Ima pjesnika koji se prave da su pročitali više nego što jesu i onih koji se prave da su pročitali manje nego što zapravo jesu. Prvih je mnogo više; Branimir Džoni Štulić spada među potonje.

Svi znaju pjesmu Poljska u mom srcu, ali ne znam je li iko primijetio njezinu sličnost sa jednim odlomkom iz Hyperborejaca i ne znam zna li iko osim Džonija da li je ova pjesma zapravo nadahnuta Crnjanskim: “Poljska. Čitava jedna zemlja može, ma kako to neverovatno bilo, da stane, u jedno jedino srce ljudsko. I da preživi večno. Dovoljno je da kažem samo jednu jedinu reč – vječorna – mesto večernja, pa da ugledam, kad zatvorim oči, čitavu tu zemlju, Varšavu koja gori, i morske talase koji se prelivaju po Pomoržu.”

Dvije scene.

Prva:

Zamosorje je, godina 1971. Ljeto, zvizdan, onaj gore loži, ne štedi drva. Poštar nosi penzije po kamenu. Lomi se u hodu. Ima štap, ali nema položaja da se odupre. Sve je grbavo, i dok hoda čas izgleda kao da mu je vruće pod tabanima, čas kao da gane gležanj. Poskakuje. Štap je višak koji objašnjava njegovu smiješnu potpunost. Selo je jedno od onih u kojima su protoetnolozi, mahom mjesni župnici, još prije sto godina u rubriku „struktura poljoprivredne proizvodnje“ upisivali “kruva malo, i ništa“, i gdje se zemlja u zakup davala na „zlu petu“. Kad poštar stiže u selo, svi mu u susret izlaze iz kuća. Nema ni telefona ni telefonskih stupova, pa se svijet iza brda sporo javlja, a telegrami dolaze pješke. Zbog toga što znaju da će im svaka poruka i svako pismo doći sa zakašnjenjem, oni imaju razloga da je očekuju svaki put kad dođe poštar. Jedna gospodarica dočekuje penziju. Nju, međutim, po primitku treba potpisati, a ona je nepismena. Zato ona i poštar sjednu kao prijatelji, i potpišu se zajedno na njenu penziju. Ali tako da poštar zapravo piše njeno ime, a ona pridržava pinkalo. Ona to ne radi zbog sebe, briga nje, njoj je važno da dobije pare. Ona to radi zbog njega. Tako on, naime, vidi čast i poštenje službe koju obavlja. Kao zeru koji nećemo previdjeti iako znamo da je ceremonijal koji zbog toga trpimo sasvim besmislen. Na odlasku je još pita kako djeca i kako muž, jel’ pije crvenog vina. Zna šta mu je doktor rekao.

Druga:

Zaselak Stanari, općina Obrovac. Godina je 1972., soba je mala i čađava. Nasred sobe se razgorila vatra, na podu. Po pepelu se razgrnutom u prstenu koji odgovara obodu obližnjeg poklopca pogađa da je peka spremna. Pod je zemljani, krevet slamni, ormar je jedan, a kozje mlijeko glasno rešeta plehano dno lonca. To kozu u sobi gdje spava muze njena baba druga. Njih dvije žive u sobi od jutra do mraka. Možda to nije soba nego kuća u kojoj ima još soba, ali to se ne da vidjeti, jer ni baba ni koza iz ove ne izlaze. One su ipak druge. Nakon što se napije druginog mlijeka, baba mijesi kruh i prebire po nekoj grahorici, možda bobu, koji zatim namače u vodi. Svo to vrijeme iz babe glasa izađe svega dva puta. Prvi put, kad pomalo nespretno baci kruh na podnu peku, pa joj malo pobjegne po pepelu. Kaže: „Ode.“ Drugi put se ne razumije šta kaže, ali se razumije da je nezadovoljna jer joj grahorice kipe nad otvorenom vatrom. Zanimljivo je kako rješava taj problem. Lonac s grahoricama je za strop pričvršćen tankim lancem, pa ona svoje jelo svaki put kad provrije prije nego što je skuhano, skladnom radnjom koja otkriva rutinu, zaljulja dugim metalnim nečim. To izgleda kao mala motikica, dakle, mogla bi to biti ona stvar s kojom se diže vrela peka, iz koje je baš izvadila gotov kruh. Bit tehnike tako zaista nije ništa tehničko, kako je tvrdio Heidegger, nego je to baba koja njiše lonac. Naposljetku baba pozove kozu drugu, nahrani je iz ruke toplim kruhom, izopanči se, legne na krevet i pod glavom na jastuku zadovoljno sklopi ležaj od dlanova. Koza još malo mekeće, i legne nasuprot nje. Druge.

* Poštara, babu i  kozu protagonizirala su u vječnost dva vrlo genijalna, vrlo kratka dokumentarna filma Zorana Tadića i spadaju među njegove prve zapaženije radove: “Poštar s kamenjara” (1971)  i “Druge” (1972). Za ovaj drugi Tadić je primio nagrade na festivalima u Beogradu, Oberhausenu i Melbourneu. Rijetke su prilike da nas arhivi javne televizije hrvatske počaste ovakvim remek-djelima, bog zna koliko takvih imaju. Nedavno su, na svu sreću, prikazana oba.

Stajao sam dugo pred Soliterom, fasciniran, osećajući kako se neke važne kopče u mom izsemplovanom životu spajaju i srastaju

Od moje treće do sedme godine života živeli smo u Pirotu: otac bi zorom odlazio u kasarnu da resko izigrava rolu Strogog Inžinjerijskog Oficira – a samo sam ja znao pravu istinu – a majka bi se zaputila ka tekstilnoj firmi u kojoj je radila. Ja sam, uspešno izsabotiravši obdanište, ostajao u našem stanu na šestom spratu i gledao dole, u starinske firme radnji pirotskih zanatlija, učeći od njih prva slova, domaštavajući reči koje su sadržavale neke meni još neraznatljive simbole.

Važno je napomenuti da smo živeli u Soliteru. Ovo se mora pisati velikim početnim slovom jer je tada u Pirotu postojao jedan jedini soliter, tako da su ga svi zvali naprosto – Soliter; bilo je to uistinu lično ime ove arhitektonski krajnje neobične građevine – nikada nisam video ništa barem nalik njoj: bio je to krajnje bizaran arhitektonski poduhvat, dvanaestospratna konstrukcija sva od velikih kvadratnih belih betonskih ploča, s nekim sumanutim crvenkastim kubetom sa strane, kao da je u pitanju kućište za imaginarni panoramski lift, s čudnim pobočnim apendiksima nekih spratova, pruženim nad praznim ambisom, s kolekcijom velikih žutih gromobrana koji su se sunčali gore na zajedničkoj terasi kao nekakve lenje ptičurine, sa (u mojoj potonjoj svesti) drvenim stepenicama i s originalnim liftom iz kojeg je bilo moguće izaći tek na svakom trećem spratu (2, 5, 8, 11!). Mnogo, mnogo kasnije ispostaviće se da je ono s ličnim imenom i dalje tako: iako u Pirotu danas ima raznih solitera, dovoljno je da upotrebite tu reč bez daljih objašnjenja, i svakome će biti jasno da mislite na Soliter, na onaj jedini koji ima personality, koji je srećno izmakao predestiniranoj konfekcijskoj anonimnosti ovakvih građevina za industrijsko stanovanje. Svi su drugi tek bezvezni, anonimni i priprosti rođaci – ma, zapravo se takvima samo predstavljaju, grebući se o Tuđe Perje – koje ovaj ekscentrični gospodin ignoriše s aristokratskim prezrenjem Unikata.

Baš kad je trebalo da krenem u školu, otac je dobio Prekomandu; popakovali smo stvari u čergu i krenuli, a ja sam usput satima plakao kao kiša, priklješten u strašnoj Sićevačkoj klisuri kao miš u klopci: pošto su Pirot i Soliter bili sve što sam od života pamtio, bio sam uveren da se njihovim napuštanjem – čemu eufemizmi: njihovom izdajom, za koju nisam video nijednog suvislog i časnog razloga! – i moj život zapravo okončava.

Tri me cele i duge decenije, u kojima se dogodilo-sve-ono-što-se-dogodilo, put nije nanosio u Pirot, a onda sam prošle godine ugodnim povodom došao tamo, i brže-bolje zakoračio iz hotela u potragu za Soliterom, instinktivno krenuvši u dobrom smeru. Ugledao sam ga ubrzo, nepojamno oronulog, ali baš onakvog kakvim ga pamtim, osim što mu je neko odrezao gornju polovinu! Jer on je u mojoj svesti bio tako veeeliki, skoro kao Empire State, samo lepši; pošto sam ja bio tako mali, Soliter je morao biti tako ogroman. Pošto sam se u međuvremenu, hm, ponešto raskrupnjao, i Soliter je, po ovom Zakonu Obrnute Proporcionalnosti, neumitno opatuljastio. Stajao sam dugo pred njim, fasciniran, osećajući kako se neke važne, pritajene kopče u mom izsemplovanom životu spajaju i srastaju, a zatim sam se okrenuo na peti i otišao, s Najčudnijim Osećanjem Na Svetu, koje se naselilo u neistražene predele između mog stomaka i grla.

Pre neki dan sam ponovo poslom otišao u Pirot; dečko sa tamošnje televizije saznao je za moju ličnu priču sa Soliterom i dosetio se da bi bilo odlično da snimi intervju sa mnom baš tamo. Prvo smo se muvali oko zgrade, a onda sam se odvažio da uđem (ohrabren “legitimacijom” ove Službene Prigode) i zastali smo u hladnom, sumračnom haustoru, s neopisivo ruiniranim poštanskim sandučićima – solidna većina ih je odavno izgubila vratašca – a ja sam prošarao pogledom po njima i onda na jednom ugledao dva puta napisano prezime: Pančić. Nešto me je tresnulo u stomak, ali sam ubrzo šerlokovski pronicljivo zaključio da je to samo Iščašena Koincidencija; uostalom, to prezime nije tako retko u ovom kraju. Pričao sam o svemu tome u kameru onom TV-momku i pokazivao mu sanduče, a utom je iz lifta izašla sredovečna žena, pogledala me, zastala i odslušala moju “racionalnu” priču, i potom odmahnula glavom: ne, ne, to ste vi. To je vaše.

Ja sam posle još nešto pričao, ne znam šta, sve teže noseći bururet u glavi, i onda smo završili posao i otišli na burek, a ja sam potom svejednako insistirao da se vratim i da detaljnije i na miru osmotrim Sanduče: da, ono pravilno, ni kitnjasto ni prestrogo latinično Pančić bio je rukopis mog oca, jedva da je moglo biti zrnceta sumnje u to. Zurio sam dugo u tu Poruku Kroz Vreme (kakvu? kome?), u Trag Postojanja mog već šestu godinu mrtvog oca. Posle smo se u obližnjem kafeu šalili – mada meni nešto i nije išlo sa smejanjem – da je možda trebalo da se popnem na šesti sprat: možda bih i tamo, na vratima jednog stana, ugledao to isto prezime. A kada bih pozvonio, možda bi mi otvorila moja mlada majka – koje takođe odavno nema ovde – ili moj poletni otac, sveže obrijan i namirisan; a možda bi, ipak, na vrata izašlo zbunjeno crnomanjasto muško derle, koje sam zvonjavom sklonio s prozora, gde je proučavalo šarenilo pirotske Faune Slova.

U starim, dobrim krimićima svemu uvek ima neko jasno i blagotvorno prizemno Racionalno Objašnjenje. Možda je i sve ovo tek zaumna pričina, autosugestivni transfer; ali, recite vi šta god hoćete: ja sada znam, empirijski znam, da bih mogao ovog časa napisati pismo i adresirati ga ovako: Teofil Pančić, Soliter, 18300 Pirot, i da bi ono stiglo na pravu adresu, i da bi bilo ubačeno u pravo sanduče. Jedan čovek, jedna žena i jedan dečak i dalje zajedno žive jedan Paralelni Život u tom drvenom sandučetu, dokazujući kako nikada ništa ne prolazi i ne nestaje, jer zapravo i nema kuda da ode: samo ga Mi obično ne vidimo, jer ne umemo da gledamo, jer smo vežbani da ne prepoznajemo. Moram, moram, Bože blagi, jednom da napišem to pismo i da ga uputim na Jedinu Pravu Adresu, na Našu Adresu, Bože.

Uspon je bio dug i svakodnevan.

Na vrhu maleni trg, s kojega sam, osvrnem li se, vidio grad i naselja što su se uspinjala prema Trebeviću.

S desne strane trga siva dvokatnica s Davidovim slovom i menorom od gipsa, na fasadi, iznad prozora.

Na prvome katu stanovao je Slavenko. Imao je sestru, nje se ne sjećam, i bio dvije godine od mene stariji.

U prizemlju, davno, bio je mejtaški disko klub.

Na betonskom zidu, mnogo višem od visokog čovjeka, sagrađenom kad i kuća, stajao je natpis disco. Urednim i lijepim slovima ispisan, gledao sam ga kao dijete, dječak, mladić i odrastao čovjek.

Već dugo nije bilo disko kluba, a Slavenko i njegovi su se odselili.

Tih godina nijednom nisam pomislio otkud Davidovo slovo na kući na Majtašu

Uspinjao sam se do nje, pa dalje, uz Sepetarevac, i nisam pitao odakle tu taj znak. Nisam imao razloga.

Početkom osamdesetih ispred kuće je, na kolovozu, načinjeno taksi stajalište. Taksisti su se po cijele dane dosađivali, igrali šah i čitali novine ispod Davidovog slova, na kući u kojoj odavno nitko nije živio i nije bilo disko kluba.

Moglo se tako, ne razmišlja se dublje o kućama pored kojih se svakodnevno prolazi.

Sedamnaest godina nakon što sam otišao iz grada u kojem skoro više ništa nije moje, u Opatiji, u hotelu Adriatic, sjedim s rabinom E. P. Bili smo školski drugovi, premda se u to vrijeme nismo poznavali. Išli smo u suprotne smjene.

Pitam ga šta je bilo u kući na Mejtašu.

Sinagoga, kaže. Il kal di Bilava. Tako se zvala. Sagradili su je za sebe, malo po dolasku Austro Ugarske, članovi jednoga dobrotvornog društva.

U Sarajevu je postojalo sedam sinagoga, kaže.

Važan podatak.

Danas kada ne živim tamo, i neću se vratiti.

L. je studirao na Univerzitetu Georgetown, a nakon magisterija ostao je živjeti u svom studentskom stanu, trudeći se da održi isti način života. Radimo skupa, vršnjak je moga sina, i štitim ga roditeljskim refleksom: odnosim se prema njemu onako kako priželjkujem da se drugi odnose prema mome djetetu. Redovito kasni na posao, a nekad prespava i ne dođe. Kad se sljedeći put pojavi, s vrata pita: “Jesam li dobio otkaz?” “Nisi.” On onda stisne šaku da se sudarimo pesnicama. Nekad kasni u danu kad je posla toliko da je njegovo prisustvo neophodno, pa nervozan kažem: “Ovo ti ni rođeni otac ne bi tolerisao.” I on kaže: “Ne bi.”

Prije nešto manje od godine, sreo je svoju djevojku iz srednje škole i proveli su dan skupa. Nekoliko mjeseci kasnije, došao je zbunjen, sreo je istu djevojku, a ona mu je otkrila da je trudna. Ubrzo nakon toga su se vjenčali. Prošlo je od tada šest mjeseci, cijelu proteklu sedmicu nije radio da bude uz suprugu koja je upravo rodila, a danas se pojavio kao sretni otac. Tražio sam da vidim fotografije bebe, a on je tvrdio da ih je zaboravio, da će ih pokazati sljedeći put kad dođe na posao. On radi četiri sata, a deset minuta do jedan, prije nego što je pokupio svoje stvari, počeo je da se ispovijeda. I to je bilo veliko iznenađenje za mene, zato što je ispovijest započeo izjavom: “Ja sam imao ozbiljnih problema s tvojim političkim idejama.” “Kojim mojim političkim idejama?” “Recimo, tvojim odnosom prema zastavi. A meni je američka zastava bila sakralni objekt.”

Onda je otvorio svoju stranicu na Facebooku da pokaže fotografije bebe. “Ovo je u bolnici”, kaže. Na slici je beba umotana u svoje prvo odijelce. Međutim, odijelce je s motivom američke zastave, beba leži na dekici s dezenom američke zastave, kapa na bebinoj glavi ima dizajn američke zastave… Od zastava se nije moglo vidjeti novorođenče, a neočekivana ispovijest je, kažem, bila veliko iznenađenje, zato što sam sve vrijeme bio uvjeren da razgovaram s političkim istomišljenikom. I otkud sada ovaj transparentni patriotizam u nečemu tako sakralnom kao što je izbor prve odjeće upravo rođenom čovjeku?

“Jučer sam sjedio na verandi”, kaže. “Beba je spavala, a mene je obuzela velika nesigurnost. Mislio sam o svome sinu, o tome šta ga u budućnosti čeka, i u tom trenutku se na ulici, pred mojim pogledom zaustavio jedan ford mustang s naljepnicom otraga na kojoj je pisalo: Ni jedna zastava nije vrijedna nevinog ljudskog života. Gledao sam u naljepnicu i tada sam se sjetio tebe, sjetio sam se mojih problema s tvojim političkim stavovima… Priznajem: bio sam u krivu.” Nakon toga je otišao.

Ostao sam sam i sve oko mene izgledalo je prilično gluho. Ne pamtim da sam ikada s L. razgovarao o zastavama. To onda znači da je on čitao nešto što sam napisao. I sjetio sam se jedne pjesme u kojoj Edvard Kocbek kaže da je “govor postao izopačeni oblik šutnje”, a da je poezija “izopačeni oblik govora”. A zašto sam se toga sjetio? Ne znam.

Svi koje znamo voljeli bi da su grublji. Mi ne žudimo za dubinom nego za korom. Po mogućnosti otrovnom, tako da nas zapamte svi i sve što pokušava prodrijeti u naše malo carstvo. Unatoč tome što su takvi graničari po nas opasni. Audenovi stihovi kao da stoje s druge strane ovog vapaja suptilnih za tvrdim štitom koji će ih grubošću obraniti od grubosti svijeta. On piše o čovjeku koji nije uspio sačuvati svoje carstvo, i koji, baš kao i njegov otac prije njega, stiže “tamo gdje se misao optužuje, a osjećaj ismijava”, i kojemu ne preostaje ništa drugo nego da vjeruje svome bolu. Auden ne savjetuje naoružavanje nego patnju, čak komunikaciju s patnjom. Da bi se nekamo stiglo, potrebno je izazvati odron obrambenih inovacija. Budući da je ostao bez svoga carstva, Audenov je junak očito primoran na putovanje, a dok putuje mora vjerovati tako odbojnom orijentiru kao što je bol. Thomas Browne je – iako je živio tristotinjak godina ranije – očito znao o čemu se ovdje može raditi: “Čovjek se može pravednički držati istine kao što može pravednički držati grad, a da ga svejedno prisile na predaju”. No Auden ne spominje pravdu, on, čini se, smjera na imaginacijsko carstvo, na maštalački kapacitet, na proizvodnju konstantno novih odnosa, na nestabilnost, mobilnost i obogaćenost do kojih se dolazi radom čovjekova poiesisa. Što je sve u određenoj vezi sa sublimnim. Glavna je stvar zemljanima naći utočište, zaklon, pa u zaklonu onda još jedno odvojeno spremište za jade. Kant opisuje čovjeka koji, dok s toplog mjesta gleda neku prirodnu nepogodu, osjeća sigurnost i nemoć istovremeno, i koji razmišlja što bi mu moglo dati apsolutnu sigurnost u prevrtljivom svijetu prolaznih i često pogubnih fenomena. Kantov je odgovor poznat, samo što nitko od pametnih nije dovoljno lud da bi ga se držao. Zašto biti moralan kada mogu biti – pa, skoro sve ostalo, recimo. Vjerojatno bi se do stanja koje je Auden pokušao opisati najbolje došlo kada bi se njegove stihove oljuštilo od kićenih carskih slika. Stihovi su, međutim, i ovako odjeveni dovoljno strašni; valjda je Brodski napisao kako je Auden užasno realističan pjesnik. Direktan. A svejedno, u najmanju ruku, suptilan. Jer ono što izviruje iz njegovih stihova skoro da je pojačivač čitateljevih osjećanja, ili, a to također nije rijetko, njihov pokretač – daje ti nešto čega prije nije ni bilo, konkretnu sliku jedne propasti s kojom se krivo poistovjećuješ. Daje ti mašinu za putovanje, stroj za prodor na drugu stranu. Novim uglom, direktnim a opet suptilnim, iščupa te iz opsjednutog grada u koji si se u međuvremenu pretvorio. Međutim, kao uvrnuta činjenica ostaje fakat da se ljudi žale na višak osjećaja, na manjak novaca, na višak pameti, na manjak statusa. Ovdje smo već na terenu  kakvog vrsnog psihologa, no s ove strane psihologijske zaumne meštrije sve je, iako prepleteno, zapravo jednostavno: mi smo slijepi ljudi. Eliot je spjevao pjesmu u čast beznačajnosti misli šupljih ljudi. Čovjek je odonda napravio još korak dalje: mi sad više nismo samo šuplji nego ktome i slijepi. Jehuda Amihaj pisao je stihove koji imaju nešto od zagasite atmosfere ovog sljepila, samo što je kod njega sve još dodatno pojačano nazočnošću smrti. Neki mladi čovjek, vjerojatno ratnik, silazi niz stube. Tiho zatvara vrata, otvara prozor i gleda. Amihaj onda ubrza pjesmu i odmah korak dalje savjetuje da ne plačemo za onim koji je otišao, nego da radije oplakujemo onoga koji silazi niz stube, i posebno, da oplakujemo fotografiju što pamti umjesto nas. O rascjepkanom svijetu nisu pisali samo pjesnici, to je danas tako očita činjenica da gotovo pa u potpunosti pripada znanosti: David Bohm piše o čovjekovoj sposobnosti odjeljivanja od svoga okoliša. Dijeljenje tj. rascjepkavanje je tek način mišljenja o stvarima, nedvojbeno svrsishodan kada su u pitanju “praktične, tehničke i namjenske djelatnosti”. Bohm misli kako brkamo način našeg odnosa sa stvarima sa načinom na koji te stvari opstoje. Kako god bilo, čini se da je za uredno zbrajanje potrebno dvoje: miran um, um koji se ne uživljava u promatrano, i znatna količina tehnike, bila ona znanstvena ili pjesnička, svejedno. I Bohm je mislio da je za u sebi okupljena čovjeka svijet cjelovit, kao što je mistik Amiel mislio da je svecu sve božansko. Posljednja stvar za kojom bi Amiel, ili netko kao Amiel, vapio, bila bi grubost. Iz toga ne treba izvlačiti krive zaključke: samo je suptilnost dovoljno gruba da sve vidi. No to nije ona prva grubost. Grubost koju zazivlje tipični zemljanin prije da je okorjelost, prije da je nekakva gadna vučja osobina nego tvrdoća dijamanta koju je zazivao Nietzsche, gdje je to rafiniranost skalpela – ako je suptilnost išta, ako je njene koordinate moguće smjestiti igdje, onda je to svakako negdje blizu preciznosti, i to tako blizu da bi bilo moguće govoriti o srodstvu. A o preciznost se moguće posjeći. No za sva ta lociranja bilo bi potrebno sastaviti opći gravitacijski sustav unutarnjeg života, mapu posuvraćenih nebesa te se svojim očima uvjeriti je li tome doista tako. Ta skrivena nebesa vjerojatno prije da izgledaju kao uzavreli lonac ispod kojega gori vječita vatra što je razgara nepoznati suptilni grubijan, nego kao neko veliko i ozbiljno i ljepuškasto nebo iz astroloških udžbenika. Vatra gori, a termini se tope, prelaze jedan u drugi, izazivljući svojevrsnu zatravljenost u svakome tko se nad njih nagne.

Sedmog avgusta 1710., dakle, prije ravno tristo godina (dobro, i jedan mjesec), Sviftov se Guliver zadnji put otiskuje na pučinu, i to ovaj put kao brodski kapetan. Okolnosti, vjetar i pobuna na brodu će učiniti da završi u Zemlji Hojnhima, mudrih konja.

Silvija Plat u svom opusu ima dvije pjesme koje direktno aludiraju na Džonatana Svifta,  čovjeka koji je pametno postupio i sam sebi napisao epitaf. Prva pjesma je nastala na samim počecima njenog pjesničkog stvaranja i zove se Tale of a Tub (1956), a druga neposredno pred njenu smrt i u pitanju je pjesma Gulliver (1962).

Kao što znamo, Lemjuel Guliver imao je svakakvih dogodovština, od onih uslovljenih proporcijama stanovnika dalekih zemalja do zemalja u kojima su konji u svakom smislu superiorniji ljudima (u svom zanimljivom eseju o Sviftu, Orvel ih doživljava radije kao totalitarno nego kao utopijsko društvo), spuštao se Guliver niz dekoltee dvorskih dama kao u nekom Almodovarovom filmu, učio nove jezike i sretao čudnovata stvorenja, među kojima su i oni koji su, recimo, čitav svoj vijek posvetili mekšanju kamena za jastuk i uzgoju gole ovce.

Da li je neobično da je Silvija Plat za svoju pjesmu o ovom pustahiji, čiji se doživljaji nepravedno svode na dječju književnost, odabrala upravo scenu u kojoj po Guliveru skače buljuk Liliputanaca?

Možda i ne toliko.

Ako pogledamo korice različitih (integralnih) izdanja Guliverovih putovanja, na njima su najčešće upravo scene iz prvog dijela, Putovanje u Liliput, čiji su stanovnici 12 puta manji od normalne visine. Moguće da je ovu briljantnu pjesnikinju inspirisalo upravo ovo Pingvinovo izdanje koje i sama držim u ruci, a na kojem vertikalni Guliver izgleda kao neki drugar Bleka Velike Stene.

Osim toga, Guliver u pjesmi Silvije Plat pomalo postaje selebriti; kao što se ljudi zlurado raduju na vijest da je Robert Dauni Džunior opet uhapšen pijan za volanom, tako ima neke slasti vidjeti gorostasa Gulivera, svjetskog putnika i avanturistu, kojem su ograničeni Liliputnaci stali u kraj.

Silvija Plat tako Gulivera upoređuje sa oblacima koji klize po nebu i kaže:

“Za razliku od tebe / Oni nisu ničim vezani”

Kada se budi nakon brodoloma, Guliverove spone nimalo nisu metaforičke. Liliputanci su ga priheftali (“Ljudi pauci su te uhvatili”) i pažljivo istražuju ovu džinovsku masu pred sobom. U imaginaciji S. Plat njegovi nožni prsti su im “relikvije” a usta – “ponor”.

Guliver, međutim, neće još dugo ostati u tom nezavidnom položaju. Nakon rješavanja elementarnih fizioloških potreba, on se u detalje upoznaje sa ovim svijetom. Saznaje da pišu ukoso, iz jednog ugla lista na drugi, prevara se kažnjava smrću, svoje mrtve sahranjuju s glavom nadole (jer smatraju da će se za jedanest hiljada mjeseci svi mrtvi dići iz grobova pa će se tako zemlja, koju oni smatraju pljosnatom, naopačke okrenuti i svi uskrsli će stajati spremno na nogama), i još smatraju da su roditelji zadnji ljudi kojima se treba povjeriti odgoj njihove djece. (Isuse!)

Nedugo nakon što su ga oslobodili, Guliveru dolazi liliputanski Kolin Pauel, njihov državni sekretar. I tako se on, u meni jednom od najdražih dijelova Guliverovih putovanja, žali nasukanom Guliveru na, što bi se reklo, stanje u regiji.

Prva je podvojenost u zemlji, koja je uzrokovala dvije frakcije, trameksane i slameksane koji se razlikuju jedino po – minimalnoj! – visini njihovih potpetica, ali koji su ljuti protivnici.

Drugo, priča dalje sekretar, Liliputancima prijeti invazija sa (komšijskog) ostrva Blefusku. I tu ga Pauel malo upućuje u geopolitičku situaciju: radi se o tome da njihova istorija ne spominje nijednu drugu kraljevinu osim ove dvije, liliputansku i blefuskansku, ali su oni započeli ogorčen rat koji traje već trideset i šest mjeseci. A rat je započeo iz slijedećih razloga:

“Opšte je poznato da su se jaja, kad hoćemo da ih jedemo, razbijala na širem kraju. Međutim, deda sadašnjeg Veličanstva je, kad je bio dijete, htio da pojede jaje, ali se pri tome posjekao. Nakon ovoga je naredio da svi njegovi podanici, pod prijetnjom smrću, razbijaju jaja sa užeg kraja, s vrha.”

Ovo je izazvalo pobunu i računa se da je “jedanaest hiljada ljudi otišlo radije u smrt nego da se pokori i jaja razbija s vrha.” O ovom je sporu objavljena gomila debelih knjiga, ali ne samo to.

Protivnici su ih, naime, optužili da stvaraju “vjerski raskol time što smo se ogriješili o jedno od osnovnih učenja našeg velikog proroka Lustroga, u pedeset i četvrtoj glavi Blundekrala.”

I tu Svift dodaje u zagradi, “što je njihov Kuran” (which is their Alcoran).

Ali, sekretar smatra da se radi o natezanju jer sporne riječi ovako glase:

“Svi pravi vjernici razbijaće jaja sa pogodnije strane; a koja je strana pogodnija, izgleda, po mome mišljenju, da je prepušteno savjesti svakog pojedinca da to riješi, ili bar vlasti vrhovnog suca.”

Dakle, svakome po vlastitom nahođenju i savjesti. Ako je imate.

Iz današnje perspektive, Sviftov je osamnaestovjekovni engleski jezik nevjerovatno vibrantan i prohodan, ali to nije jedini razlog da se ova njegova metafora s jajima može primijeniti na koješta oko nas.

Mnogo je danas gulivera koji svoja saznanja velikodušno dijele sa javnošću. Tako je, recimo, autor dokumentarca ‘Abrahamova djeca’, koji sam jednom slučajno ubola na istorijskom programu, prešao “32 hiljade milja, osam zemalja sa tri religije” u pokušaju da rasvijetli šta i ko nas, brate, zavadi.

Valjalo je ostati sabran pred kamerama dok mu hodže u Al-Azharu govore kako samoubice mora da su došli u neki ćoravi sokak pa su raznijeli i sebe, ali i one koji se nađoše u blizini ili dok ga hipertonični zapjenjeni radijski voditelj iz regije biblijskog pojasa uvjerava da su muslimani čisto zlo.

Došao je naravno i u Sarajevo (“mali Jerzalem”) i to su mi obično najzabavniji dijelovi ovakvih emisija (kadar tramvaja, kadar iz Parka prinčeva, malo Markala itd). Ovaj put se pred objektivom nije našla nijedna istaknuta ličnost iz javnog života koja bi se na nekom ćepenku pohvalila multikulturom i baklavama, ali zato se ukazaše oni najuzvišeniji među nama: rabin, pop i hodža. Kao u nekom vicu. I otprilike tri sekunde nakon što su se našli pred kamerama (srećom, zasebno), dijalog posljednje dvojice se malo oteo kontroli pa su nimalo elegantno jedan drugog počeli optuživati da lažu. I to je bilo baš lijepo gledat.

Na kraju autor dokumentarca citira ovog istog Svifta koji je rekao da se čini da imamo dovoljno religije da se mrzimo, ali ne i da se volimo, pa u duhu zapadnjačkog optimizma zaključuje da nam ipak valja živjeti zajedno. Što lijepo zvuči pred kamerama, ali što u praksi nije nimalo jednostavno.

I tako, dok se blefuskanci i liliputanci svađaju oko toga treba li jaja tucati s gornje ili donje strane i u tome im, štaviše, prolazi njihov mravlji život, sva sreća da postoje neki savremeni guliveri koji neopterećno surfaju i ukazuju na svu bijedu ovakvog cjepidlačenja.

Amen.

U grad su jutros stigli Palestinci i Izraelci. Opet će otpočeti mirovne razgovore. Nema više ni jednog čovjeka na planeti koji u te razgovore vjeruje, niti više ima i jednog novinara koji na spomen mirovnih razgovora ne slegne ramenima i pomisli: Opet! Ali, iza tog planetarnog političkog beščašća stoje životi nevinih koji i u ovoj noći ginu nadomak jeruzalemskih zidova, i već zbog toga, kad dani novih mirovnih pregovora dođu, prati ih glumljena nada i vjera da će ovaj put, eto, odnosi među ljudima izdobriti.

U potrazi za snimcima mirovnih pregovora iz Madrida, Washingtona i Osla, danas sam u arhivi premotavao stare trake iz 1991, 92, 93. godine. Trake premotavam brzo, a tamo gdje je kakvo nasilje, gdje je kakav divlji plamen, usporim se, pomišljajući da je to snimak s okupiranih palestinskih teritorija. Ali, svaki put se ukaže poznati bosanski pejsaž, ili poznata gradska ulica na kojoj neko gine, ili fasada eksplodira, nakon čega neko nervozan puši pred ulazom u gradsku bolnicu. Tad se, po inerciji, usporim. To jeste pogled u vlastitu prošlost. Nekad te prizore gledam s velikim zanimanjem, a nekada me ispune turobnim osjećanjem, nalik na vrtoglavicu. Svaka je prošlost beskonačna.

Ali sada, pred kamerom je pusta Titova ulica, čuju se glasovi ljudi kojih u kadru nema. Dozivanje, i smijeh. Potom, iz Dalmatinske ulice izlazi mladić i kad je vidio kameru, mahnuo je instinktivno. Postoji ta reakcija kod ljudi da, kad se zateknu pred kamerom, imaju potrebu da mahnu nekoj konkretnoj osobi koja će ga prepoznati kad snimak bude gledala, ili je pozdrav upućen pogledima svih potencijalnih poznanika. Ali ja želim vjerovati da je to pozdrav jednoj, izdvojenoj osobi. Mladić koji je mahnuo kameri je B., konobarisali smo u istom kafiću. Kad je počeo rat, kafić je bio zatvoren. Došao je jednog dana s prijedlogom da ga opet otvorimo, zato što je kafić imao idealan položaj, bio je ispod nivoa ulice, i zbog toga zaštićen od granata. Njegov prijedlog je bio dobar. Potražio sam ga tih dana, ali njega više nije bilo. Ubijen negdje ispod Trebevića. Na snimku sada maše objektivu kamere i to traje četiri sekunde. Vratio sam te četiri sekunde nekoliko puta.

Nakon osamnaest godina, opraštamo se. On maše meni, i ja mašem njemu iz daljine.

Cesta nad Konavoskim poljem. Prolazi mimo sela gornje bande. U dubini aerodrom. Avioni manevriraju iznad Cavtata, pa od pučine i otočića Mrkana, gdje je davno bila karanatena za strance koji bi u vremenima kuge pošli u Dubrovnik, započinju spuštanje na Čilipe.

Kraj je kolovoza, sunce rano zalazi.

Nakon Lovorne naglo skrećemo, pa vozimo uzbrdo, iznad profundi i kroz borovu šumu, cestom na kojoj bismo se jedva s drugim mimoišli. Ali odozgo nitko ne nailazi. Mirni smo, jer znamo da neće naići.

Vozimo se u Kunu, koja se, zbog puno većeg i naseljenijeg istoimenog mjesta na Pelješcu, službeno zove Kuna Konavoska.

Selo kamenih kuća, pod samom planinom Snježnicom, na kraju je svih dubrovačkih i konavoskih puteva. Nikamo se iz Kune ne ide.

Kuće su redom široke i prostrane dvokatnice, sagrađene u vrijeme kada se živjelo u obiteljskim zadrugama, pa bi po nekoliko porodica obrađivalo zajedničku baštinu, a domovina se nikad nije dijelila jer bi je djelidbom nestalo.

Nakon tog vremena u Kuni više nije građeno.

Po urednim, geometrijski pravilno raspoređenim dolcima, muškarci okopavaju zemlju, plijeve korov po povrtnjacima.

Dan je bio vruć, posljednji takav ove godine, pa su ljudi izašli tek po zalasku sunca.

Prizor je taman, skoro crno-bijel, kao na jednoj slici Gabrijela Jurkića, iz Umjetničke galerije u Sarajevu, za razrednog obilaska osamdeset i prve.

Samo se zemlja crveni.

Stojimo na groblju, pokraj crkvice, na kraju cimentne staze, koja teče tristotinjak metara do prvih kuća.

To je put kojim prolaze sprovodi. Ne može taj hod za kovčegom trajati duže od petnaestak minuta, a spuštanje u grob vidi se sa ama baš svakoga prozora u selu.

Dva ili tri puta rekli smo dobar dan, ljudima koje ne poznajemo.

S prozora su nas gledale žene u crnom. Nisu djelovale ni znatiželjno, ni zlokobno. Gledale su kao da gledaju rijetke posjetitelje, kanarinca, srnu ili dva zeca.

Zaboravio sam reći da nas je pri dolasku dočekao njemački ovčar. Dobrodušan i veseo, bio je spreman pratiti nas u šetnji.

Prema popisu stanovništva u Kuni živi tridesetak ljudi.

Nikamo se iz Kune ne ide, nego nizbrdo, putem kojim smo došli, na kojem se ni sa kim nećemo mimoići, osim s avionom, u zraku ispod nas.

Ovu je fotografiju Feđa snimio uz intervju Milorada Bibića, objavljen u Slobodnoj Dalmaciji. Intervjuirana, fotografkinja Biljana Gaurina, lijepa, mlada i glamurozna, sa crvenom ružom u kosi.

Slika je komentar njezinoga začudnog opusa: Biljana snima svoju babu Maru, sinjske žene, običaje i narav svijeta koji nestaje pred modernizacijom i zaboravom, ali snima i Severinu, svu u bojama i u šarenilu, usred bogatog i lakoprolaznog televizijskog i estradnog svijeta.

Da bi povezao kamen i crne marame Dalmatinske zagore, s metropolskim neonima i skupim novinskim editorijalima, Feđa je Biljanu popeo na magarca. Ona mu je sjajno pozirala. (mj)