Sjedim u kupeu vlaka, do prozora. Na suprotnom sjedalu, do vrata, nalazi se jedan starac. Ne vidim mu lice; nalaktio se na koljena i pokrio ga dlanovima. Podsjeća me na Van Goghovu sliku koja prikazuje starca što sjedi na stolici nalaktivši se na sličan način; slika postoji u više verzija, a poznat mi je i crtež, sa istim motivom. Na crtežu je slikarevom rukom napisano: At Eternity’s Gate. “Pred vratima vječnosti”. Sliku zovu i Sorrowing Old Man (“Ojađeni, očajni starac”), a poznat mi je i naslov Iznuren pred vratima vječnosti. Taj Van Goghov starac uopće ne izgleda kao da bi bio u stanju ustati sa stolice i zakoračiti kroz vrata vječnosti. On sjedi, slab, nemoćan i očajan. Za njega ne postoji budućnost; pritiska ga ogromni teret prošlosti. Kažem sebi, možda pod sugestijom te slike, da mi moj susjed u kupeu izgleda upravo tako: kao slika beznađa.

Osjećajući moj pogled na sebi, on diže glavu i vidim mu lice. Izraz mu je napregnut; oči su mu mutne. Rekao bih, od snažnih emocija; možda i od suza.

“Vidim da sam privukao vašu pozornost”, kaže mi. “Hvala vam, to me vraća u sadašnjost.”

Pošto na mom licu vidi da ne znam šta da odgovorim, on objašnjava:

“U duhu sam bio u prošlosti, ronio kroz svoj minuli život. Možda će vas zanimati ako vam kažem da sam taj život sveo na tri trenutka u kojima su bitne uloge igrala bića iz životinjskog svijeta: poskok, dupin i galebovi.”

“Da…?”

“Naravno, da biste to razumjeli, moram vam ispričati zgode vezane za pojavu tih bića. Najprije, poskok. Ako vas to zanima, razumije se.”

“Zanima me, pričajte.”

“Jednog davnog dana – ima tome skoro šezdeset godina – peo sam se sa svojom djevojkom rubom kamenite dalmatinske strmine pokrivene šikarom. Kretali smo u pohod do stare tvrđave, Fortizze, smještene na vrhu ogromnog grebena nad morem, da s te visine obuhvatimo pogledom povelik dio jadranske obale, širok morski kanal i otok koji se, vidljiv kao na dlanu, pružao iza njega. Djevojka me je izazivala tvrdeći da će u tvrđavu stići prva, pa se kretala ispred mene. Pratio sam je želeći joj prepustiti tu pobjedu, ali u jednom trenutku stao sam kao ukopan. Vidio sam kako ona na jedva vidljivoj stazi prekoračuje zmiju. Bio je to poskok dug oko jedan metar. Stao sam, pustio da djevojka malo odmakne, a onda laganim pokretom digao iza sebe sa tla odlomljenu i osušenu čvornovatu granu nekog grma, pa njome pritisnuo poskoka iza glave. Istovremeno sam doviknuo djevojci da mi dobaci torbicu koju je nosila sa sobom. Htio sam uhvatiti zmiju i strpati je u torbicu. Ali grana koju sam dohvatio nije bila dovoljno čvrsta; poskok se, sikćući, uspio izmigoljiti i uvući se u pukotinu na hridi kojom je strmina bila oivičena. Čeprkao sam štapom po tom procjepu, iz kojega se i dalje čulo ljutito siktanje, sve dok nisam shvatio da mi je plijen umakao. Da li bih se u kasnijim godinama tako neozbiljno i neoprezno ponio? Zacijelo ne; ali tada sam se htio dokazati pred djevojkom, s kojom sam se uspinjao da bih s visokog planinskog vrha zagospodario prekrasnim krajolikom. Kako bih mogao propustiti priliku da usput savladam jednu opasnu životinju? Nisam još navršio ni dvadesetu; privlačile su me borba i pobjeda; činilo mi se da sam jači od prirode i njenih stvorenja. Osjećao sam se moćnim! Ta zmija, taj izazov, to je bila moja mladost…

Događaj s dupinom zbio se dvadesetak godina kasnije. Ljetujući u gradiću na obali Istre, jednog dana unajmio sam sandolinu i veslao, udaljivši se od obale, po sasvim mirnom moru: bila je bonaca, onaj teško opisivi trenutak kad sve – pučina, zrak, svjetlost sunca, svečana nepomičnost rastinja, izgleda kao savršena slika vječnosti. Okrenuo sam se da iza sebe vidim kako trag mog plovila, jedini, narušava taj potpuni mir. Ugledao sam ga, ali nedaleko od njega i nešto drugo, neočekivano – peraju koja je, izronivši nad morsku površinu, polaganim pokretom ponovo uronila pod nju, da bi zatim opet izranjala i uranjala: uporedo s putanjom moje sandoline kretao se jedan veliki dupin. Taj divni talas života učinio je sve oko mene – nebo, more, obalu, okolno ostrvlje – slikom nenarušivog sklada, a taj moj trenutak mojim životnim zenitom, u kojemu sam spokojno, samouvjereno vladao svim svojim snagama, upravo kao taj dupin koji me je svečanim pokretima prestizao. Osjećao sam da se sa svijetom u kojemu živim nalazim u veličanstvenoj ravnoteži. Bilo je to moje zrelo životno doba…

A događaj s galebovima zbio se tu nedavno. Iz svog beogradskog stana, nedaleko od rijeke, obično kroz prozor gledam druge ptice, golubove, njihovo lepršanje, njihovu potragu za hranom, njihove ljubavne igre. Tog iznimno hladnog zimskog dana, međutim, kad je sve bilo pokriveno snijegom i ledom, njih nije bilo. Zavukli su se u svoja skrovišta. Volio sam da ih gledam, i bilo mi je žao što ih nema. Ali u jednom trenutku ugledao sam, iznenađen, kako se između mog prozora i kuće preko puta kovitla veliko jato bijelih ptica. U prvi mah pomislio sam da su to golubovi. Ali otkuda ovdje toliko bijelih golubova? Zagledao sam bolje: ne, to su galebovi. Nikad ih još nisam ovdje vidio. Doletjeli su sa obližnje rijeke koja je pod ledom, i na čijim je obalama sve pokriveno snijegom – tamo im je, dakle, hrana nedostupna, pa su pošli u potragu za njom ovdje, u gradu. Kružili su nekoliko minuta budeći u meni uspomene kakve sam u ovom zimskom danu najmanje mogao očekivati: vidio sam jata galebova kako lebde nad obalom mog dalekog dalmatinskog zavičaja. Ti su mi galebovi doletjeli da me vrate, u mislima, tamo odakle potičem. U mislima?… Ne, ne! Ne u mislima; upravo zato sada putujem. Ali prikazavši mi se kao izgnanici iz svoje prirodne sredine, u očajničkoj potrazi za hranom, za preživljavanjem, podsjetili su me na moju sopstvenu izgnaničku sudbinu. Putujem u zavičaj; ali nije li on za mene izgubljen? Nije li zauvijek, kao i moj oronuli život, okovan ledom? Jer to jato zalutalih galebova, to je moja starost…”

Sorrowing Old Man! Maločas, kad sam ga vidio onako pogruženog, on nije mislio o vječnosti. Jedina njegova željena vječnost jeste njegova prošlost.

Krleža je volio zapisivati svoje snove. Ako je vjerovati njegovim Dnevnicima (izdanje u pet tomova, Oslobođenje, Sarajevo 1977.), gotovo cijelu 1943. proveo je sanjajući, uglavnom u bunilu i noćnim morama, izvan budne stvarnosti u kojoj se u to vrijeme, uglavnom, ratovalo, ubijalo i umiralo. Ali ovaj san je iz vremena mira, zabilježio ga je 28. kolovoza 1967, u pet i petnaest ujutro. Ljeto je, njih šest-sedam, našlo se oko Boninova, i kreću na kupanje. Predvodi ih, redom od sebe mlađe, Ivo Vojnović. Krleža mu, da starca ne udari sunčanica, ustupa svoj slamnati šešir, fjorentinac. Tu su, u grupi, Milovan Đilas i Ivo Andrić. Knez Ivo kikoće se dok uzima šešir i stavlja ga na glavu, “a onda ga uz smijeh svojih pratilaca skida i dribluje kao nogometnu loptu. Moj fjorentinac je, zgažen i prezren, odletio u prašinu, uzvišenom gestom kneževske Nemilosti, uz grohot čitave pratnje, očiti znak zbogom! Maršovan sam, ali pretvorljivo ipak ne ću da uzmem tu sramotu na znanje, stupam dalje za gospodom kao da se ništa nije desilo. Progutao sam izazov svjestan da mi se piše zlo, ne će tu više biti za mene kolača, i tako, s osjećajem poniženja, vučem se na repu povorke sunčanom avenijom.”

Dva dana nakon ovoga sna, navršilo se trideset osam godina od smrti Iva Vojnovića. Umro je u neimaštini, dezorijentiran i napušten od sviju, pustošen kojekakvim identitetskim demonima, svojim i svoga vremena, u jednome beogradskom sanatoriju, u Krunskoj ulici. A Milovan Đilas, drugi protagonist ovoga sna, baš je nedavno bio izašao s dugogodišnje robije, živio je povučeno u svom stanu u beogradskoj Palmotićevoj ulici, i uživao ugled – premda u tome baš i nije bilo velikoga užitka – najvećega disidenta cjelokupnoga komunističkog svijeta. Treći sanjani, Ivo Andrić, već šestu je godinu živio kao nobelovski laureat, čašćen najvećom slavom kojom je svjetska kultura častila nekoga Jugoslavena, ali nije bio sretan, a ni bogat. Materijalnih dobara se odricao, nakon što ih je prekasno stekao, a prema sreći kao da će je osjećao neki zazor. Za Andrića sreća je bila nedostojan i neostvariv životni koncept.

Krleža ih je prezirao svu trojicu. Iva Vojnovića zbog njegove ceremonijalnosti, intelektualne labilnosti i Kneževih fantazmagorija o porodičnom podrijetlu, ali je, možda, glavni razlog za antipatiju bio taj što stari Vojnović nije pokazivao interesa za mladoga Krležu. Đilasa, pak, nije volio, jer ga je Đilas samom svojom pojavom podsjećao na činjenicu da nije otišao u partizane. Tvrdio je da bi ga Đilas strijeljao. Osim toga, on je, za razliku od Krleže, bio ludo hrabar čovjek, koji je, opet za razliku od njega, umio ostati sam. Obojica su, svaki na svoj način, bili mučenici. Ivu Andrića je prezirao zbog koječega, a najviše, ipak, zbog toga što je Andrić zaslužio Nobelovu nagradu, za koju su, već 1958, od jugoslavenskih institucija, bili predloženi i jedan i drugi. Prezirao ga je na način na koji neki današnji Hrvati preziru Andrića, i u tome je, doista, bilo nekoga frustrirajućega šovinizma i orijentalizma. Istina, negativnu predrasudu o Bosni i o Turcima, Krleža je imao samo ako bi Bosna i Turci bili metaforizirani u osobi Andrićevoj, dok naši suvremenici takvu predrasudu uzgajaju i inače.

Ako na snove gledamo kao hladni promatrači, čitatelji kojima se životi drugih doimaju poput literarne fikcije, može nam se učiniti da je u rano jutro 28. kolovoza 1967. Miroslav Krleža imao više razloga da sebe smatra sretnim i životno ostvarenim, nego Đilas i Andrić. A za razliku od kneza Iva, čiji je život bio jedna duga i pomalo mučna travestija, bio je, u očima drugih, tako velik i intelektualno moćan da mu ni snovi nisu trebali biti neprijateljem. On, za razliku od Andrića, nije činio kompromise da bi bio to što jest, nego je stvarao svijet i društvo u kojem su drugi morali činiti kompromise ako ne bi bili dovoljno snažni da mu se suprotstave. On, za razliku od Đilasa, nije ubijao pa se pokajao, niti se borio za slobodu da bi pobijedio svoj prethodni prezir prema slobodi. Svu trojicu je Krleža mogao gledati sa svojih gvozdovskih, intelektualnih, moralnih pa i književnih visina. Tako se to nama čini, jer mi živote drugih često doživljavamo kao plod vlastite mašte, a ne kao nešto što se doista živjelo.

U vrijeme ovoga sna, Miroslav Krleža imao je navršene 74 godine, i sve, ili skoro sve, bilo je već gotovo. Ali u osnovi, bio je to ganutljiv san jednoga četrnaestogodišnjaka. Kao da između i nije postojalo tih šezdesetak godina, tokom kojih je gradio svoj javni lik, pisao, govorio i stvarao cijelu jednu kulturu, s autoritetom s kojim su neke druge kulture stvarali Geothe, Voltaire, Njegoš… U snu je njegovo dostojanstvo dječje, kao u filmovima o okrutnosti engleskih dječačkih internata ili kao u internatskoj prozi Hermana Hessea. On, nesretnik, s užasom gleda kako Ivo Vojnović njegovim šeširom, kao nogometnom loptom, dribluje nevidljivoga protivnika, i tiho podnosi da mu se svi, tako poniženom, smiju. Uzalud Krleži sve što budan ima, uzalud mu njegovo krležijanstvo, skupa sa stotinama darovitih i nedarovitih epigona, kada sve to, zapravo, u snovima ništa ne vrijedi, jer čovjek nema načina da se zaštiti od svojih snova i od poniženja koja mu snovi donose. Nema načina, jer on ima fantaziju, koja ga i čini piscem.

Krležin san od 28. kolovoza 1967. ganutljiv je čitatelju, jer je i sam sanjao, i još uvijek sanja, dramaturški i strukturno skoro istovjetne snove. Moguće frojdističko, kao ni babsko, oneiromantsko objašnjenje takvih snova nam je savršeno nevažno. Općenito, oneiromantija, u znanstvene, psihodijagnostičke ili terapeutske svrhe, kao i oneiromantija kao histerični pokušaj da se budućnost iščitava iz snova, suprotni su onome što je od svojih snova činio Miroslav Krleža kada bi ih zapisivao. Snovi su bili njegova jedina građanska autobiografija. Drugu nije ni napisao. Tako je, na kraju, i onaj njegov Dnevnik za 1943. najbolja i najautentičnija hrvatska ratna knjiga. Kada više nije mogao sačuvati svijet od budnih, Krleža je zaspao.

Miroslav Krleža: Na rubu pameti
Agora, Zrenjanin 2012.

Nema danas na svijetu ničeg, što se tiče čovjeka, da nije izobličeno. Pomanjkanje je ukusa pomanjkanje pameti, jer nešto, što je pametno, to jest što je punoživotno, to jest prirodno uslovljeno, ne može biti nego skladno, nego ukusno. A kod nas, uzmite prosječan prerez kroz život bilo kog našeg prosječnog ili istaknutog čovjeka! Sve je neukusno! Kada je taj vaš Domaćinski zaurlao na mene da budem kuš, izgledalo mi je neukusno da ušutim pred tim trogloditom, koji ne zna ni za kakav drugi imperativ nego za revolver! I kada je moja vlasatita supruga nakon dvadesetičetvorogodišnjeg braka od mene zatražila da se pokajem, kada po crti svoje najčistije savjesti nisam ništa prekršio, pak nisam imao razloga ni da se kajem, poslao sam je zbogom! Ne tiče me se, što ljudi oko mene misle, laju ili sanjaju.

Da, bez sumnje: “među ljudima smrdi, ali je toplo”. Ko je to mogao izreći na taj način, a da to deluje više rezignirano nego arogantno, i svakako više tačno nego bezobrazno? Samo onaj ko je umeo ostati sam, na vetrometini. A zašto ostati sam? Pa, možda zato što je “među ljudima toplo, ali smrdi”… Roman Na rubu pameti, možda i ne najbolji, ali svakako najamblematskiji Krležin roman, plod je jedne velike samoće, nešto nametnute, a nešto i izabrane. I samo ga je taj Krleža iz druge polovine tridesetih takvoga mogao napisati: Krleža koji je oduvek, celim svojim habitusom, bio u ratu sa “starim svetom” popova, fiškala, provincijalnih plemenitaša, veleposednika i industrijalaca, interesnih madžarona, nemačkara, potuljenih hrvatskih šovinista i galamdžijskih velesrpskih rojalista, da bi odnedavno stupio i u rat sa tobože svojima, sa “levim” popravljačima sveta koji je i sam očajnički hteo popraviti jer je znao da mu je poštena opravka potrebna, ali što se više i dublje upoznavao sa nasilničkom prostotom (ili prostačkom nasilnošću) njihovih ideja i metoda, sa njihovom pompeznom sklonošću da od Čovečanstva previde čoveka, sve mu je jasnije bilo da ga i od njih deli nešto fundamentalno, čemu je teško nadenuti ime, ali je tu, i neće zapravo nikada nestati. Čak ni kada oni pobede i nadvladaju, i kada ga stave na svoj barjak, uz uzajamno prećutno osećanje da će im lakše biti tako, ali prosim lepo, svako neka misli svoje.

Na rubu pameti priča je o jednoj naizgled besciljnoj, “anarhoindividualističkoj”, moralističkoj, u osnovi više stomačnoj nego cerebralnoj pobuni. Sredovečni Doktor, pripadnik višeg građanskog staleža, fiškalski sluga pokorni kod veleindustrijalca Domaćinskoga (koji da stotine vagona noćnih posuda izvozi u Perziju!), sivi egzemplar našeg provincijalnog buržoazluka, papučasti mužić gospođe Agneze, veledrogeristine kćeri u koje se priženio, i sa kojom je “u mirnom i neizrecivo jednoličnom bračnom dodiru” izrodio tri devojčice (“tri glupe guske”), na jednoj će se posve rutinskoj večerinki u vinogradu Domaćinskog izlanuti, mrmljajući više onako za sebe – ali u nezgodnom momentu, pa će ga svi čuti… – da je odvratno i zlikovački i bolesno što se taj isprazni, tupi paun tu stalno hvališe kako je, za vremena ratne pometnje, hladnokrvno odstrelio četiri jadnika koji su pokušali prodreti u njegove ostave ne bi li uzeli nešto za jelo i piće. I odatle će, od tog “skandala” započeti Doktorova kalvarija bez kraja i konca; jednom oslobođen od okova dotadašnjeg “dvopapkarskog” života, Doktor se neće povući i pokajati, i zauzvrat će izgubiti sve: ženu, posao, posede, sve ono što “u našim prilikama” – tadašnjim i sadašnjim – predstavlja društveni status; pa čak i slobodu. Zapravo i samu “zdravu pamet”, bar po mnenju filistarskog vox populi. Plus iluzije o mnogim bliskim ljudima, koji su mu ionako radili iza leđa i parazitirali na njemu. Nakaznost i beda vladajućih i njihove intelektualne posluge, više “tolstojevsko” nego marksističko udivljenje prema životnosti i snalažnjivosti “nižih slojeva” (spontani “budista” Valent Žganec zvani Vudriga), uteha u toplom ženskom zagrljaju, ali nikako “zvaničnom” nego samo onom tobože “posrnulih žena”, to je zapravo Doktorov izum samoće (Paul Auster). I slobode, dakako.

Kao i u mnogim drugim svojim delima, Krleža i u ovom romanu trulež tog sveta (koji je evo vaskrsao pred očima nas savremenika!) prikazuje s nesmiljenom lucidnošću, nesravnjivom s bilo čime dostupnim nam ne samo na ovim našim jezicima! Kakva je to samo palanačka tikvanska menažerija, svi ti Attile plemeniti Ruggvay, Pankraciji Harambaševići, Amalije Akvakurti Sarvaš-Daljske, Marko Antonije Javoršeci, advokati Hugo-Hugo i Otto-Otto i ostale prikaze iz (nepostojećih) agramerskih ulica Ciprijana Hiperiona Balentekovića i sličnih… No, njegov će se Doktor, a gde drugde nego u zatvoru, upustiti i u raspru sa inženjerom Sinekom, vernikom Vrlog novog sveta, pristalicom organizovane akcije umesto tamo nekakvog bolećivog individualističkog trućanja: “Onoga dana, kad sam odlučio da zasviram svoju vlastitu poemu, počeo je oko mene koncerat, kakav je vrijedno bilo doživjeti! Vama ta moja pjesma nije politička! Meni je svejedno, kako se ta pjesma zove, meni je ona draga, i mislim da je poštena i da je potrebno da se pjeva dalje! Vama je to, dakako, dosadno, jer to nije uredovanje po činovničkom dnevnom redu jednog sindikalnosvjesnog i točno određenog prvomajskog ’pogleda na svijet’, ali meni zato ne izgleda manje vrijednim jer se ne da pojesti, kao ona vaša kobasica Černiševskoga!” To je taj Krleža, najbolji Krleža: pisac i intelektualac, nepopravljivi skeptik i istovremeno dosledni zagovornik ljudske slobode, ne ideolog, nedajbože Prorok i Navjestitelj ovog ili onog Spasenja. Naprotiv: “I mjesečina može biti pogled na svijet”, to je ironijsko-drski lajtmotiv ovog romana.

Zvanična je, doktrinarna književna nauka i “krležologija” dugo potcenjivala ovaj roman u korist nekih drugih Krležinih (naročito Povratka Filipa Latinovicza, bez pravog razloga), ali baš ovaj roman, potvrđuje to i moje novo čitanje, upravo savršeno stari. A i vremena su, brate mili, ponovo idealna za Domaćinske, pa otuda i za Doktore…

Miroslav Krleža preminuo je 29. decembra 1981. Imao sam šesnaest godina, i o njemu zapravo nisam znao ništa suvislo, samo gluposti, da je to neki matori gnjavator iz lektire, Titov jaran, neupitni autoritet Sistema. No, te sam večeri na televiziji slučajno odslušao uvodni Doktorov monolog “O ljudskoj gluposti” iz Na rubu pameti, u tumačenju Ljube Tadića. Rekao bih da od te večeri nisam više bio onaj od pre nje. Sutradan izjutra sam otišao u biblioteku po taj roman, i štošta još. Tih sam dana i nedelja otkrivao i shvatao, energijom i predanošću mladog bića, da je Krleža, najbolji Krleža, zapravo nešto jako slično kao The Clash, samo u nešto drugačijem tonalitetu. Pravo da vam kažem, isto mislim i danas.

Kiša je u Luksemburgu. Ako nigdje nema mjesta da se slije – eto je u Luksemburg. Jutro je. Podigneš pogled – kiša, spustiš pogled – kiša. Pješačkim dijelom glavne ceste u gradiću Bašaranžu, na jugu Luksemburga, one koja ovaj gradić spaja sa glavnim gradom – Luksemburgom, hodaju potišteni ljudi. Svako uprtio svoju nevolju i s njom gura naprijed. Devet je sati, a razvedravanja ni na vidiku.

Iskrivili se reumatičari, oni s operisanom kičmom i oni koji se za to spremaju, dezorijentisani penzioneri i dangube bezvoljno odbrojavaju korake ovog prolaznog života. Na ulici tek pokoji od onih koji vjeruju da su još uvijek zdravi i da ih nije načela luksemburška vlaga.

U jednoj od kafana u koju se svraća da bi se predahnulo i progovorilo s nekim, tamo iza šanka viri jedno veselo žensko lice. Njene su oči crne i žive, a kosa bujna. To je naša Dani, Bugarka, kako ja mislim ima dvadesetak godina, možda jednu gore ili jednu dole… Sve nas zna i svi mi znamo nju. Zna nam i navike, i bolesti, ponekom od nas poznaje i suprugu… Zna i ko šta pije.

To je naša Dani! Stiže i njen omiljeni Golemi, baca se u njegovo naručje i nestaje – između njegovih mišica izviruje njena duga crna kosa.

Napisao sam joj pjesmu. Ona je nosila u Bugarsku i čitala svojima. Kaže – svi su se smejali… Čudno, očekivao sam da kaže kako su plakali, jer – jedan neznanac napisao pjesmu njihovoj kćerci ili sestri o tome kako joj se često, hiljade kilometara daleko, priviđa njena Bulgarija. Ne, oni su se smijali! I bolje je tako.

Jedan tamo u ćošku priča kako je kod Đula u Dudelanžu došla nova pjevaljka iz Kruševca i – ne da pjeva…! – pljesnu dlanovima, a stručak dima koji se istezao iz pepelnice ispred njega, odskoči i iskrivi se praveći dugačak i tanak upitnik.

Evo nam i gazde Vahida. Dobar je Vahid. Potonuo u veliki crni kaput iz kojeg svjetluca njegovo ogoljelo tjeme. I predobar je za vlasnika kafane. Zato mu i dolazmo, a i lijepo ga slušat dok planira ostatak svog života.

Koze, njihovo veličanstvo, koze su naša budućnost! – Vahid zadovoljno trlja dlanove.

Već je treća godina nastala kako razrađuje strategiju kozarstva u svojoj rodnoj Vrbici u Sandžaku. Prvo je bila alpska, pa sanska, pa…

Zna Vahid i da je postojbina koza Azija – Irak. (Neko reče nije već Švajcarska!) I zna da je domaća koza pripitomljena od divlje koze te da je i ona kao i čovjek imala evolucioni put. Zna i da ih ima pet vrsta koje se uzgajaju na prostorima Crne Gore: alpska, la manca, nubijska, sanska i togenberg.

Čeka se proljeće i tad će Vahid reći dovale luksemburškim kišama i okrenuti k Vrbici i svojim kozama. Doduše, dva jedva očekivana proljeća su već prošla, tada se Vahid nervozno češka iza uha, govoreći da se sve odlaže za sljedeći mart. Sljedeći mart se bliži, mi računamo: sto koza – dvjesto jarića, mada uz dobru državinu mnoge će bacit i po troje, ali hajde uzmimo po dvoje – to je dvjesto jarića. Dvjesto jarića po sto eura, to je dvadeset hiljada eura. Kilo kozjeg sira na moru ide i do dvadeset eura. Jedna koza godišnje dadne najmanje deset kila sira. Sto koza po deset kila to je tona – hiljadu kila, najmanje… Hiljadu puta dvadeset – dvadeset hiljada. Eto, za jariće i sir – najmanje četrdeset hiljada eura godišnje. A tu je i đubre! Kvalitetno kozje đubre. Računamo tako mi u toploj kafani dok napolju pada kiša, a jedan koji je odavno digo ruke i od koza i od sira kozjeg, sjedi u ćošku, vrti glavom i smješka se.

Prošle godine Vahid je bio isplanirao štale nakraj sela, istočno od svoje kuće, a ove godine se predomislio: sazidat će ih južno od svoje kuće, do samog ispusta, a tu je i voda. Uposlit će i dvojicu čobana; da im da po tristo eura plate – njima dosta. Neka ide deset hiljada godišnje na plate, njemu opet ostaje trideset, najmanje… A i od zemlje će biti nešto; toliko đubre – rodiće zemlja.

– Stado smiruje, nema brige, nema stresa… – raduje se Vahid i gleda kroz veliki prozor u mokru cestu kojom svaki čas promiču vozila. Nisu to vozila, to su njegove bijele i krupne sanjanke koje istrčavaju iz svojih štala i jure prema kamenjaru.

– Vuk! – dreknu neko iza jednog od stolova i mi se prenusmo kao da je međ Vahidove koze upala krvoločna zvijer.

– kada bi mogao, on bi doletio
i kada bi mogao, svoje bi ude
preko ramenâ kao krila svio
i survao se, da istinit bude –

___
S njemačkog preveo Stevan Tontić

ova se bajka kazuje ujutro, dok se srkuće škembe čorba da bi se otreznilo od sinoćnog pijanstva…

Zar si opet, mama, sa onim mladim frajerom? Eh, da ti nisam sin… Mada, nisam baš toliko protiv njega. Nije on ni tako loš, 714 evra dade onomad za moje lečenje. Ovim povodom mu zahvaljujem što je mislio na mene. I što mi je platio sanatorijum. Iako je to tamo više ličilo na kaznu, i to posebnog tipa, nego na lečilište. Odmah, još prve nedelje mog boravka tamo, bio sam kažnjen zbog slušanja muzike preko vokmena od 15 do 17.30, za vreme takozvanih časova za odmor. Otkud da znam da muzika sa vokmena može nekome da smeta? Ali eto bio sam zato kažnjen i ona, upravnica Kiraca, odredila je da me zatvore čitava dva dana i dve noći u praznoj podrumskoj prostoriji, sa samo jednom jedinom stolicom zakovanom uz pod, za koju sam bio vezan, i sa jednim nepodnošljivo jakim reflektorom, uperenim pravo u moje lice. Zamisli, mama, kako mi je bilo tada sa tom uprtom oštrom iglom od svetlosti direktno u zenice, do krvi zategnut debelim užetom, strašno uznemiren i bespomoćan u Prokletoj ćeliji, kako su deca iz sanatorijuma nazivali ovu užasnu prostoriju bez prozora izuzev otvora na gvozdenim vratima. Prošlo bi možda samo nekoliko sati, a ti već ne znaš da li napolju greje sunce ili ljudi mirno spavaju usred noćne tišine.

Posle užasno dugog vremena, neko otvara špijunku na vratima i zuri u tebe i ti osećaš njegov hladni, podsmešljivi pogled, ali ne možeš da vidiš ko je, jer su ti se preko očiju nadvili nekakvi svetlosni mehuri od neprestane agresije reflektora. Negde tamo, iza te rupice i tog sarkastičnog mučitelja, postoji svet u kome se razgovara, kreće, ponekad možda čak i smeje, i taj oprani, strogi svet sanatorijuma, počinje u poređenju sa ovim, u Prokletoj ćeliji, da ti izgleda lep i slobodan. Da, i slobodan! Zatim, opet si u zatvoru, i svetlo te ubija kao dželatski nož, i to bez prestanka, dugo, predugo… Dok ne počneš da vičeš, da se dereš kao ćaknut, a takav si već postao, da zavijaš prepuklim glasom kakav si u svom životu čuo samo dva puta, jednom pri rođenju, i drugi put, u kupatilu… Otključavaju vrata. Čuješ dolazi upravnica Kiraca, prepoznaješ njen oštri korak, ali ne možeš je videti zbog ubistvenog svetla, dolazi do tebe i znaš da te prezrivo gleda. Pretpostavljaš da je kao i obično u crnim štofenim pantalonama i u crnom žaketu, uvek uredno zakopčanom, odakle, kod vrata, izviruje i blješti bela kragnja svežo ispeglane košulje. Potom, čuješ joj glas.

Mamice, ako se neko brinuo o meni, još od kad sam se rodio, to si bila ti! Mada sam te tada toliko neprijatno iznenadio. Nisi čak bila u stanju da priznaš da sam tvoja beba. A i kako bi mogla! Onakav nikakav prcvoljak, pa još sav prekriven crnim dlakama, usled iritacije tvog nežnog želuca. Mogu da zamislim kako ti je mučno bilo dok si me nosila, još mučnije kad si me po prvi put videla – kao mokrog pacova upravo izašlog iz kanalizacije. Čak je i cenjeni ginekolog, koji ti je, sa krajnjim poštovanjem prema neponovljivoj lepoti, tvojoj i tvoje vagine, pomogao da se porodiš, iskolačio oči kada me je ugledao! A još više kada me je čuo! Znam da su svi u porodilištu bili šokirani od tog groznog glasa koji nije nimalo nalikovao na bebeći, već na otegnuto zavijanje obolele životinje.

Naravno, još nisam bio dovoljno priseban da sagledam užasan efekat koji sam pri rađanju izazvao svojom pojavom i glasom. Desetak godina docnije, kada me je spopao pubertet, shvatio sam, jadan ja, da sam taj događaj u stvari memorirao u svojoj podsvesti. Kao i obično, bio sam u kupatilu, posmatrajući svoj lik u ogledalu, kao i uvek, sa krivicom zbog njegovog izgleda, zbog nosine pune bubuljica, zbog naduvenih usana sa krastama na krajevima, zbog svog tog ogromnog lica nasađenog na rahitično telo pajaca. Samo dva oka, vrlo svetla, kao u žutog mačora, gledala su u mene, neprijatno nečovečno i hladno, čak i tada kada je nestišani bes prema sebi preplavljivao svo moje biće. Možda zato što su moje oči, još otkad sam bio beba, posle svih mučnih iskustava, ostajale suve, bez ijedne kapi suze.

Ali tada pred ogledalom, kada je trebalo da se po ko zna koji put suočim sa svojom rugobom, neka iznenadna žal se probi iz dubine mojih rahitičnih grudi i provali između šupljih zuba napolje u krik, glasan, životinjski, pa još jedan, pa još jedan, i ja počeh da zavijam, kleknut na podu, jer više nisam mogao da se gledam, zavijao sam u kupatilu. Sva sreća što ti nisi bila u stanu, tada si imala kafe randevu sa svojim draganom u “Žurnalu”, pa nisi mogla da čuješ moje varvarske pozive u pomoć.

Oprosti mi, oprosti, mamice, zbog moje rugobe! Oprosti za ništavnost ovog čovečjeg ploda koji je imao toliko smelosti da se nazove tvojim sinom!

Kao i tada, u kupatilu, i sada, u Prokletoj ćeliji, ridao sam, sav u suzama, uz grozno liptanje. I tako, dok sam se izbezumljeno drao, ljigav, sa licem umazanim od suza i slina, Kiraca me upita, strašno mirnim glasom: – Šta si se toliko razgalamio? – Izvin…ite…gospo…đice… – ne uspevajući od sečiva sadističke svetlosti da vidim ništa osim njene tamne siluete. – Prvo i prvo, ja za tebe nisam gospođica – prekide me: – Nego?… Nego?… – Vi ste Upravnica – prošmrcah. Možeš da zamisliš, mamice, koliko sam se obeshrabreno, koliko bedno osećao. Iz petinih žila sam nastojao da zaustavim suze, da ne pustim krik od sebe. Zaista sam nastojao, ali nisam mogao. Jaukao sam i izvan i u sebi, i kada sam konačno uspeo da joj vidim oči, kako me pažljivo i hladno posmatraju, ne pokazujući ništa određeno, nikakav osećaj izuzev gospodarskog, osetio sam se tako sićušan, tako ponižen. – Kaznu si zaslužio i sada je izdrži. I ne ponašaj se kao neki crv! – kao da je čitala moje šmrcave misli, kao da je htela da još jače osetim njenu osudu, sad, kada bejah totalno slab da se odbranim od nje.

To da, ali i u toj najbednijoj poziciji, proklinjao sam zlotvora Kiracu. I dok je izlazila iz ćelije, i dalje ravnodušna i oštra, zaricao sam se, po sto puta, da ću joj se osvetiti! To je cena koju izmučene duše naplaćuju svojim mučiteljima. Što može jedan patuljak, jedan Kvazimodo kao ja, usred takvog odvratnog i beskonačnog poniženja, u koje me baci Kiraca u Prokletoj ćeliji? Kada bih pogledao naviše da se pomolim Bogu, bičevala me je veštačka svetlost reflektora, kada bih pokušao da uzdahnem, barem malo da olakšam sebi, uže mi se nabijalo u grudi. Znam, mama, da bi u ovakvim grozomornim momentima, ti umela da otkloniš zle misli od sebe, i da uz pomoć unutrašnjeg mira savladaš sve nevolje. Ali daleko sam ja od tvoje snage!

Izdržao sam kaznu do kraja, i drugog dana, i druge noći, mada, kao što sam već rekao, nisam bio svestan koliko je vremena prošlo, i kada su ušli da mi kažu kako je gotovo, odvezali su mi prokleto uže, a ja sam, još uvek sav zakoravljen i ukočen, sedeo kao hipnotisan, ne mogući da se pokrenem iako su mi skinuli konopac i otvorili vrata. Jednostavno nisam uspevao da se mrdnem, kao da sam slep, kao da sam gluv, kao da sam umro u tim minutima…

Posle sam ipak uspeo da se nekako priberem, ustao sam sa stolice, izašao iz ćelije, čak sa osmehom, i od tog dana sam se ponašao kao najprimerniji, najposlušniji pitomac u sanatorijumu, iako mi je mozak pakosno radio smišljajući osvetu.

Urezalo mi se u sećanje kako si se u ranom detinjstvu, što je u mom slučaju bilo još ranije, jer nisam rastao i bio sam pet puta sitniji i smežuraniji od svojih vršnjaka, kako si se brinula o meni. Bila si kao na raspeću, između obaveza prema meni i prema tvom voljenom, ali si uvek uspevala da balansiraš, da se ne otkažeš i pored svih teškoća.

O mila moja mama, zato sam i toliko srećan što si našla čoveka po meri. Mladog, sposobnog, potentnog! Iako, kada si mi ga predstavila, mamice, moram da ti priznam, došlo mi je da ga ugrizem za to njegovo lepo lice. Bio je nepodnošljivo zgodan sa onim svojim živim crnim đilkoškim očima, sa blještavim belim osmehom, sa šarmantnom rupicom na bradi. Poželeo sam da mu zubima raskinem tu njegovu zavodničku simetriju lica, da je izgrizem do krvi, da iskasapim tu njegovu užasnu superiornost pobednički mladog mužjaka. A šta tek da kažem za njegovu visinu! Ubi me, majko, ubi, dotuče me do kraja. Osetio sam neodoljiv poriv da mu potkrešem te duge, elegantne nogice. Ne samo što sam mu poželeo zlo, već sam odmah počeo da planiram kako da to izvedem.

Kod rugobe kakav sam ja, i duh se vrlo lako izopačuje i smišlja paklene planove. Naš stan je na petom spratu u zgradi bez lifta. Znao sam da on i kada ti dolazi, i kada odlazi, kao da leti, mladi samouvereni pastuv, i ne pazi gde gazi. Dok se satima sladio tvojim sočnim oblinama, prethodno kidajući ti, priglupo poučen jeftinim filmovima, čipkaste crne gaćice, ja sam pritajeno spremao klopku. Namestio sam mu siv kanap na jednom od stepenika između petog i četvrtog sprata, čvrsto vezujući ga na ogradi jedne, a prikivajući ga ekserom za zid na drugoj strani. Kanap sam postavio dovoljno nisko (nije bilo teško!), tako da ga ne primeti.

Znao sam koliko je grozan osećaj kada gubiš ravnotežu i celo rašrafljeno telo nekontrolisano ti leti kroz vazduh, a srce ti ludo kuca od straha i neizvesnosti šta će ti se desiti kada padneš. Radilo se samo o par sekundi, ali za to kratko vreme imao sam ogromno zadovoljstvo gledajući kako strah menja njegovo lepo lice, sada svo iskrivljeno, izgubljeno i nekako unakaženo. Padajući opsova, zamaha u prazno i tresnu na stepenice. Čulo se, prilično glasno, krckanje, kao da neko lomi debelu granu na pola. Već sledećeg momenta, zavlada duboka tišina, a on je ležao na stepeništu razbacanih nogu, stenjući, potom se njegovo lice iskrivi kao u nekom nemom filmu dok je pokušavao da sedne, ali desna noga mu je ostala po strani, sa iscepanom nogavicom na kolenu, kroz koju je štrčala rascvetana ružičasta podkolenica. Tren zaprepašćujuće tišine, dok mi je grudi ispunjavala prijatna toplina. Zatim, njegov vrisak, a ti mu pritrča niz stepenice, najbrže što si mogla, kao da letiš, mama, već si mu brisala nabubrelo antipatično lice belom maramicom (pa on je zaplakao!), ti klečeći kraj njega kao kakva milosrdna vila, tešila si ga nežnim, zabrinutim rečima, neprestano ljubeći ga, kao da je neka jadna povređena ptičica, a ne odrastao čovek!

I opet sam bio odvojen od tebe. Zarobljen među zidinama svoje monstruoznosti. Povukao sam se u kupatilo, ali ti nisi ni primetila da me nema. Bila si toliko obuzeta povredama svog voljenog i nisi prestajala da trčiš oko njega, telefonirala si za hitnu pomoć, prijateljima, smestila si ga u krevet i predano ga mazila i negovala dok je u meni i pored svih napora da to sprečim, besneo vihor ljubomore! A on, svakako da je uživao u svojoj ulozi ranjenog, samo da bi ga služila danonoćno i da se naslađuje podjednako tvojom baršunastom kožom i kulinarskim specijalitetima. Patio sam, crv me je nagrizao iznutra, srce mi se raspadalo, ali uzalud – bila si prinuđena da budeš neprestano kraj njega, i to zbog moje gluposti!

Znam, mama, bio sam ti teret još dok sam ti rastao u stomaku. Funkcioner, onaj moj takozvani otac, koji se noćima naslađivao tvojim divnim telom, besramno te je odbacio kad si mu se poverila da si bremena. Šutnuo te je bez reči, kao da ti se pre toga nije uvlačio među noge, šapućući ti tirade o tome kako ne može bez tebe. Taj drkadžija iz fotelje, taj koristoljubivi štreber, sav se izpotresao od straha da ćeš naštetiti njegovoj karijeri, taj smrdljivi ljubavnik, pa te je ostavio na ulici kao beskućnu skotnu kučku.

Koliko je samo tvoja dobroćudna, elegantna duša patila zbog nepravde! Nosila si torbe prepune enciklopedija. U jednoj ruci od A do Majk, u drugoj od Majm do Z, po četiri teške, debele enciklopedije u svakoj ruci. Po ceo dan si ih vukla strmim gradskim sokacima i vraćala se kući sva mokra od znoja, preumorna, da bi potom sa enciklopedijama trčala stepenicama naše zgrade, pet spratova gore, pa dole, pa gore, pa dole. Ali i pored svih tvojih nadljudskih napora, ja ti uporno nisam dozvoljavao da se oslobodiš od mene. Zašto ti nisam dozvolio da uspeš? Bili bi srećniji, i ti, i ja. Uživala bi u životu sa tvojim voljenim, ili sa više njih, jer si ti, mama, najpoželjnija, najseksi žena koju sam ikada sreo. Misliš da nisam primetio, još od najranijeg detinjstva, kako te muškarci gutaju pogledom. Sa uzbuđenjem svih svojih naježenih muških ganglija, dobacivali su ti niz fleševa od zavodničkih osmeha, a oni smeliji, sa značajno dignutom obrvom, čak su se usuđivali da pređu i na dvosmislene aluzije. Ali kad bi se njihovi pogledi spustili prema meni, izraz im se naglo menjao – umesto opčinjenosti koja se povlačila kao momentalna oseka, na licima im se čitalo neskriveno gađenje. Samo da znaš koliko sam se tada stideo, mama, što tebe sramotim, što te ponižavam svojim prisustvom.

Nije mi jasno zašto mi sada, posle toliko godina od epizode u kupatilu, ponovo dolazi glupi poriv da plačem. Izvini me, mama, znam kako ovo nije ni najmanje nalik na normalni ljudski plač, ali ja, ja nikada i nisam bio normalan. A nije da se nisam trudio da živim i da pronađem smisao čak i tamo gde vlada totalni besmisao. Ali mi jednostavno nije išlo! Eto, čak ni Kiracu nisam uspeo da ubijem. Iako sam sve isplanirao, kao uostalom i prilikom incidenta sa tvojim voljenim: vreme – u ponoć, kada su svi štićenici i bolničari u sanatorijumu u svojim krevetima, a Kiraca se posle poslednjeg obilaska vraća u svoju sobu; mesto – sačekao sam je skriven iz vrata WC-a u mračnom hodniku; sredstvo – veliki šrafciger koji sam ukrao iz garaže dok smo u okviru radne terapije prali Kiracinog “golfa”.

Prenebregao sam samo jednu sitnicu – da sam nizak! Da mi fali barem desetak santimetara pa da zabodem šrafciger tamo gde sam hteo – pravo u njeno srce. Takođe sam zaboravio da ona nije makar ko, nego Kiraca Upravnica. Koju je moj napad samo malo zbunio, ali preplašio je nije uopšte. Jednim pokretom, vešto i sigurno, kao da ga je odavno uvežbala, zgrabila mi je ruku, zavrnula je i oborila me na pod. Uspeo sam samo da je zagrebem po slabinama, ali je zato ona zgrabila metlu naslonjenu na zid i svom silom me tresnula drškom po licu. Zamutilo mi se, jedino osetih toplu krv koja mi zapljusnu lice i njen slatkast ukus u ustima. Na ono što se potom dešavalo sećam se kao u magli, da me neki cajkani vuku i mlate, da mi neki doktor šije rane na licu, bez anestezije, nagrdivši ga još više ako je to uopšte moguće, da mi neki sudija mrzovoljno dobacuje: – Sa tobom, kepecu, je svršeno, sada krkaj ono što si posrao. Sećam se i da me je meki tobožnji advokat branio da sam žrtva životnih okolnosti koji su od mene načinili nemoćnog subjekta iracionalnog nasilja, no meni je već bilo svejedno, jedino mi je, mama, moram da priznam, bilo malo krivo što ti nisi bila na suđenju. No kada su mi posle objasnili da si u to vreme bila na zimskom raspustu u Borovcu, i to sa svojim voljenim, došlo mi je milo što bar malo možeš da se odmoriš od svinjarija koje ti priređujem. Ovim povodom zahvali svome voljenom što mi je poklon poslao. Od 8 evra, tako piše na kutiji. Iako sam slagalicu složio za par minuta. Onaj pazl od dvadeset parčića je kao za prvake…

No, ne sekiraj se, ovde i nije tako loše. Zovu ga Popravni dom za maloletnike, iako meni liči na pravu zandanu. Ipak nije loše. Iskusio sam da ima sudbina sličnih mojoj, da ima mladića mnogo lepših i u liku i u telu od mene, a koji su isto toliko nesrećni… Ova ćelija ovde, za razliku od Proklete, ima prozor. Sa rešetkom, ali je ipak prozor. Mogu kroz njega da posmatram kako prolazi vreme, kada je sunčano, kada je oblačno, kada pada kiša, kada sneg, mogu svake noći da gledam u zvezde, da ih dokono brojim žvačući kuvani krompir od večere. Kada se istegnem, mogu iz ćelije da virim iza zidova doma, pa da vidim ljude i automobile kako idu ulicom. Mogu da vidim čak i krošnje drveća, juče su bile razlistane, a danas su golih grana… Kažu, ovde je jedini zadatak da se ubije vreme, ali ja nemam takve probleme. Mislim da bih godinama mogao da živim ovde, u zatvoru, i da mi ne bude dosadno. Naizgled, dani izgledaju dugi, a zapravo, kad ih naređam jedan na drugi, skraćuju se. Zadovoljan sam. Hrana je skromna, ali obezbeđena tri puta na dan, plus marenda. Svakog jutra, imamo obaveznu fiskulturu napolju u dvorištu. Znaš, kako se kaže, u zdravom telu, zdrav duh. Možda ću zaista uspeti da ojačam telo, da napumpam mišiće, pa da se popravim i iznutra…

Koliko ću ostati ovde? Pa, sigurno do devetnaeste. Zatim ću morati da napustim ovo mesto, ali snaći ću se već nekako. Mada sam čuo da ako napadnem stražara onda se dodaje još nekoliko godina i to u pravom zatvoru. Ti budi spokojna. Sada kada si bezbedna od moje nepodnošljive blizine, red je da se i ti nauživaš ljubavi i onih malih stvari koje čine život ispunjenim…

Zamisli na suđenju ona upravnica Kiraca, kada je svedočila, i to zamisli, tobož u moju odbranu, izjavila je bez stida i srama da sam hteo da joj zabodem šrafciger jer me majka nije mazila dovoljno u životu. Čak je spomenula i onog lažnog oca bez jaja, funkcionera. Kao da si ti postala takva zbog njega. Još ošamućen od pandurskih batina i nevešte intervencije onog nazovi doktorčića, koji me je najpre šio na živo, a tek posle me prsnuo nekim sprejom protiv boli od čega su mi se utrnula usta, uspeo sam tek toliko da procedim: – Niste u pravu, Upravnice… Ona se okrete, onako visoka i vitka, pomalo bledunjava, bez šminke: – Izvini, ali ništa te ne razumem. Jadničak, žao mi ga je, sudijo. Tako sam tada želeo da joj odvratim i pljesnem istinu u to njeno dvolično lice, ali bio sam sav pretučen, u ušima mi je i dalje zujalo bez prestanka, a kolena su mi se još uvek tresla od pretrpljenog nasilja, pa sam u svom tom beznađu od boli, uspeo samo da pljunem. Ali i za pljuvačku nisam imao snage, mama, pa mi se sva razmazala po iskrivljenim, modrim usnama. Pretpostavljam da sam izgledao grozno, jer je u sudnici zavladala neprijatna tišina, a pandur do mene zgrabio me bolno i gadljivo ispod miške, kao šinter šugavog psa…

Nekako sam umoran, mama. Mnogo toga se desilo u poslednje vreme. I ovde, sa te strane mi je bolje. Imam barem mir, ne opterećujem se halucinacijama i grešnim mislima, budim se odmoran, vežbam fiskulturu, hranim se redovno. Obećavaš mi da ćeš me posećivati. Ali, nemoj pogrešno da me razumeš, ne moraš da to činiš prečesto. Mene tvoja ljubav greje i iz daleka. Dovoljno je da pomislim na tebe i već mi miriše tvoj nežni parfem koji me opija kao što se ružni bumbar opija kraljicom ružom. U sebi nosim tvoj hologram, i gde god da sam, gde god da si, nosiću ga u sebi.

___
S makedonskog preveo autor

Bosansko siroče, franjevački đak, zagrebački student, agent srbijanske vlade i utemeljitelj bugarske i makedonske etnografije, Stjepan Ilija Verković [1] (Ugljari, Bosanska Posavina, 1821 – Sofija, 1894) zvjezdani trenutak vlastite sudbine imao je 1874. godine, kada se u Beogradu pojavljuje prvi svezak Veda Slovena [2] , i kada se, u kratkotrajnom zanosu, sva slavenska filologija od Moskve i Petrograda do Berlina i Pariza klanja tim „rodopskim pjesmama“ kao epohalnome otkriću prethistorijske slavenske mitologije i poezije.

Ostale su do danas nerazjašnjene sve okolnosti te grandiozne književne mistifikacije, kojom je iz sjene ingeniozno i beskrupulozno upravljao bugarski učitelj Ivan (Jovan) pop Ilijev Ekonomov, pod Verkovićevim utjecajem nazvan Gologanov. U Verkovićev život Gologanov ulazi 1865. godine na preporuku svoga mlađeg brata, monaha Teodosija (kasnijega skopskog episkopa), i od tada započinje stalna suradnja, koja se uglavnom obavljala pismenim putom. Gologanov Verkovića zasipa sve novim i novim pjesmama, za koje tvrdi da ih dobiva od anonimnih i tajnovitih narodnih pjevača među Marvacima iz planinskih sela istočne Makedonija i islamiziranim Pomacima zapadne Trakije. Ni jedno od Verkovićevih mnogobrojnih navaljivanja da ga Gologanov povede, da upozna neke od tih mističnih pjevača i kazivača, nikada nije urodilo plodom. Izgovori su bili razni, uvijek efikasni.

Po duljini i versifikaciji, i po ličnostima i motivima, pjesme koje je Gologanov ustrajno isporučivao uvjerile su Verkovića a potom, isprva, i mnoge slavističke krugove u Evropi, da je riječ o izvornim umotvorinama, koje dokazuju prastaro porijeklo balkanskih Slavena, a u pjesničko-mitološkom smislu da su pandan indijskim Vedama.

Taj trenutak, međutim, nije potrajao, znanstvenici su se ubrzo ohladili, i samo je još nesretni Verković nepokolebljivo vjerovao u autentičnost tih pjesama, urušavajući vlastitu egzistenciju do crte iza koje je još samo – propast.

***

Stjepan (Stefan, Stevan) Ilija Verković bio je sirotinjsko dijete iz sela Ugljara kod Orašja u Bosanskoj Posavini. Kad mu je bilo osam godina, bez oca koji je otišao „u njeko mjesto daleko“, vjerojatno u kakvu pečalbu, subaša kapetana Huseina Gradaščevića, čiji su Verkovići kmeti bili, izbacio je majku, sestre i Stjepana „s kandžijom u ruci sa selišta i doma“. Nekoliko su dana, neimajući kamo, svi živjeli pod nekakvim „dobrostivim drvetom“. Ubrzo je majka oboljela i umrla, za njom i otac. Stjepana je uzeo znameniti fra Ilija Starčević, župnik u Tolisi, osnivač prve osnovne škole civilnoga tipa u Bosni i Hercegovini. Tako je počeo školovanje, koje je nastavio u franjevačkom samostanu u Sutjesci, pa u Zagrebu na filozofiji i teologiji. Tu se, kao i mnogi bosanski mladići njegove generacije, potpuno zanio Gajem, Babukićem, grofom Nugentom [3], ilirstvom, slavjanstvom. Ni zaljubljenost ga nije mimoišla: iz ćelije franjevačkoga samostana gledao je na prozor kuće zagrebačkoga pekara Fuksa (jesu li to današnji samostan na Kaptolu i Tkalčićeva ulica?), s kojega ga je gledala pekarova kći, „vilenica podbočivši se na lakat, s takim ljubkim čeznućem, kao lisica u basni na grozgje“. Zaljubio se prijesno, naprečac, te se i poslije pedeset godina sjećao: „neodolima ubijstvena napast proizvela je u meni tako preku odvratnu metamorfozu…“

Rez: napustivši ideju da se zaredi i postane svećenik-redovnik zbog odluke da se sav posveti radu „ad maiorem utilitatem et gloriam carae slavicae gentis“[4] , Verković se kao dvadesettrogodišnji mladić po domoljubno-obavještajnim poslovima koje mu daju Gaj i Nugent otiskuje na balkanska putešestvija, koja će ga voditi najprije u Dubrovnik, Crnu Goru, Albaniju, Kosovo, potom u Srbiju, gdje ga vrbuju Garašanin, Zach i Šafarik, poslije čega će mnogo puta prokrstariti sve božije i vražije putove po evropskoj Turskoj, da bi svoj životni poziv i svoj fatum našao u bugarskoj Makedoniji. Nastanio se u Serezu, bogatom trgovačkom gradu, oženio se, stekao obitelj.

Ogromnu energiju, znanje i trud uložio je u prikupljanje i objavljivanje bugarsko-makedonskih pjesama i priča, starih rukopisa, a u numizmatici postao solidan stručnjak i od toga povremeno zarađivao za život. Kao malo tko upoznao je putove, ljude, jezike, gradove, običaje toga evropskog dijela Otomanskoga Carstva. Uspostavio je veze s mnogim uglednim ljudima i ustanovama diljem Evrope, i stekao priličan ugled u filološkim krugovima, a neko vrijeme, s prvom pojavom Vede Slovena, uživao je glas nalazača i promotora najsenzacionalnijega mitološkoga i književno-etnografskog otkrića evropske historije i civilizacije.

***

Ljuta je petrogradska zima, a Verković nema ni čestita kaputa na sebi. Umjesto mjesec-dva, kako je mislio kad je stigao u Petrograd 1879, u Rusiji će ostati svih dvanaest godina. Davno je bilo kada je napustio srbijansku službu, a bugarska vlada je i dalje gluha na molbe da pomogne njegovu obitelj u Serezu. Smrzava se od studeni, ludi od očaja dok obija pragove i kabinete državnih i akademskih palača, ne bi li unovčio što od svojih slavjanskih rukopisa iz Bugarske i Makedonije, od svojih numizmatičkih nalaza. Slava Veda Slovena, od kojih je objavio i drugi svezak a priprema i treći, i u koje i dalje fanatično vjeruje, poljuljana je na mnogim učenim slavističkim adresama u Evropi. Urednik New York Heralda James Gordon Benett, kojega je molio da nađe mecenu za to veledjelo, vratio mu je molbu sa „ćuranskom naduvenostju“. Žena mu je u Serezu prodala kuću i preselila sa kćerkom u Plovdiv, sin mu se razbolio i umro, a njih dvije ga optužuju da je za sve kriv. Ne vjerujući mu, i one su napokon stigle u Petrograd, a sada se zlopate zajedno. Uz to, „sve što je meni dragoceno i sveto, ona smatra glupim i prokletim, a isto tako i kćerka (…) natječu se s mojim čudovišnim nenavistnicima i klevetnicima rusko-bugarsko-srpsko-češkima tko izmegju njih da me predstavi i nacerta crnjim i poganijim“, piše prijatelju 1887.

Napokon, 1890. bugarska vlada mu udjeljuje penziju, 300 leva mjesečno, ni da se živi ni da se umre, on za 3.000 rubalja rasprodaje u Rusiji sve svoje starine, među njima osobito vrijedan Slepčanski apostol i Orbelski triod, tri rukopisa šalje Franji Račkome u Zagreb u JAZU, te se 1891. s obitelji vraća u Plovdiv.

Neće, potom, poživjeti ni tri godine.

___

Moj djed Franjo Rejc život je proveo u Bosni. Kao visoki željezničarski činovnik selio se od stanice do stanice, sve dok, nekoliko godina pred Drugi svjetski rat, nije došao u Sarajevo i zaposlio se u Direkciji željeznica, sa zvanjem konstruktora reda vožnje. Kada sam u jednome proznom tekstu prvi put spomenuo djeda koji radi kao konstruktor reda vožnje, kritičari su odreda to doživjeli kao moju postmodernističku posvetu Danilu Kišu, čiji je romaneskni, ali i stvarni otac također bio konstruktor reda vožnje. Međutim, meni ta činjenica nije bila ni na kraj pameti. Život svoga djeda nisam uspoređivao sa životima književnih junaka. Ali mi se svejedno svidjela kritičarska primjedba. Tko god bi me poslije pitao je li lik djeda, konstruktora reda vožnje, posveta Danilu Kišu, lagao bih da jest. Napokon, možda zaista i jest. Možda je stvarni život moga pokojnog djeda Franje Rejca bio palimpsest nekoga Kišovog napisanog ili nenapisanog romana. I možda i mi ostali živimo živote nekih budućih ili prošlih književnih likova.

Ali postoji nešto što stvarno povezuje Kišova oca i mog djeda: to je dugovječni kakanijski car i kralj Franjo Josip Prvi. Pod njegovom su dobrom upravom sagrađene pruge uz koje su obojica radili svoj vrlo odgovorni posao. Posao konstruktora reda vožnje je da na takav način rasporedi kretanje vlakova da se nikada dvije kompozicije ne nađu na otvorenoj pruzi, jureći jedna prema drugoj. Njegov posao je da u budućnosti predvidi i izbjegne sve nesreće i sudare.

Od tog proljeća kada je, kao već iskusni željezničar, došao u Sarajevo da projektira red vožnje, pa sve do kraja života, moj djed je strepio pred željezničkim nesrećama koje su se događale na teritoriju koji je obuhvaćala Direkcija željeznica Bosne i Hercegovine. Svejedno tko bi za nesreću bio kriv, pijani mašinovođa, pokvareni semafor, loše održavane tračnice ili prirodna nepogoda, oluja, zemljotres, požar, on je duboko u sebi vjerovao da bi sve, ipak, bilo drukčije, žrtve bi bile izbjegnute ili bi ih bilo manje, samo da je bolje isplanirao dolaske i odlaske lokalnih, regionalnih i međunarodnih, putničkih i teretnih vlakova. Mreža uskotračnih i normalnih kolosijeka i pruga pretvorila se tako u mrežu njegovoga nervnog sistema. Ali kako su pruge za koje je on bio odgovoran bile dio šire željezničke strukture, najvećim dijelom projektirane i sagrađene u austrougarska vremena, on je svoj red vožnje izračunavao i postavljao u skladu sa svim drugim redovima vožnje, od Baltika i mitske Galicije, Krakovskoga vojvodstva, Ukrajine i Rumunjske, pa preko Madžarske i Vojvodine, sve do Austrije i zajedničke prijestolnice Beča. Svaka nesreća koja bi se na tom prostoru dogodila, bila je dio njegove odgovornosti. Iako je Habsburška monarhija, iako je Musilova Kakanija već desetljećima bila mrtva, domovina moga djeda Franje Rejca se do kraja njegovoga radnog vijeka, a zatim i do kraja života, prostirala na cjelokupnom austrougarskom teritoriju. Nekome će i to biti lijepa metafora, ali njegova domovina bila je, prije svega drugog, domovina njegove ljudske odgovornosti.

U našoj kući čuvali su se svi redovi vožnje, od prvoga, za godinu 1923., do onoga iz 1972, godine djedove smrti. I nakon što je početkom šezdesetih otišao u penziju, on je i dalje strepio nad željezničkim nesrećama i nad redovima vožnje, iako ih on više nije izračunavao, crtao, projektirao…

Naravno, on je znao imena svih željezničkih čvorišta, od Gdanjska sve do Doboja i Vinkovaca. Zapravo, znao je imena svih željezničkih stanica, od sjevernih do južnih mora. U njegovom svijetu, manje su važni bili veliki i raskošni kolodvori, recimo onaj peštanski, koji je bio ponos monarhije u vrijeme njezina zalaska, ili kolodvor u Varšavi, ružno i nedovršeno djelo socijalističke izgradnje, jer je prava, velika nesreća prijetila oko malih, provincijskih i bezimenih željezničkih stanica. Skretničaru je umrla žena ili se šef stanice napio na sinovljevoj svadbi, mislio je da vlak iz Kijeva kasni, i eto užasne nesreće, negdje duboko u Ukrajini, u kojoj ginu stotine ljudi i koja se osjeti od Rige i Kovna na sjeveru, sve do Zelenike, malene stanice na kraju uskotračne željeznice na krajnjem jugu, u Crnoj Gori, gdje su, na obali toplih mora završavale francjozefovske željeznice. Njihovo finale bilo je kao iz nekog sna: sve do 1968., kada je definitivno ukinut taj dio pruge od Dubrovnika do Zelenike, vlak je prije svoga ulaska u posljednju stanicu prelazio preko rive, išao obalom, tik uz plažu na kojoj su se sunčali i kupali turisti, dok su ispred zahuktale parne lokomotive iskakala djeca s pojasevima na napuhavanje i u posljednji trenutak se spašavala skokovima u more. Od 1904. ili 1907, kada je ova pruga otvorena, sve do 1968. u Zeleniki nitko nije stradao pod vlakom. Po narodu koji je ležao na plaži i sunčao se sipio je ugljeni garež iz peći lokomotive. Danas to ne bi bilo zdravo ni ekološki.

Od Rige i Kovna do Zelenike prostirala se domovina mog djeda Franje Rejca. Iako više nije postojala država Austro Ugarska, nisu postojale državne, administrativne i kulturne ustanove koje bi nosile njezino ime, iako je sva Evropa na raspad Kakanije gledala s prezirom i s visine, postojalo je ono najvažnije, ono što je u emocionalnom i kulturnom smislu najprije određivalo kulturni identitet mog djeda: postojala je mreža međusobno logično povezanih željezničkih pruga Habsburške monarhije. I njegov osjećaj odgovornosti i jake emocionalne povezanosti s ljudima koji su mrežu održavali. Do danas ne znam za precizniju definiciju pojmova kao što su domovina i patriotizam od definicije koju je živio moj djed, konstruktor reda vožnje pri Direkciji željeznica u Sarajevu. Nekako zamišljam da su i drugi konstruktori redova vožnje bili slični njemu.

Moj djed Franjo Rejc je, osim materinjeg slovenskog i srpskohrvatskog, znao sljedeće jezike: njemački – koji je govorio bez stranog naglaska, talijanski – naučio ga je u talijanskome zarobljeništvu u vrijeme Prvoga svjetskog rata i to je znanje održavao cijeloga života, francuski – jer je šteta ne naučiti francuski ako se zna talijanski, madžarski – učio ga je i dobro naučio na izdisaju monarhije u kojoj su svi bolje obrazovani južni Slaveni znali i madžarski, rumunjski – nemam pojma zašto je učio taj jezik, a kao sedamdesetogodišnjak zaključio je kako je engleski jezik budućnosti, pa je uzeo gramatiku, pravopis i rječnik i krenuo učiti engleski. To je bilo u vrijeme kada sam se ja već rodio. Hodao je po kući i odbijao komunicirati na bilo kojem drugom jeziku osim engleskoga. Svima je to bilo smiješno. Neka je smiješno, govorio im je, ali jezik se uči samo tako. (Kada o ovome pričam, ne mogu prežaliti što od njega nisam naslijedio jezični dar, ali još više hrabrost da progovorim na jeziku koji slabo znam…)

I sve je to bilo nekako prirodno i normalno. U svijetu u kojem se moj djed rodio nije bilo čudno znati sve te jezike. Ljudi s granice obično znaju više jezika. A on je, u svakom pogledu, bio čovjek s granice. Rodio se 1896, dok mu je otac, po nacionalnosti Slovenac, radio kao neka vrsta gastarbeitera u Bosni. Bilo je to vrijeme velikih radova i on je došao iz Tolmina, iz tada užasno siromašne Primorske, pokrajine koja je na samoj granici današnjih Slovenije i Italije. Obavljao je kovačke radnje pri izgradnji sarajevske katedrale. I danas, na katedrali su kvake i brave koje je iskovao i postavio moj pradjed Slovenac. Osim što je bio dobar kovač, on je narodio šestero djece i cijeloga je svog vrlo dugog života bio notorni alkoholičar, težak čovjek i obiteljski zlostavljač.

Bježeći od takvoga oca, moj djed Franjo vezao se za svoje brojne rođake, koji su nastavili živjeti u Tolminu. Školovao se u slavnoj travničkoj jezuitskoj gimnaziji, a raspuste je provodio kod njih, u Sloveniji. Iako je u zavičajnom smislu bio Bosanac, iako je njegova stvarna domovina bila Austro Ugarska, moj djed Franjo u nacionalnom je smislu bio Slovenac. I bio je nesretan kada je, nakon raspada Habsburške monarhije, državna granica između Kraljevine Italije i Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca presjekla zavičaj njegovih rođaka i podijelila ga na dva dijela, s tim da je veći dio pripao Italiji.

I naravno, kako je u to vrijeme europski običaj bio da se život daje za jezik, zavičaj i kulturu, djedovi rođaci su krenuli da osnivaju tajne organizacije. U početku su tražili svoje pravo da budu ono što jesu, dakle Slovenci, a kako to baš i nije išlo i kako Talijani nisu bili voljni da im omoguće otvaranje škola na slovenskom jeziku, zahtjevi za kulturnu i prosvjetnu autonomiju prerasli su u političke i iredentističke borbene planove. Tako su moji slovenski preci, bliski rođaci mog djeda, krenuli u borbu za nešto za što će se kroz cijelo dvadeseto stoljeće, na različite načine i s različitim emocionalnim i egzistencijalnim ulogom, boriti mali potlačeni europski narodi, ljudi kroz čije su zavičaje i domovine prosječene i prokopane granice novih država. Metode su, naravno, bile svugdje iste: atentati, terorizam, sabotaže, podmetnute eksplozije…

Najveća slovenska revolucionarna organizacija, koju su stvarali djedovi rođaci i zemljaci, zvala se TIGR (ili Trst, Istra, Gorica, Rijeka). Kao i svi pravi revolucionari, odabrali su vrlo sentimentalan naziv. Naime, skraćenica je tvorila slovensku riječ tigar. Ne spominjem to da bih sad bio naročito ponosan na svog djeda i njegove rođake, ali oni su bili prva tajna antifašistička organizacija u Europi, jer su osnovani neposredno po Mussolinijevom dolasku na vlast u Italiji, a program im je bio dosljedan u svome antifašizmu i iredentizmu. Štampali su letke, izdavali proglase, pucali su i bacali bombe sve do početka tridesetih godina, kada su bili razbijeni, povukli se u šume ili u ilegalu, ili su emigrirali u Jugoslaviju, pod pritiskom Mussolinijevog državnog terorizma. Tada, kao i danas, državni je terorizam bio moćniji i uspješniji od revolucionarnog, individualnog ili zavjereničkog terorizma. Nekoliko članova TIGR-a, među njima i jedan djedov vrlo bliski rođak, u Italiji su osuđeni na smrt i pogubljeni.

Moj djed Franjo Rejc nije imao ništa protiv Talijana. Čak bi se moglo reći i da je volio i njih i njihov jezik. O godinama koje je kao austrougarski vojnik proveo u talijanskom zarobljeništvu (od 1915. do 1919.) do kraja života je smatrao najljepšim godinama svoje mladosti. Među logorskim je čuvarima stekao prijatelje, s kojima se dopisivao sve do kraja, sve dok se jedan za drugim nisu preselili na onaj svijet. Pretpostavljam da s njima nije razgovarao ni o svojim rođacima, ni o ideji da se Istra zajedno s Trstom, Primorska i Kras odcijepe od Kraljevine Italije i pripoje Kraljevini Srba, Hrvata i Slovenaca, koja se 1929. nazvala Kraljevinom Jugoslavijom. Njegovi talijanski prijatelji su, vjerujem, također bili antifašisti, jer zašto bi se talijanski fašisti dopisivali s jednim Slovencem iz Bosne, ali oni, ipak, ne bi podržali odcjepljenje dijelova Italije. Pogotovu stoga što su i neki od njih bili Talijani iz Primorske i iz Trsta. Kako je djed mirio odanost svojim talijanskim prijateljima s odanošću svojim slovenskim rođacima? Kako je mirio svoje uvjerenje da dijelovi Italije koji su većinski naseljeni Slovencima trebaju biti dijelom Jugoslavije, s uvjerenjem da su Talijani plemenitiji, kulturniji i obrazovaniji ljudi od nas, njihovih južnoslavenskih susjeda (djed je, naime, posve mirno i to tvrdio)? Kako je mirio terorizam kao metodu borbe za slovensku slobodu sa slobodom i pravom na život svojih talijanskih drugova? Ništa o tome ne znam, imao sam samo šest godina kada je djed umro, i nisam ga stigao pitati.

U Kraljevini Jugoslaviji vlast je prema članovima TIGR-a imala vrlo proračunat odnos. U vrijeme kada su odnosi s Mussolinijevom Italijom bili loši, te ljude se puštalo na miru ili ih se pomalo i poticalo na teror. Ali kada je krajem tridesetih premijerom u Beogradu postao Milan Stojadinović, koji je u Mussoliniju nalazio svog političkog uzora, tigrovci su se našli pod udarom zakona. Još gore je bilo s početkom Drugoga svjetskog rata. Kvislinške vlasti Nezavisne Države Hrvatske, kao i njemačke okupacijske snage u Sloveniji, te ljude su progonili i ubijali, a ni Titovi partizani nisu u njih imali previše povjerenja. Jednoga djedovog rođaka strijeljali su baš partizani, jer je bio važna ličnost u TIGR-u. U borbi za proleterski internacionalizam i prava svakog čovjeka, komunisti su se rado koristili terorističkim metodima, ali su mrzili, više od svega drugog, da se netko drugi bori za iste stvari kao i oni.

Za vrijeme rata, moj djed se, osim što je konstruirao redove vožnje i strepio nad mogućnosti željezničkih nesreća, bavio sakrivanjem članova TIGR-a, koji bi, bježeći od progona, stizali sve do Sarajeva. Kod njega se našao i važan dio TIGR-ove tajne dokumentacije. U strahu od pretresa, dokumentaciju je zakopao u nekom vrtu. Taj vrt je zatim betoniran, tako da se ne zna jesu li ti papiri uništeni ili su i danas negdje pod zemljom, zamotani u gumirano platno, pa spremljeni u metalne kutije. Čekaju da ih neki budući arheolozi slučajno otkriju i otkopaju. I tako je završena priča o našem porodičnom terorizmu. Nakon pada komunizma i osamostaljenja države, u Sloveniji je objavljeno nekoliko knjiga o TIGR-u. Jednu je objavila i udovica djedova najdražeg rođaka, kojeg smo svi svali striko Berti.

Dok je priča o ujedinjenoj Europi još uvijek imala neke romantične privlačnosti za nas koji smo upravo izlazili iz svojih krvavih ratova, započetih 1991. i dovršenih tek 1999, kada je završilo NATO bombardiranje Srbije, često mi je tim povodom na um padao moj djed Franjo Rejc. Premda je mrtav, evo, već punih četrdeset godina, takva je, ujedinjena, Europa trebala biti njegova stvarna domovina. Meni ona neće promijeniti život, niti će mi biti domovinom, jer sam ja, za razliku od svoga djeda, Balkanac, u sebe zatvoren čovjek, koji ne voli putovati i na sve gleda izdaljine, sa strane, preko knjiga, filmova i novina. On je, pak, znao mnoge njezine jezike, a naučio bi i sve druge da je imao vremena. Bio je pravi Europljanin, jer je istovremeno Europu stvarao i razarao. Prvo je radio brinući se za sklad njezinih željezničkih pruga, drugo, pak, tako što je pomagao svojim rođacima u njihovim revolucionarnim težnjama. I tako je u jednom posve europskom ritmu izgradnje i razgradnje protekao njegov život. Od svega toga, ja imam samo njegova sjećanja. Imam ono što mi je ispričao, što su mi drugi prenijeli u pričama o njemu ili što sam saznao iz pisama koja je dobivao od prijatelja i koja su ostala sačuvana u dnu nekoga sarajevskog ormara. Njegova Europa bila je “rodbinska Europa”, iz memoara Czeslawa Milosza, a moja je Europa samo sjećanje na tu njegovu Europu, i vjerojatno mi ne može ni biti ništa drugo.

Moj djed Franjo Rejc bio je dovršeniji Europljanin od mene. Iako sam od njega sedamdesetak godina mlađi, iako sam rođen u televizijsko doba brzoprenosivih informacija, a do kraja sam se formirao u vrijeme kompjutorskog, virtualnog i posve globaliziranog svijeta, ja sam, u simboličkom smislu, od svoga djeda već stoljećima stariji, nespremniji na prilagođavanje, distanciraniji od ideala zajedničke zemlje koja bi se prostirala od sjevernih do južnih mora. Ali ja prepoznajem i njegove željeznice i njegove simpatije prema terorizmu naših slovenskih rođaka. Imam sjećanje na Europu i ništa osim sjećanja.

Djed me je podsjećao na ujedinjenu Europu, tojest na Europsku Uniju, dok god je taj pojam u meni budio one ranoromantičarske i idealističke primisli, karakteristične za ljude iz istočne Europe i iz bivše Jugoslavije, dok su još bili uvjereni kako će ujedinjena Europa biti zajednica kultura i da će u ujedinjenoj Europi prava pojedinaca, njihova temeljna i izvedena ljudska prava, biti temeljni razlog njezinog postojanja. Nikada i nikome Europa nije bila tako lijepa i uzvišena, kao toj istočnoeuropskoj sirotinji i jugoslavenskim narodima i narodnostima, izranjavljenima od bratoubilačkih, građanskih i nacionalističkih ratova, koji su iskreno vjerovali da će im Europa povratiti njihovo ljudsko dostojanstvo, da će ih izliječiti od nacionalizma i da će ih nekom čudnom čarolijom učiniti boljim i sretnijim ljudima. Energija njihovog razočaranja bit će jednaka energiji njihove nade. Pozitivna energija istočne Europe nije iskorištena, a posljedice energije razočaranja tek će se u budućnosti osjetiti.

S vremenom sam, kao i drugi, shvatio kako je Europska Unija prije svega drugog ekonomska, financijska, korporacijska zajednica, neka vrsta Deutsche Telekoma, British Petroleuma ili – još tačnije – globalne banke s kreditnim linijama, zateznim kamatama i marketinški obrađenim paketima financijskih usluga za države i za građane, a da je Europska Unija zajednica kultura samo u onoj i onolikoj mjeri koliko to doprinosi boljem bankovnom poslovanju, prosperitetu telekomunikacijskih tvrtki, opstanku europskih naftnih kompanija na surovome svjetskom tržištu. Kao što se svaka velika banka javno hvali svojim humanitarnim fondovima i izdvajanjima za kulturu i ekologiju, tako se i Europska Unija može pohvaliti svojom zajednicom kultura. Ali ono najgore i najmučnije jest to da temeljna ljudska prava građana Europska Unije ovise od toga jesu li oni rođeni u Njemačkoj, Nizozemskoj, Francuskoj ili, recimo, u Grčkoj, Madžarskoj ili Italiji. Dakle, taj prostor bez carina i graničnih prelaza, sa zajedničkom valutom i zajedničkim proklamiranim idealima, sa stanovišta ljudskih prava onakav je kakav bi bio i da carine i granični prelazi i dalje postoje.

Ne, uopće se ne žalim što je tako, nisam čak ni razočaran, nego samo konstatiram da sam mislio da je drukčije. U tome nimalo nisam Jugoslaven, niti čovjek iz istočne Europe: ne razočaravam se lako, ali me je osobna pogreška u viziji ujedinjene Europe navela da razmislim o njoj i o tome iz čega je ona nastala. Kako mi se uopće moglo dogoditi da u svome djedu vidim idealnog Europljanina? Zar to što je znao tolike europske jezike? Pa, u današnje vrijeme na svojim kompjutorima imamo Google Translator, koji sve jezike svijeta jednako površno poznaje. Ili te austrougarske željeznice i strah konstruktora reda vožnje pred željezničkim nesrećama; pa zar bi globalizirane tračnice nekoga danas mogle učiniti Europljaninom, kada su avioni već odavno premrežili nebo, tako da se ni zatočenici američkih tajnih zatvora, tih koncentracijskih logora današnjice, ne prevoze stočnim vlakovima kao nekad, nego ih s mjesta na mjesto prebacuju u ogromnim teretnim herculesima? Za Europu banaka ja sam, ipak, neusporedivo spremniji od svoga djeda. On je živio i premirao od straha za Europu kao zajednicu kultura, za Europu ljudskih prava.

Moja greška se sastojala u tome što sam ujedinjenu Europu zamišljao kao usavršenu i moderniziranu Austro Ugarsku, zemlju čiji je vladar, dobri naš stari car i kralj, načelno smatrao da bi trebao znati sve jezike svoje monarhije. A njegov sinovac Franjo Ferdinand, kojega ubismo u Sarajevu, na Vidovdan, 28. lipnja 1914, govorio je da će, prije nego što stupi na prijestolje, tečno govoriti i naš, srpskohrvatski jezik. Kakanija je, koliko god smo joj se rugali, bila zajednica kultura. Pa je i propala zato što kao zajednica kultura više nije mogla funkcionirati. Da je bila ustrojena kao kapitalistička korporacija, valjda bi postojala sve do danas, jer njezinim malim narodima ne bi bilo na kraj pameti da se mogu boriti i izboriti za svoja mala kulturna, jezična, identitetska prava. Godinama je, generacijama je, kroz devetnaesto stoljeće stvarana iluzija o Austro Ugarskoj kao zajednici kultura. Kada su baš svi u nju povjerovali, krenuli su da je razore. I tako su onda pucnjevi Gavrila Principa označili početak Prvoga svjetskog rata. Pa je poslije neki moj slovenski rođak pucao po tršćanskim financima i karabinjerima, jer ga je držalo uvjerenje, koje je stekao prije nego što se raspala velika višenacionalna monarhija, da ima pravo na svoj jezik, zavičaj i kulturu. Na kraju krajeva, da ima pravo na svoju državu.

___
Napisano po narudžbi bečkog Burgtheatra, za projekt Kakanija – nova domovina

Bože mili, zar je već prošlo dvadeset godina? I u šta nam je to prozviždalo tih dvadeset godina? I jesu li oni koji su se pre dvadeset godina pravili slepi, gluvi i nemi u međuvremenu progledali, proslušali, progovorili?

Taj šesti april godine 1992. zvaničan je datum početka onoga što će u onoj Borhesovoj Sveopštoj istoriji beščašća – u koju je inače upisano slovima velikim, zlatnim, pa još i boldovanim – doveka biti označeno kao “opsada Sarajeva”. A može i “ubijanje Sarajeva”, da citiram pravovremenu naslovnu stranu jednog beogradskog nedeljnika. Sve sa razbarušenim portretom jednog psihijatra odbeglog od pameti i razvedenog s dušom.

Ubijanje grada ne ide, naravno, bez ubijanja građana. I koliko ih je pobilo, za tih sumračnih dana? Jedanaest hiljada i petsto četrdeset i jednog, kaže statistika. Možete li sebi da predstavite, ali onako zaista, koliko je to ljudi? No, to su samo oni koje je ubila granata ili metak, oni koji su izdahnuli negde na sarajevskoj kaldrmi, ili u sopstvenim domovima, probušenim od svih zamislivih kalibara; a oni koji su raseljeni, oterani, zgađeni, očajni, osakaćeni ili naprosto pomrli od bolesti i tuge, posebno su jedno knjigovodstvo, koje nikada nećemo moći pretočiti u brojeve. A i da možemo, ne bi nam bilo ništa lakše, niti bismo bili pametniji, niti bi od toga progledali oni koji su žmurili tada, a žmure i sada, i od tog beslovesnog žmurenja napraviše ceo jedan “patriotski program”. Koji bi ceo, otprilike, stao u neku ovakvu rečenicu: “ko vidi, izdajnik je, ko je slep kod zdravih očiju, patriota je”. Kako tada, tako i sada.

Teško da ima veće i strašnije sramote od Sarajeva za narod kojem pripadam, za zemlju čiji pasoš nosim, za sve generacije koje su savremenici tog zločina. Srebrenica je samo “logična” konsekvenca trogodišnjeg zločina koji joj je prethodio, i Srebrenica se uostalom odvijala takoreći na mah i u polutajnosti, dok se svet opasuljio bilo je gotovo. Sarajevo, međutim, ne: tri i po godine danonoćno, imali smo direktan prenos Ubistva, činjenog u “naše” ime. I šta smo uradili da to sprečimo, ili makar zaustavimo? Većina baš ništa, manjina skoro ništa: poneki mlak, neučinkovit baršunasti protest, dobar za savest, loš za sve ostalo. Jesmo li mogli više? Ne znam. Ali, jesmo li morali više? Morali smo. Tačka, nema dalje.

Svako će vam danas reći, čak i onaj najdobronamerniji, da “ovo Sarajevo nije više ono Sarajevo”. Ta, naravno da nije: i vas da neko božemeprosti ubije, promenili biste se upadljivo u odnosu na vreme dok ste bili živi. Pa opet, “ovo” Sarajevo zna makar toliko da mu je “ono” Sarajevo neka vrsta repera, zna da je na gubitku, da mu nešto i neko suštinski nedostaje. Da je krnje i da nije sasvim svoje. Kad god vam se učini da je to možda premalo, pokušajte da to nađete negde drugde u ovom delu sveta.

Ovih je dana u Sarajevu obeležavalo dvadesetu godišnjicu Opsade, te je održan i performans (ili kako to događanje već nazvati) sa jedanaest hiljada pet stotina i četrdeset i jednom praznom stolicom, koje su imale simbolizovati isto toliko direktnih žrtava opsade, tih ljudi kojih više nema i nikada ih neće biti da sednu na te stolice. Stolice su bile crvene, boje ljudske krvi, kako je objasnio Haris Pašović.

Kako god okreneš, mnogo je to stolica, treba to negde nabaviti. Grad je raspisao tender, šta li, takmičile se neke firme iz bratskog Goražda i daleke Kine, ali je pobedila firma iz Pazove (Stare ili Nove, nejasno je, mediji nikako da se dogovore) koja je ponudila najbolje uslove: najpovoljniju cenu i najbrži rok isporuke. Plus besplatan transport. Čist račun, duga ljubav, i znate kako već sve to ide.

Nije zabeleženo da se neko požalio na kvalitet stolica. Nekima je, međutim, zasmetalo što stolice za jednu takvu strašnu komemorativnu prigodu dolaze baš iz Pazove, ja li Stare ja li Nove, jer da su sve te Pazove ionako u Srbiji, a znamo šta nam je ta Srbija, je li, uradila. Odviše je lako i komforno, gledano odavde, zgražavati se nad tim zgražavanjem, ma koliko ono bilo sasvim pogrešno.

Činjenica jeste da bez onakve Srbije kakva je bila u devedesetima nikada ne bi bilo potrebe da Sarajevo od bilo koga naručuje tih jedanaest hiljada pet stotina četrdeset i jednu stolicu, na koju niko neće sesti. Mogu se kojekakvi verbalni žongleri, dežurni relativizatori i normalizatori nenormalnog dovijati koliko hoće da to nekako zabašure i negiraju, ali to je tako, to je nepomeriva istorijska istina. Pa opet, nema to ništa sa nekom “firmom iz Pazove”, bilo koje, ne na taj način koji bi taj čin učinio spornim. Štaviše, baš sa tim stolicama veći su u našim srcima i Pazova i Sarajevo, i Srbija i Bosna; bez njih su manji, mnogo manji, jedva da ih ima, a nije ni da bilo kome takve trebaju.