Aida i ja smo išli u osnovnoj u isti razred.
Bio sam beznadno zaljubljen i jednoga proljeća, možda 1978. ili 1979. napisao sam joj pismo.
Volim te najviše na svijetu, pisao sam joj i pozvao je na izlet u visibabe u predgrađe.
Odgovor je poslala po prijateljici, s kikama, na hodniku na odmoru.
Lažeš da me voliš najviše na svijetu, pisala mi je.
Najviše na svijetu voli me moj tata a u visibabe sam išla s Josipom.
Tridesetšest godina kasnije, u porti hotela PRIJEDOR, ljetos, pijemo kapucinere.
Eh, moj Darko, starog sam našla samo koščice prstiju u Tomašici.
Sjećaš se, kaže Aida, tamo smo jedne godine išli u visibabe, bili smo klinci.
Pokažem joj užasnutoj to pismo.
Josipa nisu ni našli.

I u našim se zahodima njegovao kult knjige. Ne samo zato što se ni u najtežim (najtvrđim?) trenucima nismo odvajali od pisane riječi, nego i stoga što smo se brisali listićima iz pakiranja koje je neobično sličilo džepnome svesku .

Kad me pitaju hoću li prijeći na e-čitače, s prezirom uzvraćam: hoću, čim izmisle e-brisače.

***

Kako uniziti bližnjega svoga, a uzvisiti Gospodina našega?

Jeben ti Gospine tavajole!

***

Portun je planet za sebe. Na prvome kartu, Deuxieme bureau: gospođa koja zna sve o vama i svima. Na trećem, Buckinghamska palača: oni nosovima paraju oblake, tijarama zapinju za dovratke, lente im se suše na tiramoli, predobri su za običan svijet, za republikanske lišine. U prizemlju, Andreas Baader: stara prznica uvijek raspoložena za najgore dišpete. U šufitu, Voljeni vođa: alfa susjed kojega s portunskoga trona može skinuti samo smrt.

Negdje između, eto i vas. Jedva se čujete.

***

Najviše je sućuti u pijanaca. Vrijeme: jutro nakon potresa koji je na drugome kraju svijeta odnio tisuće života. Mjesto: kvartovska vinarija. Dramatis personae: vlasnik koji toči crno i bilo na boce i bidune, te tri osobito žedna susjeda.

Prvi: Jeste li vidili? A? Sve se proselo, sve! A najgore je šta šoto, odispod pustega betona, bloketi, matuni… još jema živega svita. Čuješ čovika kako zove upomoć, a ne moreš ništa učinit. Ništa! Ne moreš mu kalat doli njanci litru vina da, bidan, ne žeđa…

Kraljević Marko iz Lovreća

Ni Kačić nije odolio rodoslovnim konstrukcijama. Za Mrnjavčeviće, pa tako i za Kraljevića Marka, tvrdi da su podrijetlom iz okoline Imotskog, a na osnovu etimološke sličnosti jednog imotskog sela (Mrnjavci¹) s ovom dinastijom.

U prozno-povijesnoj alineji Uroš, kralj slovinski² kaže:

Kralji, koji izlaziše [potekoše] od ovoga kolina, izvan [osim] vlastitoga imena, koje na krštenju primljahu, zvaju se [zvahu se] Uroši zarad Uroša, bana od Rašije, od koga ovi kralji početak imadoše. I ovo je najposlidnji kralj od ovoga kolina, koji se hoti poznavati za cesara kakono mu i otac, ali ne umidući se vladati na oni način, kako se vladaše Stipan, otac negov, izgubi cesarstvo, krajestvo i život isti na ovi način, kako slidi. Uzdiže, ma po se u za čas, tri plemića, koji bihu sinovi Mrnjavca iz Hercegovine, od koga plemena jesu Mrnjavci u Opancim više Zadvarja. Imena ovizi mladića bihu: Vukašin, otac Krajevića Marka, Gojko i Uglješa; ma bijahu siromašni i ubozi puno. Ove dakle Uroš uzdiže na veliko gospostvo, učinivši Vukašina banom od Prištine, a Uglješu od sve Romanije, i ove zazva despote, a to će naški reći vladaoce oliti principe, jer despot nije od kuće priimenak, nego rič grčka, što zlamenuje poglavica, vladaoc… (Razgovor, 214-5).

U stihovima:

Goji majka tri sina nejaka / u Lovreću niže Opanaka:³ / jednom ime Uglješa bijaše, / a drugi se Gojko zovijaše, // treći biše dite Vukašine, / baš babajko Krajevića Marka. / Bihu dica roda gosposkoga, / gosposkoga, ali ubogoga. // Babo jim se Mrnjavac zoviše, / on starinom Hercegovac biše / od Lovreća grada bijeloga; / odonlem je pleme Kraljevića (ib., 215-6).

Ante Ujević vrsni poznavatelj Imotske krajine ovako je opisao “istinu” o postojbini Kraljevića Marka.

Na prolazu preko Imotske krajine car Dušan, po predaji, odvede iz sela Lovreća, zaseoka Mrnjavci, braću Mrnjavčeviće, kako to potvrđuje i jedna kasna kronika manastira Zografa na Sv. Gori.⁴ Daničić iz ljetopisa oko 1500. godine bilježi: мрьнкь∂євићь, цар Урош ѡть болр Мрьнк∂євик ѹбїстнь бысть, cf. Влькашинь,,Гоико,,Ѹглѥша. (RKSS, 2, 94).⁵ Orbini navodi da potječu iz hrvatske župe Hlievno (Livno). I Kačić o tome pjeva u svome Razgovoru ugodnom. Spominje Mrnjavčeviće i Vuk Stefanović Karadžić u svom rječniku,⁶ a Mihajlo Dinić također ih stavlja u Hercegovinu (Trebinje).⁷ Svi se slažu u tome da je Dušan, osvojivši Makedoniju, doveo u nju pouzdane ljude, vlastelu iz zapadnih naših krajeva (Hum). Pod Mȑnjāvčeva gràdina, Vuk govori o Lovreću kao rodnom mjestu Vukašinovu i veli da je on o tome slušao pričati od naroda u Tršiću, u Srbiji. Ovo je dokaz da to nije samo lokalna predaja, nego opća predaja i hrvatskoga i srpskog naroda. Narod priča da je Dušan lov lovio za svog boravka na Lovreću. U lovu se namjerio na predstavnika junačkog plemena Vukašina Mrnjavčevića, zavolio ga i sa sobom odveo u Makedoniju. Pored Vukašina Dušan je poveo i njegovu braću Uglješu i Gojka te Vukašinova sina Marka. Naselio ih je na jugoistoku svoje države (Makedoniji) i dao im velike časti i posjede. I danas na Lovreću postoji zaselak Mrnjavci. Nedaleko od sela narod pokazuje dvore Marka Kraljevića (“gradinu”), neke ruševine iz srednjeg vijeka (skakala Marka Kraljevića), kamen u kome su utisnuta stopala Markova i mnogo toga što je s njim u svezi.⁸

Danas su Mrnjavci veći zaselak, a ranije je Mrnjavac bilo prezime za jedno veće pleme koje se danas pocijepalo na prezimena kao što su Frankić, Zaradić, Petričević i dr. Kao prezime Mrnjavac se spominje posljednji put 1784. godine iako ga je Austrija službeno ukinula i uvela sadašnja prezimena po bratstvima, ali uz dodatak “Mrnjavac” u vojnoj evidenciji tek na početku našeg stoljeća.

Ante Ujević zaključuje da iako je u povijesti prevagnulo drugo mišljenje o podrijetlu Mrnjačevića, koje ne priznaje njihovo podrijetlo iz ovog kraja, ipak se preko ovih dokaza ne može olako prijeći. Naime, povijesne činjenice povezane s narodnom predajom nemoguće je izbrisati, to više što ih već preko dva stoljeća brani Kačićeva pjesma Pisma od Vukašina i kralja Uroša. Ujević zapaža da i danas u zaseoku Mrnjavci ima velik broj jako razvijenih ljudi atletske građe, te da se svi oni ponose svojim junačkim podrijetlom, u koje uopće ne sumnjaju (Ujević, 89-90).

Istražujući plemena Imotske krajine fra Vjeko Vrkić utvrditi je da su se Mrnjavci doselili iz Lovreća u Brela pod Poletnicu istočno od Carevića (predio se i danas zove Mrnjavčeva pola), te odatle preselili u Donja Brela.

Nema ih u popisu izbjeglica 1686. za Bečkog rata prema Cetini i moru. Ipak se sačuvalo pleme Mrnjavaca u Brelima. Vjerojatno nisu svi bježali već su se krili kod kuća od turskog zuluma. Imali su u prošlosti iz plemena uglednih fratara: fra Agustin Mrnjavčić gvardijan u Prološkom blatu 1710, fra Grgo 1715, fra Ilija umro 1758, a posljednji je Mrnjavac fra Paško koji je umro 1801. Danas je ostalo samo ime predjela u kojem su živjeli, dok su se oni podijelili prema nadimcima. To su: Gavranovići, Suličići, Kurevići, Tomaševići, Lugonjići, Žižani, Biškići, Pirkići, Antičići, Matkovi, Frankići i Zaradići. Kod diobe zemlje 1725. zemlju su dobile obitelji Mrnjavac: Abram s 11 čeljadi, Jure sa 13 čeljadi, Ante s 9 čeljadi (misli se na zemlju u Lovreću).

Prvi pisani trag u raspoloživim dokumentima o životu Mrnjavaca u Brelima Vrkić je pronašao u matičnoj knjizi Omiša za 1799. godinu. Te godine u Brelima su živjele dvije obitelji Mrnjavaca, koje se vode:

– pod brojem 102. Ilija Mrnjavac pok. Ante 45 godina / Nikola, sin Ilije 14 godina / Tomica, kći Ilije / Matija, kći Ilije / ukupno 4 člana;

– pod brojem 103. Grgo Mrnjavac pok. Ante 24 godine / Jelena, žena / Matija, kći pok. Ante / ukupno 3 člana.

U Elaboratu Austrijskog katastarskog premjera od 1830. godine Mrnjavce susrećemo kao vlasnike građevinskih objekata u dvama zaseocima, a objekti su bili upisani na imena: a) Carevići – Nikole (kuća i štala), b) Sopić – Grge i Nikole pok. Ilije.⁹

Prigodom popisa stanovništva iz 1948. godine u Republici Hrvatskoj Mrnjavci su živjeli u dvama naseljima, a u Brelima je živjelo 12 članova u 3 obitelji i činili su najbrojniju skupinu. I prema popisu iz 2001.godine slično je stanje u Brelima – 10 članova u 6 obitelji.¹⁰

Glagoli mrmaljati, mrmljati i mrmnjiti (od korijena mrm-·i mrnj-) po postanku su onomatopejski, tj. takvi s pomoću kojih se oponašaju zvuci što se čuju u prirodi.¹¹ Jezikoslovac Mate Šimundić pišući o prezimenu Mrnjavac i nazivu naselja·(ojkonimu) Mrnjavci, ustanovljuje kako je stvoren od korijena glagola mrmnjati/mrmnjiti·i sufiksom -avac, dakle Mrnjavac, pl. Mrnjavci. Prezimena Mrnjavčević i Mrnjavčić neposrednim su dokazom da Mrnjavac na početku bijaše osobnim imenom, kasnije oprezimenjen. U nas (i u više indoevropskih jezika) nije nepoznata pojava prelaska osobnih imena među prezimena. Naprotiv, ona je prilično zastupljena. U našem su prezimenaru osobna imena: Boris, Borko, Boroš, Božek, Božina, Božo, Budman, Budiša… Ima pojedinaca kojih ime i prezime glasi Boris Boris, Božo Božo, Ivan Ivan, Ivan Janko, Janko Matko, Novak Novak i sl. Iz pridjeva Mrnjavačko (u nazivu Mrnjavičko Brdo) izvodi se osobno ime Mrnjavić.

Šimundić zaključuje da izvorno osobno ime Mrnjavac, poslije prezime i naziv mjesta u množini (Mrnjavci), označuje čovjeka koji riče, viče, dere se, mrmlja, tj. rikavca, vikača, derača, mrmljavca. Potpuno je sigurno kako se takva osobina ne podudara s naravi lovrećkih Mrnjavčana. Oni su stasiti, krupni i srčani ljudi, najmanje pak mrmljavi.¹² “Nije mjesta sumnji da takvi bijahu i njihovi davni pradjedovi što ih je između toliko drugih odabrao car Dušan, poveo sobom i ustoličio ih na kneževsku stolicu u istočnoj Makedoniji! Osobno ime Mrnjavac značenjski se slaže s imenima kao što su npr. Drekale/Drekalo, Krikalo, Kriko, Skugor (= kričalo), Stružoj, Svist (= zvižduk), Tulimir (= tuliti), od njega pak Tulja/Tulje/Tuljo,Vikalo i dr. A s obzirom na okončak -avac spada među osobna imena kakva su Bogavac, Bogdavac, Boravac, Bujavac, Desavac, Dobravac, Dradavac, Grdavac, Ljubavac, Trebavac. Sva su ona veoma stara. Na sreću, ostadoše zapisana kao svjedok jednoga imenskoga stanja, jer se odavna ne nadijevaju. Jedna imena nestaju, druga se rađaju, i tako neprekidno. I za njih vrijedi ona narodna : ‘Vrijeme gradi – vrijeme razgrađuje’. Uz ovo valja pridodati: sve što je zapisano – ostaje. U zapisu i nazivu kraja, zemljišta, rijeke i jezera, u imenu i prezimenu živi i posvjedočuje bivši i današnji život. I mnogo kazuje.”¹³

U naše vrijeme od osobnog imena imamo varijante prezimena Mrma, Mrnja, Mrnjac, Mrnjačević, Mrnjavac, Mrnjavčić i Mrnjec. Uz njih idu i Mrmić, Mrmolja, Mrmoš.

Prezime Mrnjavčić nije rijetko u srednjovjekovnim listinama. Jedan se hrvatski plemić toga prezimena spominje u latinskoj ispravi iz 1525. godine. …jam permissione et commissione “egregii Nicolai Mernyawcnych de Dolacz sive de Brezowycza”…¹⁴ Prelistavajući radove samo Radoslava Lopašića našli smo na nekoliko Mrnjavčića.

Među zapovjednicima “Vojske u obrani Krajine Hrvatske proti turskoj sili pod kraljevi iz kuće Habsburžke do god. 1750” nalazi se i – Krištof Mrnjavčić od Brezovice, župan Zagrebački i Križevački [1599.-625.].¹⁵

U knjizi o Bihaćkoj krajini:

Na novo ljeto 1541. prosvjedovaše svečano službenici kneza Stjepana Blagaja, Gašpar Dobričević od Glavine i Nikola Mrnjavčić u kaptolu Zagrebačkom proti sili kneza Zrinskoga. Knez se Blagaj prituži i kralju Ferdinandu, predloživ povelju kralja Karla Dračkoga na Meniće. U stvari je imao sud puno posla. Ljeti god. 1547. zapute se sudbeni povjerenici Juraj Zimić od Gorice i zagrebački kanonik Stjepan od Biele Stiene po gradovih i mjestih hrvatskih, saslušavši više od dvje sta svjedoka: vlastele, svećenika i plemića u Sračici, u Brubnu, u Gradcu kod Petrinje, u Bužimu, Cazinu, Koprivnici i u Bišću. Svjedoci svi jednako potvrdiše, da su Menići vazda, dok se niesu uzbunili i dok ih nije Nikola Zrinski zaokupio, pripadali gradu Ostrožcu, priznavajući štitničtvo knezova Blagaja, a da u čitavoj Hrvatskoj ne ima drugoga mjesta, koje bi se zvalo Menići [Keglevićev arhiv u sbirci jugoslav. akademije u Zagrebu].¹⁶

A u djelu o Kupi i Korani:

Knez Nikola Zrinjski obdario je mnogo plemića imanjima oko Ozlja, te je upravo zlo gospodario. Veliko imanje Pribić u ozaljskom kotaru založio samo za 12.000 for. primorskomu kapetanu Jurju Čikulinu, kojemu je još prije u pijanstvu darovao grad Grobnik. Marko Oršić od Slavetića dobio je god. 1617. imanje Grdun, Krsto Mrnjavčić vlastelin Brezovice imanje Hrastje [U zem arkivu medju spisima XVI. vieka].¹⁷

Očito, narodne pjesme i priče koje su se prenosile s koljena na koljeno, morale su iznjedriti našeg Herakla. Druga podneblja imaju svoje polubogove, a uloga kolektivnog mita naroda Jugoistočne Evrope dodijeljena je Marku Mrnjevčeviću, tj. Kraljeviću Marku. Njegova popularnost u narodu nije se morala zasnivati na stvarnoj ličnosti, na osobi od povijesna značaja, a njegova je “uloga” doista beznačajna. Mnoge kulture i narodi imaju legendarne likove koji su pomogli u oblikovanju njihova identiteta. Obično je riječ o romansiranim verzijama stvarnih vođa čije su vrline i djela prenaglašena, no katkad su likovi i potpuna izmišljotina. Npr. vitezovi Okruglog stola, El Cid, Wilhelm Tell, Parsifal…

U narodnoj je poeziji Kraljević Marko je prikazan po šabloni super–junaka. On ima nadljudsku snagu, u stanju je stiskom šake istisnuti vodu iz suharka starog devet godina. Njegovo omiljeno oružje je topuz od 66 oka (85 kg), a ima i krilatoga konja – Šarca, također s nadzemaljskim sposobnostima, ravne onima svog gospodara. S njim Marko dijeli sve pa i vino. Kraljević Marko, poput grčkih mitoloških junaka, ima svoju nadzemaljsku zaštitnicu – vilu Raviojlu. U pjesmama se ističe njegovo viteško junaštvo, iako je i on poput Herakla sklon naglim izljevima bijesa, on uvijek ostaje zaštitnik siromašnih i nemoćnih, čuvar zakona i reda, čak i onda kad to ide na njegovu štetu. Kraljević Marko je i milosrdan, u jednoj pjesmi on žali što je ubio boljega junaka od sebe Musu Kesedžiju (albanskog razbojnika). On je odlučio umrijeti kad se pojavilo vatreno oružje (dotada je živio već nekoliko stotina godina), jer je otad svaka kukavica mogla ubiti junaka – izdaleka.¹⁸

Stvarni Kraljević Marko vladao je područjem koje je obuhvaćalo dijelove današnje Republike Makedonije (zapadni dio), s dijelovima sjeverne Grčke (krajevima oko Kastorije i Florine) te dijelom istočne Albanije (krajem oko grada Korçë). Stolovao je u Prilepu, njegov otac bio je srpski kralj Vukašin Mrnjavčević. Marko za razliku od oca nije sudjelovao u presudnoj bitci na Marici nego je prihvatio otomansku vlast i postao njihov vazal. Turci su i nadalje tolerirali njegovu vlast nad njegovim dotadašnjim lenskim zemljama, a on je pak zauzvrat morao ratovati na njihovoj strani protiv svojih dojučerašnjih saveznika i rođaka. U jednoj takvoj bitci je i poginuo zajedno s Konstantinom Dragašem (koji je bio u sličnom vazalnom odnosu). Naime, godine 1395. morao je otići boriti se u Vlašku kod mjesta Rovine protiv kršćanske vlaške vojske. Zanimljivo je da je Kraljević Marko nekako uspio izbjeći svoju vazalnu obavezu i nije sudjelovao u Kosovskoj bitci (1389). Područje pod njegovom upravom nije pogodila gorka sudbina velikog poraza, stanovništvo se čak povećavalo, što je vjerojatno bila posljedica relativno slobodne vlasti. Tek 70 godina nakon smrti Kraljevića Marka, njegove zemlje podijeljene su, ali ovaj put kao turski timar, no čak i tada uspjeli su neki daleki Markovi kršćanski rođaci postati vlasnici tih posjeda (timara).

Franjo Rački objašnjava “pjesničke” zablude o Vuku Brankoviću i Marku Kraljeviću.

I tako šest godina poslije kosovske bitke izniknu sa pozornice Lazarev zet, možan Vuk Branković, padši žrtvom težkoga položaja, u kojem se Srbija nalazila. Nu kako umije pučka priča u svojem sudu о historičkih osobah zabluditi, potvrdjuju Vuk i Marko, kojih je prvoga ožigosala izdajstvom, drugoga pako uzvisila kano glavnoga borioca za dom i narod, dočim je obratno istina; jer se Vuk borio na Kosovu, a kašnje nije, koliko se znade, vojevao s Turci, dočim Marka nije bilo na Kosovu, a kano turski vasal pomagao Turčina, pak i za nj poginuo.¹⁹

Tomo Maretić ovu zabludu može objasniti samo na ovaj način:

Ni о jednom se junaku starijega, a ni novijega vremena toliko ne pjeva koliko о Marku Kraljeviću. Ali dok je Marko živio († 1394), dobro se za cijelo znalo, da je on turska udvorica i da srpskomu narodu nije ništa dobra učinio, a mnogo zla. Meni se sve čini, da je Marko morao biti čovjek neobične tjelesne jakosti, pa su se možda već za njegova života ili kratko vrijeme poslije njegove smrti raznosila po narodu od usta do usta gdjekoja njegova djela, kojima je dokazao veliku svoju jakost; ali istom njekoliko decenija poslije njegove smrti, kada se već zaboravilo, kakav je Marko bio prema Turcima, kakav li prema Srbima, počele su se priče s drugijeh junaka prepijevati na Marka, najprije valjada različna junačka djela, a poslije i drugo koješta, što bi u Markovo vrijeme sav narod držao za izmišljotinu.²⁰

U pravu je istini bio upućen i Kačić.

Pogibe dakle kralj Vukašin godišta Gosp. 1371, ostavivši četiri sina nakon sebe: Marka, Andrijaša, Ivaniša i Mitra. I ovo je oni Marko Kraljević koga rišćani za velika drže i od njega svakojake pisme izvode, koji želeći imat države otca svoga ne može učiniti drugo nego podložit se caru [sultanu] i davat mu arač. Ma Ivaniš, ne mogući više podnositi globe turske, ostavivši svoju državu pobiže u Zentu k sinovom Balšinim, koji ga lipo primiše davši mu on’liko zemlje koliko mu bi za dosta pošteno živiti. Marko z bratjom davaše Turkom arače, i kad bi godir car na vojsku pošao protiva komu kralju oli banu, valjadiše da i Marko iđe njemu na pomoć svojim Servijanim. I tako bijući se jedan put car Bajazet s banom od Valakije, komu Mirče ime biše, u tomu boju nahodeći se i Marko pogibe od rečenoga bana kod vode Marice, primivši jednu strilu u grlo… (Razgovor, 219).

Valja usporediti “sliku” ilirskog i Kačićeva Panteona. Među ilircima Kraljević je Marko uživao golemu popularnost, dok su se franjevački pisci prema tom “junaku” odnosili s manjom ili većom distancom, s obzirom na njegov odnos spram Turaka, kao i na moralne karakteristike lika koje se suviše jasno udaljuju od zasada kršćanske etike. “Rang narodne poezije u vrijeme ilirizma bio je već u potpunosti ustaljen i njeni ondašnji primaoci bili su spremni prihvatiti njen posebni etos i hijerarhije vrijednosti. Otvorenost romantizma prema alternativnim kulturama obuhvaćala je i otvorenost spram alternativnih etika” (Rapacka, 123).

Kraljević Marko prisutan je u epskoj poeziji gotovo svih balkanskih naroda. Albansko i Grčko narodno pjesništvo ne pozna Kraljevića Marka, ali zna za junaka Akritesa (grč. Ακρίτης) koji radi iste stvari kao Kraljević Marko.²¹

U bugarskim legendama o Krale Marku (Крали Марко) utkani su dijelovi brojnih starijih poganskih vjerovanja i mitova. Većina tih priča i predaja nastala je od 14. do 18. stoljeća. Od svih bugarskih epskih pjesama o Kraljeviću Marku, vjerojatno je najljepša ona o tome kako je Marko izgubio snagu (Марко Крале си ја губи силата), nju je zabilježio makedonsko-bugarski učitelj i sakupljač narodnog blaga Trajko Cvetkov Kitančev u Resenskom kraju. Po makedonsko-bugarskom filologu i slavistu Krsti Petkovu Misirkovu, pjesme o Kraljeviću Marku iz Makedonije a naročito one iz Srbije zvane bugarštice, nastale su pod utjecajem bugarske muzike na srpski folklor.²²

Lik Kraljevića Marka se vrlo rano proširio i do hrvatskih zemalja i ušao u narodno pjesništvo. Najstariji zapis cjelovite pjesme o Kraljeviću Marku potječe od Petra Hektorovića, koji je u Ribanju i ribarskom prigovaranju zapisao glasovitu bugaršticu o Kraljeviću Marku i bratu mu Andrijašu.

Dva mi sta siromaha dugo vrime drugovala, / Lipo ti sta drugovala i lipo se dragovala, / Lipo plinke dilila i lipo se razdiljala, / I razdiliv se opet se sazivala. / Već mi nigda zarobiše tri junačke dobre konje dva siromaha, / Tere sta dva konjica mnogo lipo razdilila. / O tretjega ne mogoše junaci se pogoditi / Negli su se razgnivala i mnogo se sapsovala. / Ono to mi ne bihu, družino, dva siromaha, / Da jedno mi biše vitez Marko Kraljeviću, / Vitez Marko Kraljeviću i brajen mu Andrijašu, mladi vitezi / Tuj si Marko potarže svitlu sablju pozlaćenu / I udari Andrijaša brajena u sardašce. / On mi ranjen prionu za njegovu desnu ruku / Tere knezu Marku potihora besijaše: / Jeda mi te mogu, mili brate, umoliti, / Nemoj to mi vaditi sabljice iz sardašca, mili brajane, / Dokle ti ne naručam do dvi i do tri beside. / Kada dojdeš, kneže Marko, k našoj majci junačkoj, / Nemoj to joj, ja te molim, kriva dila učiniti, / I moj dil češ podati, kneže Marko, našoj majci, / Zašto si ga nigdar veće od mene ne dočeka. / Ako li te bude mila majka uprašati, viteže Marko: / Što mi ti je, sinko, sabljica sva karvava? / Nemoj to joj, mili brate, sve istinu kazovati / Ni naju majku nikako zlovoljiti… (RibPrig, 39-40).

Fra Kačić bio je sklon rodoslovnim konstrukcijama, pa tako tvrdi da su potomci Nemanjića i sinjski Vučkovići, nekad serdarsko-svećenička a potom i poznata alkarska obitelj. Ovako izgleda “arbor ali cablo stare gospodske i pridodostojne kuće Vučkovića”:

Pleme Vučkovića izlazi od Nemana, kako se nahodi u njegovim starim pismim. Od njega izađe Vučko, ter oni, koji se posli rođiše, prozvaše se Vučkovići. Posli razasutja bosanskoga puno godina oni se podiliše ter jedni u Panoniju, a drugi k moru otiđoše, a treći ostadoše u Duvnu, njiovoj didini… (Razgovor, 539)

I u Prvo pismi od vitezova sinjski:

Drugoga ti ja kažem junaka, / svu priliku vojevode Janka, / po imenu Božu Vučkovića, / britku sablju Marka Kraljevića, // koga fale latinska gospoda / i delije slavnoga naroda, / jer junačke glave odsicaše, / tursko robje često dovođaše. // Ali evo zmaja žestokoga, / koji slavi dužda mletačkoga, / po imenu Zeca Vučkovića, /u junaštvu Vuka Brankovića (ib. 693).

I sȃm je fra Andrija bio sklon dotjerivanju vlastita “arbola aliti cabla”. Primamljivo je povezati se s uglednom omiškim uglednicima, osobito ako je jedan knez Juraj (Đura) Kačić bio zet kralja Vladislava Nemanjića.²³ Pouzdano se ne može utvrditi veza obiteji Miošića iz Brista, iz koje je potekao fra Andrija, sa starim Kačićima! Pjesnik je – barem u kasnijim svojim godinama – u tu vezu vjerovao i pozivao se u Razgovoru i u Korabljici na svjedočanstvo stare genealogije Kačića: “Ako li komu mučno mučno virovati, neka se potrudi štiti rečeni arbor u kancelariji makarskoj [u arhivu franjevačkog samostana]. I znadući, da su mnogi od ovoga plemena željni znati njiove prašukundide, dakle za izpuniti [da bih ispunio] njiovu želju evo stare Kačiće na svitlost mećem, koji se u rečenom arboru nahode. Moj je trud, moja muka, moji prašukundidi: narugat mi se niko nejma” (Razgovor, 569).²⁴

Eterović, koji je po arhivima savjesno sabirao vijesti о fra Andriji – a o tome nas obavještava i Tomo Matić (SPH, 27, VII) – našao je u makarskom samostanu izrađeno na velikoj pergameni stablo Kačića, što ga je fra Andrija dao ovjeriti u Mlecima 22. prosinca 1751: u njemu je pjesnik iznio naraštaje od starine do svojega doba, a netko je još i poslije njegove smrti dalje bilježio. Ima dakako pravo Eterović, kad veli, da se genealoškim stablima, iako su potvrđena od državne vlasti, ne može vjerovati za starije naraštaje, ako nema potvrde i s druge strane. U dalje ispitivanje Eterović nije ulazio, ali je iznio neke momente, koji svakako svjedoče da se u fra Andrijino doba u njegovu kraju nije znalo za veze Miošića i starih Kačića. U knjigama i spisima franjevačkih arhiva u Zaostrogu, Sumartinu, Visovcu, Makarskoj i Šibeniku ima koja tisuća potpisa fra Andrijinih, i na osnovi tih potpisa je Eterović utvrdio da se i sam pjesnik prije godine 1751. potpisivao samo “Miošić”, a tek 4. vejače 1751. nalazi se prvi put potpis “Io fra Andrea Cacich”, i to u zaostroškom zapisniku misȃ. Od toga se doba fra Andrija potpisuje sad “Kačić Miošić”, sad samo “Miošić”, a najviše “Kačić”. Ali u službenim ispravama njegova doba drugi ga pišu gotovo uvijek samo “Miošić”. Pa niti franjevci župnici u makarskom kraju nisu pravo vjerovali u veze Miošića s Kačićima, jer je u maticama župȃ Podace, Graca i Baćine, gdje je govor о Miošićima, “Kačić” više puta precrtano, a u podačkoj matici ima pače bosančicom zabilježena napomena, da se oni ne zovu Kačići, nego Miošići.²⁵

Tomo Matić fra Andrijine rodoslovne eskapade benevolentno opravdava. “Želja, da čovjek svoje pređe poveže sa starim uglednim obiteljima, često je znala ljude zavesti na stranputicu, iako nije uvijek moralo biti pri tome upravo proračunanoga varanja; no u drugu ruku se također zna, da mlađi patronimik može s vremenom vrlo lako istisnuti starije prezime” (SPH, 27, VII-VIII). Josip Vončina, kao Kačićev biograf, prema činu da Miošić dodaje prezime slavnih Omišana zauzima ležerni stav. U uvodu Životopisa kaže:

“Biograf Andrije Kačića Miošića nalazi se pred bitnom dilemom: ili da (poput Kačićevih uzora Ivana Tomka Mrnavića i Pavla Rittera Vitezovića) zauzme ležerniji stav prema povijesnoj istini te se prepusti piščevu nastojanju da lozu svojega odabranika prati od pradavnih predaka (koje koljenovićkom ‘arboru’ skloni Kačić slijedi od prvobitnih plemena što su se nekoć opredjeljivala za uniju stare hrvatske feudalne države s Mađarskom), ili pak da iskreno kaže kako je pisac Razgovora ugodnog potekao iz obitelji što je, osiromašena, kao svoj izdanak dala ‘malog brata’ koji će se proslaviti jednom od najpopularnijih knjiga u širokim okvirima kulturne povijesti naroda što želi komunicirati sa subraćom i supatnicima tradicionalno nemirnoga južnoslavenskog prostora” (Razgovor, 12).²⁶

___

¹ Alois Maschek: Geographisch-statistische Repertorium der bewohnten Orte im Königreiche Dalmatien auf Grund amtlicher Daten bearbeitet, J. Woditzka, Zara, 1888, 237.

² (U prvom izdanju XLIX, a u drugom stoji pod brojem XXIX). Stefan Uroš V. Nejaki sin je i nasljednik cara Dušana, posljednji iz loze Nemanjića. U njegovo vrijeme slabi središnja vlast. Pretpostavlja se da je umro 2. ili 4. prosinca 1371. godine, vjerojatno poslije bitke na Marici. Za vrijeme njegove vladavine, 1365. godine, za suvladara je okrunjen kralj Vukašin Mrnjavčević s očekivanjem da će njegovi potomci (Marko Mrnjavčević) naslijediti carsko prijestolje jer Uroš nije imao potomaka. Uroš je morao voditi bitku za svoja nasljedna prava. Najozbiljniji protivnik mu je bio Simeon Nemanjić, Dušanov polubrat. Iako je cjelokupna srpska vlastela i crkva stala na Uroševu stranu na državnom saboru u Skoplju 1357. godine, Simeon vojno daleko snažniji, sebi je dodijelio carske dostojanstvene oznake i zavladao Epirom i Tesalijom. Mladi Uroš je uz podršku svoje majke Jelene, pa donekle i Dubrovčana, uspio spasiti svoje vladarsko naslijeđe. Ubrzo, srpska država je podijeljena na dva carstva, Uroševo i Simeonovo. U većem dijelu koji je obuhvaćao sve stare srpske zemlje vladao je Uroš. Za našu je temu važno da je Uroš prvi počeo baviti rudarstvom, posebno eksploatacijom srebrenih majdana u Brskovu, i to, po svoj prilici, pomoću saskih rudara koji su ispred Tatara prebjegli iz Erdelja u Srbiju. Prvi kapital za taj posao davali su Dubrovčani i Kotorani kao komisionari Mlečana. Možda je upravo zbog nekog financijskog pitanja i došlo do kasnijih sukoba između Kralja i Republike Sv. Vlaha. Srpski srednjevjekovni novac počinje od kralja Uroša. On je prvi počeo kovanje srebrenih dinara, po ugledanju na mletačke matapane. Tim je srpska država primila, i u novčanom pogledu, zapadnjački karakter. Preko Kotora i Dubrovnika uputila i svoj glavni izvoz ne samo rudarskih, nego i drugih domaćih sirovina, uglavnom stočarskog porijekla (meso, vuna kože, sir, vosak i sl.).

³ Kačić je pogrešno označio položaj Mrnjavaca. Oni su sjevernije od Opanaka, dakle dalje od mora, prema tome “više”, a ne “niže” – Opanaka (Ujević, 369).

⁴ Konstantin Jireček: Spomenici srpski, Spomenik, 11 (1892).

⁵ Id. Šafařík, u: Krátké letopisy srbské (51-89), 71.

⁶ Mȑnjāvčević – “Familienname des Königs Wukaschin, cognomen regis Vukašini” (SrRj, 372). Donosi se i jedan stih iz pjesme Uroš i Mrnjavčevići (u naslovu vjerojatno omaškom – Mrljavčevići). Ćuti nejak carević Urošu, / ćuti d’jete, ništa ne besjedi, / jer ne smije od tri bratijenca, / bratijenca, tri Mrnjavčevića (NpjV, 2, 121).

⁷ Mihailo Dinić: Relja Ohmučević – istorija i predanje, ZbRVI, 9 (95-118), 112.

⁸ I Mihovil Pavlinović u tekstu Hrvatsko pravo – besjeda na slavi imoske čitaonice (1870) zapisuje kao bilješku: “U župi Lovreću ima selo Mrnjavci, gdje se pripovida da je rod Kraljeviću Marku; ispod kuća kaže se mjesto odkle dokle je Marko vladao.” (Mihovil Pavlinović: Izabrani politički spisi /ur. Nikša Stančić/, GM-NN, Zagreb, 2000, 168).

⁹ Vjeko Vrčić: Plemena Imotske krajine, Franjevački samostan, Imotski, ²1996, 144.

¹⁰ Mrnjavac: Bočaki (Konjščina) 18/2, Brela 10/6, Ilova (Kutina) 1/1, Jušići (Matulji) 4/1, Knin 4/1, Lički Osik (Gospić) 4/1, Omiš 1/1, Podgradina (Slivno) 1/1, Rijeka 10/3, Split 6/2, Starigrad (Koprivnica) 4/1, Zagreb 16/4. Mrnjavec: Donja Dubrava 5/2, Veliki Otok (Legrad) 3/1. Mrnjavčić: Karane (Križevci) 1/1, Križevci 7/2, Našice 3/1, Pavlovec Ravenski (Križevci) 13/4, Veliki Raven (Križevci) 7/2, Vrbovec 4/1, Zagreb 10/6. Mrnarević: Dubrovnik 11/6, Komletinci (Otok – Vuk. srij. žup.) 3/1, Vinkovci 6/2, Visočani (Dub. primorje) 1/1 (HrPrez, 2, 156).

¹¹ Rijedak je impf. mrmaljati (= mrmljati). U ARj (7, 71) donosi se samo primjer Stjepana (Stipana) Markovca Margitića Jajčanina iz bosančicom pisane zbirke Ispovid karstjanska (Mlecie, 1704, 14), zvana Stipanuša (Ako li sam i poslušao, i to sa zlom, mrmaljajući). U Istri mŕmelj (gen. mŕmelja – “murmurator”)·označuje čeljade koje mrmlja (ČKS, 1, 35). U Lici mmljalica·- “mrmljiva ženska” (ARj, 7, 72), a mmnjalac, mȑmljavac, mmljalo i mmnjatelj – “muška osoba što mrmlja” (ib.). Štȍ bȋ s mmljalⁱcōm /mjesto Bunić/ (GjiLike,54). Adj. mrmnjateljan – “mrmljav, ogovarateljski, klevetnički”, u ARj samo potvrda iz Korizmenjaka, glagoljske knjige štampane u Senju 1508. (O jaziče razvratni, o pse mrmnjateljni, ti jiš vazda meso i piješ krv iskrnjih, kih ozloglasiš). Uz impf. mmnjati stariji je oblik mmnjiti – “rikati, vikati, derati se…” (ARj, 7, 74).

¹² Šimundić ima “jasnu sliku” Lovrećana pa zanemaruje neka teorijska pitanja (Saussure). Primjerice, je li izvorno načelo u pojavljivanju riječi u jezicima utemeljeno na onomatopejskim oblicima, to jest jesu li u svojim prvim oblicima nastalim pojavljivanjem jezične djelatnosti svi jezični znakovi bili tipa murmurer (mrmljati, mumljati, gunđati, žuboriti itd.), a od kojih je velika većina od tada izgubila svoj mimofonički sadržaj? Brojni znanstveni radovi pokazuju da je leksička motiviranost puno opipljivija nego što se to o njoj obično misli te da je njezin unutarnji sklop dublji i kompleksniji, bez obzira na to što tradicionalna koncepcija onomatopeje nudi oprečan stav: označitelji jednoga jezika ujedno su njegovi zvukovi i pokreti.

¹³ Mate Šimundić: Mrnjavci·i·Mrnjavčevići, “Đakovački vezovi” (Jubilarna revija 1967-1991), Đakovo, 5. srpnja 1991, (96-98). Šimundić još dodaje da nikakvom smetnjom ne mogu biti osobna imena Vukašin i Uglješa. “Istina je, već ih dugo vremena ne nadijevaju Hrvati, stoga se čini da su isključivo crnogorska i srpska. No, gledano unazad, stanje je drugačije. Do polovice XVI. st., točnije do Crkvenoga sabora u Tridentu, nije bilo nikakve razlike u osobnim imenima među Hrvatima, Crnogorcima i Srbima. Pored toga svjedoče to i suvremena hrvatska prezimena Uglešić/Uglješić, Uglešin, Ugliš/Ugljiš, i Vukaš, Vukaša, Vukašin, Vukašina, Vukašinec, Vukašinov, Vukašinović. Dakako, ista se nalaze i među Crnogorcima i Srbima. Uroš je ime što je nastalo od mađ. ur – gospodin. Od njega su naša prezimena Urm i Urmović pored Urošević” (ib.).

¹⁴ Matija Mesić: Gradja mojih razprava u “Radu”: Listine i izprave, Starine, 5 (109-288), 217.

¹⁵ MSHSM, 20, 464 (Radoslav Lopašić: Spomenici hrvatske krajine, knj. 3).

¹⁶ Radoslav Lopašić: Bihać i Bihaćka krajina – mjestopisne i poviestne crtice, MH. Zagreb, 1890, 223 [reprint: MH, 1943; DINA, Bihać, 1991; Offset Markulin, Zagreb, 1995].

¹⁷ Radoslav Lopašić: Oko Kupe i Korane – mjestopisne i povjestne crtice, MH, Zagreb, 1895, 205. [reprint: Gradska biblioteka “Ivan Goran Kovačić”, Karlovac 1988].

¹⁸ Cf. Tomo Maretić: Kosovski junaci i događaji u narodnoj epici, Rad, 97 (69-181).

¹⁹ Franjo Rački: Boj na Kosovu – uzroci i posljedice, Rad, 97 (69-181), 63.

²⁰ Ib., Maretić, 72. (v. bilj. 72).

²¹ Cf. Γεώργιος Ι. Θανόπουλος: Ο Διγενής Ακρίτης Escorial και το Ποντιακό δημοτικό τραγούδι: Κοινά τυπικά, μορφολογικά και τεχνοτροπικά στοιχεία της ποιητικής τους, Αρμός, Αθήνα, 2010. Robert Elsie: Histori e Letërsisë Shqiptare, përktheu nga anglishtja Abdurrahim Myftiu (History of Albanian Literature), Dukagjini, Tiranë & Pejë, 1997.

²² Кръстьо Мисирков: Южнославянските епически сказания за женитбата на крал Марко сред южните славяни, с. 6., Одеса, 1909. Cf. Велико Йордановъ: Крали-Марко въ българската народна епика, Сборник на бългаското книжовно дружество, vol. 1 (CIII+227), Държавна печатца, София, 1901. Димче Најчески: Анализа на народната епска песна “Марко Крале ја губи прежната сила”; LitZb, god. 11 (1964), 3. Душко Наневски: Раѓање на метафората, Мисла, Скопје, 1982. Ѓоко Здравески: Марко Крале си ја губи силата – ден потоа (Интерпретација на песната “Одземање на силата” од Блаже Конески), Блесок, br. 61-62, 2008. (http://www.blesok.mk). Зборник од XIX Конгрес на Сојузот на здруженијата на фолклористе на Југославија, Крушево, 1972. (ur. Kiril Penušliski i Blaže Ristovski), Скопје, 1977. Slovenski folklor i folkloristika na razmeđi dva milenijuma, Zbornik radova sa međunarodnog naučnog simpozijuma održanog 2-6. oktobra 2006. godine (ur. Ljubinka Radenković), SANU, Balkanološki institut, p. iz. 101, Beograd, 2008. Maja Bošković-Stulli: Bugarštice, NU, 41/2 (9-51). John S. Miletich: The Bugarštica – a bilingual anthology of the earliest extant South Slavic folk narrative song, (Illinois Medieval Studies, vol. 3), University of Illinois Press, Urbana, 1990. Josip Kekez: Bugaršćice, starinske hrvatske narodne pjesme, ČS, Split, 1978.

²³ Spomen sela Kučića (Omiška općina) nalazi se u povelji raškoga i dukljanskoga kralja Vladislava, koju je on upravo “na Cetini u Kučićima” 23. lipnja 1237. izdao Splićanima. Taj pravni čin, kako stoji u povelji, izvršen je “prid knezom velijem Giurgem” i više po imenu i službi spomenutih dužnosnika iz kraljeve pratnje. Mihailo Dinić (Tri povelje iz ispisa Ivana Lučića, ZbFFBg, 3, 1955) smatrao je da bi spomenuti Juraj bio ili dukljanski knez Georgije, po rodu Nemanjić, ili možda “knez Đura Kačić, zet kralja Vladislava”. Taj podatak analizira don Slavko Kovačić u listu Zov rodnih ognjišta (2005, br.1, 20).

²⁴ “Kačići od puno su vikova u Dalmaciji, kako se štije u Luciju i u životu svetoga Arnira. Bihu u vrime kralja ungarski velici i puno mogući, zapovidajući u gradovim od Dalmacije kakono knezovi, a u nika vrimena namisto bana zapovidaše banovinam kakono bani, navlastito Juran, Nikola, Kajalisio, Koloman, Brenkon, Saracen, Domaldo, Petar, Primislav, Osorio, Dragan, Stanoje, Vukmir, Ivan i ostali mnogi, koje ako želiš inati, štij Lucija i ostale pisaoce dalmatinske…” (ib.).

²⁵ Karlo Eterović: Fra Andrija Kačić Miošić na temelju novih istraživanja, Knjižara Jadran, Dubrovnik, 1922, 4-5, 57-58.

²⁶ Stipe Botica u opsežnoj monografiji o Kačiću ne osvrće se na genealoške konstrukcije. Tu i tamo općenito zaključi da se “sklonost genealogijama može razumjeti samo kao metodološko načelo, odnosno genealogija kao stereotip jer je u naravi genealoških koncepcija da se u obradi ide što dublje u prošlost, pa makar se time izravno išlo u mitološko-poetološku viziju. Svi genealozi vole ‘igre’ iz daleke prošlosti, domišljanja i legendarne konstrukcije, a novije vrijeme zahvaćaju u naravnoj zbilji” (Botica, 73). Ili: “Nije pouzdano utvrđeno što je motiviralo Kačića za genealoške obrade” (ib., 94).

___

Literatura

(Kratice koje se nalaze u tekstu, ovdje su označene masnim slovima na početku retka. Ostala literatura, uputnice i sl. navode se u bilješkama. U uglatim zagradama donose se informacije o drugim izdanjima)

ARj – Rječnik hrvatskoga ili srpskoga jezika, 1-23, JAZU, Zagreb, 1880-1976.

Bogat – Jerolim Kavanjin (Girolamo Cavagnini): Bogatstvo i uboštvo (pr. Josip Aranza), SPH, knj. 22, 1913.

Botica – Stipe Botica: Andrija Kačić Miošić, ŠK-FF Zagreb- Zbornik “Kačić”, Zagreb, 2003.

ČKS – Davorin Nemanić: Čakavisch-kroatische Studien, 1-3, Sitzung, 1883, 104 (363-428), 1884, 105 (505-572), 1885, 108 (167-230).

DAI – Porfirogenet // Constantinus Porphyrogennitus VII: De administranto imperio liber (O upravljanju carstvom, prijevod i komentari Nikola pl. Tomašić; grčki izvornik i engleski prijevod Gyula Moravcsik, R. J. H. Jenkins), Dom i svijet, Zagreb, 2003. [kritičko izdanje: Gy. Moravcsik, Center for Byzantine Studies, Harvard University, Washington, 21985].

Dinić – Mihailo J. Dinić: Iz Dubrovačkog arhiva, 1-3, ZbIJKS, 17, 20, 22, SANU-ND, Beograd, 1957-1967.

Dukljanin – Ljetopis Popa Dukljanina – Latinski tekst sa hrvatskim prijevodom i “Hrvatska kronika” (pr. Vladimir Mošin et al.), MH, Zagreb, 1950. [Ferdo Šišić: Letopis Popa Dukljanina, SKA, p. iz. knj. 67, Beograd, 1928.; Ljetopis Popa Dukljanina (pr. Slavko Mijušković), Grafički zavod, Titograd, 1967].

GjiLike – Dragan Pavlica: Tvorba imenica u govoru Srba jugoistočne Like, SDZb, 53 (1-187).

HrPrez – Hrvatski prezimenik – pučanstvo Republike Hrvatske na početku 21. stoljeća, 1-3, (pr. Franjo Maletić, Petar Šimunović), GM, 2008.

JirIS – Konstantin Josef Jireček: Istorija Srba; 1-2 (Politička istorija do 1537. godine; Kulturna historija, preveo Jovan Radonić), fototipsko izdanje, Neven, Beograd, 2006. [Geschichte der Serben, Bd. 1 (bis 1371), Bd. 2 (1371-1537), F. A. Perthes, Gotha, 1911-1918; reprint: A. M. Hakkert, Amsterdam, 1967; Staat und Gesellschaft im mittelalterlichen Serbien – Studien zur Kulturgeschichte des 13.-15. Jahrhunderts, Denkschrift, Bd. 56, Abh. 2-3, Bd. 58, Abh. 2, Bd. 64, Abh. 2, Wien, 1912-1921, reprint: Zentralantiquariat der DDR, Leipzig, 1974; Istorija Srba, 1-4, Gece Kona, Beograd, 1922-1923; drugo ispravljeno i dopunjeno izdanje, 1-2, NK, Beograd, 1952; reprint: Slovo ljubve, Beograd, ³1984; Prosveta, Beograd, 1988; Zmaj, Beograd, 1990].

Kravar – Zoran Kravar: “Razgovor ugodni” ili knjiga od bojeva (predgovor 5-20), Andrija Kačić Miošić (izbor), Konzor, Zagreb, 1996. [“Razgovor ugodni” iliti knjiga od bojeva, u: “Sinfonija domestica”, Thema, Zadar, 2005. (73-86)].

Lucius – Ivan Lučić (Ioannis Lucii Dalmatini; Lucich): De regno Dalmatiæ et Croatiæ, libri sex, Apud Ioannem Blaeu, Amstelædami, 1666. [O kraljevstvu Dalmacije i Hrvatske, (pr. Bruna Kuntić-Makvić et al.), VPA (Latina et Graeca), Zagreb, 1986].

NpjV – Vuk Stef. Karadžić: Srpske narodne pjesme, 1-6, Štamparija Jermenskog manastira, Beč, 1841-1866; 7-9, Beograd, 1900-1902. Knj. 1. u kojoj su različne ženske pjesme, 1841. Knj. 2. u kojoj su pjesme junačke najstarije, ²1845. Knj. 3 u kojoj su pjesme junačke srednjijeh vremena, ²1846… [reprint: Nolit, Beograd, 1977; Srpske narodne pjesme, 1-4, Prosveta, Beograd, 1953-1954].

Orbini – Mavro (Mauro) Orbini: Il regno de gli Slavi hoggi corrottamente detti Schiavoni – e in particolare veggonsi i successi de’Rè, cheanticamente dominarono in Dalmatia, Croatia, Bosna, Servia, Rassia, & Bvlgaria, Appresso Girolamo Concordia, Pesaro. 1601. [Kr. Slovena (preveo Zdravko Šundrica, komentari Sima Ćirković), SKZ, Beograd, 1968; Kr. Slavena (pr. Franjo Šanjek, prevela Snježana Husić), GM-NN, Zagreb, 1999].

Pribojević – Vinko Pribojević (Vincentius Priboevius): De origine successibusque Slavorum, Per Ioannem Antonium et fratres de Sabio, Venetiis, 1532. [O podrijetlu i zgodama Slavena (pr. Grga Novak, preveo Veljko Gortan), KK, Split, ²1991.

PTJ – Milan Nosić: Rječnik posuđenica iz turskoga jezika, Maveda, Rijeka, 2005.

Rapacka – Joanna Rapacka: Popularne kodifikacije domaće tradicije – iz problema oblikovanja vizije nacionalnog prostora, DHvK, 21 (121-127).

Razgovor – Andrija Kačić Miošić: Razgovor ugodni naroda slovinskoga [i: Matija Antun Reljković: Satir iliti divji čovik], (pr. Josip Vončina), SNL, Zagreb, 1988. [SPH, knj. 27 (pr. Tomo Matić); Razgovor… (pr. Odbor za Kačićev spomenik), Zagreb, 1889; reprint: Stih, Zagreb, 2004].

RibPrig – Petar Hektorović: Ribanje i ribarsko prigovaranje (pr. Frano Čale), ŠK, Zagreb, 1974. [Pjesme Petra Hektorovića i Hanibala Lucića, SPH, knj. 6, 1874; Djela Petra Hektorovića (pr. Josip Vončina), SPH, knj. 39, 1986].

RKSS – Đuro Daničić: Rječnik iz književnih starina srpskih, 1-3, u Državnoj štampariji, Biograd, 1863-4. [reprint: Akademische Druck und Verlagsanstalt, Graz, 1962; “Vuk Karadžić”, Beograd, 1975].

SrRj – Vuk Stef. Karadžić: Srpski rječnik istumačen njemačkijem i latinskijem riječima, Štamparija Jermenskoga manastira, Beč, ²1852. [reprint: Nolit, Beograd, 1977].

Šafařík – Pavel Josef Šafařík: Památky dřevního písemnictví Jihoslovanův, Nákladem Bedřicha Tempského, Praze, 1873.

Tuberon – Ludovik Crijević Tuberon (Aloysius de Crieva, Cerva, Cervinus): Komentari o mojem vremenu (preveo Vlado Rezar), Hrvatski institut za povijest, Zagreb, 2001. [Prvo izdanje: Commentariorum de rebus, quae temporibus eius in illa Europae parte, quam Pannonii et Turcae eorumque finitimi incolunt, gestae sunt, libri XI…, Impensis Claudij Marnij & hearedum Ioannis Aubrij, Francofurti, 1603; četvrto izdanje: Commentaria suorum temporum, Ex typographia privilegiata Caroli Antonii Occhi, Rhacusii, 1784].

Ujević – Ante Ujević: Imotska krajina, MH, Imotski, ²1991.

Kratice nakladničkih cjelina, zbornika, časopisa…

Anali – Anali Zavoda za povijesne znanosti HAZU u Dubrovniku (Anali Historijskog instituta JAZU u Dubrovniku, Anali Historijskog odjela Centra za znanstveni rad JAZU u Dubrovniku; Anali Zavoda za povijesne znanosti IC JAZU u Dubrovniku; Anali Zavoda za povijesne znanosti JAZU u Dubrovniku), Dubrovnik, 1952. i d.

ArhVj – Arhivski vjesnik (središnji hrvatski arhivistički časopis), Zagreb, 1899. d.

Arkiv – Arkiv za pověstnicu [povjestnicu] jugoslavensku (ur. Ivan Kukuljević Sakcinski), 1-12, Zagreb, 1851-1875.

ASPh – Archiv für slavische Philogie, 1-42 (ur. Vatroslav Jagić), Weidmannsche Buchhandlung, Berlin, 1876-1929.

CM – Colloquia Maruliana (godišnjak), Marulianum, centar za proučavanje Marka Marulića i njegova humanističkoga kruga, KK, Split, 1992. i d.

Commemoriali – I libri commemoriali della Repubblica di Venezia, Regesti, 1-8 (ur. Riccardo Predelli, Pietro Bosmin), Archivio di Stato di Venezia, Venezia, 1876-1914.

CSI – Croatica et Slavica Iadertina (godišnjak), časopis Odjela za kroatistiku i slavistiku, Sveučilište u Zadru, Zadar, 2005. i d.

Denkschrift – Denkschriften der Kaiserlichen Akademie der Wissenschaften, Philosophisch-Historische Classe, [Akademie der Wissenschaften], K.k. Hof- und Staatsdruckerei [etc.], Wien, 1850. i d.

DHvK – Dani Hvarskog kazališta (zbornik, godišnjak), KK, Split, 1975. i d.

EtTr – Etnološka tribina (godišnjak), Hrvatsko etnološko društvo i Odsjek za etnologiju i kulturnu antropologiju Filozofskog fakulteta, Zagreb, 1970. i d.

GZM – Glasnik Zemaljskog muzeja BiH, Sarajevo, 1889-1943. Nova serija 1945. [Od 1946. do 1953. bile su izdvojene Društvene nauke, a od 1954. one se dijele na Istoriju i Etnografiju (1954-1957) i Arheologiju (1954-). Od 1958. kreće zasebno i Etnologija. Tri osnovna smjera (Prirodne nauke, Arheologija i Etnologija) sačinjavaju današnju formu GZM].

HZb – Historijski zbornik, časopis Društva za hrvatsku povjesnicu [Povijesno društvo Hrvatske], Zagreb, 1948. i d.

LibReform – Monumenta Ragusina – libri reformationum, 1-5 (1879-1897), MSHSM, 10, 13, 27-29.

Listine – Šime (Sime) Ljubić: Listine o odnošajih izmedju južnoga slavenstva i Mletačke Republike, 1-10+index (1868-93), MSHSM, 1-5, 9, 12, 17, 21, 22, 24.

LitZb – Литературен збор, Друштво за македонски јазик и литература, Скопје, 1954. i d.

MonMont – Monumenta Montenegrina (Iz prošlosti Crne Gore; pr. Vojislav D. Nikčević), 1-19, Istorijski institut Crne Gore, Podgorica, 2001-2009.

MSHSM – Monumenta spectantia historiam Slavorum meridionalium (povremena publikacija JAZU/HAZU), Zagreb, 1868. i d.

NU – Narodna umjetnost (Institut za narodnu umjetnost; Godišnjak Zavoda za istraživanje folklora Instituta za filologiju i folkloristiku), Zagreb, 1962. i d.

PrKJIF – Prilozi za književnost, jezik, istoriju i folklor, Filološki fakultet, Beograd, 1921. i d.

Rad – Rad (povremena publikacija JAZU/HAZU), Zagreb, 1867. i d.

RS – Ricerche slavistiche, Università di Roma [“Sapienza”], Roma, 1952-1999 (vol. 1-46), n. s. 2003. i d.

SDZb – Srpski dijalektološki zbornik, SKA/SANU, Beograd, 1905. i d.

Sitzung – Sitzungsberichte der Philosophisch-Historischen Klasse der Kaiserlichen Akademie der Wissenschaften (Akademie der Wissenschaften in Wien), Verlag d. Österreichischen Akad. d. Wiss., Wien, 1848. i d.

SPH – Stari pisci hrvatski, JAZU/HAZU, Zagreb, 1869. i d.

Spomenik – Spomenik (povremena publikacija SKA/SANU; Razred II – Filosofsko-filološke, društvene i istoriske nauke), Beograd, 1888. i d.

SSlS – Sagners Slavistische Sammlung (Publiziert werden slavistische Nachdrucke, Editionen und Monographien in hochwertiger traditioneller Ausstattung, ur. Peter Rehder), Otto Sagner, München, 1974. i d.

Starine – Starine (povremena publikacija JAZU/HAZU), Zagreb, 1869. i d.

ZbFFBg – Zbornik [radova] Filozofskog fakulteta (Univerzitet u Beogradu), NK, Beograd, 1948-1979.

ZbIJKS – Zbornik za istoriju, jezik i književnost srpskog naroda [l. odeljenje (Spomenici na srpskom jeziku) 1902. i d.; 2. odeljenje (Spomenici na stranim jezicima), 1904-1985; 3. odeljene (ND /etc./), 1932-1942, 1950-1960], SKA/SANU, Sr. Karlovci-Beograd.

ZbRVI – Zbornik radova Vizantološkog instituta (godišnjak), SANU, Beograd, 1952. i d.

Sv. Sava među katolicima

Devijantnost najviših crkvenih krugova, po Crijevićevim riječima, dotle je dotjerala da se za obavljanje papinske časti prikladnijim smatra kardinal koji je nadmoćniji imutkom, što je uistinu dokaz da za poštenje i učenost u Rimu nema mjesta.¹ Zbog pokvarenosti Rima ugled Crkve potpuno je poljuljan što nadalje baca ljagu na svećenički poziv uopće. Tako kaže: Svećeničko je ime, kako zbog drugih zlodjela, tako ponajviše zbog nezasitne pohlepe postalo toliko omraženo – osobito kod Čeha, koje naši, spomenuli smo, nazivaju hereticima – da svećenike nazivaju pljačkašima svih naroda. Tvrde, naime, da ako bilo koji kršćanin krene u Rim obaviti svoj posao, taj se kući vraća bez novčića u džepu: papa je, naime, prisvojio pravo dodjeljivanja i potvrđivanja i najmanje svećeničke službe, sve zbog svoje žudnje za stjecanjem novca. S druge strane, poslanik Apostolske Stolice bilo kuda da krene, vraća se u Rim pretovaren zlatom stečenim na nepravedan način.² Tuberona osim toga osobito pogađa razdor koji vjera stvara medu ljudima. Na više mjesta on s gorčinom utvrđuje da ljude ništa ne razdvaja više od razlika u vjeri i obredu,³ te zaključuje: kao što ista vjera ljude silno veže, tako se u većine smrtnika, ako štuju različite svetinje, običava roditi mržnja kakvom se međusobno mrze nemušte životinje različitih vrsta.⁴

Govoreći o pravoslavlju i katoličanstvu, odnosno o tomu koji od ta dva obreda osigurava “vječni život”, kaže da razlika u obredu ne utječe na postizanje sreće koja kršćane očekuje na drugom svijetu, samo ako se ljudi drže one pobožnosti koju su božanskim duhom nadahnuti apostoli raznijeli širom svijeta.⁵ No ipak, u stvarnosti je sve drukčije pa katolici i pravoslavci bilo zbog vlastite ludosti, ili zbog nekakve srdžbe Božje prema kršćanskomu svijetu, jedni druge smatraju bezbožnicima i bogohulnicima koje zbog raskolništva treba izopćiti, premda obje Crkve, ako se zanemari pogubno nadmudrivanje riječima, jednako razmišljaju o Bogu, razlikujući se tek crkvenim obredom, a ne vjerom. Jer tko bi mogao zanijekati da Grčka crkva nije, jednako kao i Rimska, iznjedrila Bogu premile muževe, koje su crkveni oci prozvali svecima, a čije rođendane kršćani rimskog obreda ne bi zasigurno slavili da se kršćani grčkog obreda razlikuju po njih u vjeri.⁶

Što je Crijeviću znači toponim Illyricum, odnosno što podrazumijeva pod etnonimom Illyrici? Na početku Komentara naći ćemo definiciju: Od dalmatinske obale koju oplakuje Jadransko more sve do rijeke Drave nalazimo iliričke narode, koje Ugri dijelom nazivaju Hrvatima, dijelom Slavoncima, a dijelom Rašanima.⁷ Drugim riječima to bi trebalo protumačiti kao prostore Dalmacije, Hrvatske, Bosne i Slavonije. Termin pokriva i Srbe, barem kako to ova rečenica prikazuje. Dapače, uskoro kaže da se i danas velik dio Ilirika naziva Raškom.⁸ Dalje prateći tekst Komentara koncepcija u pojedinim segmentima postaje još određenijom. Tako dobivamo eksplicitnu potvrdu da se prostor između Une i Drine, koji se naziva Bosnom i dijelom je pod ugarskom, a dijelom pod turskom vlašću, smatra dijelom Ilirika.⁹ Sporno pak područje Dalmacije, koje se kod nekih humanističkih autora luči od pojma Ilirika, kod Crijevića se još jednom potvrđuje kao integralni dio ilirskog teritorija. Naime, kaže da su Turci osvojili …gotovo čitav Ilirik, osim obalnog pojasa Dalmacije.¹⁰ Nadalje, vidimo da Ilirik naseljavaju i nomadi Vlasi,¹¹ te da bi se i njih trebalo identificirati kao dio semantičkog sadržaja etnonima Illyrici. U tom je smislu zanimljiva i rečenica u kojoj se osvrće na gradove Skadar i Lješ: Naime, iako se ti krajevi nalaze u Iliriku, ipak ih poglavito naseljavaju oni koje narod naziva Albancima.¹² Jasno je, dakle, da područje Albanije za Crijevića geografski pripada pod zajednički nazivnik Illyricum, no da u njegovoj koncepciji albansko stanovništvo Ilirika ipak ne pripada pod skupni etnonim Illyrici. Po tome naslućujemo da se opseg sadržaja etnonima Illyrici ne određuje prvenstveno po geografskom načelu, odnosno da nije nužno da onaj tko nastava Ilirik ujedno bude i obuhvaćen etnonimom Illyricus, nego da taj naziv općenito označava slavofono stanovništvo s opisanih prostora, bez obzira na njihovu narodnost ili vjeru. Štoviše, važnost jezičnog kriterija u određivanju sadržaja etnonima Illyrici vidljiv je i u spomenutom primjeru o rasprostranjenosti iliričkih naroda. Naime, na umu moramo imati određenje: Od Drave počinje ugarski jezik…¹³ Dakle, pri definiranju sjeverne granice Ilirika u prvom redu stoji snažna jezična barijera koja bi trebala biti granicom što odvaja Ilirik od Panonije, a vjerojatno tek potom je ona prirodna “međa” koja dijeli ta dva prostora, a to je rijeka Drava.

O Raškoj, tj. Stevanu Nemanjiću, Crijević piše:

…budući da je država zbog škrta tla oskudijevala hranom, počela je, tištena oskudicom, mnogo jače nego prije nastojati oko moreplovstva, te žito dovoziti brodovima, i, kako je uobičajeno, jednu robu mijenjati za drugu. Zbog toga osobito steknu zakratko ogromno bogatstvo, a prvaci Ilirika od njihove robe izvuku mnogo koristi i naslade.

Zaista su stari Dubrovčani susjedne kraljeve tako obasipali uslugama, da im je po pobožnosti znamenit muž Stevan Nemanjić, koji je u to vrijeme zapovijedao Bosancima u Iliriku, potaknut uslugama kojima su Dubrovčani stekli njegovu zahvalnost, darovao velik dio stonskoga teritorija s čitavim poluotokom, koji je dobio ime prema kaštelu zvanom Rtanj (Tuberon, 95 /Lib. 5, p. 112/).¹⁴

Godine 1525. dominikanac Vinko Pribojević održao je u svom Hvaru govor o podrijetlu i zgodama Slavena, koji je, kada je nakon nekoliko godina (1532) objavljen u Veneciji, u ondašnjem humanističkom ozračju doživio znatan čitateljski uspjeh. Orbini je bio upoznat s tim djelom, štoviše na njemu temelji svoje ideje o slavenstvu kao jedinstvenoj o moćnoj nacionalnoj zajednici. I u svojoj raspravi Il Regno der gli Slavi nema sumnje koristi Pribojevićev govor De origine successibusque Slavorum. Orbini, kao i u slučaju rukopisa Commentaria suorum temporum Ludovika Crijevića Tuberona, ni jednom riječju ne spominje Vinka Pribojevića kao vrelo svojih povijesnih informacija, iako je lako dokazati da je u svoje djelo inkorporirao njegove odlomke od po nekoliko stranica.¹⁵ Uostalo, Orbini “prihvaća Pribojevićevu ideju o istovjetnosti Slavena i Ilira i njihovu razlikovanju od Grka. Postavke hvarskog dominikanca o etnogenezi Slavena, dijelom utemeljene na povijesnim spisima Popa Dukljanina, Tome Arhiđakona i Ludovica Crijevića Tuberona, Orbini nadopunjuje novim razmišljanjima preuzetim od drugih povjesnika” (Šanjek, Kr. Slavena, 35).¹⁶

Pribojević ovako vidi sveslavensku ukupnost.

Dionizije Punjanin kaže o Iliriji: “Ilirska krajina plodna put desne strane se pruža, / Do nje pak ratnička zemlja dalmatinskih hrabrih plemena”.

Neka te ne plaši raznolikost imena, jer je zbog prostranosti krajeva koje su naselili Tirasovi potomci bilo neizbježno da budu nazvani različitim imenima. Pod njihovom je vlašću, da ne spominjem stare nazive pokrajina, bila Rusija, Kašubija, Pruska, Mazovija, Vandalija, Moskovija, Poljska, Šleska, Moravska, Češka, Panonija, Kranjska, Istra, Liburnija, Hrvatska, Dalmacija, Bosna, Raša, Dardanija, Srbija, Mizija i Bugarska, koja se nekoć nazivala Makedonija. Ako im dodaš Tračane, Gete, Dačane i Frižane, koji su (kako kaže Strabon) tračkog roda i govore istim jezikom kao sve te zemlje, upoznat ćeš moć i rasprostranjenost slavenskog roda (Pribojević, 51-52).¹⁷

Pribojevića je nadahnuo šibenski humanistički pjesnik Juraj Šižgorić (Georgius Sisgoreus/Sibenicensis Dalmata), osobito njegova povijesno-zemljopisna prozna rasprava O smještaju Ilirije i o gradu Šibeniku (De situ Illyriae et civitate Sibenici, 1487),¹⁸ kojeg obilato koristi, naravno bez navoda, i Orbini. Iz kruga (dalmatinskih) panslavista, koji su među ostalim zagovarali kršćansko jedinstvo dubrovčani Jakov Lukarević (Luccari), Antun Sasin Bratosaljić, makaranin Ivan Josip Pavlović-Lučić, barski nadbiskup i primas Srbije Andrija Zmajević, šibenčani Dinko Zavorović, Antun i Faust Vračić i mnogi drugi – svakako valja izdvojiti pitoreksni lik Ivana Tomka Mrnavića (Johannes Tomco Marnavich, Marnavitius; pseudonimi Bošnjanin, Bosnensis). Taj šibenski kanonik, zagrebački arhiđakon i naslovni biskup bosanski u svojem historiografskom radu često je koristio krivotvorene isprave, a nije se ustručavao objavljivati “čiste” plagijate. Zastupao je mišljenje da su Slaveni balkanski starosjedioci, te je među Slavene ubrojio Ilire, Tračane i druge, pa i sve rimske careve i ugledne antičke ljude rođene na Balkanu. S pomoću rodoslovlja nastojao je svoju obitelj dovesti u vezu s uglednim obiteljima (Nemanjićima, Mrnjavčevićima i dr.), te shodno tomu napisao je za prvog srpskog arhiepiskopa da je “presjajni izdanak” nemanjićke loze, “koji je u 13. stoljeću, svetiteljskim načinom života, proslavio svoje kraljevsko porijeklo”.

Duhovni autoritet svetog Save u primorju – in maritimae regionis, kako bi rekao “pop Dukljanin” u krajevima od rijeke Cetine do Bojane, gdje se od sjevera prema jugu nižu Paganija, Zahumlje, Travunija i Zeta – od početka 16. pa do kraja 18. stoljeća, bio je iznad katoličko-pravoslavnih razlika. Pokazalo se da je Crkveni raskol 1054, kao demarkaciona kronološka međa suviše formalan događaj, čiji su utjecaji na udaljavanje dvije polovice evropskog kršćanstva bili relativni u odnosu na potonja vjersko-politička događanja.¹⁹

Lik Rastka Nemanjića nije nadahnjivao samo senjske uskoke već i značajne katoličke prelate i kanonike, povjesnike i književnike, osobito na “tromeđi” Dalmacije, Like i zapadne Bosne, kada je slavenski etnički element našao u “križaljci” imperijalnih interesa (osmanlijskog, mletačkog i austrijskog). Pisati o Savi bio je znak ukupne narodne samosvijesti! Za učene katoličke svećenike, kao i za narodnog epskog pjesnika, privlačnost pretkosovskih srpskih dinastija bila je gotovo magnetska. Još sredinom 18. stoljeća papski kancelisti za pastoralni prostor današnje BiH koristili su izraz “Kraljevstvo Bosne i vojvodstvo Svetog Save”, a Rastkova vladavina Humom i njegova slava bili su zgodan razlog kasnijem vladaru iste zemlje, Stefanu Vukčiću Kosači, da se proglasi “hercegom od Svetog Save”.

Ivan Tomko Mrnavić 1630. objavljuje u Rimu hagiografsko djelo Regiae sanctitatis Illyricanae foecunditas [fecunditas, faecunditas], u je kojem dvadeset i dva životopisa svetaca i svetica, kraljevske krvi i “ilirskog” podrijetla. Pod ilirskim ne podrazumijeva samo drevne Ilire, pa čak ni samo Hrvate, nego sve južne Slavene i Mađare, te se među ostalim svecima tu nalaze i kraljevi Stjepan i Vladislav, Stjepanov sin Emerik, Elizabeta, udovica kralja Andrije, sv. Sava, itd. Djelo je ukrašeno bakroreznim slikama grbova Ugarske i kraljevina Hrvatske, Slavonije i Dalmacije, te grbovima Nemanjića i Zahumlja.²⁰ Biografija svetog Save naknadno je “izvađena” i objavljena kao zasebna knjižica u Veneciji 1789. s predgovorom i bilješkama Ivana Pavlovića-Lučića.²¹ Taj isti životopis (Vita S. Sabbae) tiskan je i u djelu Acta sanctorum (Joannes Bolandus) koje je izlazilo u razdoblju od 1734. do 1756.²²

Mrnavić je u nas prvi pokušao uvesti kult sv. Save kao katoličkoga sveca uvjeravajući svoje čitaoce da je carigradski patrijarh, koji je priznavao primat rimskoga pape, postavio Savu da bude crkveni glavar (tamquam alter patriarcha) u krajevima ilirskoga jezika, što su bili pod carigradskom crkvenom jurisdikcijom. Sava je prema tome bio odan Rimu i nastojao je da svoju arhiepiskopiju “ab erroribus repurgatam cultui pietatis catholicae restitueret”. Gnjev se usmjeruje na grčkog patrijarha – Fotije I. (Φώτιος), koji je stolovao u Nikeji. Mrnavićevo stavove о sv. Savi dijele i vrlo ugledni katolički pisci kao Jean Bolland (Johannes Bollandus), Giuseppe Simone (Simonio) Assemani… Kod nas su po tom pitanju posve jasni franjevci Bosne Srebrne,²³ pavlin Josip Komorski Bedeković naznačuje blagdan – 14. siječna: S. Sabba Ep. Serviæ,²⁴ i isusovac Antun Kanižlić Požežanin u predgovoru poznatoga djela Kamen pravi smutne velike²⁵ i drugi.

I Jerolim Kavanjin u svojem velespjevu (velopiesna), konfuznom djelu barem kada je u pitanju historiografija (Orbinija je na više mjesta upravo versificirao), spominje Rašku zemlju.

Stipan veli Nemanića / samom sebi i svoem carstvu / daa bila orla kraljevića, / dvim glavama na obrstvu [obarstuu]; / i jer Franski ‘e rojak bio, / i dva ‘e lira posadio. // Svojoj Srbili [Sarblij] nadostavi / druga kraljstva, nu junaški, / i cesar se više slavi / Raški, Grški i Bugraski; / Servia, ka bi cesarica, / sad potiš je robinjica. // Srbski zaman kraj pak nosi / križ sičina [siçina] i četare, / križ mu pade kad podnosi / tvoje križe silni care: / tleh se njemu još rumeni / Čića krva [karua] proliveni. // Nekripka je srića u bojih, / što dobietnik ne mladiaše, / nu pak u krv i on svojih / vas pogibno omrljaše; / ko se odveć na krv sgoni, / najposlie i on svu roni (Bogat, 281)

I dakako svetog Savu.

Kralja uzvišna zemlje Raške / mudro čedo, sveti Sava, / stare obiti Neumaške / dika, kripost, svetost, slava, / biskup grada poglavnoga, / uzor vrha Atonskoga. // Gdi ubignu još ditetom, / mrzeć himbe dvorenjaci, / postom, bičem i molietom / služi Bogu s pustinjaci, / pak imajuć biskupinju, / svrati se opet u pustinju. // Tute pokli svom mudrosti / lipo uredi Rasko stado, / pun dostojstva i svetosti, / u samoć se uvrie rado, / gdi duh prida Boga jakom, / tilo a mrtvo svoim zemljakom. // Po kom trista duzieh lieta / neišteteno uzdrža se / u čudesih, čim prokleta / od Sivana [r. siuana, Sinan-paša²⁶] cara užga se, / dotle slavna dobietnika, / pak prikorna pobiegnika (ib., 296).

Godine 1756. makarski franjevac Andrija Kačić Miošić objavljuje u Veneciji Razgovor ugodni naroda slovinskoga, a tri godine kasnije znatno prošireno izdanje, koje takvo dobiva konačan oblik.²⁷ To je, nema sumnje, najveći dalmatinski bestseler svih vremena koji je, do danas, doživio više od sedamdeset izdanja, istina najčešće u krnjem obliku (kao prigodna, odabrana, školska i sl. edicija). Povijesna kronika Slovina (južnih Slavena) pisana je u besprijekornim (epskim) desetercima isprekidanim proznim historiografskim poukama više kao rezime o onome o čemu on kao narodni guslar pjeva. Njegov deseterac, naravno, nije zaobišao Nemanjiće, sv. Savu, Marka Kraljevića….

Četvrti je ruža izabrana / od kolina Nemanić Stipana, / slovinskoga kralja i cesara, / od istočni strana gospodara, // po imenu kaluđere Sava, / kruna, dika, poštenje i slava / slovinskoga puka i naroda, / pustinjaka kriposni vojvoda, // koji počé ljubit Gospodina / mlado dite od malo godina / pokazuje pokorno zlamenje, / tlači biser i drago kamenje. (…) Raduje se još i Gora sveta – / kazat pravo niko mi ne smeta – / gledajući Savu pokornika, / Nemanića Božjeg svećenika, // kako plače i suze proliva, / na pokoru grišnike doziva; / u pustinji kano sunce sjaje, / dobar izgled pokornikom daje. // Malo vrime postajalo biše, / za biskupa Savu učiniše; / posveti ga grčki patrijarka – / viruj, pobre, ovo nije čarka – // po naredbi pape velikoga, / svega svita oca duhovnoga, / komu Grci podložni bijahu, / za glavara tada poznavahu [priznavahu]. // Svoju oblast Savi pokloniše / i državu srbsku podložiše, / da obraća i kara grišnike, / focijane i sve nevirnike. // Savo drugi Ilija bijaše, / ljubav Božja u njemu goraše; / na pokoru svakoga dozivlje, / zle proklinje, dobre blagosivlje. // Zakon brani, puku propovida, / viru svetu Savo izpovida. / Kada svaka izpunio biše, / starešine koja narediše, // skide z glave mitru od bisera, – / ah moj Bože, čudna kaluđera, – / svuče sebe vladičke aljine / pak pobiže gori u planine. // On ostavi svoje bile dvore / po pustinjam ter čini роkоrе, / suze roni, plače brez pristanka / od večera ter do bila danka. // Kada li se naplakao biše, / nebesa se njemu otvoriše: / Bog mu daje krunu od blaženstva / i pristolje svojega kraljestva (Razgovor, 151-3).²⁸

Ili o zemlji Raškoj u pjesmi o kralju Tješimiru:

Pođe s vojskom Dulcinju bilomu, / udari se z banom od Dulcinja; / ali banu loša srića biše / jer mu rusu glavu odsikoše. // Pak otiđe s vojskom u Rašiju / da pogubi bana od Rašije / i osvoji očevu državu / sve do ravne zemlje Bulgarije. // Š njim se bane pobit ne smiđaše, / već mu šalje mite i darove / i daje mu ćercu za ljubovcu, / a on njemu svu Rašiju ravnu (ib., 175).

Fra Andrija, rođen u mjestu Brist kod Makarske 1704. godine, važan je lik u kulturnoj povijesti Balkana (jugoistočne Evrope). Narod slovinski nije samo etničko određenje, niti pokazatelj lingvističko-etnografske pripadnosti. Duh ove zbirke prožima zaokruženu povijest u kojoj dominiraju vladari svih dinastija s ovih prostora, npr. kraljevi Duklje, Mihailo i Bodin, velikaši vezani kronološki za Kosovsku bitku, slijede ratovi s Turcima, a ide se sve do Kandijskog i Velikog bečkog Rata. U takvom poimanju povijesti i odabiru sižea koji služe didaktičkoj svrsi, fra Andrija Miošić je skupljač narodnog blaga nekoliko desetljeća prije Fortisove Hasanaginice i pola stoljeća prije nastanka prvih pjesmarica Vuka Stefanovića Karadžića. Uostalom, poznati je folklorist iz Tršića sakupljajući srpski pjesme rekao da su one nalik onima “kod Kačića Miošića”.

Razgovor ugodni, mogli bismo kazati, često se tretira kao spomenik nacionalne književnosti i kulture. Razmjerno je dobro proučen, pa u stručnoj literaturi ne nedostaje radova o njegovim historiografskim predlošcima, o njegovu oslonu na narodnu pjesmu, o njegovu jeziku, a u posljednjih se dvadesetak godina množe i književnoestetički pristupi njegovoj epsko-pripovjednoj tehnici.²⁹

Kačićevo djelo mora se promotriti i iz kritičkog rakursa. Stoga, evo nekoliko napomena o kojima se manje pisalo ili se pak imao “sramežljiv diskurs”.

• Razgovor je pobjeda Orbinija nad Vitezovićem! “U kratkom pregledu događaja ‘posli porođenja Isusova’ Kačić predstavlja domaću povijest prema Vitezovićevoj Kroniki u kojoj je hrvatskoj političkoj prošlosti posvećeno puno pažnje. U najbitnijem dijelu Razgovora – u stihovima i proznoj naraciji koja se pojavljuje pored njih – Vitezovića zamjenjuje Orbini i Il Regno degli Slavi posve baca u sjenu Regnum Dalmatiae et Croatiae” (Rapacka, 123).

• Kačićeva akcija slovinskoga samoosvješćenja zamišljena je da služi, ne samo slovinskom narodu, nego i njegovu suverenu, Prejasnoj Republici. Drukčije od nacionalnih programa, koji su uvijek uključivali i zahtjev za djelomičnom ili potpunom političkom autonomijom, ideologija Kačićeva Razgovora politički je integrativna i trebalo je da pridonese učvršćenju mletačke moći u Dalmaciji. Pa programatski kaže: Ma viruj mi, moj štioče poštovani, da kada razgledaš ovi moji trudak (…) poznaćeš čestito, mirno rajsko stanje, u komu se nahodimo sada pod krilom našega Privedroga Principa, za koga imamo u potribi našu krv proliti (SPH, 27, 5). “Kačićevo se mletački lojalno ‘slovinstvo’ izjalovilo već utoliko što se zasnivalo na pretpostavci o neograničenu trajanju mletačke vlasti, a ona, kao što znamo, nije nadživjela drugo izdanje Razgovora ni za četrdeset godina. Ono je neplodno i zato što dalmatinskom stanovništvu, koje će u 19. stoljeću prihvatiti hrvatski, a u pravoslavnim zonama srpski identitet, nudi već zastarjelu orbinijevsku formulu o općeslavenskoj pripadnosti” (Kravar, 12).

• Danas više nije djelotvorno ni Kačićevo prosvjetiteljstvo. Uostalom Kravar upozorava da je Kačićev prosvjetiteljski program mnogo siromašniji od onoga što se prosvjetiteljstvom nazivlje u kontekstu većih evropskih kultura. Od prosvjetiteljstva se u Razgovoru nalazi malo što. Kačić svoga čitatelja ne poučava političkoj participativnosti, nego bezuvjetnu podaništvu i dobrovoljnu “prolivanju krvi”. Njegov svjetonazorski (i politički i vjerski) fundamentalizam možda najbolje oslikavaju ovi stihovi:

A kad li se ključa dobavio, / družini je svojoj govorio: / “Družinice, mila bratjo moja, / naoštrite svitle sablje vaše. // A kad bude noćas o ponoći, / što nađete da je sunećeno, / ter se ne će krstom prikrstiti, / isicite malo i veliko.” // Jedva družba noćce dočekaše, / svoje britke sablje naoštriše; / a kada je o ponoći bilo, / isikoše malo i veliko. // Kada li je danak osvanuo, / ori Jure visoke munare / tere gradi crkve i otare… (SPH, 27, 9).

• Umjesto “enciklopedije za Morlake”³⁰ imamo naprosto – knjigu od bojeva, gdje Slovin-ratnik odsica turske glave. Koristi i izraz balija,³¹ koji nam je poznat i danas (kao relikt nedavne prošlosti a možda i sadašnjosti). Turska sila biše dobivena / i najveća sila satrvena / izvan trijest taneni galija / i carevi bojni sultanija. // Ali udri zmaje od dvi glave, / po imenu Kverin đenerale, / razbi Turke, pofata galije, / težko siče po moru balije (Razgovor, 501).

• Razgovor ugodni, sudimo li o njemu na osnovi osmišljenja što mu ga je dao njegov autor, prije bi pripadao u povijest hrvatskih ideologija, nego u hrvatsku književnost. Među ideološkim tvorbama bio bi pak bliži onima što ih je povijest brzo i temeljito opovrgnula. Što bi Kačićev Razgovor mogao ponuditi današnjem čitatelju, uz pretpostavku da je riječ o čitatelju estetički zainteresiranu, kojem književna baština služi kao izvor estetičkoga zadovoljstva, a ne kao potvrda o “našoj opstojnosti” ili kao provjera ideoloških teza o smislu i razvojnom smjeru nacionalne povijesti? Vjerojatno ne mnogo. Napokon, i u pitanjima književnoga ukusa postupio je Kačić više populistički nego odgojno. U većini nas pak svojih pjesama suočuje sa suhoparnim svijetom historiografske naracije, potvrđujući uvijek iznova staru Aristotelovu misao da je priča jedno, a historija drugo. Razgovor nas opominje da domaća baština uključuje i djela koja valja tumačiti kao dokumente ili kao činitelje zaostajanja hrvatskih krajeva za europskim civilizacijskim standardima, a možda čak i kao prasliku kolektivnih uvjerenja i mentaliteta koji i dan-danas smanjuju našu podobnost za europska zajedništva. Odgovoran i kritičan odnos prema Razgovoru ugodnom može, dakle, biti povod da se u ugodne i samoljubive mitove o “tisućljetnoj kulturi” unesu prividno neugodni, ali korisni ispravci (Kravar, passim).

Kačićevo je slovinstvo bilo popularno na istoku i jugoistoku u manastirima oko Jašunja, Pirota i u Skopskoj Crnoj Gori. U Srbiji će Razgovor ugodni imati veliko čitateljstvo o čemu pored ostalih svjedoče Jovan Skerlić i Jovan Sterija Popović.³² Razloga je više, a jedan je sigurno od velike važnosti. Kačić je protiv raskola crkve na pravoslavlje i katoličanstvo, protiv slavenske podjele koju nam podvališe pravoslavni Grci. Za njega je sv. Sava naš svetac! Prvi trag Kačićevim pjesmama u srpskoj kniževnosti je Пѣснъ Стефана II Неманѣ, краля сербскаго (Pisma od kralja Stipana Nemanje), što je 1794. štampana u bečkim Славено-сербсiя вѣдомости. Godine 1818. izašlo je u Budimu prvo ćirilsko izdanje (skraćeno na 150 stranica) Razgovora ugodnoga pod natpisom: Пѣснословка илити повѣстъ о народу славенскомъ. Изъ книге Г. Андрее Качића изведена и по образу, вкусу и глаголу сербскомъ Гавршломъ Ковачевићь устроена [Иждивеїемъ же г. Іонна Янковича Книгопродавца и Штампара Новосадскога напечатана]. У Будиму: Писмены Крал. Всеучил. Пештанскогъ].³³

I Bugari su bili informirani o Kačićevu radu. Jordan Trifunov zaključuje kako u Zografskoj historiji (tako nazvanoj jer je nađena u Zografskom manastiru) ima dosta Kačićeva utjecaja, a ima podosta i drugih potvrda kako su i Bugari koncem 18. stoljeća znali za Razgovor ugodni pa su nađene i čitave pjesme kao što je ona o Vladimiru i Kosari.³⁴

___

¹ …qui cardinalium opibus instructior est, is adpontificatus munus obeundum magis idoneus existimetur, quod quidem argumente est Romae integritati ac doctrinae nullum fere locum esse (Lib. 199, p. 281).

² Sacerdotum nomen, quum ob multa alia scelera, tum maxime ob inexplebilem auaritiam adeo inuisum esse, praesertim apud Boemos, quos a nostris haereticos uocari diximus, ut eos omnium gentium latrones appellent, asserentes, siue quis Christianorum Romam rei suae expediendae causa petierit, exhaustum pecuniis domum inde reuerti – pontifex enim Romanus etiam minimi sacerdotii tam collationem quam confirmationem studio pecuniae congerendae sibi uendicauit – siue legatus a Sede Apostolica in aliquam regionem missus fuerit, onustum auro per omne nefas quaesito Romam regredi (Lib. 10, p. 275-6).

³ …nibil magis humanos disiungit animos quam sacrorum et religionis diuersitas… (Lib. 10, p. 299).

⁴ …sicut eadem religio bominum animos ualde coniungit, ita plae-risque mortalibus, qui inter se sacris differunt, perinde ac inter diuersi generis bruta ani-malia mutuum solet esse odium… (Lib. 8, p. 211).

⁵ …ad felicitatem consequendam, quae post bane uitam Christianos manet, diuersitas ritus nihil obstat, modo adsit ea religio, quam Apostoli, diuino špiritu pleni, per terrarum orbem tulere… (Lib. 6, p. 157).

⁶ …alteri alteros siue mentis insania, siue nescio qua Dei in Christianum nomen ira numero impiorum ac sceleratorum habent, scismaticosque et sacris arcendos putant, quamquam utraque Ecclesia, modo absit uerborum pernitiosa contentio, idem de Deo sentiat, ceremoniis tantum, non autem religione, altera ab altera differens. Quis enim neget Graecam Ecclesiam, aeque ac Romanam, uiros Deo accaeptissimos et inter diuos a sanctis patribus relatos tulisse, quorum quidem natales dies Romani nequaquam celebrarent, si Graeci religione a Romanis dissentirent (Lib. 11, p. 332).

⁷ A litore Dalmatico, quod mari Adriatico abluitur, ad Drauum amnem gentes Illyricae sunt, quas Hungari partim Choruatos, partim Sclauenos ac Rhaxianos dicunt (Lib. 1, p. 10).

⁸ Magna enim Illyrici pars nunc quoque Raxia appellatur (Lib. 1, p. 11).

⁹ Est regio Illyrici inter Valdanum, quem fluuium Hunnam uulgo uocant, et Drinum amnem sita, partim Hungaricae, partim Turcaicae ditionis, nunc Bossinae regnum nuncupatur (Lib. 1, p. 25).

¹⁰ …cum toto fere Illyrico, praeter maritimam Dalmatiae oram… (Lib. 6, p. 147).

¹¹ …nomades Illyrici, quos Valachos uulgo dicunt… (Lib. 6, p. 147)

¹² Potro haec loca licet Illyricae sint regionis, tamen magna ex porte ab bis, quos uulgo Albanesios uocant, incoluntur (Lib. 8, p. 210)

¹³ A Drauo Hungaricus incipit sermo, quo omnes etiam Transistrani prae ter Gothos, quos Boemi Slauenos nuncupant utuntur (Lib. 1, p. 10).

¹⁴ Dubrovčani su posredovali u ratnom sukobu između Bosne i Srbije koji se vodio oko područja Stonskog rata. Obje su se strane odrekle tog područja i ustupile ga Dubrovniku uz obvezu plaćanja danka. Sa srpske je strane ispravu 22. 1. 1333. potpisao kralj Stevan Dušan (ib., 295, bilješka Tamare Tvrtković).

¹⁵ Giovanna Brogi Bercoff: Il Pribevo e il “Regno degli Slavi” di Mauro Orbini, RS, sv. 22-23/1975-76 (137-154).

¹⁶ Flavio Biondo (Flavius Biondus): Historiarum ab inclinatione Romanorum imperii Decadae III, Octavianus Scotus, Venice, 1483. Marco Antonio (Coccio) Sabellico: Enneades seu Rapsodiae historiarum, Vicentii de Portonariis, Lyon, 1535. Hartmann Schedel: Registrum huius operis libri cronicarum…, Koberger, Nürnberg, 1493. Franciscus Irenicus (Franz Friedlieb): Germaniæ exegeseos volumina duodecim…, Th. Anshelm, Hagenau, 1518. Albert Krantz (Crantz, Crantzius): “Wandalia”. De Wandalorum vera origine, variis gentibus, crebrisepatria migrationibus, regnis item, quorum vel autores vel euersores fuerunt, Andreae Wecheli, Francofurti (Frankfurt), 1575. Sebastian Münster: Cosmographia, Henrichum Petri, Basilea (Basel), 1544. Jan (Jo/h/annes) Dubravius: Historia Bohemica, J. G. Steck, Francofurti, 1687. Itd. Cf. Lubor Niederle, Puvod a počatky Slovanu južnich, Bursík a Kohout, Praha, 1910. Petar Ivanič: Západní Slovania v ranom stredoveku, Univerzita Konštantína Filozofa v Nitre, Filozofická fakulta, Nitra, 2011.

¹⁷ Hinc Dionysius Punicus (interprete Rhennius Phannius) de Illyrio dicit: Ad dextram partem protenditur Illyris alma, Posthanc Dalmatiae populorum Martia tellus. Nec te nominum uarietas exterreat, quoniam pro locorum, quae Thyre posteritas obtinuit, amplitudine necesse fuit uariis eos appellationibus recenseri. Nam eorum iuris, ut antiqua prouintiarum cognomina ommittam, fuit Ruscia, Cassubia, Pruscia, Masouia, Vandalia, Moscouia, Polonia, Slesia, Morauia, Bohemia, Pannonia, Carniola, Hystria, Lyburnia, Croatia, Dalmatia, Bosna, Rascia, Dardania, Seruia, Myssia et Bulgaria, quae olim Macedonia dicebatur [Prouinciae Slauorum]. Quibus si Thraciam Gethasque ac Dacos necnon et Phryges, qui (ut Strabo inquit) [Strab. li. VII. (40)] Thracium genus sunt uno eodemque cum his omnibus prouintiis sermone utuntur, addideris, Slauonici generis potentiam amplitudinemque compertam habebis (Pribojević, De origine, 60-61).

¹⁸ Juraj Šižgorić: O smještaju Ilirije i o gradu Šibeniku (preveo Veljko Gortan, pogovor Ante Šupuk), Muzej grada, Šibenik, ²1981. Cf. Milivoj Šrepel: Humanist Šižgorić, Rad, 138 (206-269). Maja Kožić: U spomen Jurju Šižgoriću povodom petstote obljetnice njegova djela “O smještaju Ilirije i o gradu Šibeniku”, EtTr, 10 (69-76).

¹⁹ Kršćanstvo je uvijek bila suočena s realnostima jezičnih, kulturoloških, pa i liturgijskih razlika. Državno-politički faktori, naslijeđe Starog Rima, institucije papinstva u uzdizanju koje je imalo političke aspiracije i Konstantinopola – Novog Rima, ostavili su drastične posljedice. Duhovni život u državi Nemanjinih bio je konzistentan. Brojni su izvori o tadašnjim interkonfesionalnim odnosima. Pravoslavlje je bilo vjera s državnim pokroviteljstvom, odnosno kako uvodni članci Dušanovog zakonika kažu bilo je to naprosto: kršćanstvo – христiан çство. Zapadnjacima se nije branila sloboda u vjerskom životu, ali se o govorilo o jeresi latinskoj – о ереси латин çскои, sprječavanju mogućeg prozelitističkog rada. Većih napetosti nije bilo s privilegijama garantiranih državom. Predstavnici rimokatoličke hijerarhije u velikom broju slučajeva iskazivali su lojalnost prema tadašnjoj srpskog državi. Cf. Stojan Novaković: Zakonik Stefana Dušana cara srpskog (1349. i 1354), Izdanje zadužbine Ilije M. Kolarca, Beograd, 1898.

²⁰ Tamara Tvrtković: Između znanosti i bajke – Ivan Tomko Mrnavić, Hrvatski institut za povijest-Gradska knjižnica “Juraj Šižgorić”, Zagreb-Šibenik, 2008, 41-42.

²¹ Puni naslov glasi: Vita S. Sabbæ abbatis Stephani Nemaniæ Rasciæ regis filii auctore Joanne Tomco Marnavitio Bosnensi nunc ex autographo ejuʃsdem Marnavitii codice iterum edita, & præfationibus, animadversionibus, notiʃque historico-chronologico-criticis illuʃtrata, opera & studio Joannis Josephi Presbyteri Paulovich Lucich, Apud Sebastianum Coleti, Venetiis, 1789. U redakciji Veselina Čajkanovića objavljeno je kao Život Svetoga Save episkopa – sina Simeona Stefana kralja Raške od Ivana Tomka Mrnavića, knj. 125, SKA, Beograd, 1939.

²² Dokumentarnu vrijednost zadržao je Mrnavićev opis Bosne iz 1627, koji je iz rimskih arhiva sakupio i uredio Karlo Horvat (1. Opis Bosne, 2. Kako da se zauzme Carigrad s pomoću lige kršćanskih knezova…, 3. Opis tvrgjave Kliške), GZM, 21 (350-371).

²³ Dragutin Prohaska: Das kroatisch-serbische Schrifttum in Bosnien und der Herzegowina von den Anfängen im XI. bis zur nationalen Wiedergeburt im XIX. Jahrhundert, Knjižara Mirka Breyera, Zagreb, 1911, 130-132.

²⁴ Josip Bedeković (Josephum Bedekovich): Natale solum magni Ecclesiae doctoris Sancti Hieronymi in ruderibus Stridonis occultatum…, 1-2, Neostadii Austriae, 1752, 2, 195.

²⁵ Antun Kanižlić (Kanislich, Kanislić; Ante, Antonius): Kamen pravi smutnye velike illiti pocsetak, i uzrok istiniti rastavlyenya cerkve istocsne od zapadne, kod Ivana Martina Divalta, Osik, 1980. “Kanižlićev Kamen pravi smutnje velike ide, kako mu već i natpis kaže, u red knjiga, što raspravljaju ‘od rastavljenja crkve Istočne od Zapadne’, a o tom se pitanju u osamnaestom vijeku u Slavoniji s katoličke strane mnogo pisalo u vezi s nastojanjem, pomaganim i od državnih vlasti, da se utru putevi sjedinjenu Srba i Rumunja u Habsburškoj državi sa Zapadnom crkvom” (Tomo Matić: Život i rad A. Kanižlića, SPH, knj. 26, 1940, XXXV).

²⁶ Sinan-paša (Sinan Paşa, Sinanüddin Yusuf Paşa) je bio admiral osmanske države, podrijetlom Hrvat. Safvet-beg Bašagić: Znameniti Hrvati Bošnjaci i Hercegovci u turskoj carevini, MH, Zagreb, 1931. [reprint: Birotisak, Zagreb, 1994].

²⁷ Kako bi se stekao uvid u Kačićevu ortografiju, evo i naslovne stranice: RAZGOVOR | UGODNI | NARODA SLOVINSKOGA | U komuʃe ukazuje poçetak, i ʃvarha Kraglià Slovinskì, koji punno vikòvà | vladaʃce ʃvim Slovinskim darxavam, ʃrazliçitim piʃmam od | Kraglià, Bànà, i Slovinskì Vitezòvà, | Izvagen iz razliçitì Kgnìgà, i sloxen u Jezik Slovinski | PO FRA | ANDRII CAÇCICHIU | IZ BRIISTA, | Stioczu Julbilatomu Reda male Bratje S. Frane, darxave | Priʃ. Odkupiteglia ù Dalmaczii. | Sada iznova priʃtampan od iʃtoga, ʃpriʃtavkom: Czeʃsàrà, Pàpà, Svetj, i Blaxeni od | Naroda Slovinskoga, i ʃnadometkom pijʃàmà Jure Caʃtriotichia, Vojvode Janka, | Czarrigrada, Beçia, i od ʃvakkè varʃte Vitezòvà, i gniovì vojevagnià. | PRIKAZANA PRISVITLOMU GOSP. GOSP. | KNEZU LUCI | IVANNOVICHIU | IZ DOBROTE OD BUKKE KOTORSKE. | U MLECZI NA MDCCLIX. | PO DOMINIKU LOVIXI. | Z DOPUSCTEGNIEM STARESCINÀ.

²⁸ Kao i njegov uzor Ivan Tomko Mrnavić i Kačić zagovara vjersku toleranciju, te u jednom proznom pasažu pravi razliku između pravoslavnih u Bizantu i pravoslavnih Srba, o običajima jednih i drugih… “Ne razumim ja, moj blagodarni štioče rišćanine, zlo govoriti od rišćana, koji su o našega mnogočasnoga i slavnoga jezika i naroda, jer ne nahodim da su oni početak od nesklada, smutnje i razdiljenja bili, nego mrzim na oholost grčku, koja bi uzrok od nesklada među bratjom, od izgubljenja carstva njiova, još i od svih banovina slovinski, koje ječe pod težkim jarmom turskim, razdilivši brata od brata i prijatelja od prijatelja, neka mogu prija skončati i lašnje sebe i svoje imanje izgubiti. Na nje dakle imamo mrziti, jer su uzrok od svega zla duhovnoga i tilisnoga bili, ne samo svoga negoli i našega, protiva kojim sveti Pava piše i težko se tuži, kako se štije i njegovim knjigam. A vami nosim čast i svako poštenje kakono junakom, vitezovim i gospodi slovinskoj, moleći Boga i Bogorodicu da se svi sjedinimo u jedinstvu duhovnomu pravovirstva i ljubavi našega Isukrsta aliti, po vaš način, Rista. Amen” (ib., 443).

²⁹ Cf. Nikica Kolumbić: Folklorno i umjetničko u “Razgovoru ugodnom” Andrije Kaćića Miošića – Kačićevo djelo u okviru poetike prosvjetiteljstva, DHvK, 21 (163-173).

³⁰ Slobodan Prosperov Novak: Povijest hrvatske književnosti, 1-4, MT, Split, ³2004, 1, 214.

³¹ Bàlija – pogrdni naziv za bosansko-hercegovačke muslimane (1. islamizirani seljak vlaškoga podrijetla, 2. fig. prost, sirov, neuk, neobrazovan čovjek). Nosić pretpostavlja da se ovdje radi o vlaškoj riječi balia, lat. balāre – “blejati”, balantes – “ovce”, a ne o turcizmu arapskog podrijetla (grč. βαλιός – “šaren”) (PTJ, 61).

³² Kačićeve pjesme о Jurju Kastriotiću Skenderbegu tiskao je Jovan Sterija Popović kao dodatak knjizi Живот и витежка воевања славног кнеза епирскога Ђорђа Кастриота Скендербега, Трошком Јосифа Миловука, Пешта, 1828. (kasnija izdanja: Beograd, 1849; Novi Sad, 1882). Navedimo još neka starija ćirilska izdanja. Ђорђе Кастріотићъ Скендербегъ у пѣсмама. Спѣванъ краснопѣвцемъ Качићемъ. Препечатати дао Никшићъ (Nikšić je pseudonim Jovana Milovanovića). У Княжеско-Србской Кньигопечатньи, Бѣоградъ, 1849. Србско-народне витежке пјесме – спјеване од Андрие Качића, 1-2, Са србским словима препечатано. Издала Печатња Медаковића, Земун, 1849-50. Ђорђе Кастриотић-Скендербег – велика народна певанија у 16 песама. Браћа М. Поповића, Нови Сад [s.a.]. (Ponovljeno izdanje: Beograd, 1928). Андрија Качић-Миошић: Разговор угодни народа словинскога, Браћа Јовановић, Панчево, [1899]. Разговор угодни народа словинскога izlazio je i u zbirci Народна библиотека Браће Јовановића: 1, sv. 183 (1-64); 2, sv. 185 (65-128); 3, sv. 187 (129-192); 4, sv. 189 (193-256); 5, sv. 191 (257-320); 6, sv. 97 (321-384); 7, sv. 199 (385-448); 8, sv. 201 (449-512); 9, sv. 203 (513-572), Панчево [s.a]. Вијенац славне и сјајне прошлости српски краљева из старих времена који владаше у Србији, Босни, приморју и осталим земљама српским – из пјесама народног пјесника А. Качића, Браћа М. Поповића, Нови Сад [s.a.]. Andrija Kačić-Miošić: Najlepše pjesme o carevima, kraljevima i junacima, Tiskara Knjižare Braće M. Popovića, Novi Sad, 1896. Andrija Kačić-Miošić: Uskoci i slavni junaci srpski po Dalmaciji i primorju – njihova junaštva, bojevi i megdani, Knjižare Braće M. Popovića, Novi Sad [s.a.]. Kačić Miošić bio je zastupljen i Годишњаку – велики календар Војводства Србије за просту годину 1850, 1851, Издае народ. печатња Дан. Медаковића, Земун-Нови Сад [1849-50].

³³ Jovan Skerlić: Istorija nove srpske književnosti, Gece Kona, Beograd, ²1921.

³⁴ Юрданъ Трифоновъ, Зогрзфската българска история, Списание на Българската академия на наукигв и изкуствата, knj. 60, София, 1940. To spominje i Šimun Musa: Andrija Kačić Miošić i njegovi prosvjetiteljski i jezični prinosi, CSI, 2 (249-258), 252-3.

Ucrtana je na topografsku kartu.
To dokazuju izvadak iz
Katastarskog plana, dva topovska hica
I nekoliko minobacačkih u njene zidove.
O njoj to ne govori puno.
Nije kuća kućom
Da državi i historiji služi,
Već na hrast pod prozorom
Da se osloni
I višnja u kuhinjski prozor
Da joj s proljeća beharom pokuca.
S njima da diše, tiho.
Svoje mrtve u njoj da ugostiš
Kad se umore
Od Njegove vječnosti,
A ti kućnog zaželiš svijeta.

Siromah Orbin!

Ivan Lučić počeo je sustavno prikupljati izvornu građu o prošlosti Dalmacije. Kao rezultat tog istraživanja nastalo je djelo O Kraljevstvu Dalmacije i Hrvatske u šest knjiga, koje se smatra prvim znanstveno-kritičkim djelom naše historiografije. U pisanju toga djela služio se građom iz arhivȃ, gradskih kancelarija, javnih i privatnih knjižnica te djelima raznih pisaca, pa se tako “pozabavio” Dukljaninom i dakako Marulićevim prijevodom Ljetopisa.¹ Kako svrha ovog teksta nije otkrivanje nekih novih saznanja o Ljetopisu, već pronalaženje “zemlje Raške” koju dovodimo u vezi s nazivom za sukno – raša. Tako Lučić u prvoj knjizi piše:

Bilo da se gore opisane Dalmacije, ili Dalmacija, završi Savom, bilo da se protegne do Drave – zadržala je ime Dalmacije dok je Slaveni nisu zauzeli gotovo čitavu. Tada se razlučila na Slavoniju ili Hrvatsku, Srbiju i Dalmaciju u užem smislu. U još kasnija vremena Srbija je bila podijeljena na Ramu, Rašku, Bosnu i Srbiju u užem smislu, a svaka je pojedina bila odlikovana kraljevskim naslovom, iako u različitim razdobljima… (Lucius, Kraljestvo, 259).²

Verzija Ljetopisa sačuvana je u pomalo konfuznom, ljepše kazano slobodnom talijanskom prijevodu latinske redakcije dubrovačkog povjesničara Mavra Orbinija (La storia de’Rè di Dalmatia et altri luoghi vicini dell’Illirico…(205-239), u: Il Regno de gli Slavi… (Pesaro, 1601). Orbinijevo djelo nije cijenila dubrovačka književna historiografija 18. stoljeća. O Kraljevstvu Slavena često se govori s malicijom (Siromah Orbin!), što je neobično jer dubrovački biografi obično svoje zemljake uznose visoko. Za taj rđavi dojam Miroslav Pantić ističe dva osnovna razloga:

“Prvi je u njegovom načinu izlaganja i u njegovom rasporedu građe. Stran svakom osećanju klasične jednostavnosti i sklada, Orbin je tu ne nevešt i neuredan, on je bezmalo haotičan. Pletući se u digresije bez kraja i konca, on se upinje da uspostavi nekakvo jedinstvo i nastavi nit svoga pripovedanja, odavno započetog, pa naglo i bez neke stvarne potrebe prekinutog, obrtima najnesrećnijim i sasvim providnim: ‘Ali da se vratimo na stvar’, ‘sada, dakle, da se vratimo na naš predmet’, ‘no vratimo se sad već na izlaganje o Kotoranima’, ‘no vratimo se konačno na izlaganje o kralju Ostoji’, i sličnim. Ignjat Đurđević je zato govorio da je Orbinova istorija doduše pocrpena iz mnogih autora, ali je dodavao, i s pravom, da je sve to učinjeno ‘veoma nesređeno’ (satis indigeste); ovog je mišljenja bio i Saro Crijević i konstatujući za Orbinovu knjigu da je ‘pisana s malo veštine’ (parum concinne descripta), rekao je samo drugim rečima u suštini to isto.

Drugi razlog što su već i te stare dubrovačke ocene o Kraljevstvu Slovena u ovoj meri nepovoljne bio je u jeziku kojim je Orbin pisao. Njegov je italijanski više nego ubog i zlehud; na mahove je on u pravom smislu reči varvarski. Rečnik mu je sirotinjski oskudan i mršav, obrti jednoliki i često nezgrapni, konstrukcije rogobatne i bez otmenosti. ‘Kao u čoveka koji se jedva nešto više no površno dotakao italijanskog jezika’, odsekao je Đurđević. ‘Italijanski jezik kojim se poduhvatio da piše autor je znao jedva početnički’, složio se, po običaju, i Saro Crijević” (Orbini, Kr. Slovena, LXXVI-LXXVII). O nemarnosti, da ne upotrijebimo ružniju riječ šlampavosti, govori i Franjo Šanjek u predgovoru zagrebačkog prijevoda. Učeni dubrovački benediktinac nerijetko, svjesno ili nesvjesno, zaboravlja navesti pokojeg pisca čijim se djelom poslužio u svojoj redakciji ili argumentaciji. Nadalje, u pohvalu slavenskog etnikuma, pogotovo kad su u pitanju balkanski Slaveni, nije kao povjesnik osobito kritičan, jer piše odveć “angažirano”. Tako povijesne okvir gubi prihvatljiv logički slijed, u njegovim informacijama stvarno se susreće s bajoslovnim… Ne pokazuje zanimanje za istraživanje arhivske građe s kojom se morao susreti u samostanskim pismohranama, već radije svoje postavke temelji na neprovjerenim vrelima, pa i na pukim legendama. Često nam se ukažu nerazmrsivo zbrkane slike o Carstvu Slavena, mistifikacije popraćena naivnim etimološkim domišljanjima (Kr. Slavena, passim). Ukratko, G. Brogi Bercoff kaže da Orbinijevo djelo koje se smatra “zbrkanim mnoštvom pretjeranih i tendecioznih vijesti” ipak valja vrednovati u odnosu na renesansno-humanističko poimanje povijesne znanosti, razdoblja kojem je dubrovački benediktinac pripadao.³

Pokazat ćemo kroz nekoliko ulomaka “sitnije” nepreciznosti Orbinija, i to samo od 244. do 249. stranice poglavlja u kojem se opisuje vladavina Raškom kraljeva iz kuće Nemanjića.

Knez Radoslav shvati kako Desa postaje sve moćnijim i kako na sve načine nastoji zauzeti njegovu državu i zagospodariti njome, te posla stoga u Dubrovnik svoga izaslanika Davida Renesija, tada namjesnika u Budvi, da tamošnjim gosparima prenese molbu da mu pribave nešto oružja iz Italije. Kotoranima pak posla Mihaela Renesija, čoveka vična vojnim pitanjima, ne bi li potakao da ustraju u drevnoj svojoj vjernosti oduvijek iskazanoj njegovim pređima, uz poruku da se pripaze pustih obećanja Desinih i sledbenika mu. Upravo ti posljednji nasrnuše na Davida na njegovu povratku iz Dubrovnika, kod mjesta Risna. On im isprva srčanano odolijevaše, no na koncu časno pade (Orbini, 244; Kr. Slavena, 309).

Sima Ćirković to ovako komentira:

“Radoslav, koji se spominje već u prvom redu teksta, nasledio je, po Letopisu Popa Dukljanina, svoga oca kralja Gradihnu. Bio je od cara Manojla I Komnina potvrđen kao vladalac dukljanske kraljevine. Protiv Radoslava su, međutim, ustali njegovi neprijatelji i doveli Desu, sina Uroša I iz raške dinastije. Desa je uspeo da osvoji Zetu i Travuniju (Trebinjski kraj sa Konavlima), dok je Radoslav uspeo da zadrži primorsku oblast od Kotora do Skadra. Pričanjem o ratu između njih dvojice prekida se Letopis Popa Dukljanina. Orbin je morao da napravi jedan most od toga mesta do Nemanjine vladavine, o kojoj je, opet, imao više podataka. Orbin je Desu učinio ocem Nemanjinim i na taj način spojio istoriju Nemanjića i dukljanskih kraljeva. Zbog toga istorija Nemanjića otpočinje izlaganjem o Desi. Epizoda o dva brata Renesija potiče iz neke lokalne ili porodične tradicije. Za Davida Renesija governatore di Budua zna i Lukarević, Copioso ristretto degli annali di Ragusa, Ragusa 1790,² 36, koji ga takođe vezuje za borbe između Radoslava i Dese (Dessan)” (Kr. Slovena, 294-5).⁴

Vojvoda taj Desa bijaše naklonjen rimokatoličkoj vjeri i zasigurno bi je prigrlio da se nije pribojavao kako bi ga u tom slučaju slavenski plemići lišiti vlasti. Bijaše on koji je ljeta Gospodnjega 1151. darovao otok Mljet, u sklopu huma, trojici redovnika, poimence Marinu, Šimunu i Ivanu [Marino,Simeoue, & Gioan]. Prepusti im otok zajedno sa zemljištima, prihodima i tamošnjim ljudima, kako se vidi iz povlastice dugo čuvane u crkvi Sv. Mihajla, koja od početka bijaše dom redovnika na tom otoku. Uz pomoć gospodara Huma i Raške i uz milodar Dubrovčana s vremenom izgradiše na obali otočnog jezera crkvu Svete Marije i samostan za prebivalište redovnicima, kao što se dandanas može vidjeti. Bog stoga nagradi Desu i porod njegov, te potomci njegovi tijekom sedam pokoljenja ostaše gospodarima i kraljevima Raške, sve do vremena cara Uroša, koji pripadaše osmoj naraštaju, a potom izgubi carstvo i umre bez potomaka (Orbini, 245; Kr. Slavena, 309-310).

O darovanju Mljeta Orbini piše na osnovi tobožnje Desine povelje iz 1151. godine. O osnivanju benediktinskog samostana na Mljetu i o njegovoj povezanosti s opatijom S. Maria u Pulsanu svjedoče povijesni izvori. No povjesničari nisu suglasni oko njihove autentičnosti.⁵ Jedini pouzdani izvor je bula pape Aleksandra III iz 1177. godine, u kojoj se uz ostale crkve i samostane benediktinske opatije u Pulsanu navodi samo ecclesiam sancti Michaelis in Meleta. Orbini na str. 201 (originala) posve je neodređen – Monaci della sudetta Badia. Dubrovačka vlada za tu ispravu svjedoči 1387. [Die XX maii] da je “kopija autentičnih kopija” (copia copiarum autenticarum).⁶ Ime jednog redovnika Guielmus Orbini je pretvorio u Gioanni. Vjerojatno je kao opat tog samostana imao uvid i u neke druge isprave, ali to ne spominje.

Vojvoda Desa dobi tri sina, Miroslava, Nemanju i Konstantina, a bijahu oni muževi mudri i junaci na oružju. Nakon smrti Desu pokopaše u Trebinju, u crkvi Sv. Petra u Polju, a vlast preuzeše navedeni njegovi sinovi. Budući da, kako je rečeno, bijahu ljudi hrabri i odvažni, probudi se u njima želja da zagospodare Raškom i donjom Zetom. Uz pomoć bana Bosne, Nemanjina punca, skupiše silnu vojsku i krenuše s njome u Zetu protiv kneza Radoslava, sina kralja Dragihne, koji zajedno s bratom Ivanišem vladaše tom pokrajinom. Uvidjevši da se ne može ravnopravno oduprijeti tolikoj vojsci, Radoslav se ukrca na lađu kojom iz Ulcinja otplovi u Dubrovnik (Orbini, 245; Kr. Slavena, 310).

“Podatak o sedam generacija Nemaljinih potomaka Orbin je morao preuzeti iz nekog nama nepoznatog izvora, inače njegovo pobrkano rodoslovlje daje osam generacija. Već podatak o Nemanjinoj braći otkriva da je Orbin bio prilično bespomoćan kad je pokušavao da rekonstruiše Nemanjine rodbinske veze. On ne zna za dva Nemanjina brata, Tihomira i Stracimira, ali zato ima Konstantina, koji inače nije poznat. Uostalom, ni srpski rodoslovi ne daju tačne podatke o Nemanjinom ocu i braći.⁷ Tek moderna nauka je upoznala Nemanjinu braću, dok o Nemanjinom ocu ni danas nema saglasnosti među istraživačima. Crkva Svetog Petra u Polju, u originalu: S. Pietro del Campo, spominje se u Letopisu Popa Dukljanina (Barskom rodoslovu) kao manastir u kome je sahranjen ‘kralj Radoslav’, tobožnji prethodnik Bodinov. Ostaci crkve se nalaze kod sela Čičeva” (Kr. Slovena, 295).

Nakon svih tih nemira Radoslav i Ivaniš napustiše Dubrovnik i otputovaše u Drač, a na carev nalog ne bje im dana nijedna pokrajina. Istodobno spomenuti Nemanja i braća, nakon zauzeća Zete, skupiše vojsku i krenuše u osvajanje Raške. Vladimir, drugi Radoslavov brat koji bijaše u Raškoj, s tamošnjim se pukom suprotstavi Nemanji i njegovoj braći. Kod Prištine zametnuše boj iz kojeg Vladimir izađe poraženim, pa kad on pobjegnu u Bugarsku, Nemanja i braća zauzeše Rašku. Od tog vremena, u čast pobjede zadobivene kod Prištine, odlučiše tamo utemeljiti kraljevsku prijestolnicu u kojoj bi također bili okrunjeni svi raški kraljevi. Nemanja tada prisvoji za sebe naslov velikog župana i zavlada Raškom, te gornjom i donjom Zetom. Miroslav i Konstantin nastaviše vladati Humom u međusobnoj ljubavi i slozi i u posluhu bratu Nemanji (Orbini, 246; Kr. Slavena, 311).

“Dosledan svojoj konstrukciji, Orbin pušta da Nemanja posle Zete osvoji Rašku, gde se u međuvremenu odnekud učvrstio Vladimir, po Letopisu Popa Dukljanina Radoslavljev brat i treći sin kralja Gradihne. Priča o bici kod Prištine i Prištini kao tobožnjoj prestonici potiče iz nekog vrlo kasnog izvora. Orbinu ovde nije zasmetao grub anahronizam: braća su odredila mesto gde će se krunisati kraljevi, a posle toga je Nemanja uzeo titulu velikog župana” (Kr. Slovena, 296).

Ne prođe mnogo vremena kad za njim ode i brat mu Miroslav, iza kojeg osta desetogodišnji sin imenom Andrija. Nakon njihove smrti pobuni se humsko plemstvo i izabra za svoga gospodara kneza Petra, muža hrabrog i mudrog rodom iz Huma. Preuzevši vlast, Petar otpusti Miroslavovu ženu i njegova sina, a oni tada odoše Andrijinu stricu Nemanji. Budući da taj upravo tada bijaše zaokupljen sukobima na granicama Raške i Bugarske s već spomenutim Vladimirom, te s Grcima zbog kneza Radoslava i njegova brata Ivaniša, ne mogaše se posvetiti pitanju Huma, tim više što tadašnji car Izak Angel bijaše uzeo u zaštitu kneza Radoslava i njegovu braću. Stoga godine 1190., kako piše Niceta Honijat, car zametnu boj s Nemanjom na rijeci Čabru, danas zvanoj Morava. Sve dok Nemanja poživi, zahvaljujući tim njegovim ratovanjima, knez Petar zadrža ni od koga uznemiravan posjed nad humskom kneževinom, ne odgovarajući za to nikakvu gospodaru i vladajući od rijeke Cetine sve do Kotorskog zaljeva. Više no jednom zarati on i uđe u sukob s bosanskim banovima i s hrvatskim vladarima, a u tim se vojevanjima pokaza vrlo uspješnim, s obzirom da bijaše muž razborit i vičan vojnim vještinama (Orbini, 248; Kr. Slavena, 313).

“Neprirodni prekid izlaganja i skretanje na zbivanja u Humu treba svakako pripisati činjenici da je Orbin imao podatke o knezu Petru (o njemu govori još dva puta: kad priča o Nemanjinom sinu i na početku glave o Humu) i da je osetio potrebu da ih poveže s Nemanjinom istorijom kako je on shvatao. Tako su se u ovom pasusu stekle vesti iz Nikite Honijata, kojega je Orbin mogao čitati u latinskom i italijanskom prevodu, o bici na Moravi, vesti nepoznatog izvora o Humu i Orbinova konstrukcija o tobožnjoj borbi Nemanje sa sinovima kralja Gradihne. Čabar (Ciabro) kao tobožnje staro ime Morave Orbin nije našao kod Honijata, kako bi po stilizaciji moglo izgledati, već kod latinskih pisaca XVI veka”(Kr. Slovena, 297).⁸

Nakon Nemanjine smrti, ostaše iza njega dva sina, Tihomil i Simeon. Tihomil ne osta na vlasti duže od godinu dana, kad ga zateknu smrt i naslijedi ga brat njegov Simeon. Simeon vladaše oko godine 1200., te proširi svoju vlast i na područje Srbije, Dalmacije, Duklje, Travunje i Zahumlja, a bje k tome prvi koji se proglasi kraljem Raške. Često on u ratnim pohodima zada velike muke Grčkom Carstvu. Imaše Simeon tri sina, Stefana, Vukana i Rastka.

Taj se posljednji zaredi i kao redovnik uze ime Sava, a Srbi ga smatraju svecem. Bezbožnik Sinan-paša nedavno dade javno spaliti njegove kosti. Simeon napusti ovaj svijet u dobi od pedeset i pet godina, a naslijedi ga sin mu Stefan, koji stade slijediti očev primjer kako u razboritosti, tako i u junaštvu. Bijaše on k tome miroljubiv čovjek, te sklopi mir s Bugarima i s Grcima (Orbini, 249; Kr. Slavena, 314).

Tobožnji Nemanjini sinovi Tihomil i Simeon još je jedan krupni Orbinijev previd. Nemanjin brat Tihomil postao je sin uslijed pogreške u latinskom prijevodu povijesti Nikite Honijata,⁹ što je uočio i Nikola Radojčić.¹⁰ Simeon je svakako nastao od monaškog imena Nemanjinog.

“Ono što Orbin ovde govori o Simeonu odnosi se u stvari na Stefana Nemanjića (osim podatka o tri sina u kojima je lako prepoznati Stefana, Vukana i Rastka). Spisak zemalja kojima je ‘Simeon’ vladao kao da je izvađen iz kraljevske titule prvih Nemanjića. Te zemlje istim redom susrećemo u Stefanovim poveljama za Žiču i za manastir na Mljetu, ali isto tako i u odeljku o Stefanu Prvovenčanom u srpskim letopisima. Podatak o spaljivanju moštiju svetog Save pokazuje da je Orbin ovu glavu svoga dela pisao posle 1595. godine” (Kr. Slovena, 298).

Orbinijev “sugrađanin” i “literarni poznanik” Ludovik Crijević Tuberon (Aloysius de Crieva, Cerva, Cervinus)¹¹ zagovornik je vjerske snošljivosti. Opširno analizira socijalna gibanja pokazujući simpatije za obespravljene slojeve pučanstva, oštro kritizira visoke crkvene krugove, pobornik je vjersku toleranciju ne samo prema pravoslavnim i protestantima već i prema muslimanima. Zbog takvih stavova 1734. godine njegova je knjiga Komentari o mojem vremenu (Commentarii…) završila u vatikanskom Popisu zabranjenih knjiga (Index librorum prohibitorum).¹² Njegovi beskompromisni stavovi zahtijevaju više prostora.

___

¹ Lucius – Latinska redakcija Dukljaninova Ljetopisa: Presbyteri Diocleatis Regnum Slavorum (287-302), Regum Dalmatiæ et Croatiæe gesta, a Marco Marulo latinitate donata (303-309); Lučićeve bilješke: Notæ ad historiam Presbyteri Diocleatis Regnum (439-443), Notæ ad commentariolum Marci Maruli (444-450). Pretisak cjelokupnog djela Ivana Lučića De regno Dalmatiae et Croatiae, libri seks u: Johannes Georgius Schwandtner: Scriptores rerum Hungaricarum, Dalmaticarum, Croaticarum,et Sclavonicarum veteres ac genuini…, Tom 3 (1-465), Impensis Ioannis Pauli Kraus, bibliopolae Vindobonensis, [Vienna], 1748.

² “Dalmatiae, vel Dalmatia supra descripta sive Savo terminetur, sive ad Dravum extendatur, Dalmatiae nomen retinuit, donec a Slavis fere tota occupata, in Sclavoniam, sive Croatiam, Serviam, et ipsam Dalmatiam distincta fuit: posterioribus autem temporibus Servia in Ramam, Rasciam, Bosnam, ipsamque Serviam divisa fuit, quae singulae, diversis tamen temporibus, Regio nomine decoratae fuere, a recentioribus vero Scriptoribus sicuti Savia, Sclavonia nuncupatur…” (Lucius, 37 /Lib, 1, Cap. 6/).

³ Giovanna Brogi Bercoff: Il “Regno degli Slavi” di Mauro Orbini e la storiografia europea del Cinquecento, RS, sv. 24-26/1977-79 (119-156), 120, 155.

⁴ Cf. Mauro Orbini: Il regno degli Slavi (predgovor i komentari Sima Ćirković, 7-23, 205-239), SSlS, 1985, Bd. 9.

⁵ Vinko Foretić: Dvije isprave zahumskog kneza Dese o Mljetu iz 1151, Anali, 1 (63-72). Gregor Čremošnik: Isprave zahumskog kneza Dese, Anali, 3 (71-74). Mihailo J. Dinić: Povelja kneza Dese o Mljetu, PrKJIF, 28 (5-16). Ivan Kampuš: Novi prilozi o Lokrumskim falsifikatima i Desinoj darovnici pulsanski benediktincima, HZb, 15 (317-324). Nada Klaić: Mljetski falsifikati, ArhVj, 10 (185-234). Itd.

⁶ In Minori Consilio msc. captum fuit quod ser Andree Dobre de Binçola refidatur damipnum de gr. XXVIII per Andream de Razato xapostatam dicti ser Andree. In dicto Minori Consilio captum fuit quod in copia transummenda de copiis transuniptis de povilegiis Melite, tam de conces-sione eiusdem insule Melite facta ecclesie S. Marie de Pulsano, quam de gratiis et immiunitatibus ooncessis a summo pontifice, reddatur testimonium veritatis, quod est copia copiarum autenticarum (Dinić, 2, 362).

⁷ Ljubomir Stojanović: Stari srpski rodoslovi i letopisi, ZbIJKS, Spomenici na srpskom jeziku, knj. 16, SKA, Sr. Karlovci, 1927, 14-17, 46, 53, 57.

⁸ Identifikaciju Ciabrum = Morava Orbini je mogao naći kod Ludovika Crijevića Tuberona, u jedanaest knjiga njegovih Komentara (Commentariorum de temporibus suis libri undecim, 1508), u djelima Feliksa Petančića (Felix Brutus Petancius, de Petanciis, Ragusinus Dalmata), jednog od najčitanijih turkoloških pisaca 16. stoljeća (Historia Turcica ili Historia Imperatorum Regni Turcici), ili u vrelima Šibenskog diplomata Antuna Vrančića.

⁹ Niketa Honijat (Νýκήτας Χωνıάτης) ubraja se među najbolje bizantske povjesničare srednjeg vijeka. Najpoznatije mu je djelo Pripovijedanje povijesti (Χρονıκὴ δıήγησıς).

¹⁰ Nikola Radojčić: Srpska istorija Mavra Orbinija, knj. 152, SANU-NK, Beograd, 1950, 27.

¹¹ Cf. Francesco Maria Appendini: Notizie istorico-critiche sulle antichità storia e letteratura de’ Ragusei, 1-2, Dalle stampe di Antonio Martecchini, 1802-3. Giuseppe Valentinelli: Bibliografia della Dalmazia e del Montenegro, tip. di L. Gaj, Zagabria, 1855. [reprint: Forni, Bologna, 1967]. Викентий Васильевич Макушев: Иɜслѣдованiя объ историческихъ памятникахъ и бытописателяхъ Дубровника, Типографiя Императорской академiи наукъ, Санктпетербургъ, 1867. [Москва, 2012, “Книга по Требовани”, Серия Книжный Ренессанс, www.samizday.ru/reprint]. Franjo Rački: Iz djela E. L. Crievića Dubrovčanina, Starine, 4 (154-200). Konstantin Jireček: Beiträge zur ragusanischen Literaturgeschichte, ASPh, Bd. 21 (399-542).

¹² Index librorum prohibitorum Innocentii XI Pontificis Maximi iussu editus, Romae, 1704, 485.

Pjesnik Koroman

Pitali Ivana Pčelara
Kako maticu,
Među onolikim pčelama,
Prepoznaje,
Odmah.

Nije lako, nije lako,
Šali se Ivan Pčelar.

Pitajte Veselka Koromana
Kako pravu riječ
Među onolikim riječima
Prepoznaje odmah.
Nepogrješivo.

Listine o odnošajih

U etimološkoj literaturi raša se povezuje sa tal. ràscia – “debelo sukno” i horonimom Raš(k)a, po gradu Ras ili Rasa (Rassia, Rascia, Raxia, Rassa).

Raška je naziv za srednjovjekovnu srpsku državu sa sjedištem u gradu Rasu, u dolini rijeke Raške.¹ Ras je u 9. stoljeću najistočnije mjesto srednjovjekovne srpske države. Oko 1020. godine bilo je sjedište episkopa, a tu je vjerojatno još ranije podignuta crkva Sv. Petra i Pavla. Prva srpska državna tvorevina s Vlastimirom, Petrom i Časlavom razvila se u području jugoistočne Bosne i istočne Hercegovine, sa središtem oko Lima i Tare. Bizant u tim dalekim i šumovitim predjelima, bez svojih uporišta, nije mogao ostvariti neku sistematsku branu. U 11. stoljeću Srbi ovih krajeva bili su podložni zetskim gospodarima. Župan Vukan spominje se kao vazal kralja Bodima. Međutim, Vukanova oblast postaje jača od Zete, a ekspanzija njegovih podanika uzela je maha prema Kosovu. Ras je stradao sredinom 12. stoljeća, kad su se Srbi priklonili Mađarima u njihovim borbama s Bizantom. Car Manojlo je u svojim pohodima i sam dolazio u Ras i osvajao ga (1149, 1150, 1172), kad su Srbi potisnuli odatle grčke posade. Već kod Pseudo-Ansberta 1189. godine ustalio se naziv Rasije za Srbiju. U 13. stoljeću zamjenjuje se često naziv “srpske” zemlje s “raške” zemlje, i to kad se odvajaju od njih Duklja, Dalmacija, Travunija i Zahumlje.

Srpske, odnosno raške zemlje su središnje i ishodišne oblasti države, i kao takve one se uvijek ističu prve, pa im se onda poimenično dodaju druge, ali se kasnije kaže: “sve zemlje srpske i pomorske”. “Sve raške zemlje” označava vrlo vjerojatno skup svih onih raških oblasti, koje su ponekad mogle biti i dijeljene (npr. među Nemanjinu braću), a koje se ujedinjene javljaju od kraja 12. stoljeća. Kad se srpska vlast raširila na istok, obuhvatila vardarsku dolinu, Ras prestaje biti prijestolnica, pa se postupno gubi čak i njegovo ime, a javlja se novo – Trgovište. U neposrednoj blizini Isa-beg Ishaković, zadnji krajišnik Bosanskog Krajišta i drugi sandžakbeg Bosanskog sandžaka, osniva Novi Pazar (Yeni Pazar). Sandžakbeg je održavao dobre odnose s Dubrovčanima. Oni su mu često slali poklone, a on je opet bio veoma korektan prema dubrovačkim trgovcima. Malo vijeće Dubrovačke Republike u njemu postavlja svog konzula. U dubrovačkim arhivskim knjigama spominje se Novi Pazar (Novipaxar, Novopahar) kao boravište dubrovačkih trgovaca prvi put 1461. “Cons. minus 8. Februar 1461 s. oben. Am 10. September 1461 klagt Luca Steph. de Nale in domo Nat. Dam. de Sorgo in Novipazar, loco Sclavonie jurisdictionis Theuerorum, sei ihm ein pannus viridis Ragusinus gestohlen worden. Liber lament. de foris 1461 Arch. Rag.” Dakle, posrijedi je tužba da je ukraden jedan pannus viridis.²

Naziv Raška kod susjednih naroda dugo ostaje sinonim za srpsku državu i stanovništvo (Rašani, Rašćani). Srbe su, po imenu Raške, nazivali sve do 19. stoljeća mnogi narodi (Mlečani, Nijemci, Mađari…) – Raci, Rascijani, Racz, Raitzen; mađ. Rác, pl. Rácok (Ráczság ili Ráczország); njem.Ratzen, Raize, pl. Raizen, Ratzians (Ratzenland i Rezenland); lat. Rascia, Rassia, Rascianus, Rasciani, Rassiani (Natio Rasciana)… Budući da su Srbi, od 15. stoljeća, pa nadalje, činili znatan dio stanovništva na teritoriju Vojvodine, mnogi povijesni izvori i karte, nastali u tom razdoblju (15-18. stoljeće), spominju teritoriju današnje Vojvodine pod imenima Rascia i Mala Raška. Naziv Rascia se također javlja i na području Slavonije. Po jednoj bilješci iz 1543. godine, Temišvar (rum. Timişoara, mađ. Temesvár) i Arad nalazili su se usred Rascie (in medio Rascionarum). Početkom 18. stoljeća, u takozvanoj Rakocijevoj buni (Francis II. Rákóczi), glavni zapovjednik vojnih odreda koji su se borili protiv Srba u Bačkoj, László Darvas, piše: “Sva velika mjesta Rascije i s ove i s one strane Dunava i Tise popalili smo.” U Mađarskoj i danas postoji grad Ráckeve (Rac Kovin, tj. Srpski Kovin) nazvan po srpskoj zajednici koja je nekad živjela u njemu. Ime Novog Sada bilo je Ratzen Stadt. Sami Srbi nisu se bunili da ih nazivaju Racima, ali postupno taj su naziv počeli smatrati uvrjedljivim. Tako, kada su predstavnici vojvođanskih Srba 1848. godine odnijeli svoje zahtjeve Lajosu Kossuthi, upozorili su ga da njih vrijeđa kada ih zove Raci, jer oni imaju svoje narodno i povijesno ime – Srbi.

Donijet ćemo tek nekoliko ulomaka iz listina da vidimo kako je ime Raške “opće mjesto” u, po formi, uobičajenoj diplomatičkoj prepisci.

God. 1186, mjeseca siečnja. (Satnik Jura poslan od Nemanje velikoga župana srbskoga u Kotor):

In nomine eterni dei et saluatoris nostri Jhesu Christi. Anno millesimo centesimo octuagesimo sexto , mense ianuario, tempore domini nostri Nemanne iupani Rasse. Ego Jurha setnicus directus in civitate cataro a predicto magno iupano… (Franjo Rački: Prilozi za sbirku srbskih i bosanskih listina, Rad, 1 /124-163/, 127).

1240. ind. XIII. 22. martii. Ragusii. Matthaeus Ninoslav, Bosnae magnus banus, promittit se cum Ragusio aeternam habitarum pacem (Matej Ninoslav obećava Dubrovčanima vječiti mir i trgovačke povlastice u Bosni):

И ако сѣ-разьратитѣ сь кралѣмь Рашьки, да вась-не дамь ни вашь добитекь, паче да ви хран-сь вьс(ѣ)мь вашимь добиткомь (MSerb, 28-29).

God. 1286. 22 lipnja, u Mletcih. (Dа knez dubrovački, kao što Dubrovčanom, tako i Mletčanom može zabraniti polaziti Srbiju; da se pošalje istomu knezu jedna galija i brod, koje će na mletačku zapovied oružati proti Omišanom):

Capta fuit pars, quod quando comes Ragusii constringet omnes homines de Ragusio, qui non vadant in terras regum Rascie et regine matris eorum, possit constringere homines de Venetiis et nostros fideles mercatores, qui essent Ragusii, ad voluntatem domini ducis, qui non debeant ire in dictas partes… (MSHSM, 1 /Listine, 1/, 143-4).

God. 1335. 30 prosinca, u Mletcih. (Grad Kotor i Mleci. Utvrđuje se pogodba s Mlecima o zajedničkoj trgovini):

Item quod commune Cathari debeat tenere in carceribus suis quemlibet debitorem Veneti per rationem convinctum, aut fratrem sive socium eius, habentem societatem fraternam cum illo, nec possint eum vel eos dimittere, quouisque dicto Veneto de suo credito integre fuerit satisfactum; et si ille vel illi, qui sic fuerint carcerati, haberent possessiones intra vel extra civitatem, debeat ipsius vel ipsorum bona vendi per terram ad incantum infra unum mensem, postquam incepta fuerint incantari; et indices, qui per tempera fuerint, teneantur facere incantari predicta ilia die, qua fuerint requisita a Veneto creditore predicto; quod si iudices vel ipsorum alter non observaverint suo tempore, ipsorum quilibet non observans dumtaxat ut est dictum, penam tercentorum ypperperorum incidat, domino Rascie applicandam… (ib., 464).

1346. 20 augusti. Scopiae. (Car Stefan naređuje Općini Dubrovačkoj da daje svake godine dar za vosak sv. Nikoli u Bariju):

Stephanus dei gratia Romanie, Sclavonie et Albanie imperator, universis et singulis hominibus universitatis civitatis Ragusie tam presentibus quam futuris, devotis nostris, gratiam nostram et bonam voluntatem. Specialis illa devotio, quam erga confessorem mirificum et egregium beatissimum Nicolaum, felicis recordationis dominus Urosius, d. avus³ noster, et bonae memoriae d. Stephanus, d. genitor noster, illustres reges condam Rascie, habuerunt, et quam nos multo magis habemus, specialiter nos inducit, ut ecclesiam beatissimi Nicolai de Baro, in qua corpus ipsius sancti venerabiliter requiescit, et de cuius tomba incessanter manna manat, honore et commodo benivolo prosequamur. (…) …anno quolibet in perpetuum pro cera emenda in dicta ecclesia 200 perpera…⁴ (Franjo Rački: Rukopisi tičući se južno-slovinske povjesti u arkivih srednje i dolnje Italije, Rad, 18 /205-258/, 229-230).

God. 1383. 30. srpnja, u Mletcih. (Stjepan Tvrtko kralj bosanski mletačkim gradjanstvom odlikovan za se i za nasliednike):

Millesimo trecentesimo nonagesimo primo, mensis iunii die primo, indictione quartadecima, simile privilegium factum fuit domino Stephano de Bissa (Dabisa) dei gratia regi Rassie, Bossine, maritimeque etc. punctualiter, ut factum fuit domino Stephano Tuertcho, mutato solumodo nomine partis et tempore… (MSHSM, 4 /Listine, 4/, 200-201).

God. 1384. 22 prosinca, u Mletcih. (Umoljava se bosanski kralj, neka isplati Nikolu Baseja, svoga kapetana i mletačkoga plemića, u koliko mu duguje, da tako i ovaj bude u stanju svoje vjerovnike namiriti, te se slobodno u Mletke povratiti):

…Capta: quod scribatur domino regi Rassie in hac forma, videlicet: sicut regia maiestas vestra novit, ipsa tenetur nobili viro ser Nicolao Baseo capitaneo suo civi nostro in magna pecunie summa, causis eidem maiestati notis… (MSHSM, 4 /Listine, 4/, 209).

God. 1388. 3 svibnja, u Mletcih. (Neka galiji odvedu bosanskoga poslanika u Hrvatsku):

…quod unus ambaxiator serenissimi domini regis Rassie possit levari super presentibus galeis culphy cum famulis, iocalibus et levibus arnesiis, et deponi in Sclavonia… (ib., 249).

God. 1390. 2 lipnja, u Sutiski. (Tvrtko kralj bosanski na uzdarje primljenih usluga razširuje granice spljetske obćine).

Nos Stephanus Tuerco dei gratia Rascie, Bosne, maritimeque etc. rex (…) Nobiles et circumspecti viri ser Petrus Gori, Dionysius Helie, Nicola Srechie et Micha Madii, nuncii et ambassiatores fidelissimi nostre aule Spalatensis maiestati nostre humiliter pro parte ipsorumcommunitatis exposuerunt, quod a multis annis citra inimicitie capitales sanguinisque effusiones et multa homicidia fuerunt inter ipsos nostros Spalatenses et Cliscienses occasione ipsorum castri nostri confiniorum et metarum, supplicantes nostre maiestati, ut dignaremur de gratia speciali providere ita et taliter, ut inimicitia inter ipsos castellanos nostros Cliscie et dictos nostros fideles Spalatenses sedetur et cessetur, pacificeque invicem vivant; similiter postulaverunt a nostra maiestate, inter nostrum castrum Almissii et ipsos Spalatenses metam et confinium modo ut supra terminare… (ib., 280-1).

God. 1390. 1 kolovoza, (u Spljetu?). (Poslanici Tvrtka kralja bosanskoga ustanovljuju granice spljetske obćine):

Nos Triphon Buche de Catharo aule regie miles et prothovestiarius, Michael de Ragusio electus episcopus Tniniensis, et Vladoie de Rascia dicte aule logophet, executores et commissarii et in hac parte nuncii speciales Ser^mi et Ex^mi principis et domini nostri Stephani Tuerchonis dei gratia Rassie, Bosne, Dalmatie, Croatie, Maritimeque etc. (ib., 283).

Vojvoda Stefan Crnojević, 1451. ind. XIV. 16. srpnja (Dužd objavljuje da se po sporazumu sa Senatom pogodio s Lukom pokojnoga Jakova od Paskvalina, plemićem, i s Marinom Kontarinom, vladikom kotorskim, koji su govorili u ime Stefana Crnojevića):

Уведен ће бити, с браћом својом, у мир који би Млеци уговорили с деспотом Рашке или с другим којим господарем Босне или Арбаније… (Commemoriali, 5, 64.).

God. 1404. 22 travnja, na Visokom. (Ostoja bosanski kralj podieljuje mletačkim trgovcem njeke sloboštine u Bosni):

Hostoia dei gratia Rassie, Bossine et partis maritime etc. rex. Universis et singulis tam amicis quam fidelibus et tam presentibus quam futuris presens privilegium inspecturis salutem et sancte dilectionis affectum… (MSHSM, 5 /Listine, 5/, 39).

God. 1422. 21. prosinca, u Visoki. (Povelja izručena od Stjepana Tvrdkovića kralja bosanskoga mletačkomu poslaniku, kojom dozvoljuje Mletčanom trgovati po svojoj zemlji, i jamči jim za sigurnost osobe i imetka):

Nos Stephanus Thuerticus dei gratia Rassie, Bossine partiumque maritimarum rex etc. Cum zo sia chel spectabel et egregio homo misser Zan Zorzi ambassiador del illustrissimo et excellentissimo signor misser Thoma Mocenigo per quella medema gratia inclito doxe de Veniexia e del comun de Veniexia de comanđamento del prefato misser lo doxe е del comun de Veniexia sia vegnudo a la presentia nostra ad allegrarse de la nostra sacra coronation et exaltation del nostro stato, е a tractar е a praticar molte altre cosse cum nui, le qual lui havea habudo in comandamento dal prefato serenissimo misser lo doxe е dal comun de Veniexia… (MSHSM, 17 /Listine, 8/, 202-3).

Počmimo od Grimiznorođenog cara.

Konstantin VII. Porfirogenet spominje Rašu. “Željan pako, da se vrati u Bugarsku [Boris], a bojeći se, da mu Srblji na putu ne bi pali u zasjede; zatraži za svoje očuvanje sinove arhonta Mutimira, Borena i Stefana, koji ga i očuvaše nepovridjena do medje od Raše” (DAI, 85-86, /cap. 32/).⁵ Kod Dukljanina Raša je naprosto nezaobilazna. Marko Marulić prema Šišićevu izdanju⁶: “I još od mista Dalme do Bandalona grada, ča se sada zove Drač, dotla prozva Gornju Dalmaciju i to[li]koje Surbiju, ča jest Zagorje. I tuj na dvoje razdiliše: počamše od gornje strane Drine, ča jest na zahod sunčeni do gore Borave, a toj prozva Bosnu, i od Drine do Lipa prozva Ras, ča je Raška zemlja.”⁷

Još jedan ulomak, da se stekne kakav-takav uvid o Raškoj u Ljetopisu.

“Tada htjede njegov sin Mihalja da ga naslijedi na prijestolju, ali zbog nevaljalstva njegove majke stanovništvo oblasti to ne htjede, već postave sebi za kralja Dobroslava, brata kralja Bodina. Za njegova vladanja počelo se surovo postupati s narodom. U to vrijeme, pošto su čula braća i sinovi kneza Branislava, da je umro kralj Bodin, dođu po naređenju carevu u Durahij (Drač), gdje se Gojislav oženi i ostade ondje sa svojim sestrićima. Njegov pak brat Kočapar pođe u Rašku i odande sa županom Belkanom (Vukanom), skupivši ljude, pođu na kralja Dobroslava. Kralj pak prikupi narod i htjede da se brani. Kad se dakle zametnu boj u Diokleji (Duklji) na rijeci koja se zove Morača, pogibe dio Dobroslavljevih ljudi, a on bi zarobljen. Potom su Kočapar i Belkan (Vukan) poslali okovana Dobroslava u Rašku, a oni odu i zauzmu Zetu te opljačkaju veliki dio Dalmacije. Belkan (Vukan) je poslije toga otišao u Rašku, a Kočapar ostade u Zeti. Nakon toga je Belkan (Vukan) s Rašanima vrebao na Kočapara, da bi ga mogao uništiti; kad on to dočuje, ode u Bosnu i oženi se tamo kćerkom bosanskog bana, a malo potom umre u Helmaniji (Zahumlju)” (Dukljanin, 99 /XLIII/).⁸

Ludovik Crijević Tuberon spomenuvši u svojim Komentarima popa Dukljanina postao je prvim našim piscem koji explicite spominje autora zapisa u nas tradicionalno nazivana Ljetopis popa Dukljanina.⁹ Postanak Dubrovnika mogao se objasniti samo legendom, a Dukljaninova povijest nadopunjuju podaci iz drugih starih dubrovačkih anala koji su u različitim verzijama kolali gradom.¹⁰ Dukljaninovu povijest vjerojatno je smatrao starijim, pa samim tim i vjerodostojnijim izvorom, te se upravo zato i poziva samo na njezino ime.¹¹ Vlado Rezar ukazuje na zanimljive podudarnosti u Tuberonovu izlaganju o postanku Dubrovnika s odlomkom u kojem tu temu obrađuje Konstantin Porfirogenet. “Taj podatak otvara prostor za smjelu pretpostavku kako je dubrovačkom opatu na raspolaganju bio čak i Porfirogenetov spis De administrando imperio, ili barem neki njegovi dijelovi. Dapače, budući da je poznato kako se jedan od najstarijih rukopisa Porfirogenetova djela iz XI. st. čuva u Parizu, moglo bi se pretpostaviti da je upravo Tuberon kao pariški đak prvi upoznao Dubrovnik s tim znamenitim zapisom. Spomenutu pretpostavku potkrepljuje i činjenica da je Nikola Ranjina, koji polovinom 16. st. prvi explicite navodi spis Konstantina Porfirogeneta, nedvojbeno imao pristup Tuberonovoj biblioteci, ili bar jednom njezinu dijelu, odakle je do spisa lako mogao doći” (Tuberon, XXXVIII). Nadalje, lako je uočiti da je Crijević kao izvor koristio Tomu Arhiđakona i njegovo djelo Historia Salonitana.

___

¹ Ostaci Starog Rasa nalaze se na lokalitetu Gradina na Pazarištu. Ime Ras vjerojatno vodi podrijetlo od naziva utvrđenja Arsa kojeg spominje bizantski povjesničar Prokopije iz Cezareje (6. stoljeće). Naziv stoga može biti ilirski, odnosno pred-ie. iz doba diviniziranja rijeka, šuma… Moguće su usporedbe i s antičkim oblikom Arsia.

² Jireček: Staat und Gesellschaft im mittelalterlichen Serbien, Denkschrift, Bd. 64/2, 12; JirIS, 2, 335.

³ Tko je bio avus? To se jasno vidi iz natpisa na oltaru crkve sv. Nikole (San Nicola, grč. Ἅγιος Νικόλαος, lat. Sanctus Nicolaus) od lipnja 1319. godine. Urosius, rex Rassie et Dioclie, Albanie, Bulgarie et totius maritime de Gulfo Adriatico a mari usque ad flumen Danubii presens opus altaris, yconam magnam argenteam, cooperturam tribunalem supra hoc altare de argento, lampades et candillia magna de argento fieri fecit etc. O tome nas obavještava i Викентий Васильевич Макушев u Записки Императорской Академiи Наукъ, 19, 2 Второе прил. 13, Санктпетербургъ, 1862-1895. Cf. Stojan Novaković: Zakonski spomenici srpskih država srednjega veka, knj. 5, SKA, Beograd, 1912, 716 (reprint: Lirika, Beograd, 2005).

⁴ Ni posljednji Nemanjić, car Uroš, nije izostao iza kralja Milutina, Stefana Dečanskog i cara Stefana. I on je potvrdio povelju svog oca, što se vidi iz jednog dubrovačkog pisma gdje se spominju 200 perpera. 1361. Die XXVII novembris. (Registrum littere destinate domine regine Apulie.) Majestati vestre humiliter exponimus per presentes, quod nuper a Leone Castanea de Borento vestro magistro portulano Apulie recepimus litteras in effectum continentes, cum quondam inclitus princeps dominus Stephanus rex Raxie causa devocionis providisset ecclesie beati Nicole de Baro de cc yperperis annuatim per suum patens privilegium, per suum filium nunc regem Rassie confirmatum… (LibReform, 3, 297).

⁵ Μέλλων δέ ὑποστρέφειν ἐν Βουλαρίᾳ καὶ φοβηϑείς, μήποτε ἐνεδρεύσωριν αὐτὸν οἱ Σέρβλοι καϑ’ ὁδόν, ἐπεζήτησεν εἰς διάσωσιν αὐτοῦ τὰ τοῦ ἄρχοντος Μουντιήρου παίδια, τὸν Βόρενα καὶ τὸν Στέφανον, οἳ καὶ διέσωσαν αὐτὸν ἀβλαβῆ μέχπι τῶν συνόων, ἓως τῆς Ῥάσης (DAI, Moravcsik, 154).

⁶ Letopis popa Dukljanina (ur. Ferdo Šišić), “Hrvatska redakcija s Marulićevim latinskim prevodom” (377-416), SKA, knj. 67, Beograd-Zagreb, 1928, 399. Surbiam autem, quae et Transmontana dicitur, in duas divisit provincias: unam a magno flumine Drina contra occidetalem plagam usque ad montem Pini, quam et Bosnam vocavit, alteram vero ab codem flumine Drina contra orientalem plagam usque ad Lapiam et [ad paludem Labeatidem], quam Rassam vocavit (Dukljanin, ib.; Šišić, 307). Cf. Ivan Črnčić: Popa Dukljanina letopis po latinsku i toga nekoliko i još nešto po hrvatsku, po prepisu popa Jerolima Kaletića, Tiskom Primorske tiskare, Kraljevica, 1874.

⁷ “Srbiju pak, koja se naziva i Zagorje, podijeli u dvije oblasti: jednu od velike rijeke Drine u pravcu zapada, sve do planine Pina (Borove), koju još nazva Bosnom, drugu pak od iste rijeke Drine u pravcu istoka sve do Lapije (Laba) i [Labskog jezera (Skadarskog)], koju je nazvao Raškom” (Dukljanin, 54-55 /IX/). Dodajmo i prinos Ivana Kukuljevića Sakcinskog iz 1851. godine – Kronika hrvatska iz XII. věka. Tiskano je u dva stupca. U prvom “kako je u rimskom rukopisu”, a u drugom “kako se čita”. A Sakcinski je to ovako pročitao: “I primorje razdili na dvoje: počamši od mista (i) grada, ki po poganih bi razrušen ki se zove Dalma, gdi zakonom biše, deri do mista ko se zove Valdemin, od Dalme do Valdemina prozva Hàrvate bile, šta su Dalmatini nižnji; i još od mista Dalme do Bandalona grada, ča se sada zove Drač, dotla prozva donju Dalmaciu i takoje Surbiju, ča jest Zagorje, i tu na dvoje razdiliše, počamši od gornje strane Drine, ča jest na zahod sunčeni, do gore Morave, a to prozva Bosnu; i od Drina do Lipa prozva zas (sve) ča je, Raška zemlja”, Arkiv, 1 (1-37), 19-20. Ivan Mužić: Hrvatska kronika u Ljetopisu popa Dukljanina, Muzej hrvatskih arheoloških spomenika, Split, 2011, 76. Djela kraljeva Dalmacije i Hrvatske (Neven Jovanović: Marulićev prijevod Hrvatske kronike), u: Marko Marulić: Latinska manja djela, 2. (125-225), KK, Split, 2011, 150. Neven Jovanović: Regum Delmatię atque Croatię gesta…, CM, 18 (5-61). Cf. Vojislav D. Nikčević (pr.): Dukljanski prezviter – Kraljevstvo Slovena (preveo Mile Bogeski), MonMont, knj. 10, 2003. Tibor Živković (ur.): Gesta regum Sclavorum, 1-2, (prevela Dragana Kunčer), Istorijski institut-Manastir Ostrog, Beograd, 2009. Angeliki Papageorgiu // Αγγελική Παπαγεωργίου: Το χρονικό του ιερέα της Διοκλείας (Ljetopis popa Duklijamina) – Κείμενο, μετάφραση, ιστορικός σχολιασμός, πρόσωπα, χώρος), Άρμός, Αθήνα, 2012. Cf. Milan Šufflay: Zagonetka popa Dukljanina, u: “Hrvatska u svijetlu svjetske historije i politike – dvanaest eseja”, Jutriša, Zagreb, 1928; u: Izabrani politički spisi, SHK, MH, Zagreb, 2000. Savić Marković Štedimlija: Tragom popa Dukljanina, Nakladna knjižara Preporod, Zagreb, 1941.

⁸ Tune Michala filius eius voluit succedere in regno, sed propter nequitiam matris eius noluit populus terrae, sed constituerunt sibi regem Dobroslavum, fratrem Bodini regis. Regnante eo, caepit se dure agere contra populum. Eo tempore audientes fratres et filii knesii Branislavi, quod rex Bodinus obiisset, imperatoris iussu venerunt Durachium, ubi Goyslavus accepit uxorem et mansit ibi cum nepotibus suis. Cocciaparus quoque frater eius perrexit Rassam, inde cum Belcano iupano congregantes populum venerunt contra Dobroslavum regem. Rex vero congregans populum voluit se defendere. Commisso denique bello in Dioclia supra fluvium, qui Moracia dicitur, cecidit pars populi regis Dobroslavi et ipse captus est. Post haec Cocciaparus cum Belcano mittentes viriculatum regem Dobroslavum in Rassam, venerunt et obtinuerunt Zentam et depraedaverunt maximam partem Dalmatiae. Belcanus post haec perrexit Rassam et Cocciaparus remansit in Zenta. Post haec insidiabatur Belcanus Cocciaparo cum Rassanis, ut eum perderent, quod sentiens abiit in Bosnam et accepit ibi uxorem filiam bani Bosnae; et non post multum tem-poris in bello mortuus est in Chelmani[a] (ib.).

⁹ …sequens in primis Diocleatem auctorem… (Lib. 5, p. 103).

¹⁰ Cf. Nadko Nodilo: Prvi ljetopisci i davna historiografija dubrovačka, Rad, 65 (92-128).

¹¹ Quae quidem scripta, licet essent uetustissima specie, quum ad manus meas peruenere, non tamen adeo multorum annorum tabe corrupta erant, ut legi non possent (Lib. 5, p. 103).