U ratu su mnogi nenadano
ono što bi se reklo
ko grom iz vedra neba
bivali pogođeni odlukom o vlastitoj smrti.

Odluka je padala u istom onom času
u kojem bi parče granate ili metak
zaranjalo u grudi nesretnikove
i odvodilo ga na zelene pašnjake
da ljubi još zelenije Hurije.

Odlazio bi bez ikakva pozdrava
kao kad se ide na službeno putovanje
s minimumom
osnovnih potrepština
neuredno bačenih u lobanjeskni kofer
u kojem bi zaudarao mozak.

Njihovim odlaskom bi bile pogođene, u prvom redu
njihove majke
a zatim ostala rodbina i prijatelji
uz kafu i cigarete.

A njihove usne bi
u tom smrtnom času
poprimale oblik upitnika
dok bi im tijela klonula
padala u rupe u vazduhu
spremna za vječne zagrljaje.

U ovo bolesno, skarlatinozno proljeće, jednoga predvečerja Zagreb je pohrlio na otvorenje izložbe najslavnijega slikara dvadesetog stoljeća, koju godinama već zainteresiranima renta njegov pariški muzej. U redovima se, kažu, stajalo sve do kule Lotrščak, širom međumrežja objavljene su fotogalerije, tako da nismo ni morali biti tamo da bismo znali tko je sve došao vidjeti Pabla Picassa. Organizatori su, bilo je zamijećeno, najviše vodili računa o pedagoškome i odgojnom aspektu priredbe, pa su pozivnice odaslane, uglavnom, onima koji s kulturom i kreativnošću do sada nisu imali izravnoga dodira.

Istovremeno, kojih stotinjak metara niže, ispod zidina Gornjega grada, u Gliptoteci već je deset dana trajala jedna druga izložba. Na njezinom je otvorenju bilo publike – ali ne one koja će doći na Picassa u Klovićeve dvore – o njoj je izvijestila Hrvatska televizija, ali ne na način na koji će izvijestiti o slavnome gostu. Dok se o značajnu Picassovih djela govorilo, isključivo, preko njihovih maloprodajnih cijena, pa je i sama ministrica kulture rekla kako ova izložba košta deset hrvatskih godišnjih proračuna za kulturu, što je onda shvaćeno pa i objavljeno da je toliko plaćeno organiziranje priredbe u Klovićevim dvorima, o izložbi “Stakleni ljudi” govorilo se, u Vijestima iz kulture HTV-a, isključivo preko titule njezina autora. I tako je za hrvatsku kulturu, s proljeća 2013, Pablo Picasso važan zato što je jako skup, a Boris Bućan važan je zato što je – akademik. Umjetnost je ili jedno ili drugo. Za treće se, izgleda, ne zna.

Naravno, ne bismo Bućanu spominjali Picassa, niti bismo slavnome Španjolcu, kao pravi provincijalci, podmetali jednoga našeg, ali slučajnost je htjela da se u isto vrijeme održavaju ove dvije izložbe. Za jednu su nam već rekli da je “nesumnjivo, kulturni događaj godine, možda i desetljeća”, dok je druga važna upravo onoliko koliko je važna samome gledatelju. I nimalo više od toga.

“Stakleni ljudi” izloženi su na cijelome drugom katu Gliptoteke. To je, dakle, relativno velika izložba, iako su pokazani radovi nastali u posljednje dvije godine. Sto trideset slika, u istim, velikim pravokutnim formatima, zajedno čine neku vrstu Bućanova slikarskog i promatračkog dnevnika. Izložbu je postavila Vera Horvat Pintarić, a sam postav je – već i zbog toga dijarističkog momenta – sam po sebi neka vrsta umjetničke kreacije, izrazitije nego što to inače biva.

Prostor Gliptoteke podijeljen je u četiri manje dvorane. U svakoj je po jedan zaokruženi fragment, jedno poglavlje izložbe. Dok sam u dva popodneva obilazio “Staklene ljude” – prvi put u društvu pet-šest posjetitelja, a drugi put, na Veliki petak, u savršeno pustom, od ljudi ispražnjenog prostoru – dvoranama sam, da bih se poigrao, dao nazive: Staklena dvorana, Šarena dvorana, Dvorana dosjetki i Dvorana sjena. Nema razloga da ih dalje tako ne zovem.

Boris Bućan (1947.) po zvanju je akademski slikar, ali je u sedamdesetim i osamdesetim godinama jugoslavensku i europsku slavu stekao kao grafički dizajner. Osim što je autor nekih od najupečatljivijih plakata toga doba – nema tko mu u zadnje vrijeme neće spomenuti plakat za balet Igora Stravinskog “Žar ptica” iz 1983. – Bućan je jedan od nekolicine dizajnera čiji su radovi oblikovali vizualni identitet jednoga vremena, a samim tim i našega sjećanja na to vrijeme. Više od toga neki dizajner ili primijenjeni umjetnik ne može ni postići. Plakati su u svoje vrijeme bili namjenska i potrošna stvar, njihovi dizajneri mogli su biti uspješni zanatlije, umjetnici su postajali retrospektivno, kao dizajneri sjećanja. Bućan je bio među najvažnijima, i to je jedna njegova dovršena karijera.

Nakon što je u Zagrebu dovršio studij prethodno započet u Ljubljani, bavio se, krajem šezdesetih i sedamdesetih, akcijama u prostoru, oslikavanjem fasada, performativnom umjetnošću, što je sve pomno bilježila i vrednovala Vera Horvat Pintarić. Boris Bućan imao je sreću, kakvu danas nemaju ni mladi slikari, ni pisci, ni redatelji, da ih ih netko prati i da nevidljivoj publici, pa i njima samima, objašnjava što oni to rade. Osim što je to važno za umjetnika, važno je i za jednu kulturu. U suprotnome, umjetnost se vrednuje cijenom umjetnine, a umjetnici članstvom u Akademiji…

Dakle, prije nego što se, u zrelim godinama, odao isključivo slikarstvu, velikoj slikarskoj produkciji, Bućan je prošao kroz umjetničko akcijašenje, bio je suputnik prvih mondenih hrvatskih konceptualista, bavio se grafičkim dizajnom, stvorio vlastiti jezik plakata. U intervjuu Dobroslavu Silobrčiću rekao je: “U dobroj formi sam, u odličnom sam, svojem, vremenu. Pronašao sam kako se treba raditi umjetnost. To je velika stvar. Gro ljudi to ne zna. Baš sam zadovoljan.” I to je, zapravo, i Bućanov nehotični manifest, a pomalo i autobiografija: sve ranije, bilo je put do umjetnosti, put u slikarstvo, koji mu se otvorio na način na koji se, doista, drugima na otvara. Samo djelomice to ima veze s umjetničkim darom, a možda i više sa životom, s načinom na koji se čovjek prema svome daru odnosi. Na Bućanovim slikama iz različitih faza, koje je antologizirala Vera Horvat Pintarić u savršenoj maloj slikarevoj monografiji (izdanje Vuković&Runjić, Zagreb 2012.), kao i na ovoj izložbi, integrirano je iskustvo grafičkog dizajnera. Već to što su, u pravilu, nazivi djela upisani u sliku, kao dio likovne kompozicije, zapravo je strategija izrade plakata. Zatim svođenje motiva na upečatljiv znak, na ikonu i simbol, u osnovi je grafičkoga dizajna. I nešto što je sasvim integrirano u Bućanovu slikarsku poetiku: dosjetka. U primijenjenoj umjetnosti, kao i u kolumnističkom i komentatorskom novinarstvu – koji su, također, u svojim boljim izvedbama, žanr primijenjene umjetnosti – dosjetka je poželjna i dragocjena. Prazna likovna forma, koliko god bila uredna, domišljena, virtuozna, malo znači, analitičnost, erudicija i pismenost, koliko god bili izuzetni, dosadni su i neprivlačni, jer bez dobre dosjetke, bez vica, nema upečatljivog plakata i zanimljive novinske kolumne.

Umjetnici, međutim, slikari i pisci, bježe od dosjetke kao vrag od križa. Kada vam u kritici neki mamlaz ili kakva koza iz južnih provincija napišu da vam djelo obiluje dosjetkama – to je nužno negativno. Ne samo da je negativno, nego je od toga negativnije jedino ako vam napišu da ste duhoviti “na prvu loptu”, što je, zapravo, isto. Istina, dosjetkama se, recimo, štedro služe Thomas Bernhard i Maurizio Cattelan, a Harms, István Örkény, pa i Vasko Popa u kasnijoj fazi, svoju su poetiku zasnovali na dosjetki. Na kraju, što je Kniferov meandar, ako ne cjeloživotna dosjetka? I u čemu je onda problem, zašto je dosjetka na lošemu glasu u ovoj našoj provinciji, na divljoj periferiji Europe? Odgovor je prost k’o pasulj: prečesto se umjetnošću, naročito narativnom, bave ljudi koji se u životu ničega ne uspijevaju dosjetiti, pa se onda protiv dosjetke bore kao protiv vlastitoga smrtnog neprijatelja. Jer ako dosjetka može biti umjetnost, čime će se oni baviti, od čega će živjeti? To je, recimo, razlog svom neraspoloženju hrvatske literarne zajednice prema Anti Tomiću.

Boris Bućan prihvaća svaku dobru dosjetku, njegove slike su duhovite, cjelokupan njegov opus je, zapravo, vrlo duhovit. Ako je djelo kriterij, mirne se duše može reći da je Bućan, bez veće konkurencije, najduhovitiji hrvatski akademik. Recimo, u Dvorani dosjetki Gliptoteke fantastične su “Žene u pinijama”. Te slike se, vjerujem, slikar dosjetio u Rovinju, ili s mišlju na Rovinj, čije su pinije, jednom davno, poetizirane u jednoj pjesmi Rovinjskoga kvarteta, beogradskoga pjesnika Ivana V. Lalića. Ili “Kiša u Zagrebu”, koja je izložena u Šarenoj dvorani, i o kojoj se, čini mi se, najviše i pisalo u povodu ove Bućanove izložbe, pa je i reproducirana u novinama. To su, prelistajte po internetu, one ženske figure, s kišobranima u obliku crkvenih zvona, koja, opet, podsjećaju i na one damske šešire iz dvadesetih i tridesetih godina prošloga stoljeća. Riječ je, u oba slučaja, o savršenim dosjetkama. Pinije imaju ženska tijela, koja to, možda, i nisu, nego su samo njihove grane, koje u očima promatrača bivaju ženska tijela, i možda to više i ne bi bilo tako da nije naslikano i uvrh slike napisano: “Žene u pinijama”. A “Kiša u Zagrebu” višeslojna je kao i svaka dobra dosjetka, svaki stvarno duhovit vic: Zagreb je zvonak grad, često se u njemu čuju crkvena zvona, a akustika mu je, pogotovo oko Ilice, takva da sa crkvenim zvonima sve najednom počinje zvoniti. Skoro kao u Dubrovniku. Kišobran je, pak, jedan od simbola tog grada, turističkih suvenira. Gospoština Zagreba pomalo je karikaturalna i pretjerana, pogotovo u vicevima i dosjetkama, kao i u svim gradovima na periferiji nekadašnjega velikog carstva. Toj slici odgovaraju starinski , zvonasti ženski šeširići, iz nijemih filmova i s fotografija Glorije Swanson… Naravno, ovako postavljen niz asocijacija tiče se gledatelja i onoga što on vidi, manje umjetnika i onoga što je naslikao. No, sve je, kao što vidimo, krenulo od dosjetke. Ali slikarski savršeno izvedene, svedene na niz znakova, koji s naslovom upisanim pri vrhu slike, čine likovnu cjelinu.

U Šarenoj dvorani nalazi se i jedna od meni najdražih slika: “Amaryllis ili škarpina u vazi”. Amaryllis je cvijet koji je prije dvjestotinjak godina donesen iz Južne Afrike u Europu, i srođen je, sasvim, s dalmatinskim pejzažima, cvjetnjacima oko kuća uz obalu. Cvijet nježan i blag, otrgnut kratko traje u vazi. Između amaryllisa, ili amarilisa, i škarpine, te raskošno ružne i grube ribe, sličnosti baš i nema. Ali u slikarskoj kompoziciji Bućanovoj, doista, amarilisi podsjećaju na škarpinu. Kako je nastala ova slika? Tako što je naslikao cvjetove u vazi, koji su ga onda podsjetili na škarpinu ili je gledao žive amarilise koji su sličili na ribu? Odgovor nije važan, smisao je u gledanjima i pitanjima, ali u Bućanovoj slikarskoj igri ima nešto šokantno djetinje. Imao sam, kao mali dječak, petogodišnjak, jedan rokovnik za crtanje. A crtao sam ovako: uzeo bih kemijsku olovku, zatvorio oči, i ukrug pošarao papir. Onda bih gledao što sam to nacrtao, na što me šarotina podsjeća, i to bi onda bila ptica, medvjed, konj, kuća… Bližnji su bili vrlo zabrinuti zbog tih mojih likovnih djela. Pretpostavljam da se sličnom, ili istom, likovnom praksom bave i druga djeca tog uzrasta. Četrdeset godina nisam o tome mislio, da bih se na Veliki petak, na Bućanovoj izložbi, sjetio toga mog rokovnika. I da ništa drugo na ovoj izložbi nisam vidio ni doživio, ona bi za mene bila dragocjena. Umjetnost, vjerujem, zbog ovakvih stvari postoji, zbog dubinskih sjećanja, koja je nemoguće do kraja rekonstruirati. Umjetnost onoliko vrijedi koliko duboko u gledatelja (ili čitatelja) zahvati, a ne onoliko koliko košta umjetnina ili umjetnikova javna osoba. U neka sretnija vremena ne bi trebalo to ni govoriti, bilo bi to opće mjesto.

U Staklenoj dvorani izložen je niz stilski vrlo ujednačenih radova: na tamnoj površini, bijelom bojom, širokim kistom i u nekoliko poteza naslikani su Stakleni ljudi, Stakleni tenk, Stakleni rat, Prodavačica stakla… Čudan osjećaj čovjeka obuzme, u pustoj Gliptoteci, u kojoj, osim ljubazne domaćice u prizemlju, više nema baš nikoga, među tim Bućanovim staklenim slikama. I to je na neki način dosjetka: kada soboslikarskom četkom ovlaš umočenom u bijelu boju pređete preko crne površine, uz malo sreće i vještine dobit ćete efekt prozirnog stakla. Ili vam se samo učini da je tako, i da možete ponoviti umjetničko djelo (uzgred: stotinjak godina ignoranti bi se šalili govoreći da Picasso nije nikakav umjetnik, jer bi i oni mogli tako – recimo, svatko je mogao stvoriti Glavu bika, od biciklističkog sjedala i guvernala – ali izgleda to više ne govore, barem dok je Picassova izložba u njihovu gradu…). No, na Bućanovim je staklenim slikama i najvidljivije ono na čemu on inače pretjerano ne insistira: slikarska i zanatska virtuoznost. “Stakleni tenk” ili “Stakleni vojnici” rijetko su viđena demonstracija elementarnog artizma, a da to, ama nimalo, ne narušava integritet djela, ne pretvara ga u stilsku vježbu ili, ne daj Bože, demonstraciju sile i vještine. U tom zveckanju stakla, u ispunjavajućoj pustoši jednoga zagrebačkog popodneva, gledatelj se, kao rijetko kad, osjeti građaninom jednoga grada, u najelementarnijem smislu riječi. Tu, na Veliki petak, baš na izložbi Borisa Bućana, čovjeku biva jasno zašto se zatekao u Zagrebu, a ne u nekome drugom europskome, afričkom ili azijskom gradu, jer nigdje osim tu, danas, ovoga časa, u ovo popodne, ne može vidjeti ove slike. One su taj umjetnički sadržaj, ta velika kultura i – sentimentalno i karikaturalno govoreći – taj smisao života, ono bez čega bi živu čovjeku i danas, kao i prije deset tisuća godina, puno ugodnije i komfornije bilo živjeti na drvetu ili u pećini, a ne u gradu. Na Veliki petak, smisao Zagreba bio je u slikama Borisa Bućana.

Bućan slikajući “Staklene ljude” slika ono što vidi. To, naravno, ne znači da slika vidljivi svijet oko sebe, nego slika sadržaj i formu svoga pogleda. Ustvari, on ne slika ono što vidi, nego slika – kako vidi. Pomicanje sjena po zidovima, fragmentarni pogled iz kavane, stablo masline svedeno na beskonačni niz istih, grafički monotonih maslinovih listova, muška košulja, kao jednostavni, kockasti dezen muška košulje… I onda nekoliko velikih, intimno važnih slika, koje se ovom gledatelju rastvaraju u naraciju – možda zato što mi se sve što me gane rastvara u neku priču – poput genijalne “Odrezane glave psa u snijegu”. Tu sliku svedenu na konture i naznake, apstrakciju skoro, nosim s unutrašnje strane oka. Stajao sam pred njom dugo, zapanjen. I mogao bih tu zapanjenost opisati, samo što bih se tada udaljio od ove izložbe i od priče o njoj, pa bi to, recimo, bila Knjiga o Bućanu. Ili Knjiga o psu odrezane glave, koja leži u snijegu…

I kad smo kod knjiga: veliki madžarski pisac, čije prozne knjige zadnjih godina osvajaju Europu i Sjedinjene Države, scenarist svih filmova Béle Tarra, László Krasznahorkai, objavio je prije nekoliko godina knjigu inspiriranu njemačkim suvremenim slikarom Maxom Neumannom. U engleskome prijevodu njezin naslov je Animalinside, a na crnom dijelu naslovnice nalazi se reprodukcija jednoga Neumannovog rada: pas u skoku, kojem, međutim, nedostaju prednje noge. Začudan, pomalo groteskan znak, istovremeno i duhovita dosjetka. Max Neumann veliki je slikar, kažem to, premda nijednu njegovu sliku nisam uživo vidio. Na njega me je upozorio moj američki prijatelj, baš povodom Borisa Bućana. U hrvatskome suvremenom slikarstvu, u živoj hrvatskoj kulturi, općenito, Bućan srodnika nema. Kao što ih, vjerojatno, nemaju ni drugi umjetnici, pisci i redatelji, čiji rad nečemu vrijedi. U maloj i uskoj zemlji, u istoj takvoj kulturi, previše bi bilo tražiti još i srodnike. Oni su obično jako daleko. Ponekad je dobro da tako i ostane.

Picassova izložba trajat će mjesecima, a Bućanova vrlo kratko. To je ispravno, jer jedno je umjetnost u odgojne svrhe, drugo je umjetnost sama. Zbog umjetnosti, Picassa se odlazi gledati u Pariz ili u Španjolsku, ali da bi se ljudi odgajali za Bućana (recimo), doista je trebalo Picassa čarterom dopremiti u Klovićeve dvore. Vidjet ćemo, uskoro, kakav će biti učinak ovakve pedagogije. Uz “Staklene ljude” nije štampan katalog, prospekt, ama ni jedan list papira. I to je, može biti, neka gesta. Umjesto toga, u prizemlju Gliptoteke može se kupiti Bućanova antologija Vere Horvat Pintarić.

Mali, primitivni narodi ratuju zbog prizemnih i primitivnih stvari. Više je ratova, poznata je stvar, objavljeno zbog seksa nego zbog nafte, a ratovi budućnosti, uvjeravaju nas geostratezi, vodit će se zbog obične pitke vode. Honduras i Salvador prije četrdesetak godina otpočeli su krvavi ratni sukob zbog jedne nogometne utakmice, Englezi su onomad napali Zanzibar zbog kriketa, Bugarska i Grčka su zaratile zbog jednog nesretnog psa koji je prešao granicu, Velika Britanija i Sjedinjene Države zbog obične svinje ustrijeljene na otočju San Juan, a cijeli svijet zbog jednog prijestolonasljednika ustrijeljenog u Sarajevu. Carska krv, sport, seks, psi i svinje – to je casus belli kod primitivnih, nazadnih naroda.

Civilizirani, napredni narodi kreću pak u rat iz neusporedivo plemenitijih pobuda. Na Balkanu, recimo, ratuju zbog – književnosti.

Nije se, eto, još stišala tutnjava topova zbog veta Zadužbine Ive Andrića iz Beograda na četiri knjige jugoslavenskog nobelovca u biblioteci sarajevske Matice Hrvatske “Hrvatska književnost BiH u stotinu kniga”, a već je Matica Srpska uzvratila bibliotekom “Deset vekova srpske književnosti”, zarobivši Marina Držića i Iva Gundulića, te okupiravši cjelokupnu dubrovačku književnost. Kako je uostalom i najavljeno memorandumom iz prvog kola edicije, knjigom “Poezija Dubrovnika i Boke Kotorske” prof. dr. Zlate Bojović, zbog koje su nedavno protestirale i Hrvatska i Crna Gora.

Crnogorci su već prije objavili rat Srbiji prijevodom Njegoševa “Gorskog vijenca” na novi crnogorski pravopis, a ni sukob zbog dubrovačke književnosti nije od jučer. Jednako kako od jučer nije ni rat što se zbog mitske “Hasanaginice” ovih dana opet rasplamsao između hrvatske, bošnjačke i srpske književnosti, ni pravi pravcati građanski rat između Imotskog i Vrgorca, započet još oko toga čiji je Tin Ujević, a nastavljen zbog lijepe Fatime Arapovićeve.

Veliki je narod koji ima Hasanaginicu, rekao je jednom veliki Johann Wolfgang von Goethe, jedan iz all-star ekipe prevoditelja što su čuvenu morlačku baladu prevodili na svjetske jezike. Samo što Goethe u svojoj pjesničkoj slobodi nije izrijekom naveo koji je to veliki narod koji ima Hasanaginicu. U to doba nije bilo tih, kako se zovu, nacija, pa su dvjesto i nešto godina kasnije zaratili veliki narodi Hrvata, Bošnjaka i Srba oko toga tko je Hasanaginica i čiji je veći.

Pardon, tko je veći i čija je Hasanaginica.

Veliki je, naime, narod koji ima Hasanaginicu, a još su veći, možda najveći – rekao bi danas zadivljeni Goethe – narodi što ratuju zbog književnosti.

Onih dana kad je izašao njegov znameniti prijevod Hasanaginice, Atlantikom je stigao glas o “čajanki” u Bostonu, kojom je otpočeo američki rat za nezavisnost, a Habsburzi su saksonsko-pruskom savezu objavili rat koji će povijest zapamtiti kao Kartoffelnkrieg, “krumpirski rat”.

Scheisse, mi smo ratovali zbog čaja i krumpira, a ti plemeniti narodi ginu za književnost! – pomislio bi danas tankoćutni Nijemac, zamišljajući u svojoj romantičnoj mašti daleke, slikovite predjele u kojima ratuju pjesničke glave, sveučilišni profesori, povjesničari književnosti, kritičari i filolozi. Tamo gdje se carstva raspadaju zbog balade o Hasanaginici, ustanci za nezavisnost dižu zbog Njegoševih stihova, slavna Ragusa bombardira zbog Držićevih komedija, koncentracioni logori otvaraju zbog Andrićevih romana, a žene siluju zbog ekavice u pjesništvu hrvatske avangarde s početka dvadesetog stoljeća.

Mali, primitivni narodi ratuju zbog nafte, nogometa, svinja i krumpira. Veliki narodi imaju Hasanaginicu, Andrića i Držića.

lipanj 2011

Ugledam jutros vozeći se u tramvaju
posivjelu zgradu u mom starom kraju:
davne studentske groznice, u tuđim kaputima,
pod drugim imenima, tu još prebivaju

Sa iste terase na četvrtom spratu
u huci saobraćaja predveče čuo bih flautu.
Kroz rupičaste zavjese iz drugih soba
promatrao sam kočije iz austrijskog doba.
Mahnuo bih sad mom starom radiju
s izvješćem o napadu Gandvame na Lauraziju

Moji eleuzinski i orfičarski preci
kozaračkim kolom svezani u genskoj pletenici
tu prvi put odaše svoje svete tajne;
al inflacija razjede te kovanice sjajne
i grbovi njini pripadaju tuđoj istoriji

Da, plaćao sam i na mostu i na ćupriji.
Anđeli i Mikelanđeli prizvani za pisaćim stolom
kušali poređenje Trojanskog konja s Kipom
slobode i koka-kolom.
Vrijeme kad se sadi i kad se sabire ljetina,
al mene je greškom zapao kalendar Aboridžina.
Sličio sam pijanom grobaru koji za probu
hrče u tuđem otvorenom grobu.

Od Jedžudža me dijelio zid u kupaonici
okrenut prema zlogukoj Grbavici.
U zoru na prozoru slušao grličina jadanja
što uporedo još traje peti dan stvaranja –
kada od tona riba i planktona nastade nafta
(strvine su oduvijek gorivo Noinih jahta),
te triput obnovismo prvu godinu rata
zbog jednog ispita;
nakon što izumriješe dinosauri
od miševa skrivenih ispod blata
razmiliše se sisari
_____________sve do današnjih primata.

Džibril na svemirskom kvantnom kompjuteru
pobjeđuje i kad gubi od vojske džina,
koji listom sliče na Milosku od Luvra Veneru
na koju je nasađena glava Kaligulina

Pa osmotri te namrštene Galilejce
što gegaju se trotoarom poput mučenika:
svak je pozvan namjesto Trinaestog Učenika,
ali večeras je prijenos “istorijske” utakmice,
pa koncert slavne srbijanske pjevačice,
a u istom terminu
rasplet najgledanije turske sapunice.

i kao jelen oko lovca

što boli.

***

Izpostavljena misel: “You had socialism. And now is perfect!”, mi je dejal kubanski navijač Barcelone, ko sem mu povedal, da sem iz Slovenije.

***

Star kubanski pregovor, ki si ga je po mnenju strokovnjakov za kubanske pregovore nekoč izmislil neimenovani slovenski turist pod nezanemarljivim vplivom ruma, pravi, da ko vidiš na ulici zbrano večjo množico Kubancev, pozabi na vse svoje potovalne načrte in teci pogledat, kaj se dogaja. Sam sem pregovor seveda pridno ubogal, na množico Kubancev pa sem po naključju naletel trikrat.

Prvič, v Camagueyu, sem se zaletel v ulični koncert kubanske rumbe, kjer je dvanajstčlanska zasedba pevcev, tolkalcev in plesalcev ob petih popoldan pred lokalno trgovinico postavila majhen oder, počasi zvabila na ulico celo sosesko in do sedmih zvečer spremenila malce večje križišče, po katerem sta se od časa do časa še vedno zapeljala kak tovornjak ali konjska vprega, v razigrano plesišče, na katerem je pelo in plesalo staro in mlado.

Drugič, v Cienfuengosu, mi je med sprehodom po enemu najrevnejših delov mesta ulico zaprla razigrana kubanska mularija, ki se je na spokojno sobotno popoldne šla freestyle battla. Ob glasnih reagatton ritmih, ki so odmevali skozi okno bližnje hiše, se je nekaj lokalnih reagatton zvezd v vzponu, s temu primerno skrbno izdelanim reparskim imidžem, spopadlo za naslov cienfuengoškega betlerskega prvaka. Navdušeni najstniški gledalci so plezali po drevesih in žlebovih, starejši sosedje pa so na nasprotni strani ulice poplesavali v ritmu in uživali v nepričakovani zabavi. Da bi koga med njimi motila oglušujoče glasna glasba in še glasneje rapanje nastopajočih, ni bilo opaziti.

In tretjič … ah, tretjič … Tretjič je bilo v Santa Clari, tej Santiago de Composteli za vse revolucionarne vernike, kjer se je v nedeljo zvečer pred Teatrom La Caridad zbrala množica, za katero se je kmalu izkazalo, da čaka na razprodan koncert Omare Portuondo, ene največjih div svetovne glasbe in dobre znanke slovenskih odrov, kjer pa se mi je iz nekega razloga vselej izmuznila. A ne tudi tokrat, ko je paznik na vratih na srečo zamižal ob moji na črno kupljeni karti. In ko je nekaj minut kasneje dvainosemdesetletna Omara vstopila v dvorano ter v hipu hipnotizirala občinstvo, kakor bi pritisnila na čarobni gumb, sam pa sem vedel, da bo to prava pika na i moji glasbeni odisejadi.

Po tem koncertu, ki je bil zame eden najboljših, če ne kar najboljši, kar sem jih doživel, bi mi lahko Fidel in Raul prišla skupaj na letališče pomahat v slovo, pa me ne bi ganilo. Omara je pač s svojim čarobnim petjem in tudi plesom iz mene izvabila vse solze, ki sem jih vzel s seboj.

Ob vseh teh nepričakovanih dogodkih, ki so bolj kot vse zaznamovali moje potovanje, sem večkrat pomislil, da je Kuba pravzaprav tisto, kar se zgodi, medtem ko tam načrtuješ druge stvari. A kar me po prihodu domov še vedno bega je, zakaj je prav ta dežela,v kateri so trgovine še najbolj podobne izpraznjenim stojnicam na bolšjem sejmu v nedeljo popoldan, v katerih je moto uniformiranih prodajalcev še vedno tisti “ne mogu oni mene tako malo da plate koliko ja mogu malo da radim”, v kateri si uradniki na šalterjih namesto z računalniki pomagajo z žiletkami in olfa nožki, v katerih ljudje največ časa preživijo stoječ v vrsti pred tem ali onim uradom, ali pred prodajalno sladoleda, v katerih je epidemija kolere državna skrivnost in v kateri se tudi vožnja s taksijem do letališča sprevrže v koncert, zakaj je prav ta in takšna dežela tako priljubljena med Slovenci.

V dobrih desetih letih potovanj po različnih koncih sveta sem namreč srečal točno dva Slovenca, na Kubi pa jih je bilo na plesišču vsake Casa de la trove skoraj toliko kot v Beogradu za Novo leto. Na Kubi sem, denimo, srečal toliko Kranjčanov, da sem se resno spraševal, ali je sploh še kdo ostal v Kranju, fant, ki je v Trinidadu pobiral prispevke za glasbo pa je ponosno nosil majico Kluba medvoških študentov.

Morda se edina pametna razlaga skriva v stavku, ki ga je o Sloveniji izgovoril kubanski navijač Barcelone, s katerim sva v hotelu Inglatera, enem redkih mest v Havani, kjer se je dalo pogledati El Clasico, skupaj držala pesti za Messija in prijatelje. “You had socialism. And now is perfect!”, je dejal in me spodbudil k razmišljanju, da je Kuba za Slovence idealno mesto, kjer se lahko neboleče vračajo v svojo lastno preteklost in iz nje vedno znova varno bežijo nazaj v “idealne” čase kapitalizma.

Kuba je torej po tej teoriji zrcalna oblika naših nekdanjih potovanj v Palmanovo, v katerih smo mnogi današnji popotniki uživali kot otroci, predvsem pa se mi zdi, da tudi na Kubi veliko ljudi, tako kot nekoč med enodnevnim kukanjem v obljubljeni kapitalistični svet, vidi le tisto, kar si želi videti. Neskončno prijazne in nasmejane ljudi, solidarne kot le redko kje, ljudi, ki niso lačni in ki imajo zagotovljeno streho nad glavo, brezplačno zdravstvo in šolstvo ter živijo na otoku, ki ima več peščenih plaž kot uličnih prodajalcev cigar. In teh je na Kubi, verjemite mi, zares veliko.

Verjamem, da zato veliko število turistov na Kubi ne najde odgovora na vprašanje, zakaj si tako veliko Kubancev sploh želi pobegniti v Ameriko, Evropo ali kam drugam. A nekoč se bodo verjetno tudi oni dokopali do modrosti, do katere so se že davno dokopali vsi tisti Nemci in Švedi, ki so za časa Jugoslavije letovali na Jadranu. Ta modrost pa se glasi, da je v socializmu kljub neskončno lepi ideji o enakosti in bratstvu še vedno bolje dopustovati kot živeti.

______________________________________Kristijanu Silvestru

__________Padobranom padam polako.
_________Polako. Ptice pored prozora.
______Pa ptice ponora. Putnik put putuje.
____________Pogledom peca padine.

_______Potoci. Prašume. Pomorja. Planine.
____Plivam prijatelju. Plivam poput Petra Pana.
_________Plavo polako postaje prozirno.
________Podižem pogled preko paravana.

________ _Padobrancu prvo prilaze
______Prave pravcate prikaze. Ples počinje
________________Potmulo.
________:__Poletjelo pa potonulo
_________Pruža pipke preko pustinje.

_______  _Premećem prazne prostore.
___________Pokapam prve prizore.
______________Podjebavam.

_________Padaj, padaj, padaj polako.
_________Podigni pogled. Poruši plot.
_________Padaj. Padaj. Padaj polako.
___________Prije pada počisti pod.

Nastavak serijalnog razmišljanja o ljudima i životinjama za jedan još neostvareni festival u hotelu Balatura

***

Današnji gost: Per Olov Enquist

Proljeće je. Evo, cibor cvate pred hotelom, uvijek je prvi. Onda vidim kako poneki leptir leprša okolo i pitam se gdje su bili svih ovih mjeseci da se sada tako lijepi i šareni pojavljuju kao da ništa nije bilo. Nikakva zima. Imam osjećaj da to nešto znači. Za mnogo toga što sada vidim, mislim da će mi trebati tumač znakova.

U proteklim tjednima, dok su još trajale zimske oluje, kiše i hladnoća, pala mi je u ruke autobiografska knjiga “Ein anderes Leben” (Drugi život) švedskog pisca Pera Olova Enquista i, kako to već ide kad ti je neka knjiga draga i važna, kada te uspijeva – po ne znam koji put – uvući u svoj svijet, onda nastavljaš s drugim knjigama istog autora, sve dok se skroz ne useliš u jednu zelenu kuću u selu Sjön, Hjoggböle, na sjeveru Švedske. To je svijet pisca Enquista, u kojem je proveo djetinjstvo koje će ga označiti za cijeli život, pogotovo u pisanju. Otac mu je umro kad je imao šest mjeseci. Dvije godine prije njega rodilo se mrtvo muško dijete, čije će ime Per Olov ponijeti, a tko zna, možda će i voditi njegov život. Sjön je hladno, skromno mjesto u kojemu jedan ogranak evanđeoske crkve, takozvani Pentekostni pokret, određuje svakodnevnicu stanovnika. Njihova ogromna crkva, sagrađena 1919. za cijenu od (u današnjoj valuti) nevjerojatnih 460 milijuna kruna – što je izuzetno puno za gradić seljaka – centar je tog mjesta, i kuhinjski prozor male zelene kuće gleda u nju. Bog ove crkve je otac koji kažnjava, a svako dijete mora biti sasvim iskreno, dobro i čistog srca. Svaki korak, svaka minuta dječjeg dana, ispunjena je zadacima koji će voditi do toga da odraste bez grijeha u bogobojaznu odraslu osobu. Sve što bi dječakov život obogatilo, zabranjeno je. Sve je skromno i siromašno, samo je crkva velika, stid i krivnja jedini su raspoloživi osjećaji, a spas i izlaz leže jedino u uskrsnuću. Zbog toga nije čudno da dijete iza toga traži nešto drugo, da se negdje mora naći druga stvarnost lakoće i slobode. Ta je stvarnost skrivena, ali postoji. Samo treba vidjeti znakove. Životinje, na primjer, mogu služiti kao znakovi.

I tako sam, tog proljetnog dana, pozvala autora i publiku i spontano organizirala nastavak festivala “O ljudima i životinjama”, sjedili smo pod ciborom, jer je hotel još zatvoren, Per Olov Enquist i ja, a publika se nakupljala na zidićima i stepenicama oko nas. Malo mi je žao kad govorimo o knjigama koje nisu prevedene na ovim prostorima, ali barem dvije Enquistove knjige možemo čitati u izdanju Frakture, i zapravo je svaka njegova knjiga nastavak jedne iste priče i ujedno slaganje i evociranje jednog švedskog djetinjstva, 1100 kilometra od Stockholma. Što je učinio, pitam visokog plavog pisca, da bi ispunio prazninu u tom djetinjstvu, a on mi priča kako je crtao karte sela. Da je sve bilo na kartama. Šuma, močvara, potoci, kuće i crkva. I nitko ga nije zaustavio. Najprije crta krajolik, kako stvarno izgleda, onda ga crta kako bi trebao izgledati.(…) U tom krajoliku nema ljudi. Potpuno je prazan. Bez ljudi, miran. Moglo se maštati o drugim bićama, samo ptice, pogotovo libele.

Knjiga “Ein anderes Leben” sastoji se od tri dijela. Prvi govori o djetinjstvu, drugi o studentskim godinama (tada živi u istoj zgradi s Larsom Gustafssonom!), kad je i sportaš u skoku uvis i počinje raditi kao sportski novinar (na primjer, u Münchenu na Olimpijadi 1972.) te o počecima pisanja drama i proze. U trećem dijelu ulazi u vlastiti pakao, kad sve više pije – dok i dalje putuje po značajnim mjestima Europe dvadesetog stoljeća – i kad se godinama neuspješno pokušava izliječiti od alkoholizma. Tek u proljeće 1990. ta mu misija uspijeva, u godini kada nakon dugog vremena prvi put vidi libele. Jedine ptice s kojima se može identificirati su libele. Kasnije nestaju na mnogo godina, kao i polarna svjetlost. Bio je očajan. Na kraju se vrate. Ako to nije čudo Božje?

U njegovim prvim kartama ptice postoje za jednu drugu stvarnost, one upućuju na uskrsnuća druge vrste, izvan okvira velike sveprisutne crkve. Poslije će nastaviti s crtanjem karata, ali pisanjem. Svaki njegov tekst bit će geografska, povijesna i emocionalna karta puna dobro sakrivenih simbola i znakova, jer su krivnja i stid još uvijek najjači osjećaji. Zato pišem o životinjama. Kada to radim, znam da ih izdajem. Izdajem životinje, jer ih koristim kao znak za nešto drugo, ne kao bića. Zašto bi životinje bile samo znakovi, ništa samo po sebi, samo znakovi? Ali kada i jesu znakovi koji se trebaju razmotriti s najvećom pažnjom, pitanje mora glasiti: Znakovi čega? Tekstualna razina kad pišemo tajne poruke, koje isključivo sebi čuvamo i koje pred sobom skrivamo? (…) Jedino sa životinjama podjetinjim i vrati mi se dob koju sâm nisam riskirao prizivati natrag. Vratio mi ju je pas. Moj pas nije ljudsko biće. Nitko od nas to ne misli. On nema sve komunikacijske slojeve koje čovjek može imati, daleko od toga. Ali oni koje ima, probude nešto što sam izgubio, a što možda nijedan čovjek ne može probuditi.

Kako odgonetati životinje u njegovim knjigama? Kako čitati Enquistove karte? Što je s libelama? I s mačkom koja uskrsne kao ris? I s tužnom ženom u knjizi “Biblioteka Kapetana Nema”, čija je beba zamijenjena u bolnici, što se otkrije tek kad je djeci šest godina i onda švedski sud odlučuje da se djeca moraju zamijeniti. Žena se pretvara u konja. Enquistove knjige pune su takvih slika. On nikad ne govori “ja”, autobiografiju je napisao u trećem licu jednine. “On” je taj kojemu se stvari događaju. Moguće da je to Per Olov Enquist, ali možda i nije. Može jednako biti čitatelj ili čitateljica. Život mu je velika slagalica koju treba složiti da bi dobila smisao. Svatko neka čita komadiće iz biografije malog Per-Ola ili odraslog Pera Olova, tko god to bio, i neka složi svoju sliku. To nam kaže Per Olov Enquist, sportaš i pisac, dok sjedimo pred hotelom. A o libelama kaže: Libele nemaju drugi zadatak osim onog da budu nevjerojatno lijepe, i mnogobrojne. Libela je vjerna kopija aviona iz dvadesetih, sličila je ratnim avionima iz Prvog svjetskog rata. (…) Onda su se ratni avioni promijenili, i zato su libele prestale postajati. Sad su se nekom čudom vratile. Povratak libele mogao se opisivati kao obećavajući znak koji znači da starim osobnim ratovima ipak nije došao kraj i da se hrabrost, otvoreni cockpit i drugarstvo među neprijateljima ipak mogu vratiti, i da je osobno ubijanje, a ne tehnološko, imalo budućnost.

Ali libela je ptica, libela je najljepša među pticama, ukoliko si prihvatio da je ptica. Najviše ljudi smatra da je insekt, onda je obična i ružna, ukoliko ju vidiš kao pticu, najljepša je i jedinstvena. Moraš se naprosto odlučiti.

Kako sunce pomalo nestaje iza brda s jedne strane naše doline, a lagana večernja bura opada s druge, naše se proljetno mjesto pod ciborom pretvara u hladnu, osojnu pozornicu. Ljudi se spremaju ići kući, neki su već otišli. Enquistu je naša proljetna hladnoća naravno smiješna, u Švedskoj će zima još dugo trajati. Gledam ga, kako sjedi u tankoj jakni, i mislim da je on čovjek kojemu je stvarno uspjelo uskrsnuće.

Jedno pitanje lebdi nad svim njegovim knjigama: Je li moguće da postaneš ono što želiš biti? Protiv volje svake crkve, svakog Boga, svake majke, svakog mrtvog brata i jednako mrtvog oca? Možeš li posložiti život koji će na kraju biti tvoj? Život koji si zaslužio?

Ostali smo sami, Enquist i ja, nema više nikoga osim nas dvoje. I prije nego podigne svoju torbu i ode, kaže: Jednom sam potajno sanjao da bih mogao sve složiti, podvući crtu ispod svega. Da na kraju mogu reći: tako je bilo, to je cijela priča. Naime, bilo bi protiv boljeg znanja. “Protiv boljeg znanja” je s druge strane dobar način ne odustati. Da znamo bolje, odustali bi.

***

Citati preuzeti iz knjiga: (prijevod A.-K. Godec)

Enquist, Per Olov: Gestürzter Engel. Hanser Verlag, München 1987. (Enquist, Per Olov: Nedstörtad Angel. Norstedts Förlag. Stockholm 1985.)

Enquist, Per Olov: Kapitän Nemos Bibliothek. Hanser Verlag, München 1994. (Enquist, Per Olov: Kapten Nemos bibliotek. Norstedts Förlag. Stockholm 1991.)

Enquist, Per Olov: Die Kartenzeichner. Hanser Verlag, München 1997. (Enquist, Per Olov: Kartritarna. Norstedts Förlag. Stockholm 1992.)

Enquist, Per Olov: Ein anderes Leben. Hanser Verlag, München 2009. (Enquist, Per Olov: Ett annat liv. Norstedts Förlag. Stockholm 2008.)

Knjige na hrvatskom jeziku:

Enquist, Per Olov: Posjet kraljeva liječnika. Fraktura, Zaprešić 2005

Enquist, Per Olov: Knjiga o Blanche i Marie. Fraktura, Zaprešić 2007

Fotografirao Luko Piplica

***

Na Mećajcu, blizu sjevernoga ulaza u Cavtat, crkvica je svetog Đurđa, malena i skladna, sagrađena u petnaestom stoljeću, na mjestu prethodne crkve, koja je, kako to već u nas biva, sagrađena na temeljima još starije crkve. Prvi put ta se crkva spominje 1253. godine, u dubrovačkome ugovoru s bugarskim carem Mihajlom. Uz ovu su se crkvu, stoji na internetskoj stranici Dubrovačke biskupije (koja izlazi pod motom “od ljudi za ljude”), “od starine ukapali inovjerci”. Na tom je groblju danas dvanaest nadgrobnika, zaraslih u travu. Imena na pločama, ispisana, uglavnom, srpskom ili ruskom ćirilicom, skrivena su ispod naslaga suhih borovih iglica. Tu nitko ne dolazi da položi cvijeće i zapali voštanicu. Posljednji sprovod prošao je ovuda davnih osamdesetih. U novije vrijeme, prije nekoliko godina, na ulazu u groblje, sagrađena je velika grobnica od bijeloga mramora za jednu katoličku obitelj. Bog zna, a s njime, možda, i mjesni župnik, zašto se nisu ukopali na drugome kraju Cavtata, na glavici svetoga Roka, uz Meštrovićev mauzolej obitelji Račić, na jednome od najljepših dalmatinskih grobalja, nego su došli tu, u surgum, među emigrante.

Među dvadesetak pokojnika, čija se imena još uvijek razaznaju među polomljenim kamenim križevima, stradalim u tko zna kojem prolomu ljudskoga očaja, nađe se i jedan “narodni učitelj”, kojeg voljahu i štovahu u neka davna doba, i jedno djetešce, što su mu ucviljeni roditelji u Cavtatu uzalud tražili ozdravljenje od Bog zna kakve strašne i smrtonosne bolesti, i jedan žandarm, na čijoj se keramičkoj sličici još uvijek naziru šajkača i bajunet, ali većinom, tu pod crvenom dubrovačkom zemljom, leži neki drugi svijet, koji kao da je umirao po romanima Ivana Bunjina i Vladimira Nabokova, a ne tu, kod nas, na ovom mediteranskim suncem osunčanom, toplom krajičku Balkana. Jedva se još može raspoznati ime Vladimira Justinoviča Trileskog, generala carske vojske, koji umrije tu u Cavtatu 1926., u šezdeset i devetoj svojoj godini, ali se, recimo, dobro još vidi ime Nikolaja Vasiljeviča Belozerdova, arhitekta, koji je doživio šezdeset i tri, i umro 1961, nakon četiri desetljeća emigracije. Tu je pokopana i Jovanka Strajnić, srpska i jugoslavenska slikarica, koja je veći dio života provela u Dubrovniku, i počiva dvadesetak kilometara od svoga životnog suputnika Koste. Njemu je, naime, odana počast da bude ukopan na Boninovu, na parceli zaslužnika, gdje se, po pravilu, u smrti samuje i nema mjesta za bračne drugove.

Ali najzanimljiviji grob na Svetome Đurđu, od kojeg bi mogle da započnu mnoge velike priče, danas je prazan i prazan će, vjerojatno, biti i na dan kada će se, za one koji vjeruju, izdići duše iz svih drugih grobova i sunuti u nebo. Na okomito postavljenoj ploči fino zamišljenog i ograđenog spomenika ime je Lidije Mihajlovne Iraklidi, s upisanom godinom rođenja 1893. Umjesto godine smrti, grafitom je, stolarskom, olovkom napisano: Apatin 1995. Iako ovo groblje nitko ne obilazi, a na svijetu, vjerojatno, i nema mnogo onih koji bi pamtili da im je u Cavtatu netko pokopan, netko se potrudio da nađe stolarsku olovku – flomasterom da ne nagrđuje grobni kamen – i da dovrši ono što nije bilo dovršeno s godinom Lidijina rođenja. Upisivanjem vojvođanskog grada Apatina potvrđuje to da je grob prazan, i zaokružuje priču za koju se ne očekuje da bude ispričana. Kao što nema nade ni da će netko, nakon obilaska Svetoga Đurđa, otputovati u Apatin, da na gradskome groblju pronađe živi grob Lidije Iraklidi, na njemu zapali svijeću i ostavi neki naročito lijep i skup, gospodski cvijetak. Ovako je Lidija Iraklidi savjetovala žene: “Budite pametne ako morate, dobre ako hoćete, ali na svaki način morate da budete lepe.”

Lidijina mlađa sestra Olga Mihajlovna Solovjova, čiji je nadgrobnik dva koraka dalje od njezina praznog groba, bila je dvadesetih godina prošloga stoljeća slavna europska balerina, a zatim i glumica u prvim jugoslavenskim nijemim i ton-filmovima. Karijere plesačica su i u ona vremena trajale kratko, njezina je trajala i kraće, pa je već početkom tridesetih prekinula karijeru, tražeći mjesto gdje će se skrasiti skupa s roditeljima. Tako je kupila kuću u Cavtatu, na Kamenu Malom, na rtu s kojega se, kao na dlanu svetoga Vlaha, vidi Dubrovnik. S tri strane kuće bilo je more, a za leđima, sa četvrte strane, glavica svetoga Roka, i ono groblje na kojem se sahranjivao većinski domaći svijet. U kući na Kamenom Malom čulo bi se kako brecaju zvona kad god bi koga sahranjivali. Smrt je još uvijek bila pitoma, vjernička.

Olga Solovjova imala je novca i mogla je živjeti gdje god je htjela, osim u gradu iz kojega je bježala. Odabrala je Cavtat, i u Cavtatu Kamen Mali, jer ju je to mjesto podsjećalo na rodnu Odesu. O tom je legendarnom crnomorskom gradu u današnjoj Ukrajini Isak Babelj sastavio knjigu priča “Kako se to radilo u Odesi”. Na ulicama i trgovima Odese govorilo se desetak različitih jezika, i svaki je bio materinji i odeški, i sve je vrvilo od rabina i razbojnika, mornara, mistika, grčkih trgovaca, pravoslavnih monaha, luda, ubojica i gospode pripovjedača, nitko u Odesi nije bio sasvim domaći, i svi su bili domaći. U siječnju 1920, kada je Mihail Aleksejevič Solovjov emigrirao s porodicom, bio je posljednji trenutak da se bježi.

Starija sestra Lidija već je bila udata za Grka iz Odese Vladimira Aleksandroviča Iraklidija. Na prevaru su se ukrcali na već prepunjeni engleski brod – spasilo ih je Lidijino znanje engleskoga, a možda i njezin pristali izgled, kako se kasnije hvalila – ali nisu imali pojma kamo njihov brod plovi. Mislili su da idu na Maltu ili za Egipat, kad im je na pola mora rečeno da putuju u Jugoslaviju. Brod je pristao u Solunu, a dalje se išlo kopnom, do Skopja, i poslije za Beograd. Na tom je putu smušeni Vladimir Aleksandrovič izgubio kovčežić s dragocjenostima. Jednostavno ga je ostavio negdje na željezničkoj stanici. To ih je navelo da sljedeće tri godine ostanu u Skopju. Lidija se zaposlila u banci, a muž u biblioteci. Bili su mladi i nije ih života koštao gubitak blaga.

Za to vrijeme mlađa je plesala po europskim i latinoameričkim pozornicama, lumpovala po Beogradu i kretala se u elitnim kulturnim i političkim krugovima jugoslavenske prijestolnice. Živjela je životom holivudske zvijezde, tako se ponašala i tako je bio uređen njezin beogradski stan: “Levo i desno, kraj otomana po kome su rasturene rajske ptice, pantljike i perle, ukrasi za binu, dve velike kože od leoparda, postavljene za igru ‘Sani Boju’, malom majmunu koga je donela čak iz Trinidada iz Zapadne Indije, g-ca Solovjeva u jednom kao san lepom plavom japanskom kimonu, posle četiri godine puta po svetu priča radosne i neverovatne svoje doživljaje.” Tako se životni ambijent i temperament slavne balerine opisivao u nekom onovremenom lajfstajl magazinu.

Nastupala je Olga po dvjema Amerikama, u baletnim trupama Mihaila Fokina i Mihaila Mordkina, i tako zaradila ozbiljan novac. Bilo je to vrijeme kada se ruska aristokracija razlila svijetom, a s njom i brojni umjetnici i glazbenici. Škola ruskoga baleta se, pod pritiskom revolucije, rasula u privatne putujuće trupe, nalik na slavne ruske cirkuse sa životinjama, koje će kružiti svijetom i oduzimati dah gospodi i damama, sve dok balerine ne onemoćaju i ne pretvore se u četrdesetogodišnje starice, uskoro prosjakinje, morfijske ovisnice i inventar starovremenih građanskih salona, u kojima se, dobrotom domaćina, skapavati desetljećima. Olga je umjela izbjeći takvu sudbinu. Možda i zato što je uza se imala porodicu o kojoj se morala brinuti. Otac Mihail Aleksejevič Solovjov radio je kao sudac Okružnoga suda u Novom Sadu, i već je bio pred mirovinu. Živjet će dugo, u vili na Kamenu Malom, umrijet će 1950, i biti pokopan tu, na Svetome Đurđu. Majka Marina Vasiljevna nadživjet će ga tri godine. Inače, početak pedesetih bilo je vrijeme za umiranje na Kamenu Malom: 1951. umire i Lidijin muž Vladimir Aleksandrovič Iraklidi.

Olga Solovjova je, u svom dugom oproštaju od svjetskih baletnih pozornica, imala solo nastupe i po brojnim jugoslavenskim gradovima, u Novome Sadu, Mariboru, Beogradu.

U ledenu zimu, za šestojanuarske diktature, 14. prosinca 1929, nastupila je u sarajevskome Narodnom pozorištu. Nikad veće reklame za za jedan teatarski događaj. Najave koncertne priredbe, program s opsežnim podacima o svakoj tački, intervjui s umjetnicom, fotografije, mogli su se naći u novinama nekoliko tjedana prije nastupa. Pisali su svi, u glas ističući svjetski značaj gospođice Solovjove, a ovom prigodom nije bilo podjele na srpska i hrvatska glasila, na režimsku i opozicijsku stranku. Ni Aleksandrova personalna diktatura nije uspjela toliko i tako ujediniti i ujednačiti novine, kao gostovanje Olge Solovjove. “Pokazala se kao balerina visokog umjetničkog nivoa”, piše Slobodanka Grbić Softić u svojoj povijesti bosanskohercegovačkog baleta “od prvih pojava igrača do osnivanja Ansambla baleta 1950.”, objavljenoj 1986. kod sarajevske Svjetlosti, pod naslovom “Osvajanje igre”. Imala je Olga, na toj solo večeri, u programu zastupljene “sve vrste igara, od klasične igre do karakternog plesa, a efekat je bio pojačan još i blještavo lijepim kostimima”.

Dva dana kasnije, u Večernjoj pošti, u članku “Veče gđice Solovjove”, Jovan Palavestra, prvi profesionalni baletni kritičar u povijesti Sarajeva, u slavnoj balerini vidi: “igračicu od umjetničkog nerva, temperamenta i osjećanja za onu tajnu susreta i podudarnosti muzike i pokreta”. Nepotpisani autor Jugoslavenskog lista u njoj vidi umjetnicu “jakog talenta i velikog stila koja se još nalazi u razvitku i koja će kad savlada tehniku doći u red prvih balerina svijeta, možda i prva među svima”. I kako to već biva sve do danas, u našim provincijskim kulturnim prilikama, kritičari su bili složni oko toga da kazališni orkestar nije bio na razini programa “i svojom neujednačenošću kvario je opšti utisak.”

Kupovina vile na Kamenu Malom za Olgu Solovjovu definitivno je značila prekid karijere. Otišla je iz baletnoga i filmskog svijeta, zauvijek je napustila i Beograd, i kao tridesetpetogodišnjakinja našla se, zapravo, u mirovini. Prethodno je povrijedila gležanj, za balerine i za plemenite konje, bila je to fatalna povreda, ali nije u tome razlog njezina odlaska. Načinivši od kuće malu porodičnu koloniju, Olga Solovjova prepustila se tipičnoj ruskoj emigrantskoj sudbini: pijanstvu žalovanja i nostalgije, slutnjama Odese i još uvijek živoj dekadenci Dubrovnika u koji se doselilo nekoliko stotina ruskih emigranata, uglavnom dobrostojećih ljudi, koji, većinom, nisu radili ništa, nego su čekali da osiromaše.

Tek nakon Drugoga svjetskog rata u Cavtat se definitivno doseljavaju Lidija i njezin zlosretni muž, i tako se u vilu na Kamenu Malom napokon smještaju svi njezini stanovnici. Konte Ivo Vojnović već je bio mrtav, naše književnosti nikada nisu bile sklone velikim građanskim temama, o ruskim je emigrantima pisao samo Crnjanski, uglavnom pišući o samome sebi i svojoj sudbini, tako da ta veličanstvena ruska i dubrovačka priča ostaje zauvijek neispričana. Uskoro će, ubrzo nakon rata, dom Solovjovljevih postati društveni i umjetnički salon, kroz koji će proći neki važan dubrovački i jugoslavenski svijet, ali svjedočanstva o tome bit će rijetka i vrlo diskretna. Gospoda su minula i nema ih više.

Nije poznato kako su na Kamenu Malom preživjeli Drugi svjetski rat. On je u ovome kraju, na vječnoj granici različitih država i utjecaja, bio vrlo privatan u svoj svojoj okrutnosti. Crta razdvajanja često bi znala proći kroz čovjekovu utrobu, a Rusi, emigranti po dubrovačkome kraju, imali su različite sudbine. U ustaškome Dubrovniku neki među njima su se priklanjali Poglavniku, zbog njegova navodnog antikomunizma i neprijateljstva prema Sovjetskom Savezu. No, i oni bi često stradavali, kada bi ustaše u njima vidjeli pravoslavce, srpsku braću po vjeri. S dolaskom partizana, kada se pomno provjeravalo tko je bio na kojoj strani i tko je kome bio odan, među krivima i nedužnima koji su stradavali u osveti pobjednika, opet je bilo i Rusa. No, Kamen Mali je, sa svojim fatalnim pogledom na Dubrovnik, ovom prilikom ostao netaknut.

Iako o tome nema jasnih svjedočanstava, ali čini se da je u Drugome svjetskom ratu glavnu ulogu u obitelji preuzela starija sestra Lidija. Okretnija u praktičnim stvarima i komunikativnija od Olge, ona će na kraju postati porodični patrijarh i posljednji stanar Kamena Malog. Njezina priča je, ali samo dijelom, sačuvana zahvaljujući Alekseju Arsenjevu, važnome novosadskom historičaru i proučavatelju ruske emigracije u Jugoslaviji, koji je s Lidijom razgovarao i pomalo bilježio njezina sjećanja.

Lidija Iraklidi rođena je u Kišnjevu, danas glavnome gradu Moldavije, odakle će se roditelji seliti u Odesu. Završila je povijest na odeskom sveučilištu, gdje je još studirala jezike i glazbu. Govorila je mnoge jezike, komunicirala s ljudima, šarmirala ih, opčinjavala pa ostavljala, i bila je, po svome damskom i barabskom držanju, slična junacima priča Isaka Babelja. Sredinom dvadesetih, nakon epizode u Skopju, uputila se u Pariz, gdje je šest mjeseci u nekoj školi izučavala kozmetiku. Zatim je pošla u Beč, pa malo u Berlin, da bi 1927. u Beogradu otvorila prvi kozmetički salon. Posao, naravno, nije išao, balkanski svijet bio je sumnjičav prema kozmetičarkama, i desetljećima će ostati sumnjičav: “Ja dugo nisam znala kako se prezivaju moje klijentkinje. Stidele su se i bojale. Nikad nisam primala dve dame u isto vreme; morala sam strogo da pazim da se ne sretnu. Kasnije, kada je salon proradio kod mene su dolazile lejdi Kembl engleska poslanica, sinjora Mameli italijanska poslanica, sinjora Kapranjeka… ne dirajte lice rukama.”

Poslije rata, s komunizmom, za duge godine pobjeđuje prezir prema kozmetici, propadaju Lidijini poslovi, nestaje njezin beogradski salon. Godinama kasnije, kada režim omekša, a drugarice shvate da se svi problemi ne rješavaju domaćim sapunom i hladnom vodom, Lidija će, dirigirajući poslom iz Cavtata, otvoriti kozmetički salon u Sarajevu. Putovat će tamo vlakom, i ostajati po nekoliko mjeseci. Salon kod Ruskinje ući će u legendu, i pričat će o njoj sve do pred posljednje ratove stare sarajevske dame, koje je Lidija Iraklidi privodila njihovoj urođenoj ženskoj ljepoti, u skladu s geslom koje vrijedi ponoviti: “Budite pametne ako morate, dobre ako hoćete, ali na svaki način morate da budete lepe!”

Nakon što su početkom pedesetih ostale same, sahranivši sve svoje bližnje kod Svetoga Đurđa, na groblju za strance, sestre su se počele intenzivno baviti društvenim životom. Već prije toga djelovale su prosvjetiteljski među lokalnim stanovništvom. Olga je konavoske seljančice podučavala ručnome radu, lijepom ponašanju i plesu – svim onim finim ženskim umijećima koja su se učila na damskim školama u Odesi, a Lidija je taj svijet uputila u kozmetiku. Bile su vrlo suživljene sa svijetom među koji su se doselile. Iako je Kamen Mali izdvojen, malo je izvan Cavtata, sudjelovale su u mjesnom životu, živjele među ljudima i bile dio one cavtatske prošlosti i povijesti koja nikada neće biti napisana, a čiji je dio i to malo pravoslavno groblje i na njemu jedan prazni grob.

Međutim, preporod sestara Solovjovih započinje 1950, osnivanjem Dubrovačkih ljetnih igara. Nakon što im u sljedeće tri godine poumiru bližnji, nakon što ostanu na svijetu same, sestrama će Igre zamijeniti obitelj, ali će u njima naći i moćan i sadržajan kulturni identitet. Emigranti i bezdomnici, naročito Rusi, tokom dvadesetog stoljeća lutali su svijetom tražeći nove identitete, kojima će nadomjestiti izgubljene zavičaje i svome domotužju pridati neki stvarni životni smisao. Olga Solovjova bila je stalni koreograf Dubrovačkih ljetnih igara, s kojima je surađivala sve do smrti, duže od dvadeset godina. Pedesetih godina je, pri Muzičkoj školi u Dubrovniku, formirala i vodila baletni odsjek. Bila su to vremena oskudice i siromaštva, ali Dubrovnik je, eto, bio dovoljno velik da ima svoju baletnu školu. Početkom devedesetih, kada više ne bude sestara Solovjovih, a ni vile na Kamenu Malom, Muzička škola u Dubrovniku postat će “Umjetnička škola Luke Sorkočevića”, na čijoj internetskoj stranici čitamo da je “školske godine 1997/98. svoje srednjoškolsko obrazovanje započela, i uspješno završila, za sada jedina generacija polaznica klasičnog baleta”.

Olga je, međutim, htjela više od umjetnosti. Prijateljevala je s Kostom Strajnićem, još jednim pustinjakom u provinciji, estetom, povjesničarem umjetnosti, konzervatorom, koji ju je učio osnovama slikarstva i kiparstva. Njihovo prijateljstvo bilo je duboko, intenzivno i trajno, bilo je takvo da bi se, sigurno, lajfstajl magazini i tabloidi za njega zainteresirali, e samo da znaju tko su bili Olga i Kosta. Tako je ona počela slikati i vajati, i bila je u tome uspješna. Dobar i zanesen diletant bješe Olga Solovjova. Pozirao joj je, tako, i Svjatoslav Rihter, njezin prijatelj i slavni sovjetski pijanist, jedan od najvećih pijanista svoga doba, koji je, zahvaljujući i Olginom prijateljstvu, više puta dolazio na Dubrovačke ljetne igre. Konačio bi Rihter na Kamenu Malom, i sjedio bi mirno dok bi mu ona vajala lice, neslavensko, tuđinsko lice velikoga sovjetskog glazbenika.

Svjatoslav Teofilovič Rihter, rođen je 1915. u ukrajinskome Žitomiru, od majke Ruskinje Ane Pavlovne, i oca Teofila Daniloviča Rihtera, povolškoga Nijemca, također glazbenika, orguljaša i skladatelja. Kao pripadnik tuđega, neprijateljskog naroda, koji je nakon 1945, posve istrijebljen, nestao, protjeran, Svjatoslav Rihter živio je u stalnoj nelagodi zbog svoga nijemstva. U poststaljinsko doba postat će sovjetska kulturna ikona, čime će otkupljivati svoje pogrešno podrijetlo. Da nije bio veliki pijanist, u Sovjetskom Savezu ne bi mogao ni biti živ. Već ga je takva sudbina preporučila za prijateljevanje s Olgom Solovjovom i njezinom sestrom. Ne postoji veća umjetnost od one kojom je umjetnik otkupljivao pravo na život, od Šeherezade do Rihtera.

Dolazili su kod njih i mnogi drugi: Rostropovič, Hačaturjan, Meniuhin, pa zagrebačke i beogradske kazališne i pjevačke zvijezde, bili su tu Marko Fotez, Cvjetko Job, Marija Crnobori, Bojan Stupica, razgovaralo se živo o svemu i svačemu, slobodno od svakog ideološkog konteksta, pa i od domovine, gdje god ona bila. Miješali su se, kao u Odesi, poznati i nepoznati jezici, u istome razgovoru, u jednoj se rečenici prelazilo iz jezika u jezik, i tako do kraja svijeta, koji se neumitno bližio i doći će s krajem jednoga ljeta i jednih Igara. Olga i Lidija taj kraj nisu naslućivale, ili im nije bio važan, bile su one, ipak, tuđinke, emigrantkinje na Balkanu, i nisu znale kako u nas svršavaju sve male i velike povijesti.

Kako nisu imale bližih rođaka, Olga Solovjova i Lidija Iraklidi su, još početkom sedamdesetih, odlučile da vilu na Kamenu Malom, čija je vrijednost u međuvremenu vrtoglavo narasla, zavještaju Dubrovačkim ljetnim igrama, i to s jasnom namjenom: da tu bude dom za odmor starih i siromašnih umjetnika. U bijelome svijetu to je uobičajena stvar, već u Budimpešti, u rezidencijalnom kvartu, negdje između srpske i hrvatske ambasade, postoji jedan lijep dom umirovljenika, namijenjen isključivo umjetnicima. Naravno, bilo je toga i u socijalizmu.

Olga je umrla rano, već u proljeće 1974. Lidija je nastavila da živi u kući na Kamenu Malom, među slikama i kipovima, i među duhovima. I dalje se družila s ljudima, primala ih je k sebi, sklapala poznanstva i prijateljstva, ali je već pomalo bila zabrinuta. Nije bila sigurna da će njihov testament biti poštovan i da će Dubrovačke ljetne igre tu zbilja otvoriti dom za odmor starih i siromašnih umjetnika. Tu svoju sumnju iznosila je ljudima, iako nije znala čime da je potkrijepi. Ona i Olga voljele su ljude među kojima su živjele, bile su odane njihovim običajima i naravima, i ništa loše ni ružno ne bi o njima rekle, ali, eto, Lidija zbog nečega nije mogla da zamisli ono što će se događati nakon njezine smrti. Ili se to što je zamišljala nekako razlikovalo od onoga što su njih dvije napisale u testamentu.

Aleksej Arsenjev bilježi i posljednji intervju Lidije Iraklidi. Dala ga je zagrebačkom Večernjem listu, godina je već bila 1991: “No, ja sam se tu već predugo zadržala. Teško je nositi sto godina Sic transit, gloria mundi… Neprestano držim ruku na bilu, čekam da stane. Ljuti me uvijek pitanje da li bih htjela još živjeti. Pa tijelo ne može izdržati više.” Nekoliko mjeseci kasnije, zahvaljujući skrbnome prijatelju – zlobnici bi rekli i ljubavniku – Lidija Iraklidi se spasila u progonstvu, najprije u Herceg Novom, pa u Apatinu.

Na Kamenu Malom nije mogla ostati zbog onoga čudesnog, fatalnog pogleda na Dubrovnik, koji se iz njezine dnevne sobe vidio kao na dlanu. Jugoslavenska narodna armija je ispred vile postavila artiljerijsku bateriju, kojom su, zatim, anonimne tobdžije dejstvovale po Gradu. Njihova dejstva postat će slavna i široko poznata, dok će oni ostati zauvijek anonimni. Iako bi bilo zanimljivo znati s kakvim je osjećajem nezani junak pucao po Dubrovniku, i što je mislio kada bi poslije ušao u vilu, kako se osjećao među svim tim stvarima, što mu je bio kriv svijet koji je upravo uništavao, i koji će, na kraju, biti vrlo uspješno uništen. No, ubojice i koljači, topnici i razni drugi junaci, na Balkanu zauvijek ostaju nepoznati, tako da smo uskraćeni za njihova objašnjenja.

Vila na Kamenu Malom je zatim spaljena. Bilo je to u vrijeme kada je Cavtat već bio slobodan. U njoj su izgorjeli materijalni tragovi jedne ruske emigrantske obitelji, ali i važan dio povijesti Dubrovačkih ljetnih igara. Izgorjela je tu, sigurno, i jedna povijest Cavtata, iako u mjestu još uvijek ima onih koji dobro pamte sestre Solovjove, imaju ih u svojim obiteljskim albumima i među kućnim memorabilijama. Sigurno negdje u Cavtatu ili Sarajevu postoje i kutijice od Lidijinih kozmetičkih pripravaka. U Umjetničkoj školi Luke Sorkočevića trebala bi biti i bista Svjatoslava Rihtera, darivana Muzičkoj školi još za Olgina života.

Testament sestara Solovjovih nije poštovan. Čim je to bilo moguće, čim su narasle cijene nekretnina, Dubrovačke ljetne igre prodale su taj najljepši komadić Cavtata, skupa s ruševinama spaljene vile. U srpsko-crnogorskoj agresiji lako će naći opravdanje svome postupku. Uostalom, vila je bila spaljena, a otkuda Dubrovačkim ljetnim igrama novci za njezinu obnovu i za otvaranje doma za odmor starih i siromašnih umjetnika? Danas, na Kamenu Malom, opkoljena zastrašujućim zidom, kakvoga ranije nije bilo, nalik zidovima koji se podižu na Kosovu oko kuća i avlija, opremljena kamerama i alarmnim uređajima, stoji nevidljiva vila nekoga stranca. Stranac je već zato što ne znamo, a strah nas je i znati kako se zove. Tako su Dubrovačke ljetne igre završile sa sestrama, potrudivši se zatim da budu sasvim zaboravljene. U Dubrovniku se ništa ne zove njihovim imenom, a malo je vjerojatno da današnji upravnici, ravnatlji, tajnici Igara znaju tko su bile sestre Solovjove.

Vratimo se, još kratko, na drugi kraj Cavtata, na Mećajac, na groblje kod Svetoga Đurđa. Dva koraka jedna od druge leže Jovanka Strajnić i Olga Solovjova. Kosta je klisnuo među ugledne Dubrovčane, na Boninovo. Muškarci se tako, ponekad, i izvuku. Na Olginom nadgrobniku, na uspravnoj ploči, reljef koji je sama izvajala. Čini mi se, ako me sad pamćenje ne vara, da reljef prikazuje prizor iz baleta. Tu su i svi ostali: cijele ruske obitelji tu čekaju dan uskrsnuća svojega, kada više neće biti važno odakle je tko, jer će se svi tada vratiti u svoju jedinu pravu domovinu. Vjeruju tako kršćani. Samo jedan će grob ostati zauvijek prazan. Lidija Iraklidi do krajnosti je dovela rusku emigrantsku sudbinu, time što je u devedeset i sedmoj godini života prognana još jednom.

Kod Svetoga Đurđa nitko ne polaže cvijeće i ne pali voštanice. Pusti su na Balkanu grobovi inovjeraca. Čekaju da ih nestane u času uskrsnuća.