Nakon rata, godinama su na more išla samo bolesna i siromašna djeca, siročad i samrtnici, kojima bi morska klima čudom trebala povratiti život. Iako je to bilo vrijeme čuda, ti ljudi su umirali, tako da je mnogim Sarajlijama, Zemuncima ili Dobojlijama kao mjesto smrti upisan Cavtat, Hvar, Baška Voda… A pogotovo Dubrovnik. Tamo se krajem četrdesetih i pedesetih godina odlazilo bolovati i umirati, tako da je na Boninovu, u godinama kada si još obilazio to groblje, bilo odraslih i djece iz Sarajeva, Kaknja i Zenice, koji su tu, negdje u blizini umrli, pa ih je pokopalo među gosparima i oriđinalima, među običnim svijetom dubrovačkim, koji je tu živio i na tom se mjestu kopao po nekome ljudskom, porodičnom i historijskom redu. Oni su, sa svojim smrtima, bili incident, zarastao u travu, čije će drvene piramide – koje su u to vrijeme zamjenjivale nadgrobne križeve i nišane – istrunuti i nestati, kao što je nestalo i svega drugog o čemu govori ova priča.

Djeca koja su rođena u ratu bila su rahitična i škofulozna, bolovala su od tuberkuloze kostiju i bubrega, ili od one obične tuberkuloze pluća, patila su od svih poznatih avitaminoza, slabo hranjena, tankih i plitkih korijena, umirala su lako, a društvo se pokušavalo o njima brinuti tako što ih je slalo na more. U školskoj poliklinici, blizu kina Partizan, radila je tih pedesetih godina doktorica Carole Delianis. Distancirana, postarija dama u savršeno bijelom mantilu, sa naočalama zlatnih okvira, bila je od onih osoba za koje se ne bi moglo reći da se nisu primile u Sarajevu, nego se Sarajevo nije primilo u njima, niti im je u govoru, izgledu i ponašanju ostavilo ikakvog traga. Bila je požrtvovna i nasmiješena, dok je razvrstavala i sortirala djecu, tražeći načina da svako od njih dobije priliku za život, onako kako je proklamirano u Hipokratovoj zakletvi i u programskim dokumentima Saveza komunista Jugoslavije. Doktorica Delianis određivala je koja će djeca ići u Vilu Kaboga, na oporavak.

Majka je tamo poslana u rujnu 1950. Imala je osam godina, bila je izrazito malokrvna, pozitivna na besežiranju, slabog apetita, tiha i nevidljiva, pa je doktorica procijenila da će joj more pomoći. Do Dubrovnika djeca su putovala u pratnji odgojitelja i medicinske sestre, najprije uskotračnom željeznicom do Mostara, a dalje kamionima sve do Dubrovnika. Put je trajao oko šesnaest sati.

Vila Kaboga, patricijski dubrovački ljetnikovac, pretvorena je nakon 1945. u odmaralište za siročad i djecu palih boraca, ali ubrzo zatim postala je lječilište i oporavalište djece Sarajeva. Priča Vile Kaboga, u petnaestak poslijeratnih godina, kada su kroz nju prolazile tisuće djece, u dobi od nekoliko mjeseci do petnaest godina, propuštena je tema neke “male povijesti”, rubno opisana u romanu Mome Kapora “Provincijalac”. Majka je tu boravila punih mjesec dana, sve do 10. listopada, kada su ih na jednak način, kamionima pa vlakom, vratili u Sarajevo. Iz Dubrovnika u čije se mire i zidine nije moglo gledati, koliko su blještali na jesenjem suncu, pa će joj se taj grad do kraja života vraćati uz ugodnu senzaciju bola u očima stisnutim prema svjetlu, stigla je u Sarajevo, zatvoreno u školjki magle i ugljenog dima, u kojem će uskoro pasti prvi snijeg. Iz Dubrovnika ju je ispraćala tetka Lola – koja joj je s Brankom i dundom Andrijom dolazila i u Kabogu, da je vode kod Cele na kolače – a kod kuće su je dočekali majka i otac, tmurni i zatvoreni u svoju nesreću i u bezizlaz kuferaškoga grada, iz kojega ćemo otići tek kada nas više i ne bude.

To je bilo prvo njezino ljetovanje. Do sljedećega proći će punih osam ljeta. U međuvremenu, ići će se u Dubrovnik kod tetke i dunda, ali kad nisu vrućine, s proljeća i s jeseni, tako da se tih godina nije okupala u moru. Jednom će se, 1955. u Dubrovnik ići i zimi. Dundo Andrija umro je krajem prosinca te godine, pa su Nono, Nona i majka po snijegu i ledu putovali na njegov sprovod. Imala je tada trinaest godina, putovanje je bilo takvo da joj se činilo da neće stići, da će umrijeti, smrznuti se negdje na Ivan planini, preko koje se vlak i usred ljeta sporo penjao, a u Dubrovniku ih je dočekala velika bura. Dok su dunda spuštali u grobnicu, uza sami zapadni zid groblja na Boninovu, bura je bila toliko jaka da je daleko na more bacala ono što je govorio svećenik. Samo se vidjelo kako otvara usta, ali se nisu čule riječi, jer su već bile daleko, negdje iza Lokruma i Dakse, na pola kanala prema Italiji. Kada su se svi krstili, pošla je i njoj ruka, ali ju je Nona udarila po prstima. Zašto? O tome bi se, opet, mogla ispočetka ispričati priča. Ali odavno već nema vremena… Za Sarajevo su se vraćali na Božić 1955, probijali su se od kolodvora kroz snijeg koji nije prestajao padati. Okrenula se kada su stali pred ulaz u zgradu, dok je Nona tražila ključ, i više nije bilo njihovih tragova u snijega. Tako je gusto padao.

U srpnju 1958. išla je na prvo pravo ljetovanje, dva tjedna u Budvu. Njezina rodica Nevenka, koja će na jesen diplomirati na arhitekturi, vodila je svog zaručnika Nacija, Ignjaca, Vatroslava, kako god je kome drago, a mog budućeg tetka. Išli su i njihovi prijatelji Milan Ristanović, pa Jug Milić i Zdenkica, tako da im majka, kojoj je tad bilo šesnaest, nije teško pala. Tih godina već se potiho i stidljivo kretalo u prve turističke avanture. Prošlo je pet ljeta od Staljinove smrti, Hruščov je došao u Beograd kao u svoju Canossu, ugled Jugoslavije u svijetu silno je porastao zbog te konačne pobjede maloga Tita nad velikim Hazjajinom, pa se, po prvi put, znatnije popravio i životni standard. Istina, putovala je, još uvijek, samo mlađarija, umjetnici i čudaci, i proći će još nekoliko godina prije nego što zavlada masovni ljetni turizam i jugoslavenska se porodica spusti na more.

Majka se u Budvi prvi put stvarno zaljubila, u onoga beogradskog glumca koji će kasnije igrati derviša Ahmeta Nurudina, u filmu “Derviš i smrt”, režisera Zdravka Velimirovića. Neće ta ljubav potrajati samo dva tjedna toga budvanskog ljeta, nego će se provlačiti godinama kroz njezin život i kroz proreze za pisma, i pretvoriti se na kraju u neku životnu legendu. Kada bi se sedamdesetih i osamdesetih pojavio na televizijskome ekranu, u nekom filmu, ona bi samo zastala u prolazu: “Mili Bože, kako je samo lijep!” I nastavila bi dalje, ne pogledavši film i ne zanimajući se previše za glumačka umijeća svoga budvanskog izabranika.

Sljedećih ljeta, bit će problem pomiriti odlaske na radne akcije s odlascima na more. Za majku će, kao i za veći dio njezine generacije, radne akcije biti važnije. Na njima se događao stvarni život, a ne san, i postojala je nada da bi se sav njezin život mogao preobraziti nakon jedne radne akcije. Kako se to nije dogodilo, svijet moje majke kliznuo je u propast. A onda sam se rodio ja, što će propast pretvoriti u trajno stanje.

Ali ipak, uspijevala je da svakoga ljeta ode u Dubrovnik, na sedmicu dana kod tetke Lole. Sve dok njoj nije dojadilo, pa joj je rekla: “Ne moraš mi baš stalno dolaziti, ne moraš se baš toliko brinuti za mene!” Mislilo se da će obiteljska ljutnja na tetku Lolu trajati do groba i preko groba, ali nije prošlo ni dva mjeseca, a tetka je došla kod nas u Sarajevo: “Evo me, ja došla!” Rekla je, kao i svaki put što kaže, a majka se sve trudila da negdje u razgovor udjene, pa da ona sad njoj kaže: “Ne moraš baš stalno dolaziti…” Ali nije se to s tetkom Lolom moglo, pa je odustala, i sljedećeg ljeta ponovo joj se pojavila na sedmicu dana u Dubrovniku.

Majka nije bila od velikih odlazaka na plažu. Kupala se na Porporeli, gdje se i njezina majka kupala kad je bila mlada, i gdje je jednom davno, krajem prvoga svjetskog rata, osvojila zlatnu medalju na gradskom plivačkom prvenstvu, i gdje su se, uostalom, kupali i drugi Stubleri, sve dok nas 1920. nije zbog sindikalizma protjeralo iz Dubrovnika u Bosnu. Porporela je jedna od tačaka u kojima se može fiksirati povijest ove porodice. Tu možemo, nekon što nas više nema, u fikciji i fantaziji snimiti jednu veliku zajedničku fotografiju, na kojoj bismo bili svi, od Karla Stublera i njegove srcoboljne žene, naše omame, Ivane Škedelj (ili Johanne Skedel) do nas koji odlazimo plaćajući, za sljedećih nekoliko desetljeća, račune na sve njihove sarajevske grobove.

Kada sam se rodio, i mene su nosili tetki Loli u Dubrovnik. Proplivao sam na Porporeli, u onome strašnom, dubokom moru, kojeg nikada nisam volio, jer mu se ne vidi dno. Imao sam tri godine. Majka je bila sretna, jer je, po njezinom mišljenju, postojala opasnost da nikada ne naučim plivati, pošto mi je otac – neplivač. A ja sam fizički isti on, imam i neke njegove osobine, te brojne naslijeđene antitalente.

Majka se nikada nije zaljubila u Dubrovniku, iako je Dubrovnik bio pun glumaca i glazbenika. Jednom je pružila ruku Svjatoslavu Rihteru, da se popne na brod za Lokrum. Dlan mu je bio mekan, ruka čvrsta kao čelik. Obujmio joj je šaku dugim gipkim prstima, svu ju progutao, tako da je majci srce jako zakucalo, jer je pomislila da će maestro Rihter u stisku njezine šake otkriti da ona ne svira klavir baš tako dobro. Sitan je njezin talent, i odjednom se, prvi put, zbog toga posramila. Dok su plovili na Lokrum, šake je držala skrivene u širokim lanenim rukavima. Skrivala ih je i iste večeri, dok je u Kneževu dvoru slušala njegov koncert.

Svaki je grad na obali, od Rovinja do Ulcinja, imao svoje slavne ljetne goste. Nije važno bilo njihovo, eventualno, bogatstvo. Uostalom, većina slavnih bili su prosječno siromašni ljudi. Ali bili su umjetnici. Od početka šezdesetih, sve do pred propast Jugoslavije, nakon čega majka više nikada nije ni ljetovala, u ljudima je živjelo strahopoštovanje prema slikarima, glumcima, režiserima, a pogotovo slavnim piscima. Izbezumljivala ih je pomisao da će sve ovo netko opisati, da će ovo ljeto, koje bi po svemu bilo jedno sasvim obično ljeto, ući u priču, u književnost i u rečenicu koja je istinitija i tačnija od svih drugih rečenica, u rečenicu književnika. A može biti i da će cijeli jedan roman biti posvećen ovome ljetu…

Mjesto koje ne bi imalo svoga slavnog pisca, slikara i režisera, bilo je beznačajno, jer se nije kvalificiralo za vječnost. Ako je takvo mjesto na obali uopće postojalo, iako nam se danas čini da nije.

Ali nijedan grad na obali nije se mogao mjeriti s Dubrovnikom. Na Banjama i na Šulićima, pa čak i na našoj Porporeli, svakoga dana kupao se neki slavan svijet. Vidim ga i sad, kako do nas, na svome kratkom peškiriću, valjda uzetom iz hotelske sobe, sjedi veliki glumac Branko Pleša, i gleda prema Lokrumu, kao da se pokušava sjetiti nečega što je zaboravio. Gospodstveno uzvišen, debele donje usne, koja licu stvara izraz zadovoljstva, dok njome prelazi preko suhe gornje usne, Branko Pleša, već dugo mrtav, još duže odsutan, i danas, vjerojatno, sjedi na Porporeli, dok ga majka sa strane gleda, ne usuđuje se progovoriti, a nešto bi mu rekla. I smetnja joj je što je tu s djetetom. Srećom, oboje su mrtvi, tu na Porporeli, u nekoj svojoj vječnosti, u kojoj ih ne mogu omesti ni kruzeri, ni današnji gospodari tog grada u čiju se ljetnu kamenu bjelinu nije moglo gledati.

Ljeto je 1974, majka se sprema za premijeru Hamleta, u režiji Dine Radojevića. Kraljevića igra dvadesetosmogodišnji Rade Šerbedžija, a ona se dugo uređuje, ima tremu, nervozna je što kasni. Predstava je na Lovrijencu, gore pod nebom, odakle se može pasti i poginuti. Vraća se očarana, govori da život ne vrijedi ništa ako svaki osjećaj u životu ne košta skupo kao u “Hamletu”. Tri dana kasnije, vijećanje hoće li Nona voditi mene na “Hamleta”, ili će ići sama. Na premijeri, jedan se dječarac mojih godina uplašio i rasplakao. Uvjeravam ih da sam hrabar, neću se prepasti. Svijet će mi se raspasti ako me ne bude vodila na “Hamleta”. Imam osam godina, i sljedećih četrdeset sjećam se svakog trenutka te predstave. Dubrovnik mi je, vjerujem, danas prenisko da bih u Dubrovnik odlazio, jer mi je tada Lovrijenac bio tako visoko. Ne trebam ići tamo gdje majka još uvijek sjedi otvorenih usta, premišlja se da nešto kaže velikome beogradskom glumcu, i četrdeset i nekoliko dugih ljeta ne izgovara ništa. Dubrovnik je grad nevidljivih spomenika i nevidljivih ljudi, dok oni stvarni, i ne primjećujući to, gaze po Plešinom peškiriću i po prstima moje majke, ometaju Svjatoslava Rihtera koji se pokušava popeti na brod, a nikoga da mu pruži ruku.

U vrijeme pripreme Andrićevih djela za ediciju Hrvatska književnost Bosne i Hercegovine u 100 knjiga često sam s priređivačem Ivanom Lovrenovićem razmjenjivao mail poruke. U jednoj od njih Lovrenović mi je opisao svoj susret na ovogodišnjem Sajmu knjiga u sarajevskoj Skenderiji s nekim gospodinom koji je u kratkom razgovoru apelirao da se nešto uradi za spašavanje groba Andrićeve majke, jer je u vrlo lošem stanju. Mogu li što poduzeti da se grob Andrićeve majke uredi, pitao me je Lovrenović.

Prisjetio sam se knjige Miroslava Karaulca “Rani Andrić” (“Prosveta”, Beograd, 1980.), u kojoj sam prije ovoga rata, čitajući je, često nailazio na fotografiju nadgrobnog spomenika majke Ive Andrića. Pronašao sam je, skenirao, printao, i s njom sam se početkom svibnja zaputio prema sarajevskom rimokatoličkom groblju “Svetoga Josipa”, gdje bi se po prvim nesigurnim informacijama trebao nalaziti taj grob. Obavijestio sam Ivana o rezultatima svoje prve pretrage: proveo sam među mrtvima gotovo pune dvije ure tražeći spomenik Katarine Andrić na parceli nasuprot onoj na kojoj je nedavno obnovljeni spomenik Silvija Strahimira Kranjčevića, ali i po cijelome groblju. Nema ga. Od nekih radnika saznao sam da bi njegovo mjesto mogao točno znati izvjesni gospodin Ivan koji ima knjigu s popisom svih pokojnika u tome groblju. Nije ga bilo.

Nekoliko dana poslije obilaska sarajevskog rimokatoličkog groblja “Svetoga Josipa”, zaputio sam se s tajnicom Matice hrvatske u Sarajevu na svoju drugu pretragu, ali na susjednom rimokatoličkom groblju “Svetoga Mihovila”.

Tamo sam upoznao Brunu koji je u računalu ureda u kapelici imao popis svih ukopanih. Pronašao je parcelu K4-36-13 na kojoj su, po njemu, bili ostaci groba Katarine Andrić, rođene Pejić i poveo nas prema njoj. Kamerom svoga mobitela napravio sam prve snimke, od kojih su sutradan urađene kolor fotografije.

Vratio sam se u ured Matice hrvatske, usput razmišljajući kako da obnovim vremenom do neprepoznatljivosti uništeni nadgrobni spomenik o trošku Edicije, koja za to nema namjenska sredstva. Sazvao sam Uređivačko vijeće edicije 11. svibnja i njegove članove izvijestio o tome, ilustrirajući stanje načinjenim fotografijama. Svi su njegovi članovi prihvatili moju ideju da pokušam pronaći sredstva i obnoviti nadgrobni spomenik Katarine Andrić. O tome sam 17. svibnja obavijestio i Ivana Lovrenovića. I njega se ta moja ideja, kao i članove Uređivačkog vijeća, posebno dojmila, jer bi s njezinom realizacijom “cijela stvar ostala u književnim okvirima, a izvan raznih političko-popovskih manipulacija, od kojih mi je muka”, napisao mi je u svojoj novoj mail poruci Ivan.

S fotografijama ostataka nadgrobnog spomenika i skeniranom fotografijom originalnoga spomenika Katarine Andrić iz Karaulčeve knjige, započeo sam prepisku o rekonstrukciji s odgovarajućim kantonalnim institucijama: Kantonalnim zavodom za zaštitu kulturno-historijskog naslijeđa, čiji je direktor Munib Buljina, Ministarstvom prostornog uređenja i zaštite okoliša Kantona Sarajevo (direktor Abid Jusić), firmom “Pozder nekropoling” Sarajevo (direktor Ramo Pozder), KJKP “Pokop” (direktor Nuko Grebović). Pronašao sam i akademskog kipara Stijepu Gavrića, s kojim spomenute institucije u ovim poslovima inače surađuju, i predao mu originalnu fotografiju spomenika čiju sam rekonstrukciju pokrenuo.

Vrlo brzo stigao je odgovor Kantonalnog zavoda za zaštitu kulturno-historijskog naslijeđa s točnom identifikacijom spomenika (prva, Brunina, bila je pogrešna samo za jedno grobno mjesto; u grobnom mjestu K4-36-13 ukopan je Anton Esterle, a u K4-35-12 Katarina Andrić, rođena Pejić). Da, od Katarinina obeliska od sarajevske hreše na čijem je prvom dijelu pisalo:

KATARINA

ANDRIĆ

rodjena Pejić

* ……….1872

+15. XII 1925,

a na trećem dijelu:

“Svojoj dobroj majci

njezin Ivan”

ostao je samo dio sokla od uzglavlja i nogu, a od vertikalnih dijelova baš niti jedan. Kipar Gavrić brzo je rekonstruirao dimenzije i sokla i obeliska. Njegove crteže s preciznim opisom vratio sam Kantonalnom zavodu da službeno odobri rekonstrukciju. U međuvremenu trebalo je dešifrirati dan i mjesec rođenja Katarine Pejić, što je bilo nemoguće s originalne fotografije. Tek koncem srpnja te je podatke pronašao fra Branko Neimarević (Katarina Pejić rođena je 19.VII. 1872.), na moju i zamolbu fra Marka Karamatića. (Zanimljivo: dugo traženi podatak, dok ovaj tekst pišem, pronalazim u drugom izdanju Andrićeve doktorske dizertacije “Razvoj duhovnoga života u Bosni i Hercegovini pod uticajem turske vladavine”, “Prosveta”, Beograd, 1997., na stranici 203. u opširnome “Životopisu Ive Andrića”, čiji je autor Radovan Popović.) Od direktora KJKP “Pokop” dolazi informacija da bi rekonstrukcija spomenika koštala oko 7.000 KM ukupno (bez PDV-a) i da bi taj posao u cijelosti vodio “Pokop” u suradnji s firmom “Pozder nekropoling”. “Pokop” obećava besplatno uraditi iskop zemljišta, izliti armirano-betonski temelj i uraditi betonsko oivičenje za obelisk.

Obratio sam se pismom gospodinu Emiru Hadžihafizbegoviću, ministru Ministarstva kulture i sporta Kantona Sarajevo da financijski pomogne rekonstrukciju ovoga spomenika. Ministar Hadžihafizbegović u telefonskom razgovoru mi obećava da će rekonstrukciju materijalno podržati u cijelosti. Zahvaljujući potpori Ministarstva kulture i sporta Kantona Sarajevo, na čijem je čelu ministar Emir Hadžihafizbegović, na sarajevskom rimokatoličkom groblju “Svetoga Mihovila” ponovno obilježavamo grobno mjesto majke Ive Andrića autentičnim spomenikom.

Ministru Hadžihafizbegoviću, sjajnome glumcu, mnogo hvala! Hvala i svima drugim koji su sudjelovali u realizaciji ovoga projekta: direktorima Munibu Buljini, Abidu Jusiću, Nuki Greboviću, Rami Pozderu, akademskom kiparu Stijepi Gavriću, kao i arhitektici Lidvini Šimić.

Da nismo ovo učinili, zauvijek bi bio zatrt trag majci jednoga nobelovca, kao što je zatrt svaki trag grobu njegova oca Antuna (rođen je 1862. godine, a umro je 1894.). (I tu ću zagonetku pokušati rasvijetliti u narednom razdoblju, uz pomoć ljudi koji ovakve zadatke smatraju prvorazrednim civilizacijskim gestama, kao i ja.)

Od daleke 1925. godine, kada je Katarina Andrić umrla, do 2007. godine, u kojoj obnavljamo njezin obelisk na sarajevskom rimokatoličkom groblju “Svetoga Mihovila”, proteklo je 82 godine, samo godinu manje od broja godina života njezina sina (1892.-1975.), nobelovca, koji joj je obelisk podigao. Samo godinu prije smrti svoje majke Andrić je, već kao diplomata, na Sveučilištu u Grazu (15. lipnja), stekao titulu doktora, a 36 godina poslije dobitnik je Nobelove nagrade za književnost (1961.), čiji je cijeli novčani iznos u dva navrata darovao Bosni i Hercegovini za unapređenje bibliotekarstva. Od godine njegove smrti (1975.) do godine u kojoj obnavljamo obelisk koji je podigao svojoj dobroj majci proteklo je punih trideset dvije. Upravo onoliko koliko je živio njegov otac. Sa smrću Ive Andrića ugašena je loza Andrićevih, koji su prema kreševskoj matici rođenih, na koju se oslanja i knjiga Miroslava Karaulca “Rani Andrić”, starinom iz Sarajevskog polja. Andrićev je djed Antun upravo odande. Oženio je Katarinu Pamuk koja mu je rodila 11 djece: šest sinova i pet kćeri. Bio je zanatlija, majstor u mlinovima. Kao i većina Andrićevih, otac Ive Andrića Antun umro je od sušice vrlo mlad, rekoh li, u 32. godini života. Posljednja kći Andrićevoga djeda Antuna, Ana, udala se za austrijskog narednika, Poljaka Ivana Matkovšika, šefa pogranične žandarmerijske postaje granične oblasti Goražde, Višegrad, Rogatica.

Ivi Andriću je bilo dvije godine kada mu je otac umro od sušice. Njegova majka, Katarina, rođena Pejić, udovica je u 21. godini. Tetka Ana i tetak Ivan Matkovšik prihvaćaju njezina sina da ga podignu i školuju. Donesen je u Višegrad, gdje su živjeli, iz Travnika. Tamo je rođen 9. (10.) listopada/oktobra 1892., u ulici Zenjak 13, prilikom jednog putovanja njegove majke rodbini, koja se nalazila u okolici ovoga vezirskog grada. Pejići su živjeli u Grahoviku, zaseoku Doca.

Kuća Andrićevih u Sarajevu prešla je 1886. godine na Dragu Pamučinu, po svoj prilici rođaka iz bakine loze, navodi Karaulac. Njezin je posljednji vlasnik bio Sava Mlinarić. Iza Drugog svjetskog rata je srušena. Na njezinoj lokaciji (od Obale prema hotelu “Central”, kaže knjiga Alije Bejtića “Ulice i trgovi Sarajeva” u izdanju Muzeja grada Sarajeva iz 1973. godine, ta se lokacija prvo nazivala Kolukčije, potom Sabljarska, pa Ćumurija,) podignuta je zgrada beogradske konfekcije “Beko”.

Andrićev tetak i tetka stanovali su u Višegradu na lijevoj obali Drine. U njihovoj je kući radila djevojka iz susjedstva, Ajkuna Hreljić, siroče, služavka po tuđim kućama. Živjela je 100 godina.

Majka je iz Sarajeva posjećivala sina u Višegradu, obično ljeti, putujući dva dana (pruga je stigla tek 1906.). Andrić je završio osnovnu školu u ljeto 1903. i poslije raspusta sa stipendijom HKD Napredak od 200 kruna godišnje prešao je u Sarajevo kod majke. Stanovao je s njom u iznajmljenim sobama na Bistriku, u ulici Basamaci broj 21. Dok je pohađao Veliku sarajevsku gimnaziju (otvorena je 1879. ujesen) često se s njom seljakao, ne mijenjajući ulicu. Tako je njegova majka, na primjer, umrla u istoj ulici, ali na broju 7, kako je zabilježeno u matici umrlih rimokatoličke župe Presvetog Srca Isusova u Sarajevu. Majka je u njoj živjela do kraja života.

U Velikoj sarajevskoj gimnaziji 1909/1910. Andriću predaje jezik Tugomir Alaupović, slavista, prvi Bosanac koji je 1894. (kada je Andrić s dvije godine, ostavši bez oca, preselio tetki i tetku u Višegrad) doktorirao kod Vatroslava Jagića u Beču (“prvi Bošnjak doktor filozofije”). Andrić završava osmi razred Velike sarajevske gimnazije 31. svibnja, a maturski polaže 24. lipnja 1912. godine. Napušta Sarajevo u ljeto iste godine.

“Prava naša starinska, bosanska majka”, kako su je prema knjizi Miroslava Karaulca poznanici karakterizirali, Katarina Kata Andrić, rođena Pejić (Grahovik, Dolac kod Travnika 19.VII.1872.-Sarajevo, 15. XII.1925.), u Sarajevu je radila kao tkalja u tvornici ćilima koja se nalazila na Bistriku, nedaleko od kuće u Basamacima.

Neka je pokoj njezinoj duši!

Sarajevo, 2. kolovoza 2007.

***

Bosna franciscana, broj 27/2007.

Tekst je podijeljen novinarima na konferenciji za tisak na dan rođenja Ive Andrića, 10. listopada, održanoj u Matici hrvatskoj u Sarajevu, Vrazova 7

__________________Ima naravi koje se hrane sitnicama, a umiru od teških riječi.
___________________________________________________(Knut Hamsun)

1.

“Jednom, kad umrem, napiši priču o meni”, rekla je Ines Marlot.

Još se živo sjećam, iako je vrijeme poodmaklo, onog hladnog podneva, cijelih čopora pasa koji se lijeno odvlače ulicom i nekakve opipljive čamotinje u ciganskom naselju preko puta bolničkog zdanja. Iza masivnih vrata, u oblačnom danu, cvilio je vjetar i ponešto vanjske zebnje unosio u dugački sivi hol. Kroz zaleđena okna gledao sam kako se na nebu mreškaju oblaci; u njihovu utrobu stremila su čitava jata ptica. Nakon dvosatnog čekanja i potpuno iscrpljen, skoro da i nisam osjetio kako se nečija ruka spušta na moje rame, a jedan glas pita:

“Ko ti je ona?”

“Prijateljica”, rekoh, pogledom loveći pločicu na njegovoj skuti.

Dr. Ajdič prstima je promrsio sijedo pramenje kose, glasno se nakašljao u rubac, a ja sam još jače stisnuo metalni zaslon stolice.

“Žena koju čekaš ima male šanse. Njen želudac kao da je progoren kiselinom.” Još tren zurio je u mene onim pogledom za koji nisi siguran šta mu se krije s druge strane namjere, a onda je jednim pokretom ruke gurnuo cvikere na nos udaljivši se; slušao sam kako se njegovi koraci gase u mračnoj dubini hodnika.

2.

Ines Marlot upoznao sam one godine nakon što sam dospio u firmu u kojoj je ona prodavala polise osiguranja. Bješe bremenit april koji je svoja njedra razgolitio po uredu u koji sam tek zakoračio. Sjedila je u trošnoj fotelji i na moju ispruženu ruku odgovorila srdačnim stiskom. Zatekao me taj njen nastup; osmijeh kojim je pobrisana uštogljenost i odsustvo nelagode koju ćutiš na potiljku. Promeškoljila se u fotelji, tek toliko da istakne dubinu svog dekoltea i rekla: “Dobro nam došao. Bit će ti lijepo s nama. Samo se nemoj kurčiti i sve će biti u redu.”

Istog popodneva, da li vođeni prstom sudbine, čime li već, obreli smo se u nekakvom zapuštenom bircu. Prepoznala je čuđenje u mom držanju jer naš prostor dijelimo s mračnim tipovima ogrezlim u alkohol. Što, eto, sjedimo pod lusterom istačkanim muhoserinom i zurimo u nesklad, u tiho ljudsko propadanje. “Da bi uspio u životu, moraš se katkad spustiti i ovamo. Tek da se uvjeriš kako se živi u prizemlju života. Svašta se tu dâ naučiti”, rekla je i pokretom ruke dozvala konobara.

Pa ipak, s vremenom smo prestali odlaziti na takva mjesta; sad smo radije sjedili na otromboljenim parkovskim klupama i ćaskali o koječemu.

Nije me zanimala njena privatnost, i ne samo njena, ali ipak vrijeme je učinilo, a da toga nismo bili ni svjesni, kako se pomalo zbližavamo, kako polako saznajem sve ono što godinama kanim smetnuti s uma. Često se hvatam kako nisam kadar izboriti se ni s vlastitim jadima, a nekamoli uz to nositi i breme tuđih. Pa opet, sa zanimanjem sam slušao njene doskočice, sitna ogovaranja i male podlosti svojstvene takvim naravima koji kroz uspjehe drugih naziru začetak vlastitog poraza. Jednom joj se omaklo i to da mi kaže kako joj se mati zaljubila u pogrešnog.

“Bješe januar. Na Magrebu se rađala nova država. Alžir je kliktao nezavisnosti kad su nečije ruke na prsa moje majke spustile kopile. Da. Dobro si čuo. Ja sam to kopile.”

Ni slutio nisam da ću bujicu tih riječi danas usmjeravati u korito ove pripovijesti.

3.

Ines Marlot rođena je 6. 1. 1962. kao prvo i jedino dijete Milke Marlot, tehničarke u gradskoj meteorološkoj stanici i ljepotice za kojom je uzdisalo pola grada. U 18. godini slučaj je htio da raskine zaruke s Tomom Boričaninom, špediterom iz Posušja, nakon što joj je u “Razvitku” nečiji prst kvrcnuo rame, a ona se okrenula i umjesto pogleda kakve susjetke ili, u boljem slučaju prijateljice, vidjela strah u očima tog djevojčurka koje je objema rukama grlilo pozamašnu oblinu u dnu stomaka. Vratila mu je prsten istog dana, vrisnuvši mu u lice: “Govno šofersko!” Tad je vreli posuški krš zamijenila smrdljivim mostarskim sokacima, poigravala se udvaračima, odlučna u zakletvi da je više nijedna muška ruka neće dotaći. A onda se desilo ono što se takvim prirodama obično desi.

Taj muškarac bio je posve drugačiji. Iako ne odveć lijep, znao je nositi plemića u sebi. Nije se libio gradom pronijeti čitav buket ruža, uz naklon dodirnuti obod šešira i sačekati da umine vrisak u njoj. Da kletva postane puka tričarija; događaj zakopan u mračnoj ladici svijesti. Sitnim znacima pažnje on je dvije godine otapao ledenicu u Milki Marlotovoj, sručivši joj na kraju u tijelo nabujali mlaz požude.

Prava je šteta što ne kanim pisati o tome.

Katkad, dok je još bila djevojčica, Ines je znala skoknuti do tržnice. Grozila se i same pomisli da će ga usput negdje sresti, a on se uvijek pojavljivao tu; katkad bi provirio iz zelenare, ponekad bi u hipu izjurio iz Boćarskog doma i dugo stajao na ulici. Gubila bi dah zureći u ručice njegovih kćeri obješenih o snažna muška zapešća, čeznula za poljupcem utisnutim u rumenilo svojih obraza, maštala, sve dok je iz snatrenja ne bi prenula galama.

“Zašto psuješ na dijete kad ti ništa ne ište?”, slušala bi kako se na tog čovjeka, odjevenog u besprijekorno sivo odijelo, iz kojeg je virio jezičak uredno složenog rupca, kosnuo trafikant ili kakav zgroženi prolaznik, a on bi, zanemarivši plejboja u sebi, dozvolio da mu se s usana prospe prezriv osmijeh: “Ne ište sad, ali pitanje je dana kad će zaiskati. Kurva je odgaja, u kurvu će izrasti.”

Kući bi se vraćala praznih ruku. Lagala majci da su je komšijska djeca gađala dudom, a potom bi, skrivena u mraku jednosobnog stančića, dugo plakala, šivala poderotine na duši, ali nikad nije raširila dlan. Nikad nije “zaiskala”.

Vrijeme je odmicalo i s njegovog zapešća trgalo prvo jednu, potom drugu ruku njegovih kćerki, sad već jedrih djevojaka koje burom života jezde praćene njegovim blagoslovom. Katkad bi, s prikrivenom namjerom prolazila pored Boćarskog doma, krišom zavirivala u zelenaru, ali za njom izuzev zvižduka dokonih mladića nisu išle grdnje. S nepunih osamnaest skoro da se nije mogla sjetiti kako je, ustvari, izgledao. Trčala je u odrastanje uvjerena da je tamo, u maglama budućnosti, očekuje konačna sreća.

4.

A onda je njen glas počeo podrhtavati; učinilo mi se da neću dohvatiti konac priče. Ponudio sam je cigaretom i ona je, otpuhujući dugačke dimove, odlutala nekamo u daljinu, trudeći se raskriliti okna prošlosti tek da zaviri u gradski mrak i tamo još jednom prepozna taksistu i onog trgovca devizama na uglu, zaogrnutog dugačkim krombi kaputom. Upinjala se još jednom da se sjeti one noći u kojoj je zauvijek i konačno ostala sama, da spusti pogled u krilo gdje je, potpuno spokojno, počivala glava njene majke. Te noći vršcima prstiju podigla je pincetu u kojoj je, kao da prkosi smrti, drhtala dlačica majčine obrve, zatim je pobrisala otisak uzdaha sa sićušne plohe ogledalca, potom se zagledala u konačnu samoću i na koncu uzela telefon.

Fra Petar Marlot, svećenik i rođeni brat pokojnice, nije bio za to da se Milka sahrani uz čedno i neokaljano prezime kakvim su se smatrali Marloti. Spustila je slušalicu. Cijelu noć naslanjala obraze na hladna prozorska stakla, odbijala pustiti suzu i mislila: “Neka, samo dok ovo prođe, sahranit ću ja majku što dalje od vas, ni mrtvoj joj niste potrebni.”

Izmicala je 1993. I nikako nije prestajalo. Činilo se da je trajalo cijelu jednu vječnost a ona, Ines Marlot, jednako je stajala uz prozor, upirala pogled u daljinu i molila: “Sastavi već jednom. Sastavi, pa da i ovo konačno prođe.”

Uzalud. Čovjek se katkad toliko zaboravi da mu naprosto sklizne s uma koliko su mu, ustvari, izbori suženi. Njegovo je tek da snatri, a Božije da ostvaruje. A sam Bog htio je da Ines ostane na ovom ubogom svijetu, da gleda kako se urušava jedan život i nastaje novi, vidno skrhan i u ranama. Da zuri u polomljena ogledala prošlosti, iz čijih joj krhotina, činilo se, pokajnički odmahuje Azuro.

Po ko zna koji put prisjetila se te noći provedene s njim, a mene je, ne znam zašto, pratio osjećaj da sam prva osoba kojoj Ines Marlot priča svoj usud.

“U kući je bilo toplo”, rekla je. “Ruže u dvorištu naglo su ćelavjele. Grad je zasipala kiša, teška bljuzgava jesen. Još su sasvim osjetne i žive bujice poljubaca pod kojima se gušim, još su razgovijetne riječi koje je porodio ushit. Skoro da nisam osjetila kako plahta poda mnom ostaje krvava, a njegov euforični glas šapuće: ‘Ja te nikad, ali nikad neću ostaviti.’

5.

“U početku smo oboje živjeli uvjereni kako će uistinu trajati kratko”, uzdahnula je Ines, povukla još jedan dugačak dim i nogom ugazila opušak. “‘Proći će samo par dana’, mislili smo, ‘i svijet će se istrijezniti, dvojac iz Karađorđeva jednostavno će pogužvati salvetu i on će ponovo biti onaj stari: moj Azuro, čovjek koji iz Trsta dovlači Super Riffle farmerke, kafu i cijele štekove cigareta’. Te noći došao je rano. Ispod oka je nosio masnicu. Zagnjurila sam glavu u njegova prsa.”

“Zašto?”

“Nije znao. Samo je rekao kako ih ranije nije viđao u gradu. Rekli su mu: ‘Ti više nisi Azuro. To je prolazilo dok se moglo u Trst. Sada se odavde može ili u smrt ili s onu stranu rijeke. Ovdje si Orhan, a tamo budi šta hoćeš. Pa biraj.’

Izabrao je da ode, a ja sam brisala suze proklinjući: ‘Zašto, Bože? Zašto mi ovo radiš?’ Privijao me na prsa i jedva da sam čula kako govori: ‘Najbolje da ja pređem tamo dok ovo ne prođe’.”

Ines Marlot još je dugo stajala na ulici nakon što je Orhan Mujkanović konačno prešao bulevar. Čula je kako se glasnulo zvono s katedrale i prosulo tri pravilna jecaja. Odmahivala je u daljinu, a na usnama se mrznuo šapat: “Ovo nikad, ali nikad neće proći. Mene u životu vazda nešto mora jebavat.”

Prošlo je nakon što se lipa u parku ponovo razodjenula da bi navukla svoje treće ruho. Sjedila je u istom kafiću gdje su nekoć običavali zalaziti. Posmatrala je brda s onu stranu rijeke. Neko je u kamenjaru Fortice izbrisao Titovo ime i na istom mjestu, u krivudavom srcu, dopisao “BiH, volimo te”. A onda je primijetila to lice koje je upravo kanilo proći pored nje. U svakoj ruci pridržavao je po jednog dječaka. Mogli su imati 2-3 godine. Za njima, tek korak iza, šetala je zgodna brineta; imala je pravilne grudi i sasvim malu dioptriju. Neke davne slike oživjele su i poput sječiva zarivale se u svijest Ines Marlot.

Pogled je sklonila u krilo sjetivši se kako je u tašni zaboravila nekakvu stvarčicu; karmin, mirisne maramice, bilo šta i nije ih mogla naći sve dok konobar na sto, ispred nje, nije spustio cijelu litru votke. “Dobro je izabrao”, rekla je. Konobar se na čas zbunio, hinio da će nešto reći. Odmahnula je rukom, pustila pogled niz ulicu i rekla: “Zaboravi.”

“Tad sam se počela opijati, onako, samoubilački, uredno i svojski. Skoro da se nisam mogla sjetiti kad sam posljednji put zaspala trijezna. Tek jednog jutra, nakon više od tri godine lumpovanja, osjetila sam snažnu bol, evo ovuda, po dnu stomaka. To je je bio znak da valja stati na loptu, ohanuti, početi živjeti. Sjetiti se kako tamo u osiguravajućoj kući imaš susjeda. Pokucala sam na vrata, usiljeno se smijala (sekretarica je imala noge do ispod pazuha i, sudeći po izgledu, ovoliku rupu u glavi), na svaku izgovorenu glupost klimala glavom, zadužila polise i počela raditi na postotak.”

6.

Ponekad bi Ines sjedila u istoj onoj bašti ne primjećujući kako se opsjene patriotskih nagona rascvjetavaju po brdima nad gradom. Pogled joj ne mame obnažena djevojačka tijela ni dječija graja u parku preko puta. Ona nema nijedan razlog da bi pogled sklanjala u tašnu. Svoje poraze proživljava sama i, kako to obično biva, utjehu pronalazi u novcu. Skraćuje kosu i mijenja navike. Samo, kao nekoć, istim pokretom ruke doziva konobara, ljubazno zahvaljuje i govori “Zaboravi” kad se ovaj lati novčanika kako bi joj vratio sitniš, potom čeka da se udalji, a onda se mirno predaje zbrajanju zarade koju je danas ostvarila.

Sve je brže starjela. Sve se više prepoznavala u liku iz nekoć pročitane lektire, ali ipak daleko od svijeta fikcije. Daleko od košmara Rajke Radaković.

Jednom sam bio dobre volje, pa sam joj predložio da zabludimo. Čisto da se i to desi. Kao tobož, našla se u čudu, pogledala sklopljenu knjigu u mojim rukama i rekla: “S tobom? Ma nema šanse! Ti znaš samo za te svoje gubitnike što pišu; čuj Hamsun, molim te. Singer! Ma jok! Nema hljeba od tebe. Meni treba neko drčan, neko ko će biti u stanju krhnuti šakom o sto.”

7.

Na stolu su stajale tri čaše s kafom.

Sanda je primijetila kako će uskoro snijeg. “Ne bi valjalo”, dobacio je Hara, a ja sam pripalio cigaretu misleći na poetične detalje Pana i jedva da sam čuo Amru koja viče: “Ima li ko s autom? Pozlilo joj, umrijet će!”

Glan i Edvarda, ostavljeni u mraku, na strani 63, nastavljaju plovidbu izmaglicama norveških fjordova. Sad jurim prema bolnici ne mareći za crveno na semaforu. Pored mene, zavaljena u sjedište, s mrtvačkom bojom u licu, plače Ines Marlot i trudi se odgovoriti na pozive klijentele.

Govorim joj da se ostavi toga, da se urazumi, a ona mi uzvraća: “Vozi ako hoćeš; ako nećeš, onda se jebi!”

8.

Dva sata kasnije desila se ta ruka na mom ramenu, ravnodušno klimanje glavom i nestanak u kafani preko puta.

Kad sam je ugledao, pomislio sam: “Ljepši se kopaju”. Naravno da sam joj to rekao, a ona je, pitaj Boga otkud, izvukla osmijeh i dobacila: “Okani se pišljive proze.”

Da je odvezem kući? Ni slučajno. Vratili smo se u firmu. Sanda i Hara jednako su stajali uz prozor i gledali kako se napolju zbija snijeg. U ured smo ušli držeći se pod ruku, kao u grijeh ogrezli ljubavnici. Pažljivo sam je spustio u stolicu. Prozirnim prstima pomilovala je telefonske tipke, a potom se osvrnula na prisutne i upitala: “Je l’ neko dolazio dok mene nije bilo?”

Bilo je 15:30. Spremao sam se poći kući, a Ines je ostvarila (istina, čestim grdnjama isprekidanu) vezu sa dr. Birišem. Željela je znati da li bi joj mogao sutra, privatno, naravno (jer njoj odgovara sutra, subota je, ne radi se), uraditi taj zahvat na želucu i kakve su joj šanse da u ponedjeljak ponovo bude na poslu. On se upravo spremao spustiti slušalicu ne propustivši priliku nazvati je luđakinjom, ona mu je prostački opsovala, a ja sam sjeo u auto i u retrovizorskom staklu gledao kako bosonoga Cigančad stoje u prikrajku i na zbunjene prolaznike bacaju mokre krpe snijega.

To je bilo u petak. Pamtim to jer mi ispred očiju još uvijek iskrsne ona slika pogrbljenih staračkih tijela, oni vješti zamasi ruku koji razgrću snijeg ispred sultan-Sulejmanove džamije.

Jednom sam, u ratu, iz dvorišta Sulejmanije ukrao jaknu. Mladić kome je pripadala ležao je u gasulhani. Toplom vodom su ga kupali. Kasnije sam tu jaknu prodao vojniku za šteku “Drine” bez filtera. Danas se nerado i s kajanjem prisjećam tog detalja.

9.

Ines Marlot vidio sam još samo jednom. U subotu je izašla kupiti hljeb i mlijeko, stigla čovjeka ispred sebe kucnuti po ramenu i srušiti policu s parfimerijom.

Dr. Ajdič upravo je izlazio iz smjene kad su je dovezli u bolnicu. Na komadu papira našvrljao je uputnicu i uz glasnu psovku napustio smjenu.

Petnaest dana visili smo pored telefona. Na vezi je bio Željko, njen daleki sarajevski rođak. Hrabrio nas je. Govorio kako on svaki dan bdije na Koševu, da je u stalnom kontaktu sa doktorima, da su je već dvaput “otvarali” i da je sada dobro. On misli da će se izvući. Da ne brinemo.

10.

Ogovarali smo je. O, kako smo je ogovarali! Govorili kako su joj pare važnije od svega, od zdravlja, od života, kako ćemo joj psovati oca bezobraznog kad joj ponovo pod nos poturimo kafu, smijali se… a onda sam auto zaustavio pred bolnicom.

Na vratima prijemnog odjeljenja stajala je žena. Suočen s požarom u njenim očima, rekao sam da dolazimo iz Mostara i da smo radne kolege Ines Marlot.

“Sačuvaj me Bože takvih kolega!”

“Izvinite, ali…”

“Ništa ‘ali’! Za ovu ženu već 15 dana još niko nije upitao.”

“Molim?! Pa nama je Željko rekao…”

“Slušaj, momčino, ne postoji nikakav Željko. Za 15 dana, koliko umire ovdje, za nju još niko nije upitao. Pa znala bih ja, pobogu!”

Postiđen, stajao sam pred njom ne znajući šta bih još mogao reći. Potpuno nemoćan, čitao sam slova s pločice njenog mantila.

“Ali, teta Nado…”

Te molećivo izgovorene riječi kao da su utrnule buktinje u njenim očima. Povukla je ruku unazad, oslobodila cijeli pramen kose, koji se sad prosipao po skladno izvajanim ramenima, i pustila očima da se blago nasmiju, da preko usana prevali kako će ona nakratko, ali samo nakratko, otvoriti prozor. “petnaest dana, koliko umire ovdje” odzvanjalo mi je u ušima dok smo obilazili zgradu i čekali da teta Nada ispuni obećanje.

Možda bi za mene podnošljivije bilo da je ni tad nisam vidio. Da nisam vidio to modro klupko koje nepomično leži na plahti, tu kap zgrušane krvi u kutu usana, da nisam vidio tu iskru u oku koja se bezuspješno upinje ne pretvoriti u suzu, taj šapat otkinut iz dubine nemoći: “Neću ja više ovako. Kad izađem odavde, ima da stanem na loptu, da živim…”

Kažem, možda bi bilo lakše da sve to nisam vidio iako bih se, u to sam siguran, kasnije grizao zbog toga.

Stojimo tako nalakćeni na sive prozorske klupice. Sa smrznutih stabala katkad prhne pregršt sniježne prašine i prospe se po našim ramenima. Ne bez ponosa u glasu, Ines se okrene prema dvjema sestrama i kaže: “Ovo su moji. Moji s posla.” One frknu pogledom prema načičkanim glavama u ramu prozora i nastavljaju piti kahvu.

Željela je znati ko je mijenja otkad je “ovde”.

“Mirko”, kažem, “fin momak i nadasve kulturan.”

“Poznajem Mirka! Zbog takvih kakav je on, danas je ljepše živjeti u kurcu nego u gradu. Sve go seljak, sve pederčine!”

Nisam rekao ništa. Gledao sam kako se jedna sestra pridiže da bi iz limenog ormara izvukla deku kojom će pokriti sićušnu hrpicu kostiju na krevetu. Još kratko zurili smo u to slabašno klupko života koje nečija nevidljiva ruka bespovratno razmotava, opraštali joj za sve teške riječi koje je izgovorila i prešutno se kajali zbog onih koje smo, iza njenih leđa, mi govorili o njoj. A ona, kao da je osjetila o čemu razmišljamo, okrenula se i sasvim sabrano, kao da nema namjeru otići, rekla: “Možda biste trebali poći. Snijeg pada i sklisko je. Skoro će mrak.” A onda se zagledala pravo u moje oči. Prošla je cijela vječnost prije nego je izustila: “Polako vozi. I piši. Napiši nešto o meni. O mojim suzama nešto napiši. I nemoj da si štogod slag’o, jes’ čuo? Možeš još staviti i ovo ako će ti valjat: ‘Tijelu je da se raduje, duši da smrt čeka’.”

11.

Sedam dana kasnije još uvijek je padao slabašan snijeg. Hara i Sanda stajali su uz prozor zabavljeni brojanjem koraka koje je za sobom ostavljalo bosonogo Ciganče. Na stolu su se pušile tri čaše s kafom. Zabavljen čitanjem novina, skoro da i nisam čuo kad je Amra otvorila vrata i sahranila ruke na mojim ramenima.

Pogledao sam u zid. Preko kalendara, uokviren crvenim kvadratićem, izmicao je šesti dan januara.

“Danas bi joj bio rođendan”, rekoh. Hara i Sanda okrenuli su glave. U nevjerici pogledaše u kalendar. Iza njih dah ostavljen u prozorskom staklu brisao je dječije korake u povratku.

12.

Na ispraćaju Ines Marlot bilo je mnogo svijeta. Tiskao sam se između tih pogurenih prilika; mahom su vonjali na alkohol. Snijeg je prestao padati i bilo je hladno. Samo su zalutali lepeti ptičijih krila te slabašan glas fra Petra Marlota skrnavili tišinu. Tada se, iznebuha i nenajavljen, kao da je pristigao iz prizemlja života, nečiji šapat probi do mene: “Pogledaj. Tamo! Tamo preko puta stoji njen otac. To znaju samo rijetki. Ja sam jedan od njih. Zovem se Tomo Boričanin i jednom sam bio špediter. Samo to. Danas sam prikaza koja je propustila sve svoje prilike. Danas sam tek sjenka.”

Okrenuo sam se i pogledao spodobu čija je ruka drhtala na mom ramenu. Bio je obrastao u gustu neurednu bradu. Imao je avetinjski mršavu ruku na kojoj su ižđikljali dugački crni nokti. Uvukao sam vrat još dublje u kragnu i tiho, da me ne čuju skrušenici, kušnuo ga riječima: “Ti si samo govno šofersko!”

Stresao sam ramenima i pogledao preko grobljanskog zida. Tamo je stajao čovjek odsutno zagledan u daljinu. Njegove laktove, svaka sa svoje strane, pridržavale su dvije žene, a on je svako malo oslobađao ruku kako bi drhtavim prstima vratio cvikere na nos. U nevjerici sam gledao tog stvora prepoznavši u njemu lik dr. Ajdiča. Osjetio sam kako mi se grče prsti na rukama. Kako mi se iz utrobe neka sluz vere ravno u grlo, u nos, kako se gušim. Poželjeh stati pred njega, zavitlati mu pesnicom ispred nosa, reći mu…

Ali nisam.

Ne zato što bih kasnije žalio zbog toga, nego čisto što nisam toliko drčan da bih krhnuo šakom o sto. Samo sam se okrenuo, zario glavu u kragnu kaputa i još dugo, dugo gledao kako nečije ruke u pohotnu raku bacaju vlažno grumenje zemlje.

Posjetio sam prijatelja, profesora na Filološkom fakultetu. On živi u velikom soliteru na periferiji. Njegov je stan na osmom katu i pruža promatraču ugodnu panoramu nedalekih zelenih bregova, a u isti mah otvara mu i duhovne vidike, jer izgleda kao neka bogata biblioteka. To me je navelo da pokrenem razgovor o sudbini knjige.

Današnji je svijet, tvrdio sam, za knjigu slabo zainteresiran.

Moj prijatelj se sa mnom nije složio.

“Znam mnoštvo ljudi”, rekao je, “koji žele knjigu, traže je, čitaju, ali ona im je nedostupna jer im plitak džep ne dopušta taj luksuz. Ispričat ću ti slučaj žene koja stanuje u kućici u dvorišnom prostoru iza ovog solitera. Dolazi mi često na sat-dva, da uz malu naknadu pomogne mojoj obitelji u kućnim poslovima, a to radi i kod drugih stanara u zgradi. Važno je reći da su stanovnici solitera u znatnoj većini ljudi s akademskim obrazovanjem, pa sem rijetkih iznimki posjeduju pristojne biblioteke. Ta žena, gospođa Ksenija, također je intelektualka. Diplomirala je na našem fakultetu, ali nikad nije mogla dobiti posao, a bliži se pedesetoj. Živi u krajnjem siromaštvu, sablasno je mršava…”

“Čekaj”, prekinuh ga. “Kažeš, gospođa Ksenija, intelektualka, siromašma, veoma mršava… Mislim da znam tu osobu. Javila se na moj oglas kojim sam tražio kućnu pomoćnicu. Kad mi je ušla u stan, pogled joj je pao na moju biblioteku, pa je uzviknula: ‘Oh, divno, koliko knjiga imate!’ Onako slaba i lomna, jedva je obavljala poslove u kućanstvu, a vidjelo se da im nije naročito vična. Međutim, dojmila me se time što je redovno pozajmljivala knjige iz moje biblioteke. Videći je onako užasno mršavu, nudio sam joj da pojede nešto, ali ona je uvijek odbijala. ‘Nisam gladna’, govorila je. Duhovna hrana bila joj je potrebnija. ‘Kao ptica sam’, dodavala je, ‘veoma malo mi treba.’ Jedino se žalila, pošto je kod mene radila u zimskim mjesecima, da je zimogrožljiva, da joj je stalno hladno. Kad sam poslije nekoliko mjeseci potražio neku snažniju i vještiju ženu, rastajući se s njom nisam slutio da je kod nje ostalo dosta mojih knjiga koje mi nije vratila. Nisam bilježio šta joj dajem, niti sam obraćao nekakvu pozornost na to. A izgleda da je uzimala knjige ni ne pitajući me.”

“Da, to je sigurno ona”, rekao je moj prijatelj. “I ovdje ona prihvaća da radi samo kod onih stanara koji imaju toliko knjiga da je teško primijetiti ako neka od njih nedostaje. Ali neki od nas su to ipak primijetili, pa smo se čak i dogovarali što nam je činiti. Netko je rekao da ona knjige možda ne uzima samo da bi ih čitala, već i da bi ih prodala, što bi se s obzirom na njeno siromaštvo moglo razumjeti, pa i oprostiti. Zato smo odlučili da te njene sitne krađe toleriramo sve dok nam ne oduzme nešto do čega nam je naročito stalo. A ja se pitam: radi li ona to iz težnje ka materijalnoj dobiti, ili iz velike želje da ima vlastitu biblioteku koja joj je inače nedostupna, i da svoj teški život uljepša radostima čitanja? Ili i zbog jednog i zbog drugog? Vjerujem, ipak, da je po srijedi ovo drugo.”

Dvije-tri godine kasnije, prigodom jednog susreta s tim mojim prijateljem, sjetio sam se “skupljačice knjiga” i upitao sam ga što je s njom. Potkrada li i dalje biblioteke svojih susjeda?

“Ne”, rekao je on. “Umrla je. Od moždanog udara. Kad su joj ušli u stan, našli su je opruženu na tlu, a u toj bijednoj prostoriji jedina raskoš bile su knjige naređane na jednoj stalaži. Tko je u njih zavirio, mogao je u njima naći njene bilješke i mnoga mjesta podcrtana olovkom. Dakle, čitala ih je. Ali u skromnoj peći u jednom uglu – bio je zimski dan – našli su knjigu koja je dogorijevala. Jadna žena nije imala drva ni uglja kojima bi se grijala. Imala je knjige.”

Tako ih je znao: teta Naca, teta Menka, teta Ditka.

Sve tri – blagoslovene udovice. Mršave kao viljuške, bele kao brašno: lica su im osedela zajedno sa kosom. Njihovi retuširani grčki profili iz uramljenih fotografija vratili su se u negativ.

Najstarija, teta Naca, u svojoj je devedesetoj glista-prstima izvlačila Šopenove poloneze na raštimovanom metalnom klaviru. Srednja, teta Menka, nudila mu je, sa izljuštenog poslužavnika, sveži sok od višnje i tople vanilice, posute cimetom: Ne boj se sinko, i posle svakog zalogaja bojažljivo zapitkivala: Jel dobro? Kad bi se vreme prolepšalo, najmlađa tetka Ditka iznosila je televizor na zapadni balkon, nameštala ga u pravcu zalaska sunca i obgrlivši se ćebetom upijala se u čarobni ekran. Govorila je: Eto, to ti je televizija. Još jedno majstorstvo lukavog zapada. Na istoku otpočinje sve – Sunce, Bog, Pismo, Grad. Ali, vrućina je prejaka. Izrađa se u razdor, u požar, u klanje. Na zapadu, stvari se prihvataju tek kada istroše besnilo. Zatim se preciziraju i upotrebljavaju. Pred televizorom teta Ditke bio je svedok kako Jugoslavija postaje polufinalista u Čileu, kako ubijaju Džona Ficdžeralda Kenedija, kako Ivo Andrić prima Nobelovu nagradu. Sveznajuća TV imala je u teta Ditki najubedlivijeg propovednika. – Postoji radio sinko, i novine – promucala bi teta Menka i odmah bi se pognula pred upozoravajućim pogledom svoje mlađe sestre: – Želiš li, zlato moje, slatko od lubenica?

Igrao se je drvenim, šarenim kockama po mekom persiskom ćilimu u velikoj, dnevnoj sobi. Na izduženom prozoru – zalepljena, mlečna mesečina. Tri tetke u tri bidermajer fotelje – piju čaj. Ma koliko da su se fizički razlikovale, sve su one bile varijante jednog istog tela. Drski darodavac rasporedio je organe i osobine, utisnuvši ih nadmoćno u svako od njih: teta Naci srce i pokretljivost, teta Menki creva i pomirljivost, teta Ditki nerve i osetljivost.

Biološki im otac, njegov pradeda Manas, krivonogi Kuman, grabljivac lihvarski, suviše je sirov bio za onog koga je zamišljao u ulozi darodavca. Iako su, prema iscrpnom kazivanju tetaka, kada bi se suočili s njim, brbljivcima slova panično bežala po usnama, a strobjacima klecala kolena (da ne pričam o sirotim šegrtima usahlih grla), nije mogao da zamisli da je u ovom lakomom hrišćaninu opstajao factor “između”. Njegova priroda činila mu se jeftinom, nesposobnom da se daruje toliko elegantno i efikasno u bivstvovanju triju svojih naslednica. Međutim, onaj čiju su fotografiju sve tri ljubomorno čuvale (teta Naca na klaviru, teta Menka u kuhinji, iznad šporeta, teta Ditka na televizoru, pored nedeljnog programa) – taj je imao baš takvo lice, otmeno, nedokučivo, lice darodavca. Njega, strica Gjorgija, nije ni najledenija noć mogla zadržati da ne pođe u mehanu i da se iz nje, sat pre zore, vrati, praćen bandom muzikanata i veselim psećim lavežom. Menjao je bele svilene košulje svakog dana, a otkada se u njega uselila neumoljiva gušiteljka – tuberkuloza, i po tri na dan. Nasuprot škrtom Kumanu, čiji su se jahački geni zadržali jedino u gramzivosti, ali sada prizemljenoj u kovčegu prepunom zlatnika, zabravljenog trima katancima, sa tri lanca zakotvljenog pod gvozdeni krevet, Gjorgi je postojano imao otvorene prozore, prepunu trpezu i nasmejanu ruku.

Naručivao je nemačke knjige iz Pešte i Beča, francuske iz Pariza, odakle mu, u lakiranom, drvenom sanduku sa etiketom L’orgue expressif – Mustel, pristiže instrument sa blagim dirkama. Gjorgi koji je kao dete po tonovima kiše razlikovao koliko će dugo potrajati, prigrli harmonijum kao strasno priželjkivanog srodnika. Elegična melodija ga preplavi spontano kao odavno naučena, bliska azbuka. “Bio je samouk, ali je muzicirao vešto, vrlo vešto”, izjavila bi teta Naca, dok su joj ruke, u tempu rubato, burno poskakivale po klavijaturi, a nad njima se nadvijalo ukočeno telo. “Dušom”, uzdahnula bi teta Menka, nudeći mi novo parče čokoladne torte. “Imao je sistem u inspiraciji”, ispravljala ju je tetka Ditka sa terase, gde je pratila Debatni novinarski klub, “Umeo je da je upotrebi.”

Teta Ditka je bila u pravcu. I poslednje, dušmansko iskušenje, stric Gjorgi je ublažio muzikom. Već je iskašljavao krv. Pretvarala bi se u crvenu zemlju, a kada bi joj otfikario glavu, iz usta bi joj kanuo otrov – rak i uklještio bi mu se na grudima. Bilo mu je jasno. Kada napadne suva ‘rđa i najčeličnije grudi skapavaju. Loše ću se provesti, naslepo je prebirao po molskim akordima, dok su mu pogled i misli lutale po paučinastim uglovima melanholije. Vide se u ogledalu: dete sa umornim očima pod otežalim kapcima. Ćilibarna zrnašca praha uzdrhtaše pod sunčevim dodirom. Po crnom tepihu prebrzo su se kotrljali sati – biseri: deset, jedanaest, podne… pahuljice, zakasnele u proleće tope se u letu. Nebeski čuvari, obučeni po poslednjoj pariškoj modi otiskivali su se, laki kao perca, od tvrdog tla: zbogom! Zbogom! Ljudski greh – zlo je, onaj od Boga – priroda. O, anđelčiću slomljenog krila, ljubavni zvuk zgažen u cvatu! Ke ti pišu crna kosa na tefter. Piši ludo, ič me mene ne prašuj, le. Žarki pepeo zgasle zvezde. Svežina šumskih jagoda probija kroz bolesno tkivo: sanjati, raspadajući se. Sakati konji galopiraju srebrnom notnom dolinom. Na uvo mu peva mirisni travar: Ke ti pišu gajtan veče na tefter. Piši ludo, ič me mene ne prašuj, le. Podupire se, diže Gjorgi, vodi ga zvuk kroz predeo sanjive svile: Ke ti pišu altan čelo na tefler. Piši ludo, ič me mene ne prašuj, le. Širi muzikalna duša svoja krhka krilca, deli se od preteškog tela, i eno, naseljava se u tri plemenita života, imenovana egzotično Anastazija, Filomena, Afrodita.

Gipka Anastazija, teta Naca, doživela je 96. Pokorna Filomena, teta Menka – 94. Oštroumna Afrodita, teta Ditka – 90. 96+94+90… To je ukupno 280 godina.

Svaka njegova reinkarnirana je u deset njihovih.

Imao je Gjorgi darežljivu ruku, imao je srce blještavo i um vidovit. I kada je gubio na sebi, pečalio je za svoje.

*

S makedonskog preveo autor

Zovem se Ragib i nekad sam bio klesar. Već Tri Hiljade Devet
Stotina Šezdeset i Četvrti dan sam, evo, nakaza i bogalj,
crkavam u vlastitom tijelu i po rukama one
što se potajno od mene zgraža – moje žene, Vasvije.
Mina mi posiječe noge i iskasapi tijelo
pa sam ćorav u jedno oko i, k tome još, nijem.

Zovem se Ragib i rijetko izlazim iz svoje sobe. Odavno je
zgasla moja žeđ za ljudima. Staro pero sa sedefnim
poklopcem, jedina je moja veza sa ostalim svijetom.
Njime govorim i razlučujem se od mrtve tišine stvari
i zidova. Njime bivam ono što mi je od Boga
uskraćeno da budem – insan. Ime mi je Ragib,
onaj na čijem je prozoru jutros uveho cvijet.
Oko još jedno imam al suza nemam da ga
zalijem: presaho bunar u meni, pa mi dato
da patim a zabranjeno da plačem.

Jes, zovem se Ragib i o meni ste čuli ako ste nekad prošli
sokakom. Ne umijem da govorim pa zapisujem ono što mi
kroz usta ne more izać. Ne idem nigdje i ne pokazujem se
nikom. Tako moja muka biva manja jer je ne dotiču drugi.
Zovem se Ragib i otkako sam bogalj nisam usnuo –
ne bojim se zaspati već se bojim probuditi. I tako
vazda – jedno oko u ovaj drugo u Onaj gleda svijet!

Zovem se Ragib. Onaj kojeg je jučer prevarila žena.
U ratu sam ostao bez nogu, ali su mi zato u miru izrasli rogovi.
Ne pitaj me jer ne znam koji mi je Usud veći.

Zovem se Ragib. Klesar sam koji od ruku
kleše riječi. Riječi od kamena.

Životoplov Alberta Einsteina

*

KOMPAS — ŠUTNJA

1879. GODINA

Albert Einstein rođen je pola sata prije podneva u petak, 14. ožujka 1879., u švapskom gradiću Ulmu (na Dunavu, jugozapadna Njemačka, kneževina Württemberg), Bahnhofstrasse 135B (zgrada je 1944. godine razorena u zračnom napadu Savezničkih snaga; gradski oci 1922., nakon Einsteinove svjetske slave, odlučuju jednu od ulica u zapadnom dijelu Ulma imenovati Einsteinstrasse, da bi 1933., nimalo čudno, preimenovali je u Fichtestrasse, a 1945. ponovno u Einsteinstrasse), kao prvo dijete židovskih roditelja, vjenčanih 8. kolovoza 1876. u sinagogi u Cannstattu kraj Stuttgarta, Hermanna i Pauline Einstein, rođene Koch. Albert je zaplakao i svijet ugledao poslije mukotrpna poroda kao poprilično gojazno novorođenče s izrazito spljoštenim, deformiranim potiljkom (ponetko od rodbine spominje riječi: monstruoznim, nakaznim) i podosta proširenim stražnjim dijelom lubanje koja je za nekoliko tjedana u procesu srašćivanja, ipak sama od sebe splasnula i dojenčeva je glava poprimila donekle normalnu veličinu, osim maloga koščatog zadebljanja na zatiljku, doživotna fizičareva traga na evolucijske propuste i fiziološke omaške.

[Hermann Einstein, Albertov otac, sin trgovca Abrahama Einsteina (1808-1868) i Helene Moos (1814-1887), rođen je 30. kolovoza 1847. u Buchau na jezeru Federse, Bad Buchau am Federsee, gdje židovska zajednica Ainsteini, kako su se tada zapisivali, potječe još od polovice 17. stoljeća, u podnožju švapskih Alpi kneževine Württemberg. Imao je tri brata (August Ignaz, Heinrich i Jakob) i dvije sestre (Jette i Friederike). U Stuttgartu je završio Realschule i potom nastavio, obiteljske financijske prilike nisu mu omogućile studij (kao bratu Jakobu) mada je imao matematičkog dara, naukovanje za trgovca (nesumnjivi očev utjecaj). Po obavljenoj vojnoj obvezi od samo godinu dana (matura ga je poštedjele od uobičajenih tri godine novačenja), ubrzo se zaposlio u Stuttgartu i nedugo zatim postao suvlasnikom, uz bratiće Mosesa i Hermanna Levija, male trgovine posteljnih uložaka perjem “Israel & Levi” u Ulmu, a nakon ženidbe 8. kolovoza 1876. s jedanaest godina mlađom, osamnaestogodišnjom Paulineom iz Cannstatta, postaje 1880. partnerom u bratovoj münchenskoj tvrtki plinskih i vodovodnih instalacija “J. Einstein’sche Fabrik für Wasserförderung und Central-Heizungen”, zatim elektrotehnički proširenoj “Einstein und Cie.”, kasnije “Elektrotechnische Fabrik Jakob Einstein und Cie.”, elektroinženjerskog poduzeća u Münchenu koje 1894. bankrotira i seli u sjevernu Italiju, u Paviju, pod nazivom “Officine Elettromeccaniche Nazionali Einstein-Garrone & C.”, konačno 1896. neuspjelo osniva samostalnu tvrtku za nabavu elektrotehničke opreme elektrana u Milanu. Hermann je često, pače prečesto zapadao u poslovne krize, novčane dugove, bankrote, ukratko nije bio nimalo uspješan biznismen. Shrvan poslovnim neuspjesima i srčanim boljeticama umire u pedeset i šestoj godini, 10. listopada 1902. u Milanu.]

[Pauline Einstein, Albertova majka, rođena Koch, kći pekara a potom uspješnog trgovca žitom Juliusa Derzbachera (1816-1895), koji 1842. mijenja prezime u Koch, i Jette Bernheimer (1825-1886), rođena je 8. veljače 1858. u Cannstattu, pokraj Stuttgarta (glavni grad kneževine Württemberg). Imala je stariju sestru Fanny koja se udala za Hermannova bratića Rudolfa Einsteina (imali su tri kćeri: Elsu, Paulu i Herminu), i dva brata, Jakoba i, Albertu omiljenog ujaka, Cäsara. Pohađala je djevojačke škole, samostalno se obrazovala, imala sklonosti ka glazbi i dobro je svirala glasovir. Udajom za Hermanna u brak donosi izdašan miraz koji je ubrzo okopnio osnivanjem elektrotehničke firme “Einstein und Cie.” i ne baš unosnom kupnjom manjih poduzeća i radionica. Po muževoj smrti 1902. živi sa sestrom Fanny u Hechingenu i Berlinu (do 1910), 1911. radi kao domaćica u Heilbronnu i Württembergu, potom seli kod brata Jakoba u Zürich. U vrijeme Prvoga svjetskog rata pobolijeva od raka abdomena, a 1918. za posjeta kćerki Maji i njenom suprugu Paulu Winteleru u Luzernu ostaje u ondašnjem sanatoriju Rosenau, odakle je krajem 1919. svježi supružnici, sin Albert i nećakinja Elsa, preuzimaju u Berlin gdje umire 20. veljače 1920.]

Iste te godine, Einsteinova rođenja, rak trbušne šupljine u četrdeset i devetoj godini života, u Cambridgeu 5. studenoga, zaustavlja znamenit i plodonosni znanstveni rad najistaknutijeg fizičara, matematičara i općenito znanstvenika 19. stoljeća Škota Jamesa Clerka Maxwella (1831-1879, jednaka tako, karcinom abdomene pokosio je i njegovu majku, kao i Albertovu, godinu dana prije negoli je dostigla pola stoljeća), prema većini povjesničara znanosti, uz Newtona (1642-1727) i Galileja (1564-1642) – slučajno ili ne, sudbonosno ili samo stjecaj okolnosti, podudarnost se i ovdje ponavlja (na sveopću radost new agea), naime, Sir Isaac Newton rođen je na Božić 1642., iste godine kad je u kućnom pritvoru izdahnuo (8. siječnja 1642. u seoskoj kući u Arcetri kraj Firenze) utemeljitelj klasične fizike Galileo Galilei (359 godina poslije procesa, papa Ivan Pavao II. ukinuo je presudu inkvizicije protiv Galilea Galileja) – i sad već osmomjesečnog Einsteina, jedan od četvorice najvećih umnika u povijesti fizike, tvorca (pored kinetičke teorije plinova, statističke interpretacije termodinamike, statističke fizike, prirode Saturnovih prstenova, izmišljena stvora sklonog stvaranju paradoksa, Maxwellova demona…) teorijskih osnova klasične elektrodinamike (A Dynamical Theory of elektromagnetic field, 1864.), čuvena Maxwellova sustava četiriju diferencijalnih jednadžbi koje uzajamno detaljno povezuju i pojašnjavaju promjene, od Michaela Faradaya (1791-1867) uvedenih i opisanih, električnih i magnetskih polja, zaokruženu teoriju elekromagnetizma, elektromagnetske teorije polja iz koje proizlazi elektromagnetsko valno gibanje brzinom svjetlosti (za koju je baš te godine – Albertova rođenja – mladi američki časnik i daroviti eksperimentator Albert Abraham Michelson, profesor fizike i kemije na Mornaričkoj akademiji, usavršivši Foucaltov pokus s rotacijskim zrcalima iz 1862., objavio iznos od 299.910 ± 50 km/s), dakle, naslućivao je Maxwell, svjetlost nije ništa drugo do li elektromagnetski val (Treatise on Electricity and Magnetism, 1873.) koji bi se rasprostirao, u ondašnjoj nešto malo izmijenjenoj Newtonovoj klasicističkoj slici svijeta, još od Rene Descartesa (1596-1650) uvedenim – kao što se vodeni valovi šire vodom a zvučni zrakom – eterom, poput duha izmišljenim, čudesnim transmisijskim medijem neobičnih svojstava: nepomičan, nevidljiv, elastičan, bez mase i viskoznosti, vrlo rijedak (gotovo bez gustoće) ali ujedno veoma krut (gotovo potpuno nestisljiv), potreban za prijenos energije transverzalnih valova (poput zraka za longitudinalne, zvučne valove), prema tome i svih elektromagnetskih valova pa stoga i svjetlosti, koji želatinasto prožima čitav svemirski prostor (lani je upravo Maxwell potpisao enciklopedijsku jedinicu Ether, osmi svezak devetog izdanja Encyclopeadiae Britannice 1878., u kojoj sugerira metodu mjerenja relativne brzine Zemlje spram etera i naznačuje izglednost njegova optičkoga zapažanja); dvadesetak ljeta kasnije duge i snažne Einsteinove opsesije, intelektualne obuzetosti i misaona poticaja prema formulaciji specijalne teorije relativnosti (u vrijeme studentskih dana u Zürichu na zidu Albertove sobe visjele su tri fotografije: Newtona, Faradaya i bujna brada Jamesa Clerka Maxwella).

1880. GODINA

U lipnju (točnije, 21. lipnja), poslovno nezadovoljan Albertov otac, trgovac tehničkom i sličnom robom u Ulmu, obitelj seli u političko, gospodarsko i kulturno središte južne Njemačke, glavni grad Bavarske, u München, gdje je Hermannov tri godine mlađi (jedini visokoobrazovani) brat, još uvijek neženja, inženjer Jakob Einstein (1850-1912), pa zajedničkim snagama (uz financijske injekcije bliže i daljnje rodbine, poglavito Hermannova miraza) značajno proširuju poslovanje njegova obrta plinskih i vodovodnih instalacija “J. Einstein’sche Fabrik für Wasserförderung und Central-Heizungen” (osnovanog prije četiri godine) uvođenjem tada sve prodornije električne industrije, sveopće elektrifikacije, s elektrokemijskom i elektroinženjerskom tvrtkom za proizvodnju, instalaciju i prodaju suvremenih električnih naprava, uređaja i opreme (dinama, generatora, električnih mjerila, brojila i mjernih instrumenata, uličnih trajnožarećih svjetiljki, lučnih lampi, telegrafske i telefonske opreme…) – osnivaju firmu “Einstein und Cie.” u kojoj, dakako, Jakob vodi tehnološku i stručno-tehničku a Hermann upravnu i organizacijsko-prodajnu stranu posla.

U Münchenu, drugome po veličini njemačkome gradu s tadašnjih oko tristo tisuća žitelja (većinom katolika, 85% i samo 2% Židova), obitelj Einstein smjestila se u komfornu zgradu na trećem katu Müllerstrasse 3 (tu, u istoj zgradi smjestio se i mladi inženjer Jakob a tu je i sjedište njihove firme), u blizini Sendliner Tora, s ozelenjenom okućnicom, stražnjim dvorištem i vrtom za Albertovo bezbrižno djetinjstvo; u Münchenu ostaju do 1894.

U isto vrijeme, na sjevernom kraju Europe, u Copenhagenu, danski akurator, astronom, matematičar, začetnik statistike Thorvald Nicolai Thiele (1838-1910) prvi pokušava matematički opisati kaotično gibanje čestica u tekućini metodom najmanjih kvadrata i samo donekle naslutiti fizikalno značenje Brownova gibanja, zamršena, isprekidana i nepredvidljiva kretanja različitih sitnih zrnaca peludi ili minerala u vodi koje je još 1827. pod sitnozorom promatrao, analizirao i potanko zabilježio škotski liječnik i botaničar Robert Brown (1773-1858). Nasumično kretanje sitnih čestica suspendiranih u tekućini čekalo je sljedećih dvadeset i pet godina na objašnjenje kaotičnog gibanja sitnih čestica u tekućinama – Einsteinovu jednostavnu primjenu molarno-kinetičke teorije topline.

1881. GODINA

Premda već u trećoj godini sin Hermanna i Pauline nikako da normalno progovori. Kako veli Einstein: “Istina je moji su se roditelji zabrinuli jer sam počeo pričati u kasnim godinama pa su zatražili čak i mišljenje liječnika”, što je Albertova baka komentirala “smiješnim idejama”, jer nema potrebe paničariti. Neutješna majka Pauline svejedno je strahovala i pribojavala se kako je mogući uzrok Albertova sporog napredovanja i neprogovaranja deformirana lubanja pri porodu.

Obitelj Einstein postala je brojnija. Albert je 18. studenoga dobio družicu, rodila se sestra Maria, iz milja zvana Maja. Tek rođenu mu sestricu nije smatrao živim bićem, bio je uvjeren kako je dobio novu igračku, novu dobro konstruiranu, gotovo savršenu mehaničku lutku, pa se shodno uvjerenju spram lutke Maje, tražeći po Majinom tjelešcu kotačiće i ključ za navijanje, tako i ponašao.

[Maria Winteler, Albertova sestra (iz milja Maja) i miljenica u poznim godinama, rođena je 18. studenog 1881. u Münchenu. Nakon završene osnovne škole u Münchenu pohađa Njemačku međunarodnu školu u Milanu, a od 1899. do 1902. Djevojačku učiteljsku školu u Aarau, zatim studira romanske jezike (francuski) i književnost u Berlinu, Parizu i Bernu gdje je i doktorirala 1909. Sljedeće godine udala se za brata Albertove prve djevojke, odvjetnika i slikara Paula Wintelera (nisu imali djece na Paulijev zahtjev, bojeći se duševnih bolesti učestalih u obitelji Winteler), a 1911. sele u Luzern gdje je Paul našao zaposlenje, pa 1922. u Colonnatu pokraj Firence, da bi 1939. (iz poznatih antisemitskih razloga) emigrirala voljenom bratu u Ameriku, Princeton (suprug, ne mogavši pak dobiti vizu iz zdravstvenih razloga, ostaje kod rodbine u Genevi, umire 1952). Od 1946. boluje od arterioskleroze i do smrti, 25. lipnja 1951., ostaje prikovana za krevet.]

Američki fizičar židovskog porijekla Albert Abraham Michelson (1852-1931) tada je na stručnom usavršavanju u Europi, Berlinu kod poznatog fiziologa i fizičara Hermanna L. F. von Helmholtza (profesor H. Kaysera, E. Goldsteina, W. Wiena, A. Königa, H. A. Rowlanda, H. Hertza, M. Plancka, M. Pupina…), tu u blizini maloga šutljivca, dvogodišnjeg sunarodnjaka i suimenjaka, zaigranoga Alberta, na astrofizičkom opservatoriju u Potsdamu (43 ljeta kasnije tu je izrastao ekspresionistički Einsteinov toranj), gdje strpljivo konstruira namjenski instrument, eterski interferometar, precizan optički uređaj za mjerenje relativne brzine kretanja Zemlje oko Sunca spram zamišljena etera: brzina svjetlosti morala bi biti različita ako je mjerimo u različitim smjerovima, manja u istom smjeru gibanja Zemlje kroz eter, veća u protivnom smjeru i, naravno, nepromijenjena za svjetlost odaslanu okomito na smjer gibanja Zemlje, jer još od Galileja znano je, brzina koja se mjeri ovisi uvijek o brzini motritelja ili uređaja koji je mjeri (Galilejeve transformacije). Mjereći različite brzine svjetlosti, ako je svjetlost valno gibanje etera, motritelj Michelson nadao se izravno utvrditi svoju brzinu prema mirnom eteru (i usput razriješiti staru znanstvenu polemiku, nedoumicu između Fresnelove i Stoksove koncepcije etera, kako će se kasnije pokazati posve nebitnu i uzaludnu raspru). Pokusi i rezultati mjerenja brzine Zemlje kroz eter nisu pokazali ama baš nikakvu razliku brzina njena kruženja oko Sunca. Rezultat Michelsonova pokusa (“The Relative Motion of the Earth and the Luminiferous Ether”, American Journal of Science, 1881.) bio je potpuno suprotan zdravorazumskim očekivanjima i fizikalnim čvrstim postavkama: bilo je nemoguće, više puta opetovanim opitom, utvrditi ikakvo relativno gibanje Zemlje kroz eter.

1882. GODINA

Iz još uvijek nepoznata razloga Einstein je zakašnjelo progovorio negdje krajem treće, a prema nekim autorima tekar početkom četvrte godine (osim ponekad, ali iznimno rijetko, pokoju riječ ili poneku prostu rečenicu), preskočivši tako razdoblje nerazumljiva glasanja i postupnog razvoja suvisla govora u tek prohodalog djeteta. Psiholozi rane dječje dobi, logopedi, psihijatri i psihoanalitičari proučavali su i analizirali usporeni razvoj govornih navika i kasno progovaranje djece (američki ekonomist Thomas Sowell na sličnom slučaju vlastita djeteta prozvao je takvo ponašanje 2002. godine Einsteinovim sindromom i objavio istoimenu knjigu) bez većeg uspjeha, općenito i široko pojasnili su pojavu kao mogući predskazujući predznak iznimne nadarenosti ili inteligencije (kasno su progovorili fizičari Edward Teller i Richard Feynman, glazbenici Arthur Rubenstein i Clara Schumann…), ali i autizma ili mentalne retardacije.

Braća Hermann i Jakob ponovno proširuju poslovanje “Einstein und Cie.” kupovinom dvije trećine udjela tehničko-mehaničke radionice za proizvodnju plinskih bojlera “Kiessling und Cie.” i, što je još važnije, uspješno sudjeluju na Prvome međunarodnom sajmu i izložbi elektrotehničke opreme i uređaja u Münchenu (od 16. rujna do 25. listopada, u organizaciji izumitelja, inženjera Oskara von Millera, osnivača Deutsches Museuma tehnologije i znanosti, sa sloganom: “Više svjetla”) predstavljajući svoje proizvode i Jakobove suvremene konstrukcije dinama, lučnih i trajnožarećih lampi, električnih brojila i telefonskog sustava (neke od tih inovacija kasnije je poboljšao i patentirao) što su potencijalni kupci željni tehničkih novotarija zapazili, kupovali, a poslovni klijenti dogovarali potencijalne poslove i potpisivali preliminarne ugovore.

1883. GODINA

Pretjerano šutljiv (ponovno dječji psiholozi znanstveno ekspliciraju o blagom obliku autizma i odgođene eholalije: nastoji ponoviti stereotipne fraze odraslih ili izgovoriti svoje nakane i misli, ukoliko uspije, samo kao potpune kratke rečenice, najprije isprobava dva-tri puta rečenicu u sebi, zatim jedva čujnim šaptom samo pomičući usnama i konačno je ponovi naglas, što čini uporno do svoje sedme godine), osamljen i usamljen, Albert je većinom ostajao u kući igrajući se sam (slagao je svakojake strukture i obličja od dječjih drvenih kocaka, vozikao maketu lokomotive s vagonima koju mu je darovao ujak Cäsar Koch iz Bruxellesa, plovio drvenim brodićem u kablu vode, obožavao podizati kule od karata, ustrajno i strpljivo do osobnog rekorda, četrnaestog kata, a još je više uživao u njihovom rušenju), ponekad sa sestrom (kad bi mu kakva stereotipna igra dojadila ili mu nije pogodovala, iz obijesti ili gnjeva gađao bi Maju različitim predmetima) ili s dadiljom (ova je, pak bila uvjerena kako joj povjereno dijete nije osobite razboritosti, zazivala ga je tiho, kako u svojim uspomenama navodi Maja, iz polumilja, Dümmer, glupanom ili, zbog šutljivosti, Pater Langweil, otac dosade).

Hermann, već ugledni poslovni Prus (nikada se nije oslovljavao Bavaracem), često vodi obitelj na izlete u okolicu Münchena, na razgledavanje antičkih spomenika po Bavarskoj te duge šetnje i lagana planinarenja po okolnim brdima.

1884. GODINA

Albert dobiva privatne poduke za pripremu školovanja (Volksschule) te se vrlo postupno socijalizira, i dalje naravno opsesivno, konfuzno i nesuvislo ponavlja rečenice dobronamjerne mu tutorice, kao što je i inače činio. Stariju poučavateljicu, spram koje je bio krajnje nepristojan, nediscipliniran i drzak, nije uopće podnosio, a nisu izostajali ni izljevi bijesa i svakojakih nepodopština (nekom je zgodom nasrnuo na nju i udario je stolicom), sve dok ju na koncu nije otjerao.

Kad je nekom neprilikom lagano bolestan ležao u krevetu, otac mu je pokazao, da ga razigra i oraspoloži, džepni kompas. Ostao je zaprepašten i začuđen, magnetska se igla kakogod i koliko se god kompas okretao uvijek zaustavljala u istom smjeru. “Čudo takve prirode doživio sam kao dijete od četiri ili pet godina kad mi je otac pokazao kompas. To što se ta igla ponašala tako odlučno nije se uopće uklapalo u prirodu događaja, koji su se mogli naći u podsvjesnom svijetu pojmova (učinak povezan s izravnim ‘dodirom’). Još se sjećam – ili vjerujem da se sjećam – da je to iskustvo ostavilo dubok i trajan dojam na me. Nešto duboko skriveno mora stajati iza pojava koje opažamo…”, zapisat će u 67. godini. Taj mu se događaj i ta potpunoma neuobičajena, za dječju pamet i iskustvo, magnetska pojava prevratnički i prijelomno urezala u pamćenje te je postala nezaobilazni lajtmotiv svakoga Einsteinova prisjećanja na djetinjstvo, a kasnije (i za njegova života) dobrano iskomercijalizirana, često katkad loše iskorištena i otrcana tema apsolutno svake od prekobrojnih slikovnica, za djecu i odrasle, te površnih i ozbiljnih, prepopularnih i znanstvenih monografija Einsteinova životopisa.

(RollStuhlGang)

Da je samo djelić sekunde prije ili kasnije podigla oči, ne bi uhvatila njihove ukrštene poglede i užas bi bio manje potpun. Ispod njih se povukla još dublje u stolicu, u nadi da će joj ova silna želja u grudima stvarno pomoći nestati.

Dugo je te noći ležala budna u krevetu, u sobi sa širom otvorenim prozorima. Iako je bio početak svibnja i noći još svježe a zrak okupan popodnevnom kišom i ona istuširana, još je osjećala vlastiti smrad u nosnicama. Negdje pred zoru, kad su obrazi već bili suhi a jecaj bezglasan, donijela je odluku.

Otići će.

S olakšanjem ali sigurna da san neće doći zatvorila je oči i pokušala pustiti film ispočetka.

Kada je, zajedno s početkom listopada prošle godine i Petar ušao u Izletničku bb, Mihaela je tu stanovala već tri godine ali još nije izgubila osjećaj stupice, koji je u njoj budio svaki novi prostor otkad zna za sebe. Kad su je roditelji doveli na prvu operaciju, koje je bila svjesna (kao beba imala ih je, kažu, puno) i predali je ljubaznim medicinskim sestrama, javio se prvi put taj osjećaj. Istrgnuta iz toplog roditeljskog doma i uvedena u jedan novi, bijeli, sterilni svijet, osjetila je kako su se vrata za njom zalupila. Kad se, baš po maminoj i tatinoj želji, sprijateljila sa svojim tetama iz bolnice, prošlo je već nekoliko mjeseci i ona je mogla opet kući. Onaj isti, sad već bliski; svijet čistoće morala je zamijeniti roditeljskim domom, koji više nije mogla zamisliti toplim i opet je osjetila zalupljena vrata koja se više nikad neće otvoriti u napuštenu toplinu. Ova nemoć da neka sama bilo otvori, bilo zatvori, pratit će je skoro cijeli život.

*

Mihaela se, i pored toga što je stanovala u Izletničkoj bb u zajednici s još devetero ljudi, često osjećala usamljeno. Njenu žeđ za znanjem, zainteresiranost za svijet, budnost duha i potrebu za razgovorom, nije mogla zadovoljiti u ovoj grupi ljudi, koji duhovne potrebe skoro i nisu imali ili su one bile znatno ispod njenih. Neke ubijene depresijama.

*

Assistenti su ponekad uspijevali njenu žeđ utažiti, ali ni oni nisu bili svijet kojemu je mogla pripadati. Kako i razumjeti onaj žal za, drugima sasvim dostupnim i podrazumijevajućim stvarima? Ustajanje bez pomoći, sretanje na ulici s licima a ne raisferšlusima prolaznika, gađenje od vlastitih sekreta i još veća nelagoda od gađenja drugih svakog dana i još jače svakog mjeseca.

S jeseni su u Izletničku bb dolazili momci, najčešće dvojica, na odsluženje civilne službe. Njihov dolazak je bilo vrijeme u kojemu su dvadesetpetogodišnjoj djevojci misli o uzaludnosti mjesečnih ciklusa plodnosti neminovno iznova dolazile. U toku godine dobro sakrivene negdje duboko u podsvijest, pod silnu želju da se udovolji, ne samo roditeljima, i ostane dijete, nevino i bez tjelesnih potreba, one su utoliko žešće izbivale na površinu u prvim mjesecima upoznavanja novih lica, koja su već po svom zadatku ulazila i u spavaće sobe i u kupaonice i toalete, na sva ona mjesta na koja “normalni” ljudi puštaju samo one izuzetno bliske i drage. Duhu i tijelu.

Mihaela je ovo znala. i često se uspješno branila. Postavljala barijere. Dozvoljavala samo ženskim ili “bezopasnim” muškim asistentima da je tuširaju i pomažu pri odlasku na toilette. Jer – to je bio prostor u kome tijelo nije imalo zaštitu. Potpuno ogoljeno i probuđeno toplom vodom, osjetljivo na svaki dodir, izmicalo je kontroli i osamostaljivalo se, reagiralo i kad ona to nije željela. Trebala je snaga, da se najprije sakrije reakcija pred drugima, a onda upotrijebi noć za uvjeravanje sebe – da je sve u redu, da se za vrijeme tuširanja ništa nije poželjelo, ništa desilo, ništa ostalo gladno.

Ta jesen ’93. je bila jedna od onih lijepih, dugih jeseni iz turističkih prospekata Burgenlanda. Čim je ugledala Petra onako pravog držanja i pomalo zbunjenog ali blistavo bijelog osmjeha, znala je što će uslijediti i pomislila s ironijom “još jedan isti listopad, u ovoj se kući ništa novo ne dešava.”

I zaista je sljedećeg jutra u kombiju, specijalno prilagođenom za invalidska kolica do radionice postojala samo jedna tema: Petar – novi civi. Sabrina ga je već proglasila najnovijim zaručnikom, Lidija ponavljala oduševljeno kako joj je već prvu večer pregledao sve fotografije u kompjuteru, a Ana se, kao i obično u listopadu, smijala glasno i nekontrolirano sa zgrčenom desnom rukom dignutom u zrak.

“Ja, ja, ja bla, bla bla” mislila je Mihaela kolutajući očima i glasno uzdahnula. Asistent Marko je, sagnut pred njom, učvrstio i posljednji sigurnosni pojas, ispravio se i namignuo joj sa razumijevanjem. Zatim im je svima poželio lijep dan i izašao iz kombija.

Vozač Andi je upalio motor, a potom i radio, ali ni jedno niti drugo nije moglo nadjačati Sabrinin glas, u kojem je ona opet ispreplitala zbilju i fantaziju. Ni to a ni sva sljedeća jutra u listopadu.

Treći dan po dolasku Petar je ušao i u Mihaelinu sobu. Asistentica Marina, koja ga je pratila, razmijenila je još nekoliko rečenica s njim, zatim se okrenula Mihaeli i rekla “ostale informacije o sebi mu možeš dati ti.” I izašla.

Petar je ostao u sobi. Bio je neposredan i sladak, smijao se glasno ali meko, nenametljivo. Prije zarazno, smijehom koji osvoji srce sugovornika i zarazi ga mladalačkim poletom. Tako se desilo da su ostali duže u razgovoru a Mihaela otkrila najmanje onog što sama ne može, a puno onog što govori o tome (nije da se hvali) što ona i koliko može.

Od tog dana nadalje Petar je vrlo često kucao, provirivao glavom kroz odškrinuta vrata i unosio osmjeh u njenu još uspavanu sobu “Dobro jutro Mihaela!” Nije trebalo dugo a da ona, svaki put kad bi bila prije sedam budna, a bila je skoro uvijek, počne očekivati ovaj osmjeh.

*

Vrlo je rano i neoprezno prihvatila njegovu prisutnost i u toaletu. Kada bi čučnuo pred nju oblačeći joj čarape ili vežući cipele, s lakoćom je nastavljao započetu priču i s vremenom je izgledalo kao da se ne smiju samo njegove usne, koje u tom položaju nije mogla vidjeti, nego i potiljak i cijelo njegovo tijelo je zračilo osmjehom i prisnošću.

Jednog je jutra osjetila želju dodirnuti njegov potiljak i osjetiti u prstima energiju koja je tako neumorno kolala njegovim tijelom puštajući iskrice da preskaču i na sve koji bi se našli u blizini, a onda se prepala, naglo i zaprepašteno je povukla već ispruženu ruku pomislivši “Glupačo, zar i ti?!”

Sklupčanu pod jorganom, svu uvučenu u sjećanje, milovala je tama one besane svibanjske noći.

Ne zaljubiti se u Petra nije dakle bilo lako. Ni njoj niti ostalim curama u stanu, a uskoro je postalo očito ni nekim asistenticama.

Rozalija je bila asistentica. Mlada i puna poleta, sve do Petrovog dolaska, svima draga.

Ova se dragost počela mijenjati čim je simpatija između Petra i Rozalije postala svima vidljiva i prerasla u otvoreno neprijateljstvo kad se jednog jutra pronijela vijest da ju je Sabrina, još uvijek u vlastitom svijetu zaručnica, vidjela kako se u noćnoj smjeni ljubi s Petrom u hodniku.

Mihaela nije mogla definirati svoje osjećaje između naklonosti, zavisti, simpatije, ljubavi, mržnje, a još manje ih kontrolirati, pa je pojačala svoju odluku da sagradi distancu koja će ju štititi.

I to joj je uspijevalo sve do onog svibanjskog dana ‘94. Već ranog popodneva se pokajala što je pojela uz ručak ponuđeni kompot od suhih šljiva. Inače je uvijek vodila računa o tome i trudila se ne jesti ništa što bi je natjeralo ići u WC ako je imala muške asistente, pogotovo ako su to bili mladi “civi”.

Ovaj put je to previdjela. A asistirao joj je baš Petar. Kad je osjetila prvi nagon, Mihaela je uspijevala nekako zabaviti misli nadajući se izdržati do 5 popodne kad će njemu doći smjena. Sve je ukazivalo na to da će uspjeti. Oko 4 je još odolijevala, popodnevnu kavu je izbjegla jedući čokoladu u svojoj sobi. To, što je ova vrata, zahvaljujući dugačkoj vrpci, koju je mogla povlačiti za sobom, mogla zatvoriti, nije bila velika zaštita njenog malog osobnog prostora. Uvijek je morala računati s tim da neko kuca dok već ulazi ili čak da uđe da ne pokuca pa je ona iza zatvorenih vrata žurno, kao i inače, trpala tajno čokoladu u svoje tijelo, nadajući se da će ono ovaj put brzo djelovati začepljenjem.

Rozalija je stigla na vrijeme. Točno u pet.

I tad se desilo!

Valjda od silnog olakšanja koje je osjetila čuvši njezin glas, Mihaelina koncentracija je na sekundu popustila i to je bilo dovoljno da tijelo, kao i tako često do sada, preuzme vlast nad cijelom njom.

Najprije je osjećala samo očaj i toplinu pod sobom, ali je brzo počeo reagirati i nos. Smrad se širio sporo, ali neizbježno A nikako da čuje Petrovo opraštanje.

Rozalija je nalila Ani kavu i požurila u ured u Petrov zagrljaj. Samo još da proviri kod Mihaele da dogovore tuširanje za poslije večere, pa će se, bar na sekundu, naći s njim. Sama sebi je djelovala kao nestrpljiva zaljubljena balavica. A onda je otvorila Mihaelinu sobu.

Iz sobe je zapahnuo smrad izmeta. Na sredini je u kolicima blijedog lica sjedila Mihaela. Njen pogled se izvinjavao dok je govorila nešto čemu je očito davno bilo vrijeme “Moram u WC”.

Rozalija je žurno gurala njena kolica niz hodnik do toaleta. Ostatak se dogodio iza njegovih zatvorenih vrata. Do onog momenta kad je Petar nakon uzaludnog čekanja odlučio potražiti svoju dragu i oprostiti se od nje. Istovremeno i kucajući i ulazeći, malo je zastao, nakon što je njegov nos osjetio prostor, ali se nije dao smesti.

Pogledali su se zaljubljeno, ona sa izrazom isprike, on žaljenja što upravo nju čeka taj prljavi posao, oboje s gađenjem. Ukrstili su poglede iznad Mihaeline glave upravo u onom trenu kad ju je ona podigla samo da bi vidjela tko je još svjedokom njenog užasa.

*

Dvanaest godina poslije ovog, Mihaela je daleko od Burgenlanda već nekoliko godina boravila u jednoj novoj stupici. Bila je veljača i u dnevnoj sobi toplo. Jedna asistentica je sjedila za stolom bilježeći događaje dana kad je Mihaela ozarena lica, okrećući i onom lijevom rukom, kojoj je tek učila tepati, sve češće misleći na to da i njoj treba krema za njegu, točkove kolica. “Mogu li te zagrliti?”

Iako je odložila mapu i prihvatila zagrljaj djevojke za koju nije znala da je dvanaest godina starija i dvanaest kila lakša od one djevojke iz Burgenlanda, asistentica nije osjetila koliku radost i kakav značaj imaju riječi koje joj je Mihaela šapnula u uho “Uvježbala sam! Jutros sam bila sama na toaletu i ovaj put sam to tako dobro uspjela obaviti, da na mom rublju nije ostao baš nikakav trag.”

I već je u nelagodi požurila iz dnevne sobe. Okretala je točkove objema rukama – i onom lijevom, uvijek savijenom, i desnom, koju je mogla savijati kad god je to sama htjela. Misleći kako će, kad je ovo uspjela, jednog dana voziti električna kolica te moći otvarati i zatvarati vrata onako kako ona želi. I ne ostajati u stupicama iz kojih će je odvoziti drugi taman kad im osjeti toplinu.

Asistentica je ostala odmahujući glavom, misleći kako ima posao na kojem su eto i takve gluposti važne. Potpuno zaboravivši da iz nekog, valjda nevažnog razloga, još nikad nije pustila vodu a da se nije okrenula. Ili se barem mogla okrenuti.

Grane spremne za storuki Šivin zagrljaj
Smeđe s međe, zeljem zelenjene;
Bijelo od bjelanca, iz crvene cure vene:
Prirodu pri rodu – rodom ne okaljaj

Sjutra je od jutra, prozori ka zori
Od ljubica za ljubovcu malo ljubičaste
Plava od poplava – nijanse zakučaste
Sada je sa Da, oko Ko (o)tvori

Utvarne a tvarne, gotovo nestvarne
U dvorištu sjene otvaraju zjene.
Od zbora zborane, borave zaboravljene

I svaki kamen ka meni bi da krene;
Da pamet zapamti, duh u vazduhu prene.
Kam bi i ti – biti su nam parne.

Sažetak

Punih je sedam godina (1968.-1975.) Ljubo Jandrić u svojoj knjizi “Sa Ivom Andrićem” portretirao velikoga pisca. Nije to prestao činiti ni osme 1975. godine svoga susretanja s njim, u čijih je dva i pol mjeseca preležanih bez svijesti u bolnici prenio i trinaest takvih Andrićevih dana iz prethodne 1974. Od 17. listopada 1968. do 13. ožujka 1975. Jandrić je s Andrićem bio ono što je Johann Peter Eckermann bio s Johannom Wolfgangom Goetheom, Max Brod s Franzom Kafkom, Predrag Matvejević s Miroslavom Krležom, i njima sličnim.

U tome je razdoblju Jandrić u ulozi strpljivog slušatelja svoga mudrog sugovornika, koji bilježi sve što ga karakterizira i kao čovjeka i kao pisca, i kao intelektualca, diplomatu, političara, zaljubljenika u Bosnu, njezine ljude i njezinu povijest. Jandrićeva knjiga tako postaje neka vrsta portreta Andrićeva unutarnjeg života i portreta njegove umjetnosti, autentičan izvornik gotovo svih sadržaja njegovog ljudskog i stvaralačkog lika. Od svoga sugovornika zapisivač uzima sve što mu on ponudi u šetnji, uz kavu, na raznim mjestima, i na stranicama svoje knjige sve to čuva kao poseban dar.

Ključne riječi: Jandrić, Andrić, susreti, zapisi.

KAKO JE NASTAJALA OVA KNJIGA

Slično drugim poštovateljima Andrićeve pisane riječi, i Jandrić¹ je često razmišljao o mogućem susretu s njim. “Najposlije, godine 1963, kad je on ono trebalo da putuje u Višegrad, grad svoga djetinjstva i mladosti, da bi sa zemljacima podijelio radost laureata, ja sam se, u stvari, prvi put u svom životu sreo s Andrićem, na bliskom odstojanju, onako okom u oko, što bi se kazalo, ali i taj susret, poduprt slučajem, zbio se nakratko, i ja, pokoleban i slab, bijah sklon da povjerujem kako su putevi koji vode prema autoru Na Drini ćuprije, Travničke hronike, Gospođice, i tolikih drugih knjiga, za me zauvijek i potpuno zakrčeni”.² To se dešava u vrijeme Jandrićeva premještanja na radno mjesto u Republički sekretarijat za obrazovanje, nauku i kulturu SR BiH, na resor kulture, u vrijeme kada Andrić u dva navrata novčani iznos svoje Nobelove nagrade daruje upravo instituciji u kojoj Jandrić dobiva resor kulture, “sa jednom jedinom željom da se ta sredstva ’korisno upotrijebe’ za razvoj i širenje mreže narodnih biblioteka u Bosni i Hercegovini”.³ Osnovan je Fond za tu namjenu, s kojim je Andrić “nastojao da održi što je mogućno aktivniji odnos”, a zahvaljujući toj njegovoj brizi Jandrić putuje u Beograd, u stan darovatelja u ulici Proleterskih brigada broj dva, tada i bez pomisli da bi “mogao štogod zabilježiti, kakvu Andrićevu misao, rečenicu, primjedbu, sadržaj anegdote, ili tako nešto”.⁴ Malo-pomalo, susreti Jandrića s Andrićem se množe, želja prvog da ih zabilježi sve je izraženija, ali je ona jednako ispunjena i strahom. “Ovaj umjetnik nije bio jedan od onih koji se lako povjeravaju”.⁵ “A kad je on, uprkos svemu, postao darežljiviji s pozivima, ukazala mi se, najzad, dobra zvijezda,” zapisuje Jandrić.⁶ “Uzdržan u svemu, ponajviše u razgovorima o sebi, Andrić je s nešto manje otpora prihvatao dijalog o svom književnom djelu i to je, nema sumnje, bila jedina kapija koja je vodila do umjetnika. Pa smo potom stali da se bavimo i drugim piscima. On mi je polako, bez želje da pokazuje ili nameće svoj sud, predlagao da čitam djela Anri de Monterlana, Hari Martinsona, Ejvina Jonsona, Margerit Jursenarove, Rože Martena di Gara, Ilje Erenburga, Viljema Foknera, Franca Kafke, Agnasa Vilsona, Andreja Platonova i mnogih drugih. On je sva ta i druga djela, manje-više, čitao u originalu i njegovi zanimljivi sudovi o njima zaslužili su makar da budu udaljeni od zaborava”. ⁷

U početku se Jandrić nije mogao pred Andrićem oslanjati na olovku i papir, jer pred piscem je jednako strahovao od njegova saznanja da bilježi njegove misli. Oslanjao se na memoriju, onda mu je, ipak, morao pokazati i svoju bilježnicu. Andrić je reagirao iznenađeno:

– “Sada još i to?

– Ovo je za moju dušu! – požurih s opravdanjem.

– Pa šta vi zapravo smerate s tim?

– Rad bi da ponešto, s vašim dopuštenjem, unesem u svoju bilježnicu.

– Taman posla … pa da to padne novinarima u šake.

– Ne, neće. Velim vam: to je samo za moju dušu.

– Nemojte me sada pod starost navoditi na stid i sramotu.

– Htio bih, vjerujte mi, da odagnam svaku vašu sumnju u tom pogledu. Moja je namjera da poneku pojedinost zapišem, da je ostavim u svojoj arhivi; pomen će biti valjan ostane li u granicama običnosti, i ako se budem trudio da nigdje ne idem ispod ili mimo vaše riječi.

– Čuvajte se vi da ne pođete iznad nje. Znate, ja sam se uvek klonio kazivanja o sebi. Ni po koju cenu ne bih pristao da pišem neku vrstu ispovesti o sebi. To su subjektivne stvari i one uvek navedu čoveka na pogrešan put. Englezi imaju lepu misao o tome koja glasi: Ima više načina da se laže, jedan od njih su memoari.” ⁸

I od tada se Andrić i Jandrić susreću nekoliko puta u godini, uvijek u nekome drugome gradu. Od svoga sugovornika zapisivač uzima sve što mu on ponudi: zapisivač je diskretan i nenametljiv u svojoj radoznalosti, a sugovornik je, opet, u svakoj prigodi oprezan, nesklon da govori o sebi izravno. Uvijek to čini citirajući druge, u kojima je pronašao i svoje uzore, svoje učitelje i u života i u umjetnosti, kojoj je odan svim svojim bićem. Uzajamno poštovanje iskazuju i jedan i drugi u svim situacijama propitivanja i iskaza.

I od tada nastaje oko tridesetak Jandrićevih bilježnica, rukopis od oko sedam stotina pretipkanih stranica. Iz konačne verzije Jandrić je isključio sve “intimne stvari,”⁹ kazivanja o živim ljudima, sporednije događaje, podatke o suputnicima, i sl. Za pisca koji je doživio “dva rata i tri carevine” Jandrić je u svojoj knjizi našao mjesta i za nekoliko njegovih pisama: riječ je o njegovoj prepisci s Tugomirom Alaupovićem, dobivenoj od fra Rastislava Drljića iz “Dobrog pastira”, te o dijelu Andrićeve prepiske s Markom Markovićem i Isakom Samokovlijom iz arhiva Muzeja književnosti BiH u Sarajevu.

JANDRIĆEVI SUSRETI I RAZGOVORI S ANDRIĆEM OD 1968.-1975.

Susreti: Mjesta susreta i vrijeme

U 1968. godini Jandrić se susreo s Andrićem tri puta, i to u Beogradu (17, 18. i 19. listopada). U 1069. godini susreli su se samo jednom (12. travanj), opet u Beogradu. Naredne godine u ovome gradu susreti su bili 26. srpnja i 7. i 8. rujna, svi drugi u Sarajevu (8, 9, 10. i 11. rujna, 1, 2. i 3. listopada). Godine 1971. prvi je susret u Beogradu (13. listopada), drugi u Beogradu i Sarajevu (14. listopada), treći i četvrti u Sarajevu (15. i 16. listopada), potom u Beogradu (3. i 15. studenoga, 7. prosinca). U 1972. godini autor je ove knjige zabilježio 15 susreta s Ivom Andrićem: u Beogradu (15. travanj i 11. listopad), u Sarajevu (20. i 25. rujan, 11, 12, 13, 14, 15, 18, 19, 23. listopad), Travnik (15. listopada), na putu za Višegrad (16. listopada), Višegrad (17. listopad), Višegrad-Rogatica-Sarajevo (18. listopada). Susreti Jandrića i Andrića u 1973. počinju u Sarajevu (7. i 19. veljače), nastavljaju se u Beogradu (20. veljače), vraćaju se u Sarajevo 14. svibnja, događaju se potom i u Sokobanji 21. i 22. svibnja, onda u Beogradu 5. srpnja i 28. kolovoza, u Sarajevu (9. i 23. rujna), pa u Sarajevu i Mostaru (25, 26, 27, 28, 29. i 30. rujna), u Sarajevu i Beogradu (1, 23, 28, 29. listopada), a završavaju u Sarajevu 23. studenoga. Pretposljednje godine Andrićeva života (1974.) Jandrić nastavlja svoje susrete s velikim piscem: u Beogradu je s njim na samom početku te godine (10. siječnja), zatim na koncu siječnja (29.) i na početku veljače (4. i 7.), na koncu ožujka (29.), u travnju (4, 23.), u svibnju (16.), a u istom mjesecu 29. prima od njega i pismo, 6. lipnja s njim razgovara telefonom, a 7. lipnja putuje k njemu u Beograd, 11. lipnja Andrić je u Sarajevu, 12. lipnja je u uglednoj izdavačkoj kući “Svjetlost” u Sarajevu, narednog dana je u Sarajevu s njim i toga dana odlaze u Mostar, u kojemu borave i 14. lipnja, a 15. lipnja su u Stonu, 16. i 17. u Sarajevu, 18. u Sarajevu i Beogradu, 19. rujna u Beogradu, 7, 8, 29. i 30. listopada u Beogradu, 11. studenog i 11, 17. i 22. prosinca također.

Godina 1975. u Jandrićevoj knjizi je bez susreta s Andrićem i njegovom živom riječi. Andrićeva borba za život u njoj započinje odlaskom nobelovca u bolnicu 17. prosinca 1974. i trajat će sve do 13. ožujka te godine.

Razgovori: Važnije teme i važniji iskazi

U Beogradu 17. listopada 1968. Andrić svom sugovorniku Jandriću govori o Voltaireu, Henry de Montherlantu, o tome kako se ne plaši opasnosti, “već publiciteta” (“Ne volim da se o meni govori i piše”, kaže na stranici 20). Razgovaraju i o glazbi, o tome da sve mora biti podređeno djelu, jer djelo “treba da ide ispred i iza nas” (str. 21), a onda o položaju i obvezama pisca, ilustrirajući sve navedeno i mislima koje pripadaju Strindbergu, Balzacu, Tolstoju, Kranjčeviću, Mannu, Malcolmu Lauriju, Arthuru Milleru, Seneki, Turgenjevu (str. 23-25). U Knez-Mihajlovoj ulici, u šetnji prema Kalemegdanu, sutradan, priča mu o svome odnosu prema likovnoj umjetnosti, posjetu 1928. Galerije Prado u Madridu kada je bila priređena velika izložba u povodu stote obljetnice Goyine smrti.¹⁰ Na Jandrićevo pitanje što misli o svojim dosad napisanim djelima odgovara: “Ne verujem ni da je dovoljno ni dobro to što sam napisao. Stvorio sam ono i onoliko koliko se dalo i koliko sam mogao, da ne kažem: koliko mi je bilo suđeno.” (str.29) Priča mu i o Prokletoj avliji, koju je u sebi nosio punih sedamnaest godina i čija je prva verzija imala 250 stranica, a konačna je drastično skraćena na devedesetak¹¹. Priča mu i o tome kako mu je tamnovanje u mariborskoj kaznioni pomoglo u pisanju ove pripovijesti.¹² Razgovaraju o Bosni, Andrićevom “duhovnom pribježištu” (Jandrić, prim, M. M.), pri čemu se Jandrić prisjeća i jedne misli Midhata Begića: “Bosna je njegova najbliža i najdraža svojta.” (str. 32) Slijede Andrićeva razmišljanja o piscu i pisanju, o radu na rukopisu o Omer-paši Latasu, o tome kako su mu mnogi prigovarali da nije “baš u najboljem savezu sa sadašnjošću” i da zato piše o prošlosti. (“Ja mislim da to nije tačno. Pitanje je kako ko shvata prošlost. Za mene su budućnost, sadašnjost i prošlost delovi jednog beskrajnog vremena u kome ono što mi zovemo prošlošću postaje začas sadašnjost ili budućnost – i obratno!”(str. 36) Onda opet o Bosni kao sredini s miješanim stanovništvom i sudbini bosanskih Muslimana i o tome kako su se u prošlosti mnogi trudili “da ih premame na svoju obalu”. (Jandrić, str. 37) Andrić: “Kad bih, kojim slučajem, ponovo dolazio na svet, bio bih nesrećan ako se opet ne bih rodio u Bosni.” (str. 37.) Tvrdi da su i Turci “na podlozi bosanske zemlje, bosanskih ljudi i bosanskog podneblja trpeli znatne uticaje” (str. 38), te da su postupali mudro “što su mnoge stvari preuzeli od domaćeg, hrišćanskog sveta.” (str. 38) Zadržali su narodni jezik, način obrade zemlje, gajenje stoke, mnoge običaje. Ističe vitalnost i dinamiku višenacionalnih sredina, označava takve razlike bogatstvom. Kaže: – Naša je zla sreća što su se dva osvajača, Turska i Austrija, smenila u našim krajevima u svoje dekadentno doba: oba su bila na izdisaju. Turska je bila dotrajala, a Austrija je dotrajavala. Ona je uzimala iz Bosne sve što se moglo odneti. Napoleon je za Austriju govorio: “Ona kasni za stotinu godina i zaostaje za čitavu jednu armiju.” (str. 41.) Sutradan su u Andrićevom domu. Pisac je umoran, razgovor započinju o novom nobelovcu, Jasamari Kavaboti, onda i o televiziji kao novom mediju (“To je, izgleda, kanal za sve naše gluposti”, veli, str. 45).

U ovoj godini susreta Jandrić je zabilježio Andrićeva neka temeljna životna stajališta kojima je bio fanatično odan i u svojoj umjetnosti.

U 1969. godini, 12. travnja, Jandrić bilježi samo jedan susret s Andrićem, i to u njegovom domu. Njegove su misli o književnosti, stilu, kritičarima, i darovanju vlastitih knjiga drugima mudre i inspirativne. Spominju Slobodana Novaka i njegov te godine NIN-ovom nagradom ovjenčan roman Mirisi, zlato i tamjan, prilike u Čehoslovačkoj, Pabla Picassa i njegov 87. rođendan, smrt Jacquesa Polena, urednika Gallimarda, stogodišnjicu rođenja Alekse Šantića, memorijalni muzej Jovana Cvijića (otvoren 20. listopada 1968. u Beogradu), sarajevsku izložbu posvećenu Ivanu Frani Jukiću u Muzeju književnosti SR BiH (održana 16. listopada 1968.).

Na prolazu kroz Beograd 26. lipnja 1970. Jandrić svraća kod Andrića pred njegov odlazak na liječenje na Bled, odakle mu 25. srpnja od njega u Sarajevo stiže pismo. Odgovara na njegovu obavijest da je dobio 27. julsku nagradu BiH: neće moći doći da je primi radi liječenja.¹³ U naredna dva susreta u Beogradu, nakon Andrićeva povratka s Bleda, Jandrić ne bilježi ništa značajno. Oni su, zapravo, samo priprema za put u Sarajevo gdje će veliki pisac boraviti od 8. rujna do 3. listopada. U Sarajevu je 25. kolovoza u 02,40 bio potres jačine 6-7 stupnjeva, ima materijalnih šteta. Jandrić je predao izdavaču svoj roman Prah i pepeo. Na putu od Beograda do Sarajeva odmaraju se u Srebreniku i Tuzli, svraćaju u Vogošću da pogledaju Dom kulture oštećen u potresu. Andrić odsjeda, po običaju kad je u ovom gradu, u apartmanu hotela “Evropa”, odmah kreće u šetnju Baščaršijom. Prije večere je u svom apartmanu s Goetheovom knjigom aforizama. Sutradan su u Skenderiji, iz koje se vraćaju pješice uz Miljacku. Govori kako ga je iznenadila masivnost i skladnost ove građevine.¹⁴ Jandrić svjedoči da je Andrić navečer dugo pisao svoju kratku besjedu za sutrašnje primanje 27. julske nagrade. Donosi je u cjelini (str. 62), ima tri rečenice. Jedanaestog rujna, nakon doručka u hotelskoj sobi, priča mu uz kavu kako je dospio u zatvor. Spominje Vladimira Čerinu (Split, 1891.-Šibenik, 1932.), književnika i jednog od vođa jugoslavenske revolucionarne omladine, s kojim je surađivao u Vihoru i Književnom jugu, i koji se poslije atentata sklonio u Veneciju. Umro je pomračenog uma u šibenskoj bolnici. (str. 63.) Kod njega je često, ljeti, odlazio u Split, njegovima, kod kojih se odmarao besplatno. Bio je tada u Sarajevu predsjednik Društva napredne srpskohrvatske omladine (naslijedio ga, poslije, na toj dužnosti Borivoje Jevtić), koje je tek kasnije nazvano “Mlada Bosna”. Čerina ga je prije hapšenja u Splitu, nažalost, napustio u Rijeci i otputovao za Rim.

Nakon devetnaest dana, Andrić je ponovno u Sarajevu. Uručit će nagrade pobjednicima natječaja “Oslobođenja” za kratku priču. Jandrić ga podsjeća na davnu 1947. i njegov tekst objavljen u “Oslobođenju”, čiji je čest suradnik, kao i beogradske “Politike”, o omladinskoj pruzi Šamac-Sarajevo.¹⁵ Razgovor nastavljaju o Naserovoj smrti (Gamal Abdel Naser je umro 27. rujna 1970.), buđenju Arapa i njihovoj kulturi u svjetskoj kulturnoj riznici. Šeću, potom, Štrosmajerovom, Miskinovom i Titovom ulicom do zgrade “Oslobođenja”, pa natrag, do Muzeja grada Sarajeva gdje se otvara izložba o životu i djelu Isaka Samokovlije, o kojemu mu Andrić govori vrlo nadahnuto. Nakon popodnevnog odmora, zajedno su u knjižari “Svjetlosti”, a sutradan u klubu “Oslobođenja” na predaji nagrada za kratku priču kada govori o kratkoj priči kao književnom žanru. Trećeg listopada, za doručkom u restoranu hotela “Evropa”, Jandrić u svoju bilježnicu unosi Andrićevu želju o bratimljenju Travnika i Višegrada.¹⁶

U 1971. godini u Jandrićevoj bilježnici je otvorena jedna vrlo osjetljiva tema.

U Andrićevom domu u Beogradu 13. listopada, tri dana nakon što je Andrić proslavio svoj sedamdeset i deveti rođendan, Jandrić s velikim piscem razgovara o izložbi “Umjetnost na tlu Jugoslavije od praistorije do danas”, održanoj u Parizu od 2. ožujka do 23. svibnja, a u Sarajevu od 28. lipnja do 28. listopada te godine, ali i o Herceg-Novom i o nacionalističkim ispadima pojedinaca iz Matice hrvatske i napadima na Andrića.¹⁷

“Poslije večere prešli smo u njegovu radnu sobu. Pričao mi je zabrinuto o nacionalističkim ispadima pojedinih ljudi iz Matice hrvatske i o grubim napadima na njegovu ličnost.

– To je pljusak koji ne prestaje – kaže potišteno. – Voleo bih više nego ne znam šta na svetu da to živ nisam dočekao… To je okrutno i podgrejano groznim namerama kleroustaša! Šta bi oni hteli od mene? I čemu to vodi? Ja to nisam zaslužio.! Ja sam za slogu i bratstvo bio celog svog veka. Ja sam bio za jugoslovenstvo još onda kad je Austro-Ugarsku trebalo oterati s našeg ognjišta… Mi sarajevski gimnazijalci bili smo protiv hegemonizma bilo koje vere i bilo kojeg naroda. Naše društvo je nosilo ime naprednjačke srpskohrvatske mladeži, iako je – na drugoj strani – bilo i reakcionarnih tajnih organizacija koje su okupljale omladinu. Ne bih voleo da liči na hvalu kad kažem da sam bio predsednik naprednjačke srpskohrvatske omladine u Sarajevu. Mi nismo bili unitaristi, kako bi to nekom moglo da izgleda; pre bi se moglo reći da smo bili panslavisti i internacionalisti, a svako ko zdravo rasuđuje zna da panslavizam nije isto što i unitarizam… Ja sam za jugoslovenstvo bio i 1941. godine kad je Komunistička partija Jugoslavije u sve, pa i u to, unela marksitičko shvatanje… Ja sam za jugoslovenstvo bio i 1948, a i danas sam – i pre ću da umrem takav nego da pod starost menjam uverenja!

Ti pojedinci, jer ovde se odista radi o šačici pojedinaca koji neće ili ne mogu da shvate našu stvarnost – nastavi Andrić, sada već nešto smirenijim glasom – uvek su se, pa i ovoga puta, oslanjali na neku spoljnu silu, obično na sumnjivog i reakcionarnog saveznika; nažalost, nikad na svoj narod čije su ime tako grlato izvikivali. U tome ja vidim njihovu osnovnu grešku.

Obziri su zahtevali da se uzdržim od bilo kakve polemike s tim ljudima. Podsetio bih ih samo na poznate reči pesnika Petra Preradovića: “Moja nacionalnost je humanost.”

Mene su i neki srpski šovinisti pokušavali da uzmu na zub… Šovinizam je svugde isti i svagda mu je jednaka namera: suprotstavljanje pravoj umjetnosti i istinskom zajedništvu. Ja ovo navodim pre svega zato da bih ukazao da svaki nacionalšovinizam, pa i ovaj o kojem sada govorimo, nastupa uvek sa zadnjim namerama, i da je jedan od ne manje važnih zadataka nas pisaca da mu se odupremo na svakom koraku i kad god ustreba.

Smirivši se, stao je, lagano i u predasima, da govori o svom književnom putu, o umjetničkim principima kojih se tvrdoglavo držao cijeloga života.”¹⁸

Zar u ovoj Andrićevoj reakciji nisu iskazane i bol i gorčina što uopće netko sumnja u njegovu nacionalnu pripadnost? Istina, on svoje jugoslavenstvo prenaglašava, ali svoju nacionalnu pripadnost uopće ne osporava. On govori o pojedincima i u hrvatskom i u srpskom narodu koji njegovu spremnost da služi isključivo umjetnosti (op. M. M.) doživljavaju kao izdaju naroda; za pojedince iz hrvatskoga naroda “koji neće da shvate našu stvarnost” kaže da se ne oslanjaju na narod, “čije su ime tako grlato uzvikivali”. On, dakle, isključuje narod iz te halabuke, a halabuku pojedinaca doživljava uvredljivo i bolno. On u nacionalni okvir neće, hoće da bude iznad njega ne oporičući ga.

U Beogradu, 15. studenog 1971. Jandrić razgovara o raskidu sa zagrebačkim Književnim jugom 1919. i prepisci s Tugomirom Alaupovićem. Andrić kaže:

– Meni je sada nemogućno da u sećanju prevalim vremenski razmak, pa da objašnjavam zbog čega sam pre više od pedeset godina napustio Zagreb i redakciju Književnog juga… Mi mladi bili smo nepomirljivi protivnici Austro-Ugarske, a za ujedinjenje južnih Slovena. Mi smo sa oduševljenjem dočekali kraj rata i stvaranje jugoslovenske zajednice. Ali, ubrzo nas je zahvatilo ohlađenje, jer to nije bila zajednica kakvu smo željeli i očekivali, i jer su mnogi naši ideali bili iznevereni… Kako je Književni jug, pored ostalog, imao i ulogu da pruža podršku u književnom i umetničkom, pa i širem vidu oko tog ujedinjenja, ta svrha je počela pomalo da bledi… Drugo, što zbog zdravlja, što zbog sredine koja je za me bila nova i u mnogo čemu različita od one bosanske, ja u Zagrebu¹⁹ nisam mogao uhvatiti koren i ostati. Ja tu nisam imao nikoga svoga, bilo je trenutaka kad sam padao u očajanje i po svaku cenu želeo da odem… To što sam krenuo u beograd, takođe treba razumeti, mahom iz dva razloga. Prvi je u tome što se Alaupović starao da mi pomogne da dobijem stalnije nameštenje,²⁰ a drugi verovatno u onoj skrivenoj zamci kojom vas privlači svaka prestonica.

Iz 1971. godine u Jandrićevoj bilježnici ostale su dotaknute i ove teme: ne voli da razgovara o svemu i svačemu sa “stokućama”, moć mitskog predanja (str. 76). Nakon pažljivog raztgledanja izložbe “Umjetnost na tlu Jugoslavije od praistorije do danas” u Skenderiji u posjetu je oboljelom Meši Selimoviću, s kojim razgovara “o iskušenjima književnog stvaranja, krizi čitanja kod nas, odnosu prema knjizi i ulozi pisane riječi”. Na Trebeviću je snijeg (petak, 15. listopada), Andrić je u svojoj hotelskoj sobi, opet s Goetheom. Trećeg studenog Jandrić je s Andrićem u Beogradu, raspoložen je, vedar i veseo, priča mu o Flaubertu, čiji realizam izuzetno cijeni, a koji je počeo objavljivati kasno (“i to je mudro uradio: zrelo voće se iznosi na trpezu”, str. 79). Osam dana kasnije Jandrić u Sarajevu dobiva od Andrića pismo: zahvaljuje mu na paketu knjiga o Bosni, među kojima je i njegov roman Prah i pepeo. Sedmog prosinca je u Beogradu, Andrićevo je raspoloženje tmurno, jada se da mu je rđavo. Dok sjede na divanu dugo šuti, odbija čašicu, pije kavu. Jandrić ga podsjeća na Omer-pašu Latasa, pita ga “nije li to možda dio trilogije kojim bi se – zajedno s Travničkom hronikom i Na Drini ćuprijom – zatvorio krug povijesti o Bosni?” (str. 83.) I jest i nije, odgovara Andrić. (“Ja vam nisam čovek koji radi sa unapred utvrđenim planom. Ja sam često počinjao nasumce, pa šta ispadne…”, str. 83). Opet o mediju televizije koja se “još u kolevci spajdašila sa stranim rečima”, o narodnoj književnosti iz koje bi trebalo da uče i pisci i novinari, o ugledanju na drugoga i učenju od drugoga (“Ja bih mirne duše mogao da kažem: to su Vuk i Njegoš”, str. 84). Na povratku u Sarajevo, Jandrić dobiva primjerak bibliofilskog izdanja Mosta na Žepi.

U petnaest susreta koje je imao s Andrićem 1972. godine (str. 87-189) Jandrić je zabilježio više značajnih tema za izučavanje Andrićeve ličnosti i djela: kako je nastao naslov Na Drini ćuprija, opis scene nabijanja na kolac u tome romanu, proslava njegovoga 80. rođendana u Beogradu i Bosni (Sarajevo, Travnik, Višegrad). Razgovor o pripovijetkama Zlostavljanje i Susedi zabilježio je vozeći se s njim i s Rodoljubom Čolakovićem kroz selo Lopare prema Tuzli, gdje će se susresti s Ismetom Mujezinovićem, onda o pričalicama i ljepoti pričanja, a pred Sarajevom Andrić govori i o svojoj pripovijetki Ljetovanje na jugu. Nakon posjeta kavane na Vratniku u kojoj se pije tucana kava, spuštajući se prema Baščaršiji, priča mu o kritičarima, o svom strahu od lektora i korektora, o romanu Gospođica i poroku škrtosti, o teškoćama pisanja pripovijetke i romana, a u kavani “Daire” kaže: “Moja domovina neće se valjda naljutiti ako kažem da sam se u Bosni rodio, a duhovno progledao u Poljskoj.” Dok u ovoj kavani sjede, govori mu o svojoj poeziji, o Znakovima pored puta, Ex ponto, Nemiri. Dvanaestog listopada je s delegacijama zbratimljenih gradova Travnika i Višegrada, poslijepodne sa slikarom Mariom Mikulićem, uvečer na akademiji u povodu njegova 80. rođendana. Prije ovih događaja priča mu o sebi, o tome kako je u bolnici milosrdnih sestara u Zagrebu upoznao Ivu Vojnovića, zatim o majci:

-Majka mi je umrla krajem 1925. godine u Sarajevu, sahranjena je na Koševskom groblju.²¹ Pre nekoliko godina umrla je i žena koja se brinula o njenom grobu… Inače sam bio jedinac, jedinac u siromašnoj porodici. Eden bih u majke, kako je to zapisano na stećku…

Svoju ispovijest nastavlja o studiju u Beču, mariborskom zatvoru, izlasku iz zatvora, kratkom boravku u Travniku, onda u Višegradu kod tetke Ane, regrutaciji i odlasku u sarajevsku vojnu bolnicu, pa u zeničku. Zadivljuje Andrićevo poznavanje povijesti Sarajeva. Dok ga portretira Mario Mikulić, priča im o Omer-paši Latasu, Husein-kapetanu Gradaščeviću i Ali-paši Rizvanbegoviću, o Vjekoslavu Karasu kad je portretirao pašu Latasa (str. 119-123), u ulicama JNA i Štrosmajerovom prisjeća se svojih šetnji s mladobosancima, opisuje svoj rad na romanu Na Drini ćuprija u Beogradu u vrijeme okupacije, o odbijanju suradnje s Nijemcima i nedićevcima da surađuje u njihovim časopisima i štampi, o jezičnim varijantama. (“Krleža je – nastavi – nedavno lepo kazao šta misli o jeziku. Nije važno kako ga ko zove, a razlike i varijante samo ga obogaćuju”). Govori o tome što je pisanje (“Ja mislim da svaki istinski pisac doživljava želju za stvaranjem kao glad, kako je to lepo rekao Andrej Platonov”, str. 133) . Razgovaraju i o jednom odlomku iz eseja o Goyi i Mannovoj noveli Smrt u Veneciji, o nastanku opisa vezirskog grada u Travničkoj hronici, o povijesti Travnika i vezirskom vaktu, o Heinrichu Heineu, po tko zna koji put o Bosni, Švedskoj i Nobelovoj nagradi (str. 144-145), o Turskoj i njezinoj varoši Brusa, o zvanju i titulama (“Čovek je sam sebi najveća titula”, str.150), o uzorima (“Ja nisam, kad je reč o uzorima, čovek jednog pisca i jedne knjige”, str. 151), o Rogeru Martinu du Gardu i Guy de Maupassantu, opet o Heineu i Goetheu, Dostojevskom, ulozi vremena u njegovome djelu (str. 153). Razgovaraju i o njegovoj tetki Ani i njezinome prijatelju Mitru (str. 156-157), o starim drumovima i nekadašnjim putovanjima (str. 159-161), o stvarnome Ćorkanu i splavarenju niz Drinu, Višegradu i njegovim ljudima (str. 165-169), Ajkuni Hreljić, koja je radila u kući njegove tetke Ane u Višegradu kod koje je živio (str. 170-171), portretu kao likovnoj disciplini (s njima je u Višegradu i Mario Mikulić koji nastavlja da ga portretira), Henry de Montherlantu, Leonardeu da Vinciu. U automobilu, penjući se prema Sjemeću, priča o svome prezimenu:

-Svačije prezime, pa i moje, zavisi od porekla. Moj otac je iz Sarajevskog polja. I u Veletovu kod Višegrada ima dosta Andrića. Od imena Andrija su Andrići, sa kratkim naglaskom na prvome slogu; a od imena Andra, koje je rasprostranjeno u Srbiji, su Andrići, sa dugim silaznim akcentom na prvom slogu. Prema tome je lako zaključiti da je moje prezime nastalo od imena Andrija, jer sam ja rođen u Bosni! (str. 178) U Rogatici (Čelebi Pazar, podsjeća Andrić na turski naziv) saznaje od domaćina da je most na Žepi demontiran i ponovno sagrađen na drugom mjestu, prima na dar fotografiju prijenosa mosta nekoliko stotina metara uzvodno. Govoreći o svojim pripovijetkama iz ovoga kraja podsjeća na pripovijetku Zmija. U Sarajevu se idući prema hotelu “Evropa” prisjeća kako je s drugim gimnazijalcima poslije nastave iz prikrajka u ljetne dane kada su iznosili stolove promatrao Petra Kočića dok je sa svojim društvom ispijao kavu. Pričaju i o ulozi igre u umjetničkom stvaranju, neizbježno je spominjanje Aske i vuka, a povod je knjiga Johana Huizinga Homo ludens (Matica hrvatska, 1970.). Pred povratak u Beograd, u Sarajevu je sve zabijelilo: snijeg je pao već 19. listopada. Četiri dana kasnije Jandriću stiže pismo od Andrića da je s Mitrom Papićem putovao do Beograda dobro, a 15. studenog i drugo: odabrao je za Muzej književnosti dvadesetak svojih knjiga prevedenih na strane jezike. Slaže se da portret Marija Mikulića preda Muzeju.

U 1973. godini Jandrić je imao 21 susret s Andrićem, u Beogradu, Sarajevu, Sokobanji i Mostaru. Prvo mu se 7. veljače obraća pismom i predlaže da posjet Mostaru odgode za proljeće, dvanaest dana kasnije zove ga iz Beograda telefonom, predlaže da s Ristom Besarovićem, upravnikom Muzeja književnosti, dođe k njemu. Sutradan ih prima u svome beogradskom domu, u ulici Proleterskih brigada, pridružila im se i Mira Miljanović, kustosica Muzeja. Moli ih da u Muzeju s knjigama prevedenim na strane jezike ne prave “Andrićevu sobu”, jer on nije Lav Tolstoj, a ni Goethe kojemu u Frankfurtu na Maini čuvaju kuću. Skromni Andrić. Takav je na svim stranicama ove izuzetne knjige. Gotovo tri mjeseca kasnije (14. svibnja) telefonom ga obavještava da neće moći na jug, jer mu ljekari predlažu liječenje u Sokobanji, kamo odlazi i Jandrić i provodi s njim dva dana (21. i 22. svibanj). Andrić je sa svojim nedovršenim rukopisom romana o Omer-paši Latasu, Ljubo sa svojim bilješkama. Prvi put kaže Jandriću:

-Vi ste skroman i pažljiv čovek. Nećete valjda tim beleškama podizati sebi hram; bar dok sam ja još u životu (str. 203). Onda ga moli da u njima nikad ne upotrijebi zvučne riječi: “veliki umetnik”, “čuveni pisac” (str. 203). I poslije toga priča mu o Andre Gideu i Roger Martinu du Gardu, o Nizozemskoj, u koju će, nakon Sokobanje, službeno otputovati Jandrić, o flamanskom slikarstvu, Rembrandtu, Rubensu, Van Gaughu, Amsterdamu i Rotterdamu, a onda i o svom putovanju u Sovjetski Savez i susretima s Erenburgom, i posjetu NR Kini.

Po povratku iz Nizozemske, Jandrić je u Beogradu kod Andrića, odakle, s Gvozdenom Jovanićem i Milanom Đokovićem,²² odlaze do Fruške gore. Svraćaju u Krušedol i Hopovo, pa na Petrovaradinsku tvrđavu, “zvanoj ‘Gibraltar na Dunavu’, podignutoj kao bedem protiv Turske” Andrić, 225), čija je gradnja trajala blizu stotinu godina.

Po drugi puta (9. rujna) zbog zdravlja pismom odgađa odlazak u Hercegovinu, u Mostar, Počitelj i Mogorjelo. Napokon putuju prema jugu (23. rujan) kanjonom Drinjače, kroz Loznicu, banju Koviljaču, Kušlat, Vlasenicu. Svraćaju i u manastir u Olovu, gdje Andrić povjerava Jandriću da mu je majka često pričala o ljekovitom izvoru i hodočasnicima koji su ga posjećivali. (“Izgleda da je i ona ovamo hodočastila”, kaže mu Andrić, str. 234). U Sarajevu mu u šetnji Baščaršijom priča o Hercegu Stjepanu, onda i o Montherlantu, Pablu Nerudi (kad nakon šetnje uđe s Jandrićem u restoran hotela “Evropa” i kupi novine, pročita da je Neruda umro, str. 235-239). Putuju prema Mostaru sa Safetom Ćišićem. Pred hotelom “Neretva” dočekuju ga Skender Kulenović i Zuko Džumhur. Sa Skenderom vodi dijalog o jeziku. Prenoćili su u Mostaru, putuju za Počitelj, o čijem etimološkom korijenu raspravljaju (glagol počinuti, riječ podcitadelum, mjesto ispod tvrđave). Po povratku u Mostar, razgledaju izložbu o starom Mostaru, kujundžiluk i mostarsku čaršiju. Sa Zukom Džumhurom svraćaju u radionicu Sule Čelebića. Odgovara na Zukino pitanje kako mu je bilo u sarajevskoj gimnaziji, priča kako je zbog slabe ocjene iz matematike ponavljao godinu. U hotelskoj sobi je opet s Goetheom i njegovom knjigom aforizama. Prevodi Jandriću jednu rečenicu napisanu sto godina prije Hitlera: “Nema nacionalne umetnosti ni nacionalne nauke”. I kaže Jandriću: “Svi nacionalisti sveta trebalo bi da ovo znaju! Pa i naši!”(str. 250)²³ Posjećuju ateljee Juse Nikšića, Mladena Solde i Bobe Samardžića, kiparsku radionicu Milivoja Bokića. Kreću u Mogorjelo sa Zukom Džumhurom i Veljkom Paškvalinom, kustosom Zemaljskog muzeja u Sarajevu, koji ih upoznaje s poviješću Mogorjela. Odlaze za Ston. Šeću s pričom o ovome kraju kroz stoljeća. Na povratku svraćaju i u Neum. Sutradan putuju u Stolac, prvo se zaustavljaju u Radimlji. (“Sve je ovo lepo da ne može biti lepše”, kaže povjerljivo Jandriću nakon razgledanja. “Ali, čini mi se da malo preterujemo sa stećcima. Ma, molim vas, jedan naš naučnim sasvim ozbiljno piše kako se prve socijalističke ideje u Bosni i Hercegovini javljaju već s bogumilima. Šteta što Marks i Svetozar Marković nisu čuli za ovo otkriće!” str. 260). U Stocu su posjetili Begovinu. U Mostaru, u njegovoj sobi, priča o Krleži kao velikom piscu. Pričaju i o značajnim autorima europskog romana: Tolstoj, Stendal, Tomas Mann, Valter Scott, Manconi, Sjenkijevič, Maurice Dekobra, Anatol France, Marguerite Yourcenar. Nastavljaju o Moby Dicku, Faulkneru, Hemingvayu.

U Sarajevu su ponovno na Baščaršiji (29. rujan). Priča mu kako je s majkom kao gimnazijalac prije Drugog svjetskog rata devet godina stanovao u ulici Basamaci. Po ratu je u Sarajevu stanovao pet godina iako je u Beogradu imao iznajmljen stan. Sutradan su prijepodne na Trebeviću, popodne je u svojoj sobi, a pred večer razgledaju izloge. Prvoga listopada autom za Beograd, zaustavljaju se u Kladnju, pa u srebreničkom motelu gdje ručaju. Reagira na mišljenja čitatelja i književnih kritičara o tome tko je veći pisac on ili Krleža? “Neka ljudi o nama dvojici misle što god im je drago, ali bolje da umesto: Krleža ili Andrić, kažemo: Krleža i Andrić.” (str. 71) Priznaje da je Njegoš s Vukom na njega izvršio veliki utjecaj. O književnom stvaranju: “Pisati – to znači stavljati sebe na probu.” (str.272) O sebi: “Moja je vrlina u tome što sam celog života znao da se divim drugima – nikad sebi, i da cenim lepotu već stvorenih i potvrđenih dela koja su grejala dušu mnogim ljudima pre mene…” (str. 273) Dvadeset trećeg listopada obavještava Jandrića iz Beograda da neće doći na Sajam knjiga, a pet dana poslije Jandrić s njim iz Sarajeva razgovara telefonom: “Još uvek se odmaram i sporo dolazim k sebi od puta u Sarajevo i Mostar.” (str. 280) Sutradan je Jandrić kod njega u Beogradu, u njegovoj radnoj sobi. Pita ga kako podnosi samoću. “Uvek sam voleo da budem sam.” (str. 281) Piše li? Kaže da na takva pitanja uvijek odgovara da radi, ali ne piše, da je prikupio dosta građe za roman Omer-paša Latas, da ga muči odnos Bosna-more. Jandrić ga obavještava da je pročitao Martinsonove Klokrike, razvija se priča o Šveđanima za koje Andrić tvrdi da “po prirodi imaju nečeg pripovedačkog u sebi” i da su poput nas, te nastavlja o Martinsonu. (str. 282-283) Sutradan je Jandrić s Miodragom Bogićevićem, glavnim urednikom sarajevske “Svjetlosti” kod Andrića. Jada im se kako su nas “u svet gurnuli bez duhovne opreme” (str. 284), komentira sve učestalije skupove o jeziku, govori o publicitetu i novinarima, o muslimanskoj porodici kao književnoj temi, o Hvaru, o fra Grgi Martiću, o Tahi Huseinu, najvećem egipatskom pjesniku koji je upravo umro, o sukobu na Bliskom istoku, o hercegovačkoj pećini Vjetrenici. Koncem studenog (23.) Jandriću stiže pismo iz Beograda: Neće moći doći 25. XI. na proslavu 30. obljetnice ZAVNOBiH-a zbog nesigurnog zdravlja.

U 1974. godini Jandrić je s Andrićem imao najviše susreta (27). Razgovarali su o različitim novim temama, a vratili su se i nekim otvorenim prethodnih godina. U Beogradu, 10. siječnja, Andrić je svoju pažnju zadržavao na ovim temama: bolest, kič, pisci čije je ime pomalo iznad djela (Louis Aragon, Ilja Erenburg, Veljko Petrović), pisci čije je ime ispod djela (Roger Martin du Gard, Babelj, Faulkner, Mihajlo Lalić) i pisci čije je ime usklađeno s djelom (Montherlant, Neruda, Krleža (str. 297). Izdvojeno od ovih tema, govorio je Jandriću o Babelju i Skenderu Kulenoviću (str. 297-298), onda i o Gvozdenu Jovaniću (“Treba li nekom lečenje, odlazak u inostranstvo, stan, ili što god drugo, taj ide pravo Gvozdenu.” str. 298),²⁴ ali i o siromaštvu koje ga je obilježilo još u djetinjstvu i stalno ga tjeralo u samoću. (str. 299) Desetog siječnja dotakli su i temu zle sudbine pisaca koji su nakon smrti dobili svoje muzeje-kuće (spomenuo je Majakovskog i Šantića, str. 300). On je rezolutno protiv takvih spomena na pisce, čitanje njihovih djela smatra prikladnijim: “To je piščeva zadužbina na oba sveta.” (str. 300) Divi se i Eckermannu i Goetheu i na stranicama 302 i 303, skromnim ljudima (“Ja duboko verujem da zbog skromnih ljudi sunce greje”, str. 304), Poljskoj i Poljacima (“Poljaci su duhovno nezavisan narod”, str. 305-306). Govori mu o prevođenju Krležinih djela, svojoj prevoditeljici Gun Bergman i o svome švedskom izdavaču Albertu Bonijeru. Zanima ga dokle je Jandrić stigao sa svojim romanom Jasenovac, savjetuje ga da se nikad ne zadovoljava svojim djelom (“Zadovoljstvo nas vara. Ono mami i podmeće zamke na svakom koraku”, str 308) i vraća se na “berlinski”, “najmučniji dio svog života” (Jandrić, str. 309) Zatim mu govori o drami, jeziku, moli ga da ništa ne objavljuje za njegova života, odbija da se u BiH ustanovi nagrada s njegovim imenom, ali hoće dati novac za nagradu koja bi poticala razvoj dramske umjetnosti, jer je deficitarna. Predlaže nagradu za pripovijetku ili roman o kojoj bi trebalo početi promišljati (str. 316). Pred Sabor bh. kulture, u Beogradu 23. travnja prima delegaciju radi dogovora za izbor njegovih zapisa i pripovijedaka s hercegovačkom tematikom. Mjesec dana kasnije, Jandrić mu priča kako je bio u Travniku gdje su u toku radovi na obnovi kuće u kojoj se rodio (zamjera što će u toj kući biti i kavana, jer ona ne ide s bibliotekom, od čega se kasnije odustalo, što će ta kuća biti daleko od sirotinjske u kakvoj se rodio), te da je bio i u Gučoj Gori i da je ondje sreo fra Ljubu Hrgića koji mu je rekao: “… Andrić i ja sretali smo se u Zenici, Ovčarevu, Gučoj Gori, pa čak i u Parizu… Njegov otac je bio kujundžija i popravljao je mlinove za kafu. Istina, u krštenici mu stoji da je bio podvornik, ali to nije tačno…” (str. 319). Nakon dva telefonska razgovora iz Sarajeva, koncem svibnja i početkom lipnja Jandrić je s Andrićem ponovno u Beogradu. Razgovaraju o Dučiću, Ivi Vojnoviću, opet o rukopisu romana Omer-paša Latas, teškoćama izdavača, o strahu od publiciteta pred odlazak u Stocholm na dodjelu Nobelove nagrade (“Videvši kako sam ubledeo, prijatelji su mi govorili: ‘Ti kao da ideš u aps, a ne po Nobelovu nagradu'”, str. 333)²⁵. Na Kalemegdanu priča mu o Meštroviću, Branku Radičeviću, Aleksi Šantiću, Vojislavu Iliću. Dogovaraju put u Sarajevo, Mostar, Počitelj, Ston, po njega će doći Risto Besarović 11. lipnja. Jaka kiša zadržava ih u hotelu “Evropa” u koji je Andrić doputovao sa svojom bilježnicom i Markom Aurelijem. Prelistavaju tu njegovu bilježnicu, poslije večere su s Marijom Mikulićem u šetnji. Priča im dvije zgode bosanskih izaslanika koji su 12. prosinca 1878. (fra Grgo Martić, Ali-paša Čengić i Makso Despić) putovali u Beč na poklonjenje caru (str. 341), onda se prisjeća i Goye (str. 342). Dvanaestog lipnja su u “Svjetlosti”, potom u Narodnoj biblioteci. Govori o svojoj ravnodušnosti prema književnoj kritici, o jeziku, o ljubavi prema Bosni, a u “Dairama” o Veri Stojić (“Blizu četrdeset godina, Vera Stojić čita moje tekstove, prekucava ih, vodi korespondenciju i financije. Ona je takav radni čovek da prosto tamani posao”). Misli da je suđeno da Omer-paša Latas ostane njegovo nedovršeno djelo, obrazlaže svoj stav zašto nije dopustio dr. Milanu Markoviću i Andreu Mazonu prijevod Ex ponta i Nemira 1938. na francuski jezik (citira Chateaubrianda: “Liru treba ostaviti sa mladošću”, str. 347). Priča kako je teško dolazio do povijesnih osnova svojih romana i pripovijedaka (“Ja sam svoj vid pogubio po raznim podrumima, stalažama, razasutim dokumentima.” str. 353). Sutradan ga u Sarajevu ponovno portretira Mario Mikulić. To je povod da podsjeti na Kur’an prema kojemu je samo Bogu “dano da iznova stvara likove” (str. 354), ali i na to kako je Vjekoslav Karas portretirao Omer-pašu Latasa (str. 355). Istoga dana, na putu za Mostar, prisjeća se u autu Petra Bakule, u vili “Neretva” s Icom Mutevelićem i Rankom Trifković kaže da se u Hercegovini uvijek osjeća “kao da se pomalo nalazim u bestežinskom stanju.” Prije polaska u Počitelj, povjerava kako mu je prvi pisac kojim je bio opsjednut bio Poljak Stefan Žeromski, njegov kratki roman Vjerna rijeka (str. 359). I opet priča o svom dvogodišnjem studiju u Krakovu gdje je drugovao s Jovanom Bijelićem, Romanom Petrovićem i Petrom Tiješićem. Iz Počitelja odlaze u Mogorjelo. Jandrić bilježi kako on govori: “Sve je kod njega nekako pripovijedno i izusti se kao drevna mudrost i smirena metafora.” (str. 361) U hotelskoj sobi listaju Andrićevu bilježnicu. Sutradan kreću za Ston, u Počitelju im se pridružuje i Zuko Džumhur, svraćaju u Stolac i Radimlju. Prije Stona povjerava se Jandriću da ga tome mjestu vuče pokojna Milica,²⁶ s kojom je tu dolazio. U restoranu “Adriatik” pita se kako će budući čitatelj komentirati Jandrićeve bilješke u kojima će biti zapisano da su od Mostara do Stona putovali dva sata, komentira sukob Židova i Arapa, govori kako bi umjetnicima bilo najbolje da provedu posljednje godine života između Mostara i Stona, Žitomislića i Trebinja. Povede priču o Faulkneru, o tome kako su mu se kao književne teme otele ličnosti Herceg Stjepan i Ruđer Bošković. Prisjeća se svoje Milice, koja je bila “pametna i u svemu dobra” (str. 365). Po povratku u Sarajevo, na večeri je u Jandrićevom domu, ponavlja da je Prokletu avliju pisao punih sedamnaest godina, a sutradan su na Trebeviću s Marijom Mikulićem. Opet ističe da ga pohvale ljute, sišavši s Trebevića izražava želju da ode do vrela Bosne (“Šta znate, možda je ovo moj posljednji boravak u Bosni”. (str.368) Nakon posjeta ateljea Ibrahima Ljubovića, šeće Baščaršijom kao da se oprašta od šeher Sarajeva. Osamnaestog lipnja Jandrić s Andrićem kreće za Beograd. Ne osjeća se dobro, strahuje da je ovo njegovo posljednje putovanje. U Beogradu mu 5. srpnja priznaje da se ipak još pomalo trudi oko rukopisa romana Omer-paša Latas, nakon dva mjeseca, 19. rujna, Jandrić mu je opet u posjetu u Beogradu. Otvorena je obnovljena Andrićeva rodna kuća u Travniku (- Hvaleći mene – veli – Travničani pomalo hvale i sami sebe. Ne zameram im. Sva je Bosna slična Travniku, str. 372). Na Avali pričaju o Mihailu Laliću i Hasanaginici. Sedmoga listopada u Beogradu su opet zajedno, obradovala ga je dodjela Nobelove nagrade Martinsonu i Jonsonu. Sutradan su s Travničanima Avdom Maglićem i Momom Ćihorićem, a 29. listopada u svojoj sobi Andrić priča Jandriću o Ruđeru Boškoviću, Serenu Kierkegaardu, o prvim poratnim izdanjima svojih djela, o spomen- biblioteci u Višegradu, pa ponovno o književnoj kritici. Sutradan je Jandrić kod Andrića s Miodragom Bogićevićem. Priča im o Jukiću i o mladobosancima. Dvanaestog studenog Jandrić je u šetnji s Andrićem Tašmajdanom.

Andrićev glas Jandrić će posljednji puta čuti 11. prosinca 1974. U telefonsku slušalicu tada će mu pročitati sadržaj svoga telegrama sudionicima Sabora kulture SR BiH, na koji neće doći zbog slabog zdravlja, i tada će mu reći: – Ja ću u mislima biti prisutan više nego mnogi drugi koji će tamo da sede. – Kad je Bosna u pitanju, ja nikad nisam niti mogu biti odsutan. U stvari, ja se nikad od Bosne ni odvajao nisam. Ono što smatram svojim duhovnim dosegom – to je dar dobijen od Bosne. Meni je Bosna suđena, što bi se reklo. Ja sam, za razliku od vas mladih, progledao i počeo da mislim još u prošlom veku. Turci su Bosnu prozvali: tuhafli vilajet, što znači “budibogsnama zemlja”… Tek posle oslobodilačkog rata, taj tamni vilajet na Balkanu počeo je snažno da se razvija. To mora svakoga da raduje. Kad bi sada kojim slučajem banuli u Bosnu Evlija Čelebija, Evans, Giljferding, Kikle i drugi, ne bi mogli ni da poveruju da je to ona ista zemlja u kojoj su boravili nekad. Nije moje da kudim, ali na kulturnom lanu moramo se brže kretati. Ja tu pre svega mislim na nepismenost. Samo nemojte sad da se zaletite, pa na Saboru usvojite zaključak: za sledeće četiri godine iskoreniti nepismenost. To treba da bude obaveza nekolikih generacija. Ne može se to odjednom…” (str. 388)

Sedamnaestog prosinca Jandrić saznaje da je Andrić u bolnici, 22. prosinca je s načelnikom Klinike za unutrašnje bolesti Vojno-medicinske akademije prof. dr. Mioljubom Kičićem (“…izvesno pobljšanje”, … srce se ne da”… to je sve što od njega saznaje).

U 1975. godini Jandrićeva knjiga 6. veljače bilježi da Andrić već sedam nedjelja “lebdi između života i smrti”. Prima ga na Klinici prof. dr. Vojislav Ćosić, savjetuje mu da bi bilo bolje da ne vidi bolesnika, ipak mu odlazi, dočekuje ga. (“Kad sam odlazio, uzeo sam ga za ruku i na svome dlanu osjetio nejak, gotovo djetinji stisak njegovih prstiju. Da li je to bilo posljednje što mi je za života pružio ovaj čovjek kome sam toliko dugovao?” str. 389) Jandrić se vraća iz Poljske, opet je kod Andrića. Ne prihvaća da više nema nade. Rano ujutro trinaestog ožujka diže slušalicu svog telefona u Sarajevu: “Umro Ivo Andrić”. Sve se dogodilo jedan sat iza ponoći.

Zaključak

Ovako je Andrića sačuvao Ljubo Jandrić u svojoj knjizi, čije je prvo izdanje objavljeno dvije godine poslije njegove smrti. Što su poslije pojedinci nastojali stvoriti od ovoga pisca, kao potpisnici “njegovih” posljednjih želja, na dušu njima, nisu za to krivi ni Andrić ni Jandrić. Ono Andrićevo stajalište s 300. stranice ove knjige da je čitanje knjiga piscu važnije od svega drugog (“To je piščeva zadužbina na oba sveta.”) kao da je obrana od takvih koji su ga iz vlastitog koristoljublja i nacionalističkih pobuda željeli na taj način vezati samo za sebe. Ono njegovo izdvajanje Goetheovih rečenica iz njegove knjige aforizama sa stranice 250 kao vlastitih svetinja (“Nema nacionalne umetnosti ni nacionalne nauke”. Kaže: “Svi nacionalisti sveta trebalo bi da ovo znaju! Pa i naši!”) obrana je od onih koji ga danas gromoglasno proglašavaju piscem samo srpske književnosti, jer je, tvrde, sva svoja djela napisao na srpskom jeziku, što je netočno.²⁷ Pisao ih je i na hrvatskom, odnosno, na službenom jeziku državne zajednice u kojoj je živio, na hrvatskosrpskom jeziku. Ona njegova rečenica: “Moja je vrlina u tome što sam celog života znao da se divim drugima – nikad sebi, i da cenim lepotu već stvorenih i potvrđenih dela koja su grejala dušu mnogim ljudima pre mene…” sa 273. stranice ove Jandrićeve knjige potvrda je da nije želio instituciju koja će nakon smrti braniti veličinu njegove ličnosti. Da “Posljednju želju Ive Andrića” nije potpisala njegova ruka. Da je na svim drugim stranicama Jandrićeve knjige život pisca u vremenu kad ga ne bude na ovome svijetu prepuštao isključivo snazi njegova djela, pa tako i snazi svoga djela. Da je bio i ostao autor koji služi isključivo umjetnosti, i nikome i ničemu drugo.

Mojim su čitanjem ove Jandrićeve knjige izdvojene samo najbitnije teme, sačuvane u njoj, ne i sve.

Što nam njihovo isticanje govori o Andriću kao čovjeku i piscu?

Da je Andrić dosljedna ličnost u svemu. Da je skroman i da odbija sve oblike slave svoje ličnosti. Upućuje na svoje djelo koje treba biti jedini i isključivi nosilac i čuvar svih vrijednosti njegove osobe. Dok je živ, neće u nacionalni okvir, ni hrvatski ni srpski, i ne želi vlastitu instituciju koja će brinuti o njegovome djelu kad ne bude živ. Da je svaka Andrićeva rečenica u ovoj Jandrićevoj knjizi prvorazredna literatura. Da je uman i u najsvakodnevnijim životnim situacijama. Mudar i oprezan. Široko obrazovan. Sjajno se kreće kroz povijest i izvanredno poznaje djela svjetske književnosti.

On je u njoj čovjek velikoga iskustva, mudrac, filozof, diplomat, političar, zaljubljenik u zemlju Bosnu i njezina čovjeka, pravednik, obožavatelj vrijednosti drugoga. Svoju vrijednost minimizira. Na temelju Andrićevih iskaza o temama sadržanih u ovoj knjizi, dakle, mogao bi se sačiniti vrlo precizan i autentičan njegov ljudski, umjetnički, intelektualni, pa i politički profil.

Jandrić je radoznao, ali diskretan, zadivljen je Andrićem u svakom svome komentaru njegove ličnosti. Bili smo prijatelji, gotovo je svaki razgovor o književnosti započinjao i završavao oslanjajući se na njegovu misao. Često sam primjećivao kako je prisvajao i neke Andrićeve geste. (Imao je običaj, na primjer, kao i Andrić, rukom okrenuti uho svome sugovorniku da bi ga tako što bolje čuo! Nosio je sličnu kapu, oblačio je sličan mantil!)

Sve što je Andriću bilo važno za života, rekao je Andrić Jandriću u ovoj knjizi. Sve što su mu poslije smrti pripisivali drugi daleko je od duha riječi koje su izgovarala Andrićeva usta na njezinim stranicama. Prema tim je riječima Andrić, privatno, bio protivnik svega što ga je veličalo i petrificiralo u institucionalnom smislu. Osim za opciju jugoslavenstva, dakle, za opciju multikulturne i multinacionalne ondašnje državne zajednice, ponovimo to još jednom, nije se nikada svrstavao niti u hrvatsku niti u srpsku nacionalnu opciju. Nije nigdje niti rekao niti napisao da nije hrvatski i da jest srpski pisac. Svoje etničko i vjersko podrijetlo nikada i nigdje nije oporicao. Da je čovjek izrazitih skrupula 1951. godine u svoju osobnu iskaznicu u rubriku narodnost upisao srpsko podrijetlo, s čime je 36 godina nakon osnivanja²⁸ u javnosti istupila savjetnica u Zadužbini Ive Andrića (“Večernje novosti”, Beograd, 16. V. 2011.) i smiješno je i žalosno. Skandalozno. Sramotno je pripisivati takvu promjenu tako stabilnoj i dostojanstvenoj osobi. Tekstom “Zadužbina u Beogradu niknula na krivotvorenom testamentu velikog pisca?” (redakcijski naslov, Jutarnji list, 9. IV. 2011, autorov naslov “Čija je Zadužbina Ive Andrića”) analizirao sam nastanak institucije koja danas uporno tvrdi da se Andrić “za života opredelio za pripadanje srpskoj književnosti” i da zbog toga ne može biti uvršten i u hrvatsku književnost.²⁹ “Otkriće” savjetnice Zadužbine Žanete Đukić-Perišić u beogradskim “Večernjim novostima” uslijedilo je upravo nakon te moje analize koja je uzdrmala pravnu utemeljenost Zadužbine. Nije, onda, nikakvo čudo što se i ona, kao što je i njezin upravnik pokušao da mi pripiše neistine, opredijelila za tako šokantan naknadni “nalaz” kako bi njime odgurnula rezultat moje analize i zadovoljila sve srpske nacionaliste, ali i obranila svoju “vjerodostojnost”, koji od Hrvata, uostalom, svojim projektom “Deset vekova srpske književnosti” namjeravaju uzeti i djela Marina Držića, Ivana Gundulića i drugih hrvatskih pisaca. Andrićeva ruka, sigurno je, nije ispisala taj dokument, onoga čija jest mogla je ako je za prilog imala dokument kao dokaz da je ta osoba, u skladu s ondašnjim zakonom, promijenila svoju narodnost. I u komunističkoj državi je, valjda, postojala utvrđena zakonska procedura za mijenjanje identiteta! Malo je vjerovati da se na nju odlučio Andrić u svojoj zreloj pedeset i devetoj godini! Zakleti jugoslaven da u toj dobi mijenja svoj identitet, i to u korist narodnosti koja nije upisana u njegov rodni list, neuvjerljivo je i smiješno. Nevjerojatno. U najmanju ruku, Andrićevom izuzetno stabilnom moralnom profilu neprimjereno.

Međutim, sve i da je u pravnom smislu ovaj dokument valjan, napisao mi je priređivač Andrićeva četveroknjižja u ediciji Hrvatska književnost Bosne i Hercegovine u 100 knjiga, “Andrićeva građansko-privatna pripadnost srpskoj naciji, i da je milijun posto dokumentirana, po mojemu ne mijenja ništa u činjenici njegove književne pripadnosti svim književnostima ovoga jezika, čiju jedinstvenost, uostalom, najviše naglašavaju baš sami Srbi. (Doduše, proglašavajući ga srpskim, ali to ništa ne mijenja na suštini.) Tako gledam i na ovo ‘otkriće’: ono ništa novo ne donosi, niti išta mijenja. Osim toga, nemoj se zamarati dilemama o rukopisu u ličnoj karti: te dokumente ionako nije popunjavao nitko od nas lično, to su uvijek radili činovnici u sekretarijatima unutrašnjih poslova” (Ivan Lovrenović autoru ovoga teksta u mail poruci od 18. V. 2011.).

Čitao sam, dakle, u ovoj knjizi sve Andrićeve ispovijesti, slovo po slovo, rečenicu po rečenicu, da bih na taj način utvrdio je li Andrić kao svoju posljednju želju igdje spomenuo svoju zadužbinu i je li igdje izgovorio da se “opredelio za pripadanje srpskoj književnosti.” Nigdje nisam naišao na iskaze koji to potvrđuju. Nigdje nisam naišao na njegovu ispovijest da je davnih dana promijenio svoju narodnost.”³⁰ Niti na jednoj stranici nisam naišao na njegovu riječ koja spominje osnivanje zadužbine koja će nakon njegove smrti brinuti o njegovom djelu i autorskim pravima od objavljivanja tih djela. Pa, da jest, valjda bi to priznao čovjeku kojemu se ispovijedao u pravom smislu te riječi, o svemu. Punih sedam godina.

Ovo je moj hommage i jednome i drugome, i Jandriću i Andriću.

***

Résumé

JANDRIĆ ET ANDRIĆ

Un Ivo Andrić authentique dans un livre exceptionnel de Ljubo Jandrić

Dans son livre Avec Ivo Andric, qu’il a mis sept ans à écrire (1968-1975), Ljubo Jandrić dresse le portrait de ce grand écrivain. Il a fini ce livre en 1975, huit ans après sa première rencontre avec Andric. Cette année-là, bien qu’hospitalisé et inconscient pendant deux mois et demi, il a réussi à décrire les treize journées d’une expérience similaire vécue par Andrić l’année précédente. Du 17 octobre 1968 jusqu’au 13 mars 1975, Jandrić était pour Andrić ce que Johann Peter Eckermann était pour Johann Wolfgang Goethe, Max Brod pour Franz Kafka, Predrag Matvejević pour Miroslav Krleža etc.

Pendant ce temps-là, Jandrić a assumé son rôle d’auditeur patient de son sage interlocuteur en notant tout ce qui le caractérisait comme homme, intellectuel, diplomate, politicien et amoureux de la Bosnie, de ses habitants et de son histoire. Le livre de Jandrić devient ainsi une sorte de portrait de la vie intérieure d’Andrić et de son art, une source authentique de presque tous les traits de son caractère d’homme et d’artiste. Le preneur de notes prend tout ce qu’on lui offre – en promenade, autour d’une tasse de café et dans d’autres endroits – pour le restituer comme un don précieux dans les pages de son livre.

Mots-clés : Jandrić, Andrić, rencontres, notes.

Motrišta, broj 61/2011; Zapisi o knjigama i slikama, Dobra knjiga, Sarajevo, 2012.

***

1 ^ Ljubo Jandrić je rođen 11. listopada 1934. godine u Velikoj Žuljevici, Bosanski Novi. Umro je u Sarajevu 26. studenoga 1990. Završio je studij književnosti i hrvatskosrpskog/srpskohrvatskog jezika na Filozofskom fakultetu u Sarajevu. Roman Prah i pepeo objavio je 1971. godine, u izdanju Veselina Masleše u Sarajevu. Priredio je knjigu Andrićevih Eseja i kritika koju je objavila sarajevska Svjetlost 1976. godine. Roman Jasenovac objavio je 1980., drugo izdanje 1981. godine, oba u izdavačkom poduzeću Svjetlost, u Sarajevu. Objavio je i svoje poznate razgovore Sa Ivom Andrićem, Srpska književna zadruga, Beograd, 1977, Veselin Masleša, Sarajevo, 1982.

2 Str. 6

3 Str. 8

4 Str. 8

5 Str. 8

6 Str. 8

7 Str. 8 i 9

8 Str. 9 i 10

9 Str. 11

10 “Eto vidite – nastavi Andrić – tu u Galeriji Prado rodila se želja da napišem esej o Goji”, str. 28. Andrić je napisao dva eseja o Goyi: svoje dojmove o toj izložbi objavio je u Srpskom književnom glasniku, knjiga XXVI, broj 1, 1929. a Razgovor s Gojom, započet u Bordou, gdje je Goya proveo posljednje godine života, šest godina kasnije, također u Srpskom književnom glasniku, knjiga XLIV, broj 1.

11 “Tako sam, iako teška srca, izbacio sve ljubavne scene između glavnog junaka i neke Francuskinje, rekavši sebi: ‘Ostavi se toga, nije to tvoj posao!’ Ili kako bi to Mušicki lepše kazao: ‘A ja , tako mi aljine i leba, ne smem se u to upuštati!’ Kasnije sam video da nisam rđavo postupio.” Str. 30-31.

12 Od srednjoškolskih i studentskih dana Andrić je pripadao naprednoj djelatnosti revolucionarne omladine “Mlada Bosna”. Na početku Prvog svjetskog rata, dok je ljetovao, u Splitu ga hapse austrougarske vlasti. Između 1914. i 1917. provodi u mariborskom zatvoru i internaciji.

13 Novčani iznos i ove nagrade, kao i Nobelove i nagrade AVNOJ, Andrić je darovao Savjetu za kulturu SR BiH, odnosno Republičkom fondu za unapređivanje bibliotekarstva.

14 Skenderija je kao kulturno-sportski centar sagrađena 1970. Projektanti: Muhasilović, Janković i dr.

15 “Ne zaboravite da ja uz pomoć Oslobođenja održavam redovnu jezičku vezu sa Bosnom”, kaže Andrić, str. 66

16 Ova dva grada su se zbratimili u listopadu 1972, na 80. obljetnicu Andrićeva rođenja.

17 Na Glavnoj skupštini Matice hrvatske održanoj u Zagrebu 22. novembra 1970, “Dr. Šime Đodan pomenuo je nekoliko delikatnih pitanja: jedno od njih bilo je u vezi sa pojedincima koji su se, kako je naveo, odrekli svoga naroda. Pominjući imena Ive Andrića i Jorja Tadića, Đodan je rekao, između ostalog, da se u Hrvatskoj u poslednjih sto godina, od nametnute austrougarske nagodbe, formirala klika oportunista koji su se u Autsro-Ugarskoj zvali nagodbenjaci, a u Jugoslaviji se formirali u orjunaše. Potučeni u redovima hrvatskoga naroda, oni su svršili kao malobrojni pojedinci koji su se definitivno odrekli svoga naroda” (Stevo Ostojić, “U čemu su nesporazumi”, Politika, 23. novembra 1970.)

18 Jandrić se na ovome mjestu prisjeća Andrićevog pisma iz 1933. godine upućenog dr. Mihovilu Kombolu koji ga je 2. studenog 1933. obavijestio da zagrebačka “Minerva”… “kani prigodom stogodišnjice Ilirizma izdati jednu Antologiju novije hrv. lirike, čija je redakcija povjerena meni. (Ne znam je li Vam o tom već govorio M. Krleža koga sam molio da mi saopći Vašu adresu.” Moleći ga da svojim lirskim pjesmama učestvuje u ovoj antologiji , Kombol u drugom pismu Andriću, koje nosi datum 20. studeni 1933., po čemu se može zaključiti da predstavlja odgovor na Andrićevo pismo od 14. studenog iste godine , pobliže objašnjava ciljeve “Minerve” i samu antologiju, pa kaže, između ostalog: “Niko neće biti isključen zbog toga (podvukao M. Kombol – prim. Lj. J.) što je druge vjere ili iz druge pokrajine, već je čitav izbor osnovan po slučajnosti istorijskih okolnosti. Osim Vraza, svi su “Ilirci”, napr. bili Hrvati, pa ako u spomenutoj “Ilirskoj knjizi” bude govora samo o Vrazu, Gaju, Mažuraniću, Preradoviću itd., to ne znači da je to zbog toga što su njihovi savremenici Banko, Njegoš itd. iz drugih pokrajina i druge vjere, već zbog toga što je Ilirizam po istorijskoj slučajnosti bio zagrebački pokret… Meni, da iskreno priznam, nije uopće ni došlo do svijesti da bi se iko mogao buniti protiv ove antologije (tj. nisam se sjetio da je kod nas sve politikum – podvukao M. Kombol), pogotovu kad se zna da će u njoj pored Vraza, Preradovića, Šenoe, Iva Vojnovića biti zastupljeni od živih Tresić, Tin Ujević, Milan Marjanović (posljednji u knjizi eseja) i mnogi drugi naši pisci sasvim jugoslavenski orijentisani… Meni će biti vrlo žao ostanete li i dalje pri svojoj odluci, a nesretno je i to što će u našoj surovoj javnosti bilo tko potezati tu stvar kad vidi da jedino Vašeg imena nema (a sve će se to ponoviti kad dođe na red sveska pripovjedača). Bilo bi mi to žao i zbog Vas, jer znam da ste umjetnik, a ne borac ‘po nečistijem ulicama’ kako reče g. Jovan Dučić”. Kombol inzistira u pismu da se ovaj nesporazum razjasni, jer bi “mogla na meni ostati i jedna sumnja koju nisam zaslužio”.

Evo tog Andrićevog pisma u cijelosti, datiranog u Beogradu 14. XI.1933. godine:

“Poštovani gospodine,

Primio sam Vaše pismo sa pozivom da svojim lirskim radovima uzmem učešća u Antologiji koju izdaje zavod Minerva povodom stogodišnjice Ilirstva. Zahvaljujući Vam na pozivu moram da Vam kažem da mi, sa moga gledišta, ne izgleda razumljivo ni opravdano da se danas izdaje jedna antologija, ograničena na jedno pleme. Ponajmanje povodom stogodišnjice Ilirstva. Izdavač i Vi kao urednik imate, izvesno, za to sve razloge. Živeći na strani i po strani, ja te razloge ne znam, a i da ih znam ja bih ih mogao samo poštovati ali ne i deliti. Ne big nikad mogao učestvovati u jednoj publikaciji iz koje bi principijelno bili isključeni drugi naši meni bliski pesnici samo zbog toga što su ili druge vere ili rođeni u drugoj pokrajini. To nije moje verovanje od juče nego od moje prve mladosti, a sad u zrelim godinama takva se osnovna vrednovanja ne menjaju. Iz Vašeg pisma vidim da Vam je poznato da sam bio jedan od osnivača i urednika Književnog juga koji je zastupao najšire gledište jedinstva obuhvatajući ne samo srpsko-hrvatsku nego i slovenačku književnost. To je bilo 1917. godine; godine 1933. Ja ne mogu zastupati drukče gledište. To su razlozi, čisto književne i načelne prirode, zbog kojih žalim što mi nije mogućno učestvovati u Vašoj Antologiji.

Morao sam da Vam, za Vaše lično obaveštenje, iznesem ceo ovaj istorijat. Ja ne sumnjam, dragi gospodine, da ćete razumeti moj stav i moju želju da ostanem pri njemu, i još Vam jednom zahvaljujem na ljubaznom pozivu i na interesovanju za moju liriku”.

19 Andrić je u Zagrebu boravio prvi put 1912. godine kada se upisao na ondašnji Mudroslovni fakultet. Nakon toga prelazi nakratko u Beč, a semestar 1913/14. upisuje na Jagelonskom univerzitetu u Krakovu. Poslije tamnice i internacije boravi ponovno u Zagrebu, a 1919. prelazi u Beograd i zapošljava se kao činovnik u Ministarstvu vjera

20 “Ovih dana – piše Andrić Tugomiru Alaupoviću 8. jula 1919. – likvidiram posao sa Književnim jugom i ostajem bez ikakva zanimanja. Razumjet ćete da mi je teška ova neizvjesnost, i da jedva čekam Vaš odgovor i naimenovanje. Život je ovdje nemoguć. Ja nemam žive duše, ja moram u Beograd, pa kako je da je” (Fra dr. Rastislav Drljić, Pabirci o životu i radu Ive Andrića).

21 Umrla je u Sarajevu 15. XII. 1925. u 53. godini života od reume, primila je sakramente umirućih, a ukopana 18. XII. 1925. u sarajevskom rkt. groblju Svetoga Mihovila. Svećenik na pokopu bio je Mate Bekavac, župnik. Njezin se grob nalazi na polju V, parcela 6, redni broj 1399 (stare oznake), K4 – 35 – 12 (nove oznake). S potpisom “Svojoj dobroj majci njezin Ivan” spomenik joj je podigao sin.

22 Sve se ovo dešava 5. VI. 1973. Gvozden Jovanić i Milan Đoković će, godinu i pol dana kasnije, 5. XII. 1974, umjesto Andrića koji u bolnicu odlazi tek 17. XII. iste godine, potpisati dokument “Posljednja želja Ive Andrića”, na temelju kojega će u Opštinskom sudu u Beogradu 20. VI. 1975. biti utemeljena Zadužbina Ive Andrića, kao institucija u čijoj će nadležnosti biti i autorska prava od njegovih objavljenih djela. Zašto taj dokument nije potpisao Andrić koji je još živ? Nisu li ovi drugovi izigrali njegovo povjerenje? Nije li taj dokument krivotvorina? Prijevara? Zanimljiva je i ova činjenica: autor ovoga teksta nije niti na jednoj stranici Jandrićeve knjige, koju je pažljivo čitao više puta, naišao na riječ zadužbina. Andrić se u ovoj knjizi stalno buni protiv bilo kakvih sadržaja koji ga veličaju, pogotovo institucionalnih. Nije li, dakle, ta njegova posljednja želja puka izmišljotina da bi se na taj način osigurao novac od njegovih honorara?

23 Nije li ovim citatom i Andrić iskazao svoj stav prema pripadnosti nacionalnoj književnosti? Sve do smrti otimao se takvome konceptu.

24 Jovanić je, dakle, u to vrijeme vrlo moćan čovjek! A, nešto kasnije, potpisnik je i “Posljednje želje Ive Andrića”.

25 Andriću je Nobelova nagrada za književnost uručena u Stocholmu 10. XII. 1961.

26 Supruga, umrla 1968.

27 Prema kriteriju na kojemu je pisao svoja djela, dakako da jest i srpski pisac. Ali prema istome kriteriju, da ne nabrajam i druge, jednako bitne za utvrđivanje pripadnosti pisca nacionalnoj književnosti, jest i hrvatski. To je i u samome temelju tvrdnje koju danas ističu upravo srpski jezikoslovci. I nakon raspada Jugoslavije, oni ne odustaju od dokazivanja da su hrvatski, srpski, bosanski i crnogorski jezik jedan jezik. Ako je tako, onda je Andrić pisac i svih tih jezika, pa, dakle, i hrvatskog. U čemu je, onda, problem uvrstiti Andrića u svaku od nacionalnih književnosti nabrojanih jezika? Ili nam i na taj način hoće da kažu: zovite vi te jezike kako hoćete, u njima je samo jedan jezik: srpski?!)

28 Upravnik Zadužbine Dragan Dragojlović mi je u javnosti , obmanjujući je da sam u Upravnom odboru bio osam godina, a ne četiri, više puta zamjerio što nisam u to vrijeme raspravljao o pravnoj valjanosti te institucije, a svojoj savjetnici ne zamjera što ovu “istinu” javnosti saopćava tek nakon 36 godina! Zar to nije čudno?

29 Ovaj je moj tekst izazvao razne komentare u Beogradu, Zagrebu i Sarajevu. Ovdje ću se osvrnuti samo na dva jer su u svom temelju slična: jedan je onaj kojim me je upravnik Zadužbine Dragan Dragojlović pokušao diskvalificirati kao vjerodostojna kritičara neprihvatljivoga odbijanja Zadužbine da se djela Ive Andrića uvrštavaju u edicije i s hrvatskim atributom, a autor drugoga je Muharem Bazdulj “Andrić u dimu demagogije”, objavljen na portalu Peščanik.net, 16.04.2011. U Dnevnom listu, na primjer, od 9. IV. 2011. novinarki Andrijani Copf Dragan Dragojlović je rekao: “Nacionalno nema veze s njegovim opredjeljenjem kao pisca. Poštujući Andrićevu volju, Zadužbina ne daje pravo da se on svrstava tamo gdje se on sam nije svrstao. To uopće nije političko, nego obligacijsko pravo. Apsurdno bi i ludost bi bila reći da Andrić po roditeljima nije bio Hrvat. Do raspada Jugoslavije, svi smo bili jugoslavenski pisci i svi smo pisali srpsko-hrvatskim jezikom. Kad je nestalo zemlje, što je ostalo piscima? Ostali su jezici kojima su pisali. No, čak i da je Andrić pisao hrvatskim jezikom, Zadužbina iz kojeg god razloga, s obrazloženjem ili ne, ne mora dati pravo za objavljivanje djela”. Ne znam je li autor ovih redaka, u kojima misli ratuju jedna protiv druge, uopće svjestan što je njima saopćio čitateljima Dnevnog lista, znam da nema niti jednoga dokumenta kojim pravno valjano dokazuje da se Andrić za života opredijelio za srpsku književnost, a on to uporno tvrdi da jest. Potom čitateljima, ne samo Dnevnog lista, već i još nekim sarajevskim i zagrebačkim, laže da sam u Upravnom odboru Zadužbine bio punih osam godina, od 1980.-1988, i da sam za to vrijeme trebao pokrenuti pitanje vjerodostojnosti institucije nastale bez Andrićeva potpisa, jer sam bio samo u jednom mandatu, od 1980.- 1984. U vrijeme kad je taj Upravni odbor vodio Rodoljub Čolaković, kad se nije smjelo ni zucnuti o pravnoj valjanosti onoga što je već dogovoreno «negdje». O vjerodostojnosti te institucije, dakle, morao je raspravljati prethodni saziv Upravnog odbora, onaj koji ju je vodio od utemeljenja 1975. do 1980. I Muharem Bazdulj mi u spomenutome pamfletu žestoko zamjera što sam, kao glavni urednik edicije, dopustio objavljivanje Andrića bez ugovora u sarajevskoj Matici hrvatskoj. Iako zna da je ugovor prije objavljivanja od Zadužbine tražen i da je izdavaču uskraćen, ipak ističe: “Da se razumijemo, iz književnoistorijske perspektive je besmisleno poricati da Andrić pripada i hrvatskoj književnosti. Nije tu ništa sporno”, piše on. Pa, pobogu, Bazdulje, upravnik Zadužbine je upravo utvrdio da Andrić ne pripada hrvatskoj književnosti! Dakle, sporno je. Ali, ako je taj upravnikov argument i po ovome autoru neodrživ, zar nije logično da je upitao Zadužbinu zašto je, onda, izdavaču uskratila ugovor tražen prije objavljivanja Andrićevih djela u ediciji s hrvatskim atributom? Ako je tako, zar je izdavač trebao pristati na izmišljeni razlog odbijanja, jer je “besmisleno poricati da Andrić pripada i hrvatskoj književnosti”? Ako joj pripada, zar sam kao glavni urednik edicije Hrvatska književnost Bosne i Hercegovine u 100 knjiga bio dužan poštovati uskraćivanje ugovora Zadužbine, a onda i ne upuštati se u dokazivanje da je institucija koja je ugovor uskratila također izmišljotina kao i tvrdnja njezina upravnika “da se Andrić za života opredelio za srpsku književnost”? Ako je tako, onda je posve svejedno u čiju će korist ići konačna presuda, koja će ionako biti apsurdna i neuplativa? Ako ništa nije sporno “iz književnoistorijske perspektive” da je Andrić i hrvatski i srpski i bosanskohercegovački pisac, zar je bitno što će sud, uopće, reći u svojoj konačnici? Ako ništa nije sporno u tom smislu, zašto se Bazdulj svrstava na stranu onoga koji kaže da jest i koji tvrdi bez ikakvoga dokaza “da se Andrić za života opredelio za srpsku književnosti”, dakle, ne i za hrvatsku, ne i za književnosti službenoga jezika državne zajednice u kojoj se izjašnjavao jugoslavenom? Ovdje je bitna istina, mladi gospodine, koja se od javnosti krila godinama! Da, istina! Ako sud odredi da je treba skupo platiti, u redu, neka je na čast takvome sudu! Na sve drugo u Bazduljevom pamfletu ne vrijedi se osvrtati ni u fusnoti, pogotovo ne na njegovo čuđenje da je jugoslavenstvo odavno propalo u rupu.

30 Je li nešto o tome zabilježeno u onim Jandrićevim isključenim bilješkama o “intimnim stvarima” o kojima se govori na 11. stranici ove knjige, autoru ovoga teksta ostaje tajna.