Otkako sam kao suvozačica na motoru završila u jarku pokraj ceste, bolujem od alergije na motore. Bit će da se to zove Vespa sindrom. Ove sam se dane, pak, suočila s bolešću čiji naziv podsjeća na moj stari poremećaj. Naime, naš je sedmogodišnji sin Maksim boravio u bolnici zbog Kawasakijeva sindroma. Dok se on borio s teškom vrućicom i svakojakim drugim jezivim neugodnostima, taj se pojam kroz deset dana polako nastanio u naše glave, postao jasniji, značajniji i uobičajeniji, kao da je oduvijek tu. Kawasaki.

Bolest, međutim, nema veze s motorima, naziv je dobila po japanskom doktoru Tomisaku Kawasakiju koji je već 1961. godine otkrio da se posebna skupina simptoma zna pojaviti zajedno, uvijek u istom obliku, i da svaki put izaziva istu sliku bolesti. U prošlim se desetljećima saznalo kako terapijski djelovati na bolest i koje su moguće komplikacije. No do dana današnjeg ne zna se točan uzrok tog sindroma. Ima svakakvih teorija, ali ni jedna nije dokazana. Sve može početi običnom upalom grla, pa ako ta upala još naiđe na oslabljenji imunitet djeteta, razvit će možda daljnje znakove. Čak može biti povezana s redovitim cijepljenjem.

Dok se Maksim žario pod temperaturom, istraživala sam sve o toj bolesti, pretvorivši se u hodajući Kawasaki priručnik, čitala sam i najsporednije pretpostavke, aktualne i već odavno odbačene, u potrazi za onim jednom uzrokom koji će nama objasniti zašto je baš on zagrlio ovu bolest.

Posebno me se dojmila jedna teorija koja ima, čini mi se, čak i poetičnu snagu. Jedna studija iz 2011. godine istražuje poveznice između bolesti i vremenskih uvjeta. Usporedivši vremenske prilike u godina u kojima se bolest u Japanu pojavila u epidemijskoj mjeri, kao i u San Diegu, istraživači su došli do zaključka da postoji konstelacija vjetrova koja podupire pojačano pojavljivanje sindroma. Prevedeno na naše primorske prilike to glasi ovako: Mjesec dana mora vladati južina i onda se naglo okrenuti na buru. Kawasaki sindrom je, piše u toj studiji, “a wind-born desease”, bolest rođena iz vjetrova.

Jednom, pišući knjigu u kojoj su vjetrovi imali glavnu ulogu, bila sam opsjednuta tom pojavom, pogotovo vjetrovima u našem kraju, u Kvarnerskom zaljevu. Dugo sam radila na toj knjizi, skoro deset godina, i tako su Bura, Jugo i Tramontana postali sastavni dio mog života. Nastojim objasniti ljudsko ponašanje, mentalitet i karakter svojih sugrađana kroz činjenicu da su izloženi takvim jakim zračnim strujama. Jednostavno ne ostaješ ravnodušan, razvijaš neku čudnu povezanost i ovisnost o tim turbulencama. Neobično ti je kad krov tjednima ne škripi, kad nema zujanja ili šuškanja pred prozorom. U zimskim se mjesecima najbolje povući u kuću, jer “je bura zlo”, može ti poremetiti misli i raspoloženja ili te fizički napasti, potresti te i srušiti na tlo. A da o jugu ne govorim… Dugotrajni jugo znatno će povisiti broj nesretnika koji će se baciti s Krčkog mosta ili u najmanju ruku napuniti odjel za psihijatriju u riječkoj bolnici. Postoje i dobri vjetrovi, uglavnom ljeti, koji ti se podvuku pod kožu, nježne etezije koje te maze i ljube, svježi maestral koji će ti olakšati život u vrućim ljetnim danima. U vezi s burom svakako treba razlikovati običnu i črnu buru, prva čisti kišne oblake i stvara najblistavije nebo, intenzivno plavetnilo koje će ti napuniti srce neobjašnjivom radošću, dok se kod črne bure skupljaju tamni, visoki uznemirujući oblaci, koji nose snijeg i hladnoću. Tri takva “črna” trebaju proći do kraja ožujka, tek onda može doći proljeće.

Danas, na 156. godišnjicu rođenja Andrije Mohorovičića, poznatog meteorologa iz susjednog Voloskog, koji se među ostalim bavio istraživanjem bure u našem kraju, vodimo naše dijete kući nakon što je prošao najgori dio te olujne bolesti. Zahvaljujući Mohorovičiću danas u Hrvatskoj imamo meteorološku službu, jer je znao od koje je važnosti vremenska prognoza. On se ne bi čudio teoriji da postoji moguća poveznica između vjetra i bolesti, sigurna sam u to. Kako god bilo, uz pomoć primorskog Mohorovičića i japanskog Kawasakija, a najviše naravno zbog brige pedijatara u klinici na riječkoj Kantridi, koji su se u pravom trenutku sjetili i Kawasakija i Mohorovičića, mi danas idemo doma.

Malo me strah da sam mnogo prije nego što se Maksim rodio svojom opsesijom vjetrovima izazivala njihovu ljutnju, da su se urotili protiv nas jer sam se previše uplitala i pitala. U neke je stvari bolje ne dirati. Bilo bi pametno da ni sada ne čitam previše o bolestima s japanskim nazivima, bolje nekim riječima ne dopuštati da ti ulaze u rječnik. Dogodilo se ono što se u našoj dolini događa stoljećama. Jugo, pa bura. A poznato je da “črna bura i temperatura traju osam dana”. I tako je i bilo.

Puno hvala ili: 有り難うございます arigatō gozaimasu!

Ovaj tekst objavljen je kao reakcija na tekst Biljane Srbljanović Kratak ogled iz etike medija ili Откључај профил гадуро. Oba su objavljena na beogradskom web portalu Peščanik. Kako esej Teofila Pančića govori o koječemu što nadilazi povod polemike, prenosimo ga na Ajfelovom mostu

***

Sigurno znate onaj prastari vic: umrla Fata, i novopečeni udovac Mujo otišao u novine da da čitulju. Pitaju ga kako će glasiti tekst čitulje? Pa, “Umrla Fata”, da kako će? Dobro Mujo, ali ima još mesta, dodaj još nešto? Mujo malko razmisli, pa napiše: “Umrla Fata, prodajem škodu”. Ko veli, kad već ima prostora, daj da se ne baci uzalud.

U tekstu-lamentu Biljane Srbljanović Kratak ogled iz etike medija ili Откључај профил гадуро, “Fata” je medijski linč kojem je ovih dana podvrgnuta od anonimnih internetskih fašista i sociopata svih vrsta (posredstvom sajta “Blica”, a onda i na Tviteru), a iz nekog razloga mojoj je malenkosti pripala uloga škode. To je jedini “poetički” ključ u kojem se da čitati ovaj bizaran mix, jer je drugu, suvisliju vezu teško pronaći. A i onoliko “veze” koliko bi se dalo napabirčiti, nimalo ne ide u prilog autorki i njenim klimavim i površnim – to u boljem slučaju, tj. onda kad nisu otvoreno bezobrazne i vrišteće unfair – tvrdnjama i zaključcima.

U ovom nimalo tviteraški opširnom tekstu samo su dve žive i “domaće” osobe spomenute imenom i prezimenom. Jedna je Vuk Jeremić a druga sam, gle, baš ja (pardon, spomenuta je i Brankica Stanković, ali uzgred i “pozitivno”). Zašto Vuk Jeremić, biće da je sasvim jasno, jer su Biljanine tvit-kritike nebuloznih i štetočinskih egzibicionističkih poduhvata (slučaj “Marš na Drinu”) ove poslovično neartikulisane persone na (srećom ili nažalost, kako se uzme) privremenom radu daleko od Srbije neposredan povod za sve one kante pomija koje su joj se – naime, Biljani S. – ovih dana izlile na glavu. Mene, međutim, oprostićete mi, nekako više zanima otkud baš ja u baš takvom društvu, baš ovim povodom?! Ipak, hajde da najpre vidimo – kroz tri tačke – šta je to što se Biljani Srbljanović desilo nakon njenih famoznih antijeremićevskih “tvitova”, i šta je ona iz toga izvukla, u delu teksta u kojem iz nekog razloga nalazi za shodno da se obruši na moju malenkost.

Tačka jedan. Orgija uvreda, pretnji, iživljavanja i sajber-cipelarenja u izvedbi anonimne voajerske gomile sručila se na Biljanu Srbljanović zato što se usudila naprosto da izrekne svoje mišljenje o javnom delovanju (i to o našem zajedničkom trošku) jednog javnog delatnika. Koji se pri tome diči nekakvom cirkuzantskom varijantom “patriotizma”, pa ako dirnete u njega onda ste, je li, dirnuli u kodifikovanu i propisanu varijantu “patriotizma”, ergo u jednu od najvećih svetinja svake anonimne i krvožedne gomile na ovom svetu. Ako pri tome još i sajt jednog manje-više uglednog “mejnstrim” medija posluži kao polazna platforma za linč, tu onda od elementarne medijske etike zaista ne ostaje ništa, i Biljana je Srbljanović s punim pravom ljuta, uvređena, zgrožena… you name it. Mediji, pa još “pravi”, profesionalni, bili oni online ili offline, ne smeju da služe kao platforma za linčovanje bilo koga, bilo kojim povodom. I Biljana S. zaslužuje svaku podršku i zaštitu, mada (avaj) prave i efikasne zaštite od ovakvog linča zamaskirane rulje pri današnjem stanju stvari zapravo nema, što odlično zna svako koga su bar jednom u životu provukli kroz tu mašinčinu za mlevenje ljudskog mesa. Što se mene tiče uvek sam, u skladu sa svojim skromnim mogućnostima, principijelno “branio” Biljanu Srbljanović od kojekakvih huškača i hajkača, u rasponu od davnih Kalajića i JUL-ovskih marodera, pa do nedavnog, pomalo specifičnog “slučaja Šone”. Ne mislim da mi zbog toga “autorka s interneta” duguje nekakvu “zahvalnost” jer nisam to radio iz tzv. prijateljske usluge nego zato što sam smatrao da tako činim ispravnu stvar. Ali ipak, i ja sam nekakav insan i ništa ljudsko nije mi strano, pa mi se nekako, priznajem, činilo da makar neku elementarnu korektnost možda zaslužujem; uostalom, svako je zaslužuje, ne?

Tačka dva. Rizikovaću da neko zlurado zaključi kako koristim prigodu da se “ističem”, ali moram napomenuti, jer nije nimalo nebitno za ovu priču, da prokleto odlično znam šta se dešava Biljani Srbljanović zato što sam bezbroj puta provlačen kroz tu istu mašinu već godinama unazad, manje-više u kontinuitetu. Rodno mesto svih tih divota najčešće su kojekakve “diskusione grupe” i forumi – or whatever it’s called – te desničarski, ultradesničarski i gigadesničarski sajtovi, ali bogme ni sajtovi stanovitih “mejnstrim” medija nisu baš mnogo zaostajali. To ide dotle da je čak i kada su me napali metalnom šipkom u gradskom autobusu, na internetu usledila masovna orgija zluradog zadovoljstva u stilu “tako mu i treba” ili “trebalo ga je još jače”. Glavne platforme za ovo iživljavanje bili su sajtovi famoznih beogradskih tabloida, hvala im od srca i dabogda im se vratilo po zasluzi. Ni tu nije vrhunac ni kraj. Na Stormfrontu ili tako negde verovatno i dan-danas stoji nešto što je neko postavio još ko zna kad, a na račun moje malenkosti: ma ne treba s njim razgovarati, njega treba… i onda ide slika snajperske puške. Baš mio prizor, ozarim se sav kad ga se setim. To je valjda ta bezobalna sajber-demokratija čijoj emancipovanoj širini ja, srećom, uopšte nisam dorastao, niti nameravam da dorastem.

Dok je sve to dolazilo s “desnice”, stvar je bila makar predvidiva, i čovek se mogao tešiti time da to ionako “ide u rok službe”, i da je to svojim radom “zaslužio” pa će to i nositi kao svoj krst, i da se uostalom od te mentalne strukture ništa bolje nije ni moglo očekivati. Dovoljno je, međutim, bilo da izrazim svoje revizionističko inokosno mišljenje oko jedne u “istorijskom” smislu relativno trivijalne stvari (“beli listići” & co.), pa da na E-novinama prođem kroz gotovo isti tretman, i to u nekoliko navrata: najprostačkije moguće uvrede, petljanje u stvarni i imaginarni privatni život, bizarne klevete i konfabulacije, pretpubertetski pokušaji duhovitosti, i sve, apsolutno sve što možete zamisliti iz repertoara sociopatskog iživljavanja anonimne sajber gomile. A sve pod visokim pokroviteljstvom neobično uglednog uredništva tog slobodarskog medija. Jedino su, doduše, pretnje fizičkim nasiljem u ovom slučaju čini mi se izostale, to naprosto nije stil “leve” frakcije sajber-gomile. Sve drugo je bilo isto, već viđeno, nešto s čime sam odavno primoran da naučim da živim. Avaj, jedino nije nigde bilo Biljane Srbljanović da se – možda, eventualno, slučajno, ukoliko, ako baš – javno pomalo zgrozi nad time (pa makar i na Tviteru). Doduše, nije bilo praktično ni bilo koga drugog od hrabrih drugosrbijanskih legendi da to učini: idi bre, gde da se zameraš nervoznim Lukovićevim snajperistima, pa i sam da prođeš kroz isto?!

Tu dolazimo do tačke tri. Praksa mahom anonimnog (jeste, ima i onih koji bi vam to uradili pod svojim pravim imenom, ali takvih je ipak mnogo manje, jer su sajber sadisti gotovo uvek kukavelji i drhturavi bednici) iživljavanja nad poznatim i markiraim metama na internetu duboko je neetička i duboko mi je odvratna. O tome sam pisao mnogo puta, raznim povodima, ponajmanje glede vlastitog “slučaja”. Nije bitno dešava li se to meni, ili nekome ko mi je po svojim stavovima blizak, ili pak nekome ko je negde sasvim daleko; suština je u tome da to ne treba da se dešava nikome, a prvi korak ka tome jeste demontiranje i delegitimizovanje lažljivog i demagoškog narativa kako je to “na internetu normalno i neizbežno”, jer bože moj, promenila se tehnologija, pa šta sad. Međutim, ja ne pišem o tehnologiji (te “za” ili “protiv” nje) nego pišem o medijskoj etici. Etika se ne menja automatski, “po defaultu”, sa svakom promenom tehnološke paradigme! Nekada si, ako hoćeš da ubiješ čoveka, morao lično da ga probodeš mačem u borbi prsa o prsa a danas možeš pritiskom na dugme da pobiješ hiljade ljudi udaljenih bezbroj kilometara, pa šta? To je samo tehnološka promena, a ubistvo kao čin je podjednako etički nedopustivo. Eto, nekako mi se čini da je to ozbiljna tema glede medijske etike, a ne da li neki kolumnista voli ili ne voli Tviter.

Naravno, ljudska je priroda teško izmenjiva, i malo je toga zaista novog pod Suncem. Uvek je bilo budala, denuncijanata i psiho i sociopata i ostalih devijanata, ali tek su sa internetom dobili pravu mogućnost da sa govnjivim i toksičnim sadržajem svojih glava lako, besplatno i sigurno tj. anonimno izađu u javnost. Da je to ozbiljan (i rastući) problem upravo medijske etike nije nešto što sam ja izmislio u svojoj dokonosti ili uvređenosti ili bandoglavoj staromodnosti, nego je ozbiljna tema danas u svetu, o tome se mnogo piše i polemiše, silne relevantne knjige su već o tome napisane. Meni ta tema ne da mira jer mislim da je važna i da taj problem neće nestati sam od sebe, nego će samo rasti. Avaj, jedino što je o tome proslovila Biljana Srbljanović – ispravite me ako sam štagod propustio! – bilo je nadmoćno ironisanje kako se, eto, “Teofil opet nešto ljuti na internet”. Ne znam kako to izgleda kad se neko “ljuti na internet”, ali znam da se ja ljutim na nešto drugo, a to je ono isto što je sada zadesilo Biljanu Srbljanović, i zbog čega je ona sada s pravom silno ljuta. Naravno da je medijum po sebi neutralan, i naravno da se ne treba “ljutiti” na pušku nego na ubicu, ali jasno je i to da treba videti šta ćemo s tom prokletom puškom, kako da se spreči njena, jelte, “zloupotreba”. Ili, u protivnom, da se pomirimo s tim da živimo u nekakvom “prvobitnom stanju”, kao Ameri sa svojim nepodnošljivo lako dostupnim puščetinama kojima svako malo neki otkačeni psiho bez adekvatne terapije pobije sve što mu se nađe u dometu. Ili kao svi mi, kao stvarne ili potencijalne žrtve sajber gomile, regrutovane i nahuškane neretko i od profesionalnih medija, bilo da se radi o onima “rođenim” na internetu, ili o internet ograncima tradicionalnijih medija. Ali, ako se mirimo s tim, ili čak to držimo nekom posebnom srećom sajber-slobode koja revolucionarno dokida urođenu sklonost cenzuri zlih tradicionalnih medija, onda ne treba da budemo toliko iznenađeni i uvređeni kad i nas provuku kroz toplog zeca sajber linča, a što je samo tamnija i neprijatnija strana te iste bezobalne slobode i apsolutne neodgovornosti anonimnih krvožednih gomila diskretno vođenih od ponekog Uglednog Uredništva. Jel’da je sve to nekako mnogo simpatičnije kad se dešava nekom drugom, možda nekom tamo Teofilu P. (to jest, da sasvim površno zahvatim iz E-novinskog repertoara, masnoj debeloj svinji, govnetu, spodobi, đubretu etc.), ili Ljilji Bez Sisa Smajlović, “šarmantno” nobelovanom “zlom starcu” Dobrici Ćosiću, ili već bilo kome ko nisam Ja, a pogotovo je neodoljivo ako to fljuskanje iz mraka govnima u lice markirane mete dolazi od nekoga s “moje” strane, što je onda baš strašno dražesno i vickasto i uopšte urnebesno herzlich? A ako neko misli da je tu nešto fundamentalno trulo i da to ipak treba nekako menjati za dobrobit svih, da se ne bismo kolektivno podavili u govnima, onda je taj sigurno nekakav bezvezni kromanjonac koji se, eto, “ljuti na internet”.

Kako god, neka “autorka sa interneta” slobodno prodaje škodu ako joj to baš godi. Koju god cenu da postigne, neću tražiti procenat.

Imam prijateljicu koja je sa mnom prije dosta godina studirala jezik i književnost. U to vrijeme imala je i pjesničke ambicije, mada neutemeljene na nekakvoj darovitosti. Objavivši nekoliko pjesama prestala je pisati, udala se za imućnog čovjeka, pravnika, i živjela životom uzorne domaćice, ali domaćice koja voli čitati i, naročito, razgovarati o književnosti. Prije nekoliko dana saznao sam, iz osmrtnice u novinama, da joj je muž iznenada umro. Telefonirao sam joj da joj izrazim sućut, a ona mi je tom prigodom rekla da bi se voljela sa mnom vidjeti jer mi želi nešto ispričati. Našli smo se, i evo što mi je rekla:

“S mojim se mužem posljednjih mjeseci događalo nešto neobično: skoro svakog jutra, probudivši se, kazivao mi je da je u snu proživio nešto za šta je tvrdio da je ludo, mada je to zaboravljao, pa nije znao što je usnio. Ja sam ga, međutim, noću slušala, probudio bi me, pa sam mu ujutro govorila da je spavajući pričao, ali na nekom čudnom jeziku koji mi se na mahove činio tuđim. Dosta riječi bilo mi je poznato, ali bilo je tu i nekih glasova kakve nikad ranije nisam čula, a koji kao da su pripadali nekom egzotičnom, azijskom ili afričkom jeziku. ‘Koji je to jezik kojim govoriš u snu a koji je meni nepoznat?’, pitala sam ga, a on bi na to odmahnuo rukom, odgovarajući mi da ne govorim gluposti. Ali vremenom, te njegove ekstravagantne noćne ispovijesti sve više su me čudile. Opsjedala me je sve upornija pomisao da se u njima krije neki smisao. Doista, činilo mi se da ga u tim nevezanim riječima počinjem nazirati, mada teško, pa sam odlučila da koliko god mi to bude moguće bilježim ta njegova noćna kazivanja, iako su ona pokatkad zalazila i s onu stranu artikuliranog govora. Učinila sam to, a kasnije, kad sam to što sam pribilježila stala čitati, presenetila sam se. Bila je to poezija, još neviđena, krajnje čudnovata, ali poezija! Jezik sna kojim je, spavajući, govorio moj muž, bio je jezik poezije. Promislivši, zaključila sam da me to u stvari ne mora čuditi. Poezija izvire iz maštanja, iz snova, onih budnih, ali zašto ne i iz onih snijevanih? Čovjek u snu može da bude ono što mu iz nekih razloga nije dato da bude u budnom stanju. Tako je i moj muž bio pjesnik! Usnuli pjesnik!”

“Sličan Trnoružici, koja čeka svog princa!, rekao sam s osmijehom, “u ovom slučaju svoju princezu, da ga probudi i otkrije mu njegovu pravu prirodu…”

“Rugaš mi se… I on se narugao kad sam mu poslije nekoliko tjedana pokazala to što sam iz noći u noć bilježila. Rekao je: ‘Apsurdno, smiješno, odvratno!’ Iz njega, budnog, progovorila je njegova racionalna i pragmatična priroda jednog pravnika. Kazao mi je da mu to više ne pokazujem i da prestanem zapisivati to što on u snu bunca. Dodao je da to nitko nikad ne smije vidjeti, štoviše, da bilježnicu s tim budalaštinama moram uništiti.”

“I jesi li ga poslušala?”

“Ni govora! I dalje sam svake noći bilježila njegova poetska kazivanja, jecanja, hropce, izraze jedne duboke, potresne agonije, a sve mi je to ličilo na jedan proces, na razvoj čiji sam krajnji cilj i krajnje domete željela da vidim. Jedino u čemu sam riješila poštovati njegovu volju bilo je da to nikome ne pokazujem. Ja ću ostati jedina čitateljica tog nesvakidašnjeg, iznimnog poetskog djela koje čuvam, samo za sebe, evo, u ovoj bilježnici!”

Pred nosom mi je zamahala bilježnicom iz koje je u tom trenutku ispao jedan listić. Dograbio sam ga.

“Ha! Ščepao si ga! Dobro, napravit ću iznimku, prekršit ću zabranu svog muža. Možeš to pročitati. To je posljednje što sam pribilježila, i što nisam stigla prepisati u bilježnicu. A to je, kao što ćeš vidjeti, i onaj krajnji cilj, onaj najdalji domet koji sam očekivala. To je čist, najčistiji mogući izraz.”

Čitao sam:

Hrrr hrr hrr hrr
Hrrrr hrr
Hrr Hrrrr

Puć puć

Hrrr Hrrrr

Puć puć

“Pa da”, rekao sam u sebi, “ovaj krajnji i čisti izražajni domet, bez obzira na to koliko je nov i originalan, bez sumnje već ima za sebe unaprijed spremnu ladicu u prebogatoj teorijskoj i kritičkoj ostavi za literarne kategorije. Uostalom, ova poezija zbilja jeste pravi pravcati jezik sna. Sad mojoj dragoj prijateljici, nekadašnjoj nadobudnoj pjesnikinji, preostaje jedino da praznim listom papira obilježi vječni san svog muža.”

Sve je na prvi pogled izgledalo isto
ustao je on, ustao sam i ja.

Obojica sa rukama na prknu
šetali smo se gore – dole.

On je zapalio cigaretu
ja sam zapalio cigaretu.

Obojica smo zapalili cigaretu
čuvajući šakama plamen od vjetra.

Zatim smo je do pola popušili
i istim pokretom ugasili u pepeljari.

On je sjeo za sto
ja sam sjeo za sto.

Obojica smo ispružili ruku
on je uzeo telefonsku slušalicu a ja olovku.

On je u slušalicu govorio
a ja na papir pisao.

Kad je spustio slušalicu
ja sam spustio olovku.

Iz olovke je ispala pjesma
a s druge strane slušalice
pao je grad.

sanjam neko cvijeće koje ne postoji i samo u množini
raste na bledu.
sanjam i krhotine nekog predavanja
iz lingvistike na otvorenom.
osim mene na predavanju je jedan slovenac
i neka mala ciganka, iranka.
gospođa profesorica piše bijelom kredom
po polovici kuće. druge polovice nema.
vidi se dvorište i cvijeće vulkansko
ljubičaste boje.
slovenac kaže to su bledske bedlje
i sve ih uzme u zaštitu, počupa.

sanjam da je netko pred ulazom jutros
napustio pisaću mašinu olympia.
to je neki namučeni pjesnik,
to je gaddafi odustao od romana,
kaže moj tata.
ovome snu prilažem fotografiju.

Kako je moguće da smena Ksenije Radulović nije vest, a kamoli Tema, dok je smena Sretena Ugričića bila neviđeni skandal?

***

Da je nešto učestvovala u jednoj od onih besmislenih novinskih anketa tipa “kako ste proveli novogodišnje praznike”, Ksenija bi Radulović s punim pravom mogla da kaže: “rasterećeno”. Ko je Ksenija Radulović? Verujem da znate, ali za one koji su se kasnije uključili u program: ugledna teatrološkinja, bivša selektorka Sterijinog pozorja, te direktorka Muzeja pozorišne umetnosti. Oh, pardon: bivša direktorka! Naime, baš pred samu novu godinu, Radulovićevoj je iz jedne ugledne beogradske poslastičarske zanatske radnje stigla čestitka u vidu (nenajavljene) smene. Tek tako, bez bilo kakvog obrazloženja. A na njeno je mesto postavljen stanoviti Kovačević Momčilo, za kojeg se u teatrološkim krugovima zna jedino po tome što je svima savršeno nepoznat. Tako se čuva kontinuitet napredne poslastičarske kadrovske kulturpolitike: rasteruj kvalitetne i dokazane ljude i na njihova mesta postavljaj savršene anonimuse bez lika i dela.

Naslućujem mogućnost da je čitalac sada pomalo zbunjen. Radoznala ste osoba živahnog duha, pratite društvena kretanja, redovno zavirujete u manje-više sve one medije koje su tzv. Naši označili kao neprijatelje vaskolikog srpstva, uredno čekirate personalna i kolektivna priopćenja Progresivne Inteligencije. Kako je onda moguće da za smenu Radulovićeve niste ni čuli, ili ste samo načuli, ukoliko ste pratili i one sitne, agencijske vesti? Drugim rečima: kako je moguće da smena Ksenije R. gotovo da i nije vest, a kamoli Tema, dočim je, ne tako davno, smena Sretena Ugričića sa mesta direktora Narodne biblioteke Srbije bila neviđeni skandal od kojeg je sve brujalo i nedeljama u Srbiji kao da nije bilo ničega važnijeg?

Ovde sam dužan izvesna razjašnjenja. Zašto ova dva slučaja dovodim u bilo kakvu vezu? Pa, Radulovićeva i Ugričić dele barem to da su na svoja mesta dospeli kao “Đinđićeve bebe”, dakle u ono postpetooktobarsko vreme, kao mladi, stranački neangažovani stručnjaci, nosioci nove kulturne politike u Srbiji koju je čekalo izvlačenje iz ruina sramne Miloševićeve epohe. Ugričiću je, s razlogom, i to navođeno u prilog kada se govorilo o skandalu njegovog smenjivanja. Na celu tu aferu ne moram da vas podsećam, pisao sam vaktile o svim njenim aspektima; niko tu nije bio sasvim nedužan i bezgrešan, ali je i sama smena i njen način i njeno obrazloženje bila nepatvorena svinjarija, bruka jedne vlasti koja je tada već bila u odlasku, mada to nije znala. Hm, u odlasku? Pa dobro, kako ko: nešto mi se ne čini da je najglasniji Ugričićev smenjivač Dačić Ivica bilo kuda otišao, ali dobro sad.

Poenta priče je, dakle, na drugoj strani. Smena Ugričića i ceo skandal koji ju je pratio označila je definitivan razlaz nemalog dela intelektualnog krema “druge Srbije” s onim što je izvesni A. Vučić – I believe you’ve heard of him – voleo da zove “Tadićev režim”. Dakako, nije to bio razlog tom razlazu, nego samo zgodan povod: da nije bilo to, bilo bi nešto drugo.

E sad, šta se to ovih dana desilo Radulovićevoj? Ono isto što i Ugričiću: smena iz političkih razloga. Zašto kažem “iz političkih”? Zato što bilo kakvih stručnih razloga nema, ili nisu navedeni. U slučaju Ksenije R. zapravo nema apsolutno nikakvog objašnjenja: smenjena je naprosto zato što se vlasti tako može, zato što eto hoće da namiri nekog svog čoveka na tom mestu. Da su se iscimali toliko da potraže nekakav “razlog”, mogli su navesti bilo šta, boju njenih cipela, ili možda to da je – da se poslužimo paralelom sa slučajem Lasla Blaškovića – časopis Teatron izdavala na mrskoj nenarodnoj latinici. Ukratko: smena K. R. naprosto je iživljavanje nekompetentne i neodgovorne političke moći nad ljudima koji nešto konkretno i dobro rade za srpsku kulturu, kao što je to bila i smena Sretena Ugričića.

Kako je onda moguće da se o tome ovako gromoglasno ćuti? Nigde ni najmanjeg glasa protesta, otpora, nepristajanja?! Gledam, listam, slušam, pretražujem, skrolujem: ma jok, savršena šutnja Progresivne Inteligencije i njene posluge! Ograđujem se, jedino je možda Biljana Srbljanović napisala nešto u uglednom beogradskom dnevnom listu Tviter gde ima kolumnu, ali to ne znam jer Tviter ne čitam, ne što ne bih hteo nego se nekako uvek rasproda pre nego što stignem do kioska.

Ispada nekako, hteli-ne hteli, da jedini dokučivi razlog ovakvoj mrtvoj tišinčini i tolikom kontrastu u odnosu na vrlo srodan slučaj Ugričić može biti tekuća idila između PI i Nik-Vuč-Dač trijumvirata, koja me “strukturno” i inače sve više podseća na sojuzničku ćutnju patrijotskog “cveta srpske pameti” nad zvizdarijama ranog Miloševića tamo negde 1988-1990. To jest, peh Radulovićeve je što je pala od pogrešne ruke… A može i ovako: Ugričić je slavno pao na Sutjesci i sada je Sava Kovačević, a Radulovićeva je, eto, anonimna žrtva bombardovanja Beograda, i to još savezničkog! I ko zna da li je tu kraj. Da sam na njenom mestu, spremio bih vunene čarape i tranzistor sa baterijama, nikad se ne zna šta ti nosi dan a šta noć u Novoj Srbiji. A pomoći se ne nadaj, nego će neko još i da te šutne u prolazu.

Ninova nagrada 2012.

Dok je u hrvatskoj prozi tema Prvoga svjetskog rata ostala skrajnuta – mimo eponimnih Krležinih domobranskih novela i Budakovog “Ratnog roblja”, vjerojatno i najuspjelije knjige ovoga uglednog ratnog zločinca – u srpskoj je književnosti, očekivano, ovaj rat opjevan, opisan i opričan u predugom nizu proznih djela, romana, pripovijetki, pamfleta i hagiografskih tekstova različite vrste. Razlog jednostavan: Kraljevina Srbija je, istodobno, bila i slavni pobjednik, i najveći europski mučenik Prvoga svjetskog rata. I tako je, na kraju, impostirana i proza o tom ratu: između pobjede i mučeništva. Ali uza svu tu silu romaneskne i pripovjedne proze, koju sigurno nisam svu iščitao, ali veliki dio jesam, pa i zbog vlastite književne, privatne i porodične fascinacije Prvim svjetskim ratom, najdraža mi je, ipak, ostala jedna knjižica pjesama: “Ratni drugovi”, Stanislava Vinavera. Osim što je riječ o remek-djelcu, koje u mojoj imaginarnoj i stvarnoj biblioteci stoji hrbat uz hrbat s “Hrvatskim bogom Marsom”, to je jedna od onih knjiga iz koje sam, sredinom osamdesetih, učio kako se piše narativna poezija.

“Veliki rat” Aleksandra Gatalice (1964.), nagrađen Ninovom nagradom onoga dana kada je Zagreb zatrpavao mitski snijeg, najveći u njegovoj novijoj povijesti, u srpsku književnost, pretrpanu temom Prvoga svjetskog rata, dolazi kao dobrodošao uljez. Nakon tisuću i jedne lokalne priče o srpskome stradanju, te o oficirskoj genijalnosti i hrabrosti mitskih srpskih vojvoda – maršala – Radomira Putnika, Stepe Stepanovića, Živojina Mišića, Gatalica se odvažio na pomalo spilbergovski poduhvat da sedamdesetak likova – neki od njih su stvarni, poput Jeana Cocteaua ili generala Svetozara Borojevića, drugi su fikcionalni, izmišljeni ili konstruirani – oslika i ispripovijeda europsku fresku Prvoga svjetskog rata. Za takvo što je, osim specifičnog interesa za temu, te znanja koje se, valjda, podrazumijeva, nužno pripovjedačko umijeće, vještina izmjene različitih pripovjednih registara i, napokon, prozna imaginacija i visoka književna kultura. Što se imaginacije tiče: postaviti sedamdesetak dovršenih i različitih ljudskih sudbina, životnih i ratnih priča posao je koji golema većina suvremenih i vrlo hvaljenih hrvatskih pisaca, iz ergele u vili Arko, ali ni nešto manje hvaljenih suvremenih srpskih pisaca, neće izimaginirati i napisati tokom cijele svoje književne karijere. Već je u tom pogledu “Veliki rat” izvanserijska, gotovo neusporediva knjiga u našim jezicima.

Dramaturgija Gataličinog romana je podređena dramaturgiji Prvoga svjetskog rata. Tome je, u velikoj mjeri, podređen i ritam izmjene zbivanja, narativnih sekvenci, slika i kadrova. Kako knjiga ima petstotinjak stranica, nekome tko je nezainteresiran za temu, to će, svakako, biti previše. Ali takvo što se, opet, može reći za bilo koju temu. Zašto bi nas, kao čitatelje proze, više trebala zanimati ljubavna priča ili – ne daj Bože – neka ljuto angažirana priča o hrvatskoj ili srpskoj suvremenosti, od bitke na Marurskim jezerima, naprimjer, ili od međusobnog trovanja vojski bojnim otrovima? Bilo bi zanimljivo da nam netko, konačno, odgovori na to pitanje, pa da znamo zašto čitamo ono što čitamo.

“Veliki rat” je, među ostalim, i velika priča o idejama koje su dokrajčene tim ratom, koje su se s njime rodile ili su se razvile u epidemiju, a onda i idejama kojima su ljudi bili vođeni da štedro i spremno polaze u rat, i da rat prihvaćaju kao veliki životni događaj, samopotvrđivanje, mušku inicijaciju i avanturu. Pisac vrlo pažljivo, s darom za minijaturu, upisuje u svoju knjigu duh epohe. Čini to držeći se realističnog prosedea, ali i odmičući se od njega, fantastičnim, snovitim i fibroznim epizodama i sličicama, ali uvijek na pripovjedački uzoran način. “Veliki rat” jest i svojevrsna artistička i književna ekshibicija, demonstracija sile, pokazivanje nečega što ja mogu, a drugi, eto, baš i ne, ali to romanu nimalo ne šteti. Kao što mu, uglavnom, ne šteti ni što je pisan tako da bude nagrađen, virtuozno i bez velikog rizika. Ono što bi se Aleksandru Gatalici moglo prigovoriti, iz perspektive čitatelja koji mu je prethodno odao priznanje i neće njegov roman izbaciti iz svoje knjižnice, niti će zbog njega žaliti posječene bukve i zazivati smrt književnosti, jest stanovita predvidljivost u karakterizaciji likova. Ali ne na razini pojedinca, nego na razini njegove nacionalne pripadnosti, ili pripadnosti određenoj armiji, naciji i zaraćenoj strani. Tu je Gatalica mogao biti subverzivan u odnosu na srpski petrificirani mit o Velikome ratu, a nije bio. Tako je izbjegao i stvarnu identitetsku dramu austrijskoga generala, banijskog Srbina, Svetozara Borojevića von Bojne, tumačeći je kroz dilemu o istini i laži, što nije nužno pogrešno, ali se nadaje komfornim, građanskim i nacionalnim čitanjima, a ne onome što takva priča, sudbinski i osobno jest.

Roman “Veliki rat” zasluženo je dobio Ninovu nagradu, iako to nije dočekano s osobitim ushitom u Srbiji i u Beogradu. Autor Aleksandar Gatalica urednik je kulture na RTS-u, dakle na državnoj televiziji, što mu, je li tako, nije naročita preporuka među čitateljima i kritičarima koji, s razlogom, imaju odmak prema toj vrsti društvenog položaja i utjecaja. Da živim u Srbiji, vjerojatno bih mislio što i oni – o položaju, ali ne i o romanu – ali iz hrvatske perspektive mogu tek da iskažem gorku zavist, jer mi nije lako zamisliti da bi Vlatka Kolarović ili Branka Kamenski, urednice kulture na HTV-u, mogle napisati nešto što ne bi bila režimska potjernica, domoljubna denuncijacija ili udvorička pohvala. Između polupismenih sluškinja svake vladajuće politike i pisca “Velikog rata” razlika je, ipak, notorna.

U užem izboru za Ninovu nagradu nisu se, na žalost, našli prethodni dobitnici Svetislav Basara i Dragan Velikić, obojica s romanima koji čine vrh i njihovih opusa i srpske suvremene književnosti. Od Gatalice je, za jedan glas, nagradu izgubio Laslo Blašković, sjajni novosadski pjesnik i romanopisac. Da je taj glas otišao Laslu, ne bi bilo nezasluženo. U užem izboru bile su zanimljive knjige Mire Otašević i Ivančice Đerić, jedan eksperimentalni, ali vrlo dojmljivi fikcionalni i fiktivni životopis, i jedan dobro napisan, snažan roman o egzilantskoj generaciji devedesetih. Za Hrvatsku bi, pak, trebao biti važan kulturni događaj to što je u užem izboru bio i roman “Veprovo srce”, hrvatskoga prozaista Drage Kekanovića, koji je, bogme, i srpski prozaist iz Hrvatske. Njegov roman je izašao u izdanju Srpske književne zadruge, u ćiriličnom pismu. Nisam ga, na žalost, čitao, jer mi je promakao u posljednjem beogradskom šopingu, ali u sljedećem neće.

Njemu je Jugoslavija
Did Mijo kad dođe na urlap
Iz Wiesbadena
Donese čokolade milka s lješnjacima
I kiselog njemačkog kruha crnog
Mole Boga pod slikom maršala Tita
Kite bor
Puna kuća bude za njegov imendan

Njemu je Jugoslavija
Sedmi osnovne
Božić je a on u školi
Pust razred pusta škola
Od katolika samo on i još troje
Posramljenih
Njihovi su roditelji još uvijek
Vjerovali

Kad Sijarićevo pisanje nazivamo stilskom šarom, izbija iz toga i misao o nužnoj kićenosti u cjelokupnoj umjetnosti koju je Istok začinio svojim bojama. Otuda je šarenilo u svojoj razigranoj ustreptalosti tu sasvim prirodno, a evropskom oku se može učiniti barokno nagomilano.

Stoga se na Sijarićevu riječ treba navići kao na zrak koji se udiše.

Od pripovijetke “Ram-Bulja” i romana “Bihorci” Sijarićevo umijeće pisanja uvijek je bilo takvo, stilsko, s bojom i zvukom koji se neprestano preobličavaju kao široko rasprostrto ćilimsko pletivo u kom ljudi sami sebe, i prste i oči i glas, upliću. Podloga je tog umijeća balkanska, ali u toj podlozi je šara, arabeska, ornament sa Istoka. Čitaocu se nedvojbeno nameće misao da pisac hoće da sačuva od zaborava ono što je bilo i da ga prenese čitaocu, stavljajući se u ulogu istoričara zavičajnog kraja. Na toj osnovi Sijarić stvara sliku Sandžaka koja ne predstavlja rekapitulaciju istorijskih zbivanja u njemu, već literarnu viziju njegove tragične drame u istorijskom i psihološkom smislu.

Dar pripovjedača koji suvereno vlada materijom i zna da proizvede sugestiju što proizlazi ne samo iz zapleta fabule, već i iz posebne simbolike, poetske atmosfere, stilske gustine, jezičkog bogatstva, obojenog lokalnim koloritom. U pripovijetkama on se koncentriše na suštinske odnose priče: ne pravi digresije, poentira ih prirodno i lako.

Bogatstvo imaginacije, naročito u nekim pripovijetkama, stvara onu vrstu istočnjačke dekorativnosti koja upućuje na viši intelektualni stepen stilizacije: na pripovjedačke goblene, rađene sa mnogo boja, likova i šifri.

Sijarić dobro zna da pripovjedački razvija dramu koja prethodi jednom prelomnom i za naše današnje pojmove možda teatralnom momentu u ličnosti, opterećenoj dilemama i nastojanjem da nađe put između smrtnih opasnosti i moralnih normi. Postepeno su u piščevo djelo prodirali elementi humora i simbolike. Njega ne interesuje ličnost po svom etičkom stavu i ponašanju u folklornom ambijentu iz kog dolazi već počinje da stavlja u centar priče dramu čovjeka kao tragičnog bića.

U većini priča razvija se neka priča ili legenda iz Sandžaka, koja po sebi predstavlja novi vid poznatih mitova svijeta. Posebno su sugestivne one priče u kojima se predmetima i stvarima pridaje simbolično značenje. Čovjek se tada nađe raspet između svojih snova i stvarnosti, a Sijarić, pišući o njegovoj pocijepanosti, postaje pjesnik ljudske sudbine. Takva je priča “Bunar”.

Sijarić je u književnost uveo svoj zavičaj. Većina njegovih priča događa se u prošlosti, ali rijetko vremenski definirane. Primjer piščeve imanentne poetike je pripovijetka “Hasan, sin Huseinov”, koju je i Krleža pohvalno istaknuo. Na jednom mjestu u toj priči “unutarnji pripovjedač” pita nekog svog prijatelja:

– Priča li istinite priče onaj Hasan?

Moj prijatelj se okrenuo, gledao me preko prazne čaše u ruci i kaže: To se ne zna, to se nikada ne može znati. Kada bi neko Hasana to upitao, uvrijedio bi ga i on bi istoga časa prekinuo priču. A to bi bila velika šteta i ljudi bi se na onoga što pita naljutili, platili bi mu čaj i pokazali vrata, neka ide.

Kad ste me upitali, ja ću vam odgovoriti: Ono što bi u njegovoj priči moglo biti istina, učini vam se da je izmišljeno, a ono što je izmišljeno, učini vam se da je istina, i vi nikad niste ni ovamo… ni onamo nego u rukama Hasanovim koji vas ljulja i tamo i ovamo kao da ste u “kolijevci”.

Upravo tako i sam Sijarić kao čarobnjak “ljulja” nas između istine i mašte, istinite priče pretvara u lažne, a lažne u istinite i stvara nekakve treće svoje priče o ljudskim sudbinama, nepoznatim i nepredvidljivim.

Roman “Bihorci” je panoramsko djelo. Sastavljeno iz brojnih epizoda i glavni činilac njegove strukture jeste atmosfera života u jednom selu, u koju se utapaju ličnosti, slike anegdote, refleksije, humorističke scene i slično.

U romanu “Kuću kućom čine lastavice” postoji jedinstvena fabula što se zasniva na hronologiji života jedne porodice i na priči o iskušenjima i doživljajima glavnog lika, studenta Amara. Dio događaja odvija se bez bitnije veze sa razvojem familijarnih odnosa ili izvan granica iskustva obrazovanog junaka koje “prikriva” i autorova perspektiva. I tu su opet najčešće neki sandžački običaji: trka konja, svadba, i pokušaj ženidbe jednog siromaha.

Opis svadbe u završnim akordima zazvuči kao balada o umrtvljenoj starosti, a priča o pokušaju ženidbe jednog nadničara Demira u poenti dobiva prizvuk; humoristička anegdota, zahvaljujući igri simboličnih značenja (tuča pjetlova i tuča djece), prerasta u lirsku povjest – o nemogućnosti sreće, o ukletosti traženja ljudi koji se rijetko nalaze, pa i ako dođe do toga, zakratko.

U romanu “Carska vojska” Sijarić prividno zalazi u našu istorijsku prošlost, u vrijeme turske vladavine i u vrijeme rusko-turskih ratova. U tom svijetu i vremenu uspio je da pronađe pogodne primjere na kojima će da razvija svoju misao o životu uopšte, da projektuje svoja viđenja budućnosti i da prikaže neke mogućnosti kako se čovjek može oteti nasilju, kako ga može rušiti i srušiti u sebi i u društvu u kome živi.

Psihološki plan romana je presudan, jer sve o čemu Ćamil govori je analitička pretpostavka onoga što se događa u čovjeku. Težak i dramatičan monolog carskog oficira Tahira koji treba da postane “Carska vojska”. Tahir je čovjek koji čita i voli knjigu, ima prilično istočnjačke mudrosti, ali nema jasna uvjerenja kakav se svijet oblikuje oko njega i u njemu samom. On je taj “Carski vojnik” u stalnoj dilemi i kritičkom i samokritičnom preispitivanju. On predosjeća da je vrijeme da se na čovjeka gleda drugačije, da se oslobodi teških okova, da odstrani osjećaj da iznad njega postoji neka demonska sila koja upravlja njegovim životom.

Koncepcija romana višestruko je zanimljiva i funkcionalna. Sijarić je sa stanovišta modernog tumačenja čovjekovog svijeta govorio o njegovoj unutrašnjoj potrebi za postojanjem i isticao čovjekovu potrebu za suprotstavljanju svemu onome što ga sputava. Piščeva svijetla ideja o neminovnoj potrebi da svijet mijenja i to posebno onaj koji se našao u otuđenju. Da se mijenja svijet zatvoren u sebe, zatucan i primitivan, u kome je ubijena misao o sopstvenosti, svijet nesvjestan svoje vrijednosti, vjekovima eksploatisan, kome je sve oduzimano i uništavano ljudsko pravo.

Sijarićeve pretpostavke su dobre kada u centar svih zbivanja ubaci kritičku ljudsku misao. Tu svoju opsesiju je pretvorio u misaono žarište romana – čovjek je stradao, ali je kroz stradanje postojao svjestan svoje postojanosti, svoje ljudske vrijednosti.

U romanu “Mojkovačka bitka” Sijarić je za temu odabrao poznati historijski događaj koji je ušao u epsku tradiciju i legendu.

Stvarao je panoramu slika, likova,situacija u ratu, čiji je cilj da rekonstruišu jedno značajno vrijeme i ponašanje ljudi u uslovima rata za nacionalno samoodržanje.

Sijarić poput drugih romansijera ispituje porazno dejstvo ratnih strahota na razaranje čovjekovog duhovnog i fizičkog integriteta. Iako mu je bio cilj da uhvati širinu istorijskih događaja u poznatoj bitci, prvenstveno ga interesuju suženi efekti njihovog dejstva u tragičnoj ljudskoj duši.

Ako bi se tražilo izvorište fascinacije Sijarićevog djela, ono bi se našlo u lirskoj evokaciji opšte čovjekove drame.

I po svojoj inspiraciji i po svojim značenjskim određenjima, književno djelo Ćamila Sijarića je višeslojna tvorevina u kojoj se naizmjenično smjenjuju i međusobno prepliću različiti narativni obrasci i mnogoznačni misaoni nanosi. Porijeklom iz krajeva sa dugom epskom tradicijom i živim usmenim predanjima, Sijarić se prema folklornom naslijeđu odnosi ne samo s punim razumijevanjem znalca nego i s osjećajem dublje vezanosti za epski duh naroda, duh u kome se oblikuju i jezik i običaji i moralni zakoni. Istorija i legende poslužile su piscu kao okvir zbivanja, a lična drama kao motiv čovjekove životne situacije.

Sijarićevo djelo je objedinilo prirodu, istoriju i čovjeka kao tri izvora i pokretača sveopšteg zbivanja i u prirodnom i u ljudskom svijetu.

Židovskom sudbinom u Drugome svjetskom ratu hrvatska se kultura bavila sporadično i rubno. Ako bi se o tome i govorilo, činilo se to uvijek unutar širega, europskog, konteksta, dok se od lokalnoga, našeg, holokausta, u pravilu bježalo kao od vlastite nečiste savjesti. Židovska tema, mimo pojedinačnih dokumentarnih svjedočenja i ispovijesti stradalnika, u hrvatskoj književnosti praktično niti ne postoji. Hrvatski pisci – oni koji u kulturnome smislu ili podrijetlom nisu Židovi – njome se uopće nisu bavili, za jedne je to bila tabu tema, za druge, možda, i nevažna tema, dok velikih proznih pisaca, dramatičara ili pjesnika židovskoga podrijetla u Hrvatskoj nakon 1945. nije ni bilo. Za razliku od srpske književnosti, u kojoj su se židovskom temom i holokaustom bavili veliki pisci – Danilo Kiš, Aleksandar Tišma, Đorđe Lebović, ali i Ivo Andrić u snažnoj i amblematskoj pripovijeci “Bife Titanik”, i bosanske književnosti, koja je osim Andrića imala i velikoga jevrejskog pripovjedača Isaka Samokovliju, u Hrvatskoj se o holokaustu, uglavnom, mučalo.

A zašto se mučalo, pomalo ćemo shvatiti i nakon što izađu prva sintetička historiografska djela o sudbinama zagrebačkih Židova, knjige Ive Goldsteina “Holokaust u Zagrebu”i “Židovi u Zagrebu”, koja su od prevlađujućeg dijela javnosti, u desnim medijima, na Hrvatskoj televiziji, u akademskim i crkvenim krugovima, dočekane sa žestokom omrazom ili prezirnom šutnjom, dok se autor našao na, naravno neformalnim, ali trajnim, nacionalno konstitutivnim, crnim listama unutar društvenoga mainstreama. Ukratko, umjesto da te dvije knjige uvećaju Goldsteinov ugled, one su, na neki način, dovele do autorove intelektualne izolacije i stanovite nacionalne samolikvidacije. Od njihove objave, Ivo Goldstein više se ne percipira kao Hrvat u kulturnome i domovinskom, a možda i u nacionalnom smislu, niti kao hrvatski povjesničar. I to ne samo među otvorenim nacionalistima zidićevskog tipa, nego i kod većega dijela neosviještenoga zagrebačkog građanstva, koji na informacije ove vrste reagira instinktivno, kao pas na bačenu kost.

Slučaj Ive Goldsteina, možda, i najbolje objašnjava sedam desetljeća hrvatske kulturne šutnje na židovsku temu. U nezrelim i neiživljenim društvima, u kulturama koje nisu osvijestile vlastitu prošlost i podrijetlo, u malim, provincijskim sredinama, o Židovima i o holokaustu najbolje je šutjeti.

Ali i bez toga, bez velikih književnih dijela, bez povijesnih sinteza i filmova (osim “Devetog kruga”, filma koji je režirao slovenski redatelj France Štiglic, hrvatska kinematografija nema djela koje bi se, čak ni sasvim rubno, bavilo holokaustom, sve do “Lee i Darije” Branka Ivande…), bez teoloških rasprava i bez crkvenog pokajanja, pa čak i bez televizijskih emisija i dokumentarnih filmova, može se, vrlo pouzdano, rekonstruirati sudbina hrvatskih Židova, skupa s političkim, kulturnim i građanskim prilikama u većinskom narodu. Mogu se naslutiti pojedinačne sudbine, skupa s imenima i prezimenima onih koji su samo asistirali njihovom stradanju. Dovoljno je, naprimjer, zaviriti u telefonske imenike…

Telefonski imenik za 1941, u izdanju Ministarstva pošta, telegrafa i telefona Kraljevine Jugoslavije, koji obuhvaća područje Direkcije Zagreb, kupio sam u ljeto 2008, jedne nedjelje na sajmu antikviteta na Britancu, i platio ga šesto kuna. Šest mjeseci kasnije, između Božića i Nove godine, s velikim uzbuđenjem sam, u jednome danas ugašenom zagrebačkom antikvarijatu, uzeo u ruke Brzoglasni imenik za 1942, za teritorij Nezavisne Države Hrvatske, u izdanju Ministarstva prometa i javnih radova NDH, Odjela za poštu, brzojav i brzoglas. Knjiga je koštala 380 kuna, iako bih za nju dao i deseterostruko više, jer sam slutio, dok sam je na sve strane tražio, da ona, skupa s onom prethodnom, predstavlja zanimljivu, potresnu i jezovitu svjedodžbu i svjedočanstvo o svakodnevici holokausta u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj, ali i o društvenim i kulturnim promjenama koje su se dogodile u Zagrebu između kraja 1940, kada je dovršen i tiskan telefonski imenik za 1941, i 12. lipnja 1941, kada je, kako piše na stranici s kazalom, ažuriran imenik koji će važiti u sljedećoj, 1942. godini.

Zanimljiv je već i sam dizajn ove dvije knjige. On sugerira da se u međuvremenu, za nekoga boljestojećeg Zagrepčanina, Hrvata i katolika – jer tada su, još uvijek, telefonirali samo boljestojeći građani – nije promijenilo gotovo ništa. Imenici, naime, izgledaju gotovo isto: na finim, narančastim kartonskim koricama, na naslovnicama su iste reklame, za trgovinu muzikalija Schneider, u Nikolićevoj broj deset, koja je “najveća stručna tvrtka u državi” – jednoj, ali i drugoj – i gdje se mogu kupiti “najsavršenije harmonike svijeta Hohner”, ali i sva druga glazbala i glazbeni pribor. Zavirimo li u imenike, vidjet ćemo da je vlasnik tvrtke Schneider Franjo, te da osim trgovine posjeduje radionicu za izradu glazbla i skladište, a da osim službenoga telefona navedenog i na koricama imenika (broj 78-75) ima i privatni telefon (broj 25-720), na adresi stanovanja: Bukovačka cesta 107. Za razliku od nekih drugih Schneidera, shvatit ćemo i to, Schneider Franjo je katolik.

Na stražnjoj strani korica kod oba imenika ponavlja se reklama za Siemensove telefonske aparate, uz slogan “Telefon – mnogostruki suradnik”, koji će, u skladu s jezičnim promjenama, biti prepravljen u “Brzoglas – mnogostruki suradnik”, a poduzeće “Jugoslavensko Siemens d.d.” pretvoreno je u “Hrvatsko Siemens d.d.”. Drugih jezičnih intervencija nije bilo, pa je tako i preporuka za korištenje Siemensovih aparata ostala ista, osim što je telefon transformiran u brzoglas: “Siemens brzoglasne stanice su rezultat svrsishodnog istraživanja. One prenašaju potpunoma razumljivo govor i pod nepovoljnim uslovima.” Čak ni riječ uslov, koju podcrtava najsuvremeniji hrvatski spelčeker, spelčekerima Odjela za poštu, brzojav i brzoglas nije predstavljao nikakvu smetnju.

Prvo što se može uočiti komparativnim iščitavanjem dvaju imenika jest da su vlasti Nezavisne Države Hrvatske proces segregacije građana po rasnoj i nacionalnoj osnovi provele munjevito brzo i temeljito. Bilo im je dovoljno jedva dva mjeseca, koliko je prošlo od uspostave države do izradbe imenika, da telefonskim pretplatnicima židovskoga podrijetla oduzmu pravo na brzoglas i brzoglasnu liniju, te da njihove brojeve dodijele nekome drugom. Kako su telefonski imenici još u ono vrijeme načinjeni tako da savršeno posluže svakom korisniku, pa ih je moguće pretraživati i po imenu i po broju pretplatnika, lako otkrivamo i kome je dodijeljen koji broj.

Otac Lee Deutsch, male glumice i čuda od djeteta, odvjetnik, doktor Stjepan Deutsch stanovao je u Gundulićevoj 29, broj telefona 45-01. Tako je u imeniku za 1941. U sljedećem tomu ove narančaste hrvatske knjige, broj brzoglasa 45-01 stajat će iza imena doktora Joze Poduje, kao njegov privatni broj, na adresi Jurjevska 2. Kao advokat, ni Jozo Poduje nije bio nepoznat među zagrebačkim građanstvom. Štoviše, bio je predsjednik Rotary cluba, njegovo ime ćemo i danas naći u pregledima uglednih zagrebačkih i hrvatskih rotarijanaca. Bilo bi nepristojno i pomisliti da je odvjetnik Poduje bio blizak ustašama, ni govora o tome, ali se vrijedi zapitati što je mislio, kako se osjećao, što mu je bilo na duši, kada mu je dodijeljen broj koji je, u vrijeme dok su Židovi smjeli telefonirati, pripadao kolegi Stjepanu Deutsch?

Veliki hrvatski arhitekt Rudolf Lubinski, projektant čudesno lijepe zgrade Narodne i sveučilišne knjižnice na Mažuranićevom trgu, u kojoj je danas smješten Hrvatski državni arhiv, ali i nove sefardske sinagoge u Sarajevu, Templa, koji će nakon Drugoga svjetskog rata postati jedna od najakustičnijih koncertnih dvorana u Jugoslaviji, umro je na vrijeme, u ožujku 1935. Ali u telefonskom imeniku za 1941. još uvijek je njegov telefonski broj, na adresi Plemićeva 2. Tu su, bit će, živjeli njegovi nasljednici. No, sljedeće godine broj brzoglasa 52-22, na koji se nekada javljao slavni arhitekt, pripast će zubaru Ribić Josipu, s Pejačevićevog trga 3. Tko zna je li se dentistu Ribiću dogodilo da mu pozvoni telefon i da se s druge strane javi glas iz Chicaga ili, recimo, Buenos Airesa, i upita za porodicu Lubinski? Što bi Josip Ribić odgovorio?

Doktor Miroslav Šalom Freiberger bio je zagrebački rabin. Nije htio otići iz Zagreba dok je u njemu živih Židova, pa je 1943. poslan u Auschwitz i pogubljen. Stanovao je u Ambruševoj ulici, na broju 8. Ulica se i danas tako zove, čak je i kućni broj ostao isti. Rabinov telefonski broj bio je 44-18. U sljedećem telefonskom imeniku taj broj nalazimo među brojevima brzoglasa Hrvatskoga državnog sabora, u podrubrici “Narodni zastupnici”. Inače, Sabor je u NDH imao trinaest telefonskih linija, dvije pod “Novinarska soba”, koliko i za “Odborsku sobu”, a po jednu za predsjednika Sabora, bilježnike, saborsku kvesturu, predsoblje sabornice, pisarnu kvesture, knjižnicu, diplomatsku sobu, brzopisnu poslovnicu i spomenute narodne zastupnike. Tko zna, možda se dogodilo i to čudo da netko nazove i na brzoglas traži rabina Freibergera…

Tvornica olovaka Zagreb je nastala na temeljima tvrtke “Penkala – Edmund Moster”, formiranoj 1906. na izumiteljskom geniju Slavoljuba Penkale i kapitalu Eduarda Mostera. Mosteri su bili ugledna i bogata zagrebačka židovska obitelj. U njihovom vlasništvu bila je i “Tvornica laka i boja d.d.”. Evo što je bilo s njima i njihovim telefonskim brojevima. Eduardov brat Mavro, koji je uložio svoj kapital u zajedničku tvornicu olovaka, stanovao je u Kukuljevićevoj broj 37, s telefonskim brojem 54-47. Sljedeće godine, njegovom se brzoglasnom linijom već služio liječnik, doktor Ivo Galić, iz Ulice Kralja Stjepana Tomaševića 25. Brat Bernard, vlasnik tvornice kemijskih proizvoda u Heinzlovoj ulici stanovao je u Mesničkoj, na broju 13, i tamo je imao telefon broj 56-81. Tko bi dogodine nazvao taj broj, time bi kontaktirao “Obći odsjek” Ministarstva unutarnjih poslova, kojim je tada ministrovao doktor Andrija Artuković. Treći brat, Aleksander Moster, stanovao je u Šubićevoj 15, a do Hitlerovog dolaska na vlast upravljao je porodičnom tvrtkom u Berlinu, koja se također bavila proizvodnjom olovaka. Njegov telefonski broj: 23-916. Sljedeće godine, tko bi nazvao imao je čast porazgovoriti s Ankom plemenitom Grabarska Gvozdanović, iz Visoke ulice 8. Danas, na toj je adresi Palača Gvozdanović, jedna od rijetkih sačuvanih gornjogradskih zagrebačkih palača, u kojoj je sve kako je i bilo nekad. Posjetimo li tu turističku atrakciju – inače i vrlo ugodan prostor glazbenoga salona, u kojem su zadnjih godina, zahvaljujući ponajprije entuzijazmu Zlatka Madžara, koncertirali neki od najboljih zagrebačkih, ali i inozemnih klasičnih glazbenika – vidjet ćemo kako se živjelo u starome, građanskom Zagrebu. Nećemo doznati kako se i s kim telefoniralo, niti što je odgovarala Anka pl. Grabarska Gvozdanović kad bi je netko nazvao i tražio da razgovara s gospodinom Mosterom, misleći, vjerojatno, pritom kako je plemenita gospođa ustvari njegova tajnica.

U telefonskom imeniku za 1941. nema, začudo, imena najslavnijega brata, dvotrećinskog vlasnika slavne tvornice olovaka, Eduarda Mostera. Ili je bio diskretan, pa se krio iza tuđeg broja telefona, ili, naprosto, nije volio telefonirati, pa je imao samo službeni broj. U to vrijeme i takvih je ljudi još uvijek bilo. Ali zato znamo kako je skončao Eduard Moster, zagrebački industrijalac, dobrotvor, ali i sam izumitelj. Te 1942, dok se po Zagrebu uveliko telefoniralo s novouvedenih brzoglasnih linija, Moster je ubijen u Jasnovcu. Brat Bernard iste je godine ubijen u koncentracijskom logoru na Rabu. Stradali su i Aleksander i Mavro, ali je kemijska olovka, slavni Penkalin izum, do danas ostala zagrebačkim i hrvatskim nacionalnim ponosom i dokazom kako mi nismo nikakva austrougarska provincija, nikakav zatureni Balkan, nego su, eto, neki našijenci izumili i jednu tako jednostavnu stvar, koju koristi cjelokupno čovječanstvo – kemijsku olovku. Ne samo da su je izumili, nego su pokrenuli i njezinu industrijsku proizvodnju, što je, pak, potvrda kako je Zagreb početkom dvadesetog stoljeća bio malo, ali ipak dovoljno važno industrijsko, gospodarsko i kulturno središte da je u njemu mogla biti utemeljena proizvodnja jednoga tako važnog proizvoda kakva je kemijska olovka! Razlozi za ponos bi, zacijelo, i postojali, ali samo kada bi se priča ispričala do kraja, na način na koji je nehotice predočena u dva telefonska imenika. Jer priča o hrvatskoj kemijskoj olovci je, po logici dramaturškoj, povijesnoj ali i etičkoj, od jednog trenutka i priča o holokaustu na hrvatski način.

Nije nam tema, ali potražimo inžinjera Slavoljuba Penkalu u našim imenicima. Da, umro je on davno prije rata, još 1922, ali njegova udovica, ipak, je tu. Uz ime Penkala Emilija stoji, da ne bi bilo nikakve greške, i “supruga inžinjera”. Krajem 1940. njezina adresa je Trg Kralja Petra (Jugoslavenska akademija). Upravo tako piše, što bi značilo da je gospođa Emilija stanovala u zgradi Akademije. Do sljedeće godine nešto se promijenilo. Telefonski broj 87-70 ostao je nedodijeljen, ili je njegov korisnik tajni, jer je uz njega, tamo gdje bi trebalo biti ime, prazno mjesto, bijeli papir, ali to ne znači da je Emilija Penkala ostala uskraćena za brzoglas. Ako smo u 1942, možemo je naći na prilično lijepoj adresi, u Brešćenskoga 7, ili razgovarati s njom na broj brzoglasa 25-764, Taj broj jedan je od nekoliko stotina novouvedenih brojeva, koji ranije nisu postojali.

Broj telefonskih pretplatnika, čija su imena lako prepoznatljiva kao židovska, ili koje su ustaške vlasti vrlo ažurno identificirale kao Židove i oduzeli im pravo na brzoglas, u mjesecima pred rat uveliko je nadmašivao postotak ovoga svijeta u ukupnom stanovništvu Zagreba, ali i drugih hrvatskih krajeva do kojih je doprla blagodat telefonije. Barem je trostruko više židovskih telefonskih priključaka, nego što je, razmjerno, židovskoga svijeta u Zagrebu i u Hrvatskoj. Razlog tome nije, naravno, u protekciji, nego u obrazovnoj i profesionalnoj strukturi tih ljudi, ili u tome što nikome u Kraljevini Jugoslaviji, srećom, nije palo na um da određuje cenzus židovskih telefonskih priključaka, kao što je i u toj, prema Židovima reletivno snošljivoj državi, pred rat donošen cenzus broja židovskih studenata na pojedinim sveučilištima.

Golema većina zagrebačkih Židova su, tradicionalno, još od početka devetnaestog stoljeća, kada su se pojavili u građanskome životu, aškenaskog podrijetla, s prezimenima koja korijen imaju u njemačkome jeziku ili su slavenizirana, često i tako da Weiss postane Bijelić, a Leibowitz se prezove u Lebović. Sefardi su se u Zagreb, u pravilu, doseljavali iz Bosne i Hercegovine, u većem broju nakon uspostave Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca. Dolazili su, uglavnom, iz socijalnih razloga, jer je Zagreb bio bogatiji od Sarajeva ili Tuzle, ili bi dolazili na studije, pa se nisu vraćali u Bosnu.

U telefonskom imeniku za 1941. pretplatnika sefardskih prezimena i nije tako malo, a zanimljivi su jer oni, u pravilu, nisu slavni i zaslužni Zagrepčani. Može se pretpostaviti da ne pripadaju ni agramerskim kulturnim i političkim elitama, nego su, još uvijek, samo dotepenci.

Tako u imeniku nalazimo trojicu Albaharija. Izidor je stanovao u Klaoničkoj 7, telefonski broj 23-516. Sljedeće godine isti broj će pripasti Tvornici vagona strojeva i mostova, na adresi Gajeva 2. Albahari Mavro, uz čije ime stoji obrt “užarski proizvodi”, živio je u Martićevoj 15. Broj telefona na koji se javljao bio je 42-22 i dodijeljen je Nikolić Petru, iz Gajeve 20, “nakladniku i trgovcu slika”. Albahari Mocha bio je Izidorov susjed u Klaoničkoj. Stanovao je na broju 25, a telefon mu je bio 61-77. Taj broj pripao je 1941. Carmine Aoisu, novopostavljenom direktoru rekvirirane tvornice Chromos, koji se, pak, mimoišao za nekoliko godina s Miroslavom Krležom, jer je stanovao na Gvozdu 11.

No, kad ga već spomenusmo, Krleža nije imao telefon na svoje ime, ali jest na Belino. Stanovali su, kako svjedoče i ove knjige, u Radišinoj 14. Broj im je bio 81-17, i nije im bila oduzeta telefonska linija. Nije ni bilo razloga, jer Krleža, ipak, nije bio Židov. Zanimljivo je, međutim, da se u imeniku za 1941. nalazi ime doktora Adžije Božidara, rasom Hrvata i katolika, novinara nastanjenog u Cvjetnom naselju II, na broju 3, kojega će, nekoliko mjeseci kasnije, malo po dolasku na vlast, ustaše pogubiti u Kerestincu. Njegov broj telefona 22-747 bit će, gle sad tog cinizma, dodijeljen “političkom i kulturnom društvu” koje je nosilo naziv Casa d’Italia, a imali su prostorije u Bogovićevoj, na broju sedam.

Do kraja 1941, na cijelom području NDH, nije više bilo telefonskih pretplatnika židovskoga podrijetla. Izuzetak su, u Zagrebu, bile dvije institucije. Židovska bogoštovna općina, koja je bila istjerana iz svojih prostorija u Palmotićevoj ulici 22, i smještena u jedan neugledni, klaustrofobični podrum na Trgu kralja Tomislava 4. Raspolagali su jednom brzoglasnom linijom, broj 23-841. Godinu dana ranije, krajem 1940, taj je broj pripadao Merkurovom sanatoriju (tojest, bolnici Merkur), u Zajčevoj 19. Drugi brzoglas kojim su se, možda, mogli koristiti oni Židovi koji još nisu dopali logora ili nisu bili pogubljeni glasio je na Židovski narodni fond, u Trenkovoj broj 9. Broj 22-364 godinu dana ranije glasio je na ordinaciju Podvinec dr. Srećka, “specijalista za bolesti uha, grla i nosa” iz Gjorgjićeve 22. O doktoru Podvincu i njegovoj sudbini ne znamo ništa, osim da 1942. na njegovo ime više nije bilo registriranih priključaka, ni na Jabukovcu 23, gdje je ranije stanovao, ni u ordinaciji koja više nije postojala. Njegov privatni broj 23-127 u 1942. nikome nije dodijeljen. Ako je suditi prema imeniku, ostao je slobodan.

Mimo ova dva broja, u Zagrebu je te godine postojao još jedan židovski brzoglas. Ili je, možda, riječ o tiskarskoj greški ili uredničkom propustu, o kojem ćemo kasnije nešto reći. Uz broj 72-36 u imeniku za 1942. stoji “Attias braća, proizvodnja finih koža”, i adresa Radnička cesta 80. Attias je markantno sefardsko prezime, Attiasa nije bilo ni katolika, ni drugih vjerozakona, oni su samo Židovi, a godinu dana ranije, u imeniku za 1941, nalazimo u Zagrebu još jednog Attiasa, Salamona, “trgovca čarapa, rukavica i pletene robe”, iz Jurišićeve 6. Te godine obrt braće Attias, na istoj adresi, imao je telefonsku liniju broj 79-46. Kao predratni vlasnik tog obrta pojavljivao se jedan vrlo zanimljiv čovjek, rođeni Bišćanin Rafael, Rafo Attias, koji je, mimo upravljanja kožarijom, uspio da doktorira pravo u Beču. U Bihaću je, donedavno, bilo starijih ljudi koji su pamtili Rafinoga oca Jakoba, vlasnika najboljeg obućarskog dućana u gradu, s početka dvadesetog stoljeća… Nije nam dato da istražimo što je na kraju bilo s Rafom Attiasom. Nećemo pogledati u knjigu s imenima pomorenih jasenovačkih logoraša. Ako je u njoj, neka to ne saznamo.

Nije vjerojatno, niti pronalazimo drugi takav slučaj, da je Ministarstvo prometa i javnih radova, Odjel za poštu, brzojav i brzoglas nekome Židovu oduzelo jedan, a dodijelilo drugi broj. Prije će biti da u zagrebačkom dijelu imenika za 1942. nije ažuriran podatak o “povjereništvu” ili “povjereničtvu” nad židovskim obrtom, kojim se, u ime nekoga arijevca, Hrvata katolika ili Nijemca, rekviriralo židovsko vlasništvo. U drugim slučajevima, i u drugim dijelovima imenika, čak i u dubokoj provinciji, na krajnjim rubovima i granicama NDH, takav je postupak do lipnja 1941. proveden, a u brzoglasnom imeniku promptno ažuriran.

Ali teško bismo se suzdržali da ne provjerimo gdje je završio prijeratni telefonski broj braće Attias. Prema imeniku za 1942, iskazano je da je ostao nedodijeljen. Ali zašto je onda Attiasima dodijeljen novi broj, 72-36, i kome je on pripadao? Tu nalazimo jedno vrlo zanimljivo, za hrvatsku i židovsku povijest važno ime: Hinko Gottlieb. Broj je do dolaska ustaša glasio na njegovu odvjetničku pisarnicu, u Tomašićevoj 10. Gottlieb je bio poznati advokat, dobar pjesnik i pisac, jedan od pionira cionizma u Hrvatskoj, čovjek velike osobne hrabrosti i intelektualnog integriteta, koji je pred sudovima Kraljevine Jugoslavije redovito branio optužene u političkim procesima, naročito komuniste. Kontaktirao je, vrlo živo, i s Josipom Brozom Titom, pa mu se ime može naći u indeksima imena praktično svih relevantnih pregleda međuratne povijesti radničkoga pokreta u Jugoslaviji. Ali Hinko Gottlieb nije bio jugoslavenski ili hrvatski komunist, zalagao se za židovski odlazak u Palestinu, u Erec Izrael, i bio je ljevičar drukčije vrste, formatom i stavovima sasvim blizak onim europskim židovskim intelektualcima koji su sudjelovali u stvaranju države Izrael, ali i sustava ranih kibuca, narodnih zadruga koje su bile jedno od rijetkih humanih ostvarenja izvornoga komunističkoga sna.

Uz svoj odvjetnički i politički angažman, Gottlieb je tridesetih bio i važan prevoditelj i sudionik u kulturnome životu Zagreba. Godine 1933. objavio je antologiju moderne hebrejske književnosti, a njegovi prijevodi Heinricha Heinea imaju i danas pjesničku vrijednost unutar hrvatskoga jezika. 1936. osnovao je židovski mjesečnik za kulturu Omanut, čiji je glavni urednik bio sve do 1941. Na tradiciju Gottliebovog časopisa poziva se Novi Omanut, koji danas izlazi pod okriljem zagrebačke Židovske općine.

Ratna priča Hinka Gottlieba nalik je nekome filmskom trileru na temu holokausta. Gestapo ga je 1941. uhitio i držao zatočenog u Beču, odakle je prebačen u Zagreb. I Nijemci i ustaše imali su ga o čemu ispitivati, još uvijek im je bio korisniji živ, nego mrtav, ali ga, ipak, nisu dovoljno pozorno čuvali, ili je Gottlieb na sve strane imao veze – kao i svaki dobar advokat u to vrijeme – te je, na spektakularan način, pobjegao iz ustaškog zatvora i priključio se partizanima. Preko Visa je 1944. stigao u Bari, gdje je organizirao veliku operaciju spašavanja tisuću petsto hrvatskih i bosanskih Židova. Čim je završio rat, Hinko Gottlieb iselio je u Erec Izrael. Pisao je priče na židovske i partizanske teme, ali je umro već 1948. Ime Hinka Gottlieba pamti se među zagrebačkim Židovima i židovskim iseljenicima s područja Jugoslavije, dok je u hrvatskoj kulturi nepravedno zaboravljen ili potisnut kao ime iz opsežnoga imenika njezine nečiste savjesti.

A gdje je završio predratni telefonski broj sirotoga Salamona Attiasa, trgovca čarapa, rukavica i pletene robe iz Jurišićeve 6? On se javljao na 23-572, s kojega će se sljedeće godine brzoglasati gospođa Anđela Gentner, trgovkinja s iste adrese, iz Jurišićeve 6. Je li, možda, ona preuzela Attiasov dućan? Nije vjerojatno da je Židovu pružena ta sretna mogućnost da proda svoju nekretninu, jer je takvo što bilo nemoguće, i zabranjeno pod prijetnjom smrti, već u travnju 1941. Ako se uselila u Salamonov dućan, gospođa Anđela to je učinila s ustaškim blagoslovom. Ili, tačnije rečeno, preuzela je dućan kao svojevrsni oslobođeni teritorij, te je, naravno, preuzela i punu odgovornost za taj čin. Što je, pritom, mislila i na koji je način opravdavala iseljenje i progon Salamona Attiasa, trgovca čarapa, rukavica i pletene robe, kojega je u svakom slučaju morala poznavati, to nećemo doznati. Razlog tome je zagrebačka i hrvatska šutnja o onome što se između nas događalo 1941. godine, koja postaje olovno teška i optužujuća za svakoga tko bi nešto upitao, čim dođemo do teme holokausta.

Ne znamo, međutim, niti to što se 1945. dogodilo s gospođom Anđelom Gentner. Ako se išta dogodilo. Nove vlasti su joj, vrlo vjerojatno, oduzele dućan i rekvirirale imovinu. Ako je preživjela, sljedećih četrdeset pet godina mogla je tiho njorgati, ogovarati i proklinjati komunističke i jugoslavenske vlasti, ili se sladiti propovijedima kakvoga borbenog i nostalgičnog svećenika, spremnoga da, barem u aluziji, progovori o stradanjima onih koji su 1945, u svome građanskom miru i bogobojaznoj kršćanskoj urednosti, dočekivali osloboditelje sa zvijezdama petokrakama. Nakon 1990. Anđela Gentner dobila je punu satisfakciju. Možda nije ona, možda nisu njezini nasljednici, ali jesu oni koji su, kao i ona, 1941. dobili brzoglasne brojeve svojih prognanih židovskih susjeda. A možda i njihove dućane. Ne samo da im je takvu satisfakciju pružila nova hrvatska vlast, uspostavljena s Božjom pomoći, krajem svibnja 1990, nego je tako usmjerena bila i prevladavajuća zagrebačka građanska norma.

Drukčije nije moglo biti, jer ni prije, a ni poslije 1990. nije bilo hrvatskoga pisca koji bi imao tako bujnu fantaziju da se upita nešto toliko jednostavno i obično: što su osjećali svi ti mirni, dobri i snošljivi ljudi kada bi zazvonio telefon, a glas s druge strane bi tražio da razgovara s nekim koga više nema. Osim što je to nezaobilazno etičko pitanje, kakvo ne može preskočiti nijedna društvena zajednica, niti će ga poništiti protok vremena, ova šutnja govori sve o jednoj provincijalnoj kulturi i književnosti, koja nije dorasla elementarnoj ljudskoj odgovornosti, temelju svake čovječnosti.