Prije nekoliko dana u javnost je pušten, na slobodno čitanje i na raspravu po krčmama, domovima umirovljenika i klubovima dragovoljaca domovinskog rata, dokument “Hrvatski pravopis”, s podnaslovom “inačica za javnu raspravu”, koji je sačinila “Radna skupina Instituta za hrvatski jezik i jezikoslovlje”. Postoje društva i jezici u kojima bi ovakav spis bio dočekan kao besprizorna javna gesta, i bio bi odbačen s prijezirom, a postoje i društva u kojima bi građani redom poumirali od dosade, čim bi na međumrežju ili, ne daj Bože, u tisku spazili ovakvu “inačicu za javnu raspravu”. Međutim, u nas – kao i u Njemačkoj 1933. ili u Srbiji, Bosni i Hercegovini, Crnoj Gori – pitanjima jezika, pisma i pravopisa bave se oficiri JNA, prevedeni u časnike HV-a, duševni bolesnici po umobolnicama i akademijama znanosti, kao i oni koji, poput Ruže Tomašić, ne umiju govoriti ni pisati hrvatskim jezikom, ali imaju svoje mišljenje o pravopisu hrvatskoga jezika. Općenito, pravopisom hrvatskoga jezika se, mimo pravopisaca i jezikoslovaca, najviše i najagresivnije u nas bave oni koji uopće ne pišu.

Tu negdje leže razlozi zbog kojih nevoljko i s neraspoloženjem dočekujem vijesti da negdje, netko, za nečiji račun i, obično, o zajedničkom trošku sastavlja novi pravopis. Takav spis uzimam u ruke da vidim kako neću pisati, koja ću pravila ubuduće iznevjeravati i čime ću podrivati svetost i nedodirljivost pravopisa hrvatskog jezika. Naravno, nije uvijek lako doći do takvih detalja, do tanke zlatne žile najnovijega pravopisa, jer je u svakoj ovakvoj knjizi i spisu preko devedeset posto sadržaja koje bismo mogli smatrati notornima i koje čak ni najgori neprijatelji hrvatske jezičke i pravopisne samosvojnosti nisu u stanju kršiti i preokretati. Zato se pravopisima rado i štedro služe oni koji ništa ne pišu, ili su i formalno nepismeni: oni nisu u stanju primijetiti koliko su takve knjige dosadne, oni se, naime, mogu iskreno iznenaditi da se riječ Turčin piše velikim, a, naprimjer, riječ katolik malim početnim slovom. I nije im lako zbog toga.

U ovom krugu pučkih pravopisnih fešti i derneka osnovno je pitanje hoće li se pisati “ne ću” (kao što je pisao, recimo, Krleža) ili “neću” (kao što pišemo mi koji smo se pisanju učili šezdesetih ili sedamdesetih godina prošloga stoljeća), te hoće li se pisati i govoriti “greška” ili “grješka” i “pogrješka”. Rješenja koja predlaže “Radna skupina Instituta za hrvatski jezik i jezikoslovlje” razbjesnit će i ojaditi domoljubivije među umirovljenicima, bolesnicima i akademicima. I to ne toliko prijedlogom rješenja, tojest onim što ova jezikoslovna komisija “preporučuje”, naspram onoga što se samo dopušta, nego upravo tim odustajanjem od korištenja pravopisa u represivne svrhe i općenite uporabe jezika u razvrstavanju Hrvata na pravovjerne i na “goste”, da se poslužimo terminologijom Ruže Tomašić.

Ali to i jest, sa stanovišta govornika hrvatskoga jezika, a onda i pisca koji se u pisanju služi tim jezikom, najveća kvaliteta ovoga najnovijeg pravopisnoga prijedloga. Ovo je, budimo pomalo i sentimentalni, akt mirenja i pomirenja u hrvatskome jeziku, koji valja pozdraviti zato što se, nakon dvadeset godina, jezik i pravopis nastoje vratiti onima koji se jezikom i pravopisom aktivno služe. Pritom, u najvećoj mjeri poštuje se praksa govorne i pravopisne svakodnevice, norma se prilagođava korisniku, umjesto da se nad njim provodi represija, te ga se u ime neke stvarne ili izmišljene tradicije primorava da piše i govori onako kako do maloprije nije ni pisao ni govorio. Ovim prijedlogom za raspravu nastoji se pratiti jezik, umjesto da se jeziku diktira kakav ima biti. Umjesto da se njegovi pisci i govornici teroriziraju izmjenama koje bi djelovale ekscentrično u odnosu na pravopisnu praksu i jezičnu svakodnevicu, ovim im se pravopisom nastoji – služiti. I to je lijepo i umirujuće.

Nastranu i dokona jezikoslovna politika naših umirovljenika i luđaka, nastranu i naslijeđe oca suvremene hrvatske nepismenosti akademika doktora Franje Tuđmana, mimo svega u ovome prijedlogu postoje i neka piscu doista korisna rješenja, osobito sadržana u pisanju riječi koje podrijetlo vuku iz stranih jezika. Naglašava se, recimo, jedno staro pravilo, koje je iritantno i brutalno kršeno – uglavnom iz razloga nepismenosti ili glembajevske anglizacije i amerikanizacije hrvatskoga jezika – da se izvorno pišu samo ona strana imena koja dolaze iz jezika latiničkog pisma, a da se imena koja stižu iz jezika koji se služe ne-latiničnim pismima pišu onako kako se u hrvatskome i izgovaraju. I onda nije Kurosawa, nego je Kurosava, ne može biti Mao Zedong, nego je Mao Ce Tung, neće biti Saddam Hussein, nego je Sadam Husein, nije Yoko Ono, nego je Joko Ono, kao što je i Bombaj (a ne Mumbai), Fukušima, Hirošima, Kjoto…

Fonetiziraju se, tojest prilagođavaju hrvatskome jeziku i udomaćene posuđenice iz stranih jezika: kapučino, sendvič, panker, hevimetalac, rejver, šopingholičarka, kao i sve tvorevine od stranih imena (izuzev posvojnih pridjeva), pa se tako odbacuju nakarade poput newjorški, donquijotteovski ili shakespearovski, i piše se njujorški, donkihotovski i šekspirovski… Tako je preporučeno, iako se dopušta, u pisanju ličnih imena, prihvaćanje međunarodnih transkripcijskih i transliteracijskih pravila, preuzetih iz jezika posrednika, obično engleskog. Pa onda, ako vam se baš tako hoće, možete ostati pri Mao Zedongu, Beijingu ili F. M. Dostojevskiju.

Sljedeće: “Oblici i tvorenice od općih riječi i imena pišu se u skladu s onim kako se u hrvatskome izgovaraju: somelije, somelijea, somelijeu, somelijeov, ili Oprah, Opre, Opri, Oprin, ili Camus, Camusja, Camusju…

Težnja fonetizaciji nekima će, naravno, djelovati politički sumnjivo – nije li to produbljivanje one vukovske: “Piši kao što govoriš, govori kako je napisano”? – ali u biti riječ je o pokušaju da se strane riječi integriraju u hrvatski jezik, ako su u njemu nezamjenjive, dugo prisutne i u svakodnevici odavno integrirane. Time se u pravopisu provodi nešto što je već provedeno u svakodnevici ili što je upisano i urezano u čovjekovoj psihologiji. Radikalno govoreći: ako govornici i pisci hrvatskoga jezika imaju potrebu za time da im je nešto baš cool, ili da im je nešto jak brand, tada se protiv toga ne trebamo boriti – iako imamo pravo reći da su takve riječi često simptom lošega stila – ali bismo trebali insistirati da se po hrvatskome pravopisu ima pisati kul i brend. Osim što će se na taj način neke riječi integrirati u jeziku, kao što su se stoljećima ranije integrirali toliki germanizmi, turcizmi, talijanizmi, hungarizmi, one riječi koje su samo izraz verbalne mode nestat će iz pisane, a onda i iz govorne prakse. Naime, naraštajima kojima je sve cool nipošto neće biti kul da cool pišu kul. Općenito, strana riječ u hrvatskome jeziku trebala bi se fonetizirati čim svojom masovnom upotrebom prestane biti strana. Recimo, gesamtkunstwerk nikada ne bi smjela postati gezamtkunstverk, pa čak ni ako bi se Hrvati masovno odali vagnerijanstvu i slušanju i gledanju Wagnerovih opera ili njegova glazbenog kazališta, ali nema nikakvog razloga da se celebrityji već sutra ne pišu selebritiji, kao što bi i gedžeti trebali biti samo i jedino gedžeti. Osim kada se te dvije riječi rabe u neke ozbiljnije, prema njihovom značenju odgovornije namjene.

Elem neise, Hrvatski pravopis, onako kako ga u svome prijedlogu vide pravopisci s Instituta za hrvatski jezik i jezikoslovlje, dobro je sačinjen, umirujući spis, koji se prema jeziku i njegovim korisnicima odnosi s dužnim poštovanjem. Stoga mu poštovanjem valja i uzvratiti. Ovim se jezik vraća u civilne sfere, svlači se s njega ratnička uniforma, demilitariziraju se i deminiraju hrvatske riječi i rečenice, što bi u budućnosti moglo dovesti do toga da ovaj spis i njegova tema, konačno, postanu – dosadni. Hrvatski jezik se, najprije u pravopisu, pokušava uspostaviti u odnosu na samoga sebe, a ne u odnosu na srpski jezik (kao što se to dva desetljeća radilo). Pravopiscima, očito je, temom nije bilo pitanje jesu li to dva ista jezika, kao što to tvrdi Snježana Kordić, a prihvaćaju i hrvatski strožernici u borbi protiv ćirilice, i dobro bi bilo da to pri izradi pravopisa i rječnika nikada ni ne bude tema.

Ovakav spis će nekome, sigurno, pomoći da lakše i tačnije piše, ali njegova važnija kvaliteta je posredna: on relaksira korisnike hrvatskoga jezika, omogućava im da svoj jezik slobodnije govore. A sad zamislite što se dogodilo s jezikom kojemu je pravopis potreban da bi se njime slobodno – govorilo.

*

* Autorska bilješka s kraja knjige ‘Ograničenja’ tiskane u Barceloni i objavljene u izdanju Knjižnice Hrvatske revije 1986.

Svenuli izborni plakati duž ulice.
Na svakom od ljepila naborano lice
Poput maske faraona Psusenesa što opljačka
Zagrobna boravišta svojih predaka
Da zlatni nakit izlije u kumire svoje grobnice.
Svaki bi da bude Đokonda ukradena.
Svaki bi da se dočepa kardinalske ladice
S kamenim spolovilima kastriranih Apolona.

Ko u muzeju mumija izložene figure,
S izvađenom nutrinom smrću dovršene skulpture.
“Hajde da se pravimo naivni”, zovu oni,
Igrajmo se hvatanja za riječ, soprani i baritoni.

Jedva da je nedelja dana prošla otkad je ono Želimir Žilnik dobio nagradu za životno delo, a evo gde su neki njegovi junaci reprizno prodefilovali kroz naše živote: da li zato da odaju počast svom filmskom tvorcu, ili ipak – pre će biti – da nas samima sobom podsete kako se ovde sve menja samo da bi sve ostalo isto i sve teče samo zato da bi naša mrtvaja bila još mrtvija.

Ne, nije se to drug Tito iznova obreo među nama, niti to lijepe žene prolaze kroz grad (to se ionako stralno dešava, a naročito nekako s proleća) niti smo bili izloženi, da prostite, prizoru dupeta od mermera, nego su prikaze i sablasti koje su vaskrsle i sa filmske trake se ovaplotile na našim ulicama iskočile pravo iz filma “Stara mašina” koji je Žilnik snimao 1988. i 1989, u ono smutno vreme kada se Veliki Sumrak spuštao nad svima nama. Onaj sumrak koji će samo dve godine kasnije postati gusta mrakača koja guta i vari ljude tako da od njih ni koščica ne ostane.

Nagrnulo je to sa svih strana u Novi Sad koliko prekjuče, vođeno iskrenim patriotskim patosom pojačanim besplatnim prevozom, dnevnicom i sendvičom, obaška i željom da se samopreporučiš Tamo Gde Treba a bogme i preretkom prilikom da se za džabalesku vidi izbliza ta egzotična varoš u kojoj žive i stoluju neki zli demončići koji hoćedu da odvoje Ovo Ovde od Onog Tamo. Kadgod ih je nazivalo autonomašima, sad su već uznapredovali u separatiste. A kako znadu ti živopisni izletnici koje je neuobičajeno toplo vreme za ovo doba godine izmamilo na ulice oko Banovine da je tome baš tako? Pa, nije da baš znaju ali tako im je reklo, a oni će rado poverovati u sve što im se kaže ako je to nešto što će im omogućiti da se malko onako prevažni prošpaciraju gradom, pa se još i izviču na nekoga ili nešto. Možda ih i neka televizija uslika u prolazu. Smisla to doduše nikakvog nema, sve je veštačko i iz malog prsta isisano i uopšte sve je jedan toliko loš teatar da bi moglo bez izmena i dopuna da uđe u neki od činova “Konstantina”, ali ko mari: nije li tako bilo i prošli put, pa je Predstava ipak uspela? E sad, čime je sve ta predstava rezultirala i koliko nas je ljudskih života koštala – to nema veze. S ljudskim mesom ovde smo ionako u suficitu, a sa pameću i smislom smo deficitarni, ali to nam mnogo i ne treba. Pamet hoće čak i da zasmeta.

Pogledajte, vaistinu, taj stari Žilnikov film sniman delom na ulicama Novog Sada i Vojvodine onomad kad se jogurtom gađalo u ono što će, malo zapadnije, biti rokano granatama i bombama, pogledajte ga prvi put ili iznova ne samo jer se radi o odličnom filmu, nego jer ćete prepoznati suštinsku, baš nekako avetinjsku sličnost između gomila ondašnjih statista – koji nisu statirali u jednom filmu, nego u grotesknoj masovnoj sceni više nego stvarne istorije – i isto takvih gomila današnjih statista koji su prodefilovali Novim Sadom ovog petka koji nije bio trinaesti, ali kao da jeste. Parole koje izvikuju ti ljudi oni onda i ovi danas smešne su i blesave i ne možeš verovati da bilo ko u njih uistinu veruje, a i njihova su lica većinom nekako anemična i odsutna, lica su to ljudi koji dublje u sebi ne mogu da iščeprkaju nikakav smisao u tome što rade, ljudi koji ni samima sebi uistinu ne veruju dok se grlato bore protiv Strašnih Aveti koje stanuju u Banovini i ko zna još gde. Sve je to trećerazredni teatar i plitkoumna laž, uopšte su i tekst i režija i izvedba ispod svakog nivoa, ali opet: naivno je, neoprostivo naivno misliti da je ovaj diletantizam neozbiljan i bezopasan. “Stara mašina” nas opominje, jer i ti što su se smucali onomad pred njenom kamerom plivali su na kresti jednog poplavnog talasa koji je srušio sve pred sobom, a to što su suštinski bili na “pogrešnoj”, na aistorijskoj i antiistorijskoj strani, to ih nije sprečilo da načine ogromnu, u ponečemu i nenadoknadivu štetu.

S takvim iskustvom u pamćenju – ko ima taj luksuz da olako i s potcenjivanjem gleda ovaj novi poplavni talas, ovaj ljudski povodanj koji ne zna šta hoće niti pak od koga, ali zna da to hoće odmah i po svaku cenu – a sve za račun loše skrivenih Pokretača koji i te kako znaju šta im i zašto treba?

Isti su to ljudi, uostalom, koji su stajali iza scene i dirigovali – kako onda tako i danas. Iste su im i namere i pamet im je ista. Za sve su to možda oni krivi, ali ako i rezultat njihovog napora bude isti kao onomad, e za to ćemo već biti krivi mi, što bi rekao pesnik: zato što smo im dopustili.

*

(Redovna kolumna Karma koma Teofila Pančića uklonjena je sa preloma nedeljnog izdanja novosadskog “Dnevnika” od 14.4. 2013, kao i drugi “nepodobni” sadržaji, a list je preuzelo uredništvo “upodobljeno” željama naprednjačke vlasti)

A sad polako, pa uz Sepetarevac.

Ići ćeš gore dvadeset i četiri godine. Sve do ljeta 1993, kad nakratko odeš u Zagreb, i više se ne vratiš. Dobro je što se nisi vratio, danas to znaš, ali možda nije dobro što nisi otišao dalje. Iako je i to samo igra slučaja, i tko zna što bi s tobom bilo, i da li bi te, dušo, bilo, da se išlo dalje…

U Sarajevu sigurno ima strmijih ulica. Ponekom od njih si se, jednom-dvaput, i penjao, ali nijedna te neće upamtiti, nijednoj njezina strmina nije upisana u ime, kao Sepetarevcu. Iako Alija Bejtić u svojoj knjizi to ne govori, nego kaže da se ne zna po čemu je Sepetarevac dobio ime, izvjesno je da je tako nazvan po sepetima što su ih na leđima gore nosili, sve do radnji na Bjelavama – uglavnom – jevrejski nosači. Jednoga od njih, Samuela, opisao je u svojoj pripovijetki sarajevski pisac i liječnik za pluća Isak Samokovlija, i tako upisao Sepetarevac u mapu književnoga Sarajeva, koja se nužno razlikuje od mape i plana stvarnoga grada. Onaj prvi grad postoji onoliko koliko je napisan, i postoje samo one ulice koje su žive u pripovijestima i ponekoj pjesmi dobrih pisaca. Neke u stvarnosti male, između kuća stisnute, jedva vidljive uličice i sokaci na književnoj mapi grada važnije su i vidljivije od širokih gradskih avenija, blijedih i bezimenih, koje vode prema izlazu iz Sarajeva. Sepetarevac jedna je od takvih važnih ulica.

Ima i strmijih ulica u tom gradu, ali nijednoj strmina nije tako opisana i opričana kao Sepetarevcu.

Koji se, dok ti uz njega polako ideš, zauvijek službeno zove Ulica Miladina Radojevića.

Uz tu ulicu nitko ne žuri. Ili žure oni koji je ne poznaju, i nisu odavde: mladići koji idu djevojkama u Ženski učenički dom u Duvanjskoj ulici, ili u trgovačku i medicinsku školu, u Ulici Lajoša Košuta, ili na Bjelave, Bog zna kojim i kakvim poslom. Ali to je sigurno: da bi se uz Sepetarevac žurilo ne smije se biti odavde, ili moraš biti jako ljut, pa da te huja uzbrdo tjera. Svatko tko tu živi, i zna da će se i sutra penjati uz tu ulicu, ne nalazi razloga za žurbu. Penjati se treba tako da se ne oznojiš i ne zadišeš, da misliš svoje penjući se, da ti bude ugodno, da se odmoriš.

Živjet ćeš tu tako dugo da ćeš se i ti, na kraju, naučiti tome da se odmaraš penjući se. S kuhinjskog prozora, kada se malo nagneš, vidiš ulicu. I gledaš ljude, svoje poznate i nepoznate susjede, kako sporo uzbrdo mile. I ponekad sreću one koji se ruše, survavaju, lete nizbrdo. Ima ljudi koji iz nekih svojih unutrašnjih razloga ne žure ni nizbrdo, ali većina se obrušava prema gradu, uživajući u nizbrdici kao da više nikada neće morati nazad i uzbrdo.

Prvih pedesetak metara uspona je najteže, iako to nije najstrmiji dio Sepetarevca. Valja se naviknuti, pronaći misao koja će te držati sve do gore i olakšavati uspon. Prva kuća s desne strane, na uglu s Ulicom Ivana Cankara, pripadala je ženi koju su svi zvali Dalmatinka. Nikada nisi znao njezino ime. Ako si ga i čuo, nisi ga povezivao s njom. Bila je udovica, sitnija žena u šarenim gradskim haljinama, nikada pretjerano uređena. Jedno od onih godišta iz vremena Prvoga svjetskog rata, u govoru joj se čulo da je iz Dalmacije, ali nije na tome insistirala. Sreli biste je dok bi onim velikim gvozdenim ključem otključavala vrata avlije. Nona bi sa njom porazgovarala, ali nikada nisi stupio u tu avliju. Nije bilo razloga.

Sve ulice, osim jedne, slivaju se u Ulicu Miladina Radojevića s desne njezine strane. Prva nosi ime Fadila Jahića Španca. To je vrlo duga ulica, jedan od onih vijugavih sokaka koji sijeku sarajevske strmine, spajaju penjališta. Od Sepetarevca pruža se sve do Hajduk Veljkove. U stara doba prolazila je kroz dvije mahale: Sarač Ismailovu, koju se kasnije zvalo Donja Saračeva, i Kasim katibovu, koja se s vremenom stopila u Više Husrevbegove banje. Od turskih vremena, kroz austrijska i kraljevinska doba, pa i za Nezavisne Države Hrvatske, ulica je nosila ime po nekom Hadži Sulejmanu. Ne pamti se tko je bio taj, ali vjerojatno je stanovao u toj ulici.

Ime po kojoj ćeš je ti zvati ulica je dobila u lipnju 1948. Nazvana je po bijeljinskome stolaru i idealistu, predratnome partijskom ilegalcu Fadilu Jahiću, koji je 1936. iz Bijeljine odlazio braniti Republiku. Pravio je prozorske okvire, vrata, šamlice i krovne grede, i onda se, nošen vjerom, zaputio u Andaluziju, u Granadu, u Kastilju, Barcelonu, pa je, ratujući, stekao nadimak koji je bio čest po našim provincijama – Španac. U tom nadimku bilo je i zvanje, i znak vjere. Lijepo bi bilo vjerovati da je hadži Sulejman bio sličan Fadilu, da je bio hadžija onako kako je on bio Španac. Nešto je slično u te dvije titule i nadimka. Do njih se teško dolazilo, samo u velikoj vjeri.

Poslije je Fadil Jahić Španac bio komandant pa politički komesar slavnoga Majevičkog odreda. Poginuo je 20. veljače 1942, u borbi, opkoljen četnicima, zajedno s drugim partizanskim herojem Ivanom Markovićem Ircem. Bilo je to na Majevici, u Vukosavcima.

Nakon što si prošao prvi uspon i Ulicu Fadila Jahića Španca slijedi jedini ravniji dio Sepetarevca, pedesetak koraka dug, prije one velike strmine, koja počinje nakon skretanja za Ulicu Džemila Krvavca. Od turskoga vakta do naših dana, i ova je ulica nosila svoje staro ime: Vejsilagin sokak. Ne pamti se, naravno, ni tko je bio Vejsilaga, iako je, za čudo, u tvoje vrijeme baš u toj ulici stanovao jedan stariji Sarajlija, imenom Vejsil, kojeg su komšije od milja ponekad zvali Vejsilaga. Nije to bilo zbog imena sokaka, ime Džemijala Krvavca dobro se primilo, pa ga se nitko nije ni sjećao, nego je uz starca Vejsila nekako dobro išlo to – aga, i u ritmu i melodiji, a možda i u smislu.

U toj ulici, u jednoj naherenoj turskoj kući od ćerpiča, koja samo što se nije srušila, a stajala je u avliji sa česmom i s onom finom okruglom kaldrmom, stanovao je sa ženom i sinom naš hauzmajstor Vjenceslav Šulc. Predratni zrakoplovni mehaničar na vojnom aerodromu u Rajlovcu, koji je, prije nego što je početkom osamdesetih umro, popravljao sve kvarove u vašoj kući, osim kad bi se pokvario televizor. Tada bi se zvalo majstora Fišekovića.

Iako o njemu nisam mnogo znao, napisao sam o hauzmajstoru Šulcu knjigu pjesama. Bio sam njime impresioniran, nakon što ga više nije bilo. A tebi je sasvim obično bilo uz njega živjeti. Nisi znao da u drugim životima nema zrakoplovnih mehaničara u mirovini, koji se bave popravkama svih pokvarenih stvari. Djeca takvih saznanja nemaju i ničemu se ne čude. Vremena čuđenja počinju kasnije, kada se odraste i kada svega nestane.

Džemil Krvavac bio je činovnik u Direkciji pošta u Sarajevu. Poznavao ga je čika Budo Dimitrijević, muž tvoje tete Mile, Jergovićke. Budo je bio solunski borac, nositelj Karađorđeve zvijezde i Ordena svetoga Save, ugledan i vrlo cijenjen poštanski službenik. A u ono vrijeme, između dva rata, pošte su, nakon željeznica, bile najvažnija civilna služba. U pošti su radila gospoda. “Sve što radiš, sine Džemile, radi tiho. Neće za tvoju stvar biti koristi ako budeš radio tako da svi čuju i znaju šta radiš, a za tebe će biti štete. Poslušaj me, tiho radi, sine Džemile…” Džemil je od čika Bude bio mlađi petnaestak godina, ali kako on i teta Mila nisu imali djece, sve je mlađe on zvao sinovima. Bio je apolitičan, u komunizam se nije razumio, kralja je poštovao, moj pra-tetak Bude Dimitrijević, ali Džemila nije uvjerio. Rodom Hercegovac, negdje od Gacka, novinar i publicist, prozaist u pokušaju, Džemil Krvavac uhićen je po ustaškome redarstvu 12. studenog 1941, da bi šest dana kasnije bio deportiran u Jasenovac. Pao je u proljeće sljedeće godine, u većoj skupini logoraša, pri jednom od neuspjelih pokušaja pobune. Čika Bude ga je spominjao sve do kraja. Onda je i on umro, a Džemil, nesretnik, sasvim se pretvorio u jednu ulicu.

Nakon što se prođe Ulica Džemila Krvavca, slijedi najstrmiji dio Sepetarevca. Tu bi vozači prebacivali u prvu – što u fići nije bilo tako jednostavno, jer se auto morao prvo zaustaviti da bi se ubacilo u prvu, a zatim krenuti pod ručnom kočnicom, što je bio jedan od delikatnijih zadataka za vozačkih ispita u tim godinama – dok bi zimi, kad padne snijeg, zamrzne se po kolovozu, a djeca ga sankama pretvore u savršeno glatku i klisku ledenu ploču, ovaj dio Sepetarevca bio skoro neprelazan. Penjali bismo se, držeći se noktima za fasade, mlado i staro, jednako. Starija gospoda, strogi očevi na povratku s posla, tu bi gubili svoje autoritete, u teškim planinarskim cipelama, sa šeširima, u odijelima i dobrim kaputima, pokušavali su ostati ozbiljni, ali uzaludno, jer je ozbiljnost vodila k očaju, na tom najnezgodnijem dijelu Sepetarevca, od broja devetnaest do broja dvadeset i tri.

Ti si stanovao na broju 23.

Tu kuću su krajem pedesetih sagradili braća Trklje, Branko i Obrad. Desetak godina kasnije Obrad je svoju polovicu prodao i preselio se u Beograd. Vi ste se 1969, usred ljeta, dok su svi bili na moru, useljavali u njegov stan. Profesor Branko Trklja predavao je ekonometriju i druge predmete na Ekonomskom fakultetu. Miran i tih susjed, introvertirani neženja, nezdravo uredan i čist čovjek. Nosio je neku tajnu, nikada ništa o njoj nećeš saznati.

Prije nekoliko godina čitao sam sabrane kratke priče Franza Kafke, debelu knjigu s dovršenim i nedovršenim prozama, vrlo različitim, ali odreda tjeskobnim. Na nekoga me je podsjećao glavni lik svih tih priča. Dovršio sam knjigu, a nisam se mogao sjetiti na koga. Onda mi je sinulo: pa Branko Trklja! Tko zna što bi bilo, i kakvim bi ga očima gledao da si tu knjigu čitao dok je bilo vrijeme…

Osamdesetih, kada je otišao u penziju, prodao je stan i preselio se u Osijek, selo iza zapadnih sarajevskih predgrađa, gdje je u miru živio sve do rata. Umro je u izbjeglištvu, u nekom kolektivnom smještaju, negdje u istočnoj Bosni. Imao je dubok glas, nikada se nije smijao.

Niže vas bila je garaža Franje Hauptmana, a ispod garaže trokatnica na broju 21. Stara, vrlo nesolidna i oronula turska zgrada, od žute, nepečene cigle. Nakon što su već prošli svi ratovi, krajem devedesetih, odvojio se od kuće i srušio zid kuće. Iz vaše spavaće sobe vidio se presjek – bokocrt – kuće na broju 21, od prizemlja do tavana. Nekoliko mjeseci kasnije kuću su srušili.

Još niže, preko puta Džemila Krvavca ulice, stanovala je Milojka. Sama, u kući staroj, turskoj. Jednoga proljeća objesio joj se sin.

Nakon što prođeš taj najveći uspon, kod broja 25 malo je raskrižje. Lijevo se, jednom kratkom i bezimenom uličicom, spušta prema Ulici Ahmeta Fetahagića, a desno je Abdićeva. Na uglu Abdićeve i Sepetarevca lijepa je Čarkadžijina trokatnica, sagrađena u novija doba, možda malo poslije Drugoga svjetskog rata. Ne znamo tko ju je projektirao, ali na njezinom obliku, na balkonima i stubištu osjeti se duh modernizma.

Abdićeva ulica odvajkada nosi to ime, nazvana po muslimanskoj porodici koja je tu, prije dva-tri stoljeća imala nekoliko kuća. Danas se proteže između Ulice Miladina Radojevića i Drvarske, a do početka dvadesetog stoljeća nastavljala je i dalje, današnjom Bulbulinom, koja je 1900. dobila ime po nekom Bulbuliji, koji je tu stanovao.

Nakon Abdićeve, uspon se nastavlja, ali se gubi niz kuća s lijeve strane, i neko vrijeme kuće su ti samo zdesna. Tu kao da se Sepetarevac prepolovio, već si vrlo visoko nad gradom, okreneš li se, vidjet ćeš ga cijelog, ako nije studeni ili prosinac, ako magla i smog nisu pritisnuli dolinu.

Dalje ćeš morati sam, jer ja više nisam siguran, dok se po sjećanju penjem. Nemam plana Sarajeva, ničemu mi više ne bi koristio, tako da, prije izbijanja na Bjelave, pamtim još samo jednu ulicu. Tristotinjak, možda i više koraka od Abdićeve, dolazi Hadži Hajdarova.

Taj vrlo stari i lijepi sokak, zaklonjen, skriven i uščuvan, zračio je duhom nekoga prošlog vremena. Kada bi došao u Hadži Hajdarovu, učinilo bi ti se da si ušao u muzej. Tako je ta ulica mirisala, tako su izgledali ljudi koji su u njoj živjeli. Mogao si tada povjerovati da oni nikada ne silaze u grad. Njihove žene su već jako stare, kreću se u dimijama, a na glavama nose marame, po kojima su prosuti smeđe zlatni ornamenti, a oni su s francuzicama, u okračalim odijelcima boje tinte, ili u zamrljanim molerskim hlačama i kutama, s kapama načinjenim od jučerašnjeg Oslobođenja. U Hadži Hajdarovoj godina sigurno nije ni 1975, ni 1979, nego neka barem stoljeće ili dva starije. I ne znamo kada je vrijeme tu počelo teći mimo vremena u kojem smo mi živjeli, ali to je, izgleda, bilo davno. Neke od prvih mina i granata, koje su na ovaj kraj udarale u travnju i svibnju 1992, pale su po Hadži Hajdarovoj. Time su se kalendari izravnali, nestalo je vremena u kojem je živio ovaj sokak.

Dugo se krivo mislilo da je ulica dobila ime po divani katibu, ili dvorskom bilježniku Hadži Hajdaru, koji je utemeljio Bijelu džamiju na Vratniku. Ovaj Hadži Hajdar je, međutim, bio stariji, i bio je sarač na čaršiji. Bogat i pobožan čovjek, nešto je htio iza sebe ostaviti, pa je sagradio džamiju, oko koje se formirala mahala, u šesnaestom stoljeću nazvana Mahala sarača Hadži Hajdara. Ona će postojati još u austrijska doba, pod imenom Gornja saračeva mahala.

Nakon što si prošao Hadži Hajdarovu, Sepetarevac će uskoro naglo saviti na lijevu stranu, i onda izbiti na Bjelave.

Ta duga i strma ulica, u kojoj su automobili nekada bili rijetki i koja je, otkad pamtiš, bila jednosmjerna, iako su na raskrižju prema Kevrinom potoku šoferi često čupali znak i tako je proglašavali za dvosmjernu, pripadala je, kao i svi strmi sarajevski sokaci, ljudima koji su oko nje živjeli. Nitko se, bez velike potrebe i iz čista mira, nije uz nju uzverao. U Sarajevu ti je mogao proći život, a da nijednom ne kreneš gore, da se nijednom ne ispenješ na njezin vrh. Pogotovo zato što se do Bjelava i Višnjika dolazilo nekim i pitomijim i ravnijim putevima, gdje bi se penjali u manjoj samoći, i ne bi te s obje strane ulice pritiskale prijeteći nadvijene kuće i ljudske sudbine u njima.

U vremena nosača Samuela, išlo se od sinagoge na Mejtašu, do jevrejskih radnji i dućana na Bjelavama, teškim, mukotrpnim putem, svakoga dana po više puta. O čemu se mislilo, ne znam, je li se ičemu nadalo, osim da se preživi još jedan dan ili još jedna godina, ne znam ni to, ali taj uspon morao je za jevrejsku sirotinju imati neki dublji, metafizički smisao. U tom hodočašću sa sepetima na leđima protekli su njihovi životi, i uskoro će sve već biti kao da ih nikada nije ni bilo. Jedino sjećanje, i ono nesigurno, u imenima je ovih ulica.

A Bjelave, Bjelave su ravne i široke. Jednom davno, u predotomanska doba, bile su to Bilave, selo, koje će selom ostati i nakon što nastane Sarajevo. Tek kada je 1530. neki hadži Alija podigao bogomolju, selo će se pretvoriti u gradsku mahalu, koja je, piše Alija Bejtić, u katastarskom defteru upisana ovako: “mahala hadži Alijina mesdžida, poznata pod imenom Bilave”.

Na Bjelave se išlo do pekare kod Krunića, po kruh i kifle, a u vrijeme Ramazana i po somune. Onih godina kada te svakoga jutra Nona vodila na Očnu kliniku na vježbe – bio si razrok, bolovao si od strabizma, pa bi te posjeli za jedan hladni, gvozdeni uređaj s dva okanca, i onda bi, gledajući kroz njih, trebao papagaja uvesti u kavez, papagaj je bio zelen, s velikim žutim kljunom – išli ste zaobilaznim putem, preko Bjelava, da kod Krunića kupite prve jutarnje kifle.

I sad jasno osjećam okus tih kifli, i često se tako ponadam, kada u nekome stranom gradu na istoku u pekari kupim kiflu, da će se taj okus ponoviti. To je jedna od onih izgubljenih stvari koje tražim i kada na njih ne mislim…

Sredinom osamdesetih, otvorilo se po Sarajevu mnogo pekara, narod se prozlio od dobra života, pa mu više ni svaki kruh nije bio dobar, nego se tražio bolji, i pekari su jedni drugima postali konkurencija. Tako se po mahali najednom raširila glasina o Krunićevoj pekari: u kasno doba noći, pričalo se, kada nitko ne vidi i ne gleda, neki mu donose prasad, i on u pećima za somune tad peče krmetinu. Naravno, nije u tome moglo biti ama ni zrnce istine, znao je to tko god bi malo porazmislio, ali glasina je svoje obavila već i time što se nesretni pekar na sve načine morao pravdati da ne radi nešto što su, ionako, svi znali da ne radi. I sigurno se osjećao krivim, jer čovjek se osjeti krivim kada ga za nešto optužuju, koliko god optužba bila nevjerojatna. Nije kriv pred onima koji su ga lažno optužili, nego pred onima koji su u te optužbe iskreno povjerovali…

U ta doba smijao si se i čudio. Svi su se oko tebe čudili: kakvog sve svijeta ima, šta su sve ljudi spremni izmisliti. Danas, kada se toga sjetiš, hvata te jeza. I ništa ti, odjednom, više nije smiješno. Sve je stvar čovjekova osjećaja i perspektive. Ono što je nekada bilo smiješno, danas ti djeluje kao strašni nagovještaj nečega što će se tek dogoditi. Ustvari, nečega što se već dogodilo, i sada je, kao i sve drugo, prošlost.

Istina je, međutim, i jedno i drugo. Smijeh, kao i jeza. Ali kada bi se pisao roman o Sarajevu osamdesetih, taj roman bi morao biti napisan iz onog starijeg osjećaja, kada je priča o krmetini u Krunićevoj pekari djelovala kao neka gruba šala, ali ipak samo šala.

Gutin stričević Jozukić
Kako ne znaš Jozukića
Dobro nije važno
Gutin stričević Jozukić
Kako ga nećeš znat
Oženio onu jednu gadnu iz Kongore
On dobio penziju njemačku
Dvi iljade maraka
To je invalidska
Jer je gluv
A svak zna da gluv nije

Šta ti je bilo
Radili oni jednom negdi
Oko Rozenajma negdi
I pukne nešto s plinom
Jedan na mistu mrtav
Drugi jedva priživio
Jozukiću bogami ništa
To je taka raca
Sritna

Prošla dva dana
Jozukić kod doktora
Gluv
Gluv i gluv
Tri godine ga prigledali
Svi mogući likari
I švapski i naši
Sprave kažu da mora sve čut
Ma Jozukić ne čuje ništa
Gluv ko planina
To je na psihičkoj bazi
I dali mu penziju šta će

Vidiš rodijače moj
To ti je glumac
A ne onaj kako se zove
Rade Šerbedžija

Čujte smrtno ozbiljnu ispovijest jednoga od nas, koga ste možda danas ili jučer vidjeli, s kojim ste možda popričali, koji je možda netko od vaših bližnjih, koji ste možda i vi sami, samo to još ne znate!

“Zaljubljen sam u svoj stari ormar. On ispunjava moj život svime što čuva u sebi, svom svojom unutarnjošću iz koje za moj osjetljivi njuh izviru nježni, topli mirisi; on mi daruje strast od koje drhtim dok otvaram njegova škriputava vrata i tonem u njegovu tamnu dubinu, ili u njegov široki pretinac u kojemu, preturajući po tolikim odavno neuporabljenim stvarima, mogu da putujem svojim životom, jer svaki od predmeta koje tu nalazim obnavlja moju prošlost pretvarajući je na taj način u moju jedinu pravu, jedinu živu sadašnjost. Žena ili kći zateknu me kako vadim i milujem ovo pohabano odijelo koje sam toliko puta imao na sebi, a kad me upitaju: ‘Šta će ti taj dronjak od odijela? Što ga čuvaš?’, odgovaram: ‘Čuvam ga jer mi se hoće’, a mislim: ‘Čuvam ga jer pamtim neke sretne trenutke u kojima sam ga nosio’. Ovo izguljeno koferče s kojeg je otpala brava budi u meni monotone ritmove kojima su me jednog nezaboravnog ljeta uspavljivali kotači vlaka na putovanju u dvotjednu sreću. Ovaj skoro raspadnuti kišobran na rasklapanje predočava mi onu osobu o kojoj sam i budan sanjao, a s kojom sam se pod njim nakratko bio sklonio od pljuska; a tek oni albumi, one fotografije, iako izblijedjele, ona pisma, iako požutjela, sve to još uvijek živi, za mene i samo za mene; zato ja osjećam taj ormar kao neko biće, meni blisko, bliže od bilo kog drugog; on je moj brat, on i ja smo isto, on – to sam ja!

I sad bi neki htjeli da taj moj dragi ormar izbace iz kuće, na otpad, na smetlište, jer je navodno crvotočan, jer mu se vrata loše zatvaraju, napukla su, i – zamislite! – jer moj ormar škripi! Ali ta škripa za mene je glazba! Ona mi priča… Ona me prenosi… Kad je začujem, slušam Vrijeme što svoje nemilosrdne kazaljke počinje okretati unatrag!

A ti neki, to je moja kći što nema pojma o takvom preokrenutom hodu Vremena, već luduje za svim što je novo i moderno; to je moja sestra oštrokondža koja me naziva staretinarom; a najviše, to je moja žena! Moja žena koja je, za razliku od mog ormara, izgubila sve ono što je u njoj još moglo da bude uspomena i pretvorila se u suštu, suhoparnu sadašnjost!

Ali ne, mili moj ormare, ne dam te ja, jer htio bih da budem stalno s tobom, uz tebe, pa i u tebi, da uđem u ono što je danas moj jedini život, da ja i ti budemo do te mjere jedno da nas nitko ne može rastaviti.

Ali… zar mi se učinilo, ili se ti smanjuješ? Ne, ne, učinilo mi se. A možda se stvarno smanjuješ – pa i tebe je pritisnulo vrijeme, star si, oronuo, povijaš se, kao i ja, ka tlu. Ili mi se to tvoje smanjivanje priviđa jer ti možda hoćeš da mi daš znak, da me navedeš na pomisao…

Ah, zaista! Kako se dosad nisam sjetio? Nije važno da li mi se to tvoje smanjivanje pričinjava ili ne, ja ga vidim, i ono mi poručuje: promijeni me, umanji me, napravi od mene lijes, tvoj lijes, da bismo mogli drugovati u vječnosti i da bih zauvijek mogao biti tvoja prošlost!”

Je li vam sve ovo odnekud poznato, dragi moj čitatelju, draga moja čitateljko? Jeste li sretali ljude koji neke mrtve stvari, pogotovo one vrednije, skupocjenije od jednog starog ormara, vole ljubavlju kakvom nisu u stanju voljeti nijedno živo ljudsko biće? Jeste li možda i sami netko od njih?

Vidio sam čovjeka na ivici mosta kako se sprema da skoči u rijeku,
razmišljao je, nije bio odlučan, krenuo je da se vrati okliznuo se i pao u hladnu vodu.

Skočih za njim. Rijeka mu oprosti.

Novinari dođoše, on im ispriča priču. Moje nije bilo da pričam jer
ako pomogneš a dvaput se pohvališ da jesi, kao da nisi ništa učinio –
vjera mi kaže.

U dnevnoj štampi objaviše naslov musliman spasio Hrvata iz zagrljaja smrti.

Ispod mosta mi bî samo čovjek koji se u zadnji tren sjetio razloga za život.
Još, im rekoh da nisam musliman, te jesenske, prohladne, večeri bio sam samo

neuspješan ribar.

Ponoćna lađa, vidjeli smo, ponese Kneževića iz Vukovara niz Dunav put Novoga Sada, a Šokčević, koji ga je do lađe dopratio, ostade na ćupriji jutro čekajući.

Tko je Nikola Šokčević, fratar koji u tom času služi kao gvardijan samostana bosanskih franjevaca-bogoslova u Đakovu, pod Strossmayerovim gospodskim okriljem? Nije se on tu, u Ćesarovini, našao po dobroj sreći ili kakvoj zasluzi; tu je u nekoj vrsti progonstva, koje traje već petnaestu godinu, od događaja na Plehanu zbog kojega mu se i sad u san vraća jeziva lomača na kojoj se cvari leš fanatika i ubojice Mula Hasanije iz Dervente. Ima o tome u fratarskim zapisima, historijama i pismima nekoliko različitih sinoptičkih izvještaja, pa nam je poznata fratarska verzija događaja. O možebitnoj grižnji i ispovijedi, o grijehu i pokajanju, o potrebi za oprostom – ne znamo ništa, jer izvori o tome ne govore.

Fratarska povijest u Bosni, onakva kakvu je pripovijedaju sami fratarski pisci, a druge i nema jer ju nitko drugi nikada nije ni pripovijedao niti se za nju ozbiljnije i obuhvatnije zanimao, puna je krvi i zločina, baš onoga tvarnog, tjelesnog zločina, i patnje koja uza nj ide. Horizont na toj višestoljetnoj pozornici je nizak, tijesan, zatvoren – jednako horizont svakodnevnice kao i horizont pripovijedanja o njoj. Uloge su jasno i grubo podijeljene: na jednoj strani fratri i kršćani koji su žrtve, na drugoj nasilnici: turci, turska vlast, i ponekad šizmatički paćare što kršćansku raju pod svoj rit hoće da podvrgnu. Najvažniji lik u toj slici svijeta, lik koji njome caruje, koji ju zauzima i ispunja svu ostavljajući malo mjesta za bilo što drugo, jest lik neprijatelja, a njegova paklena ćud ne miruje u namjeri da uništi sve naše – tijelo, imanje, dušu, vjeru. Nije to neprijatelj iz Isusovih uznemirujućih i nepodnošljivih mirotvornih naputaka kojega trebaš ljubiti, niti onaj kojemu trebaš okrenuti i lijevi obraz pošto te je udario po desnom. Ni Isus ovdje nije evanđeljski Isus nenasilja i Govora na gori, nego je protureformacijski vojskovođa nad vojskama, onaj koji pobjeđuje i nemilosrdno satire neprijatelja, makar u našim željama i vrućim zazivima, kad već u stvarnosti ne možemo mi. Baš krasnu parabolu o tome ima fra Filip Lastrić, umni pisac iz XVIII stoljeća i junački borioc za franjevačku Redodržavu Bosnu Srebrenu pred rimskim crkvenim moćnicima, kada je bila dovedena na rub nestanka. U Govorenjima od svetie, za lasnoću pastirah puka priprostog spravljenima (Mleci, 1766), u homiliji na dan Imena Isusova, on piše kako se pobjedonosni Jan Žiška, glasoviti kapetan boemski, opraštao sa svojim vojnicima kada imadijaše umriti: “Zapovidi svojim vojnikom i prijateljom da od njegove kože načine bubanj iliti talambas, i kadgod uzimadu na boju udriti se s neprijatelji, bubajući onim bubnjem zazivaju ime: Žiška, Žiška!, zašto će, govoraše im, zvekom onim i imenom mojim pristrašeni neprijatelji lasno bit pridobiveni od vas.” Tako je isto, nastavlja pisac, “prilično promišljati o Isusu Sinu Božijemu, koji toliko zlameniti pridobitaka suprot neprijateljom budući učinio na nebu i na zemlji, učini se njima suviše strašan. Kada se dakle prikučivaše vrime njegovo sa zemlje otići na Nebo, ostavi svojim virnim Prislavno Ime svoje, po niki način za talambas, kojim bi strašili neprijatelje ako bi ga dostojnim jezikom udarali i bubali.”

Isusovo ime kao bubanj od sadrte junakove kože za strašiti neprijatelje – kakva vesela barbarska kristologija!

Sasvim nam je lako zamisliti kako je piscu – premda izvrsno upućenu u Sveto Pismo – nadahnuće za ovu prispodobu mnogo više dalo vlastito iskustvo nego sva četiri evanđelista zajedno i Djela apostolska pride. Boraveći u samostanu u Sutjesci u vrijeme bezakonja i nereda Lastrić se, mnogo prije nego što će napisati Govorenja, nagledao besmislenoga zla i bijesa i uludo prolivene krvi, pa i na vlastitoj koži doživio nešto od toga. Živo je to opisao objašnjavajući u latinskom predgovoru svoje dvojezične knjižice Testimonium bilabium (Venecija, 1755) zašto ju je morao poslati u tisak nedovršenu. “U ovo vrijeme moja oplakana Bosna Srebrena čitava plamti pobunama, razdire sama sebe ratom i unutarnjim pokoljima. Narod muslimanske sekte, ne mogavši više podnositi nepravde i tiranske namete barbarskih poglavara, pobuni se i stavi sebi po vlastitom nahođenju domoroce za poglavare, tako se sve uskomešalo da se ne zna tko vlada i sudi.” I samostan u Sutjesci nalazio se više puta na udaru, a jednoga listopadskog dana pod pravom opsadom. Kod drugoga ljetopisca nalazimo podatak da su glavni kolovođe bili Madžar-Alija iz Doboja i Komja-aga Sarajlija. Dok su fratri iznutra podupirali vrata samostana da ih razbojnici ne razvale, jedan od njih ispali kuburu kroz pukotinu u vratima i rani Lastrića u “gornju stranu desnog bedra”, a gvardijanu fra Nikoli Glavočeviću kroz rukav od habita dva zrna protjeraše. Slijedeće noći negdje na konaku Madžar-Alija u pijanstvu ubije Komja-agu a beg Bjelopoljac prenese leš u Sutjesku, da se učini ćevš, te fratri “na pravdi štetovaše 500 groša”. Ljetopisac dodaje: “Al ni ubojica nije se nanosio glave, jer pohvaliv se u Sarajevu da je i jednog Turčina pogubio, skoče baše i udave ga na mjestu.” Lastrićeva rana, kako sam piše, “nije bila smrtonosna ali je teška, posebno ovdje gdje nemamo iskusnog kirurga.” Pisanje nije mogao nastaviti, jer je ostao prikovan za krevet tri mjeseca.

Kad Lastrić kaže “ovo vrijeme”, riječ je o razdoblju krvave anarhije u koje spada i tzv. “pobuna Morića” u Sarajevu (1747 – 1756). O njemu iscrpno piše sarajevski ljetopisac Mula Mustafa Bašeskija ne gajeći simpatije prema pobunjenicima koje redom naziva jaramazima (nevaljalcima), ali kaže: “Uzrok ovih nereda bio je u početku taj što su paše počeli da vrše nasilje prema sirotinji.” Anarhija je bjesnila dugo: “Punih deset godina nisu poštivani ni paša ni zabiti, a ni drugi, kao što su ulema, kadije, niti itko drugi.” Na kraju su se sami građani udružili s vlastima i pomogli da se glavni pobunjenici pohvataju, a da ne pobjegnu pobrinula se, piše Bašeskija, i Božja providnost: toga dana u ožujku, iako sve dotle bijaše blago vrijeme, bez snijega i hladnoće i sasvim vedro, pojave se iza ićindije crni oblaci i zapadne golem snijeg, te “nijedan od jaramaza-ubojica ne mogaše pobjeći”. Uz gruvanje topova podavljeni su sva dvadesettrojica. “Neka im je Allah milostiv!” – završava Bašeskija.

Fra Filip Lastrić i Mula Mustafa Bašeskija su suvremenici, pišu o istom vremenu i o istim događajima, teoretski uzevši mogli su se očešati jedan o drugoga negdje na ulici, u Sarajevu, recimo, kada Lastrić dolazi po nekom poslu ili nevolji, ili u Zgošći kod Kaknja blizu Sutjeske gdje Bašeskija pokušava živjeti godinu-dvije kao mualim. Ali, sve i da se jesu sreli, ne bi imali pravoga znanja jedan o drugome, o svjetovima u kojima žive i misle, svatko za sebe.

Kada franjevački pisci ispisuju svoj bosanski martirologij, često preuzimajući jedni od drugih, ponavljajući pojedine slučajeve u više verzija, jasna je namjera: da se ne zaboravi, da se žrtve i patnje pamte, da im se pribavi zahvalnost naraštaja, i vječna nagrada. Nema sumnje, vrijedne su pamćenja i sućuti te žrtve, osobito kada osjećamo živu patnju ljudskoga mesa, kao onu od puščanog zrna u Lastrićevoj gornjoj strani desnog bedra, koje ne može da bude izvađeno jer nadaleko nema iskusnoga kirurga, pa ranjenik mora ležati mjesecima! Osjeti se, međutim, u stalnom i neumornom navraćanju na primjere mučeništva, u upornosti kojom se iznova živo opisuju tjelesne podrobnosti zločinstava, u posvećenosti kojom se govori o kaznama što sustižu počinitelje, kako ispod i iza njihovoga teksta izbija i nešto poput sasvim osobite slasti u tomu da se bude žrtvom i mučenikom.

Priča o udesu fra Nikole Šokčevića u tom pogledu odstupa, no na to ćemo još doći, prije toga valja nam navesti dva klasična slučaja iz knjige mučeništva.

*

Godina je 1807, treći dan veljače. Fra Lovro Milanović rodom iz Sarajeva, župnik u Tramošnici, u Posavini, krenuo sa svojim pomoćnikom u pomoć stricu, starome župniku u Dubravama. (Po drugoj verziji, išao je da opremi bolesnika na samrti.) Nakon sata jahanja evo ih kroz selo Turić, još uvijek u fra Lovrinoj župi. Konjanik koji im dolazi ususret jaši visoka i jaka alata koji se malo kôsi i otima, ali se vidi da jahač čvrsto vlada njime. Kad su se približili jedni drugima, fra Lovro i njegov pomoćnik prepoznaše Muju Arnauta, moćnoga nadzornika dobara Osman-kapetana Gradaščevića. Pomoćnik se plahnu i zakrenu svoga konja malo na stranu. Fra Lovro produži ne sklanjajući se, on i Arnaut mitiše se tijesno, skoro da im se uzengije očešu. Kad su se razmaknuli na tridesetak koraka, Arnaut zaustavi i okrenu konja, skinu s ramena dugu pušku šarku, nanišani i opali. Pogođen s leđa iznad pojasa, fra Lovro se sruši s konja, i umrije na mjestu. Jedan od kroničara htio bi da je prije smrti stigao izgovoriti: “Miserere mei, Deus, miserere mei!”

Nakon što je fratar pao i izdahnuo, seljani su se strkali, unezvijereni, ne znajući što bi, a isprva ih je zbunjivalo ubojičino držanje. Još prije nego što je ijedan od njih stigao, odmah po ispaljenom kuršumu, Mujo Arnaut je sjahao i vodeći konja za uzdu polagano prišao tijelu. Stajao je nad njim mirno i nekako zamišljeno. To ih je malo ohrabrilo pa su se približili i stvorili krug oko fra Lovrinoga tijela i njegova ubojice. Jedan od njih se odvaži pa upita:

– Da od Boga nađeš, Mujo, što ubi našega misnika?

Bez imalo pizme u glasu, tiho i kao da se opravdava, Mujo odgovori:

– Vallah, jest jazuk što sam ga ubio, ali sam to po zakonu turskom učinio, jer zakon turski zapovijeda da kaur mora s konja sjašit kad sretne Turčina, neka se zna da je Turčin gospodar, a pratar to nije učinio pa sam ga morao ubiti.

Kršćani sahraniše fra Lovru u turićkom groblju, a Muju Arnauta tužiše gospodaru, Osman-kapetanu. Ovaj ga ne udari nikakvom kaznom, samo ga otpusti iz službe. Kroničar pripovijeda, a mi ne možemo znati što je od toga stvarno a što domišljena moralka, kako je ubojica poslije toga skitao od nemila do nedraga tražeći kruha, te kako se namjerio na slična druga, deli-ciganina, koji ga je na kraju ubio iz kubure u svađi za zalogaj.

*

Fra Lovro Karaula jedan je od velikana stare, otomanske Bosne Srebrene. S povijesne distance njegov životopis doima se kao puni simbol bosanskoga fratarluka: svojim djelovanjem i značenjem ne izlazi izvan horizonta franjevačke i bosanske katoličke zajednice, ali unutar tog horizonta on postiže punu ostvarenost. Po tomu je Karaula tipičniji nego, recimo, Jukić, ili Martić, koji su iskoračili u svijet, u literaturu. Kronološki, raspon njegova života ne može biti amblematičniji: rođen na samu kalendarskom početku Devetnaestoga vijeka (Žirović kod Livna, 1800), a ubijen u godini velike bune, koja je označila početak kraja otomanske epohe (Ljubunčić kod Livna, 1875).

Dijelio je stoljeće s najvećima. Kao pojedinac, bio je sve što može biti bosanski fratar, nema nijedne službe koju nije obavljao. Na sve načine od hrabrosti do mudrosti i lukavosti čupao se s vlastima za prava franjevačke i narodne zajednice, odlično je propovijedao, pisao nije mnogo jer za to nije imao vremena, ali ono što je napisao svjedoči o velikoj moći duha i jezika. Otkako je bilo moguće graditi, sav se posvetio izgradnji crkava, samostana, otvaranju pučkih učionica. Sve što je radio, radio je najbolje.

Škole je završio, teologiju i filozofiju, u Ugarskoj. Zaredio ga je u Docu kod Travnika legendarni biskup Miletić. Za koju godinu uzeo ga je i za svojega tajnika. S Miletićem je na njegovim biskupskim pohodima obašao i upoznao cijelu Bosnu. Poslije Miletićeve smrti vodio je poslove biskupskoga ureda, dok ga novoimenovani biskup fra Rafo Barišić nije maknuo. Napisao je životopis Divnog Apoštola P.G. Augustina Miletića, a svoju očaranost i potpunu odanost tome neobičnom čovjeku izrazio je lapidarno: “… pria će gavran obilit, nego će njegovo ime u našem narodu umrit”. Ljetopisac fra Mato Mikić za Miletića je napisao: “Ovo samo velim, dok onaki među Bošnjake Prelat stupi, mnogi će minut vikovi.” U franjevačkoj uspomeni Miletićeva je pojava obavijena aurom osobite blagosti i krepkosti, a njegove se izreke i preporuke, u isti mah brižne i duhovite, citiraju i danas. Poput one koju je upućivao mladomisnicima: 1. Rano ustaj, 2. Pazi starce, 3. Čuvaj se žena, 4. Ne plaši djecu. Stizao je na sve: suzbijao kugu u velikoj epidemiji, brinuo se za školovanje djece i organizirao analfabetske tečajeve za odrasle, poučavao bosanske mladiće kujundžijskom zanatu, pisao katekizamske priručnike, bukvar za nepismene s uputama za uvježbavanje čitanja, a prepjev talijanske pjesme Vi adoro tako je sročio u jeziku i ritmu bosanskoga pučkog osmerca, da se potpuno uklopila u korpus pučkih pjesama poput Zdravo tilo Isusovo i drugih sličnih, te se i danas pjeva po bosanskim crkvama. Kako je živio, onako je Miletić i umro:, “na terenu”, u Vidošima kod Livna, za vrijeme jednoga od svojih brojnih pastoralnih pohoda.

Sudjelovao je Karaula u borenju Bosne Srebrene protiv biskupa Barišića kao jedan od protagonista. Dvaput je po tom poslu išao u Carigrad, naučio francuski, talijanski, turski, sklopio brojna, za franjevce korisna poznanstva. Pred kraj života, krepak i u sedamdesetpetoj, službovao je u svomu livanjskom kraju, na rodnoj župi Ljubunčić. Lokalne ga vlasti gledaju poprijeko, jer nema dlake na jeziku u zaštiti franjevačkih i narodnih prava.

Kad je 1875. austrijski car Franjo Josip I pohodio Dalmaciju, Karaula, fra Anđeo Ćurić i fra Mihovil Marijanović isposluju susret s njime u Sinju, i predstave mu teško stanje kršćana u livanjskom kraju. Poslije toga Karaula napiše opširnu predstavku i pošalje je caru posredstvom ugarskoga primasa Symora, s kojim se osobno poznavao. Franjevački kroničar će zapisati da je Karaula to neoprezno saopćio najodanijima među svojim župljanima, a onda je za to saznalo “i najmanje ture”.

Na Ilindan, 20. srpnja 1875, vraćao se Karaula u Ljubunčić iz Prispa, gdje je na groblju Vašarovine govorio misu. Jahao je sam, moleći krunicu. Poimence se znaju četvorica atentatora, koji su preda nj iskočili, oborili ga s konja, te ga udarali, davili, mrcvarili i na kraju jedva nekako zagušili u prašini, sjedeći na njemu: Avdibeg Čorbadžić iz Žirovića, Nurija Dizdar, sluga Čeić i Avdibegov sin. Vlast je zavukla slučaj i zločinci nikad nisu kažnjeni, a kad je u livanjskom kraju uskoro planuo ustanak, bilo je to dobrim dijelom pospješeno i Karaulinim ubojstvom.

Ni ovo stradanje franjevački kroničar koji piše o Karaulinom mučeništvu ne ostavlja bez pouke i potrebe za vjerovanjem da se zlo zlim vraća u obliku božije pravde, kad već nema ljudske. Tako saznajemo za Avdibegovu zlu sudbinu. Stalno mu se, obdan i obnoć, prikazivale strahote pa se zavukao u svoju kuću u Žiroviću i nikud nije izlazio. Kazivao: “Svake mi se noći prikazuje Karaula i hoće da me udavi, jer sam ja njega udavio”. Slali mu livanjskoga hećima Mujagu Šeremeta da ga liječi, ali sve zaludu, pa ga zatvorili u livanjsku tvrđavu u sobu s gvozdenim rešetkama. Jedanput je uspio pobjeći, te je mahnitao livanjskom čaršijom i vikao ono isto: “Ne dajte me, eto Karaule, hoće da me udavi jer sam ja udavio njega…” Uhvatili ga i vratili u tvrđavu, i u njoj je nakon nekog vremena skončao u groznim mukama. A njegov sin se godinama kasnije navodno tužio ljubunčićkom župniku kako u kući nema nikakva zdravlja ni berićeta “otkada udavismo Karaulu”.

Na neobičan i pomalo zlokoban način u priču o Karaulinoj pogibiji upleten je i njegov lijepi konj bjelac čiste pasmine. Bio je to najprije đogat Rahmanbega Firdusa, kojega je kao i brata mu Muhamedbega Karaula učio pisati i čitati latinicu i talijanski jezik. Kada je Rahmanbeg poginuo u lovu na svome posjedu u Crnom Lugu, njegova žena Melića pokloni đogata Karauli ne htijući da ga itko drugi jaše. I evo podatka koji bi neki Karaulini biografi htjeli vidjeti kao koban znak: obojica su se s toga konja u smrt srušili na isti dan istoga mjeseca, u razmaku od okruglih deset godina.

*

Evo nas napokon i kod Šokčevića. Okvir u kojemu će se roditi njegov grijeh i muka rane su šezdesete godine XIX vijeka, kada se počinje osjećati promjena i slutiti sloboda, pa se između onih što su je željni, i branilaca starih običaja, stvara zla krv gora no ikada ranije. Sultan Abdul Medžid donosi uredbe kojima se dopušta gradnja bogomolja svih vjera, pa fratri u Bosni povilenili: stotinama su godina za samo jedan nov zidić ili plot plaćali masne globe i podnosili grdne batine, a o gradnji nove crkve ili samostana nisu smjeli ni sanjati. Sada bi htjeli sve to odjedanput nadoknaditi, “obruč na dunjaluk staviti”- tako izgleda ogorčenim agama i begovima i čaršijskim prvacima. No, gdje su sultan, Porta i Stambol, gdje Tolisa, Gradačac i Derventa! Kada je fra Martin Nedić tražio dozvolu za gradnju crkve u Tolisi, digli se u Gradačcu i javili u Stambol: ne može, jer se zidovi grada Garadačca naslanjaju na Tolisu! Tek kad se austrijski konzul lično pomučio, izašao u izviđanje, i poslao čvrst izvještaj da od Gradačca do Tolise ima nekih šest sati pješačkoga hoda, isposlovan je ferman za gradnju.

U to doba odlučeno je da se i na Plehanu grade crkva i samostan. Kupljena je zemlja od jednoga derventskog bega, carski mjernik, inženjer Ešref-efendija po nalogu vezira Ćamil-paše je pregledao i odobrio mjesto. (Imao je dosta posla i putovanja; istu stvar obavio je u Livnu, Gučoj Gori, Zoviku, a fratarski izvori redom ga spominju kao čovjeka stručna, ugodna i razgovorna.) Dok se čekao ferman, fratarska uprava odredi za župnika Šokčevića i dadne mu dvojicu pomoćnika, fra Jaku Džoića i fra Luku Kovačevića, te oni počeše podizati zgradu za stanovanje i prikupljati građu za crkvu. Kad je stigao ferman, medžlis u Derventi ga je potvrdio bez otezanja. Sve je izgledalo dobro, a trojica mladih fratara nastavili su s poslom, vedri i okretni. Osim gradnje, trebalo se baviti i zemljom, orati, sijati, te stvarati domaćinstvo.

Derventskoj čaršiji sve je to bilo kao spram mrtve glave. Poslije krvave pacifikacije Omer-paše Latasa, čije su posljedice bile još sasvim svježe i bolne, ona se jest primirila, ali su joj carske reforme i dalje mrske i ćafirske, a ovo sad dolazi kao sol na otvorenu ranu. Nešto se mora poduzeti! Rješenje se našlo u Mula Sali Hasaniji, čovjeku koji je nedavno došao iz Sarajeva i nastanio se u Derventi, u jednoj napuštenoj ruševnoj kući, a da nitko pravo ne zna ni tko je ni od čega živi. Pojavljuje se u kafani, neuredan ali uvijek pod oružjem, čeka hoće li mu tko zovnuti kafu, i započinje uvijek istu priču – o dinu koji je ugrožen sa svih strana, i za koji, ako treba, valja i ginuti.

Nije ga trebalo nagovarati. Dali su mu novaca da nabavi bolju odjeću, kupi konja i popuni oružje, i on se počeo osjećati važno, kao izvršitelj sudbonosnoga zadatka. Sam je odredio i zarekao se: idem tamo da ili ja ubijem njih, ili ako bude Božija volja da poginem ja, a vi me onda tu i ukopajte, pa se po našemu zakonu neće moći praviti crkva na tom mjestu.

Što se, kao pouzdano, može znati o onomu što se dogodilo toga petog dana u mjesecu studenome 1855. “na Pleanu u Posavini, u nahiji derventskoj”, kada je Mula Hasanija dojahao pred kapelu koju su fratri sklepali da im bude dom i hram do izgradnje crkve i samostana? Proučivši sve dostupne izvore, a svi su fratarski, drugih nema, i sastavivši sve u cjelinu, onaj koji traži u čudu otkriva: što je više izvora i podataka, manje je sigurnoga znanja o događaju. A nakon što sve prometne kroz ruke po treći, i po peti put, i dobro provjeri i što je u redcima ali i ispod njih, dolazi do otkrića da se u cijelome tom materijalu nastoji prešutjeti makar onoliko koliko i izreći.

Evo najprije činjenica o kojima ne treba dvojiti.

Mula Hasanija dolazi pred kapelu i sjahuje. Vadi obje male puške iz bensilaha i počinje pucati – najprije u dva drvena križa, jedan na krovu iznad vrata, drugi pričvršćen na sama vrata. Fra Nikola i fra Luka su sa župljanima u njivi, fra Jako je negdje u selu, otišao na bolesnika. Kad čuju pucnje, trče prema kapeli. Hasanija je već razvalio vrata, skinuo dugu pušku s ramena, gledajući odakle će fratri izbiti. Kada stižu Šokčević i Kovačević, uz četvoricu župljana, otvori se obostrana vatra iz pušaka, u kojoj strada samo Hasanija. Malo kasnije iz sela dolazi i Džoić. Sad nastaje muka: što s lešom, kako ga sakriti? Padne odluka da ga spale, što i učine.

Sve ostalo je u magli, ili između redaka, ili – i ovako i onako. Jedan kroničar tvrdi da je Hasanija pripucao spram Šokčevića čim ga je ugledao na drugim vratima. Ako je tako, ostaje nejasno kako ga nije pogodio iz te blizine, a nije, jer se nigdje dalje ne spominje da bi Šokčević bio makar samo ranjen. Na dva-tri mjesta provlači se jedva uočljiva aluzija na mogućnost da je fra Luka Kovačević zaista prvi potegnuo iz puške na Hasaniju. U opširnom pismu što ga ugledni fratar iz Bosne šalje subratu koji je na službi u franjevačkoj rezidenciji Sv. Jurja na Galati u Carigradu, pismopisac se gorko jada na austrijskoga konzula Dimitrija Atanaskovića: izvještaj koji je taj poslao u svoje ministarstvo u Beč, “nimalo se s istinom ne podudara”. Za pisca to je bez sumnje zato što je Atanasković “podmukli rišćanin, pa srdcem onamo i teži”, a pošto “zastupa katoličku vladu, moro bi se za katoličku stvar zauzeti”. Lažne su, kaže on, sve Atanaskovićeve tvrdnje: da je fra Luka Kovačević prvi na Hasaniju pripucao; da je Hasanija bio lud te da su ga i bez pucanja lako mogli savladati i smiriti; da su plehanski fratri “raspuštena življenja” i da se sami njihovi župljani tuže “da su kano ajduci i razbojnici”; da su fratri sabljama nagonili župljane da spale turčina; da su smrtno ranjenoga Hasaniju “sikirom doubili i na komade izsiekli”.

Ne postoji način da saznamo na čijoj je strani istina, a sva vjerojatno nije ni na čijoj. No, u samome pismu, kada se čita pod krupnim povećalom, iskrsavaju nagovještaji da u konzulovom izvještaju ipak nije sve prijesna laž i zla namjera. Uzdiše, tako, pismopisac: eh, kad bi se barem fra Nikola i fra Jako mogli izbaviti “opet bi čovik pribolio”, a ne imenujući trećega, fra Luku, kaže za nj: “onaj je i najkrivlji bio”. Na drugome mjestu, zazivajući milost carskoga devleta, priželjkuje da se “oprosti krivica barem paroku i kapelanu stariem, a mlađega (to je fra Luka) makar odkupili…” Kod ljetopisca, pak, koji najiscrpnije piše o “pleanskom događaju” nalazimo podatak da su plehanski kršćani na turskom sudu svu krivicu oborili na fratre te da su ih i općenito crno prikazivali. Autor, doduše, tvrdi da su na to nagovoreni uz obećanje da će fratri biti osuđeni a oni pušteni, no kasniji slijed događaja to ne potvrđuje – nijedan od četvorice uhapšenih župljana nije pušten. Kod istoga ljetopisca čitamo i zanimljiv podatak o konzulu Atanaskoviću koji proturječi onomu iz pisma u Carigrad. Turci su na sudu, kaže on, više od samoga ubojstva osuđivali paljenje tijela kao barbarsko djelo i izraz gole zlobe. Tu optužbu je, hvali ljetopisac Atanaskovića, ovaj “pametno” pobijao, obrazlažući da “nije zlo mrtvo tilo spržiti” i da su fratri to učinili samo da sakriju leš, nikako iz zlobe.

Prva osuda bila je po načelu odmazde, oko za oko: “da se fratri imaju posići u Saraevu”. Džoić se domalo u zatvoru razbolio, pa je pušten kao ionako očito nevin, ali ni petnaest dana iza toga umrije. Biskup fra Marijan Šunjić u dogovoru s Atanaskovićem i uz podršku biskupa Strossmayera opremi hitnu apelaciju na cara u Beč. Carska diplomacija u Carigradu isposluje da se presuda zamijeni mogućnošću otkupa, te se franjevačka uprava nagodi s Hasanijinom udovicom za 500 dukata. Ljetopisac ne propušta napomenuti da je sarajevskom muli valjalo izbrojiti 50 dukata za pisanje dokumenta o tom dogovoru, i sumira: “Ele, ovi grdni događaj pleanski skupo stade; s arčom u apstu hiljadu dukata stade.”

Ali ne završi se na tomu, kako su fratri očekivali. Sad ih vezir Huršid-paša zaprepasti: ovo se vi jeste nagodili s tužiteljem, ali ste ostali krivi pred carskim zakonom! Tu više ništa ne pomože: šesnaest mjeseci ležali su dvojica fratara i četvorica plehanskih župljana u sarajevskom zatvoru, a onda su otpravljeni u Carigrad, “u Teresanu”. Dvojica župljana, Mijat i Antun Andrijanić tu su i umrla, o drugoj dvojici iz izvora ne saznajemo ništa. Za fra Nikolu i fra Luku austrijski ambasador grof Prokesch isposlovao je kod sultana da budu otpremljeni u Rim. “Sultan reko: eto ih papi, nek ih on po svom kanunu pokori!”, piše kroničar. Iz Rima mogli su samo u Ćesarovinu, u Bosnu se više nisu smjeli vraćati. Kovačević je završio u Dubrovniku, gdje je za dvije godine i umro, Šokčević, vidjeli smo, dođe u Đakovo. Što se dogodilo s ostacima nesretnoga Mula Hasanije i gdje su ukopani, ne znamo, ali njegova pogibija gradnju crkve i samostana na Plehanu uspjela je zaustaviti, barem privremeno. Ponovo je pokrenuta nakon petnaestak godina.

Kad Šokčević u proljeće 1870. putuje s Kneževićem do Vukovara, već je odavno u toku njegov spor s upravom i provincijalom fa Mijom Gujićem. Provincijal uzrujano piše Strossmayeru kako su već dugo fratri i uprava u Bosni čvrsto osvjedočeni da je u đakovačkom samostanu nemoguće obnoviti red i disciplinu dok je god fra Nikola u njemu. Zato se tražio njegov premještaj u Bosnu, u Tolisu, a uprava će na se preuzeti svu odgovornost kod građanskih vlasti. Pošto je Šokčević to odbio (“iz strašljivosti”), provincijal mu nudi da sam nađe bilo koji samostan u “Carstvu austrianskom, koji bi ga dragovoljno primio”, a uprava ga se ne bi odrekla, nego bi ga još i preporučila i brinula dalje o njemu. Šokčević ni to ne prihvaća i ne da se maknuti iz Đakova, pa je provincijal primoran dati stvar u Rim, na generala Reda i na prefekta Propagande, a Strossmayera o tome izvješćuje, da je u toku.

Što iz svega toga smije zaključivati onaj koji istražuje? Bojat se, ništa osim pitanja koja se nameću sama od sebe. Kakav je to nemir i nered u đakovačkom samostanu, kojemu je uzročnik Šokčević? Što ga to tako goni, da je njegova prisutnost već nepodnošljiva za zajednicu? Koje je vrste njegova “strašljivost” zbog koje se rukama i nogama odupire povratku u Bosnu; čega se to boji – vlasti, ili sebe samoga, svojega susreta s duhovima? Ili obojega, pomiješano. Kakvi su mu dani, kakve noći?

U fratarskim izvorima, kako je rečeno na početku, ne govori se ništa o možebitnoj grižnji i ispovijedi, o grijehu i pokajanju, o potrebi za oprostom. Za njih je stvar jasna i završena. Facit, da je od fratarske ruke pala mrtva glava, i da je potom ljudsko tijelo bačeno u vatru kao cjepanica, nigdje u tim izvještajima ne izaziva osudu ni pitanje savjesti. Mula Hasanija unaprijed je označen kao “fanatik i ubojica”, njegovo smaknuće i spaljivanje samo je stvar opravdane samoobrane, a razumijevanje za Hasanijine ubojice puno je sućuti, kao za žrtve. Što se zakona tiče, i tu je sve riješeno: s udovicom je postignuta nagodba (nije šala, pet stotina dukata!), počinitelji su odležali u zatvoru, zadovoljen je i carski i papin kanun.

*

Spor između franjevačke uprave i Šokčevića na kraju je ipak riješio Strossmayer: primio ga je kao svećenika u svoju biskupiju i namjestio za župnika u malo, blatnjavo seoce Šumeće, na kilometar-dva od velike rijeke, upremase s Derventom na onoj, bosanskoj strani. Tu, u sred golemoga lakta što ga Sava pravi zavijajući na jug, pa je Šumeće okruženo Bosnom s tri strane, Šokčeviću se za bistrih i svijetlih dana čini da može nazreti plehanski brijeg u daljini. Uhvati se kako, i nesvjesno, upire pogled i goneta: vidi li ga, ili mu se samo čini…

U Šumeću ga je kroz nekih deset godina našla smrt, tu je i ukopan. O nesretnome Hasaniji, nesuđenom šehidu, ne zna se i ne pamti ništa – ni tko se pobrinuo za njegove ostatke, ni gdje su u mezar spušteni.

*

ivanlovrenovic.com