li ga pronašao. I dan danas nisam našao ni veru, ni materiju, čak ni pravi razlog potrage, a kamoli – sebe.

Ali jesam – Kinu. Koja hoda unazad. Kako i treba, da bi se svet spasao.

Jutros sam svratio do kafane. Sjedim do staklenog zida, gledam parking na kojem se zaustavljaju auti, iz njih izlaze vozači, ulaze u kafanu. Uglavnom Afrikanci. Maroko. Alžir. A sad se na vratima pojavio bijeli, sredovječni muškarac, pogledao je lijevo, pa desno, i bilo je u tom gledanju neke oholosti. Gledam ga, i pomislim: James Joyce!

Stvarno, isti Joyce. Prošao je kroz cijelu prostoriju i stao u red za kafu. Potom je zvonio telefon, i sljedećih desetak minuta razgovarao sam s prijateljem iz Sarajeva, a on je zvao da kaže kako je umro Nedžad Ibrišimović, i da su mu jučer klanjali dženazu u haremu Begove džamije. Na spomen Begove džamije pomislio sam na knjigu Bog si ove hefte. Ako dobro pamtim, već na prvoj stranici Ibrišimović opisuje kako u haremu džamije, ranih sedamdesetih, baš tamo gdje obično leže tabuti, sjedi sa lijepom Vlastom Knezović. To da je na istom mjestu jednom sjedio mlad i zaljubljen, a jučer ležao u tabutu, odjednom se usred telefonskog razgovora javilo kao živa i prilično uznemirujuća slika vremena. A kad sam završio razgovor, vidim, Joyce sjedi za susjednim stolom, i gleda u mene. Potom se obratio s pitanjem: na kojem sam to jeziku upravo govorio? Odgovorim, uvjeren da će se ovdje zapodjenuti ozbiljan kafanski razgovor, ali on klimne glavom, okrene se staklenom zidu i nastavi gledati na parking na kojem se upravo zaustavio žuti taksi. I više mi se neće obratiti, niti će ičim dati do znanja da je svjestan moga prisustva. A meni je odjednom trebao sagovornik, neko ko bi me sasvim razumio kad mu kažem da je umro Nedžad Ibrišimović, i da je na svijetu postojala mlada Vlasta Knezović, i da su njih dvoje jednom u haremu Begove džamije čekali da neki zlatar ili srebrnar na njenom prstenu zaletuje malu zmiju.

www.semezdin.com

U drugom dijelu svoje knjige Nevjernica, somalijska autorka Ajan Hirsi Ali piše o svom dolasku, odnosno bijegu iz Najrobija u Holandiju. U Kanadi ju je čekao čovjek kojeg je samo jednom srela a koji je trebao da postane njen suprug.

S obzirom na to da je imala namjeru da traži azil, zaputila se u izbjeglički logor u Zivoldu. To je već kraj jula 1992. i u izbjegličkom centru ima svakakvog naroda; Ajan Hirsi Ali primjećuje Kurde, Iračane, Afrikanke u kratkim suknjama, a u “mirnim brdima odeće” prepoznaje Arabljanke.

Uočava također mnogo bijelaca i na pitanje ko su ti ljudi, neki Holanđanin joj kaže: “To su muslimani“ i dodaje “Iz Bosne.”

Autorki je činjenica da su muslimani bijeli ili plave kose i očiju u tom trenutku neobična kao što je ljudima s ovih prostora neobično da postoje, recimo, Egipćani nearapskog porijekla, takozvani Kopti. (Po istoj liniji ovde često za Edwarda Saida misle da je čovjek musliman.)

Kao što će se pokazati, ova je epizoda vrlo važna. Svjesna da ipak neće dobiti izbjeglički status “samo” na osnovu nesreća koje je prošla i prijetnje od ugovorenog braka (jer, to je dio njihove kulture, kako je obavještava službenica), 23-trogodišnja Ajan Hirsi Ali vladinom predstavniku iznosi ponešto izmijenjenu verziju svoje životne priče. Piše također da se time ne ponosi jer je u tom trenutku sigurno “zauzimala postelju neke od izbjeglica iz Bosne i Liberije” koje su masovno dovozili autobusima.

Treba napomenuti da je život Ajan Hirsi Ali i njene porodice uvijek bio uslovljen ratovima, vjerskim i klasnim sukobima, tako da je do tada živjela uglavnom u islamskim zemljama kao što su rodna joj Somalija, Saudijska Arabija i Kenija. Njen dolazak u Evropu nije bio samo fizička tranzicija već kulturološki šok jer je odgajana u muslimanskoj porodici u kojoj je obrezivanje djevojčica dio tradicije, što se na kraju i samoj Hirsi Ali desilo.

No Bosanci u ovom izbjegličkom centru su bitni jer Ajan Hirsi Ali na njima testira svoju “fatalnu zavodljivost”, onu zbog koje joj je vjera nalagala da bude pokrivena.

Kad je malo popušta griža savjesti, primjećuje “Bosance i Zairce sa predivnim poprsjima” te dodaje: “Stalno sam se muvala oko Bosanaca. Fascinirali su me, delimično i zbog toga što su ih svi Holanđani zaposleni u centru zvali ‘muslimanima’, kao da ostali to nisu bili.”

Tada, u holandskom izbjegličkom kampu, sobu dijeli sa dvije slobodnije Etiopljanke (autorka se prisjeća da su Somalijci za Etiopljane govorili da se pare kao koze, dok su Etiopljani njene sunarodnjake smatrali seksualno frustriranim i da zato stalno ratuju).

U toj je fazi svog života Ajan Hirsi Ali još uvijek na granici između vjernice i nevjernice. Tako, svojim cimerkama, mladim sekularnim Etiopljankama, prigovara da hodaju razgolićene. Jedna od njih joj kroz smijeh pokazuje svoje noge i kaže da neće biti zauvijek lijepe i ako još neko uživa u tom pogledu, tim bolje.

U ovoj (a)teističkoj raspravi, Hirsi Ali uzvraća komentarom da će njihov izgled utjecati pogubno na muškarce koji će izgubiti razum, pa će ih obuzeti požuda, a kao posljedica toga, autobusi će prestati da rade i nastaće sveopšta fitna. Dok ona kipti od muke, djevojke se smijuckaju i pitaju je kako to onda da tog sveopšteg haosa nema u Evropi, ako žene baš tako raspamećuju muškarce.

Autorka potom suvereno zaključuje da je sve to “muslimansko sranje. Muslimani su se stalno nečim hvalili ali naša kultura je seksualno frustrirana.” Na kraju se pita “ko sam, zaboga, ja pa da mislim da bih svojom pojavom izazvala fitnu u čitavom svetu?” Pošteno.

B. Rasel u nekima od svojih eseja upravo povlači pitanje narcisističke strane teizma, no u ovoj fazi svog života ambiciozna Somalijka još nije otkrila zapadanjačke filozofe.

Ali jeste Bosanke. Kako kaže, “započela sam priču s jednom Bosankom koja mi se predstavila kao Muslimanka iako je svuda išla bez marame. Na sebi je imala samo oskudnu majicu. Nikad nije čitala Kuran, niti je znala šta znači Bism’ Allah Al-Rahman Al-Raheem, ‘U ime Alaha, najsvetijeg i najmilostivijeg.’ Nisam shvatala čime se ova devojka karakteriše kao muslimanka. Bilo je očigledno da ona islam ne shvata kao religiozno vjerovanje već kao neku vrstu etničke pripadnosti. Nisam to razumela.”

Smeta joj još i to što Bosanke, “iako navodno muslimanke”, okolo hodaju “u šorcevima i majicama bez brusa sa vidljivim bradavicama. A muškarci su šetali ili sedeli pored njih i govorili s njima prilično normalnim tonom, kao da su ravnodušni na njihovu nagost.”

Idući dan, Ajan, koja od svoje šesnaeste godine nije izašla bez marame, odlučuje da izvede jedan eksperiment i da izađe nepokrivene glave (ali je, za ne daj bože, ipak gura u torbu). Htjela je da vidi šta će se dogoditi jer to je bio haram, hoće li je raspaliti grom ili slično.

Na kraju, kako kaže, ništa se nije dogodilo.

U Pragu sam ove godine na jednom seminaru srela Somalijku koja je bila jedina pokrivena žena u grupi. Mlada, punija i uvijek veoma glasna, Fatima mi je kasnije priznala da joj se čini da je ljudi na ulici čudno gledaju.

Za vrijeme koncerta marokanske grupe u parku u centru grada, tokom kojeg je bila veoma raspoložena, možda jer je u egzotičnim zvucima u središtu evropske prijestolnice čula i muziku svog zavičaja, primijetila sam da oko vrata nosila štiklu.

“Kad već ne mogu da je nosim, stavila sam je na vrat!”, rekla mi je kroz smijeh.

Nakon što joj je naša koordinatorka to veče umalo izrezala stopalo jer joj je slučajno na pod ispala boca koka-kole, Fatima se smirila i potencijalno opasnu situaciju okrenula na šalu, rekavši da će da naruči pina koladu na račun koordinatorke.

Iskoristila sam dobro raspoloženje i pitala je za Ajan Hirsi Ali.

Mislim da bi u tom trenutku više voljela da sam je raspalila novom flašom po glavi.

Dok je Fatima kresala da je “ta žena“ zlo, da se bavi stvarima koje niko ne može da popravi, a koje su stvar tradicije, da je izabrala Zapad kao platformu umjesto svoju rodnu zemlju te da taj dio svijeta namjerno prikazuje u pogrešnom svjetlu, ja sam pokušavala da je smirim, dok je zbunjeni Sebastijan iz Berlina samo pokunjeno motao svoju cigaretu.

“Ne želim da čujem više išta o toj ženi!” završila je Fatima i otišla da pleše…