U mladosti sam živio veoma blizu kina Sutjeske. Igrao sam šah u Mjesnoj zajednici u ul. Hasana Kikića, tako da sam dobro poznavao koševsku raju. Bili su to pravi fakini, mangupi, nenasilne varalice. Među njima je bilo profesora, doktora nauka, alkoholičara, probisvijeta. Ovih potonjih najviše. Poznati su bili po tome da su jedne prilike pokupovali bijele mantile, obilazili sela i uzimali novac za cijepljenje stoke. Stoci su injekcijama ubrizgavali neku bezopasnu tečnost. Kasnije su pričali da su najviše novaca dobili od seljaka koji nisu imali povjerenja u “veterinarsku službu”, koji su davali specijalnu novčanu nagradu da se njihova stoka ne cijepi. Ljetovali su obično u Gradcu i najčešće bili u društvu finih, maznih djevojaka. Žene je teško razumjeti, a simbioza je bila dokaz da se suprotnosti privlače. Do djevojaka su dolazili na taj način što bi sjedili u kafiću u ulici kroz koju je cijelo mjesto moralo proći i “momentirali” djevojke. “Momentirati” je značilo ustati sa stola kada bi neko lijep prolazio, započeti razgovor na način da li se sestra nepoznate lijepe djevojke zove Vera i pozvati je na kavu. Inventivniji su imali drugi šablon, krenuli sa sa pitanjem odakle ljepotica dolazi, voli li muziku, da li poznaje Baneta. Koševska raja je s vremenom nestala, neki su se poženili, neki su pomrli, a neke je rat raselio. Gotovo nikoga ne viđam. Na glagol “momentirati” gotovo sam zaboravio. Neki dan ga se prisjetih. Pitam kćerku prijatelja kako je upoznala momka. Reče da ju je “startovao”. Šta to znači, pitam. Odgovori da joj je prišao na ulici sa nekim bezveznim pitanjima, a da joj se tek kasnije, kada ju je pozvao na kafu, učinio simpatičnim. Bi mi drago što je značenje glagola “momentirati” i “startovati” identično. Sunce se ponovo rađa, ostao pelcer raje sa Koševa.

Otkad znan za se, popima gledan u postole. Jer, sve poviše, nije njihovo. I nikad, ali baš nikad, nisan vidija kurata koji je gušta u slobodi izbora.

***

Bilo je teško lagati u ono doba, prije klima uređaja, švedskih ploča i drugih sokoćala za grijanje, prije kuhinjskih napa i perilica programiranih za sušenje. Mižerja se izlagala pogledu na tiramoli i nosu u portunu: mendane mudante labava laštika i srdele u savur.

***

Ribar ulazi brodicon u porat. On žanrovski dosljedan, dakle, mrk, grub, šporak, škican, grez, a kaić mu sušta suprotnost. Gingolaje se livo-desno, ljupko, ženstveno, pa ti se učini da to i nije gajeta nego gayeta.

***

Da se slave datumi rođenja velikih i važnih ljudi, to je okej. Ali zašto svečano obilježavati njihove godišnjice smrti? Je li nam drago što su živjeli ili što su umrli?

Ajde, mali, lovit rake, ma vidi, bogati, koje monade njemu padaju na pamet!

Umrije Mira Flies. U jedan od onih dana između Božića i Nove godine, koje smrti naše pamte po Miroslavu Krleži, jer je i on tako, dva dana pred Silvestrovo 1981, da ne povjerujete umro, nakon što se cijelu svoju starost plašio upravo toga: da će ga nestati jedne zime, i neće dočekati proljeće. Udjenula se tako u Krležino vrijeme, što bi onima koji su je poznavali, i koji vjeruju u tajanstvo onostranih susreta, moglo biti nekom utjehom. Ako ima nekog neba nad Zagrebom, na nekom uličnom uglu tog nebeskog, zrcalnog i jučerašnjeg Zagreba, Miru Flies ovih je dana džentlmenski dočekao upravo on. Tako je ispravno da bude.

Tko je bila ta žena? Odgovarati na ovo pitanje nije više lako, jer odavna već nema svijeta, i nema grada, nema vremena u kojem je ona živjela. Iako je neki dan otišla, iako smo je znali, razgovarali smo s njom, slušali je i razmjenjivali one naročito prisne a gospodski distancirane nježnosti, iako je bila tu, Mira Flies nije bila naša suvremenica.

Rođena u nedoba, 29. studenog 1941, odrastala je u porodičnoj vili, ili nešto raskošnijoj ladanjskoj kući, sagrađenoj početkom stoljeća, a koju je Mirin otac kupio od svoje tete i njenog muža, baruna Von Waltera, da bi tu zasnovao obitelj. Okolnosti preživljavanja rata, koje je pripovijedala u nizu zabavnih priča, anegdota, avantura i šala, bile su, naravno, dramatične, ali kako ona nije pripadala kulturi prosjačkoj i autoviktimizacijskoj – zagrebačkoj gospodi, naime, nije pristajala uloga žrtve, gospodin ne šepa ni kada ga fest noga boli – tako su se i ratno stradanje i strah donosili u priču kroz smijeh, i lako, kao dio neke normalne svakodnevice.

U jednom su se trenutku u kući i u gradu izmiješali poraženi sa pobjednicima, odlazeći s nailazećima, Nijemci s partizanima, i tu se zatekao Fritz Zaun, njemački dirigent i pokretač glazbenoga života u NDH, prostodušan i naivan, koji će, za razliku od mnogih koji nisu bili te sreće da se bave glazbom, kroz revoluciju i kroz mjesece krvave retorzije, i sveopćeg pročišćenja, dakle terora, proći kao kroz foaje Hrvatskoga narodnog kazališta. O njemu Mira Flies pričala je tako lijepo i tačno, da je mojoj zbunjenosti ponudila jednu dovršenu romanesknu figuru. Drama Fritza Zauna sastojala se u tome što on uopće nije bio svjestan svoje drame, i to je glavni razlog što je tako lako i bez ikakvih posljedica preživio. Kada su Tita pitali što će s njim, maršal je uzvratio: a tko je taj? Dirigent. Pa, bogamu, neka onda dirigira!

Studirala je klavir u klasi Svetislava Stančića. Bila je posljednja njegova generacija, i bila je darovita. Prošle godine, možda baš u ovo vrijeme, između Božića i Nove godine, slučajno sam uključio televizor u trenutku kada je ekranom prolazila najavna špica “Odabranog trenutka”, desetominutnoga glazbenog serijala, koji se krajem šezdesetih i sedamdesetih pretvorio u neku vrstu tradicije Televizije Zagreb. Slavni solisti, među njima i neka danas legendarna imena, čija je tijela i talente smrt odnijela davno, izvodili su u “Odabranom trenutku” kratke klasične komade, obično melodije široko poznate, čime je, u nekom prosvjetiteljskom višegodišnjem ceremonijalu, umjetnička glazba ulazila i u domove najprostodušnijega, nepismenog puka. U toj epizodi, koja mi se posve slučajno našla pred očima, mlada Mira Flies, s jednom od onih čudnih, natapiranih frizura, kakve su bile moderne početkom sedamdesetih, svirala je neku romantičarsku minijaturu. Više se ne sjećam čiju ni koju, iako sam ostao pred televizorom i odslušao je do kraja, gledajući te četrdesetak godina mlađe ruke.

Mira Flies nije bila solistkinja. Svirala je u kamernim ansamblima, ili bi pratila druge muzičare. Bila je viša umjetnička suradnica salcburškog Mozarteuma, svake je godine putovala u Boston, imala je duo s violinisticom Tamarom Smirnovom, svirala je u Zagrebačkom komornom triju, i stalno je bila dio nekoga odabranog društva. Ne mogu suditi o tome zašto nije imala veću solističku karijeru, ne želim se o tome raspitivati, jer želim vjerovati da je njezino umjetničko djelovanje izviralo iz njena karaktera. Ja, naime, znam da je tako. Ona je obilazila škole i domove kulture, i po zapuštenim i spaljenim okrajcima Hrvatske svirala na pijaninu, koji bi njezin Šime donosio na poklon, i nije pitala za akustiku dvorane, za ponašanje publike ili za to što kroz otvorene prozore dopire kukurikanje pijevaca i lavež seoskih pasa. Mira Flies donosila je klasičnu glazbu svijetu koji nije ni znao da takvo što postoji. Većini njih, kao i većini građana, neće to biti važno iskustvo. Prosvjećivanje nije važno, ali važno je da smo prosvijećeni. Ali onoj nadarenoj manjini, koje jednako ima u gradu i na selu, na Muzičkoj akademiji i u školi bez struje i vode na kraj Hrvatske, ona je donosila čudo i mijenjala im živote. Mira Flies bila je dobra vila hrvatske glazbe.

Šimi Šimatoviću, filmskome redatelju, kulturnom radniku, Ličaninu i partizanu, gospodinu i šarmeru, bila je treća žena, a on njoj drugi muž. Iako je on već bio prevalio pedesetu, ostali su zajedno punih četrdeset godina. Upoznali su se na Veliki petak 1974, u HNK-u, na premijeri “Gospode Glembajevih”, u režiji Vladimira Gerića. Šime je u loži činio društvo Beli Krleži. Miri Flies bile su trideset i tri, i tako je, kao iznikao iz predstave i iz Krležinog teksta, započeo jedan, u to vjerujem, sretan život. U uglu beskrajne blagovaone u prizemlju stoji svjetiljka, velika i lijepa, svadbeni poklon Bele i Krleže. A kada je Katarina krenula u školu, učiteljica je ubrzo zvala Miru na razgovor: Znate, vaša djevojčica puno laže! Što je slagala? Rekla je da joj Miroslav Krleža ljubi ruku kad je sretne, odgovorila je zabrinuta učiteljica. Bože mili, kakav je to samo bio svijet u kojemu su se učiteljice brinule za djecu koja puno lažu, i u kojemu je živi Krleža jednoj djevojčici doista ljubio ruku.

Kada se izađe na dvor ispred kuće koju je sagradio barun Arthur von Walter, pred očima se nađe cijeli Zagreb, grad koji, iz daljine gledan, izgleda onako kako je izgledao i prije stotinu godina. Promijenili su se detalji, ali obrisi ostaju isti. Bio je to životni pogled Mire Flies, žene koja je bila svjesna svega što se oko nje zbiva, i s radošću prihvaćala čuda novoga svijeta, ali je u nekoj svojoj zbilji živjela jako davno. Njezini naglasci i intonacije bili su drukčiji. Nitko tako ne govori. S Mirom Flies umro je i jedan jezik. Imala je poštovanja za druge ljude, zanimala se za njih, bila je otvorena prema njihovim gradovima, porijeklima i svjetovima. Znala ih je obuhvatiti sve, primajući ih u kuću, kuhajući im i gosteći ih na način koji je, također, neusporediv. Kod Mire Flies i njenoga Šime najednom sam se i ja osjećao kao Zagrepčanin. Bio sam u čudu kada sam to prvi put osjetio, spuštajući se jedne noći automobilom niz brijeg prema Ilici. Kao što je djeci neke spaljene i napuštene Hrvatske pružala iluziju velike glazbe, tako je meni pružila iluziju Zagreba.

Mira Flies bi pogrebena danas, na Silvestrovo, o stogodišnjici Velikoga rata. Iako je to slučajem odabrani trenutak, ima u njemu smisla. Dok su se u svim svjetskim loncima krčkale novogodišnje sarme, dok su se dizala tijesta svečanih kolača, ugađali se glasoviri i provjeravale rezervacije po hotelima, u tom kratkom međuvremenu, ispunjenom nervozom i treperenjem pred zajedničku ceremoniju, stavljala se tačka na život i svijet Mire Flies, jednoga od posljednjih svjedoka tih zvjezdanih sati čovječanstva.

Dok se jučer izahodilo na birališta glasat za NATO, ‘NAKO, ZATO, ‘VAKO,  oli se pak ostajalo doma, ja san sveudilj glasa usebice za sva svoja četr kandidata iz kolpa, kano suprotivu oven našen domaćen političken zulumu.

Natalija Gorbanjevska
Pjesnikinja daleko od doma ko aviončić od aerodroma

U petak, šestoga dana prosinca 2013, umrla je u Parizu Natalija Gorbanjevska. Gledao sam je četrnaest mjeseci ranije, sitnu i poletnu staricu u sivoj trenirci s ružičastim detaljima, kako za doručkom hitro promiče između hotelskih samovara i pladnjeva sa sirom i kriškama ananasa, a domaćini, Poljaci u Wroclawu, s nekom dragošću ponavljaju kao mantru: ono je madame Gorbanjevska! Ona je već godinama bila njihova, neki odgovorni političari sredili su joj poljsko državljanstvo, nakon što je barem dvadeset godina u Parizu živjela kao apatrid. Sovjeti su je izgnali i oduzeli joj državljanstvo, nakon što su je, pod pritiskom Zapada, morali pustiti iz ludnice, u kojoj su je držali jer je s dvojicom-trojicom drugova izašla kolovoza 1968. na Crveni trg da protestira protiv tenkovske invazije na Čehoslovačku. Ruska pjesnikinja jedva da je progovarala jezikom svoga pasoša, ali nitko za to nije mario. O, kako je samo ta dama govorila jezikom poljske kulture: kada su po uvođenju ratnoga stanja, dogodilo se to u onu gluhu nedjelju, na Svetu Luciju 1981, francuski Poljaci izašli na neki pariški trg da protestiraju, ona je bila s njima. Bila je tada mnogo mlađa, madame Gorbanjevska, i pušila je duhan na onaj dugi, dekadentni cigaršpic.

Bila je darovita, ostvarena pjesnikinja. Spominju je Sergej Dovlatov i Josif Brodski, ali u njenom je pjesništvu, kao i u životu, najvažnija bila ta samoodabrana ljudska samoća i ostrvljenost na Crvenom trgu, pod Brežnjevom. Upamtio sam jedan njezin četverostih u prijevodu Marka Vešovića: “Otišla daleko od doma,/ Ko aviončić od aerodroma,/ U gustoj magli u mrak otplivavam,/ Živa sam, mrtva, lišće ili trava?”

Stajao sam s njom u jesen 2012. na pozornici vroclavske opere, dok se oko nas poput cirkuskog ringišpila okretala dvorana, publika se dizala sa sjedala i pljeskala, a ja sam se, nevičan i nedarovit, učio vještini naklona. Ona je bila predsjednica mnogočlanog žirija koji mi je dodijelio Angelusa, a bila je predsjednica i dvije godine ranije, kada je moja knjiga bila u finalu, ali mene nije u Wroclawu bilo, jer me je sustigla neka jesenja infekcija. I govorila mi je, dok se dvorana praznila, a ispod pozornice su zujale i bljeskale fotografske kamere, o mojim knjigama, jednoj i drugoj, tako da sam ponovo znao zašto sam ih napisao. Za to vrijeme u Sarajevu je svojom posljednjom bolešću bolovala moja majka, te sam se, htio ne htio, tu u Wroclawu opraštao od nje, od onoga dalekog grada i od koječega drugog što sad nije važno. Čudno, ali čim mi se dogodi nešto lijepo i veliko, a taj mi je Angelus bio takav, ti trenuci zbunjenosti na velikoj pozornici, osjetim se kao da sam na nekom malo otmjenijem sprovodu. Majku će sahranjivati dva mjeseca kasnije, ali volim zamišljati da sam je sahranio u vroclavskoj operi. Mnogo ljepše mjesto za ukop od sarajevskih Bara.

Kada me je onako sitna zagrlila Natalija Gorbanjevska, tako da sam se morao pognuti kao poljski Jevrejin pred Bogom, bio sam u životu najbliže velikoj Rusiji, ruskoj poeziji, Sibiru, Gulagu, i onoj konačnoj ljudskoj ispravnosti.

Katarina Livljanić
Glas anđela i heretika iz daleke prošlosti i budućnosti

Čini mi se da je još uvijek ljeto, ali ne želim provjeravati. Neka bude ljeto, ako mi se već tako čini. U Umjetničkom paviljonu smo, pjeva Katarina Livljanić, a okolo sviraju njeni glazbenici na svojim drevnim instrumentima, pjevaju Kantaduri Joška Ćalete, i pred nama se odvija tajanstveni, u se zatvoreni ceremonijal Anđela heretika. Njihova anđeoska hereza uvelike se sastojala u tome što nisu prihvaćali glas rimskoga biskupa, i što su vjerovali da na križu nikoga nema. Njihov križ nije bio sredstvo mučenja i pogubljenja, nego je bio znak i simbol vječnoga obnavljanja i kretanja sunca. A kako su poslati anđelima, ti Katarinini davni predšasnici, čiju glazbu nastoji rekonstruirati, udijevajući je u vlastitu svoju glazbu, koja je istovremeno starija i mlađa od njihove? Angelizirali su se, premda su jednom bili ljudi, tako što se o njima, o tim bosanskim krstjanima, nepravovjernicima, božjacima i čudacima ne zna ništa osim onoga što je upisano na golemim kamenim nadgrobnicima, na mramorovima kojim su pokriveni neki od njih. Podnaslov programa je: “Rituali i pučke pobožnosti iz srednjovjekovne Bosne i Hercegovine”.

Katarina Livljanić u sebi je sva proturječna na neki neobično skladan i plodonosan način. Njena je glazba veoma stara i sasvim nova. Na Sorbonni predaje jedno vrlo striktno pjevačko znanje i umijeće, ali je neortodoksna u izboru suradnika, motiva i glazbeno-književnih predložaka. Njena Judita najljepše je nešto što se Marku Maruliću Splićaninu dogodilo nakon njegove pradavne smrti. Pametna je i obrazovana vrlo temeljito, a lahka kao perce, kao neka anđeoski prostodušna prodavačica na ribljoj tržnici devetnaestoga stoljeća. Na pozornici i pred kamerom karizmatična je, izražajna ljepotica, dok se u zagrebačkom pothodniku njeno lice i figura svojom običnošću gube među stotinama žena koje s autobusne stanice žure prema gradu. Katarina Livljanić čudo je sačinjeno od dvojnosti, i jedna od onih rijetkih umjetnica današnjega doba koje u meni bude istinsko strahopoštovanje. Ona je diva i predvoditeljica molitve, papisa jednoga tajnovitoga vokalnog svijeta i cura koja bi mogla zapjevati i u vlaku što vozi prema jugu, eh kad bi takvih vlakova još bilo.

S jednim mojim prijateljem je studirala. Drugi je kod njenih u Zadru bio podstanar, kad su Katarini bile tri-četiri godine. Vrebao bi s vrha skalina, i zaskakao je rugalicom: “Kate, Kate, poseren se na te!” Njoj je to bila igra, šašavija i privlačnija od drugih igara. Taj uzorno iskovan deseterac, forma i mjera u koju se naš jezik slije kao mlijeko u bocu, bila je u neku ruku, makar i simbolično, ili samo u ovoj priči, prvi korak Katarine Livljanić prema onome čime će se u životu baviti, prema davnome i drevnom u ovome jeziku i u svim njegovim skrivenim i neoslobođenim arhajskim melodijama.

Nakon koncerta u Umjetničkom paviljonu obećao sam, nakon što mi se slegnu dojmovi, javiti joj se elektronskom poštom. Nisam se javio. Nestat će anđela izgovorim li nešto krivo.

Jaume Cabré
Opro se olakoj podjeli na dobre i zle, i napisao roman o ratu

Jesenas u Krakovu, na Festivalu Josepha Conrada. Dan pred put stiže mi mail u kojem piše da bi mister Cabré želio ručati sa mnom, prihvaćam li? Zašto bi, zaboga, jedan katalonski pisac, veliki europski pisac, čije sam “Glasove Pamana” čitao tokom veljače – čiju svakogodišnju depresiju teško skrati i njenih dvadeset i osam dana, poželio ručati sa mnom? Da sam u sebi malo slobodniji, ili malo druželjubiviji, ili da laske prihvaćam s ljubaznošću franjevačkih prosjaka, moglo bi biti i da se hvalim tim pozivima na ručak. Ali nije tako. Lakše mi je ručavati sam, ili s ono malo čeljadi čije me koncelebriranje za sofrom ne plaši.

“Glasovi Pamana” virtuozan su roman koji se nekoliko puta naglavce izokrene, pa ono što je bilo gore biva dolje, nebo pada na zemlju, a zemlja se vine u nebesa: roman o domovini, o ideologiji, o odgovornosti za ono što se događalo u naše ime, i o tome koliko je riskantno suditi o odgovornosti drugih. Možda su nas spašavali upravo oni koje sad smatramo ništarijama ili zločincima? Nije to roman moralnoga relativizma ili izravnavanja fašista s antifašistima: upravo suprotno, to je priča koja je protiv svakoga relativizma, pa i onoga koji iz nas izbija kada relativiziramo sam relativizam.

U hotelu smo Grand, u Slawkowskoj 5, nekoliko stotina koraka od glavnoga gradskog trga u Krakowu, za koji mi govore da je najveći u Europi. Sjedimo u podnevna nedoba, u pustome hotelskom restoranu, moj mladi krakovski domaćin i ja, čekamo Cabréa. On žurno dolazi, u pratnji možda i tri dame, jedna je, čini mi se, iz španjolskoga konzulata, druga je njegova poljska prevoditeljica, a treća? Treće se i ne sjećam, možda treća nije ni bilo.

Razgovor teče preko posrednika, miješaju se za stolom jezici, od katalonskog i kastiljanskog, do poljskog i moga materinjeg, pa preko engleskog, koji služi kao vrsta babilonske ispomoći. Cabré opsesionirano govori o “Feelanderu”, čitao ga je u kastiljanskom prijevodu, i opisuje putovanje Karla Aduma, od Zagreba preko Bosne do Sarajeva, onako kako ga je on doživio, i spominje onu scenu s pokoljem konja tamo negdje oko Dervente. Kažem mu da je možda ljubazno, ali je i nekako neukusno, neslano i bljutavo uzvratiti komplimentima na komplimente, ali da sam o “Glasovima Pamana” pisao u hrvatskim novinama. Začudo, on to zna, iako tekst nije mogao čitati.

Osim što je briljantan romanopisac – u izlozima krakovskih knjižara ove su jeseni središnja mjesta rezervirana upravo za “Glasove Pamana”, ali tu je i još jedan njegov roman – Cabré je filolog, sveučilišni profesor, televizijski i filmski scenarist. Šezdeset osma mu je u životu, ali djeluje vrlo živahno i svježe, kao da se upravo zaputio na neko novootkriveno mjesto na kojemu će provesti život. Ima pisaca i slikara koji se i u sedamdesetima drže kao da su na početku. Nije to socijalna gesta, nego neka dublja istina. Književnost je najpouzdaniji, ako ne i jedini oblik besmrtnosti. Znala je to Šeherezada, znala je moja majka, kad mi je preko telefona u zadnjih šest mjeseci života započela pripovijedati desetak svojih i naših životnih priča. U priči se živi zauvijek, samo je važno po svršetku jedne odmah započeti drugu…

Sunčan je i topao čovjek Jaume Cabré. Pruža dami svoj mobitel, neka slika nas dvojicu. Fotografiju će poslati svojoj dobroj znanici, hrvatskoj glazbenici, kod koje se raspitivao za mene. Kako se ona zove, pitam. Katarina Livljanić, odgovara on.

Mahtias Énard
Rečenica u kojoj se vidi sve, od Viteza i Vukovara pa do Libanona

Rujan je, jedan od onih dana kada se činilo da je kraj miholjskome ljetu i da bi ove godine moglo rano zazimiti. Pada kiša, i mi se sklanjamo pod nadstrešnice i svodove Kina Europa. Dani su Festivala svjetske književnosti, i Zagreb načas djeluje poput Krakowa, Lavova, Wroclawa, Münchena, Beča, u koje me u zadnje vrijeme nanosi put – kao što bi se to reklo u lažnoj i potrošenoj jezičnoj figuri – ili na čije me aerodrome ispljunu mlazni avioni – kako bi se mnogo tačnije reklo. Svjetska je, dakle, književnost, pa je i Zagreb tih dana svjetskiji. I nekako pitomiji.

Malo pred festival pročitao sam “Zonu”, francuskoga romanopisca Mathiasa Énarda, roman iz (skoro) jedne rečenice, koji vremenski i prostorno meandrira kroz naš dvadeseti vijek, između Pariza, Libanona, Bosne i Hrvatske, i tko zna još kojih i kakvih zemljopisnih i mentalnih predjela. Malo kad me je u posljednjih tridesetak godina neka knjiga tako ščepala i protresla, tako da jedva čekam vidjeti njezina pisca, i slušati ga kako govori.

Ali kako to već biva sa mnom, pred nastup Mathiasa Énarda naglo se predomislim, i odlučim da ne idem na književnu večer. Razložno objašnjavam kako je bolje pisca ne sresti, naročito ako je napisao knjigu do koje ti je toliko stalo. Ako je knjiga toliko dobra, on sasvim sigurno ne može njoj biti ravan. Dakle, ostat ću razočaran. Ako, pak, nije tako, nastavljam mudrovati, ako je Mathias Énard ravan, ili je ne daj Bože bolji od svoje knjige, tada je to još gore. Tada je to škodljivo po zdravlje. Valja se čuvati gurua, proroka i genija općenito. Treba tražiti ljude po vlastitoj mjeri, ili, bolje, malo preko te mjere, budalasto se pravdam što ne želim slušati Énarda. To je stvar raspoloženja. Da nije padala kiša, ili da mi je bioritam bio u skladu s njome, tvrdio bih da je, upravo suprotno, veoma važno i korisno čuti kako govori čovjek koji toliko dobro piše. Ako se i razočaraš u njega, ostaje ti njegov roman. Dobro je kada su pisci lošiji od svojih knjiga. A ne šteti ni kada su jednaki njima. Eto, Kovač ili Tišma, bili su ravni svojim romanima, i bio bih siromašniji da ih nisam znao, jednoga bolje, drugoga slabije…

Sutradan, Seid Serdarević zove na večeru na kojoj će biti i Énard. Ne idem, i imam dobro opravdanje: ranim jutrom letim za Ukrajinu. Ali na večeru odlazi Semezdin Mehmedinović, s kojim se sutradan nalazim na aerodromu, jer on leti nazad u Ameriku. Iako letimo različitim zrakoplovima, ponovo se nalazimo u Beču, gdje s iste nebeske kapije on polijeće za Washington, a ja, nekoliko sati kasnije, za Lavov.

Priča mi da je bilo vrlo ugodno s Énardom. Dugo su ostali skupa. Iznenadio se kada je shvatio s kim razgovara: “Pa čovječe, ja sam se spremao za ‘Zonu’ čitajući ‘Sarajevo Blues’!” Nekoliko dana kasnije, Énarda mi u elektronskom pismu spominje moj prijatelj i prevoditelj na francuski Aleksandar Grujičić. Obojica trenutno žive u Berlinu. Énard je tamo na dvogodišnjoj stipendiji. Prijatelji su odranije.

I tako, htio ne htio, s Mathiasom Énardom podijelio sam jednoga prijatelja i književnu fascinaciju mojim drugim prijateljem.

Magdalena Petrynska
Autorica više romana koje sam napisao, rođena daleko od svog doma

Prvo je bila moja prevoditeljica na poljski. Danas su nam ona i njena sestra Ewa prijateljice. Viđamo ih barem jednom godišnje, obično sredinom rujna, kada njih dvije putuju na Jadran. Zastanu u Zagrebu na dva-tri dana, uvijek prekratko, kada obilaze grad, i redovno odu u Petrinjsku, gdje se fotografiraju ispod ploče s imenom ulice. One su sestre Petrinjske, i to je sitan, makar samo jezički, dio njihova vrlo dramatičnog, složenog identiteta.

Rođene u Lavovu, starinom Galicijke, zajedno s majkom izbjegle su tokom rata na zapad Poljske. Otac je ostao da čuva zavičaj, i nikad ga više nisu vidjele. Nakon 1945. Lavov je pripao Sovjetskom Savezu, tojest Ukrajini, a u sljedećih nekoliko godina nastupilo je munjevito i zastrašujuće etničko čišćenje, kada je Poljaka nestajalo s istoka, Ukrajinaca sa zapada, a Nijemaca gdje god ih je u tim krajevima bilo.

Odrastale su u šleskoj provinciji, u zgradama, na ulicama i na trgovima s kojih je nestalo njihova zavičajnog njemačkog stanovništva, kao što je i njih nestalo iz Lavova. Desetljećima bit će im zabranjeno, svim raseljenim, da posjećuju svoje zavičaje. Magdalenina i Ewina majka bila je liječnica. Jedne godine pacijenti sa sela krenuli su joj, u znak zahvalnosti, donositi vreće jabuka. Inače nisu bili tako darežljivi, niti dobri prema došljacima, taman i da su Poljaci. Kad im je rekla nemojte, ne treba, rekli su joj: “Neka, uzmite gospođo doktorice, previše nam je jabuka, ni naše ih svinje više ne jedu!”

Magdalena se u mladosti intenzivno bavila sportom, studirala je književnost i vrlo rano stigla u Jugoslaviju. Za nju bio je to neki malo drukčiji socijalizam. Ewa je studirala povijest umjetnosti i postala restaurator. I danas bavi se restauracijom crkvenih ukrasa i oltarnih slika po šleskoj provinciji. Mnogo je toga što treba spasiti od dima i vremena.

Odrana bile su društveno aktivne, a ta je aktivnost u njihovome naraštaju, i u Poljskoj, po logici povijesnih tokova morala biti oporbena. Kada je 13. prosinca 1982. proglašeno ratno stanje, Magdaleni je bilo zabranjeno da se bavi svojom strukom. Morala je ići na prekvalifikaciju, na zanat. Postala je stručna za dvije stvari. Prvu sam zaboravio, druga je – izrađivanje lutkica. Vedro i s puno humora priča o tome. Gnjavim je, tražeći da mi vrlo pomno izloži kako je sve to izgledalo, kakav je bio Jaruzelski i tko su, zapravo, bili komunisti u Poljskoj. Neke riječi u našim razgovorima imaju različita značenja. Recimo: antikomunizam. Poljski antikomunisti nisu nikad bili fašisti, ni vjerni suradnici Hitlerovih nacista. Nisu antisemiti, ne simpatiziraju europske ksenofobe i rasiste, neki od njih su vjernici, drugi su ateisti, ali nisu ovisnici o crkvenim učenjima i političkim napucima.

Devedesetih, Magdalena Petrynska radila je u poljskom veleposlanstvu u Beogradu. Surađivala je, i preko mjere koju joj je dopuštao njen diplomatski status, s tamošnjim disidentima, antinacionalistima i protivnicima Slobodana Miloševića. Od tog doba među njima je stekla vjerne prijatelje.

Magdalena je jedan od pet-šest sjajnih poljskih prevoditelja s naših jezika, iz moje perspektive najbolja. Ušla je u moj jezik i rečenicu kao da se u njima rodila – recimo, kao jedna od mojih nemogućih književnih junakinja, kuferašica i bezdomnica – a romane na kojima stoji moje ime stilizirala je u poljskome jeziku tako uvjerljivo da se učini kako ih je sama napisala. Magdalena Petrynska jedan je od onih prevoditelja koji moje knjige u svom jeziku znaju učiniti boljim nego što su u izvorniku.

Ali ima nešto od toga važnije. Preko nje i njene sestre zavolio sam Poljsku više nego što bih mogao povjerovati da je moguće voljeti neku zemlju.

Olga Tokarczuk
Žena čvrstog zagrljaja, veliki europski književni glas

Upoznali smo se one večeri od Angelusa, kada sam joj htio reći koliko volim njene romane. Bio sam u raspoloženju da mogu takvo što učiniti. Žena je vrlo čvrstog zagrljaja, lijepa na neki pankerski način, s njegovanim dredloksima. Svojedobno bila je klinička psihologinja, ali je zbog književnosti od toga odustala. I ona stanuje negdje na poljskome jugu, tamo gdje se živi od mrtvih razlikuju po jeziku i kulturi, te po nacionalnosti kao stadiju prostaštva svakoga jezika i kulture, nakon kojeg slijedi – etničko čišćenje.

Njezini romani su, lijep zvuk jedne slovenske riječi – čudoviti, što bi značilo divni, ali u našem jeziku to zvuči – čudnovato divni. U njima se susretnu povijest i intima, realizam i zaumlje, i priča koja se uskovitla u narativne uragane u kojima se, međutim, čitatelj nikada ne izgubi. Jedan od mojih dražih identiteta je ovaj – čitatelj Olge Tokarczuk.

Ove me je jeseni u Krakowu u izlozima dočekao njen novi roman. Preko tisuću stranica o Jakubu Franku, ili Ja’akowu Josefu ben Judi Lejbu Franku, rabinu, vjerskom reformatoru, proroku, astrologu i alkemičaru, čovjeku osamnaestog stoljeća, nad čijom je biografijom Olga Tokarczuk ispisala roman “Knjige Jakubove”, čija paginicija teče unatrag, od posljednje ka prvoj stranici.

Tih dana gledala me je sivo-modrim pogledom s naslovnica svih poljskih novina i magazina, o njoj se govorilo u nekim smrtno ozbiljnim emisijama, kao da je cijela Poljska zastala da pročita “Knjige Jakubove”, ne sumnjajući baš nimalo u njihovu važnost. Biva tako kad neki jezik i zajednica imaju svoga pisca… Bila je na Festivalu Josepha Conrada, ali smo se u dan mimoišli.

Vojo Stanić
Slikar čiste vedrine, koji je svojom čašću branio Dubrovnik

Njegovo ime sklanjam po crnogorsku i po konavosku: Vojo, Voja, Voju… Da je odnekud a ne iz Crne Gore, i da je drugi a ne on, i ime bih mu drukčije sklanjao. Pravopis se ponekad mora intimizirati, jer bez toga riječi počinju da lažu.

Rođen 1924, danas mu je devedeset, jedan od važnijih slikara posljednjih jugoslavenskih desetljeća, po školovanju kipar, Andrićev hercegnovski drug u šetnjama i šutnjama, upoznao sam ga prije pet-šest godina, i od tada ga viđam u njegovoj kući u portu. Ljeti sjedimo na uskome sjenovitom dvoru, između kuće i strmine iz koje kao iz zida raste naranča, koju nitko ne bere, a zimi smo u salonu, među stotinama potrebnih i bespotrebnih sitnica. Po zidovima su njegove slike, one koje je pokojna gospođa Njake sačuvala pred kolekcionarima i ljubiteljima Vojova slikarstva.

On slika iz neke djetinje radosti i u nekom netipičnom stilsko-tematskom kontinuitetu. Nadograđuje davno zamišljeni svijet, nadozidava i nadoslikava svoj onirični Mediteran, pjace i kalete naseljene muškarcima u renegotima, umirovljenicima, djecom, psima, cirkuskim impresarijima, vlasnicima vrtuljaka, sverodnim ženama i djevojkama, čarobnjacima, čudacima i onima kojima ne znamo imena ni mjesta, a viđamo ih samo u snovima. Ponekad slika uboga i pitoma svratišta na kontinentu, prašnjave puteve po kojima se lijeno vuku zadimljeni autobusi. Vojo Stanić je, zapravo, prirođeni Mediteranac. Rođen je gore iza brda, u Podgorici. Ponekad slika i jedrilice kako plove po bokokotorskom zaljevu. Bio je, do prije nekoliko godina, pasionirani jedriličar. I Andrića je izvodio na more. Ali onda je došlo vrijeme da s tim prestane. Bez imalo žalosti poklonio je brod onome tko će nakon njega ploviti.

Devedesete provodio je u nekoj vrsti klauzure. Javno je i vrlo glasno osudio napade na Dubrovnik. Sramio se umjesto drugih. To su mu zamjerili, i nije mu bilo lako. Poslije su se stvari promijenile.

Danas u Herceg Novom postoje prometni znakovi i službeni putokazi koji vode prema njegovoj kući kao prema kulturno-povijesnoj znamenitosti. Ono što je bilo prošlo je, i nema se što o tome govoriti. A pogotovo se ne treba hvaliti svojim izuzimanjem iz stada i moralnim prosudbama. Vojo to ne radi, ne treba mu.

Volim njegove slike, i to kako pripovijeda. Uživo, glasom. I na slikama.

Bora Ćosić
Avangardist, romanopisac, jezikotvorac koji se penje uz stube

Gledam ga s leđa, kako se ovog prosinca penje uza stube austrougarske oficirske kasine u Puli. Kasina je sagrađena u nedoba, 1913. godine, i nije se u njoj puno toga događalo. Ni ceremonijala, ni svečanih zabava gospode mornaričkih oficira, ni mira, nego rat, tjeskoba, povijest raspadanja i selidbi, gdje svaka ptica svome jatu leti, dok u Puli ostaju samo grobovi na starome mornaričkom groblju, da svjedoče o jezicima i osjećajima onih koji više nisu tu.

Gledam Boru Ćosića, i pomišljam kako više ne znam nikoga tko bi među živima imao od njega veće izvorno pravo da se ovim stepenicama penje. Njima se barem jednom uspeo i posljednji zapovjednik austrougarske mornarice Vitéz nagybányai Horthy Miklós, koji će 1918. našima predati svoje brodove, da na njima razviju svoje barjake i otpjevaju svoje narodne himne, a zatim će postati regent krune bez glave i nevoljni Hitlerov podčinjenik, prvi kondolir u dugom stoljeću mađarskoga žalovanja nad Trianonom. Nakon njega, Horthy Miklósa penjali su se tim stubama mnogi koji su se u ovu oficirsku kasinu uselili na osnovu teritorijalno-državnih prava i stjecajem okolnosti što se jedna zgrada ni kriva ni dužna zatekla u njihovoj domaji, ali jedva da je itko od njih razumio te stube i tu zgradu, i da je baštinio kulturu svijeta koji ju je 1913. sagradio. Tu je Bora Ćosić veliki izuzetak.

Autor četrdesetak knjiga, uglavnom proznih i esejističkih. Rođen u Zvonimirovoj, odrastao na Zelenom vencu, skrasio se u Berlinu, zadnje ratove prekoračio u Rovinju, postnadrealist, avangardist, rođeni pripovijedač, pisac koji se lako i rado presvlači u druge pisce, autor pod maskama, krležijanac bez krležijanskih sinekura. Njegove neprevodive “Tutore”, knjigu od sedamsto i nešto stranica, uporna i briljantna Brigitte Döbert prevodi na njemački.

Tu veliku priču bez priče, ispisivanu u više glasova, dvaput sam čitao: sa sedamnaest, u naponu neke divlje adolescencije, u gimnaziji kojom je palio i žario moj školski drug Gavrilo Princip, i zamalo mi je ta knjiga pomutila razum i navela me na puteve kojim ne bih išao. “Tutori” su, uz Dušana Makavejeva i Želimira Žilnika, bili moja škola umjetničke avangarde. Ponovo ću je pročitati trideset godina kasnije, kada “Tutori” budu knjiga jednoga izgubljenog jezika hrvatskih Srba. Ili općenito jednoga izgubljenog hrvatskog jezika, koji se susreće sa srpskim onako kako su to određivale porodične okolnosti. Danas, “Tutori” su srpskohrvatska porodična povijest, ispričana kroz jezik. Mislim da ovu knjigu u Zagrebu osim mene nije čitao nitko. (Navodim ovu rečenicu s uvjerenjem, ali i s nadom da bi mogla razgnjeviti kakvu budaletinu…)

Mark Thompson
Najbolji prijatelj kojeg je stekao Kiš nakon što je umro

Istoga dana, dok se Bora penjao uza stepenice, u prizemlju oficirske kasine Mark Thompson je na svome zavičajnom, oksvordskom engleskom obrazlagao povijest krivnji za izbijanje Velikog rata. Govorio je lako i duhovito, spomenuo poimence svaku od zemalja sudionica, i svakoj ustanovio doprinos, manji ili veći, u izazivanju pokolja čije se posljedice osjećaju i danas, u Europi i u Puli, na ovome mjestu i baš u ovome historijskom trenutku, u kojemu Bora Ćosić ide uza stepenice, Magdalena Petrynska strpljivo odgovara na moja pitanja o porodičnom progonstvu, Vojo Stanić slika svoju placu iz sna, Olga Tokarczuk njemačkoj publici predstavlja svoju predzadnju knjigu, Mathias Énard njuška po Berlinu i istražuje terorističke prakse, Jaume Cabré se smiješi pred ogledalom nekoga europskog hotela, Katarina Livljanić proučava srednjovjekovne spise, i pokušava iz njih naslutiti glazbu, a Natalija Gorbanjevska mrtva je već godinu cijelu, i tome nema utjehe.

Na kraju, nakon što je pobrojao sve krivnje, presudio je, bez imalo strogosti, možda melankolično, da je, ipak, najveća krivnja na njoj, na Austro-Ugarskoj. U to se iz publike javio jedan, koji nikako nije mogao otrpiti da za sva zla ovoga svijeta nije kriva Srbija, ona manja, i Rusija, ona Srbija veća, i svi drugi koji sa Srbijom, manjom i većom, imaju ikakva posla. Pritom, naglasio da je Thompson “naš dragi gost”, što na hrvatskome metajeziku znači – treba da pazi što priča, jer bi mogao da prestane biti drag. Te su me hrvatske riječi protjerale, pa sam se zaputio prema zahodu prije nego što je Thompson stigao da odgovori. Dijarejičan utjecaj ovakvih trabunjanja pripisujem Mussolinijevim eksperimentima s ricinusom, i njegovim utjecajem na formiranje ustaškoga pokreta, tog vrhunaravnog izraza domoljubnoga hrvatstva, kakvim se danas smatra u širim intelektualnim krugovima od Josipa Šimunića do gospoje KGK.

Poslije smo uz čaj razgovarali o ulozi britanske tajne službe u događajima od 27. marta 1941. u Beogradu, kojim je razvrgnuto jugoslavensko pristupanje Trojnom paktu. Iako, radije bih Thompsonu nešto rekao o njegovoj knjizi o Danilu Kišu.

Javier Cercas
Zbog njega Španjolsku razumijemo bolje nego sebe same

Jesmo li se upoznali u Milanu ili u Napulju, to se, pravo govoreći, više ne sjećam. Cercas kaže da je to bilo u Milanu, pa neka mu bude. “Vojnici iz Salamine” u srpskome ili “Salaminski vojnici” u hrvatskome prijevodu jedna je od najdražih mojih knjiga o ratovima. Okupljena je oko jedne nerješive intrige: nakon što je Republika već pala, skupina poraženih je, negdje blizu granice s Francuskom, opkolila Rafaela Sáncheza Mazasa, pisca i osnivača Falange. Ako ga uhvate, strijeljat će ga. U jednom trenutku ugleda ga jedan od vojnika, sretnu im se pogledi, ali umjesto da ga ščepa, vojnik vikne: “Nije tu!”

Zašto je to učinio? Na pitanje nema odgovora, niti ga ikad može biti, ali takva pitanja stvorena su za veliku priču. Onu priču koja se čitatelja najviše tiče i iz koje niče ona književnost koja se bavi samom suštinom ljudske naravi, ali i naravima velikih prevrata, revolucija i revolucionarnih pobjeda i poraza.

Cercasovi “Vojnici iz Salamine” – ipak je taj naslov više u duhu jezika kojim govorimo i pišemo – knjiga je o Španjolskoj, zemlji čija se himna ne pjeva, jer nema riječi koje bi mogli pjevati i jedni i drugi Španjolci. O tome, pak, govori Cercasov nonfikcionalni roman, ili dokumentarna reportaža, “Anatomija jedne pobune”. U ovom piscu nalazimo istraživača i razotkrivatelja španjolske sudbine, čija je istraga uzbudljiva i poučna čak i ako počnemo gubiti interes za njen predmet.

Mladoliki ljevičar, koji se ne libi da bivšem frankistu Adolfu Suárezu gradi spomenik u svojoj knjizi, svjesni Katalonac koji se protiv svakom pa i katalonskom nacionalizmu, a referendum o samostalnosti smatra nedostojnom manipulacijom, Cercas je jedan od najvažnijih europskih pisaca današnjice. U rujnu je dolazio u Zagreb, da govori o “Anatomiji jedne pobune” i 23. veljači 1982, o noći u kojoj se Španjolska lomila između demokracije i neke varijante fašizma. Tada sam se sakrio negdje u zadnje redove male dvorane Kina Evrope, i sa strepnjom osluškivao razumiju li ga ovi ljudi. Mislim da ga nisu razumjeli.

Oksana Zabužko
Ratovi uvijek započinju spaljivanjem knjiga na tuđem jeziku

Ove jeseni u Lavovu nisam sreo Oksanu Zabužko. Srest ću je dva mjeseca kasnije, opet u Puli, kada ću vrlo kriptično govoriti o njenoj knjizi “Muzej zabačenih tajna”. Pokušavao sam da pred publikom sakrijem sve ono što bi bilo važno da čitatelj ne sazna prije nego što uzme roman u ruke, ali Oksana čim je dobila riječ ispričala je sve, uključujući i kraj.

U svojoj zemlji i u Poljskoj ona je veliki pisac, svakako jedan od najvećih u današnjoj istočnoj Europi. U Njemačkoj nedavno je proizvela mali skandal, kada je replicirala jednom domaćem ministru, koji je govorio da bi trebalo saslušati Vladimira Vladimiroviča Putina. Netko joj je tada isključio mikrofon, jer ono što Oksana Zabužko ima za reći još uvijek nije za finije europske uši. Rat je počeo ruskim spaljivanjem ukrajinskih knjiga. Ali je počeo, i ne možemo o njemu govoriti kao o nečemu što bi se tek moglo dogoditi. Zašto svi misle da je rat, tek kada se zarati u njihovoj zemlji, njihovom gradu, ulici, zgradi? Zašto svi misle da je rat tek kada njih pogodi metak?

U Lavovu su se usporedo odvijali sajam knjiga i književni festival. To je neko pravilo i na Istoku i na Zapadu: književni sajmovi i festivali zbivaju se u isto vrijeme. Tada se sa svih strana u Krakow, Lavov, Leipzig sliju europski i svjetski pisci. Govore o knjigama, onima koje pišu ili koje su čitali, ali i o onome drugom što je njima važno. U Ukrajini se, naravno, govorilo o ratu, kao što bi se o ratu govorilo u Sarajevu 1992., e da su kojom srećom tog proljeća mogli biti održani Sarajevski dani poezije. Istina, na Lavov ne padaju granate, velika je Ukrajina, puca se i gine dvije tisuće kilometara daleko, ali ponešto me, i to samo u pozitivnom smislu, podsjeti na ono davno, danas izgubljeno Sarajevo iz 1992.

Oksana Zabužko stvara narativnu platformu velike ukrajinske priče dvadesetog stoljeća. Dobro bi bilo čitati je.

Marko Vešović
Poezija je kad čovjek osjeti da je more ljepše nego katedrale

S nekim netipičnim ponosom gledam ljude za stolom, i one sa susjednih stolova, kako snebljivo, skoro uplašeno gledaju u njega, dok onako krupan, raščupane sijede glave, nerazgovjetno mrsi o poeziji i o politici, o Mandeljšamu, Brodskom i Andriću istovremeno kad i o sitnim i krupnim srpskim i crnogorskim zlikovcima, huljama bosanskim i sarajevskim, čija imena ovi što se čude nikada prije nisu čuli. Na što sam ponosan teško je reći, jer nemam nikakvih zasluga za ono što Marko Vešović jest. Ali dok sjedi za stolom pulskoga Farabuta on je moja zastava i moj grb.

U ratu je svakoj nijemoj žrtvi Sarajeva dao svoj glas. To je bilo u knjizi “Poljska konjica” i u onoj prethodnoj “Smrt je majstor iz Srbije”, nad čijom se protusrpskom brutalnošću početkom dvijetisućitih sablaznuo i ogorčio jedan moj zagrebački prijatelj. Pokušavao sam mu nešto objasniti, ali bilo je uzalud. Nekoliko godina kasnije, kada se isti izmakao i propustio na mene jednu od sezonskih hajki – ta se ticala istovremene optužbe za antisemitizam i mržnju prema Zagrebu, shvatio sam da je meni, a ne njemu trebalo objašnjavati stvari. Njemu je sve oduvijek bilo jasno, naročito po pitanju hrvatskih i metropolskih oportuniteta. O tome ja nisam imao pojma. Nemam ga ni danas, pa je Marko moja zastava na istarskoj buri.

Najbolji tumač poezije kojega znam, pjesnik i prevoditelj, koji tuđe stihove skuplja i pamti kao dragocjenosti. Rastajamo se pred put, on se vraća u Sarajevo, ja u Zagreb. Upravo se vratio sa šetnje uz more, nakon koje će u jednome svom eseju o poeziji dopisati ovakav fragment: “Kad ponovo ugledam Jadran – a more ide u mali broj stvari koje se mogu gotovo svagda vidjeti kao prvi put – često se sjetim Verlenovih stihova:

La mer est plus belle
Que les cathedrals.

More je ljepše
Nego katedrale.

Ove stihove godinama nosim sa sobom kao svoj trajni duhovni prtljag, ali čini mi se da sam ih, nedavno, kad sam u Puli šetao kraj mora, ako ne shvatio do kraja, a ono bar mnogo dublje ih prisvojio: pred morem obuzima me spokoj kakav jamačno osjeća vjernik kad uđe u bogomolju, ali u tom spokoju ima mnogo više ljepote, jer more od tebe ništa ne zahtijeva, ništa ti ne nameće i ne propisuje, jer ne zna ni da te ima.”

U ovakvim riječima razlika je između pjesnika, ili pisca općenito, i čovjeka koji nijemo gleda. On zna što vidi, more je za svakoga more, vjerojatno zna i čemu se divi, ali ostat će trajno uskraćen i nesretan, a da ne zna ni zašto je nesretan, ako se ne nađe onaj koji će mu opisati i opričati to u što gleda. Bez toga ni more, ni išta drugo, nemaju smisla.

Netko bi trebao telefonirati Marku Vešoviću u Sarajevo, platiti mu avionsku kartu do Pule, smjestiti ga u hotel, dati mu dnevnice i bonove za svakodnevnu ishranu u Farabutu, a on da šeta s kraja na kraj luke i da opisuje more. Veliki je to projekt, važan poput izgradnje lukobrana, osvjetljenja lučkih kranova, dostave kruha i mlijeka po dućanima na periferiji… To je književnost, to je bura na kojoj vihore zastave, kao da će se potrgati s jarbola i baciti se, poput samoubojice, prema pučini.

Kada me je 8. ožujka¹ ove godine fra Marijan Karaula nazvao telefonom i upitao imam li kakav tekst koji bi bio prikladan obilježavanju 40. obljetnice osnutka župe Donja Tramošnica nisam ni slutio da ću 3. lipnja, za nepuna tri mjeseca, dobiti njegov tekst koji u svakom pogledu nadilazi takvu prigodu. U tako kratkom vremenskom razdoblju vrijedni i temeljiti fra Marijan Karaula napisao je knjigu za koju se može reći i da je pravi istraživački rad, vrijedna znanstvena studija koja vjerno prikazuje profil jednog mjesta gotovo u svim njegovim područjima života. U spomenutom telefonskom razgovoru rekao sam mu da će prigodnih dijelova u mojim knjigama teško pronaći, posebno u onim nastalim od 1969. do 1992. (šest proznih djela), jer su sve pisane u vremenu kada se punim glasom nije mogla izgovarati istina gotovo ni o čemu, kad je pisati o stvarnosti bilo vrlo opasno, i uputio ga na jedan svoj ratni tekst objavljen u jednoj od mojih poratnih knjiga (u poraću sam objavio sedam novih djela). Dijelove toga teksta, pisanog vrelom emocijom dok su sarajevski konclogor zasipali meci snajperista i krhotine granata različitih kalibara teške jugoartiljerije, koju nije mogla ohladiti ni najtrezvenija misao, a ni bistra svijest, jer je i ona bila poplavljena pitanjem zašto agresor i u mome zavičaju na isti način ruši, spaljuje i ubija, fra Marijan je smjestio na početak ove svoje vrijedne knjige, na čijim se temeljima u budućnosti može upotpunjavati profil ne samo Tramošnice Donje već i Tramošnice Gornje, jer je ova njegova knjiga otvorena i za takav pothvat.

Pojedina poglavlja ovoga fra Marijanova istraživačkog rada oživjela su moja sjećanja na vrijeme osnovnoškolskog i gimnazijskog školovanja u Tramošnici i Gradačcu i vratila me mojim knjigama u kojima su toponimi Tramošnica i Gradačac anagrami Šomart i Darg, nastali od dijelova njihovih naziva s namjerom da se od njih udalje čuvari režima koji su bdjeli nad svakim slovom kojim se taj režim dovodio u bilo kakvu sumnju. (Puni naziv Gradačac ionako su i njegovi stanovnici kao i žitelji okolnih sela uvijek izgovarali u skraćenoj verziji Grad/Darg, a toponimu Tramošnica, da bih te čuvare zavarao i zbunio, “pojeo” sam “rep” od četiri slova – nica – Tramoš i ostatak ispisao naopačke: Šomart. Kada danas, nakon pada komunističke vlasti i minulog rata koji su pokrenuli njezini najodaniji sinovi, godinama pritajeni, za rat vrlo brzo transformirani u zadrte i krvoločne nacionaliste svih boja, kao da sam ovom mimikrijom prorekao i budućnost: Tramošnicu su agresori u Daytonu podijelili gotovo upravo onako kako sam i ja njezin toponim, samo što je mojim prognanim Tramošnjanima u toj podjeli pripao manji dio, samo onaj njezin “rep” od četiri slova. Nije za smijeh, ali jest za tugu.) I nakon te nakaradne i neljudske podjele, anagrame Šomart i Darg zadržao sam i u svojim poratnim proznim djelima uvjeren da su moji čitatelji, kojih je, nažalost, mnogo više izvan moga zavičaja, u kojemu moj književni opus od objavljenih do sada trinaest djela malo tko poznaje u cjelini, već navikli na njih pa da ih i ne zbunjujem.

A nije ni čudo što su moji čitatelji u zavičaju malobrojni. Davno sam iz njega preselio u Sarajevo, svoje stalno mjesto života i rada. Odlaskom na studij prava 1961. u glavni grad SR BiH, kao gradačački stipendist, udaljio sam se i od svojih najbližnjih i od svojih vrijednih i poštenih Tramošnjana, malo kasnije rasutih po europskim zemljama kao “privremeno zaposleni radnici” u njima. Prije diplome na odsjeku za likovnu umjetnost sarajevske VPŠ, u bosanskohercegovačkoj prijestolnici studirao sam i radio kao slobodni umjetnik (1965.-1968.), a prvi stalni posao pronašao sam kao urednik u Informativnom programu TV Sarajevo (1968.-1977.), zatim u Kulturno-prosvjetnoj zajednici SR BiH, kao njezin tajnik (1977.-1980.). Iz ove institucije prešao sam na dužnost glavnog urednika književnog časopisa “Život” (1980.-1984.), čiji je izdavač bila “Svjetlost”, jedna od najvećih izdavačkih kuća u bivšoj državi, u kojoj sam, potom, i kao urednik domaće književnosti, proveo deset godina (1984.-1994.) i doživio invalidsku mirovinu (1994.), u pedeset i četvrtoj godini starosti, nažalost. Prerano, ali tako je moralo biti. Iz Sarajeva sam, u minulom ratu, nakon masakra na tržnici Markale u kolovozu 1995. godine, prvi put sa suprugom Ljiljanom izašao u Zagreb, u kojemu nas je dva mjeseca ugostio rođak Bono Kozić, i Županju, gdje su prije rata živjele moje sestre Manda i Jela sa svojim obiteljima, kao i bratić Zvonko, kojima se pridružio i moj prognani brat Marko sa suprugom Marom.

Od prvog umirovljeničkog dana nastavio sam obavljati vrlo značajne i teške zadatke koje sam postavljao sam sebi. Godinu prije toga statusa, kao i sve vrijeme rata, u HKD Napretku uređivao sam mjesečnik “Stećak”, vrlo otvoreno glasilo Hrvata u Sarajevu prema svim problemima stanovnika toga grada i građana BiH u nenormalnim uvjetima života. (List je dobitnik međunarodne nagrade Pierre Chevallier u Ženevi.) Dvije godine poslije, prvi sam predsjednik obnovljene Matice hrvatske u Sarajevu, najstarije hrvatske kulturne institucije u BiH (osnovana je 1879. godine, pa u vrijeme komunističke vladavine zabranjena), u kojoj obnavljam i “Hrvatsku misao”, mjesečnik za umjetnost i znanost, čiji sam glavni urednik bio punih deset godina, i utemeljujem veliki izdavački projekt “Hrvatska književnost Bosne i Hercegovine u 100 knjiga”, koji i danas vodim kao glavni urednik. (Od 2004. do danas u ovoj ediciji sam objavio 31 knjigu!) Uza sve nabrojano, u tome sam razdoblju napisao i objavio sedam novih knjiga.

Fra Marijanovo istraživanje povijesti Tramošnice Donje vratilo me je vremenu u kojemu su moje najlirskije slike iz djetinjstva, prva saznanja o vjeri i Bogu i prvi susreti s knjigom od koje se do danas nisam nikad rastajao. Prve vjerske pouke dobio sam od majke, trećerednice, a prve osnovnoškolske od učitelja Đorđa Lazarevića. Zahvaljujući spremnosti majke Marice (djevojačko Dubravac; petnaest je Dubravaca iz Okruglića i jedan s Graba u ovoj fra Marijanovoj knjizi poginulo kao stradalnik u povlačenju!) da se za mene s bratom i sestrama, koji su se odlučili baviti poljoprivredom (otac u to vrijeme nije bio s nama; bio je u zatvoru), i u velikom poratnom siromaštvu žrtvuje, odvajajući i od svojih i od njihovih usta, upisao sam se u gradačačku realnu gimnaziju i tako se kao đak pješak pridružio nekolicini tramošničkih školaraca, budućih studenata raznih viših škola i fakulteta. Sve vrijeme gimnazijskog školovanja u Gradačcu nisam bio pješak, bio sam nekoliko godina podstanar Šefike i Esada Dizdara, potom Redže Mehulića, kratko vrijeme i u kući jednog od poznatih Gradaščevića. U Sarajevu sam u vrijeme studija na Pravnom fakultetu stanovao u nacionaliziranoj zgradi Bogoslovije, u kojoj sam u posljednjem ratu uređivao “Stećak“, baš u sobi u kojoj sam spavao na vojničkom željeznom krevetu (kakve li slučajnosti!), pa kojekuda, dok nisam, kao urednik u Informativnom programu TV Sarajevo, nakon žendibe, uselio u svoj prvi jednosobni stan, na osmom katu nebodera u blizini kina “Kumrovec“.

Ti lijepi gimnazijski dani s vršnjacima različitih nacionalnosti, kultura i običaja. Među njima je bilo tako mnogo ratne siročadi, kojima je Gradačac, ne samo školovanje, osiguravao i smještaj, novi dom, i dječacima i djevojčicama, u njemu i odgojitelje i odgojiteljice. Toliko različitih sudbina polaznika realke “Hasan Kikić” s malom i velikom maturom, svakodnevnih upoznavanja s njima, otkrivanja potresnih detalja tragedija drugog svjetskog rata. Taj život s vršnjacima koji su jedan od drugog malo što skrivali i koji su jedan s drugim gotovo sve dijelili. Sve njihovo bogatstvo u toj djelidbi bilo je u njihovim čistim srcima, u ljubavi i prijateljstvu kakvi se samo u toj dobi sazrijevanja posjeduju i nesebično rasipaju. I taj život s knjigom u kojoj smo pronalazili sve ono što nam je stvarnost uskraćivala, rijetko je tko među nama, u to vrijeme, knjigu drukčije doživljavao. Bila je za sve izvor svega, najsigurniji pratilac u budućnost.

Jedne zime, pješačeći u gradačačku gimnaziju s tramošničkim vršnjacima, s Nikolom Bošnjakom, Bonom Kozićem i Antom Marjanovićem, baš sam se umorio i preplašio. Snijeg je padao danima, te noći zatrpao je sve predjele Tramošnice. Nitko toga jutra, prije nas, nije u njegovim smetovima, na mjestima višim i od naših dječačkih tijela, u njemu ostavio stopu, sve smo to morali učiniti prvi. Krenuli smo u ranu zoru, kroz cjelac smo prolazili sporo, ali niti jednom nismo ni pomislili na odustajanje, tih gotovo šest-sedam kilometara bez prtine do gradačačke gimnazije morali smo preći po svaku cijenu. Slabo odjeveni, zastajkivali smo i upuhivali vreli zrak iz pluća u promrzle ruke, onda nastavljali. Po svaku cijenu željeli smo naprijed, školovanje nam je tada bilo važnije i od samoga života. Kad smo napokon stigli u topli hodnik “crvene škole” preko puta Dobrovoljnog vatrogasnog doma (tako smo zvali tu prvu zgradu naše realke), nismo dugo mogli izgovoriti ni riječ njezinom zabrinutom i uspaničenom podvorniku Redži Mehuliću.

Tada je postajala samo jedna Tramošnica s više svojih zaselaka, s više svojih ćelija života, istih a različitih, povezanih vjerom i običajima u jedno. Na dvije župe podijeljena je 1973, dvanaest godina nakon moga odlaska na studij u Sarajevo. Novom župom nagrađeni su oni vjernici koji su u ondašnju tramošničku crkvu na brežuljku iz udaljenih zaselaka pješačili na mise i po nekoliko kilometara. I poslije osnutka nove župe, međutim, kad god sam se vraćao rodbini i prijateljima, Tramošnica je za mene bila jedno živo biće, to njezino novo ustrojstvo to jedinstveno biće ni danas ne briše u mome sjećanju kao samoodrživi organizam, kao cjelinu. U cjelini tog jedinstvenog bića žive i danas moja mnoga sjećanja na ljude, događaje, pojave, prijatelje.

Najsnažnije je ono koje oživljava dan svetkovine Gospe od anđela 2. kolovoza, glavnog blagdana župe. Cijelo se selo tada pripremalo za to slavlje, pa tako i svi članovi moje obitelji i sva moja rodbina. Dan prije glavne svečanosti, ispovijedalo se i pričešćivalo, pripremala se svečana odjeća, iščekivali se prvi prodavači lubenica, licitarskih srca, sladoleda, vode, osluškivali se prvi glasovi molitve u procesijama vjernika koji su prema crkvi na brežuljku pješačili satima i satima iz mnogih posavskih mjesta. A sutradan ispred crkve vašar, vrteška, kolo u kojemu su bili najvatreniji momci u svečanim odorama, znojni, grlati, i najsrčanije djevojke u probranoj opremi, šargija, violina, lascivne seoske pjesme, molitve oko crkve na koljenima, mise. Srce mi je igralo od tog šarenila i izobilja svake vrste, bogatstva boja, pune slobode i razbibrige. Jedno poglavlje mog romana “Topot divljih konja”, u kojemu jedna šomartska obitelj (moja a može biti i svačija druga!) proživljava svoju poratnu dramu, opisuje i ovu svečanost. (U stvari, u svim mojim proznim djelima žive likovi iz moje najbliže okoline, među njima su i moji najbližnji, a s njima i mnoge osobe iz svakodnevice Tramošnice i Gradačca, s temeljnim crtama svojih karaktera, sudbinama i životnim načelima. Oni su u mom nanova stvorenom svijetu od djelića svojih stvarnih života prepoznatljivi za sve one koji u njima pronalaze i svoj identitet, a tako i vlastiti ključ za pronalazak temeljnih korijena moga proznog kazivanja.)

Vrijeme sušne, posne i siromašne Tramošnice nakon drugog svjetskog rata (o tome vremenu pisao sam u svom prvom romanu “U ime oca i sina”, 1969.) promijenili su Tramošnjani kao “privremeni radnici“ u gradovima Njemačke, Švicarske i Austrije, ponajprije. I o tome sam na svoj način, jezikom moderne proze, progovorio u svojim romanima, i u spomenutom “Topotu divljih konja” (1989, 2002.) i u romanu “Osmjehni se i u plaču” (2000.), dijelom i u “Povijesti izgubljene duše” (1980.), pa i u zbirkama priča “Središte” (1973.) i “Čuvar obiteljske katedrale” (2011.). Roman “Braća” (1983.) odigrava se u Sarajevu i Slanom. U leksikografiju sam ušao u vrijeme utemeljenja edicije “Hrvatska književnost BiH u 100 knjiga”, koju je otvorio moj “Leksikon hrvatskih književnika Bosne i Hercegovine od najstarijih vremena do danas” (2001.), kao njezina prva knjiga.

Prosperitet koji su Tramošnici donijeli Tramošnjani “privremeno zaposleni u inozemstvu“ omogućio je predstavnicima njezinih različitih naraštaja i dobro obrazovanje. Sam popis intelektualnog kadra svih profila Tramošnjana u nekoj drugoj prigodi to bi vrlo uvjerljivo potvrdio. Onaj s teološkom izobrazbom u ovoj je fra Marijanovoj knjizi već popisan, sav drugi nije. Ako sam dobro obaviješten, ima Tramošnica i svoje fakultetski obrazovane likovne umjetnike, pravnike, odvjetnike, liječnike, veterinare, profesore stranih jezika, zemljopisa, filozofe i doktore znanosti, kadrove mnogih drugih zanimanja. Vrijedilo bi ih objediniti na jednome mjestu, kao i ispitati porijeklo Tramošnjana.

Ispitivao sam otkud su u Tramošnicu došli moji Marjanovići. Prema knjizi Luke Đakovića “Prilozi za demografsku i onomastičku građu Bosne i Hercegovine: na osnovu popisa katoličkog stanovništva 1743. godine“ (Akademija nauka i umjetnosti BiH, Sarajevo, 1979.) matica obitelji Marianović (Marjanović) je Livno (Lipa). Obitelj Marianović (Marjanović) se tada nalazi na 14 mjesta s 190 članova. Obitelji Marianović (Marjanović) živjele su tada u: Župi (selo), Livnu (Lipa), Banjaluci (Petrićevac), Dobretićima, Fojnici, Komušini, Pećniku, Soli, Štrpcu, Varešu, Sutjeski, Kreševu, Sarajevu (Latinluk).

Otkud da je došao, moj je otac Franjo (Tramošnica Gornja, 12. VIII. 1904. – Tramošnica Gornja, 4. VIII. 1986.), i prema tramošničkoj matici krštenih i prema arhivi Nadbiskupije Vrhbosanske, čiji je prijepis iz MK – župe – Tremošnica, sin Pere Marjanovića, i majke Ane, rođene Ninić. Moj djed Pero je imao još dva sina – Pavu i Marka Marjanovića – i dvije kćeri – Delfu (udana Stipić) i Ljubu (udana Sinković). Moja majka Marica (Tramošnica Gornja, 8. X. 1909. – Tramošnica Gornja, 31. I. 1992.), rođena Dubravac, rodila je sedmoro djece: njih troje umrlo je već u bešici, četvoro je nastavilo svoj život: Marko (Tramošnica Gornja, 10. II. 1931. – Zagreb, 31. X. 2001.), Manda, udana Jurić (Tramošnica Gornja, 2. II. 1937. – Županja, 23. IX. 2011.), Jela, udana Vujičević (Tramošnica Gornja, 3. IV. 1944.). Ja sam rođen u Tramošnici Gornjoj 13. VII. 1940.

Uz romane i priče, od 1968. do danas, pisao sam i književnu i likovnu kritiku i objavljivao je u mnogim listovima i časopisima. Vrlo strogi izbor književnih i likovnih tekstova objavio sam 2012. godine u knjizi “Zapisi o knjigama i slikama”, u kojoj se nalazi, kao njezino posebno poglavlje, i leksikon hrvatskih likovnih umjetnika BiH od najstarijih vremena do danas. Dvije likovne monografije o slikaru fra Petru Perici Vidiću, na hrvatskom, engleskom, njemačkom i talijanskom jeziku objavio sam 1997. i 2004. u izdanju Matice hrvatske u Sarajevu i Akademije nauka i umjetnosti BiH, a knjigu ratnih tekstova, kritika, pjesama i razgovora “Treći svjetski rat” 1999. Sarajevski ratni dnevnik “Živjeti smrt” tiskan je u Zagrebu 1996. godine. Izbor iz proze pod naslovom “Voda teče kako teče“ objavljen je u “Svjetlosti“ 1984. u okviru edicije “Književnost naroda i narodnosti Bosne i Hercegovine u 50 knjiga“, čiji sam bio jedan od urednika zajedno s Ristom Trifkovićem i Alijom Isakovićem.

Moje pojedine pripovijetke uvrštene su u mnoge antologije, izbore i preglede i prevođene su na talijanski, njemački, španjolski, engleski, poljski i turski jezik. Dobitnik sam nagrade “Svjetlosti” za roman o Sarajevu “Povijest izgubljene duše” (1980.) i Šestoaprilske nagrade grada Sarajeva za isti roman (1981.). Za roman “Braća” dobio sam Dvadeset sedmojulsku nagradu BiH (1984.).

S crtežom sam još u osnovnoj školi, a kasnije i u gimnaziji u Gradačcu i na studiju u Sarajevu, započeo otkrivati umjetnost. Za pisanje je bila dovoljna samo olovka i papir, pa da se, ma gdje bili, nešto napiše, za crtanje i slikanje, pak, trebalo je imati ne samo olovku, već i atelje, boje, platno, štafelaj, mnogo više alata. Opredijelio sam se, zato, za olovku i papir, s njima nisam morao biti vezan samo za jedan prostor, a i kretanje je u tome vremenskom razdoblju za mene, kao vrlo radoznala mladića, bilo važna životna aktivnost. Svoj odnos prema likovnoj umjetnosti, međutim, nikada nisam sasvim ugasio: pred posljednji rat i u ratu imao sam tri samostalne izložbe crteža olovkom u boji u Sarajevu i Vancouveru, sve vrijeme taj sam odnos održavao i likovnom kritikom koju sam, kao i književnu, počeo pisati još daleke 1968. godine. Osnažen je i dvjema likovnim monografijama o slikarstvu fra Petra Perice Vidića (1997. i 2004.), ali i već spomenutim leksikonom likovnih umjetnika BiH od najstarijih vremena do danas (u njemu su obrađeni slikari, grafičari, kipari, primijenjeni umjetnici i naivni umjetnici) u već spomenutoj knjizi “Zapisi o knjigama i slikama“.

Ova je fra Marijanova knjiga u svakome vremenskom razdoblju otkad se na svome geografskom prostoru spominje Tramošnica, na temelju mnogih vrlo pouzdanih izvora, iscrpno opisala sve ono što je u njima bilo i jest i danas najbitnije za župe i Gornje i Donje Tramošnice. Svako od tih razdoblja ima i danas svojih nenapisanih priča. Jedne ću se ovdje samo dotaknuti. Iznad nekadašnjeg sjedišta gradačačkog bega Jahića na Mijačevićevom brdu u Tramošnici Gornjoj i danas snažno buči vrelo izvorske vode, ledeno i za najvrelijih ljetnih dana. U podrumima nekadašnjih begovskih odaja iznad tog izvora, koji su seljani zvali “Buban“, vjerojatno zato što je iz njegovoga prostora voda otjecala vrlo bučno, mučeni su kulaci koji su se opirali predati državi kukuruz i pšenicu, svinje i goveda, kao i perad. Svjedoci su njihove muke opisivali šapatom, jadnici su ih u sebi nosili kao najveće tajne koje su u njima bile zaključane prijetnjama moćnika i onih koji su ih mučili po njihovom naređenju. S izvora “Buban“ je pred minuli rat u domaćinstva dovedena voda, nekako u isto vrijeme kad je asfaltom Tramošnica bila povezana s Gradačcem, Obudovcem, Tolisom i Orašjem.

U nekoliko svojih knjiga opisao sam scene života ispred Zadružnog doma i trgovine na Grabu, u blizini crkve u Tramošnici Donjoj. Svaka je moja knjiga neka vrsta moje nove škole i usavršavanja prethodne. Uvijek sam, zapravo, smatrao da čovjek treba učiti sve dok je živ, zato učim još uvijek. Ma na kojem fakultetu stekli diplomu, nismo taj fakultet konačno završili. Usavršavanje u svakoj profesiji traje dok dišemo, naš najbolji profesor je život, a u njemu je samoobrazovanje najpotpunije, uz to je i jedino besplatno.

*

¹) Marijan Karaula: Župa Donja Tramošnica – u povodu 40. obljetnice osnutka, Svjetlo riječi, Sarajevo, 2013.

1. Kad sam na internetu pročitao da je Vladimir Jagličić “danas najsjajniji srpski prevodilac sa ruskog”, zagolicala me znatiželja, pa sam odlučio da pogledam njegove prepjeve, jer sam na internetu našao i podatak da je dobio nagradu “Miloš Đurić” koja je u Bivšoj bila najveće priznanje za prevodilaštvo. I odem u knjižaru Bajbuk koja nabavlja knjige iz Beograda, ali nemaju poezije: to se ne kupuje, vele. Jagličića sam, potom, zaboravio.

Ne znam koliko iza toga, u katalogu biblioteke na Filozofskom fakultetu, tražeći drugu knjigu naletim na Sibinovićevu Antologiju ruske lirike iz 2007. i u nađem četrdesetak Jagličićevih prepjeva, pored ostalih i pjesmu Lobanja Evgenija Baratinskog na osnovu koje sam utvrdio da je nepotpisane prepjeve Baratinskog na internetu pravio Jagličić i sve to skupa sam uporedio sa originalima. Bolje da nisam.

Jer sam utvrdio da ni jedan od tih prepjeva ne zaslužuje epitet sjajan, da je vrlo mali dio njih solidan, ne više do toga, da je veći dio meni neprobavljiv, a da greške u njima često znaju biti strahobalne. Nije isključeno da Jagličić jeste danas “najsjajniji” među Srbima koji prevode sa ruskog jezika, ali njegovi prepjevi, stavljeni ne bilo gdje već u antologiju ruske poezije, razočarali su me, mada se po sebi razumije da ih nije pravio da mene očara.

Ovo bi bio i kraj priče o Jagličiću da u kompjuteru nisam imao osam tekstova o prevođenju, pa sjedoh da napišem desetak stranica i o njegovim prepjevima, ali, dok potanje izanaliziraš ovo i ovo, dok navodima dokažeš ono i ono, ispadne ih trideset.

Vladimir Jagličić (1961.) kragujevački je pravnik, četnik, pesnik, prozni pisac i prevodilac, a dobio je 18 nagrada: sa Rajkom Otrovom Nogom koji mu bježi za 10 nagrada ćeraće se još. Od 1990. do 2008. objavio je 19 zbirki pjesama: svake godine kupus u kacu i knjigu u štampu, valjda stoga “sebe smatra velikim, apsolutnim pesnikom”. Objavio je 300 kratkih priča i 3 romana, a sve to skupa ne može da ne izazove primisao da imamo posla sa spisateljskim strojem.

Sa ruskog jezika Jagličić je preveo 28 knjiga sam, u duetu, ili sa grupom autora, od čega 17 knjiga poezije, 2 antologije i 15 knjiga izabranih pjesama: 13 je preveo sam, jednu sa grupom autora i jednu u duetu, a sa francuskog je, u duetu, preveo 2 knjige izabranih pjesama. Pošto nisam čitao njegove pjesme – osim ponešto na internetu, i uvjerio se da mu ni tu, kao ni u prevodima, samodopadnosti zbilja ne manjka – ne mogu reći je li “veliki, apsolutni pesnik” ili stihotvorački stroj na dvije noge, ali primisao da imam posla sa mašinom često mi je iskrsavala u glavi dok sam sa originalima poredio njegove prepjeve.

2. Koji su mi išli na ganglije, iz brojnih razloga, ponajprije zato što su nagizdani ko barbarski kraljevi. Nagizdani, ponajviše, lažima. Evo odlomak iz nenaslovljene pjesme Aleksandra Odojevskog, dekabriste koji je robijao 12 godina:

Ты знаешь их! Как я, ты жал им руку (11)
И передал мне дружний разговор, (10)
Душе моей знакомый с давних пор; (10)
И я опять вимал родному звуку, (11)
Казалось, был на родине моей, (10)
Опять в кругу соузников-друзей. (10)

Ti njih znaš! Kao ja, stiskao si im ruku
I prenio mi drugarski razgovor,
Duši mojoj poznat odavno,
I opet sam slušao rodni zvuk,
Činilo se da sam bio u domovini svojoj,
Opet u krugu sa-uznika prijatelja.

Moj prepjev:

Znaš ih! Stiskao ko ja si im ruku, (11)
Prenio mi razgovor drugova, (10)
Mojoj duši znan odavno: snöva (10)
Ko da u svojoj bjeh domaji, zvuku (11)
Rodnom predan, i opet sred kruga (10)
Mnogog svoga sa-uznika druga. (10)

U svom prevodu Jagličić je jedanesterce produžio za jedan, a deseterce za dva sloga, valjda zato da može serbez lagati:

Znaš ih? Kô ja, nekad ti im steže ruku, (12)
Prenese mi topli pozdrav prijatelja, (12)
Odavno u duši slućen, kao želja! (12)
Kô da radovah se dragom rodnom zvuku, (12)
Do zatočenika misli me odneše, (12)
Do drugova gde dom doskora mi beše. (12)

Za svaki stih ove strofe, osim prvog, Jagličić zaslužuje šamar, kako bi rekli u Sarajevu. Ježim se kad se ovakve laži, kao djeca iz osnovne škole, prospu iz njegovih prevoda. I vrlo često mi se dešavala jedna nemila stvar: ako bi mi se u njegovu prevodu nešto svidjelo, pomislio bih da je to izmislio, zatim pogledam original i utvrdim da sam bio u pravu. Takvi prevodioci meni su najgori: blesavo se osjećam kad, poredeći prepjev sa originalom, otkrijem da sam uživao u izmišljotinama našega krnjaša.

Ovaj krnjaš iz Kragujevca, dok proizvodi laži, često piše i besmislice. U ovoj strofi stih o radovanju “rodnom dragom zvuku” lišen je smisla bez stiha “i prenio mi drugarski razgovor” kojeg u Jagličićevu prepjevu, dakako, nema. Pjesnik se mogao “dragom rodnom zvuku” radovati jedino ako mu je bio prenesen razgovor, ne pozdrav. Od kojeg se, doduše, mogla sašiti sibirska bunda, toliko je bio topao, ali “topli pozdravi” se prenose samo u lošim pjesama i rđavim prevodima. I zašto veli: “Kô da radovah se”? Veznik “kô” tu je da popuni metar i da ovu laž, jer u originalu nema ni pozdrava ni radovanja, oboji prenemaganjem: Odojevski nije bio siguran je li se radovao ili nije, a gospon Pašić bi rekel: more da bidne ali ne mora da znači.

Prepjevalac Jagličić često zaslužuje šamare ponajprije zato što voli da šamara original, za njegovo dobro, da ga poboljša! Učestalost tih ćuški dokaz je da se ne radi o prevodima pravljenim kad nije bio “pri šutu”, već o pomno njegovanoj prevodilačkoj “vještini” u kojoj samodopadnosti često ima više no što bi bar moje živčevlje moglo da podnese. Vasilij Žukovski u pjesmi Lala Ruk veli:

И блистая и пленяя –
Словно ангел неземной, –
Непорочность молодая
Появилась предо мной;
Светлый завес покрывалa
Отенял ее черты,
И застенчиво склоняла
Взор умильный с высоты.

I blistajući i plijeneći –
Kao anđeo nezemaljski –
Neporočnost mlada
Javila se preda mnom;
Svijetli zavjes koprene
Osjenio je njene crte,
I zbunjeno je spuštala
Umilni pogled sa visine.

Ove stihove nije suviše teško prevesti:

Plijeneći, sva blistava,
Ko nezemni anđel da je,
Mlada neporočnost prava
Ispred moga oka staje;
Svijetli joj zavjes njena
Vela lice osjenio,
I spuštaše, sva zbunjena,
Sa visina pogled mio.

“Zavjes” je riječ iz jezika kojim je Vuk Karadžić prevodio Bibliju: “I gle, zavjes crkveni se razdrije”, i pasuje “nezemnom anđelu”. Ove stihove Jagličić je preveo ovako:

Godeći mom čulu očnom
Ko anđeo u odori,
Njena mladost neporočno
Preda mnom se, nebna, stvori.
I veo njen tad zašušta
Pa ocrta stas joj nagi,
Dok ona već plašno spušta
Sa visine pogled blagi.

Dobar je, nema zbora, ovaj od Laze Kostića posuđeni pridjev “nebna” koji često možete sresti u Jagličićevim prevodima, ali, ni sa ovim epitetom ni bez njega, njegov prepjev ove strofe ne valja prebite pare. Jagličić ovdje, i ne samo ovdje, liči na čovjeka koji se desnom rukom iza vrata češe po lijevome uvu, to jest drži se načela: zašto prevoditi jednostavno kad može komplikovano, čak je tako mnogo lakše?

Ovakva mjesta kazuju, pored ostalog, i da Jagličić visoko cijeni sebe kao “velikog, apsolutnog pesnika”, te ako i Vasilija Žukovskog ne natjera da liči na Vladimira Jagličića, misli da za mušteriju nije učinio koliko je mogao, čak i morao, stoga su svi pjesnici koje je preveo manje-više Jagličićeva kopija, što me podsjeća na Sobakevičevu gostinsku sobu iz Mrtvih duša u kojoj “sve je imalo neku čudnu sličnost sa domaćinom”: “svaka stvar, svaka stolica, rekao bi čovek, govorila je: ‘I ja sam Sobakevič!’ ili: ‘I ja veoma ličim na Sobakeviča'”.U ovim prevodima pjesnici viču: “Svi smo pljunuti Jagličić”, jer ovaj prevodilački stroj vazda na isti način sažvaće, nekad naprosto samelje, original.

U Jagličićevu prevodu djevojka ne “plijeni i blista”, kao u originalu, već “godi mome čulu očnom” – iskaz dostojan kakvog engleskog lorda čijim blaziranim očima može samo da godi ono što je u očima rulje čarolija i sjaj, ali se ovom neukusu ne treba ibretiti, jer mu je trebala rima sa “neporočno”, a golem dio njegovih laži, budaleština i prenemaganja (“neporočno se stvori”, veli Jagličić, jer se radi o bezgrešnom samozačeću!) – nije suviše teško objasniti: taj se živ odrije tražeći efektnu rimu i nema šta njoj neće žrtvovati, jer taj aparat za prevođenje original prilagođava svojim rimama, a ne svoje rime originalu.

Da Vasilija Žukovskoga osavremeni, susret s “nezemnim anđelom” smjestio je u bar, ako je suditi po striptizu, ili se radi o trbušnom plesu, jer djevojka ima “nagi stas” koji znači i struk, a nezemni anđeo s nagim strukom jedan je od zaštitnih znakova Jagličićevih prevoda. To nije sve. U Jagličićevu prepjevu djevojka je gola i “u odori”, to jest u uniformi. Šalim se, naravno. Braća Hrvati uniformu zovu odora, a u braće Srba odora je odijelo, najčešće svečano ili starinsko, ovaj put skrojeno za prigodu kad “nezemnom anđelu” treba da istakne nagi struk.

Jagličić prvo kaže, jer mu treba rima sa “stvori”, da je ta cura “ko anđeo u odori”, dakle, svečano ili starinski obučeni seraf ili kerub, zatim ta odora, ničim izazvana, postaje veo koji “zašušta” da bi se rimovao sa “spušta” i da usput “ocrta stas joj nagi” koji će se, bezbeli, rimovati sa “blagi”, i za ovaj striptiz, za ovaj krš i lom koji Jagličić pravi od originala, krive su, kako vidite, rime, a sve skupa je oštro zrcalo onog što taj prevodilački stroj često radi, pa bi mogao biti optužen da prije podne ispiše rime, a popodne popuni ostatak.

Evo katrenā iz nenaslovljenog soneta Apolona Grigorijeva:

И все же ты, далекий призрак мой,
В твоей бывалой, девственной святыне
Перед очами духа встал немой,
Карающий и гневно-скорбный ныне,

Когда я труд заветный кончил свой.
Ты молнией сверкнул в глухой пустыне
Больной души… Ты чистою струей
Протек внезапно по сердечной тине.

I ipak ti, daleko priviđenje moje,
U svojoj bivšoj, djevičanskoj svetinji
Pred očima duha javilo si se nijemo,
Kažnjavajući i gnjevno-žalosno sada

Kad sam svoj rad zavjetni okončao.
Kao munja bljesnu u gluhoj pustinji
Bolne duše… Ti kao čisti brzac
Proteče iznenadno po srčanoj žabokrečini.

Evo moga prepjeva:

Moja utvaro, daleka posvema,
U svojoj bivšoj nevinoj svetosti,
Ipak pred oči duha stade nema
Da sad kažnjavaš, gnevna, u žalosti,

Kad svoj zavetni rad sam okončao.
U gluhoj pűsti bolne duše sinu
Ko munja… Naglo ti proteče, ka
Čist brzac, srcu kroz žabokrečinu.

Kad prevodim sonete koji u katrenima imaju iste rime, ne držim se tog pravila, jer za mene srokovi nisu svetinja o koju se ne smiješ ogriješti, a prevodioci koji odluče sačuvati takve slikove suviše često i veoma lako unište oba katrena. Ni ovaj put nisam se obazirao na rime u izvorniku, ali sam zatim napravio prepjev u kojem se srokovi ponavljaju kao u originalu:

Ipak, utvaro moja od nekada,
Stade, u bivšoj nevinoj svetinji,
Pred oči duha da me néma sada
Kaznom, i gnevno-rastužena,kinjiš

Nakon svršetka mog zavetnog rada.
Ko munja blesnu u gluhoj pustinji
Bolne mi duše. Prođe iznenada
Ko čisti brzac po srčanoj tinji.

Kad sam prevodio Vladimira Majakovskog, mnogo me zezala “тинa” koja znači vodeno bilje u mulju, glibu, kalu, ili žabokrečina, a figurativno – ustajalost, mrtvilo, pa sam pogledao u Rečnik srpskohrvatskoga književnog jezika i našao rečenicu Đure Jakšića: “Tupo odjekuje zvek mojih mamuza po mekoj i ljigavoj zemlji koja zaudara na neku ustajalu tinju”, i od tada u prepjevima, umjesto “тинa”, nekad stavim “tinja”.

Neko će reći: lako je prevoditi i usput objašnjavati svoj prevod, jer “tinja” je riječ nepoznata čitaocima, našto ću uzvratiti da je moj jezik sve što nude rječnici srpskohrvatskog jezika, a dajem drugi prepjev kako bih pokazao da mogu poštovati rime originala a da ga ne uništim, ali i kako bi se razgovjetnije čulo otkucavanje mehanizama u Jagličićevu prevodilačkom aparatu:

Evo te, moje priviđenje, opet
U devičanskoj svetosti, ne zalud,
Pred okom duha ti se nemo prope
Ko gnev i kazna za ovu obalu,

Sad kad sudbinski napori se tope.
Ko munja svićnu na pustinjskom žalu
Bolne mi duše… Čisto put svoj škropeć’,
Odjednom briznu po ljubaznom kalu.

Gagol “svićnu”, mada je snabdjeven neporečnom ljupkošću, nije mogao, razumije se, prikriti jagličićevske laži, a podvucimo četiri najkrupnije:

a) U Jagličića “gnev i kazna” nisu za pjesnika već “za ovu obalu”, iz čega se vidi nasljednik Stefana Malarmea: i on je bio apsolutni pjesnik, ali je veliko pitanje bi li se njegova, inače krajnje smjela mašta usudila ići baš toliko daleko da kažnjava posve nedužnu obalu.

b) Pjesnikov završeni zavjetni rad Jagličić je pretvorio u “subinske napore” koji se “tope”, a ja ću riskirati da ponudim sto eura insanu koji je kadar da ovo razumije.

c)”Čistog brzaca” iz originala nestalo je: Jagličićevo priviđenje je svoj put “čisto škropi” i zatim “brizne”, a ovakve budaleštine, u njega nipošto rijetke, zaslužuju jedino micićevski komentar: hihihihehehehahahahohohohuhuhu!

d)Ne uliva povjerenje insan koji ne razumije ono što prevodi. Pridjev “сердечной” pročitao je kao srdačan, ljubazan, mada je slika jasna: radi se o srčanom glibu, tačnije o srcu po kojem se uhvatila žabokrečina, i ta slika čistog brzaca koji je projurio kroz žabokrečinu srca teško se zaboravlja. Jagličić je ubio najbolje mjesto u pjesmi: “ljubazni kal” ide u njegovske specijalitete od kojih se ježim. U takvim sintagmama, a nekad i u cijelim stihovima, pomiješani su nerazumijevanje originala i gola prevodilačka samovolja.

Jagličića se nerijetko može uhvatiti da ne razumije original. Evo opet odlomak iz Apolona Grigorijeva, iz pjesme Grad:

Пускай мечтает он над светлою рекой
Об участи, как та река, широкой,
И в ночь прозрачную, любуяся тобой,
Дремотою смежить боится око.

Nek mašta/sanja on nad svijetlom rijekom
O sudbini, kao ta rijeka, širokoj,
I u noći prozirnoj, uživajući u tebi,
Oko (mu) se boji da ga drijemež ne sklopi.

Pošto jednu od rima (“širokoj”-“oko”) ne treba tražiti, ni ovu strofu nije suviše teško prevesti:

Nek sni nad rijekom, njezinom svjetlobom,
O sudbini ko ta rijeka širokoj,
I u noć prozirnu, sladeći se tobom,
Boji se da drijem ne sklopi mu oko.

I u prepjevu ovih stihova Jagličić se ponašao kao prokušani akrobata koji lijevom rukom iza vrata češe desno uvo:

Nek’ te voli onaj što nad tužnom rekom,
Vidi drugu reku, koja svetlost toči,
Taj ko noć prozračnu, u zanosu nekom,
Spazi što mu mirom sklapa, boji oči.

Ovaj prepjev je od originala dalji no Sirijus od Arkturusa i pasuju mu Gogoljeve riječi: “Laž uzjahala laž i goni je lažju”. Radi se o najboljemu mjestu u pjesmi od sedamdeset stihova, a Jagličić se trudi, čak mu je to postao običaj, da uništi istinsku ili veliku poeziju originala: mogu tu pjesmu zaboraviti, čak i ko ju je napisao, ali će mi ostati slika svijetle rijeke nad kojom mladić sanja sudbinu široku kao ta rijeka, dok noću toliko uživa u gradu na njoj da se oko boji drijeme koji bi prekinuo užitak.

U prvom stihu originala nema “tužne reke”, ta izmišljotina je Jagličiću neophodna kao kontrast “reci koja svetlost toči”: ovaj prevoditelj je lažov ponajprije zato što je bezobzirni, nekad i bezobrazni, čak bezočni modernizator svega što mu padne u šape, stoga svoje prepjeve neumorno špikuje lažnom poezijom: ta reka nad rekom teška je laž po nadrealističkom receptu i, kao takva, nimalo ne “godi mom čulu očnom”, a kada čitam ovakva mjesta, sjetim se srpskog kralja Milutina koga je Dante Aligijeri ćušnuo u pakao zbog kovanja lažnog novca.

U prepjevu kragujevačkog kovača lažnih zlatnika nema ni mladićevog uživanja u gradu, mora da ga je neko drpisao pa se i nema u čemu uživati, i jedino mu ostaje da bude “u zanosu nekom” u kojem zaneseni ne gubi sposobnost da samog sebe gleda sa strane i da “SPAZI” kako mu noć “mirom sklapa oči”! Ali ovu strofu nisam naveo da se nad njom zgrozim, mada bi bio grijeh ne zgroziti se, već da ponudim dokaz da Jagličić nekad ne razumije ono što prevodi: u njegovu prepjevu mladićeve oči se ne plaše, ne boje se, kao u originalu, nego su bojene!

Još jedan primjer. U pjesmi Šesto čulo Nikolaj Gumiljov kaže:

Как некогда в разросшихся хвощах
Ревела от сознания бессилья
Тварь скользкая, почуя на плечах
Еще не появившиеся крылья.

Što znači:

Kao što je nekad u rastavićima što su se razrasli
Ridao od spoznaje nemoći
Stvor nepostojani, osjećajući na ramenima
Krila koja još nisu izbila.

Moj prepjev:

Ko što je nekad, gdje hvast buja, svoje
Nemoći svjestan, ridao sve više
Stvor nepostojan na plećima što je
Ćutio krila koja ne izbiše.

U Jagličićevu prepjevu se veli:

Ko nekad što je sred razraslog cveća
Spoznavši nemoć, ridala na visu
Tvar osetivši tu negde kraj pleća
Krila što još se pojavila nisu.

Jagličić je uklonio rastavić (konjski rep, preslicu, vrteniku, štukavac, gajdicu, kreš, vošće, hvast) i stavio “cveće”, što razumijem, treba mu rima sa “plećem”, ali zašto nije rekao: “Tvar osjetivši tu gdje su mu pleća”? Šta znači “tu negde kraj pleća” kad je očito da su pleća moguća krila, nagoviješteno je izrastanje lopatica u krila, ali od toga je gore nešto drugo: Jagličić ne zna da je “tvar” stvor, a da uistinu ne zna potvrđuje i njegov prepjev Deržavinove pjesme Bog gdje se veli:

Твое созданье я, создатель!
Твоей премудрости я тварь

Tvoja sam tvorevina, tvorče!
Tvoje premudrosti stvor –

što Jagličić prevodi ovako:

Tvoje sam delo, stvaraoče!
Tvoje premudrosti sam ja tvar! –

a zašto bi čovjek kao zgoljna tvar, kao materija, bio dokaz božje premudrosti, Jagličić se nije sjetio da sebe upita, ali se pita čitalac, i pita se zaludu. A u stihu iz pjesme Zvuci Nikolaja Ogarjeva: “В эти минуты растаять бы можно” (“U tom trenu se rastopiti možeš”), Jagličić je glagol “растаять” pročitao kao “rastajati se”: “Tad rastati se trenom je moguće”, jer se drži čuvenoga pravila: nasprdaj se srpski i eto ti ruski.

2. Na internetu sam čitao Jagličićeve prevode sa engleskog, poredio ih sa originalima i ježio se od njegova barbarstva, a evo jedan dokaz tragičnog nerazumijevanja poezije.

Američka pjesnikinja Elizabeta Bišop u pjesmi Florida kaže:

“After dark, the fireflies map the heavens in the marsh / until the moon rises”, što je velika poezija: “Poslije mraka, svici crtaju kartu nebesa u močvari / dok mjesec ne izađe”. Svjetlosti svitaca liče na sazvježđa, pa kao da su u močvaru pala nebesa!I mada sebe smatra “velikim, apsolutnim pesnikom”, Jagličić ovu sliku nije razumio, te mi jedino ostaje da se nad njegovim prevodom prekrstim petom: „После мрака, свици крстаре небом над мочваром све до изласка месечевог”. Neću ga pitati: okle svici na nebesima? Nego ću dodati: za poeziju gluh ko krme, Vladimir Jagličić, čiji svici nebom krstare kao orlovi, divljački je uništio divnu smjesu nebesa i močvare.

Povodom njegovog prevodilačkog divljaštva trebalo bi navesti rečenicu Mirka Kovača: “Ko ne umije čitati, nema ni talenta”, ali pošto dovoljno ne poznajem Jagličićevo stihotvorstvo, kazaću da su njegovi skandalozni prepjevi sa engleskog posljedak neznanja jezika, nerazumijevanja poezije i bahatog nipodaštavanja pjesničkog konteksta koji određuje značenje stihova.

Sad pogledajmo pjesmu First death in Nova Scotia (Prva smrt u Novoj Škotskoj ) u kojoj se Elizabeta Bišop sjeća smrti malog rođaka Artura koju je gledala, naravno, dječjim očima. U prvoj strofi kaže:

In the cold, cold parlor
my mother laid out Arthur
beneath the chromographs:
Edward, Prince of Wales,
with Princess Alexandra,
and King George with Queen Mary.
Below them on the table
stood a stuffed loon
shot and stuffed by Uncle
Arthur, Arthur’s father.

U hladnom, hladnom salonu
moja majka je Artura položila
na odar ispod hromolitografija:
Edward, Princ od Walesa,
sa Princezom Alexandrom,
i kralj George s Kraljicom Mary.
Ispod njih na stolu
stajao je punjeni gnjurac
što ustrijeli ga i ispuni Čika
Arthur, Аrthurov otac.

Jagličićev prevod:

У хладном, хладном салону
моја мајка обилази Артура
испод хромографа:
Едвард, Принц од Велса
с принцезом Александром,
и Краљ Xорx са Краљицом Мери.
Испод њих на столy
стоји пуњена риба-гњурац
коју устрели и напуни Ујка
Артур, Артуров отац.

Ne znamo za koji moj majka obilazi umrlog Artura, ne znamo šta je “hromograf”, ali znamo da Srbin ima što niko nemade, čak i punjene ribe koje su ustrijeljene,ili Jagličić nije čuo da postoji ptica zvana gnjurac?

U drugoj strofi Bišopova kaže:

Since Uncle Arthur fired
a bullet into him,
he hadn’t said a word.
He kept his own counsel
on his white, frozen lake,
the marble-topped table.
His breast was deep and white,
cold and caressable;
his eyes were red glass,
much to be desired.

Otkad je Čika-Arthur ispalio
tane u njega,
gnjurac nije rekao ni riječ.
On šuti na svome
bijelom, zamrznutom jezeru,
stolu mramornome.
Njegova prsa su duboka i bijela,
hladna i umiljata; k tome
njegove oči su crveno staklo,
nisu bog zna šta.

Jagličić se ne slaže sa ovim prevodom koji su napravili Marko Vešović i Omer Hadžiselimović i nudi točniji:

Док Ујка Артур гори,
риба с хицем у себи,
не жели да каже ни реч.
Чува сопствене савете
за своје бело, смрзнуто језеро,
за мрамором узвишен сто.
Њена прса су дубока и бела,
хладно и углађено је то;
њене очи су црвено стакло,
не могу бити жељене.

Zašto Ujka Artur “gori”, umjesto da puca u pticu? Zašto gnjurac ne ćuti na svom “zamrznutom jezeru”, to jest “stolu mramornome” nego “čuva svoje savete” za to jezero-sto? Zašto je sto “mamorom uzvišen”, a ne, naprosto, mramoran? Zašto su prsa Jagličićeve ribe-gnjurca “uglađena”, a ne “umiljata”? Zašto oči te ribe “ne mogu biti željene”? Zato što sve bukvalno prevodi i treba ga zvati bukveš, zagorska riječ za ono što u BiH zovu tokmak.

U trećoj strofi se kaže:

“Come,” said my mother,
“Come and say good-bye
to your little cousin Arthur.”
I was lifted up and given
one lily of the valley
to put in Arthur’s hand.
Arthur’s coffin was
a little frosted cake,
and the red-eyed loon eyed it
from his white, frozen lake.

“Dođi”, reče moja mati,
“Dođi, svom malom rođaku
Arthuru zbogom kazati”.
Digli su me gore i dali
jedan đurđevak da ga
stavim u ruku Arthurovu.
Kovčeg Arthurov bješe mali
kolač s posipom šećera,
a crvenooki gnjurac ga je gledao
iz svog bijelog, smrznutog jezera.

Jagličić pak veli:

“Дођи”, каже моја мати,
“Дођи и реци збогом
свом малом рођаку Артуру”.
И дигнута сам горе да додам
један љиљан из дола
који тутнух у Артурову руку.
Артуров ковчег беше
мало тортом уфлекан
и црвено око рибе гледа то
из белог, смрзнутог језера, чека.

Upozoriću samo na kovčeg koji “beše malo tortom uflekan”, što je dokaz da je Jagličić duduk za poeziju, pored ostalog, ili možda na prvome mjestu zato što ne benda pjesnički kontekst: samo su oči djevojčice mogle registrovati sličnost Arturovog mrtvačkog sanduka i malog kolača posutog šećerom, što je lirika užasa, ali je lirika, uz to vrhunska.

Na kraju navedimo šest stihova iz poslednje strofe:

The gracious royal couples
were warm in red and ermine;
their feet were well wrapped up
in the ladies’ ermine trains.
They invited Arthur to be
the smallest page at court.

Milostivim kraljevskim parovima
bilo je toplo u crvenom i u hermelinu;
njine su noge bile dobro omotane
hermelinskim skutima gospođa.
Oni su pozvali Arthura da bude
najmanji paž na dvoru.

Jagličićev prevod ovih stihova je, zaista, svojevrstan podvig:

Грациозни краљевски пар
ушушкан у црвени хермелин;
Њихова стопала добро су згрејана горе
у госпођином хермелинском паковању.
Они су звали Артура да буде
најмања страница краљевске књижице.

Srbin imade ne samo ribe-gnjurce u koje se prvo puca, a zatim bivaju ispunjene, nego i “crveni hermelin”, jer se Jagličić strasno bavi proizvodnjom besmislica ne samo u prevodima sa ruskog. Izbacio je množinu: “Грациозни краљевски пар”, umjesto “Milostivi kraljevski parovi”, možda zato što ne umije da broji do četiri, a sigurno zato što mu se živo jebe šta piše u originalu gdje govori djevojčica u čijem jeziku ne postoji “gracioznost”, ali umije ponoviti ono što je slušalo od odraslih, zato kaže “milostivi kraljevi.” Jaglićić ne zamjećuje da smrt, koja joj je neshvatljiva, djevojčica kuša sebi da objasni i zamišlja da su dva milostiva kraljevska para sa hromolitografija pozvali Artura na dvor: tako je studen i stravu smrti pretvorila u bajkučija toplina zrači iz kraljevskog grimiza i hermelina, a Jagličićev prevod: “Они су звали Артура да буде / најмања страница краљевске књижице”, najblaže rečeno, imbecilan je, jer ne zna engleski i ne razumije kontekst pjesme.

Omer Hadžiselimović, anglista sa čikaškoga koledža, sa kojim sam zahvaljujući internetu preveo 1 200 stranica engleske i američke poezije, kaže mi u mejlu: “Ovo što radi Jagličić i drugi njemu slični, kao čuveni Kolja Mićević, to je spoj bezobrazluka i lijenosti, ali je zabavno za druge”. Bezobrazluk ne treba objašnjavati, a Jagličić je toliko lijen da mu se nije dalo otvoriti rječnik gdje lijepo piše da “lay out” znači “položiti mrtvaca na odar”, i ne bi u njegovom prevodu “majka obilazila Artura”.

Jagličićeve prevode s engleskog možete naći na sajtu Renesansa srpska, što meni zvuči kao crni humor, ne samo zato što su se Srbi, iza genocida nad inoplemenicima i inovjercima, odlučili za dijalektički skok u renesansu, već ponajprije zato što su mukanja ovog junca od prevodioca neporečan dokaz da se srpska književnost, nakon klanja, uviteške preporađa. Ali vratimo se Jagličićevim prevodima sa ruskog.

3. I kad su u originalu posve jasni, najbolji stihovi se u Jagličićevu prepjevu često provedu kao Draža Mihailović na Neretvi, nekad i kao Selim-paša na Vučjem dolu. Apolon Grigorijev u pjesmi Grad još veli: “Do suza, do suza smiješno stradanje” (“До слез, до слез страдание смешное”), a Jagličić kaže: “Suza mi je mnogo smešna starostavna”, na šta moram uzviknuti: “Ačkosum, vole kragujevački!” “Suza starostavna” jedna je od lažnih moneta koju je skovalo Srpče uzorno,ali ovdje

priglupo i ne vidi pjesnički i ljudski krupnu stvar: ljudska patnja pjesniku izmamljuje suze, a pošto ga je “veličanstveni grad” otrovao i uništio, stavlja masku onog koji se toj patnji smije.

2. Kad je riječ o prevodilačkim načelima, Jagličića najčešće ne možeš uhvatiti ni za glavu ni za rep. U prepjevu Grigorijevljeva soneta zajunio je da sačuva rime izvornika, a Batjuškovljevu pjesmu Sjenica Muza (Besedka Muz), u čijim strofama se smjenjuju sedam vrsta stihova, od sedmerca do trinaesterca, ugurao je u dvanaesterački šinjel, pa šta joj bog da. Evo početka te pjesme:

Под тению черемухи млечной (10)
И золотом блистающих акаций (11)
Спешу восстановить алтарь и Муз, и Граций, (13)
Сопутниц жизни молодой (8).

U hladu divlje trešnje mlečne
I pod zlatom blistavih akacija
Žurim obnoviti oltar i Muza, i Gracija,
Saputnica života mladog.

Evo mog prepjeva:

Pod mlečnom divljom trešnjom, sred hlada,(10)
I pod zlatom blistavih akacija (11)
Žurim obnovit oltar Muza i Gracija, (13)
Saputnica žića mlada. (8)

Evo i Jagličićev prevod:

Ispod akacija, divlje trešnje cveća, (12)
Gracijâ i muzâ neka oltar bude: (12)
To su sestre moga životnog proleća, (12)
Koje poput zlata sjaj svoj meni nude. (12)

“Sestre moga životnog proleća”, veli potomak Milutina kralja, jer mu, očito, muze kao “saputnice mladog života” nisu bile dovoljno poetične. U ovom prepjevu, pa i u ovoj strofi, ubio je bitnu čar originala: uništio je prisustvo pjesničkog majstora, nema virtuoznosti sa kojom Batjuškovupotrebljava različite vrste stihova čime književnu konvenciju prisiljavla da mu služi umjesto da joj služi, nema razigranosti primjerene trenutku koja daje lakoću klasicističkom jeziku, često hijeratski krutom, pa se može reći da pjesnikovoj obnovi starog kulta odgovara igrivo smjenjivanje stihova nejednake duljine, što unosi život tamo gdje ga nije bilo,jer je davno ispario.

Posljedice Jagličićevog dvanaesterca često su žalosne i smiješne: kad kratak stih pretvoriš u dug, prisiljen si da lažeš. Ovdje je četvrti stih isisan iz prsta: sadržinu strofe prepričao je, vrlo rđavo, u prva tri stiha, a pošto je zlato i blistanje iz drugog stiha morao izostaviti, od njih je proizveo stih u kojem su zlatne i blistave muze, a ne akacije, što mu je bilo malo, pa je sjaj uporedio sa zlatom koje muze nude, jer mu treba rima sa “bude”. Pročitajte opet ovu strofu i sebi odgovorite na pitanje: ako poštujemo sintaksu srpskog jezika, treba li Jagličićeve “sestre” vezati za akacije i trešnje ili pak za muze i gracije?

Očekivali smo da Jagličić, koji je sebe častio dvanaestercem, to jest viškom slogova, u prepjevu ne izbaci ništa od onog što postoji u originalu, ali ovdje nema žurbe da se obnovi oltar muza i gracija, nema glavnog, jer to je i pjesnikov pokušaj da obnovi sebe: u petoj strofi – koje u Jagličićevom prepjevu nema: iz pjesme je izostavio najvažniju strofu! – Batjuškov kaže:

Он молит Муз — душе, усталой от сует, (12)
Отдать любовь утраченну к искусствам, (11)
Веселость ясную, первоначальны лет (11)
И свежесть — вянущим бесперестанно чувствам. (12)

On moli Muze – duši, umornoj od žurbi,
Da vrate ljubav izgubljenu za umjetnosti,
Veselost vedru, prvobitni let
I svježinu – čuvstvima što neprestano venu.

Što je Vešović ovako preveo:

Moli Muze – duši, što od žurbi susta, (12)
Da vrate za umetnost izgubljenu (11)
Ljubav, radost vedru, prvotni let, čuvstva (12)
Da osveži, jer joj neprestano venu. (12)

Taj često stihove ne prevodi već ih objašnjava. Odojevski u maločas citiranim stihovima veli: “И я опять внимал родному звуку“, a pošto “родный” može značiti i “rodni” i “dragi”, tu riječ je istumačio: “Kô da radovah se dragom rodnom zvuku”. U istoj pjesmi Odojevski govori o onim “c кем черную годину я делил” (“s kojim sam crno doba dijelio”), a Jagličić pojašnjava: “sa kojima muke izgnanstva podelih” i, mada original bode oči sa-uznicima, su-robijašima, bile su mu mnogo poetičnije “muke izgnanstva” koje su laž ne samo zato što je riječ robiji, a ne o izganstvu, već i zato što sintagma “crno doba” kazuje štošta i o vladavini Aleksandra Prvog, i o porazu dekabrijskog ustanka, i o njihovu tamnovanju.

U prevodu ove strofe Jagličića na “objašnjavanje” stihova sili rima: u originalu su trešnje “mlječne”, a Jagličić kaže “cveće”, zbog rime sa proljećem, uklonio je perifrazu, važan biljeg klasicističkog stila, na šta je ciljao Visarion Bjelinski kad je Batjuškova nazvao “grčkim romantičarem”: pjesnik veli mlječna, boje mlijeka, i taj pridjev, supa sa “zlatom akacija”, nagovještava da, u svečanom trenutku obnove drevnog kulta, pjesnik uzvisivanjem bijelog u mlječno i žutog u zlatno ritualizuje jezik dižući prirodu na višu razinu postojanja.

Još jedan primjer: ono što su u drugoj strofi originala bili “nežni prvenci polja” (“нежны первенцы полей”) u Jagličića je “cveće s naših polja, ta nežna prvenčad”: sad je metrom prisiljen da objašnjava original i opet je stradala klasicistička perifraza, jer je osmerac morao nečim popuniti da dobije dvanaesterac. Ukratko: motkom je išćerao iz pjesme klasicistu koji je bio romantičar, što je temeljni paradoks Batjuškovljeve poezije.

Ali popunjavanje metra Jagličića odvodi i u budaleštinu. U petoj strofi originala kaže se: “Neka brigā olovni teret / U rijeci zaborava potone” (“Пускай забот свинцовый груз / В реке забвения потонет”), a Jagličić veli: “Stog, olovne brige neka tučno breme / Rekom zaborava potone u ničem!” Divno mu je ovo “u ničem”: mogao bih napisati malu studiju o ovim krivotvorenim dukatima zbog kojih se tom prevodiocu ne može vjerovati: bespoštedni modernizator klasične poezije pušta da olovo potone istodobno u rijeci zaborava i u ničem. I morao bih napisati zaseban esej da pokažem šta se sve u njegovim prevodima pojebalo. Praveći od osmerca dvanaesterac, Jagličić je otkrio nov kemijski elemenat: olovo koje se sastoji od bakra i kalaja, to jest pojebali su mu se olovo i bronza, i ta briga koja je olovna a njeno breme je brončano obrazac je besmislica koje taj stroj za prepjeve pravi koristeći se prevodilačkim “slobodama”.

3. Da ovaj tekst ne bude samo lov na neuspjela mjesta u njegovim prepjevima, evo pjesme Srodstvo sa stihijama (Rodstvo sa stihijami) koju je 1834. Vilhelm Kihelbeker napisao u zatvoru. Dajem original, doslovni prevod i Jagličićev prepjev koji ima naslov Srodstvo sa elementima:

Есть что-то знакомое, близкое мне
В пучине воздушной, в небесном огне;
Звезды полуночной таинственный свет
От духа родного несет мне привет.

Ima nešto poznato, meni blisko
U pučini vazdušnoj, u nebeskom ognju;
Zvijezde ponoćne tajanstvena svjetlost
Od duha srodnoga nosi mi pozdrav.

Ima nešto znano, blisko kao dom,
U vazdušnom livu, ognju nebeskom.
Zvezdice ponoćne sjaj, tajan i blag,
Rodnoga mi duha šalje podrav drag.

“Blisko kao dom”, veli Jagličić, jer misli da je poetično što i poezija, a laganje što i sustvaranje, zato su prevodi ovoga kralj-Milutinovog potomka puni lažnih cekina. I u maločas citiranim stihovima Aleksandra Odojevskog zatvor je pretvorio u dom: car baćuška ga udomio i usput ga okovao da taj vragometni dečko ne bi bježao od kuće.

Jagličić često izvornik modernizuje, poetizuje, uljepšava, mada Isidora Sekulić veli da ima nešto apsurdno u tom uljepšavanju čak i kad to radi Anica Savić Rebac. Pa ću, glede “bliskog doma”, navesti rečenicu iz romana “Kihla” koji je, po dokumentima, napisao Jurij Tinjanov, o času kad pjesnik u jednoj od tvrđava gdje je robovao baca pogled na svoj život: “И никогда у него не было ни дома, ни денег, ни власти”, to jest: “I nikad nije imao ni kuće, ni novca, ni vlasti”,ali kragujevački četnik je, u prevodima, vazda spreman za dom.

“Vazdušni liv” izaziva pitanje: u kakav se to rastaljeni metal

pretvorio zrak? Posljedice tog “liva”, šta god značio, gore su nego što izgleda: uništio je viziju vazdušne pučine koja priprema “okean svjetlila” iz završne strofe i vezuje početak i kraj pjesme.

Da popuni broj slogova u prvom polustihu, Jagličić stavlja deminutiv “zvezdica” i veli “tajan”, umjesto “tajanstven”, jer taj pridjev nije mogao stati u drugi polustih, a da je bio malo vještiji stihotvorac, napisao bi: “Sjaj zvezde ponoćne, tajanstven i blag”, što je mnogo bolje I ne bismo se pitali: zar zvijezda može da svijetli tajno? Da to nije zvjezdica sa epoleta oficira Stanišićeve tajne policije? U prva dva stiha rima ga je nagnala na tri laži: “dom”, blag” i “drag” koje bitno mijenjaju smisao originala. I, mada su romantičari stvorili čitav mit o srodnosti duhova i duša, “srodni duh” nazvao je “rodni”, a zašto, pitaj Alaha!

U prepjevu druge strofe Jagličić je načinio više zijana nego buljuk govedi u mladu kukuruzu:

Огромную слышу ли жалобу бурь,
Когда умирают и день и лазурь,
Когда завывает и ломится лес,
Я так бы и ринулся в волны небес.

Ako slušam golemu jadikovku bura,
Kad umiru i dan i azur,
Kad urla i lomi se šuma,
Tako bih se bacio u talase nebesa.

Kad bezumnu riku slušam bura zlih,
Kad umiru skupa dan i azur tih,
Kada lomi vetar šumu kao malj,
Rinuo bih sebe u nebesku dalj.

Bure su zbog rime postale “zle”, pa je i njihovu žalbu morao promaći u “riku”, k tome i “bezumnu”. Moje prevodilačko iskustvo kaže da je jedna od najvažnijih stvari naći rime koje omogućuju da s najmanje krivotvorenja i gubitaka preneseš original, što je vrlo teško, stoga treba nad prepjevom kapati da rime prilagodiš sadržini originala, a prevodilački stroj iz Kragujevca spreman je da zbog rima ubije boga u pjesmi. Laž “zlih” nagnala ga je da u istom stihu slaže još dvaput i da slaže u sljedećem: kako zna da je azur “tih”? Pošto riče bura – snažan vjetar rušilačke snage koji ovdje lomi šumu –čeljade bi moralo imati nadnaravni sluh da kroz tu riku čuje tišinu azura. Uz to, bezumno rikanje zlih bura je i bedan kliše koji sjeftinjuje i falsifikuje ovaj stih. Jagličić kao da nije uključivao mozak dok je prevodio ovu strofu: bure proglašava “zlim” u pjesmi o srodstvu sa stihijama, dakle i sa burama, zato u originalu jadikuju, a ne riču, jadikuju za i umjesto pjesnika.

Jagličić je izbacio urlanje šume kako bi načinio mjesta vjetru i njegovu malju kojih takođe nema u originalu: preživjelo je samo lomljenje šuma: rima “malj”-dalj” prisilila ga je da izbaci ono što u pjesmi ima, a ubaci ono čega nema, ali malj unosi neumjesnu patetiku, mada je i ona u skladu sa bezumnom rikom zlih bura koju je Jagličić izmislio.Tačna je tvrdnja Miodraga Pavlovića da romantizam u srpsku poeziju “uneo buku i bes”, ali u Jagličićevu prepjevu, koji nas kuša ubijediti da je Kihelbeker što i Đura Jakišić, radi se o buci i bijesu “koji ne znače ništa”, kako je rečeno na mjerodavnome mjestu.

Jagličić želi da se “rine u nebesku dalj”, pa bih pitao kako izgleda nebeska bliz? Nebo je daleko po službenoj dužnosti, stoga naš prepjevalac zaslužuje ukor što se za ljubav sroku služi parazitskom riječju zbog koje je morao izbacio “talase neba”, vrijednu sliku koja veli da u ovoj pjesmi nema nebeske “dalji”: nebo je blizu kao zemaljski talasi, a spreg “nebeska dalj” Jagličić je izvadio iz lijenog mozga. Uz to, “talasi neba” vežu se sa “pučinom zračnom” na početku i “okeanom svjetlila” na kraju ove vrlo promišljeno pisane pjesme, a Jagličić kao da se zainatio da uništi sve biljege majstorstva u njoj.

Prepjev treće strofe sadrži jedno mjesto koje budi želju da kažeš: oprosti mu, Bože, jer ne zna šta čini:

Донельзя постыли мне тина и прах;
Мне там в золотых погулять бы полях:
Туда призывают и ветер и гром,
Перун прилетает оттуда послом.

Posve su mi dojadili žabokrečina i prah;
Htio bih tamo zlatnim poljima prošetati:
Onamo prizivaju i vjetar i grom,
Perun dolijeće otuda poslom.

Jagličić je ove stihove preveo ovako:

Dojadiše, brate, mrtvaja i čkalj,
Ja bih da prošetam kroz blato i sjaj.
Tamo poziva me vetar, groma krik,
Otud često Perun poslom doleti.

Umjesto “praha”, stavio je “čkalj” da dobije srok sa “sjaj”, što – valaj! – nije neki slik, i pritom je nedopustivo izmijenio smisao stiha, jer prah je smrt, a čkalj je život; usput je izbacio “zlatna polja” koja su morala ostati u pjesmi: šetnja nebom kao zemnim poljima ovjerava pjesnikovu tvrdnju da mu je blizak “oganj nebeski”. Precrtao je “zlatna polja” i usrećio nas još jednom lažnom monetom, smjesom “blata i sjaja”, ali taj modernizator svega što takne ne vidi da je naškrabao besmislicu, pa ću ga pitati: otkud blato na nebesima?

“Zlatna polja” metafora su zvjezdane stvarnosti: k njoj pjesnika zove grom, otud Perun dolijeće da obavlja zemaljske poslove. U originalu “zlatna polja” će se na kraju pretvoriti u “okean svjetlila”, još jedna potvrda cjelovitosti vizije, ali Jagličić kao da se kladio da će ubiti sve dokaze da se radi o čvrstoj književnoj cjelini. I to “blato” veli da kašto ne razumije ono što prevodi. Ako o ovakvom prevodiocu na internetu vele da je “najsjajniji”, onda su im drugi prevodioci jadni, ili Jagličićeve prepjeve hvalitelj nije poredio sa originalom, a to je kao kad bih ja tog “velikog, apsolutnog pesnika” hvalio po čuvenju, ili je slučaj htio da mu budu slabi jedino prepjevi koje sam ja proučio.

Jagličićev grom pušta “krik”, a i što ne bi ako već bure “riču”? Prepjevalac iz Kragujevca potrudio se da i njegov grom bude na visini zadatka, a ako kažete da je krik tu zbog rime, reći ću: samo se u Jagličića mogu rimovati “krik” i “doleti”: silovao je original zbog rime koja nije rima.

U prepjevu četvrte strofe Kihelbekeru je opet nanio teške tjelesne povrede:

Туман бы распутать мне в длинную нить,
Да плащ бы широкий из сизого свить,
Предаться бы вихрю несытой душой,
Средь туч бы лететь под безмолвной луной!

Maglu bih razmotao u dugačku nit,
I plašt bih široki od sinjega spleo,
Predao bih se vihoru nesitom dušom,
Sred oblaka bih letio pod šutljivom lunom!

Jagličić kaže:

Upreo bih maglu u dugačku nit,
Da spletem široki ogrtač i štit.
Pustio bih da me goni duše glad,
Da me oblak nosi dok sja mjesec mlad.

Zbog rime je od magle spleo “ogrtač i štit”, a šta će mu štit u času kad se predaje stihijama kao svojti, od koga ili čega će taj štit da ga brani? Ovog prepjevaoca sam koliko voliš puta uhvatio da ne misli o smislu onog što kaže u prepjevu. Laži i besmislice na koje je često prisljen rimom, a vide se s Trebevića, meni su najnesnosnija osobina ovih prepjeva. Evo odlomak iz nenaslovljene pjesme Alekseja Tolstoja:

Mне кажется все так знакомо,
Хоть не был я здесь никогда:
И крыша далекого дома,
И мальчик, и лес, и вода,

И мельницы говор унылый,
И ветхое в поле гумно…
Все это когда-то уж было,
Но мною забыто давно.

Čini mi se sve tako poznato,
Mada ovdje nisam bio nikad:
I krov daleke kuće,
I dječak, i šuma, i voda.

I mlina govor potišten,
I razrušeno guvno u polju…
Sve je to nekada već bilo,
Ali sam ga davno zaboravio.

Evo mog prepjeva:

I sve se tako znanim čini,
Mada tu ne bjeh nikad, ko da
Sve: i krov kuće u daljini,
Dječak, i šuma, i ta voda,

I mlina zbor što puni sjetom,
I polje s guvnom oronulim –
Nekad je bilo, ali sve to
Zaborav davno mi utuli.

Kad sam pročitao Jagličićev prepjev ove strofe, prvo sam se od čuda prekrstio lijevom kod desne i potom dodao: anatemate Jagličića i njegovijeh prijepjevah!

Sve mi se čini tako znanim,
Mada tu ne bjeh nikad dosad,
I ti krovovi kuća samih,
Dečak i voda i gaj rosan.

Umoran govor potočare,
I trošno gumno gde boravih –
Sve su to slike jave stare –
Samo ih ja već zaboravih.

U Tolstojevoj pjesmi jasno se kaže: “Из озера с пеной и шумом / Вода через греблю бежит”, to jest “iz jezera, s hukom, u pjeni, / preko nasipa juri voda” i pokreće mlin, stoga moram pitati: otkud ova potočara, to jest mlin na potoku? Stvar je prosta: potočara mu treba da se rimuje sa “stara”, ali to kažem uzgred, a ima nešto gore: prepjevalac ne vidi da mu se pojebao drugi stih iz prve sa drugim stihom iz treće strofe: priznao je da tu nije bio “nikad dosad”, a potom veli: “I trošno gumno gdje boravih”! Baš kao u onoj anegdoti, kažu istinitoj, o jednom govoru Jože Broza: izgradila se Modriča otkad nikada u njoj nisam bio! Kako je pjesnik, u aoristu, mogao “boraviti” na tome gumnu i u tome mjestu gdje nikad prije nije bio, otkud zna da je tu “boravio” kad je čisto i bistro priznao da je sve zaboravio? Zna, kako neće znati: Jagličiću treba rima sa “zaboravih” koja moćno zvoni, a ko te pita za smisao tih stihova!

Taj zbog rima, vidjeli smo, često uživa da siluje original, ali se vara ako misli da zvučnost sroka “boravih”-“zaboravih” iskupljuje besmislicu rođenu iz tog sroka. U prepjevu Kihelbekerove pjesme od magle je, isključivo za ljubav rimi, skovao štit, što bi u modernoj poeziji bilo dobro: ovo je kristalno čist obrazac moderniziranja i “uljepšavanja”, to jest apsurda kojem Jagličić često robuje, a meni još češće ide na jetru.

U Jagličićevu prepjevu pjesnika goni “duše glad”, a koja i kakva, ne znamo, jer je precrtao vihor, uništio jedan od najjačih, možda i najjači stih u pjesmi: “predao bih se vihoru nesitom dušom”, stoga se zalud pitamo: čega je pjesnikova duša gladna? U slici duše koja ne može da se nasiti vihora vrhuni pjesnikovo srodstvo sa stihijama, i zato ne mogu da skužim zašto Jagličić nije napisao: “I da me vihoru preda duše glad” – ne treba biti naročito inventivan da nađeš ovo rješenje. U originalu, duša koja se predaje vihoru gladna je ne samo stihija već i slobodnih prostora gdje bi taj vihor mogao odnijeti robijaša.

U Jagličića ne leti pjesnik kroz oblak, kao u originalu, već ga “oblak nosi”, misli da je to ljepše, modernije, poetičnije, a ne vidi da pasivno “nosi” umjesto aktivnog “letim” ubija poeziju, pjesnikovo biće lišava energije po kojoj robijaš i jest srodan stihijama, energije koja ga uznosi ponad tamnice.

I “mjesec mlad” tu je zbog rime, pa treba žaliti za “šutljivom lunom” koju je Kihelbeker očito preuzeo od ruskih klasicista u čijim pjesmama je luna često “šutljiva” po uzoru na Vergilijev stih: “Per amica silentia lunae” .

Posljednju strofu najteže prevesti, ali pošto je najvažnija u pjesmi, Jagličićevi promašaji imaju i najteže posljedice:

Все дале и дале, и путь бы простер
Я в бездну, туда – за сафирный шатер!
О, как бы нырял в океане светил!
О, как бы себя по Вселенной разлил!

Sve dalje i dalje, i put bih prostro
U bezdan, tamo – iza safirnog šatora!
O, kako bih ronio u okeanu svjetila,
O, kako bih sebe po vasioni razlio!

Sve dalje i dalje prostro bi se put
U bezdan – safirni šator razmaknut,
O! zaronio bih u okean plav!
O! razlio bih se po svemiru sav!

Jagličić i ovdje našu maštu podvrgava mučnoj fiskulturi: u originalu “bezdan” je iza “safirnog šatora”, a on ih je izjednačio, moramo bezdan zamisliti kao šator, a ako nam to uspije, nije kriv Jagličić nego naše nemaštovito čitanje njegove žvrljotine. Pretpostavljam da razmaknut znači raširen, razapet šator, ali me smisao tog pridjeva brine manje od njegove suvišnosti: ovo je još jedna parazitska riječ kojim obiluju Jagličićevi prepjevi, jer nebeski šator ne može biti nerazapet, ne ni za ljubav najsjajnijeg živućeg prevodioca. I opet je za grešku bila kriva, bezbeli, rima.

Jagličić svoje prepjeve puni nijansama kojih u originalu, nema, a često je slijep za nijanse kojih ima, jedna od njih je bezdan iza vidljivih nebesa, slika koja živi od dva pogleda: što se odavde vidi kao safirni šator biva bezdan u očima mašte koja prošla kroz taj šator. A “okean plav” je kukavna sintagma koju je prevodilački stroj napravio pod prisilom rime: pridjev”plav” je i suvišan, jer bezdan je već “safiran” i, uz to, zbog banalnog plavila izbacio je “okean svjetlila” koji je vrhunac pjesme, žiža u kojoj se sabiraju značenja “pučine vazdušne” s početka pjesme, i “zlatnih polja” i “nebeskih talasa” iz druge strofe. U Jagličićevu prepjevu nema ni “vazdušne pučine”, ni “nebeskih talasa” ni “zalatnih polja”, ni “okeana svjetlila”: iščupao je srce pjesme, što me podsjetilo na pjesmu Tadeuša Ruževića Za srce: “video sam / specijalistu kuvara / zavukao bi ruku / u njušku / i kroz dušnik / ugurao je u unutrašnjost / ovce / i tamo živo / hvatao srce /stiskao prste / na srcu / čupao srce / jednim trzajem / da /

to je bio specijalista.”

Kad sam čitao ovaj prepjev gdje se original proveo ko Janko na Kosovu, čudilo me zašto je Sibinović tu pjesmu stavio u antologiju, ali moj prepjev kaže da to jeste antologijska pjesma:

Ima nešto znano, blisko biću mom,
U pučini zračnoj, ognju nebeskom,
A zvezde ponoćne sjaj, tajanstven sav,
Od duha srodnoga nosi mi pozdrav.

U golemu žalbu bura zaslušan,
Kada plavetnilo umire i dan,
Kad šuma zavija i u njoj je lom,
K valovlju bih htio jurnut nebeskom.

Posve mi dodija mrtvilo i prah;
Kroz polja bih zlatna da prođem umah,
Tamo prizivaju i vetar i grom,
A Perun doleće otuda poslom.

Maglu bih u dugu nit da razmotam,
I od sinjeg širok ogrtač da stkam,
Vihoru se predam dušom nesitom,
Letim kroz oblake pod nemom lunom!

Sve dalje, i put bih prostro u bëzdān –
Za šatorom što je od safira zdan!
Da kroz pun svetlila okeanski šir
Ronim, da razlijem sebe kroz Svemir.

Ovaj prevod bez laži sačuvao je srce pjesme: zračnu pučinu, nebeske talase, zlatna polja i okeanska svjetlila, i za ruskog pjesnika učinio sve što je u našem jeziku bilo moguće, a ko može više, kapu mu skidam. I mada volim Njegošev stih: “Neka bude što biti ne može”, kao prevodilac ga često moram zaboraviti. Ako moj prevod uporedite sa Jagličićevim, biće vam očito da je njegov pravio diletant koji se često frljaca riječima, a moj je tvorba za svaku svoju riječ odgovornog profesionalca.

4. Ovaj tekst je pisao pripadnik četvrte po brojnosti nacije u SFRJ koje više nema. Ni države ni nacije. Jugosloven sam duhovno bio i ostao, pa sam htio da one koje bi to još moglo zanimati podsjetim na mjerila kakva su važila u tom duhovnom prostoru i pokažem kako oni koji su prekonoć izrasli u veličine unutar nacionalnih, u sebe zatvorenih i vrlo samo(za)dovoljnih kulturica, izgledaju drukčije kad ih mjeriš jugo-aršinom. Tog prostora, na žalost, više nema, ali je potrebno podsjećati na njega: ko zna zašto bi to moglo biti dobro.

Riječ je o kulturnom prostoru kojeg sam oštro postao svjestan kad sam čitao Šoljanovu knjigu kritika iz šezdeset i neke: sve sam iz nje zaboravio, osim tvrdnje o više ne znam kojoj knjizi pjesama Jevrema Brkovića: možda je ta poezija, rekao je Šoljan, novost u crnogorskoj književnosti, ali u jugoslovenskim okviru ne znači ništa. Što je bilo točno: čak i danas, kad ga porediš sa najboljim pjesnicima koji su u 20. vijeku na srpskohrvatskom pisali, Brković je drugorazredan pojav. Danas, u nezavisnoj Crnoj Gori, fildžanu od države, Brković je velikan, čak je proglašen najvećim crnogorskim pjesnikom 20. vijeka, kao da Radovana Zogovića nikad bog nije ni davao.

U tom kulturnom prostoru svi koji su srpskohrvatski jezik upotrebljavali u književne svrhe bili su mi rivali: znao sam da sam od jednih bolji, drugim ravan, a da su treći bolji od mene. Kad je riječ o poeziji, prozi i esejistici, tu su stvari prilično teško mjerljive, što nije slučaj sa prepjevima: tu se može pouzdano znati i još pouzdanije dokazati šta je od čega bolje.

U dvojezičnoj antologiji Aleksandra Petrova pročitam Gumiljovljev Zalutali tramavaj u prepjevu Nikole Bertolina i kažem: mogu bolje, potom sjednem i napravim bolje. Prije tri godine taj prepjev mi je pobjegao iz kompjutera, pa sam napravio novi, ali sam žalostan, jer znam da je prvi bio bolji.

Ili čitam Slamnig-Šoljanove prevode: njih dvojicu smatram najboljim prevodiocima poezije na naš jezik u drugoj polovini 20. vijeka. Pročitam njihov prepjev Ouenove pjesme Himna osuđenoj mladeži, uporedim ga sa originalom i kažem: mogu kao oni. I napravim prepjev ravan njihovom, a pošto njih dvojice ima više nego mene, moja mi se zasluga čini veća.

Ili pročitam Mićevićev prepjev Bodlerove pjesme Neprijatelj i kažem: mogu mnogo bolje i napravim mnogo bolje. Danas mi je kompjuter prepun prepjeva u kojim sam svoje rivale dostizao ili prestizao, a pošto ovi tvrdnju ovdje ne mogu potkrepljivati citatima, jer bih morao navoditi originale, doslovne prevode, tuđ i moj prepjev, evo nenaslovljene pjesme Pavla Vasiljeva:

И имя твое, словно старая песня.
Приходит ко мне. Кто его запретит?
Кто его перескажет? Мне скучно и тесно
В этом мире уютном, где тщетно горит
В керосиновых лампах огонь Прометея –
Опаленными перьями фитилей…
Подойди же ко мне. Наклонись. Пожалей!
У меня ли на сердце пустая затея,
У меня ли на сердце полынь да песок,
Да охрипшие ветры!
______________Послушай, подруга,
Полюби хоть на вьюгу, на этот часок,
Я к тебе приближаюсь. Ты, может быть, с юга.
Выпускай же на волю своих лебедей, –
Красно солнышко падает в синее море
И –
__за пазухой прячется ножик-злодей
И –
__голодной собакой шатается горе…
Если все, как раскрытые карты, я сам
На сегодня поверю – сквозь вихри разбега,
Рассыпаясь, летят по твоим волосам
Вифлеемские звезды российского снега.

I ime je tvoje kao stara pjesma.
Dolazi k meni. Ko će ga zabraniti?
Ko će ga prepričati? Meni je dosadno i tijesno
U tom udobnom svijetu, gdje zaludno gori
U petrolejskim lampama oganj Prometejev –
Oprljenim perjem fitilja…
Priđi k meni. Nagni se. Sažali se!
Zar mi je na srcu prazna izmišljotina,
Zar mi je na srcu pelin i pijesak,
I promukli vjetrovi!
______________Čuj, prijateljice,
Zavoli bar u mećavi, za taj satić,
ja ću ti se približiti. Ti si, možda, s juga.
Pa pusti na slobodu svoje labudove –
crveno sunašce pada u sinje more
I –
__u njedrima krije se nožić-zlikovac
I –
__kao gladni pas tumara žalost…
Ako je sve kao otvorene karte, ja ću sam
Od danas povjerovati da kroz vihore zaleta,
Rasipljući se, lete po tvojoj kosi
Vitlejemske zvijezde ruskoga snijega.

Moj prepjev:

I ime je tvoje kao stara pjesan.
Dolazi k meni. Ko da ga zabrani?
Ko da ga prepriča? Dosadan mi je, tijesan,
Taj udobni svijet gde se zaludu stani
Oganj Prometejev u petrolejskim lampama –
U perima fitilja oprljenih…
Priđi mi. Nagni se. Sažali se! Ama
Izmišljotina prazna zar je na srcu meni,
Na srcu mi je pelin i pijesak zar
I promukli vjetrovi!
______________Čuj, moja si drúga,
Zavoli, za taj satić, u mećavi bar,
Približiću ti se. Ti si, možda, s juga.
Pa pusti na slobodu svoje labude –
Crveno sunce je u more sinje palo
I –
__nožić-zlikovac u njedra skrit bude,
I –
__poput gladnoga pseta tumara žalost…
Ako je sve ko karte otvorene, sam imam
Odsad vjerovati da kroz vihre zaleta toga
Rasiplju se, lete po tvojim vlasima
Vitlejemske zvijede snijega ruskoga.

Na treba biti osobit stručnjak za poeziju i njeno prevođenje da vidiš: ovdje je original na naš jezik prenesen bez grešaka, a gubici, koji su neizbježni u ovom poslu, svedeni su na minimum.

Evo i Jagličićeva raspištoljenog prepjeva:

I ime tvoje kao starinska priča zvučno
Prispeva k meni. Ko da spreči joj let nanovo?
Ko da je prepriča? Meni je tužno, mučno
U tom udobnom svetu gde plamsa, još, jalovo,
U kerozinu oganj Prometejev, i pali me
Zapaljenim perjima fitilja što ne susta…
Približi se meni. Privij me. Požali me!
Zar je meni na srcu samo zabava pusta,
Zar su u srcu mom samo pesak i pelin
Il’ vrtovi promukli!
______________Mila, počuj druga,
Bar usred te mećave jedan tren me poželi,
(ovdje nedostaje stih)
Pa pusti na volju svim svojim labudima –
Pada crveno sunce u plavog mora otvor,
I –
__u nedrima tvojim skriva se nožić-zlotvor
I –
__kao gladno pašče tuga se probudila…
Ako ne lažu karte, i moja će osama
Poverovati od danas opojnom vetru sa brega
Da to, raspršivši se, lete u tvojim kosama
Vitlejemske zvezde ruskog snega.

Kad uporedite ove prepjeve, doznaćete nešto i o načinu na koji sam, dok je Bivša postojala, pobjeđivao rivale u pravljenju prepjeva. Jagličić opet “objašnjava” original: ime pretvara u “starinsku priču” da u trećem stihu može reći: “Ko da je prepriča?”, a šta ga briga za uzbudljivu poeziju u pitanju: ko da prepriča ime? U želji da stihove učini razumljivijim, napisao glupost, jer priču može prepričati svaki osnovac, a pjesmu ne može niko: kad se “podaje prepričavanju”, to je “najsigurniji znak odsustva poezije: jer tamo gde se otkriva kompatibilnost stvari sa prepričavanjem, tamo čaršafi još nisu izgužvani, tamo poezija nije, da tako kažemo, prespavala”, kaže Mandeljštam u Razgovorima o Danteu.

“Ko da spreči let joj nanovo”, laže Jagličić, opet zbog rime, mada pitanje: “Ko da ga zabrani” ima veliku snagu u pjesmi pisca koga je Staljin dao strijeljati: njegovo ime leti iznad svih zabrana! U Jagličićevu prepjevu “oganj Prometejev” ne gori u “petrolejskim lampama” več “u kerozinu”, to jest u gorivu za mlazne motore, jerbo su njegovi prevodi do peta umočeni u “samovolju amatera” o kojoj je pisao Milan Kašanin.

U Jagličićevu prepjevu taj oganj “pali me zapaljenim perjima fitilja što ne susta”, mada u originalu postoje samo “pera fitilja oprljenih”, dok je iz prsta isisao “pali me” i dopisao “što ne susta” zbog rime sa “pusta”, ali njemu je triput slagati u osam riječi – dvaput zbog rime – lakše no meni zamijeniti crklu žarulju ili oguliti bananu, a usput siluje jezik: od zbirne imenice “perje” pravi nakaradnu množinu “perjima” da dobije slog više u stihu. A rima “otvor-zlotvor” oštro je ogledalo prepjevalačke vještine kakvu pomno njeguje Jagličić: glavno je da srok bude efektan, a vrlo važno što je prepjev defektan, pa se zalud pitaš u kakav to morski otvor pada sunce?

“Moja će osama poverovati od danas opojnom vetru sa brega”, veli raspištoljeni prevodilac, mada u originalu nema ni “osame”, ni “opojnosti”, ni “brega”: rime su ga, ko zna koji put, navele na ove laži, poetične doduše, taj često laže veoma poetično, ali su te poetizacije daleko od poezije kao Kanopus od Sirijusa. Riječi “ja sâm”, ja lično, pročitao je pogrešno i napavio osamu koja ima sposobost da vjeruje umjesto pjesnika, jer toliko je opojan vetar koji duva sa nepostojećeg brega.

A iskaz “ako karte ne lažu” zrcalo je najgore vrste nasilja nad izvornikom u Jagličićevim prvodima: već smo vidjeli da najbolje stihove s merakom ubija, a ovdje je uništio stih u kojem se sve, svijet i život, poredi sa otvorenim karatama, i od pjesnika napravio Maru gataru: karte možda ne lažu, ali što Jagličić umije lagati, to je, priča koja se, možda, i ne može valjano prepričati, ali se može se, pomnim analizma, temeljito ismijati.

Njegovi prepjevi su, kao čela krajiških nevjesta šorvanima, urešeni izmišljotinama koje su dijelom dokaz da je riječ o “velikom, apsolutnom pesniku” kome je original povod da nas zadivi egzibicijama, lažima i budalaštinama, a dijelom su i potvrda da taj prevodilački stroj rado i često ide lakšim putem: teže je potruditi se da, koliko je moguće, sačuvaš original no servirati nam laži koje, pored ostalog, govore da ne razumije i ne osjeća značenje pojedinih mjesta u pjesmi, zato što ne razumije ili ne benda smisao pjesme kao cjeline.

Da sam bio osuđen na svoju obitelj, ulicu, grad i državu, bilo bi mi nepodnošljivo. Knjige o drugim obiteljima, ulicama, gradovima i državama spasile su mi život.

Uvijek sam žalio one koji se opiru spasenju.

***

Lovac na F5, pješak na C4, konj na D1, Capablanca – Aljehin… Kasna ura, ja pod jorganom, oni igraju kao da dušu puštaju, dosadni za popizdit, inkrepito komentator meča ubija i ono malo živosti, ali imena, čoviče, imena otvaraju škure, tiraju te vanka, na kraj svita…

Capablanca… Aljehin…

***

Crni flor ili botun na koletu jakete… Kad te već sudbina zapišala, neka svi to znaju. Pa neka te prva polovica svijeta sadistički presreće, dodajući tvom užasu vlastiti, a neka druga od tebe panično bježi, čuvajući svoj fragilnu srećicu.

***

Prvo roska, pa se cidi, onda pada, evo sad lije, kupa nas, skoro će kacavat, davit… Da ko oće zapivat o žednoj zemji, odma bi mu zalipija trisku.

Čahura

Tko je, čuvši zorom šuškanje u vrtu,
zadovoljan što je doznao prije negoli je zaspao
kako je stari ribič uspio in extremis
(mogao bih izvijestiti, ne zaspavši taj čas,
o znakovima onkraj obale jezera
– «Francuska!» uzvikivahu –
ili o razmišljanju o nadolazećem danu
to jest o nakanama da ga se mudro rasporedi)
osloboditi zarobljen um, otajstvo, u loncu,
tko bi, dok promatra okoliš,
očekivao da će tamo uz ruže prepoznati
Čahuru, Kristinina psa?

Naša susjeda

Što to opet namjerava naša susjeda
koja se u haljetku seljakinje
pojavljuje u sumrak svakoga dana iza ugla
pa doziva mačke?
Dalek je to glas koji dolazi tko zna odakle,
nikada nitko ne bi rekao da ga je čuo
osim u krajevima lišajeva ili suhoga.
Oduvijek govori svojim narječjem
ali i talijanski;
što to opet namjerava naša susjeda?
Sad se obraća onom najmanjem,
u nadi da se nije izgubio
a kada dođe igra se s njim,
zadirkuje ga i govori mu brojalice.

Nabavke za skromne večere

Na ulazu me dočekalo psetance
koje me izravno i, slobodno to velim, prilično neljubazno
odvelo do gazdarice;
da neka se svakako raskomotim, da odaberem
po svom nahođenju, bila je uporna u šlapama
i u trenirci;
a u međuvremenu me uvodila,
između satova i koraljnih posudica,
u svoja duboka odlagališta
gdje je brižno čuvala – rekla mi je u povjernju –
ponajbolje čokolade.
Bila je jako ljubazna prema meni
a i nje se, kako se čini,
poprilično dojmila moja pojava;
tako da se oboje pozdravismo, laganim
stiskom ruke, na najprikladniji način.

Igre u magli

Vidljivi u prekidima, dječaci se rasprše
u magli, igraju se straže i lopovâ.
Dugo, dugo nije opipljiva njihova prisutnost
osim po jagodici koja bljesne iz sivila
ili po vjetrovci nestaloj među oleandrima
pojavivši se opet kasnije, u pravcu zdenca ili ulaza;
a tad ne jedno već više tjemena
i kapica kitnjastih te dijelova odjeće
i siluetâ u trku ili šćućurenih
pojave se hitri, zaustave se na tren
pa nestanu u tihim šumovima
ili u tišini.

Patka na jezeru

_________________za madam

Stazama promjenjivim i ravnim
jedva joj tetura glava
divlja kraljevska patka, kreće se
prema mjestima usidrenja
a gordo joj se stupanje ne spotiče
o zapreke na površini
ili o ljudske pogibelji;
uzjoguni se, napadne ponekad
perje na repu, krije se iza palmi
pa sad u polukrugovima i popravcima
rute, sad kratkim zastajanjima
ona nastavlja svoj prolazak jezerom.

Kontrabasist

Na koje se ime odazivao ne sjećam se.
Meni se čini da je njegova briga,
uzevši u obzir okolnosti, bila pretjerana;
više od pola sata trajalo je uštimavanje instrumenta,
a prijateljima koji su ga iz dvorane dozivali
odobravao je istodobno užurbanim pokretima glave;
i uz nervozan izraz lica u više navrata
popravljaše partituru pa ustade brbljati,
tako da ga znak za početak zateče iznenada,
u pokretu između zastora i kabelâ.

Ovako ili onako

Ovako ili onako uvijek postoje
oni koji dospiju na vrh brda
pa se odozgor dive izgledu i raslinju
predalpskoga lanca.
Ima ih koji smatraju da su ostvaraili velike podvige,
pa ostaju u tom uvjerenju;
ima ih koji uzgajaju zebe ili skupljaju čepove,
ima ih koji se javljaju na šaltere
nacrtane rukom;
a malobrojne zanima opereta
ili se bave umjetnošću.

Jezero Como samo što se nije izlilo

Ugledasmo kao prvo brodicu «Benaco»;
a kada pogledom obuhvatismo
rastegnutiji zaselak uz jezero
te u odrazu vidjesmo neobično poravnate
«Giglio» i «Volta» pa se obradovasmo
promatranju motornih čamaca i drugih plovila
već na visini uobičajenog prolaznika
shvatismo da jezero Lario samo što se nije izlilo
i da opasna poplava prijeti trgu Cavour.
Zastadosmo ne kratko razmisliti o tome što bi u stvari
sličan slučaj mogao značiti.
Što će se dogoditi sa slastičarnicom?
i s knjižarom, i butikom nasuprot?
Ni na jedno od tih pitanja, složili smo se,
nije nam bilo moguće naći odgovor;
stoga bez zadrške produžismo cestom
prema planinskome prijevoju Ponte Chiasso.

Kukurikanje u pola jedan iza ponoći

Dogodilo se nakon uljudne i plodonosne razmjene mišljenja
o primjeni u stanovitom ili nekom drugom pravcu
one točke ili podtočke Novih Odredaba
da ustadosmo te svi zajedno izađosmo u vrt.
Otpratismo našega gosta sve do auta;
kad, u času uobičajene uljudnosti,
začu se razgovijetno kukurikanje,
pomislismo odmah na pijetla gospođe Emilije,
tako spretnog u kljuvanju i žestokog
u lepetanju krilima.

Uklanjanje cvjetnoga praha

Bijahu tako jedinstveno raspoređena
na stoliću za časopise
beskonačno majušna,
kako se običava označiti ih,
zrnca cvjetnoga praha što su pala i slegla se
da napokon oblikuju gustoću
krhkih skupljenih na jednoj strani
te izdvojenih zrnaca na drugoj,
pa je tako izvan uobičajenog bila ispunjenost
na koju je upućivao takav njihov raspored
koji posve izgubljen te s istinskim osjećajem žaljenja
uzeh na znanje, u stanovitom trenutku,
njihova slučajnog uklanjanja.

*

S talijanskog izvornika preveo Tvrtko Klarić