Džeka, sokak

*

Toka, Džeka, Krka, ulice su, strmi sokaci negdje pod nebom, za koje se znalo samo iz priče. Reklo bi se Toka – Džeka, i to bi onda značilo nigdje. Tamo gore ispod Trebevića, gdje živ čovjek nije stupio nogom. Bivalo se na Trebeviću, bivalo se u dolini, ali ono između ostajalo je tajna. I to vrlo neobična tajna, jer se taj nedosegnuti, nedopješačeni i neosvojeni dio Sarajeva vidio golim okom, odakle god s desne strane Miljacke na njega gledali. Toka, Džeka, Krka; ta davna šamanska formula u govoru ljudi iz doline, branila ih je od velike hodnje, štrapaca i uspinjanja. Toka, Džeka, Krka; nikad nismo bili gore.

Džeka je vrlo stari sokak, dio mahale Brekuša, spomenut početkom šesnaestog stoljeća. Gore su već tada živjeli teški radnici, trudbenici i sirotinja. Ime je sokak dobio po porodici Džeka, koja nije bila ni alimska, ni begovska, ni trgovačka, nego obična tomrukčijska. Tomrukčijama su se nazivali oni koji bi s jeseni, kada nabuja Miljacka i ponese granje, vadili drvo iz rijeke, iščupana mlada stabla i balvane, cijepali ih i prodavali narodu za ogrjev. Šuma se ni u turska vremena nije mogla slobodno sjeći, a iz bujice mogao je vaditi tko je htio i koliko je htio, onoliko koliko voda nanese. Tako se rijeka čuvala prohodnom i čistom, da je granje i trupci ne zajaze i da ne nastupi velika poplava, kakvih će biti koju stotinu godina kasnije, kada u Bosni više ne bude tomrukčija, a mimo granja i balvana rijeke budu pretrpane bijelom tehnikom i automobilskim olupinama. Džeke su se svojim teškim, opasnim i sirotinjskim poslom bavili već tokom osamnaesetog stoljeća. Na korist sebi i cijeloj zajednici.

Sa Džeke je bio predratni i ratni podvornik u Prvoj gimnaziji. Imenom Mustafa, možda se i prezivao Džeko. Šutljiv i pomalo tunjav muškarac, kojem je bilo nemoguće utvrditi godine, išao je okolo u plavom radničkom ogrtaču, s francuzicom natučenom do pola čela. Sve što o Mustafi znaš iz treće je ruke: pokojni Mladen pričao je Noni i Draganu, njih dvoje ispričali su tvojoj majci, a ona je, u mjesecima pred smrt, pričala tebi. Ti nisi znao što bi s pričom o podvorniku Mustafi sa Džeke, jer je bila nedovršena, sastojala se iz više dijelova, i imala je previše poanti za tako kratku priču, a svaka od poanti bila je označena paradoksom.

Ranim jutrom, svakoga božjeg dana, i petkom i svetkom, spušta se Mustafa niz trebevićke padine, pa niz Bistrik, preko Atmejdana i Drvenije mosta, do gimnazijske zgrade, o kojoj se brine i koju redi, onoliko koliko zna i umije, i koliko je do njegovih ograničenih moći, znanja i vještina. Tri mjeseca u godini, u svibnju, lipnju i srpnju, kada su dani najduži, Mustafa se spušta u zoru. Ostalih devet mjeseci, on silazi po mrklome mraku. Zvižduka, hukće, kuka nešto sebi u bradu, svađa se s nečim što mu je u njedrima, i svi koji ga ne znaju pomislili bi da je lud. Ali znaju ga svi, pa nema koga da tako misli. Većinom Mustafu znaju kroza san. Prolazi on dok oni snivaju snovima pravednika. Osim rijetkih koji su u ta doba budni, vide ga tek predvečer, ili kada se već smrklo, i to ovisi o dobu godine, kada se korak za korakom vraća s posla, gore na Brekušu, tamo gdje su Toka – Džeka.

Među djecom u gimnaziji govorilo se da je Mustafa mutav. Dobacivali bi mu, ali on se nije osvrnuo, nije se ni štrecnuo. Ili bi ih to postidjelo, ili bi čuli profesori, pa su zbog Mustafe dobivali pismene ukore i opomene. Profesori su na njega pazili, jer im je Mustafa i mimo službe bio na usluzi. Ako bi trebalo što popraviti u kući, iznijeti klavir na drugi kat, iscijepati drva.

Kada je počeo rat, a zatim je uspostavljena Nezavisna Država Hrvatska, štošta se promijenilo i izokrenulo, pa tako i način na koji se gledalo na njega. Mustafa je na prvi pogled ostao isti, ali ništa drugo više nije bilo isto. Ljudi su se jedni drugih počeli plašiti, osjećali su da je došlo vrijeme kada svatko svakome može doći glave.

U neka doba i podvornici su došli na zao glas. Govorkalo se da svaki od njih radi za policiju, jedni za ustaše, drugi za Nijemce. Vrbovali su ih, jer oni sve o svakome znaju. Tako je jedno podcijenjeno zanimanje najednom dobilo na važnosti. Podvornici, portiri, noćni čuvari i hauzmajstori postali su gospodari života i smrti. Jedne su propuštali na jednu stranu, druge na drugu, a s te se polazilo u nebo. Oni su bili krivi za sve zlo koje se pojavilo u svijetu, a ne biskupi i jeruzalemski muftije, poglavnici i führeri, nitko do oni. Ljudi su ih se počeli plašiti, ali se ne zna koga su se plašili podvornici, portiri, noćni čuvari i hauzmajstori. Ako ne drugih podvornika, portira, noćnih čuvara i hauzmajstora. I kako su se uopće nosili s tuđim strahovima? To bi trebalo jednom ispitati, i načiniti iscrpan izvještaj. Drugi svjetski rat u Sarajevu, kao i u svim malim i zabačenim gradovima europskoga istoka svoju strašnu narav nije iskazao kroz bombardiranja, masovna ubojstva, odvođenja u logore, nego kroz doušničke dojave, stvarne i izmišljene, i kroz strah od prvih susjeda i onoga što oni misle, koji će se ljudima uvući u kosti. Zbog tog straha sarajevske zime tako su hladne. Zato je u tom gradu toliko zimogrižljivih. Možda se zbog straha od doušnika ljudi tako plaše propuha.

Jednoga jutra oko sedam, u zimu 1941, nekako između Božića i Nove godine, otegnuo se niz hodnik red đaka u modrim kutama, s crnim metalnim kantama, koje nalik nekome groteskom dječjem topu zijevaju put horizonta. To razredni redari čekaju da im Mustafa natovari ćumur za taj nastavni dan, svakome jednako, po pravdi i zakonu. Vodi se računa o redu, tako da im je strogo zabranjeno da međusobno razgovaraju. I onda oni umjesto razgovora lupkaju praznim kantama po usjajenom cementnom podu, i to lupkanje odjekuje šupljom zgradom velike muške gimnazije, sve do trećega kata i do tavana, ništa se osim tog lupkanja ne čuje.

Mustafa će za nekoliko trenutaka početi da tovari ćumur. Upravo navlači neke stare rukavičetine, za tri broja veće od njegovih krupnih šaka, koje ovom poslu pridaju naročitu ozbiljnost. Tome one i služe. Mogao bi on i bez rukavica, ničemu one i ne služe, osim da predstava bude autentična, tako da se i sedamdeset godina kasnije može prepričati.

Uto niz hodnik, prema mračnim spremištima za alat, gdje stoje i lopate za snijeg, protrči pogrbljena figura u crvenom džemperu. Taj džemper najduže će se pamtiti. Nisu mu vidjeli lice, nisu znali tko je to, a Mustafa se samo okrenuo za njim, gledao je i nije govorio ništa.

Prvu kantu napunio je Mladenu Sobjeslavskom iz 5c razreda.

Drugu Ismetu Voljevici iz 8a.

Treću nije započeo kada su se čuli koraci u vojničkim čizmama.

– Je li ovuda prošao Ozmo Haim?

– Ne znam takvoga.

– Je li prošao mlađi muškarac u crvenom džemperu? – nervozno je ponavljao ustaša.

– Jest, bio je jedan, ima deset minuta. Onuda je otišao, reče Mustafa mirno, pokazujući nehajno rukom, u pravcu iz kojeg su trojica ustaša naišli.

– Siguran si da je taj?

– Ako je jutros svanulo, onda jest!

Ustaše su otrčali odakle su i došli, a Mustafa je u miru i tišini nastavio puniti kante sa ćumurom. Samo se čulo kako lopata struže po betonu. Od toga se nekima ježila koža. Bilo ih je u redu deset, možda i dvanaest, mladića između dvanaeste i devetnaeste godine, iz različitih kuća, od različitih roditelja, katolika i muslimana, možda još poneki pravoslavac i evangelik. Među njima je moralo biti onih čijim je očevima i materama sunce na nebu zasjalo kada su prvi put vidjeli Poglavnika. Barem dvojica bili su po ocu ili materi Nijemci. I bilo je dovoljno da samo jedan od njih ispravi Mustafu, i pokaže prstom niz hodnik, gdje je u ćošku, u slijepom ćošku ispod stepenica, sklupčan u fetus svoga posljednjeg straha, čučao Ozmo Haim. Mustafa je to morao znati dok je u savršenom miru svoga vječnog podvorništva izgovarao da je mladić u crvenom džemperu pošao tamo na drugu stranu, i da je to istina, kao što je istina da je i jutros svanuo dan.

Tu se, na tom mjestu i u tom trenutku završava svaka uloga podvornika Mustafe u europskoj povijesti i povijesti europske sramote. U životima i životnim iskustvima mladića koji su tog jutra kao razredni redari došli po ćumur, njegova prava, velika uloga tek je započinjala. Ne znamo kako je djelovao na svakoga od njih, po mjeri pojedinačnih senzibiliteta i moralnog osjećaja, inteligencije, ljudskosti, koje su im bile upisane odrastanjem i određene sudbinom, ali smo sigurni, ja sam siguran, koji ovu priču saznajem iz treće ruke, a zatim ju posredujem vlastitim jezikom i osjećajem, da ono što je Mustafa učinio nijedan od njih desetorice ili dvanaestorice do kraja života neće zaboraviti.

Haim Ozmo nije preživio rat. Nestao je negdje i nekako, kao jedan od šest milijuna europskih Židova, grob mu visi u zraku, u oblacima nad gradom, u teškom olovnom smogu nad Poljskom, Šleskom i Ukrajinom, u jesenjoj riječnoj magli nad Jasenovcem… Njegovo ime uklesano je u kamen na Vracama, upisano, možda, u neke knjige memorijalnih dokumentacijskih centara u Jeruzalemu i New Yorku.

Gimnazijski podvornik produžio mu je život. Ili je produžio njegovu patnju i strah. To ovisi o tački gledišta. Ali kada misliš o tome, ti koji si pohađao istu gimnaziju, i četiri godine živio među duhovima tih ljudi, svakim svojim dahom, svakom dlačicom na palcu, za patnju si i strah, ako im prethodi onaj trenutak sreće i života tijela sklupčanog ispod školskih stepenica.

Mustafino djelo nije postalo slavno. Ono je postojalo kao đačka, gimnazijska legenda, i tako je trajalo i dotrajalo do zaborava.

Nije on otišao u partizane, primio orden, postao pravednik među narodima. Izgleda da nikada više nije učinio nešto takvo. Ne spašava se život čovjeku, niti se dvaput oni koji nekoga gone odvraćaju od progonjenog. To se dogodi jednom, ili nikad. U trenutku čovjek odluči nešto od čega ovisi život. Ustvari, dva života. Njegov i život onoga kojeg gone.

Nastavio je i poslije rata raditi kao školski podvornik. Nosio je francuzicu, kako je i red među majstorima njegova soja, i među muslimanima, i za vrijeme nastave, dok po hodnicima vlada grobna tišina, brisao je i glancao rukohvate od bukova drveta, stare koliko i sama škola. Utrljavao je u njih neku nepoznatu mast, koja je vonjala na tešku kemiju, uvlačila se u sinuse, i generacijama đaka ostajala u sjećanju kao miris škole.

A i tko to, zapravo, može kao on?

*

Davno, davno, u vrijeme školskih odmora, po hodnicima čuvene gradačačke gimnazije “Hasan Kikić”, trčkarao je sa svojim vršnjacima jedan dječak koji je crtao stare bosanske kuće i bogate krošnje čije su sjenke treperile u vodama potoka, s kojima je njegova profesorica likovnog Zuhra Višnjić ukrašavala mnoge zidove te škole. Davno, davno, taj isti dječak, u istoj gimnaziji, bio je s Matom Lončarom, Sejfom Šarićem, Đorđem Mitrovićem i Nikolom Vidakovićem i vrlo aktivni član literarne sekcije, pa je, usporedno s crtanjem, povremeno i pisao. U toj dvojnosti bio je sve do odlaska na studij u Sarajevo, gdje je i u vrijeme studija na odjelu likovne umjetnosti, nakon napuštanja studija prava, bio neodlučan čemu će se posvetiti sasvim, punim svojim bićem. Tu se od prvih dana družio s novinarima i piscima, tek povremeno i sa slikarima, napokon, potpuno se predao književnosti, ali ni tada nije sasvim okrenuo leđa svome prvome daru, likovnoj umjetnosti. Pisao je o mnogim sarajevskim slikarima i grafičarima, o Safetu Zecu, premda je jedino u njegovim radovima, davno, davno, prepoznao i nešto svoje (one krošnje i one stare kuće!), nažalost, piše tek sada svoj prvi tekst.

Od prvog susreta s njegovim djelima sedamdesetih godina prošloga stoljeća, kad god je autom putovao roditeljima od Sarajeva do zavičaja, bilo cestom preko Olova i Živinica do Gradačca i Tramošnice, bilo onom što putnika vodi prema Zenici, Doboju, pa prema Modriči i Gradačcu i Tramošnici, na svim mjestima predaha u usputnim kavanama, mnogi su ga krajolici zemljice Bosne, na kojima je odmarao premorene oči, asocirali na umjetnost Safeta Zeca, posebno oni u kojima je za svibanjskih dana procvalih kestenova pronalazio brežuljke presvučene šumarcima, ali i usamljena stabla s velikim krošnjama u ljetnim mjesecima, i ujesen.

Likovna djela Safeta Zeca, Mersada Berbera i Emira Dragulja, od prvoga susreta s njima u Sarajevu, oduševljavala su ga i bacala u zanos neostvarenih gimnazijskih želja: da i on svoju ruku preda nečemu što će koloristički slaviti prirodu i graditeljstvo i slikom i crtežom, i potezom i linijom autorā tih djela, čija je vibracija u njemu imala glazbeni odjek i snagu simfonijskog orkestra. U korist odabranih i temā i motivā koji su tako rječito govorili o zemlji u kojoj su ih ti umjetnici pronalazili, jezikom njezinih korijena s njihovih najvećih dubina. Od samih početaka, zapravo, ova tri virtuoza, dijelili su zajedničko bogatstvo zemlje, kroz čiju su se povijest kretali s poznavanjem mnogih njezinih turbulencija, ali i običaja, čiju su ljepotu pejzaža upijali i vidom i srcem i umom. Ali, vrlo je brzo zaključio da ne može onako kako oni mogu, bolje od njih nikad, niti da ima stotinu života.

Ali, svake godine, i nakon odustajanja od kista, boje i slikarskog platna, olovke i crteža, gdje god bi njegov pogled otkrio cvatove kestena, opet bi se sjetio sve trojice, Safeta Zeca, ponajprije, i onih njegovih stabala s bujnim krošnjama, kuća i dvorišta po čijim ogradama rastu razne puzavice. I uvijek se tada u njemu ponovno budila želja da i sâm, kao nekad u gradačačkoj gimnaziji, gdje je njegov crtački talent profesorica Zuhra Višnjić (kasnije: Sinanović) uzdizala na visine kojemu nisu pripadale, a kasnije su to i na odjelu likovne umjetnosti sarajevske VPŠ jednako ponavljali i profesori Hakija Kulenović, Ljubo Lah, Dobrivoje Beljkašić, kao i profesorica povijesti umjetnosti Ljubica Mladenović, vlastitom rukom, ipak, pokuša nešto slično, ali sve se to, do one predratne 1991. godine, stalno odgađalo, sve se to, do tada, nije i ostvarivalo. Onda se to, na samome koncu te mirnodopske 1991. godine, i na samome početku 1992, uistinu i dogodilo: s ciklusom crteža olovke u boji u sarajevskom Domu pisaca drznuo se i otvorio je svoju prvu samostalnu izložbu! Na otvorenju, dok je svoje slovo o njegovim crtežima olovke u boji kazivao književnik i filmski redatelj Živojin Pavlović, ispred svojih crteža u mnogobrojnoj publici otkrio je i Safeta Zeca. Prišao mu je, kasnije, s Gavrilom Grahovcem, rukovali su se, ali, u općoj gužvi i galami, nisu razmijenili niti jednu riječ. Nedugo nakon toga buknuo je rat, iz svog sarajevskog “Ateljea-zbirke Zec” u ulici Maršala Tita 31/II, osnovanog 1987. godine, galerijskog prostora i mjesta za likovne, književne i muzičke susrete, iznad “Vječne vatre”, umjetnik je nestao iz opkoljenog grada. Od tada ne zna njegov odgovor na pitanje, s kojim živi i dok piše ovaj tekst, kakvu je ocjenu dao taj virtuoz tim njegovim crtežima na kojima je slavio maslinove grančice i narove, darove prirode juga, simbole mira i plodnosti, ali i patnje i uskrsnuća? Nisu to, dakle, bile ni krošnje ni stare kuće, bilo je nešto što je slutilo skoru smrt i juga i kopna bivše zajedničke države.

(I u ratu je, jednom, nekoliko sati bio s njegovim djelom. Trideseti je listopad 1993, u velikoj dvorani Holiday Inna bosanskohercegovački pisci, što ih je ostalo u gradu, održavaju svoj ratni kongres. Dok predsjedava tim skupom i sluša izlaganja kolega stalno mu se pogled zaustavlja na najvećem zidu te dvorane na kojemu je gotovo sva priroda zemlje koju ruše: velika slika Safeta Zeca. I nikako da se oslobodi samo jedne misli: U siguran prostor umjetnik je na vrijeme “sklonio” svu ljepotu pitome Bosne od njezinih nemilosrdnih rušitelja. I nikako da se oslobodi samo jednoga pitanja: Hoće li još nešto izvan prostora te dvorane od te njezine ljepote preživjeti pomamu svih tih nemilosrdnih rušitelja? I zaključuje bez trunke straha: Antologija blagosti jedne zemlje prisutne i u njezinoj prirodi, preseljena u djelo slikara, pobijedit će antologiju zla i nebrojenih oblika destrukcije. I genocid i urbicid kao i pokolje nevinih.)

U općoj informativnoj blokadi ratom nametnutoj svima koji su ostali u Sarajevu, gdje su i kretanje i druženje bili ugroženi i ograničeni, svaka mu je vijest o dragim ljudima dolazila na slamku: Berber je u Zagrebu, Dragulj je u Beogradu, nekako je saznao da je Safet Zec u Italiji, u Udinama, da su mu sva djela ostala u sarajevskom “Ateljeu-zbirci Zec” u Titovoj, iznad “Vječne vatre”, te da je 1994. godine imao i svoju prvu muzejsku izložbu u Italiji, s više radova iz prethodnog razdoblja, iz galerije Hoeppner, priključenih onim nastalim u toj zemlji velikih genija likovne umjetnosti. I u poraću se teško vraćao predratnoj punoj obaviještenosti, sve je nekako bilo preče od toga, borba za goli život reducirala je gotovo četiri godine i mnoge kulturne sadržaje, ne samo u svakodnevici, već i u medijima. Ipak, već je 1996. godine doprla do njega i vijest da je Safet Zec dobitnik Grand prix-a Alpe Jadran u Ljubljani za crtež, a 1998. da je u tome gradu bila i njegova samostalna izložba “Slike, crteži i grafike (1992.-1998.)”, kada je predstavljena i njegova prva likovna monografija, i da od 1998, sa svojom obitelji, živi i radi i u Veneciji i u Parizu, da svraća i u Počitelj i u Sarajevo. Kasnije saznaje i da je u ratu značajno devastirani njegov “Atelje-zbirka Zec” ponovno otvoren tek 2003. godine.

S vrlo upečatljivom rekapitulacijom koja je obuhvaćala rani sarajevski ciklus s djelima iz Italije i sarajevskog ateljea upoznao se ne susrevši autora na toj sarajevskoj svibanjskoj izložbi 2001. koja ga je vratila i danima Safetovih početaka i njegovim sanjarijama da se ipak vrati svojoj prvoj ljubavi, likovnoj umjetnosti, opet ne saznavši i njegovo mišljenje o onim svojim predratnim crtežima u Domu pisaca.

S tom je izložbom Safet Zec, iste godine, gostovao i u francuskom Lilleu. I od te izložbe, kad god bi u novinama pročitao ime njezina autora, vraćajući se njegovome djelu, pokušavao je odgovoriti i na jedno drugo vrlo neobično pitanje: Koliko li je poteza ta slikareva svemoćna i neumorna ruka morala ostaviti u onim krošnjama stabala procvalih kestenova, a koliko na licima ljudi stradalih u ratu? Koliko je daleko svoje promatrače, tek izašle iz rata, njegova umjetnost udaljavala od njihovih svakodnevnih i ratnih i mirnodopskih nevolja, s kojima su prilazili njegovim djelima, i je li ih njihova ljepota, koju je stvorila ta njegova čarobna ruka, bar na trenutak, od njih sasvim i oslobađala? I odmah je na ta pitanja i odgovarao: Sigurno jest, jer umjetnost Safeta Zeca nadahnjuje i najtvrđa srca i najucviljenije duše.

Od te je izložbe, u stvari, onaj bivši gradačački gimnazijalac još intenzivnije živio s impozantnim djelom tog sjajnog slikara i grafičara, klasika velikih ciklusa univerzalnih vrijednosti, tog velikog Safeta Zeca, koji je i u svojoj biografiji imao pravo bogatstvo različitih događaja i boravišnih promjena, kao što je i u svome opusu imao i zavičajnu ljepotu, i evokaciju prošlosti, i tragediju sadašnjosti, a u svim tim fazama vrlo osoben odnos prema samoj umjetničkoj vrijednosti. Opčinjen Rembrandtom, kao i Dragulj, kao i Berber (uz Rembrandta Berber je bio i uz Velaskeza), jednako kao i višestoljetnom tradicijom Bosne, u tom svom nadahnutom opusu, Zec je svojim grafikama, slikama i crtežima, kombiniranim tehnikama, što velikih što manjih formata, gradio osebujnu retoriku svoje umjetnosti, i u potezu i u crti i u boji i u samoj tehnici, ne odričući se staromajstorstva ni u jednom ni u drugom ni u trećem likovnom izrazu, kao ni u temi, kao ni u motivu. Uvijek je u tom svom govoru bio autentičan, svoj, odan i srcem i umom svojoj Bosni, njezinim duhovnim prostorima, kako u eksterijeru tako i u enterijeru. Bio je takav i kad se njegova čarobna ruka kretala njezinim cestama ispod brežuljaka, krivudavim puteljcima po zelenim proplancima, i kad je slikala prozore njezinih trošnih kuća, s mrtvim prirodama u njihovim okvirima. I kad je njezine čarolije veliki umjetnik ostavljao na ljudskoj figuri, u mnogim njezinim tragičnim stanjima, zabilježenim i na licima ispaćenih i prognanih ljudi. I kad je izlaske iz tame za promatrače svojih djela tražio u sutonima i praskozorjima pitomih predjela, u njihovoj svjetlosti i sjenkama. Bio je autentičan i svoj i kad je slikao vezene draperije na prozorima, saksije s cvijećem, vezove i čipke, posuđe na šporetima.

Snagu likovnog izraza Safeta Zeca otkrivao je u svim njegovim temama bosanske stvarnosti, koju je umjetnikova kreativna moć prikazivala tako nadahnuto i na svoj način: bježeći iz njezine puke prepoznatljivosti, od nje se odvajala i iznad nje se izdizala u nešto posve novo. U tom novom, umjetničkom stanju, više joj, zapravo, i nije pripadala, zahvaljujući transformaciji bila je priključena carstvu mašte i carstvu estetike koja pripada samo autorovom kreativnom jeziku. I tu je transformaciju poznatog iz odabrane stvarnosti, ali i prošlosti Bosne, i njezine tradicije, doživljavao kao san koji se javlja samo rijetkom i moćnom sanjaru, kao san koji se nikome drugom budnom u svakodnevnoj zbilji i ne može ponoviti, i koja se nikako ne može se oponašati. Pa je onaj dječak iz gradačačke gimnazije, ali i davni sarajevski student, onda i zreo (“gotov”) čovjek, nakon onog drskog predratnog istupa u Domu pisaca, konačno, sa svojim hiperrealizmom odustao od natjecanja s takvim sanjarom, čiji je poetski realizam bio samo njegov, nenadmašiv i neponovljiv. I tako je od te zahtjevne umjetnosti zauvijek i odustao, jer za nju nije imao sve uvjete da joj se potpuno preda, od nje mu je ostalo tek krhko uvjerenje da bi možda i s njom donekle uspio, samo da je nastavio.

I u samoj obradi sadržaja Zecove slike, grafike i crteža pronalazio je nešto slično snu: on je u središtu, u srcu prostora, uvijek bio izuzetno precizno slikarski, grafički i crtački predstavljen. U središtu je život tog sadržaja uvijek bujan i raskošan, sve drugo oko njega se održava u linijama koje trepere. Na taj način, zapravo, u mnogim Zecovim djelima žive i sve njihove teme: reljefi na fasadama starih kuća, štafelaji u ateljeu, slikarski stolovi u njima, s bojama, terpentinom i kistovima, neuredni i umazani. Trošne kuće s prozorima čije je drvene okvire pojelo vrijeme, vrata takvih kuća, njihove sobe s krevetima na kojima su jastuci i čaršafi išarani kapima krvi. Napuštene barke s ostavljenim stvarima na sjedištima. Muško lice s pogledom upućenim gore, nebu, sa stisnutim rukama na ustima kojima se zaustavlja krik. Onda lice žene stisnutih očiju, usana u plaču, i s rukama ispred usana koje mole. Ljudska tijela u tačkama, pa lice muškarca širom otvorenih očiju i s rukama na licu. Onda lica muškaraca koja izražavaju zaprepaštenost, nemoć i čuđenje. Ljudsko lice sakriveno rukama s detaljima njihove anatomije (ciklus slika Srebrenica). Pa bosanski ćilim, pa otvorena rerna s kruhom u tepsiji i loncima na plati. Pa zapušteni vrtovi s bijelim cvjetovima i crvenim ružama. Stolovi okruženi stolicama sa stolnjacima na kojima je cvijeće. Sećije u bosanskim sobama otvorenih prozora s konturama pejzaža u daljini. Košare, kruh na stolu, cipele, lađa, kuhinjski ormar, obješeno meso, košulje, kaputi. Pa i “Autoportreti” slikara koji tako snažno i rječito i prizorima bez ljudi svjedoči ljudsku nesreću u ratu, koji i ljudski krik umjetnički prikazuje svom širinom svoje plemenite duše.

Onda je u ovoj godini na internetu pronašao još jedno veliko djelo Safeta Zeca: nakon četiri stoljeća upražnjeno mjesto u centralnoj rimskoj isusovačkoj crkvi, u kapeli “Della Passione”, na 200 godina isusovačkog reda, dobilo je njegovu kompoziciju “Skidanje Isusa s križa”! Papi Franji predstavljeno je 27. rujna 2014. “Čini se da danas, nijedan drugi umjetnik, osim Safeta Zeca, nije podobniji da predloži temu ‘Polaganje Krista’. Nitko ne može bolje od njega uhvatiti moment s iskrenošću i emocionalnom uključenošću, gdje Kristova ljudskost postaje najslabija, nezaštićena, i postaje izabrana za finalni poraz, moment u kojem je napuštanje tijela prepušteno na milost i nemilost, ismijavanje i izrugivanje. Zec je preuzeo na sebe težinu te napuštenosti, noseći na ramenima neodrživu materijalnost božanskog” (Giandomenico Romanelli, povjesničar umjetnosti).

Od prvoga susreta s djelom Safeta Zeca autora ovoga teksta već dijeli gotovo 40 godina. Ona nerealna želja dječaka gradačačke gimnazije, usprkos starosti, iako razložno, davno, davno, ušutkana, povremeno je u njemu još živa, kao i saznanje da je neprimjerena spram perfekcionizma i dosega djela tog velikog umjetnika. Tog istinskog klasika. Ako ne možeš kao on, nemoj nikako, ako ne možeš bolje od njega, zauvijek ušuti! A tko to, zapravo, i može kao on?

Ista svjetlost drukčije treperi

*

U Galeriji SANU otvorena je sedamnaestog decembra (2014.) izložba pod naslovom “Beograd Jovana Bijelića“. Na njoj je izloženo četrdeset osam djela iz Bijelićevog opusa, reprezentativan presjek njegovih opsesivnih tema – prije svega motiva zavičajne mu Bosne te grada Beograda u kojem je proveo najveći dio života. Autorka postavke Simona Čupić s razlogom potencira da se Bijelićevo stvaralaštvo ne može bez ostatka poistovjetiti sa “tim njegovim bosanskim pejzažom“ koji je “prva asocijacija najvećeg broja poštovalaca umetnosti i ljubitelja slikarstva kada je on u pitanju”. Bijelić je – podsjeća Čupićeva – bio osnivač umjetničkih grupa, scenograf Narodnog pozorišta, saradnik Micićevog “Zenita”, intimus Rade Drainca i Miloša Crnjanskog koji ga je nazivao “najvećom pojavom međuratnog Beograda”. Takođe, Bijelić je bio i slikar dinastičkih portreta Karađorđevićevih i ikonopisac za crkvu Aleksandra Nevskog, a njegova je ćerka Dubravka 1944. godine streljana u Banjičkom logoru. Ipak, cijela storija o Bijeliću je nepotpuna ako ne vratimo na “Petrovačku cestu“.

Moram ovu priču da započnem lično. Prva vaspitno-obrazovna ustanova u koju sam bio upisan zvala se Obdanište “Braća Kulenović“. Kao dijete od četiri ili pet godina ne razmišljaš baš previše o politici imenovanja ulica i ustanova. Ipak, sjećam se da smo još onomad znali da su braća po kojoj je naše obdanište dobilo ime jedan slikar i jedan pisac, obojica komunisti i borci za slobodu. Pisac se zvao Skender, a slikar Muhamed. Kako je vrijeme prolazilo, o Skenderu smo saznavali sve više. Njegove pripovijetke iz zbirke “Gromovo đule“ bile su u čitankama za niže razrede osnovne škole, njegova “Stojanka majka Knežopoljka“ redovno je čitana na svečanostima i recitalima, a za pretpubertetske klince je riječ “sisa“ iz prvog stiha skoro nužno izazivala smijeh poništavajući mogućnost empatije. (Poslije se i u famoznoj “Audiciji“ od toga pravila sprdnja; tu, međutim, nije bilo djetinjskih suštinski nevinih asocijacija pa se slutila neka niskost.) Čuli smo i da je Skender Kulenović umro koliko juče – 1978. godine. (Danas kad razmišljam o tome pada mi na pamet da se obdanište možda zvalo “Braća Kulenović“ i u vrijeme kad je Skender, jedan od braće, još bio živ.) O Muhamedu smo znali mnogo manje. Znali smo zapravo samo da je umro mlad, da je ubijen zapravo, da su ga ubili ustaše. Ubijen je u Kerestincu 1941. godine, zajedno sa saborcima čija imena su takođe komemorisale ulice i institucije: Otokarom Keršovanijem, Augustom Cesarecom, Zvonimirom Rihtmanom i inim. Za Skendera smo znali da je pisac i po knjigama na kućnim i bibliotečkim policama, a za Muhamada da je slikar samo po priči. Krajem osamdesetih i početkom devedesetih, počelo se pričati i pisati o dotad nepoznatoj poemi Skendera Kulenovića “Na pravi sam ti put, majko, izišo“. U kontekstu formiranja kanona bosanskomuslimanske književnosti toj pjesmi je namijenjena uloga pandana “Stojanki majki Knežopoljki“. Pisalo se otprilike ovako: Eto, cijela Jugoslavija zna za majku Stojanku, a niko ne zna za majku Hanifu. Pomenuta pjesma ovako počinje: “Mati moja:/ Stabljika krhka u saksiji./ pod strehom pitoma kumrija./ Vijek u četiri duvara./ Čelo na zemlji pred/ svojim Allahom/ Velikim i Milosnim./ Derviš s tespihom u tekiji.“ Njena islamska ornamentika mene je vratila Muhamedu Kulenoviću. Kako je moguće, pitao sam se, da početkom dvadesetog vijeka, jedan begovski sin, pa još imenom Muhamed, iz porodice vjerničke i tradicionalne, porodice koja je slijedila vjersku dogmu čiji je dio i stroga zabrana slikanja – postane slikar? Kako se desilo da Muhamed Kulenović postane prvi bosanski musliman s titulom akademskog slikara? Tu se u priču upliće Jovan Bijelić.

Biografski podaci su jasni: Jovan Bijelić je rođen u zaseoku Revenik sela Kolunić, kod Bosanskog Petrovca, 19. juna 1886. godine. U Bosanskom Petrovcu je završio osnovnu školu, a potom odlazi u Sarajevo gdje pohađa nekoliko razreda gimnazije. Muhamed Kulenović je pak rođen 1895; bio je, dakle, devet godina mlađi od Bijelića, a rođen je u Bosanskom Petrovcu. Kao dvadesetogodišnjak, 1906. godine, Bijelić se u Sarajevu upisuje u privatnu slikarsku školu Čeha Karela Janevskog i tamo šegrtuje tri godine. Bijelića su roditelji poslali na školovanje sa željom da postane sveštenik i obnovi parohiju u zavičaju. On je, međutim, želio postati slikar. 1909. godine, zahvaljujući stipendiji koju mu dodjeljuje Srpsko kulturno društvo “Prosvjeta“, Bijelić odlazi u Krakov studirati slikarstvo na tamošnjoj Akademiji. Muhamedu Kulenoviću je u to vrijeme četrnaest godina. (Skender pak još nije – kako se to kaže – ni u planu; rodiće se 2. septembra 1910.) Bijelići su – kao i većina seljaka u tom kraju –.još uvijek bili kmetovi begova Kulenovića. Kako je došlo do toga da krakovski student

na raspustu u zavičaju prepozna slikarski talenat kod begovskog sina je priča za roman. Uostalom, u jednom romanu to već jest važan motiv. Prvi i jedini roman Skendera Kulenovića – Ponornica – neskriveno je autobiografski. Naratora je pisac zamislio kao starijeg od sebe da bi mogao iz prave perspektive ispričati priču o prelomnom vremenu. Taj narator iz Egipta gdje studira navraća u zavičaj gdje ga upozoravaju da mu je brat “nokat i meso s onim vašim kmetom Jovanom što slika slike koje je Bog zabranio, po svu noć lunjaju mahalama ko dvije stuhe, dok fenjeri ne izgore, galame nešto, svijet bude.” Brat je u jednom trenutku pobjegao u Krakov na studije, a Jovan je za to bio “glavni krivac”; i Jovan, uostalom, studira u Krakovu.

Susret naratorov sa Jovanom u romanu je ovako opisan: “Počeh, možda više da prekinem ćutnju nego iz radoznalosti, da se raspitujem o bratu. Jovan kaže da brzo uči jezik, zabavlja se s jednom kolegicom, da je upravo strastveno marljiv i da su ga profesori odmah zapazili. Nastavi li tako, biće od njega slikar, jer rodila ga majka za to. Samo, da je nemiran zbog oca, misli da će ga se otac odreći, ili, ako dođe na ferije, da mu neće dati natrag. Sve je to, kaže, maloprije ocu ispričao, osim, naravno, ono o djevojci. Otac se razdragao, rekao da mu odmah piše neka se slobodno vrati. (…) Na moje usputno raspitivanje o Krakovu, Jovan se naširoko raspričao o akademiji, o svojim profesorima, o krakovskim starinama i ljepotama. Sja mu lice, bijelo i rumenkasto. U njegovoj ogromnoj figuri je dijete.“ Kad brat posluša očev savjet i dođe u posjetu u zavičaj pa ga otac zagrli, Jovan komentariše: “Bogami-beg, imaš koga i da grliš! Najbolji ti je u školi. A da znaš otkle ih sve nema iz carevine! Znao sam koga sam ukrao!”

Taman negdje kad se ukradeni Muhamed odomaći u Krakovu, Jovan Bijelić prelazi u Pariz. Poslije je nakratko u Pragu, a u Krakov ponovo stiže 1916. radi ženidbe. (Susret s Muhamedom tih dana – to je za posebnu priču.) Nakon što završi Prvi svjetski rat, Jovan Bijelić dolazi u Beograd gdje će živjeti do smrti 1964. godine. Osim ćerke Dubravke imaće i sina Severina, poznatog glumca. I Kulenović će se u Krakovu oženiti, i to Poljakinjom Karolinom. Još u Poljskoj Muhamed će postati komunista. Po povratku u Jugoslaviju živjeće u Travniku. Nije, dakle, čudno da je kad je za vrijeme Kraljevine Jugoslavije u Travniku prvi put formirana partijska organizacija, upravo Muhamed Kulenović izabran za njenog sekretara. To što je petnaest godina mlađi brat Skender takođe pristupio komunistima, ima veze sa starijim bratom kao što je i njegovo razumijevanje slikarstva ostalo zauvijek vezano za odnos njegovog brata i Jovana Bijelića: “Osjećam se glupo i neprijatno, jer trebalo bi sad da dam nekakav svoj sud, a laik sam u slikarstvu (…) najviše sam naučio iz razgovora sa Jovanom i slušajući kako na slikama otkriva mom bratu u čemu je tajna.” Nije, međutim, Muhamed Kulenović jedini brat kojeg je Jovan Bijelić učio slikarstvu. U Beogradu je Bijelić vaspitao cijelu jednu slikarsku generaciju. Među njima je bio i Jurica Ribar, brat Ive Lole Ribara. Juricu su ubili četnici, Muhameda ustaše, a Bijelićevu ćerku Dubravku streljali su nacisti. Mislim na sve njih dok gledam Bijelićeva djela, dok gledam njegovu sliku “Vodopad u Jajcu” koja u mom sjećanju kao da sjedinjuje preklapa i sve prilike kad sam taj vodopad u stvarnosti gledao svojim očima, kao i situacije u kojima sam gledao fotografije što sjećaju na Drugo zasjedanje AVNOJ-a na kojem je stvorena nova Jugoslavija oko koje – kao oreol oko glave svetitelja – lebde svi ovi životi. Na tim njegovim bosanskim pejzažima i predjelima zaista – kako kaže jedna fraza Skendera Kulenovića – ista svjetlost drukčije treperi. Na Bijelićevim platnima s bosanskim motivima dominiraju bijela i rumenkasta kao u citiranom Skenderovom opisu njegovog vlastitog mladićkog lica. I nije samo borhesovska mistifikacija kada se kaže da je svojim bosanskim krajolicima Bijelić portretirao i sebe samog. Onaj čuveni njegov autopoetički iskaz kaže uostalom: “Osjetio sam boje svoga kraja. Boje polja, neba, i oblake kako se vješaju o planine, gube i nestaju… Pejzažima iz Bosne zahvaljujem što sam našao sebe…” Nije nekako slučajno da je Bosna na njegovim platnima Bosna iz sjećanja, iz pamćenja, skoro iz snova. Nije to reportersko-fotografski prikaz, nije to kao da ti model leži pred tobom i pred štafelajom. Bijelićeva Bosna je ona Bosna koja je cijelu Jugoslaviju osvojila gotovo onako kao što je Helada onomad, makar i osvojena, osvojila cijeli Rim. U pjesmi Edgara Alana Poa, žena po imenu Helena je neko ko u sebi združuje slavu Helade i veličanstvo Rima. U takvom kontekstu, Bosna je Helada, a Jugoslavija (i Beograd kao sinegdoha za Jugoslaviju) je Rim. U slikama Jovana Bijelića, kao u stihovima Edgara Alana Poa, to se dvoje sretno spaja.

*

Tekst objavljen u Vremenu

Živio je Andrija, Old Mickey, Maurović u ulici koja je danas poznatija po nekim njenim drugim i prolaznim obitavaocima, po onima koji se kurče kako je to njihov Parnas. Ma vidi kurca, voda im u koljenu!

A bio je Pantovčak – Parnas! Uozbilj! Bio je kućište Apolonu domaćega stripa. Ni muza nije falilo. Danas grad, koji svojata prava nad bardovim imenom, niti ulicom mu se nije odužio. Jebalo se Andriji.

U početku ne bijaše riječ, nego Reč i misao. Pingvini su u Dalmaciju došli kasnije.

***

Buket krizantema u starome važu od piture, u kadi. Tamo čeka moga didu koji je umro puno godina prije unukova rođenja, zapravo čeka moju babu da mu ga odnese na Tršćenicu (koja je svima drugima Lovrinac). Čeka buket, ali čekam i ja, jer se ne mogu tuširati kraj tolika cvijeća.

I mrtvi mogu nervirati, pa još kako!

***

Zavidio sam i najgorim luzerima iz američkih filmova moga djetinjstva. Ulazi tip u portun, staje pred poštanski sandučić, otključava ga, a onda  iz limene škatule ispadaju snopovi šarene kartušine. I tako svakoga dana.

U našoj škrabici hvatala se paučina, nitko na nas nije htio trošiti ni marke ni pljuvačke.

***

Koja je ura? Po bota. Koji je dan? Prvidan. A koji je misec? Marač.

S mojim materinskim jezikom nisi mogao daleko. Danas možeš još i manje.

1. Sjedio sam za kompjuterom i nešto, kao, radio, ali bio sam prazan. “Milica Marojević umrla”, dovikuje mi iz kuhinje Gordana (koja u novini prvo čita strane sa umrlicama, a pošto je rođena u prestonici, zavidim joj na poznavanju Starosarajlija). I u isti tren ispuni me tuga. Shvatih: kad u meni nema tuge, posve sam prazan. Čim se tuga javi, znam da sam još živ.

Milica je bila profesor engleskog, udata za Slavka Marojevića, profesora njemačkog, sa kojim sam radio u gimnaziji Pero Kosorić, a oboje su bili pravi ljudi. Vazda sam se trudio da budem pravi, tražio pravo, čeznuo za pravim i mrzio laž više od svega. Kao sinu informbirovca ubijenog u potoku, nije mi u Jugi, razumije se, bilo idealno, ali mogao sam Pokojnici oprostiti sve osim laži, o čemu sam govorio u knjizi Četvrti genije, objavljenoj uoči raspada zemlje. Kod Milice i Slavka, u njinom stanu na Čengić-vili, ostajao sam sjediti dulje nego što bolji ukus i finiji odgoj dopuštaju, ali šta ću kad mi se nije odlazilo od pravih ljudi.

Za opsade Sarajeva, kad su strani izvještači i novinari dolazili kod mene na razgovor, Slavka sam često pominjao: kušao sam da im objasnim u kakvoj smo to zemlji živjeli prije rata. Govorio sam: jedan od mojih najboljih prijatelja, i jedan od najboljih ljudi koje znam, zove se Slavko Marojević. Kad je počeo rat, vidio sam ga kako kod Muzičke akademije, pred Napretkom, čeka u redu za humanitarnu pomoć i tako doznao da je Hrvat. Lako se moglo desiti da sav život ovdje proživim i umrem a da nikad ne doznam da je Slavko Hrvat. Toliko je nama Sarajlijama, prije rata, bilo bilo važno ko pripada kojoj naciji.

Prije otprilike četrdesetak godina, sa Slavkom sam pravio prepjeve sa njemačkog jezika koji je znao kao maternji, i bio mu je maternji: rodila ga je Njemica. Pedeset i neke pobjegao je iz “našeg društva najhumanijeg” kako bi rekao Semezdin Mehmedinović, i 14 godina živio u Berlinu. A kad su crveni Kmeri odguslali svoje, silni buljuci konvertita počeli su da se hvale svojim antikomunističkim zaslugama i svojom patnjom u komunizmu, čak i Slavko Leovac, kome je socijalizam dao sve, jedino mu nije digao spomenik za života, ali Slavku Marojeviću nije padalo na um da se upisuje u ljute protivnike lipsalog režima, čak mi je pričao da nikad nije kazao ni učinio ništa što bi trebalo da na njega skrene pažnju crvenih satrapa, pa je pojmljivo što je, nakon saslušavanja i zlostavljanja na policiji koja su trajala danima, zbrisao vanka. Je li u svojoj osionosti graditeljke Vrlog Novog Svijeta nova vlast prestala da razlikuje pravog od krivog, kako bi rekao Andrić? Ili je Titinim paziguzima bilo dosta to što je Slavkova majka bila Njemica? Hajdeznaj.

Slavko je, po nacionalnosti, bio gospodin, pa mi i zato nije na um padalo pitanje je li Hrvat ili Srbin: bilo bi neukusno raspitivati šta je još, osim gospodin. Niko od onih koji su ga godinama znali ne može kazati da su od Slavka ikada čuli “grku riječ”, a kamoli doživjeli išta rđavo. Bio je od rijetkih dvonožaca koji bude primisao da im je moral prirođen, a ne nametnut odgojem. Dresurom, ispravio bi me slikar Mirza Ibrahimpašić.

Bio je vrlo obrazovan, književnost mu je bila jako važna, kao i meni, uz to sam bio proglašen “povamirenim informbirovskim duhom”, i teški pušač kao Slavko, eto razloga da se počnemo zbližavati čim sam se u gimnaziji zaposlio. Danas ne mogu ne reći: savršeno smo se razumjeli iz sto razloga, a možda i zato što je Slavko bio oženjen Srpkinjom Milicom, a Marko Hrvaticom Gordanom. Ima tu, nek mi niko ne priča, nekog vraga.

Slavko je u ratu bio ranjen gelerima koji su bili i meni namijenjeni, a izbjegao sam ih pukim slučajem. Krenuo sam na Bistrik, sa kanisterima, po vodu, i kod tramvajske stanice pred bankom sa kipovima, zaustavio me televizijski reditelj Slaviša Mašić da malo popričamo. Kad je otišao, ugledam prekoputa slikara Afana Ramića, u ratu moje najveće i najdragocjenije ljudsko otkriće, i odmah pretrčim ulicu, a zatim je počela kanonada. Pobjegli smo u prvi haustor.

Pošto sarajevski telefoni u ratu nisu radili, a izlazio si vani samo kad si morao, da je Slavko teško ranjen granatom koja je tog dana pala pred banku doznao sam docnije, kad sam ga, iza njegovog izlaska iz bolnice, sreo na ulici. Dugo se liječio, ali nikad nije došao sebi: nakon tih gelera, počeo je da brzo klizi nizbrdicom. I on spada u Sarajlije koje je Dabić ispisao iz živih.

Iza Slavkove smrti, sreo sam svoga bivšeg đaka, koji je sa Slavkom ležao u bolnici: obojica su bili nepokretni i imali su oko kreveta zavjese. Danima su pričali uneviđeno, kroz zavjese. Moj đak, zavezano stvorenje, umio je ispričati malo šta od onog što je razgovarao s čovjekom kome nije vidio lice, ali mi je rekao da nije sreo divnijeg čovjeka. “To se viđelo i kroz zavjese”.

Kad je Slavko umro, počela je da me grize savjest što za njegova života nisam sakupio naše prepjeve i objavio ih kao knjigu, a to je zbilja šteta, jer bismo doradili štošta, imalo bi se šta, onda sam u tom poslu bio početnik. Pa sam pretražio svoje facikle i sveske i utvrdio da su mnogi prepjevi, možda više od pola njih, izgubljeni. Najviše žalim dvije Ničeove pjesme, od kojih jedna počinje strofom:

Graču vrane
I nad gradom se u letu šuštavu vinu.
Snijeg će da pane:
O blago onom koji još ima domovinu.

Ostatka pjesme više se ne sjećam.

Ali pamtim mnogo šta od onog što sam saznao u razgovoru sa Slavkom. Među njemačkim piscima, najviše je volio Tomasa Mana. Evo njegove pričice o romanu Budenbrokovi koji je sprva bio zamišljen kao duža pripovijest pod naslovom Jedan dan Hana Budenbroka. U romanu, to je poglavlje o jednom Hanovom školskom danu, tačnije, o paklu u koji se škola pretvara u duši preosjetljivog dečka. U svesci gdje je Man bilježio građu za taj roman, na vrhu prve stranice, napisane su rečenice: “Was ist das? Es ist so”. (“Šta je to? To je tako”).

Roman počinje scenom u kojoj Antonija Budenbrok svom djedi Johanu kazuje napamet naučen tekst katekizma iz 1835. godine, “odobrenog od mudrog senata”. Njeno recitovanje, djetinje dirljivo, zato djeluje humorno, počinje pitanjem: “Was ist das?” Roman se završava propašću porodice i zaključuje ga rečenica “male grbave proročice” Sezemi Vajhbrot: “Es ist so”. Prošlo je otad četrdeset i kusur godina, a ove riječi kao da su mi upisane graverskom iglom u mozak.

Dakle, metafizički okvir romana – radi se o manovskoj ironičnoj metafizici ili metafizičkoj ironiji – sačinjavaju rečenice od kojih prvom počinje, a potonjom se završava katihizis kao tekst koji nudi neupitno, apsolutno znanje o čovjeku i njegovoj sudbini. Izvedite iz toga zaključke kakve hoćete, ali jedno je nesporno: Man, koji je bio jedan od najvećih stilista u njemačkoj književnosti, nedvojbeno je bio još veći književni graditelj.

Kao asistent Slavka Leovca, ovo sam na času studentima pričao, a pošto je bilo i onih koji su me slušali, jedna studentica je na ispitu rekla da Budenbrokovi počinju pitanjem: “Was ist das?” a završavaju se tvrdnjom: “Es ist so”, no Leovac ju je prekinuo: “A vi znati njemački!?” Leovac, hn! Teški šupljikat koji se držao kao da je potanko upućen i u tajnu nastanka svijeta.

Priča o Budenbrokovim nije jedino što pamtim iz razgovora sa Slavkom i što će, iza njegove, u meni živjeti do moje smrti, ali ne radi se samo o upamćenom: ko zna koliko mi je Slavkova znanja i pameti, s njegovom blagorodnošću, lijegalo u dušu, a da nisam svjestan? Naši prepjevi, kad budu objavljeni u knjizi, biće spomenik našem prijateljstvu, skroman, ubog, ali spomenik.

U dane opsade Sarajeva, jednom sam, po običaju dugo, čak predugo, ali u ratu vrijeme drukčije teče nego u miru, sjedio kod Marojevića u njihovu stanu – valjda nasljeđe od Miličine majke – u ulici Svetozara Markovića, ne znam kako se sad zove. Milica je kao anglist odlično znala braću Koljeviće, Svetozara i Nikolu, i nije mogla da shvati: kako se iz predratnog Nikole iščaurio ovaj?

Pričao sam joj, satima, sve što sam o Nikoli znao, čak i jednu zgodu sa Filozofskog fakuleta. Zagrebački profesor književnosti Ivo Vidan, ne, nego Milivoj Solar, ipak ne, Solar je bio desetak godina mlađi od Vidana, došao da održi predavanje sarajevskim studentima i, kad su ga upoznavali sa mlađim Koljevićem, Vidan je rekao: “O veoma mi je drago! Znate, vaša knjiga Trijumf inteligencije uvrštena je u program na našem Odsjeku za anglistiku”. “Na žalost”, rekao je Nikolica, “tu knjigu je napisao moj brat”. Dodao sam i da je Sveta volio reći: “A što se tiče identiteta, o tome raspravljajte sa mojim bratom, on je u te probleme mnogo upućeniji od mene”.

Sjećam se i da sam ispričao stvar koja je Milicu zapanjila. Kad bi strani novinari ili izvještači koji su boravili na Palama došli u Sarajevo, raspitivali smo se šta su tamo vidjeli. Mene je, bezbeli, najviše zanimao Nikola. Jedan Amerikanac je kazao priču koju sam zaboravio osim završetka: “A kad je gospodin Koljević otvorio drugu flašu viskija, počeo je da o sebi priča kao o kralju Liru. Poredio je sebe sa Lirom. Ko mu je taj?” Vjerovao je da mu Nikola priča o kralju jednog od divljih balkanskih plemena. Milica je rekla: “Čovek kome je engleski maternji jezik i ne zna ko je kralj Lir, došao da Zapadu objasni šta se dešava u Bosni”.

Kad sam prestao o Nikoli, na Miličinu licu se vidjelo da razumije manje no prije. Rekla je: “Mislim da je Nikolin problem u tome što je kus čovek. Imala sam babu koja mi je negde pred smrt rekla: “Dete, ne umem te ništa savetovati, osim jedno: beži od kusog čoveka”. A ja sam shvatio zašto je njen Slavko visok.

Milica mi je, otprilike godinu i po prije smrti, pokazala pjesmicu koju sam napisao za njihovu sedmo- ili osmogodišnju kćer Mašu, sedamdest i neke, u Stambulčiću kod Sarajeva, gdje su Marojevići imali vikendicu. Pjesma se zove Maša i Saša. “E pa da znaš, udala se za Sašu”, rekla je Milica. Poklonila mi je nekoliko Slavkovih knjiga za uspomenu, a jedna od njih je Moderna teorija romana, priredio Milivoj Solar, Nolit, Beograd, 1979. Na drugoj strani Slavkovom rukom napisano: “Marojević, juni 1985”. Treba li uopšte reći da to nije knjiga već relikvija?

Gledam Slavkov rukopis, mislim na Milicu, i krenuše mi suze. Suze od pomisli koja se javi kad umru takvi ljudi: “Zaludu ste bili pravi”. Suze za svijetom u kojem sam učio šta su pravi ljudi u kući Srpkinje udate za Hrvata koji je bio pola Nijemac. Suze za Milicom, suze za Slavkom, i, naravno, suze za samim sobom.

*

2. Obradujem se kad u svojim ratnim bilježnicama nađem retke zapisane iz usta dragih mi ljudi kojih odavno nema, pa mi dođe kao da je “u kukama slova” spašena bar mrvica njihovog bića. No tada mi je i kao da se, u ovoj sarajevskoj kasabi, pred mojim očima otvorio prozor u drugačiji svijet.

Čak sebe korim što nisam zapisivao više, a komotno sam mogao, imao sam vremena koliko ti bog hoće, i pamćenje me još dobro služilo: od priče koju čujem u nečijoj kući, na ulici, ili u kafani, mogao sam, kasnije, za pisaćim stolom, rekonstruisati sedamdesetak, nekad i osamdeset posto. Danas mi dođe da zakukam nad sobom kad pomislim da mi je mozak postao rešeto u kojem ne može da se sačuva ni kap od voda ovog svijeta.

Nedavno sam, sa Predragom Fincijem, mojim predratnim fakultetskim kolegom, i njegovom ženom Damjanom, u pulskom restoranu Farabuto, za večerom, tri-četiri sata pričao kao Sarajlija sa Saralijama, što će reći tri čovjeka koji se razumiju, do dna i do kraja, bez i jedne suvišne riječi, dok na njegoševskom rešetu prečišćaju predratno Sarajevo i svoje živote u njemu. Sjutradan sam, očajan, utvrdio da mi od svega to sam čuo iz njihovih usta, u pameti ostala tek jedna anegdota koju je ispričao Predrag, pa ću je i zapisati.

Umro Kon, zaboravio sam mu ime i sve podatke o njemu koje je Predrag podastro, jedino pamtim prezime, jer je knjiga Marije Kon o Tomasu Manu bila u fakultetskom programu kad sam bio asistent. Umro Kon i nakon sahrane Veliki Rabin pita prisutne: “Ima li ko da o njemu nešto kaže?” Svi šute. Rabin će opet: “Ima li ko da o njemu nešto kaže?” Šute. “Ima li uopšte neko nešto da kaže?”Jedan digne ruku: “Imam ja. Brat mu je bio gori”.

*

3. Za vrijeme opsade Sarajeva, jedan od veoma dragih ljudi bio mi je doktor fizike Egvin Girt: rukovodio je grupom od desetak sarajevskih kolega koji su pravili tromblone, municiju i ko zna šta sve još. I prije nego što smo se upoznali, Egvina sam volio sresti na ulici, a mojoj naklonosti moglo je pridonijeti i to što je bio muž matematičarke Majde, moje bivše kolegice iz gimnazije Pero Kosorić, ali da sad ne hvalim Majdu, počeo sam o Egvinu. O kome je dovoljno reći da je bio pravi.

Ponoviću: osuđen sam da se rodim, živim i umrem u svijetu gdje caruju laži, patvorine, izmišljotine, dupljaci, šupljikati, stvarani po uzoru na eksplozivne naprave sa daljinskim paljenjem, pa će moja čežnja za pravim do smrti ostati neutoljena. Ne bih poredio onu i ovu laž, dosta je reći da smo imali jednu, zajedničku, jugoslavjansku laž, a sad ima svak svoju. A vlastito govno, odvajkada je poznato, svakom lepo miriše.

Meni je, recimo, vazda bilo dovoljno kazati da je jedan pjesnik pravi, a Jugovićima je to uvreda ako ne kažeš da je veliki. U takvom svijetu, sve Pravo privlačilo mi je dušu kao svijeća noćnu leptiricu. Iz pjesme Ane Sekston, koju sam nedavno preveo sa Omerom Hadžiselimovićem, pamtim sliku noćnih leptira koji sisaju žarulje. Sisaju ih kao cvijeće.

Egvin je bio običan. Prirodan. Svoj. Unikatan. Pravi. U opštoj nabujaloj laži, nije mu naumpadalo da igra što nije, da se propinje na prste i izgleda veći no što jest. Zračio je spokojem autentični ljudi. Koji znaju da su Netko, da se poslužim riječju s početka Banović Strahinje, najbolje guslarske pjesme iz Vukovih zbirki.

“Zvali me na Pale. Ali, naravno, ništa. Preko televizije sam se izjasnio protiv njih, i još sam bio na ekranu kad su granatom pogodili moju spavaću sobu. Ja sam im omogućio da precizno gađaju. Ja lično. Moj mozak. Pa se ne ubij.

Nekad slušam tenkovske granate, gledam ove ruke i mislim: radije da su mi obje do lakata odsječene. Ali ko je onda mogao znati? Usavršavao sam oružje koje će braniti našu dragu Sefereju. Ko je mogao znati da usavršavam oružje koje će po Sarajevu praviti ovolike pokolje?

Radili tenk T-84. Postoji snop barutnih štapića i oko njih špaga koja se, pri ispaljenju, olabavi, štapići dođu u ekscentrični položaj i, naravno, nema preciznoga gađanja. To je meni stavljeno u zadatak da riješim.

Izmislim špagu od nove supstance koja se ne razvlači i tenk je potom precizno gađao. Ja sam im tu preciznost omogućio. Ja! Sad ti ostaje da se biješ šakama u glavu. Pa se mislim: kako je dobro u ovakvom svijetu biti niko i ništa. Bar mirno spavaš.

Čovjek se sav život savjesno bavi svojim poslom, radi kao crv, misli da je nešto stvorio, nešto otkrio, a onda sve bude stravično izigrano, shvatiš da u ovakvom svijetu smisao svega što radiš ne zavisi od tebe, od tvoje marljivosti, od pameti, od talenta.

Ja za sebe kažem da sam nezavisni intelektualac. Onaj od koga ništa ne zavisi. Dirinčiš kao stoka, onda tvoj izum dođe u ruke luđaka, a ti pjevaj borbene. Kad se danas osvrnem na svoj život, često se desi da pomislim: ‘Jä besmislice, bogo dragi!'”

Priča mi, potom, o svom rođaku koji je otišao da živi u Sverdlovsku. “Godinama ništa za njega nismo čuli, a znali smo za Staljinova istrebljivanja Jevreja. Kad je malo popustila ‘ruska zima’, moj rođak se stao raspitivati ima li koga živoga od njegove rodbine u Sarajevu. I došao da obiđe svoj rodni grad. Šest mjeseci je bio kod mene. Nema gdje ga nisam vodio. Ali kad ga pitaš: kako je, i šta ima u Sovjetskom Savezu, on izaglasa veli: ‘Mene nemoj ništa pitati, ja ti ne znam ništa ni o čemu’. Ma šta je, mislim se, ovome čovjeku pa se ovoliko dere?

Kasnije ukapiram: boji se mikrofona! Vjerovao je da ih ima svud. Pod stolom, gdje ručamo, pod krevetom, gdje spava, iza slika na zidu. Čak da imam, dok s njim pričam ulicom, mikrofon iza revera. To što smo mu rodbina, za njega nije značilo ništa.

Meni dopizdilo i jednom velim: ‘Evo, sve ćemo pregledati’. Pomakli svaku sliku, pod kauč, pod svašta zavirili, ma svud. Prebiskali i vazu sa cvijećem. Vidiš da nema? On ćuti. I gleda me. ‘Misliš da su kod mene skriveni?’

Pa skinem kaput, pregledam ga detaljno pred njim, onda i košulju. On ćuti i gleda. ‘Možda misliš da sam mikrofon podmetnuo tebi, u džep ili za rever?’ Skinem njegov kaput, izvrnem sve džepove, zavrnem rever, skinem i njegov džemper i košulju, sve pažljivo pregledam.

I tako: sjedimo, goli do pojasa, a rođak priča kako je tamo, u SSSR-u. Ja moram ovako, veli. Drukčije se nije moglo opstati. Nigdje se ne smiješ ni na sekundu opustiti. Niti ikome živome vjerovati. Dosta je bilo dvije riječi pa da te noć pojede.

Sjedimo, goli do pojasa za stolom trpezarijskim, rođak priča, a meni pred oči iziđe slika: dva meni nepoznata ludaka, goli do pojasa, sjede u mome stanu i pričaju o Sibiru”.

Uz mnoge moje ratne bilješke, pa ni uz ovu, nema naznaka od koga sam šta i kada čuo. Vjerovatno sam mislio, uzdajući se u svoje jako pamćenje, da je to izlišno, nema šanse da zaboravim. Ima, itekako. Zaboravio sam gotovo sve što sam unosio u te notese, pa i ove dvije pričice, i bio blažen kad sam ih pročitao, ali sam dugo dumao: ko je mogao da mi ih ispriča?

Najzad sam shvatio: nema ko osim Egvin Girt, jedini Jevrej naučnik koga sam znao. Pravi naučnik i pravi čovjek, pa da ga ne smatraš svojtom? Jer davno je rečeno: slično se sličnom raduje. Ali ne puštam da me uhvati tuga od pomisli da je zaboravljen. Ne puštam, jer znam: u državama nastalim iz raspada Tamnice Narodâ, laganje o onom što je juče bilo narazvijenija je grana privrede, i dabogda se ja okamenio i više se ne pomakao s mjesta ako Jugosi nisu svjetski šampioni u laganju.

A ovaj tekst neka bude moj pomen Edvinu Girtu.

Pisamce Miljenku Jergoviću

Puno si Ti toga,
Napisao,
Jergoviću!

Ali, puno toga,
Vidim, i nisi :-)

*

U Mostaru, 5. siječnja 2014.

dne 3. listopada 2013. Koranska

Oglasi po novinama. Traže se rođaci onih koji su prije stotinu godina emigrirali u Ameriku. Nisu se ženili, nisu imali djece. Traži se netko tko bi preuzeo nasljedstvo, albume s fotografijama, biografije, bankovne račune, onaj kome bi oni, nepoznati i mrtvi, zakrenuli sudbinu, poput esesovca u Auschwitzu sirotome violinistu iz Kazimierza.

*

Napisati priču o svijetu u kojem se ja nisam mogao roditi jer je 1941. Nona skupila hrabrosti i pobacila moju majku. Učinivši to u lice ustašama i nadbiskupu Ivanu Evanđelistu učinila me je ponosnim, i nemogućim. Svijet bez mene prozračan je, čist, geometrijski pravilan kao crtež Josipa Vanište.

*

Toliko se toga dogodilo nakon njegove smrti: sprovod, karmine, ogovaranja, spominjanja, trenuci istinske tuge, nova čitanja njegovih knjiga, da bi se trebao pojaviti na sat-dva da mu sve to ispričamo. Euforični od poplave čistoga života.

*

Sekvencionalni hermafroditizam.

*

Djevojka tridesetih godina. Izgleda normalno. Telefonira u osnovnu školu koju je davno pohađala. Traži ravnatelja, htjela bi prodavati nešto u prostorima škole. Kaže da se zvala Emina Musić, ali sada se drukčije zove. Čini se da je luda.

*

Mjerili smo razinu nafte u rezervoaru. Poklopac je obrastao dračom i teško se otvara. Padala je kiša. 2100 litara nafte.

*

Doveli su akademika koji će uskoro umrijeti da govori o budućnosti. On kaže da je u životu preveo nekoliko stotina tisuća stihova klasične književnosti. Sve riječi se kod njega međusobno rimuju. Svaka riječ umirućeg čovjeka rimuje se s drugom njegovom riječi. Ljudi šute, u strahu da ne izgovore riječ čija bi ih rima naglavce povukla u smrt. Rima vuče kao pogled u ambis s vrha nebodera.

Šutnjom i pljeskom odaju mu počast. Gledaju ga prijetvorno, da se udvore njegovoj smrti. Prave se da su stranci, i da su još veoma živi.

dne 6. listopada, Ivica i Marica

Građani psima oblače kaputiće. Stiže jesen, eto i zime.

dne 16. listopada, Vinogradarska

Tkalčićeva, ugao kod Krvavog mosta. Visoki lijepi Japanac dječačkog glasa pjeva narodne pjesme na nekom nepoznatom jeziku. Nailazi, vičući, postarija prosjakinja. Gluha je i ne govori, nego viče i mumlja, tako da se osvrću gosti s kavanskih terasa. Japanac nakratko prestaje svirati, šuti i gleda u nju pogledom stranca koji ne razumije domaće običaje. Ona tako uvijek kada se ulični svirač pojavi u njenom rejonu, govori mi prodavač kestena. Misli da joj je svirač konkurencija. Nikad ga nije čula.

dne 18. listopada, Koranska

Nina jedina u razredu redovno čitala lektiru.

Poslije bi, prepričavajući društvu pred sat, dodavala detalje, čitave epizode kojih nema u knjizi. Činila je to iz šale. Nije znala da tako na čas postaje pisac.

dne 29. listopada, Koranska

Hercegovina. Srpkinjama su poklali muževe i one lutaju selima, upadaju ljudima u kuće, plaše čeljad i kradu hranu. Zatekao ih je u kući dvije. Jedna mu je pobjegla, drugu je stjerao u kut i ubio iz puške.

Došao je kraj rata, došli partizani da ga vode na strijeljanje. Jedan ga je nad jamom prepoznao. Srbin iz njegova sela kojem je spasio život. On ga je izveo iz reda.

Četrdeset i pet godina kasnije, jesen 1991. u Vukovaru mu ubijaju kćer i zeta. On starac, očajan, pita: tko mi ih ubi?

Možda ih je ubila ona iz ćoška, odgovara mu unuk, i pokazuje prstom.

Nije bila u tom, nego u onom ćošku, mirno odgovara starac.

*

Jedne noći Nano sanja Arthura Rubinsteina kako svira na Martenoovim valovima. Začuđen je što Rubinstein ne svira klavir. Nema više klavira, govori mu slavni pijanist, prošlo je njihovo vrijeme.

Ujutro je, za doručkom, ispričao svoj san. Popodne mu je pozlilo. Navečer je pao u komu. Pet dana kasnije je umro.

Vjerovalo se da je zvuk Martenoovih valova bio glas Nanine smrtne bolesti.

dne 1. studenoga, Koranska

Tog jutra probudio se mamuran i greškom si našarafio tuđu glavu.

dne 14. studenoga, Koranska

Nina govori: jeste li znali da su delfini silovatelji? Silovanjem se razmnožavaju. Nikako drukčije.

*

Iz knjige Joseph Anton, Salmana Rushdieja – Mladi fotograf susreće J.L.Borgesa i pita ga bi li mu napisao predgovor za monografiju.

dne 13. prosinca, Pula

Odrasli se osmjehuju tek prohodalom dječaku. Majka ih gleda sa zahvalnošću i milinom. Zahvalna je što dječaka blagonaklono dočekuju na svijet, i neće ga ščepati za vrat i prožderati. Ili njime nahraniti svoju mladunčad.

dne 24 prosinca, Beograd

Sunčan dan u Ulici srpskih vladara. Smog i ćirilica. Jutros sam na internetu čitao izvještaje iz Zagreba. Piše zašto bi me trebalo protjerati: “Pljuje u ruku koja ga hrani.”

dne 25 prosinca, Beograd

Sunčan Božić u Čika Ljubinoj. Prosijedi olinjali muškarac. I ja sam Sarajlija, kaže. Izgleda kao da je izašao iz kuće koja se za njim srušila.

*

Pjesništvo i druge samoće.

*

Večer pred povratak u Zagreb. Prividni mir očaja. Osluškivanje glasova za drugim stolovima. Prijanjanje uz žalopojke onih koji ostaju.

dne 26. rujna 2014, Rovinj.

Okupljeni u bijeloj dvorani prozora okrenutih prema moru. Godinu dana poslije, preživjeli sažalijevaju onog kojeg nema i već, možda, nikad ga nije bilo.

dne 8. listopada, Koranska

Esma Latifić, magistra farmacije, navukla se 1950. na morfij. U invalidsku penziju otišla je 1958, sa simptomima ozbiljne ovisnosti. Ljeta iste godine hospitalizirana u psihijatrijskoj klinici na Jagomiru, potom u zatvorenom odjeljenju na Sokocu. Tad joj se gubi trag. Pojavila se 1992, u aprilu. Sedamdeset joj je godina. Dragovoljka sarajevskog HOS-a. Iz svoga nekadašnjeg stana u Logavinoj izbacuje obitelj oficira JNA, muslimana. Sudjeluje do kraja u ratu. U zimu 2014. novinaru pripovijeda svoj život. Pati od minhauzenovog sindroma, sve izmišlja. Devedeset dvije su joj godine. Loži peć na drva i ugljen. Golim rukama pomiče užarenu cjepanicu. Kaže da ju je posljednji put nešto zaboljelo 1948. Zub.

dne 21. listopada, Vinogradarska

Dan kada je završilo miholjsko ljeto.

dne 22. listopada, Vinogradarska

Jutros u četiri zapuhala strašna bura, nanosila kišu u kuću. Danas putujem u Celovec.

dne 24. listopada, aerodrom Pleso

Pred let za Krakov.

*

Francuski filmski fond financira samo filmove u kojima je određeni postotak riječi izgovoreno na francuskom jeziku. Postoji odjeljenje brojača riječi. Njima donose dovršen film. Ako u njemu nije više od 50 posto francuskih riječi, producent vraća novac. U ovom odjeljenju slijepci imaju prednost pri zapošljavanju, tako da ih je većina.

Deset i trideset, aerodrom u Frankfurtu

Promijenjena je kapija za ukrcaj. Ljudi kao bez glave jure s kraja na kraj prostrane aerodromske zgrade. Oči im se pune užasom. Na ovom se mjestu gube jedna, a stječu druga državljanstva, domovine, porodice, sudbine, identiteti. Amerikanac ako zakasni na avion koji je odletio za New York proći će kroz kapiju leta za Mumbai, i postati indijski poslovni čovjek, udovac sa sedmero djece i kroničnom upalom jetre, za koju ne zna i od koje bi mogao umrijeti. Nitko ne bi da zakasni i da ostane bez sebe onakvog kakav jest. Dobro im je ono što imaju. Nitko nije toliko nesretan da bude netko drugi.

dne 25. listopada, Krakov

Glas Koncila javlja da je netko hrvatskoj kokoši na leglo podmetnuo zmijsko jaje. Nakon toga se cijela H. u strahu i panici nadigla da po kokošinjcima diljem zemlje traži to jaje strave. Razbijali su na tisuće i stotine tisuća kokošjih jaja, ali zmijsko nisu našli. Tako su izumrle kokoši u H, i do dana današnjeg vlada strah od zmaja koji će se izleći. Ima li među nama Jurja, pitaju se domoljubi, očiju zamagljenih od suza.

Predvorje, Hotel Grand, 19 i 30h

Zatim je doktor Gavro Schwartz tražio da mu kupe svih deset metara zelene svile namotane na valjak, koju je vidio na odjeljenju tekstila u Unimi. Udovoljili su njegovoj čudnoj želji. U nedjelju poslije dnevnika molio je od zeta da valjak sa svilom iznese na balkon. Stajali su neko vrijeme, gledali Sarajevo u daljini, a onda je zatražio od zeta da valjak baci dolje. Svila se razmotala u zraku i u dugoj se traci spuštala a zatim se dizala na vjetru. Ovo sam cijeloga života čekao, rekao je doktor Schwartz.

dne 4. studenoga, Zapruđe

Kada sam posljednji put bio u Kasindolskoj, u jednom uglu dvorišta, ispod gorostasne vrbe, uza zid od betonskih blokova ležali su poslagani željeznički pragovi. Dvadesetak njih. Naci je nešto s njima planirao, ali vidjelo se da od plana neće biti ništa. Pragovi su bili vrlo stari, ali se još uvijek osjećao vonj karbolineuma.

dne 22. studenoga, Zapruđe

Hodnik Branka Trklje. Osvijetljen bijelom plafonijerom. Na podu zalijepljene crno-crvene pločice od linoleuma. U dubini stolić od bijelog furnira, na njemu starinski crni telefon. Bliže, odmah kod vrata, uredno složena tri para muških cipela s umetnutim kalupima na oprugu. Cipele su crne, plitke, salonske.

Zaboravio sam miris tog hodnika. Branko Trklja nije se ženio. To je bio taj miris.

dne 25. studenoga, Kaptol centar

Gusta predvečernja magla. Vozim prema gradu. Idem u apoteku da Ani kupim paracetamol. Bolesna je. Na radiju Bethoveenova Patetična sonata. Osjećaj sveprisutne blagosti, kad nije važno što je sve uzaludno.

*

Na Madagaskaru pojavila se bubonična kuga.

dne 6. prosinca, Pula

Pisci među knjigama, u bivšem Domu JNA, bivšoj austrougarskoj oficirskoj kantini, ćaskaju, govore o sitnome, dok vani sipi kiša. Okolo građani s kišobranima kupuju kuharice i priručnike za samopomoć. Izišao bih pred taj svijet i viknuo: umro je Mark Strand, ali me strah da bi se stropovi urušili čim bi prvi upitao: a tko je taj?

dne 7. prosinca, Pula

Govori Stojan da je u Prištini ulični prodavač knjiga rasprostro po pločniku Nolitovu ediciju Sazvežđa, izdanja filozofske, sociološke i lingvističke literature. Kada podigneš koju, iz knjiga ispadaju bilješke davnih studenata.

*

Roditelji s djecom. Mladić u kolicima, potpuno nepokretan, kriješti kao bolesna sova dok govori. Posljednjim glasom traži nešto od mlađe djevojke koja ga vozi. Ona mu odgovara. Ima izraz lica kao netko tko se dosađuje. Namješten izraz zbog onih koji je gledaju.

*

Visok crn, duge brane, K.Ć. bio je šef omladinskog kluba na uglu Nemanjine, u Sarajevu krajem osamdesetih. Nisam ga vidio od tog vremena. Na dan majčine sahrane srećem ga u Bečkoj kafani, u Hotel Evropi, vedar kao nekad, nepokretan, u kolicima.

dne 8. prosinca, Vodnjan

Na povratku iz Palmanove obilazimo kolone kamiona koji voze na Balkan.

dne 11. prosinca, Pula

Hladno je. Žene za susjednim stolom razgovaraju na lokalnom talijanskom dijalektu. Šum pa pisak aparata za espresso. Na Forumu radnici s dizalice postavljaju novogodišnje ukrase. Uskoro će 1915, bitka na Marni, Beograd je već pao, u Zagrebu slave tisuću neprijateljskih smrti. U Zagrebu smrt je najbolji prijatelj naroda. Uvijek smrt. Hrvate još nikad nije ostavila na cjedilu. Hrvatska je u dvadesetom stoljeću dvaput bila najodanija saveznica smrti.

*

Pred put u Trst gase se mobilni telefoni.

*

Na osunčanim zimskim terasama sjede ljudi sa sunčanim naočalama, puše i šute, napeti kao da im pred očima teče uzbudljiva skijaška utrka.

dne 12. prosinca, Pula

Dva dana pred kraj pulskih ladanja. Strepnja, rastanci, razgovori s ljudima koji bivaju sve stariji. Mlađi mnogo nego što će biti kada ih sljedeći put vidim.

dne 19. prosinca, Vinogradarska

Treću večer jedem mandarine. Gulim ih u neprekinutoj traci. Kora se ne smije prekinuti.

dne 20. prosinca, Zapruđe

Dani pred Božić. Umjerena pucnjava. To puk detonacijama slavi trudove Blažene Djevice i nadolazeće porođenje Kristovo. Po periferiji cvjeta biznis s pirotehničkom galanterijom. Brižni očevi u tjednima adventa svojoj djeci zarađuju školsku užinu, toplu i suhu odjeću i obuću za cijelu sljedeću godinu. Ovog će Božića ostajati bez prstiju, oka, pameti, budući invalidi domovinskog rata.

*

Subota. Na Televiziji Srbije znanstveno-popularni program. Geografija Petrovca na Mlavi. Svi u neboderu preko kabelske imaju srpske televizijske programe. Susjedi jedni od drugih skrivaju da gledaju srpsku televiziju. Izmišljaju emisije HTV-a koje nisu gledali. Nacionalni program za po vani.

dne 22. prosinca, Zapruđe

Telefonski stup na raskrižju u Lukavcu. Na vrhu stupa rodino gnijezdo iz kojeg je izrastao busen trave. Roda u ovo doba godine nema, pa trava raste poput stabla smokve iz napuštene kuće u primorju. Nikada od postanka svijeta i ovoga mjesta trava nije izrasla tako visoko nad zemljom.

*

Sanjam, u Trebinju sam, Hotel Platani, prilazi mi visok krupan mladić, prijateljski mi se smiješi, kaže: čita moje knjige, sviđaju mu se. I još kaže: naročito ona priča o dvanaestogodišnjoj djevojčici, koja je zgriješila s rođenim ocem, i devet mjeseci kasnije rodila sina. Ta priča ti je odlična, istinita je i stvarna, govori. Nisam napisao tu priču, ali klimam glavom, prihvaćam hvalu. Ali znaš šta, kaže on smrknuvši se, ja sam sin te dvanaestogodišnje curice i njenog oca, a mog oca i djeda. O meni si pisao. U njemu tad prepoznajem klipana, osmaša, koji me danima, cijelu jednu godinu, maltretirao kada bih dolazio pred školu. Bio sam drugi razred, nisam znao zašto me mrzi. Sad znam. Tako završava san. Strahujem da se ne nastavi.

dne 24. prosinca, Beograd

Ono što nas ne ubije, to nas ojača, tako je rekao drug Tito. Govori euforično radostan sredovječni muškarac, koji naplaćuje putarinu malo prije granice na Bajakovu. Put koji su Nietzscheove riječi prešle da bi na Badnji dan 2014. stigle do maršala Jugoslavije odredio je putanju tog čovjeka, njegov životopis, porijeklo i sudbinu. Sretan je što je prepoznao nekoga kome na ovakav dan može, makar i pogrešno, citirati Tita.

dne 25. prosinca, Beograd – Dorćol

Tri popodne. Sunce pada po građevini preko puta. Izdaleka čuje se miješalica za beton. Uskoro, tu će biti nova zgrada. Nestat će benzinske pumpe na uglu Venizelesove i Budimske. Na njenom mjestu bit će mali park.

*

Jedan bliskoistočni narod, nastanjen između Sirije i Jordana, u svom jeziku ima riječ od koje umire svatko tko je izgovori. Ali nijedan čovjek, osim vrhovnog svećenika, kojega zovu katolikos, ne zna koja je to riječ. Ovo je narod šutljivih ljudi, koji u sebi mjerkaju riječi, prije nego što ih izgovore. Jedini koji govori laka jezika i mnogo je katolikos. Vedar, blagoglagoljiv starčić, dočekivao je na aerodromu u Damasku ljude sa Zapada i nosio im kofere. Radio je kao nosač. Bilo je to prije ovoga rata.

dne 26. prosinca, Beograd – Beopolis

Advokat H.L., sarajevski Jevrejin iz ugledne porodice koja se u grad doselila početkom devetnaestog vijeka. Rodonačelnik im je bio solunski rabin, pouzdanik turski i dragoman, znao je sve jezike Orijenta i talijanski.

1918. H.L. i njegova žena U. rođena C. usvajaju trogodišnjeg dječaka, kreševsko siroče, čiji su se roditelji smrzli za jedne snježne oluje na putu prema Fojnici.

Dječak je bio slab, neuhranjen, tuberkulozan. Govorili su da će umrijeti za nekoliko mjeseci. Međutim, čudo se dogodilo.

U proljeće 1941. snažan je dvadesetšestogodišnjak, za glavu viši od poočima. Isklesan kao Meštrovićeva figura mladog Mojsija.

Kada su došli po njih, H.L. govorio je ustaškom zapovjedniku, svome bivšem pripravniku, da je njegov posinak kršteni katolik iz Kreševa. Antune, pa barem ti to znaš! Ustaša se nasmiješio. Spasio ga je, kaže, od zime i bolesti, njegov židovski Bog, pa neka sad dijeli njegovu a ne našu sudbinu. Da je po našem, nesretno bi dijete umro od sušice.

Sve troje nestaju u Jasenovcu.

*

Pavese se ubio kada je izgubio svaku nadu. Imao je velika očekivanja od svijeta.

*

Dan pred snijeg prolaznici žure niz Svetogorsku. Žure korakom Ive Lole Ribara. U libanskom smo restoranu, gledam kroz izlog, narančasti trolejbus zaustavlja se ispred semafora, praznični vrvež, djeca se drže čvrsto za roditeljski rukav. Okrenem li glavu, za susjednim stolom djevojka na vrh vilice nabada komadić naručenog jela, oprezno ga njuška, pomišlja da bi je mogli otrovati dok je daleko od kuće.

*

Psi lutalice na Trgu Republike. Vidiš ih jednom i nikad više. Kao anđela.

dne 27. prosinca, Beograd – Caffe Kofein

Pri dnu Francuske ulice vila porodice Ribar pretvorena je u obdanište. Kada je ostao bez obojice sinova, stari Ivan, Hrvat, Jugoslaven, nekadašnji rojalist, zaviještao je kuću obdaništu. Kroz nju su u sljedećih pedeset godina prošle tisuće djece, i bit će da je nekima od njih na um palo da su spavali u sobama dvojice braće, i da su im se oni, u snu, zavukli iza čela, da im je njihov epitel pod noktima.

*

Ulazim u kafanu hotela Balkan, i na trenutak mi se učini da sam upao u prednovogodišnju atmosferu osamdeset i neke. Svi su živi i ništa se još nije dogodilo. Bezbrojni su pred nama izbori.

A onda se vrijeme vraća u svoj tok, čuda nestaje.

dne 28. prosinca, Beograd – Caffe Puškin

U Budimskoj, na Dorćolu, u unajmljenoj garsonijeri gledamo intervju Bore Krivokapića s Danilom Kišom. Šutimo, komemoriramo sebe u jednom vremenu, više nego njega koji govori kao da je živ. Slušamo ga kao da nismo živi.

*

Pola sata pred put u Zagreb. Zaglavljena vrata garaže. Čekanje.

dne 29. prosinca, Kaptol centar

Zeleni čaj Julius Meinl. Duga misao o Miri Flies, metafora o brojanici koja se rasipa po podu. Pod od mramornih ploča, sedamdeset i tri drvene bobe rasule se tako da ih nitko ne sakupi.

*

Noćas će zeko tražiti mamu
Ledi se srž u kostima Kolime
Pucketa posoljeni led
Kao cjepanica u peći
Kao da po ledu nevidljiv netko
Dolazi

dne 31. prosinca, Importanne

Čaj u kolodvorskom caffeu. U kutu, među zrcalima, sjedi perspektivna političarka, razgovara s pretilim mladićem, veganom ili ekološkim aktivistom, i pije čaj. U pozadini glazba s radija.

*

Jedan za stolom čita novine. Nailazi drugi, kratko se pozdravljaju. Gdje si večeras, pita, i prolazi ne čekajući odgovor.

dne 4. siječnja 2015, Van Gogh

Što se moja kuća više urušava, i nestali su svi njeni živi stanari, to je životnija i veća priča o njoj. Kada od kuće ne ostane ni traga, i njeni temelji kad budu zatrti, otvorit će se vrata i iz priče izaći će opet živi ljudi, opet cijela kuća.

*

Ima ljudi neosjetljivih na proročanstva. Na njih se budućnost ne odnosi. Njima ne pripadaju mogućnosti izbora. Dok se ukrcavaju na Titanic, oni nisu ti koji će se spasiti, niti će postradati. Njihova sudbina zapela je u vremenu, kao riblja kost u grlu. Sam u kući krklja, s ribljom kosti u grlu, nikog da mu pomogne. Ni umirati ni živjeti.

*

Ljudi nejasnih sudbina.
Spašeni.
Nespašeni.
Elegantni u svojoj nesreći.
Prema tuđoj ravnodušni.

Sa ruskog preveo Marko Vešović

*

SVE TO I STVARA RITAM PLESA

Sa godinama mi sve manje ovisimo
O proticanju vremena, njegovim zavijucima. Mrak
ponekad nastaje na sredini zagrljaja kraj prozora.
Ljeto se završava na sredini ljubavi, i ljubav
se produži ujesen. Čovjek umire
na sredini razgovora i dijeli se na dva dijela,
ali jedna te ista kiša pada nad otišlim dijelom
i nad onim koji je ostao na mjestu.

Sve to i stvara ritam plesa.
Čudan ritam. Ja više ne znam
ko je plesač, a ko je samo marioneta.

Ne tako davno našao sam kod kuće stari fotos
na njemu – djevojčica (ona je već umrla) i ja,
još sasvim djeca, sjedimo zagrljeni,
kraj zida, pod kruškom. Djevojčica jednom rukom
obgrlila je mene, a drugom nas.

JA SAM ČOVJEK, JEDAN-JEDINI

Ja sam čovjek, jedan-jedini, a ne – demokratija
s vlašću izvršnom, i punom ljubavi,
___________________________i zakonodavnom,
u jednom tijelu. Vlast koja jede, i ždere, i povraća,
vlast koja mrzi i bol zadaje,
vlast slijepa i vlast nijema.
Mene nisu izglasali. Ja sam demonstracija.
Podižem lice kao transparent. Tamo je
__________________________sve napisano. Sve.
Molim, ne treba primjenjivati suzavac.
Već plačem. Ne treba mene razjuriti.
Već sam se razjurio.
Mrtvi su takođe demonstracija.
Kad dođem na očev grob, vidim
nadgrobno kamenje diže se
nad prahom,
i to je masovna demonstracija.

DIJAMETAR BOMBE

Bomba koje eksplodirala bila je plosna i okrugla,
dijametar – trideset santimetara.
Radijus djelovanja bio je sedam metara
i u tom radijusu ostali su da leže
jedanaest ranjenih i četvoro ubijenih.
Postoji i drugi krug, mnogo širi,
to je krug vremena i boli,
u njemu groblje i dvije bolnice.
A mlada žena je sahranjena
u onom gradu gdje se rodila,
sto kilometara odatle.
I to je čudovišni krug.
Negdje u dalekoj zemlji, kraj mora,
usamljeni muškarac oplakuje njenu smrt –
i krug se širi, obuhvata sav svijet.
Neću pomnjati plač siročadi, koji se diže
ka Božjem prestolu i više –
tamo gdje nema kruga i nema Boga.

ŽELJEZNA VRATA SE TOPE, IZA NJIH BIĆE VEČER

Željezna vrta se tope, iza njih biće večer.
Spasenje je blisko, ali ga ne vidimo.
Kao što drvo ne vidi svoje korijenje.

Ruka se sjeća kako je brisala suze, i sad
briše suh obraz i čisti stol.

Ruka klofa prašinu iz saga, iako zna
da je sama pepeo i prah, i da će se vratiti u prah.

Kiparis je pred kućom, žena pred kiparisom.
Tako će biti svagda, i ne pitaj zašto
i ne zagledaj iza lica, vidjećeš bezdan.

UMORNI LJUDI

Umorni ljudi dolaze svojim kućama.
Okolo je, kao otvoreno more, noć.
U snu grle one koji su blizu, kako
nikada ih po danu ne grle.

U snu ljudi postaju viši od sebe samih.
Sanjaju snove na zaboravljenom rodnom jeziku.
Njihov san biva usijan do bijelog
ili tih kao novčić u dječjoj pesnici.

Umorni ljudi dolaze kući spavati.
Njihov san je kao putovanje sunca oko zemlje.
Takvo isto putovanje je i njihov život.

IZ CIKLUSA PALIM U RATU: DAN ŽALOSTI

Dan pomena za pale. U tom su danu
smiješni svi tvoji gubici.
U njemu su tvoji drugovi što ostaše u ratu,
i ona, što je živa, ali tebi neće da se vrati.
Istorija, štedljiva domaćica,
čuva u jednom danu i paznik, i bol, i žrtvu.

O, svijet ovaj sladak je kao komadić hljeba
namočen u čaj s mlijekom za Boga
surovog biblijskog Boga koji osta bez zuba.
Čemu plakati, čemu zvati u upomoć?
Iza svega toga krije se velika sreća.

Dan žalosti, gorka sol. On dolazi
kao djevojka sa crnom trakom i cvijećem.
u taj dan mi, mrtvi i živi,
hodamo među grobovima po stazicama
koračamo gledajući pred noge, oprezno,
kao što djeca koračaju po slomljenom staklu.

VJEČNI ŽIVOT? HOĆU DA GA SLIJEDIM

Vječni život? Hoću da ga slijedim
kao učenik Sokrata,
da slušam njegova poučavanja,
da mu govorim: da, sve je tačno,
zapovjedi tvoje su blage,
sudovi tvoji su pravedni.

Zemaljski život? Moj uvijek liči
na Veneciju: gdje su u drugih uličci,
kamen ili asfalt, tu je u mene ljubav –
tamne vode ljubavi u kanalima strasti.

Ćutanje, krik? Ja sam kao rog-šofar*:
svoj jedni krik čuvam u sebi
očekujući Sudnji Dan.

Moji grijesi? Ja sam kao Kain,
izgnanik i skitač postadoh na zemlji,
učinivši kratki, kao sijev munje, grijeh.

Tvoj dlani, naše disanje, srce?
Ognjeni natpis na zidu? Ovdje sam neznalica:
ne umijem crtati takve natpise,
neću da ih čitam.

Glava je moja kao suncokret,
naginje sa za suncem i za sudbinom,
tamo kud odlazi sunce,
kad odlazimo mi.

* Šofа́r — jevrejski ritualni duhovni muzički instrument, napravljen od roga životinje.

NA GORI SION PASTIR-ARAPIN TRAŽIO JE JARIĆA

Na gori Sion pastir-Arapin tražio je jarića.
Na susjednoj gori tražio sam sinčića.
Odzivi arapskog pastira nad dolinom
sretali su se sa zovom jevrejskog oca, rađajući
dvojezični eho.

Ja i pastir bojali smo da će dečkić i jarić
pasti u vrtlog o kojemu se pjeva
u strašnoj pjesmici od jednom jariću.

Traženja bjegunaca srećno se okončaše.
Našli smo obojicu u grmlju.
Naši glasovi, što su letjeli nad dolinom,
vraćali su se k nama, smijući se i plačući.

Traženja jarića u takvim gorama
nekad su dala početak nove vjere.

GOSPOD JE MILOSRDAN PREMA MALOJ DJECI

Gospod je milosrdan prema maloj djeci,
prema školarcima manje,
odrasle ne žali,
ostavlja ih same, sasvim,
zato im se nekad dešava da otpuzaju
četveronoške
kroz vreli pijesak ka zbornome mjestu,
i oblivaju se krvlju.
I možda se na zaljubljene
sažali, i štiti ih i sakriva
kao drvo nad zaspalim
na klupici u parku.
Možda ćemo im i mi pružiti
posljednje novčiće dobra,
njih je uštedjela mama
da bi milosrđe
nas zaštitilo
danas i u dane koji dolaze.

***

Kad sam bio mališan,
trave i jarboli visili su na obali,
i ja, ležeći,
nisam ih razlikovao,
jer su se uznosili
k nebu, nada mnom.
Samo mamine riječi
nosio sam sa sobom
kao komadić hljeba
zavijen u šuštavu hartiju.
I nisam znao kad će se vratiti otac
zato što se šuma uzdizala
za šumom.
Za svim pružala mi se ruka
i bik se češao rogovima o sunce
i noć milovala uličnim svjetlom
moje obraze, kad sam se priljubljivao uza zidove,
i mjesec, kao vrč veliki, okretao se
i doticao se
moga žednoga sna.

PREPORUČENO PISMO

Za ljetnjih noći spavam
go u Jerusalimu, u svojoj postelji,
kao na rubu duboke doline,
ali se ne skotrljam dolje.
Danima se skitam.
Deset Zapovijesti su na mojim ustima
kao stara pjesmica koju neko pjevuši
sebi pod nos.
Dodirni me, dodirni me, dobra ženo!
To nije ožiljak pod mojom košuljom.
To je preporučeno pismo što ga je
napisao otac:
“On je ipak dobar dječak i pun ljubavi.”
Pamtim kako me otac budio
na ranu molitvu. Nježno je doticao
moje čelo. Nije skidao pokrivač.
I ja ga volim sve jače i jače,
i zato probudite ga
nježno i usrdno
na Dan Strašnoga Suda.

*

Izraelski pjesnik Jehuda Amihaj (1924-2000) piše kao što šahovski prvak svijeta Magnus Karlsen igra šah: potezi obojice su jednostavni i – predovoljni. Barem takav je Amihaj u ruskim prevodima. Doduše, Karlsenu prekoputa uvijek sjedi protivnik koji je pobjediv, a Amihaj igra unaprijed izgubljene partije protiv ljudske sudbine, stoga su njegovi porazi mnogo blistaviji od Karlsenovih pobjeda. (M.V.)

U pričama Mihaila Lalića postoji motiv časne smrti. Kao refren. Izabrana ili časna smrt kao u Njegoševoj poeziji, u prozi Marka Miljanova, ili Stjepana Mitrova Ljubiše. Čast i smrt kao rima, kao rāna i kao ‘rana. I Lalićeva rana priča “Čobanica”. Čista smrt i čisti ponedjeljak. Ne bira Lalić slučajno prvi dan u tjednu, u nedjelji. Ponedjeljak i pramaljeće.

“Na izmaku proljeća 1942. jednog ponedjeljka baš pred veliki pokret uhvatiše četnički stražari na samom ulazu u Kolašin dvoje njih…”

Starina Vjeko Brujić krenuo je u Kolašin da osveti sina. S revolverom u njedrima. Došao da ubije četničkog komandanta Minića. Došao starac da se замијени. Ili stas kao vrhunski, estetski princip smrti:

“Pogrbljen i oronuo u tom poslednjem trenutku se bio испрсио i rekao: Milo mi je što ginem u dobrom društvu zajedno s valjanim i poštenim ljudima i junacima dva lijepa crnogorska plemena…”

Smrt Vjeka Brujića je prolog za herojsku smrt, Đurđe Vlahović koja skriva partizanske letke, u njedrima.

Hapšenje Đurđe Vlahović i dvije polarne samoće. Usamljenost čobanice koju sprovode da tamnog ulaza u kolašinski zatvor, a sve to gleda otupjela, zblaznuta gradska čeljad. I samoća Đurđinog malog stada jagnjadi. Jagnjadi koje ona vodi da se одлуче odvoje od majki. Tjeraju “u nepoznate ovce da tamo zaborave na mlijeko i nauče da se hrane isključivo pašom.” Jagnjad, mlijeko, majka, Biblija.

Kakva riječ одлуче – jagnjad – i riječ pritrčkuju – jagnjad – da stignu čobanicu. I zaustave se pred kapijom, иза решетака, kolašinskog zatvora.

Suđenje je u Kolašinu bila farsa jer su sve odluke, uglavnom smrtne, bile unaprijed određene. Jedan detalj sa suđenja Đurđi Vlahović i motiv tišine kao refren u Lalićevim pričama, u njegovom opusu.

Tišina i leptirovi. Od ulaza u tržnicu jagnjad prelaze(i) preko partizanskog groblja na kome nijesu obilježeni grobovi (bezimene humke). Malo utočište nalaze, na livadi, kod mršavog kočijaševog konja koji pase, na suncu. Jagnjad prostor prelaze “pretrčavajući kao leptirovi.”

Lalićeva pristrasnost kao dokumentarost, kao istina. Lalić je bio zatočenik kolašinskog zatvora u zlo vrijeme. Lalićevo svjedočanstvo, pominjanje autentičnih imena i prezimena je upiranje prstom u zločin, u zlоčince koji su presuđivali i ubijali partizane, komuniste. To je prst u oko ovom, današnjem, svebujajućem fašizmu.

Nijesam zaboravio ону тишину, ali prije toga Lalić majstor dijaloga.

Kad je uhapšena Đurđa Vlahović je preboljela život i mislila samo na časnu smrt. Sudija Malović:

” – Krivorepa, kakva je to promjena kod tebe: juče nijesi hramala, a danas cotaš?

– I ti si lani bio Crnogorac a ove godine si Talijan. I poturčio bi se i devet vjera bi promijenio da ne pretrpiš pola od onih muka što sam ih ja pretrpjela.”

Lalić majstor promjene ritma, i evo me do one тишине i do trećeg sudije kolašinskog suda: “Vuksanoviću ispade olovka iz ruke i zakotrlja se po podu. Sagnuo se da je traži, a u prestravljenoj tišini čulo se kako škripi stolica i kako grebe drhtava ruka po podu olovkom.”

Đurđa Vlahović bila je osuđena na smrt vješanjem. Ali je u istoriji četničkog, izdajničkog beščašća već imala uzor, primjer časne smrti. Odlazak u smrt partizanske doktorke Ruže Rip.

Ruža, (Roža, Roze) i bol kad daje sve je za bol dala i živjet valja, kad se život grsti. Pa dalje Ruža Rip, Jevrejka i mladi Kamov:I digni snagom uma volju bonu. I bol je tvoja bol s nirvane. Partizanske nirvane: “Pričalo se kako je Ruža svojom sitnom kao dječjom rukom podigla bujnu kosu, koja joj je pada niz leđa, da je prebaci preko omče…”

Novo pozorište novi teatar ritualnog vješanja. Telal poziva mještane na čin pogubljenja djevojke.

U “Čobanici” se, prvi put, javlja veliki motiv u prozi Mihaila Lalića: revolucija, partizanski rat kao karneval, kao svadba. Гладна kao страст, проклета kao пјесма наша i крвава kao љубав наша:

“Ovo on meni saziva svatove, čuste li ga? Majko moja, jadna moja male, (рефрен за “Пусту земљу”) da si znala kako ću ti se udavati.”

Ulicom do gubilišta djevojka je hitala da su je četnički pratioci morali sustizati. Đurđa Vlahović osjetila je žalac užasne usamljenosti. I tu zluradu, preplašanu gomilu svijeta, oguglala na zločin, na pasjaluk: Glava joj klonu i noga poklecnu..” ali djevojka je znala da pred četničkim huljama i pred tom obnevidjelom ruljom mora stas držati među oblacima: “Jednim skokom se vinu na stočić među direcima.”

Niko kao Mihailo Lalić ne umije da udari taj bratsvenički, taj lični žig na izdajnike. Žig koji žeže do današnjeg dana, i nek žeže, neka prži u ovo vrijeme četničkog povampirenja i izlaska miševa iz mišjaluka: “Uživaš li, Ljubo Miniću, komandante makaronski? Smij se, lijo oguljena, ama da znaš: čeka i tebe ova ljuljaška!”

Četnici su bili, u cijelom Kolašinu, ostavili dva Muslimana. Džodana kovača da okiva i raskiva, pred smrt, zatvorenike. I Mehmeda, maloumnog uličnog čistača. Mehmed je, iz straha od smrti, prihvatio ulogu dželata. Đurđa je, s visine, predsmrtne visine, nastavila da čašćava četničke glavešine. Onda su Mehmedu podvikinuli da trže uže, a on se pred nevinošću i ljepotom ušeptrljao. Djevojka dželata laktom, odlučno, odgurne i on odleti sa “zaljuljane klupe”:

“Zbacila je bijelu maramu s glave. Zatim prebaci pletenice preko konopca i pusti da joj padnu naprijed niz grudi, do po pojasa… proljepša se lice pod bijelim čelom i za trenutak sinu poslednjom ljepotom.

– Umijem se ja i sama objesiti – reče u nijemoj тишини i jednim nevidljivim pokretom izbi i prevrnu stočić ispod sebe.

Svjetina je brzo ispraznila trg. Poslednji je išao Mehmed – u glavi mu se mutilo, noge su mu se potsjekle, nešto ga je privlačilo da se okrene a nije imao hrabrosti…”

Ove filmski kadrirane slike časne smrti… младо жито… uvod su u finale priče. Usamljenoj Đurđi Vlahović, koja visi na konopcu, prvo su prišla jagnjad, njena jagnjad, prorijeđeno stado:

“Buljila su u čobanicu ukočenim, začuđenim, žalosnim pogledom.”

I taj poslednji, divlji akord partizanske elegije:

“Tih vjetar s Ključa (пaзи, име планине) zaljulja obješenu, pokrenu se kao жива njena sjenka na travi, i to ih uplaši. Zbijena u gomilu, podivljala, sama i napuštena, trčala su prema Tari, mutnoj vodi, koja nije zapamtila goreg proljeća.

Zlog proljeća, ili
А што дрхтну сад хартија бијела
то дрхтнух и сам и
поломих перо
и избa моја задрхтала цијела.
Soba zadrhtala, soba i po.

Iz partizanske smrti Đurđe Vlahović, kad bol postaje zanos, ogromna će izrasti nada ko sjeme ljudsko. Ili:

Чест рањена жеже храбра прса
у њима јој нема боловања.

Lalić za svoj gotovo cio opus bira 1942. kada je pet stotina ilegalaca-partizana-komunista ostalo u Crnoj Gori, dok su se proleterske brigade prebacile u Bosnu.

U borbi partizana (hajka, hajka, hajka…) sa mnogobrojnim neprijateljem Talijanima i četnicima u okupiranoj Crnoj Gori (žica): hrabrost, čojstvo, izdaja, licemerje, kukavičluk, zločin, junaštvo, drugarstvo… ostavljaju čist trag, kao trag na snijegu. Cijelcu snijegu. Ostavljaju trag koji se, kao na glinenim pločicama, ne da, ne može izbrisati…

Mihailo Lalić je pouzdan, neupitan svjedok. Mnogo bolji nego zvanična i nezvanična povijest.

U njegovim pričama dozivaju se, rimuju motivi, detalji kostima, lica, tišine, svjetlosti, zvuka (huka i tišine Lima), erosa, pejzaža, vatre, sumnje, kaštiga, vjere, ljubavi, gadluka, kuraži, dostojanstva, gladi, smrti, prijateljstva… Te dokumentirane priče dobijaju snoliku auru. Ritam soneta.

Lalić je majstor portreta. Soneta-portreta, ha ha, ili hm. Priča “Rade Bašić” počinje u ramu zakovanog prozora, kolašinskog zatvora. S likovnim akcentom Rade Bašić: Dlanom je zagladio srebrni vijenac sijede kose… izbrijan je i кошуља му је под грлом бијела као снијег.”

Bijeli se ta košulja u cijelom kolašinskom zatvoru. To nije, samo, otmjenost kostima, to je otmjenost duha junaka, Rada Bašića iz prohujalih ratova. Bijela košulja kao čist obraz. Obraz su Crnoj Gori, u vrijeme izdajstva i poganluka, sačuvali i stari ratnici Rade Bašić, Jovan Drobnjak, Mlađo Bošnjak…

Kakav je Lalić portretist vidi se iz jedne slike koja dolazi, ne slučajno, dan prije nego što će Rada Bašića sprovesti u kolašinski zatvor. Iz “telegenc-kauše”, iz ćelije koja čeka Bašića, pustilo je na slobodu, posle, samo dva mjeseca, seljaka iz Rovaca Mata Minića: “.. Očajali starac, koščato i muklo strašilo čađavih obrza, mutnih očiju i dubokim jamama pod čelom..”

U svađi oko brazde na međi Mato je iz puške ubio jednog brata, a bombom mu “poravnjao porodicu”.

Kakva urednost u inventaru ubice, krvnika; ljudske pogani. Или Криву клетву на дом не понеси/јер је мука с богом ратовати: “Starac je pažljivo pokupio svoje stvari, pregledao ih da što ne zaboravi, извадио из зида и ставио у џеп ексер на коме му је “раније висила торба.”

Likovnost, osamljenost, dostojanstvo Bašića uznemiravalo je i junake-zatvorenike. Pa ga zadrti, nervozni Marko Pavićević (pri)upita: “Tebe su sigurno zbog džamadana uhapsili…? … Ili zbog sina komuniste? Valjda ti, star čovjek, nijesi išao u partizane?

– A što nijesam? Možda sam baš išao, išao i nijesam bio među poslednjima, a nijesam se ni pokajao. A što sam star… Pa ni starcima nije zabranjeno da se bore za slobodu i za pravdu… A sin mi je malen, pozdravlja pesnicom, ali za partizane još nije dorastao…”

Godine su mi kao u Rada Bašića, ali rad sam da krenem(o) u borbu. Protiv ove nove novofašističke, nakazno-kapitalističke-tranzicijske pošasti. Ili: Пренеси од гроба до срца, пренеси кроз тишину/пјесму што не гине: слобода, слобода… Pa da krenemo u borbu, tamo gdje je žestoka partizanska tradicija (Dalmatinci su ginuli na Sutjesci – Šibenčani ginuli za oslobođenje Nikšića, Podgorice, Beograda…) iz Dalmacije:

Tko će odbiti mahniti vjetar što se strmoglavo
vrtloži kroz crne rupe neba?
Šum mračnih voda plamti
u mome zaboravu
a u nevidu: otvoreno plavetnilo.

Kakav je Rade Bašić bio hajduk od junaka vidi se po njegovim podvizima sa Mlađom Medovićem Bošnjakom. I njihovom sukobu sa austrijskim narednikom “vakmajstorom” krvavim policajcem Brenđom. Smakli su tog zločinca krvavijeh ruku do lakata.

Došla su druga vremena, vrijeme ratnih skrivalica i jadova. Zaboravljeno je junaštvo Rada Bašića i Mlađena Bošnjaka. Njihovo prijateljstvo je iščiljelo. Evo ih, ponovo da se sretnu, među mladim partizanima:

“Gledali su se odozdo do gore čudeći se kako je mnogo vremena prošlo, kako su ostarjeli za sve sem za pušku, kako je čudno i lijepo što su se eto opet našli.

Žurim sa ovom parafrazom priče “Rade Bašić” da bih došao do naslova, jednog od mogućih naslova, eseja o pričama Mihaila Lalića: “Na ta dva studena konaka bez sna i odmora pri mučnom, uz borbu, povlačenju preko snježnih visova – stari drugovi ne samo što se više nijesu sreli, nego nijesu imali vremena ni da se sjete jedan drugog… Tri mjeseca kasnije, u kišljiv i studen dan, na kraju zakašnjela proljeća (мени више ништа не касни… све што дође ја сам му наредан…) nađe jedno četničko odjeljenje u pećini nad rijekom oslabljela, skoro već ohlađena ranjenika. Vodiči iz Zatarja lako prepoznaše Bašića i pokušaše da mu se narugaju:

– Ti li si to, komadiru partizanski, a kamo ti četa? Sad nek ti pomognu petometkovići, udarniče! De sad reci “smrt fašizmu”, kao zimus!

Ranjenik nije mogao da makne tijelom, samo mu na nebrijanom licu zaigraše bore i uskipje čudan grč. Nabuhnuše mu vratne žile, iskolačiše se zakrvavljene oči… kroz stisnute zube, savlađujući bol i nemoć, kupeći svu snagu preostalu u grlu i grudima i muteći njome i onako promukao glas prihvati i zagrmje: – Sad i vazda smrt fašizmu!

Goran Kovačić, August, Cesarec, Oskar Davičo, Vitomil Zupan, Edvard Kocbek, Radovan Zogović, Mirko Banjević, Slavko Vukosavljević, Mihailo Lalić… životom i poezijom borili su se protiv fašizma i zla domaćega. Podsjećam u оvoj fusnoti na заборављени, odličan film, “Kaja ubit ću te” Vatroslava Mimice. O zločinu ustaša u Trogiru. To je prvi film o fašizmu na Mediteranu prije filmova, izvrsnih filmova, De Sike, Felinija, Bertolučija… Zafranovića. Na licu Mediterana, na suncu Mediterana, na plaveti, na velikom plavetnilu fašizam se bistrije, preciznije vidi.

Lalićev opus: priče, romani, dnevničke bilješke “Prstom po vodi”… može nositi (nad)naslov: Sad i vazda smrt fašizmu.

U vrijeme krivotvorenja povijesti, četničkog podvriskivanja i televizijskog junaštva u Srbiji i Crnoj Gori, rascvata fašizma u Jugoslaviji nasušni je svjedok Mihailo Lalić, kao биг чињеница historijski, kao veliki pisac, Krleža нашијех страна.

Kakav je nesoj prionuo za fašizam Lalić pokazuje u sceni dolaska u kolašinski zatvor četničkog (nad)doglavnika. Fašizam ili folklorni kič:

“U gradu, koji se već prilično ispraznio, zatvor je ostao kao jedina kuća koja se uporno puni. Dolazak dželata bio je najavljen od Džogaza kovača ili od njegova pomoćnika… Oštar metalni zveket otkivanja prodirao je tada u sve sobe, prekidao igre i razgovore, brisao boju sa lica i sjaj iz očiju… tmurna zatvorska boja rđe i memle upijala se ne samo u lica i poglede, nego i u haljine, njihove zakrpe i šavove, u svaku stvar koje se ukleta zatvorenička ruka maši… Svakom od tih ljudi u krivom luku od pojasa do članka visi težak gvozdeni lanac, klati se, vuče k zemlji i zveči pri koračanju. Masivna alka, stegnuta iznad zgloba kao griva na kosištu, završava i drži lanac i dušmanski steže golijen. Pod tom alkom brzo tamni koža, trune meso i crni kost u dubini i zato svi okovani hramlju ili ranjavo koračaju…”

U atmosferi kolašinske proklete avlije Rade Bašić zabrinut (je) da ga ne mimoiđe čaša časne smrti:

“Najbolje ubijaju, one za njima okivaju, a mi smo ti, Minja, tek na trećem mjestu. Još me strah da me ne puste, morao bih da se ubijem, od sramote… Radu Bašiću pristoji samo jedno: smrt od puške… Sad bi bio red da se i za mene nađe neki metak i da čistu čast.”

Čistu smrt.

I evo te scene kinđurenja fašističkog bašibozluka koja izaziva starog partizana, ratnika za sva vremena:

Drvene stepenice opet škripnuše, pred vratima spolja doletje slobodnjak (svi su poznali njegove uplašene pseće skokove) i otključa ih. Iza kratke pauze ta vrata se otvoriše i na njima se pojavi … nekakvo predugačko i čupavo biće obučeno u novu i bogatu šumadisku narodnu nošnju… Prvo promjeri visinu tavanice u kaušu, uspravi se i ćutke, kao bauk, poče pogledom da mjeri ljude. Pogledi zatvorenika, u očekivanju nečeg strašnog, padoše na pod pretražujući zaostalu prašinu po njemu. Zatim su se peli uz nesrazmjerno visoke teške čizme sa kamama; uz čohane čakšire sve do pojasa okićenog crvenim talijanskim bombama; uz ukrštene redenike preko kojih je visio dogled, električna lapma, nekakva ogledalca i medelje, broševi i džidže…”

Četnički fašizam i danas šljašti džidžama, krešti, prenemaže se, pocupkuje, grokće, cijuče… I kad je četnički nadinspektor “htio nešto da reče ili da se glasno nasmije to se ne zna, (мало Лалиćева постмодернизма, ха, ха, ха), jer u tom trenutku Rade Bašić snažno udari dlanom o dlan… Vikao je kao zgranut:

– Jesi li ti to, Kićune, došao u inspekciju? Hahahaha… Kako drhti zemlja kud moj Kićun prolazi! Došlo njegovo vrijeme, zavladali pelenari i arhilupeži, ahahahaha! Sigurno ti, Kićo Golica,(и презиме, присмочак, deminutivčić…) ohohoho, sigurno si nadvojvoda postao… Samo si ti, Ki-hi-hi-hi-ćo, falio, pe-perjanico! Tebe bi četnici, tvoju sliku, ahahaha, trebali u grb da stave. Oho-ho-ho, ne mogu, ne mogu… ljudi božji, pogledajte ga!…”

Pokaćunila je Srbiji već dvije i po decenije pa se (samo)golica. Gordost i smijeh, neukrotiv smijeh Rada Bašića (i osmjeh Ljuba Čupića pred strijeljanje…) i nestade fašizma, nestade kao balon raspukao, nestade u ništa, nula od nule: “Bio je iščezao kao utvara vrata za njim zaključana i zamandaljena.”

Sad se i Bašić čudio:

“Kamo ga? Kad prije nesta? Ahahaha kidnuo… Ta – hahaho, lupež jedan, zna on mene! O, izroda! O, vaimja oca! O, kako se sve prevrnulo!”

I danas se prevrnulo: četničke dovojvode, na paradi, parada falsifikat, u Beogradu, s maskom antifašista blese u nebo, nebo nad Beogradom, u ruske avione. A Risto Radović polaže vijenac na Spomenik partizanu na Gorici: Licemjerstvo licemjerstva.

Opominjali su drugi zatvorenci Rada Bašića da će se njegov (o)smijeh grdno osvetiti svim zatvorenicima “telegenc-kauše”. Ali stari ratnik nije prestajao da se smije i smijeh je zarazio, preplavio cijelu ćeliju: “Ljudi koji se mjesecima nijesu nasmijali, od kojih se mnogi više nikad neće nasmijati, nijesu mogli da odole svojoj prirodi…”

U zatvorsku ćeliju došao je i upravnik zatvora major Kuković da pokaže kako страх природи каља образ често:

“Dakle ko je tu uvrijedio čovjeka? – zapita gledajući u tavan.

– Ja sam uvrijedio – bez žurbe i uzbuđenja – reče Bašić. – Samo… On nije čovjek.

– Kako, molim?…

– Krao je i pelene s plotova iz mog sela. Majka mu je i vodu skočila i udavila se da ne gleda kako taj izrod sramoti cijelo pleme. A sad mi on došao u inspekciju. E, ne može to.”

Vidio je Lalić da će moći, i može, danas jer oslobođenje Beograda je za većinu novočetnika bila okupacija. Poslije sedamdeset godina Koča Popović i Peko Dapčević, dobiće ulice u Beogradu. Niko ne smije (ili neće) da kaže da je jugoslovenska, partizanska vojska oslobodila (s Crvenom armijom) Beograd, a da zapjeva ni slučajno, ali ja rado zapjevušim do basa: Pekova su divizije zauzele Terazije… Fali Šostakovič, ili uvijek netko fali, falimo mi sami…

I nastavljaju razgovor major Kunović i Rade Bašić:

“Mnogo si se osilio! Pustili smo te da se osiliš. Pokajaćeš se, ja ti kažem!

– Ništa mi ne možete! Ništa mi ne možete! Čikam!”

Zato su i pobijedili ti zatočenici (slobode) mrijet naviknuti.

Zato je i prirodno, u Laićevom ritmu, da se Bašić dohvati nekih, na brzinu sklepanih, zatvorskih gusala:

Oj starosti, tamnico najcrnja,
od tebe su ključi izgubljeni,
Oj mladosti, narodno uzdanje,
kad mlad bijah daleko li stizah…

Čuju tu pjesmu prestrašeni građani, iza rešetaka, građani Kolašina, a Bašić nastavlja predsmrtnu baladu, partizanski rekvijem:

Svetio bih Vukmana Kruščića,
ubiše ga izdajnici mlada;
svetio bih Aleksu Đilasa…
Svećaće ih ko može da sveća,
osvetiće Prva proleterska…

Četnici su prije onog skandala, one šprdnje sa kič-vojvodom pokušali da pridobiju Rada Bašića… Sad su smislili drugu priču. Upravnik zatvora došao je, u sumrak, da saopšti Bašiću da se spremi da ide kući, da je slobodan. Iskusni komunista Jovo Radojević zna da tu nijesu čista posla.

“Ako te stvarno puste, ne kreći po ovoj magli iz Kolašina… I sjutra nemoj sam…”

Stari ratnik nije ga poslušao, bilo mu je zazor da traži pomoć:

“Prilazeći mostu učini mu se da se dolje za prvom kulom krije neko. Magla se kovitlala. Vladala je тишина , jednoličan šum Tare. Opet se pomače neko s druge strane kule. Bašić se sjeti opomene Jova Radojevića i sad mu bi krivo što ga nije poslušao. Oštar bol mu prekide misao, pucanj nije čuo. Pade bez glasa.”

Sad dolaze ti ljudi bez lica iz tmuše, te kukavice da ukriju tragove, da izbrišu krvav trag. Puno je, i danas, tih kukavelja, puno ih se nakotilo, tih nadriistoričara, tih lažova što prefarbavaju svoju biografiju, svoje krvave tragove. U slinu pero umaču. Lažunjaju. Prolivena krv je neizbrisiva: “Jedan za drugim iz magle izroniše četiri čovjeka i odvukoše krvavo tijelo na obalu Tare. Peti dođe za njima, zasu zemljom и погази ногама мрљу крви на путу.”

Taj peti… Peti su danas na vlasti. Ta mrlja vidi se na čizmama ovih novih crnokošuljaša, ljotićevaca, dražinovaca, đurišićevaca. Rez.

Uri Barabaš, izraelski reditelj snimio je film “Iza rešetaka”. Fest prije tri decenije. Žika Pavlović, Mirko Kovač i ja… U zatvoru su dvije na smrt zaraćene grupe Arapa i Jevreja. Ujedini ih nitkovnik upravnika zatvora. On organizuje ubistva zatvorenika pa ih podmetne jednoj, ili drugoj grupi. I oni to otkriju. Kakva je scena u zatvorskoj menzi kad dvojica vođa istovremeno prekinu objed – tresnu tacnama o pod, a ond to ostali, moraju, da prihvate. Neki, poneki, nevoljno.

Harizmatične vođe dvije grupe, imaju čiste biografije, kao Boris Davidovič. Pobuna u zatvoru dovodi u “pat” poziciju upravnika zatvora (prijetnja da se otkriju njegova nepočinstva). Zato on, u iznudici… otkucava časovnik, vođi Jevreja, osuđenom na doživotnu robiju, nudi slobodu, ako prekine štrajk. Finale filma: Otključavaju ćeliju Isama, visoki Jevrejin sa lijepim ožiljkom na licu i plavim, mirnim, opasnim očima. On izađe, vidi daleko na vratima: sina i ženu i vrati se u ćeliju. Onda Uri, vođa Arapa počne da udara dlanom o dlan, svi to prihvate i poziva ga da izađe… Izlazi Isam, ide kadar po dubini zatvorskog hodnika – vođa Izraelaca ide po toj dugačkoj stazi, prema vratima, iza rešetaka, gde ga čekaju sin-mališa i žena. Kakva persijska otmenost te gospođe, i otvorene oči, tamne duboke kao jezero Inisfri. I oči kao purpurni vir.

Mali rez – vođa Arapa, Uri prekida hod Jevrejina i kaže mu licem u lice – zenicu u zenicu: “Lijepa ti je žena… Idi, idi… odavde”… Daje mu oprost, prijateljstvo se neće prekinuti, nikad. I hoda, hoda, nastavlja Jevrejin, dug je to put kao od Alhambre do Sarajeva. Sefardski put. Pristane do žene i sina, gleda u to blago, u sve što ima i kaže: “Maha, idi kući”

Vraća se u slobodu iza rešetaka. Ima još takvog soja ljudi – oči boje, plavog, čelika. Nisam siguran, da je ime te gospođe Maha, ali oprostiće ona. Poslednji kadar: suza, jedna, pa druga u očima Urija, vođe Arapa… led.

(Ni)je rez. Mišo Vuković, prijatelj Rada Bašića, tri dana nakon njegovog odlaska, bio je određen, sa još dvojicom osuđenika da nacijepa drva za zatvorsku kuhinju.

Na kapiji zatvora ugledaju djevojčurka sa šarenom obramicom na leđima. Kad su završili posao oko drva: djevojka i dalje stoji pred vratima zatvora. Vuković, uprkos upozorenju straže, prilazi, do kapije: “Kome si to donijela sestrice?

– Ocu Radu Bašiću…

Mišu klonu glava. On se udari po čelu i pokri lice dlanovima.

– Jadna mala, on ti više nije ovdje. Zar ne znate?

Djevojčica se trže uspravi se… Obramnicu spusti u uvelu travuljinu nečišćenog jarka pred kapijom, zgužva i baci bijelu krpu s glave (као Ђурђа Влаховић) i pođe kukajući opustjelim trgom kolašinskim…”

Bol je, lopovi, privatna svojina – bol je neotuđiv.

Taj glas čuju (u priči) “Podzemni svatovi”.

Ali, prije toga – te rime – dvije priče o stidu. Prva “Pusta zemlja”. I Vito Nikolić “Pismo učiteljici” to je (i) моја pjesma (i) моја učiteljica (i moj stid):

“Draga gospođo učiteljice
ne začudite se ovom pismu kasnom
podsjetiše me na Vas dvije male ptice
dvije obične ptice na žili telegrafskoj
(…)
Ja se često sjetim tog vremena davnog
rata, zime, gladi, bodljikeva žice
nije, botgme, tada bilo jednostavno
naučiti nekog da zavoli ptice.”

Moj otac bio je u Lovćenskom odredu, a stric, Jovan učesnik 13-julskog ustanka. On je bio u redakciji časopisa “Stvaranje”, na Cetinju, mislim 47, 48… U redakciji je bio i Mihailo Lalić. Mala fusnota o Nini Karelskoj: krajem osamdesetih bio sam, kobajagi urednik u Domu kulture “Braća Stamenković” u Beogradu. (Tu je, neku godinu ranije, Ivan Čolaković osnovao biblioteku “XX vek”) Trebalo je da se održi književno veče o knjizi “Apotekarkin raj i druge stvari”Miroslava Toholja, i trebalo je da o tom delu mladog pisca iz Sarajeva govore Snežana Brajović i Marko Vešović. Trudio sam se da pošteno radim svoj posao, a “radno vrijeme” provodio sam, uglavnom, na ulazu u zgradu Doma kulture. To je nekad bilo gotovo kultno mjesto u Beogradu sa čuvenim velikim studiom Radio Beograda, u toj zgradi bio je i ansambl “Kolo” (i djevuški, djevuški…) tu su imali probe “Sedmorica mladih”, filmske premijere u bašti. Rez. Ulazi Mihailo Lalić, maskiran, kao ilegalac, s kineskim kačketom i pita: Gdje će biti ovo veče, u kojoj sali, ima li ta sala dva ulaza (ulaz, izlaz) pa da Lalić nestane neprimjetno kad se završi veče. Lalić je pomislio da sam portir – neki vječiti student, pa me to žacnulo: – Dobro vam je lice… to poređenje… ta Nina Karelska… kavkaski tip crne kose, bijela lica sa uzdignutim vjeđama kao da se čudi, apotekarica iz Carigrada u romanu “Ratna sreća”. – To nije dobro, to je knjižno poređenje. Lako me otkačio Lalić. Baš u taj čas dolaze i mladi pisci Biljana Jovanović, Mile Perišić, Savić, Maksimović, Bratić… O, Bota Koprivica, na poslu… i ne prepoznaju Lalića: – A šta Vam je Jovan Koprivica – Stric. – Vaš otac Đorđije, branio je poštu u Ulcinju aprila 1941…

Ostalo mi je malo gorko od te priče, više zbog Nine Karelske. Ponekad vidio bih Lalića na šetalištu “Pet Danica” u Herceg-Novom i nisam se, usudio da mu se, javim. Da, još mi je Lalić, onda, rekao bio sam u Vašoj kući u maju 1967. Tog maja, 2. maja, moja sestra (od)igrala je Ofeliju… Bilo je puno svijeta, i ja nisam vidio diskretnog ilegalca, Mihaila Lalića, prijatelja naše kuće. Rez. Đorđijeva i Jovanova sestra, Femija poginula je na Sutjesci, Anđa Baćović, sestra moje majke, predratni član KPJ, izdali su je Baćovići-četnici, predali Talijanima. Udarali su joj brokvice pod nokte, boli oči iglama… i ništa nije, nikog nije odala… strijeljana je … ostavila je tri sina… Tako sam ja od rođenja u partizanima… Onda je došla 48…

Znala je sve to moja učiteljica, drugarica-gospođa Milena Kaluđerović. Lijepa žena, s osmijehom i tugom na zenicama sve do slepoočnica. Prigrlila me od prvog časa a da to nisam znao. Na jednoj fotografiji, kraj školske godine, nas desetoro odličnih učenika ispred naše škole II osnovna u Nikšiću. držimo knjige u ruci, to je bio dar škole. Na toj fotografiji držim knjigu “Sluga Jernej i njegovo pravo” Ivana Cankara. Mi muškadija, ispred djevojčica, u čučnju kao navalna petorka. Bos sam na toj fotografiji, a preko stopala i risa desne noge imam zavoj, bijeli. Nisam zbog tog zavoja mogao da obujem cipele, sandale… a nije, nijesam imao šta da obujem. I neka. Samo me je i, danas, stid zbog te dječije laži, nije partizanski. Knjige je za nas birala Milena Kaluđerović, u prvom ili drugom, više nijesam siguran, na dar sam dobio priče Mihaila Lalića. Nekoliko priča plastične, ne, ne, kartonske korice. A na koricama – akvarel – dvije motike, prvi plan, i dva tijela po dubini, leže na (ne)pooranoj njivi… Sjećam se samo priče o plavom dječaku, kose kao zrelo žito na vjetru. Mršav, proziran dječak, ćutljiv. To je dječak iz filma “Čovjekova sudbina” Sergeja Bodnarčuka. Poginuli su mu roditelji u ratu, a vojnik (igra ga Bondarčuk) koji se vratio iz njemačkog logora vratio se kući. Kuća zgarište i nikog na zgarištu. Pusto. Sad tu dva samotnika u nekom starom kamionu vitlaju Rusijom. I, ćute, uglavnom, šute. Kako je dječak sa filma “Čovjekova sudbina” prešao u priču Mihaila Lalića ne znam. Priča “Pusta zemlja”: “Godina 1944. poče u znaku slabljenja Njemačke na svjetskim frontovima… potpunog opadanja četništva na Limu…”

Zaseok Sjeverna bio je partizanski. Uprkos četničkim zločinima jedan dio pođe u Četvrtu proleterski, a drugi u terenski bataljon. Ostali su samo Otaš Nedić – partizanski odbornik i brat mu Sretko (vidi ime), koji je nekako želio da sačuva da odloži odlazak u partizane sina Momčila, dijete od petnaest godina. Sretko je imao poveliko imanje i hvatao ga je stah da mu ne ostane пуста земља.

Lalić tragično odlaganje radnje, sudbine… počinje odlaskom u partizane. Momčilove sestre, Jelisavke. Iskrala se, zamolila Momčila da pričuva ovce i nije se vratila. Otac je ubjeđivao sina da će i oni krenuti: “Čim zasijemo njivu na Kulini i ono malo krčevine u Tusti zasadimo krompirom.” Grijeh je da ostane zemlja neobrađena, da ne ostane pusta. Пуста земља. I krenuli su Sretko i Momčilo. Vrijeme je išlo na ruku ocu, kome je svaki dan bio dragocjen, kiša je danima lila i donosila “mutne potoke sa Troglave” (vidi ime). Svemu dođe kraj i nevremenu: dođe i taj sudbonosni dan. Dan počinje posvećenjem proleća:

“Nagnojena do dubine i odavno opitomljena zemlja je bila zgodna za kopanje. Uz lak zamah, skoro nečujno, motike su se zabadale do ušiju u mrku kaišavu mekotu. Kopači su bosim nogama osjećali kako se tiho krune meke grudvice pune proljećnog soka i svježine. Uskoro zaboraviše svoje brige, poskidaše džamadane i razmahnuše. Osjećali su toplo i drago milovanje sunca i vjetra na obnaženoj koži.”

U tu idiličnu sliku, dok je otac sinu govorio kako je stare bukve zasadio njihov predak – čuveni ratnik – Vuk Neda, ulaze iz polusjene šume neki zli ljudi, utvare: “Na leđima im zaturene puške, obučeni su u raznobojne ostatke uniformi…” I Lalić majstor detalja “… i svi bez razlike imaju блатnу, izgaženu obuću.”

Rade Bašić i košulja bijela kao snijeg i ljudi bez lica sa prljavom obućom, prljavim tragom. Počinje igra – varalica, igra prepoznavanja, ta bagra se predstavlja kao da su partizani, Nedić zatečen, brani se da ne pripada partizanskoj Sjevernoj. Dječak zaćuti, i Sretko osjeća stid pred dječakom.

Često ulazak novog junaka, novog lica, Lalić počinje od kostima: “Vidje kako stazom iz šume izlazi konjanik u olinjaloj oficirskoj uniformi ispod koje vise plave talijanske čakšire.” Komandant četnički Arsenić , na konju, ulazi, u kadar, poslednji: “… mršav kao skelet: dugo lice, još duži nos, otomboljene modre usne Orčića. S kostimom i licem, ide i zvuk “otsječno naredi rukom i kreštavim glasom: Veži!”

Otac vidi smrtnu stupicu i počinje da moli, da preklinje da mu ostavi, bar dijete u životu. A dječak ćuti, ćuti i blijedi do bijele mrlje, od stida zbog oca i prokletstva proljeća:

“Dva kundaka pogodiše široka Nedićeva leđa, i dok je ukoso zaranjao glavom u ledinu, treći ga pogodi u lice. Seljak kao da zagrize zemlju – ispljunu plasu krvi i polomljene zube…

– Ubij me, i sve mi uzmi… Nek ti je prosta moja krv, ako mi ostaviš dijete. Jedinac mi je, ostaće mi пуста земља. Ne utuli svijeću, kumim te bogom velikijem!

– A jedinac je? A pusta, veliš – zahrza komandant glasom pobiješnjelog kljuseta…

De, je li gotovo?

– Ako si čovjek, mene prvo: da ne gledam – jeknu iskrvavljeni čovjek glasom muklim i teškim kao ispod zemlje.

Tada se prvi put ču tvrd i taman glas dječaka, riječi su siktale kroz stisnute zube, oštre kao noževi:

– Što moliš ovu paščad, što se brukaš! Osvetiće nas striko Novo, osvetiće nas drugovi! Zapamtiće makarondžije…

Prva puška opali prije naredbe i prekide ga u govoru. Pogođen u grudi dječak pade ničice i … jeknu:

– Lele meni, majko!…

Muški bol, rimuje se sa onim: mila moja male Đurđe Vlahović:

“Tada Sretko natrča grudima na cijevi:

– Udrite, špijuni, udri, ološu i izrode ljudski! Imam kćer u Proleterskoj, grkljane će vam čupati… krdo lupeža, a ima vas ko i voditi: unuk nevaljaloga Rista Orčića i avetne ]one, sprdnja od sprdnje!”

Lalić kao majstor tišine, laboratorije zvuka: “Puče samo jedna puška. Čovjek pade ničice glavom okrenutom prema dječaku. Jedan od krvnika ga удари кундаком међу плећке, непријатно одјекну роротом из мртве људске лубине. Оdjednom zavlada kao neki strah na proplanku. Banda se žurno pokupi i zađe u vlažne šumske prostore.”

U vrijeme pozorišnog festivala MESS, general Jovo Divjak, Srbin koji je ostao da brani grad, Kavafijev grad i mali Lenjingrad. Vodio nas je, vodio me po obroncima Sarajeva, nišani, nišani… i tamo odakle su četnici granatirali grad Izeta Sarajlića, Asima Ferhatovića, Ivana Fohta, Tina Ujevića, Maka Dizdara, Iva Andrića, Meše Selimovića, Isaka Samokovlije, Stevana Tontića, Bata Čengića, Špele Rozin, Jasne Selimović, Dina Mustafića, Bogdana Tanjevića, Šibe Krvavca, Mirze Delibašića, Davorina Popovića, Abdulaha Sidrana… Svratili smo kod jedne gospođe kojoj je granata usmrtila dvoje male dece: dječaka i njegovu sestru. I, opet, je postala majka, Divjak joj je kum. Kad smo se spuštali sa tih visova otelo mi se:

– A šta je radila priroda: divlja kupina, javor, sremuš, kadulja, jasika, gljive, drenjine, kopriva, kaćun, mravinjak, potok, zumbul, trnje, trava, oblutak.

– Ništa. Ona se ponašala kao da se ništa ne događa. Radila je svoj posao. Ona je slijedila svoj ritam, anđeosku sebičnost koja posmatra proširenim zenicama:

“Na pustoj zemlji pod raščupanom sjenkom bukve toga dana i sjutradan odmarali su se kopači. Prekopana zemlja sušila se, izjednačavala u boji sa ostalom. Potočić je veselo šumio, vjetar se igrao u granju, ptice su oveselile čitav kraj, samo su dvije ispuštene motike uz njih podsećale na ljude koji su bili i više ih nema.”

Više ih nema, a ima ih, nikad više nijesam zaboravio tog dječaka unuka, praunuka starca Vujadina, dječaka очи гвозденијех kao Batrić Perović. I ja sam bio, ja bijah taj dječak.

Ali ovaj poslednji pasus, tišina, spokoj, puste zemlje učinio je da ni nemušto, niotkuda kao sljepac na jagodici prsta (o)ćutim: to je književnost. Taj dug nikako ne mogu vratiti Laliću. Dug i dar.

Dok sam se preslišavao, po sjećanju koje bi priče mogle ući u ovaj izbor (još nijesam počeo ponovo da čitam priče Lalićeve) znao sam sigurna je “Pusta zemlja”. U isti mah počelo je da me tiče, kopka, u kom je mjesecu “bila” ta priča, taj dječak. Sve zbog T. S. Eliota. Njegova poema “Pusta zemlja 1922.” ovako počinje:

“April je najsvirepiji mjesec…”
Pa dalje: “što rađa
Jorgovan iz mrtve zemlje, meša
uspomenu i želju, uzbuđuje
zamrlo korenje proletnjom kišom…”

I to je bio prirodan kraj ovog šizofrenog увода i čitanje priča Mihaila Lalića. Rimuje se T. S. Eliot i M. Lalić. No, nisam zaboravio onu drugu priču. Ali, sad moram ubrzati, jer već sam prekoračio sve rokove, kad je to bilo kad sam obećao da ću završiti ovaj esej – ako hoću da knjiga Lalićevih priča izađe u decembru. U prosincu. Pretrčaću do priče “Baksuzna pećina” možda (i) zato što počinje: “Mi smo se zadesili u Banjanina” … a onda priča pređe do Budoša, do pećine, na obodu Nikšića. Hm, hm. Grupa, desetak partizana, prvoboraca-partizana traži neko skrovište gdje bi sakrili, uskladištili hranu za sniježne, opake dane. Braća Lješkovići otkrili su u Budoš planini pećinu koju je “spavala pod zemljom milion godina.” Kako je zima došla “prije vakta” razmontirali su čobansku kolibu i prenijeli je u pećinu. Krenuli su u potragu za hranom, neko je već unio šezdeset kila meda, neko vreće krtole, onaj koji priča priču, s Ilijom Lješkovićem, ugrabio je kod jednog domaćina dvije ovce. Neko dvije, neko četiri. Ovce su odmah zaklali: “Po baricama se izmiješaše odsjaji vatre s crvenilom krvi … “Neka crna slutnja zebla je onog koji priča priču. A neki drugi su predlagali, pošto su se okrijepli mesom, da izađu na snijeg. Glasali su i један glas presudio je da ostanu da predane u pećini… Glas ga kleo… Vojislav Nikčević, bio je na straži, i vidio je četnike: “Ranio četničkog kalauza kad je vidio da ih pravo na nas vodi, a zatim je poginuo. Na to su počeli da iskaču iz pećine i da ginu jedan za drugim – Ilija Lješković, pa njegov brat Mujo, koji je najdalje istrčao skoro se brda dohvatio i tu smrtno ranjen pao, pa Radosav Lješković ranjen pao, pa Milena Baletić namrtvo, pa je Jagoš Kontić pogođen pao pred samim izlazom pećine.

Za Jagošem je bio na redu da iskače dječak Tomica ili Nikolica, iskraj Nikšića, ali on već nije imao đe da načepi a da u krv ne ugazi. Zbunio se, zanijemio i zastao. Ja vjerujem da je u nesvijest pao…”

I više niko nije iskočio iz pećine. Blago je predlagao da ostanu da se brane pa da to bude slava k̕o onih koji su branili Siget. Drugi su predlagali samoubistvo, pa su onda bestregali oružje, oružje razbili o zid pećine. Ranjeni partizan ispred pećine pozivao ih je da se predaju, pa su glasali, pa opet glasali. Onda su četnici na vrhu pećine pronašli rupu kroz koju mogu ubaciti bombu ili zapaljenu baklju, i partizani su glasali, i opet glasali i, na kraju, počeli da izlaze. Vezaše ih: “Vode me kroz špalir, dodaje me ruka ruci, a iza špalira leže mrtvi, mrgodni i ljuti na nas što ih nijesmo slijedili: Vojislav, Ilija, Milena, Jagoš. Стид me uhvati ponajviše od Milene: eto njoj basta da pogine s puškom u ruci a ja pustih da mi vežu ruke…” Neki četnici iz Ostroga ljudski su prema njima postupili, ali kad su došli apsandžije iz Nikšića nastale su muke. Spratili su ih u zatvor, bivši hotel Evropa i predali Bulju apsandžiji. Nešto se sa suđenjem odužilo pa su neki uz pomoć ilegalaca i nekih zatvorskih stražara uspjeli da pobjegnu iz zatvora. Došla je sloboda i finale priče kao stid preživjelih, stid onog koji priča ovu priču. To me nagnalo da podsjetim na ovu priču. Stid je estetska kategorija i ako nestane stida, kao što je, danas nestao nema ni morala, ništa nema od života, ili za svaku poganštinu ima alibi, alibi preživjeti: “Ubrzo smo okajali sve grijehe, zasluge stekli i ordenima se okitili… došle su i porodice, sijede kose i sve ostalo… Ponekad se i sretnemo i tome se oveselimo… Ali, kad se sretnem s Blagom – ne veselim se no se sjetim da je on kriv to što sam živ, i okrenem glavu na drugu stranu da se ne gledamo.”

I ove priče, i cio opus i život Mihaila Lalića u znaku su tog stida što je preživio. A njima je bastalo da poginu s puškom u ruci. I Lalić je u tome rijedak svat i u životu i u književnosti. Ima na njegovom licu, na fotografijama iz studentskih dana nečeg japanskog, samurajskog.

Stid plavi i dnevničke bilješke Mihaila Lalića: “Prutom po vodi”. To je kao neki brzopotezni haiku. Stid doseže, osvetljava sve do naših dana (i Disovi Наши дани): “To me podsjeti na staroga komunistu Milana Radana kad je plakao gledajući mrtve naokolo kod Sutjeske. Pitali su ga zašto plače, kad ih plačem dići ne može, a on kaže:

“Kako da ne plačem?… Izgiboše!… S kime ćemo da gradimo socijalizam – kad najbolji izgiboše, a najgori ostadoše?…”

Trebalo je da u ovaj izbor priča Mihaila Lalića unesem i neke primjere čojstva i junaštva iz njegovog dnevnika “Prutom po vodi”. Evo:

“Godine 1914, prodrli Crnogorci u Romaniju zanoćio Đoko Šajov Pavićević u muslimanskom selu. Na prenoćištu naišao na nekog starca sa slomljenom nogom, upitao ga kako je slomi: “Ovo ste me vi Crnogorci, udesili”, kaže starac, “kad sam s Omer-pašom pošao na Crnu Goru. Imao sam osam brata, svi su poginuli između Planinice i Novog Sela, ali ja to tada nijesam znao. Kad smo se k Veljem brdu primicali vidio sam ranjenog Crnogorca: mlad, leži, a puška mu ostala dva metra daleko od njega. Potrčao sam da ga posiječem, a on skoči na jednu nogu, zgrabi pušku i opali. Pogodi me u nogu. Čini mi se da me baš u nogu nišanio – mogao je da me ubije, ali nije htio. Onda reče: ̦A sad, Turčine, sjedi da razgovaramo. Odakle si?̕ I tako porazgovaramo se, a onda izbiše naši i jedan krenu da ga posiječe. Odbranih ga, prijeteći da ginem za njega. Odmah zatim naletje Radulović s Crnogorcima i jedan gna da mene posiječe. Ne dade me Crnogorac. Poslije su me pokupili i odnijeli na Cetinje, liječili i izliječili, pustili me da biram kud ću. Izabrao sam da se vratim kući. Tamo sam doznao da su mi osam brata poginuli od Planinice do Novog Sela. Poslije sam se oženio i širok trag ostavio – deset je kuća od mene u ovom selu…”

Đoko Pavićević bio je najstariji ratnik u NOP-u, najstariji jugoslovenski partizan. Na jednoj fotografiji vidi se, malo je mutno svjetlo, sunce je, a fotograf nije bio vješt s bledom, kako Ivan Goran Kovačić, u malom predahu spava u krilu Đoka Pavićevića. I zato u ovom malom izboru iz Lalićevog dnevnika ima moju naklonost, malo i po nikšićkoj dijagonali:

“Negdje 1922-23, kad su radile komisije za dodjelu invalide, bio je Đoko Pavićević predsjednik jedne. Odjednom dođe pred komisiju starica sa zgrčenom rukom.

– Zar si i ti invalid?

– Jesam. S Grahovca.

– Kako?

– Bila sam donijela brašnjenik mužu: na pleći brašnjenik, a na prsi dijete.

– Pa donese li ga?

– Ne, no bješe borba već počela i zajačila. No rekoše: bacite brašnjenike, nema se kad to, nego da se prinosi municija. A nije mu bio potreban brašnjenik – pogibe on tog jutra. Nas žene, ̓iljadu žena – sestre, majke natovariše da nosimo municiju. Natovariše i mene: dva kašeta municije na leđa, a dijete od sedam mjeseci na prsi. Primakosmo se. Gine se, ginu i žene. Trideset i sedam ih je poginulo, a mene pogodi, te mi slomi lijevu ruku, a rani mi sina na prsi. Izvukoše žene i mene i dijete.

– A je li ti živ taj sin sad?

– Bio je živ, pa pogibe na Bardanjol.

– Komisijo, ustani na noge! – viknuo je Đoko, pa su oficiri, ljekar i pisari ustali na noge pred začuđenom staricom.”

Ove bi dvije skaske mogle da uđu u svjetsku antologiju kratke priče. Evo, latino-američke kratke priče, posebno argentinske. Ima tu nešto Crnogorci i gaučosi. Maradona – Savićević, Kempes – Jovetić…

Lalićev dnevnik pokazuje da je pomno pratiio savremenu poeziju. U svoj dnevnik uveo je i tri pjesme mladog Miloša Komadine, mog druga iz redakcije Književnih novina. Jedna od tih pjesama (Lalić je unio tri) rimuje se sa pričama Mihaila Lalića. “To je pjesma “Braća”.

Braća kopljem zatvaraju vrata
Gledaš u nebo, čupaš kosu,
plačeš i proklinješ sebe,
što imaš takvu braću.
Braća mačem beru cveće.
Iskradeš se, pobegneš na polja
legneš i mirišeš cveće sa zemlje.
Braća idu da te traže.
Vratiš se a kuću ne zatvoriš.
Zlikovci te u njoj nađu i zakolju.
Tebe braća ćutke zakopaju.
Mrtvome mi nešto došlo teško.

Braća 1941-1945. i 48, braća 1991-92.

Lalić je kao predratni komunista teško odbolovao zločine s Golog otoka:

“Pričaju mučenici da se na Golom otoku bila pojavila i zla bolest beri-beri. Od avitaminoze se proširi karlica, nastanu i druge deformacije: sklonost da se plače, strah od pretvaranja muškarca u ženu. Kažu da je jedan od šefova, tješio svoga druga iz borbe, oboljelog osuđenika: ̦Ne plači. Mašo; nije to baš tako strašno. Pa i ako se pretvoriš u ženu, udaćemo te za nekoga.”

Osuđeni ljekar dr Nikola Nikolić, prepoznao je znake bolesti i saopštio upravi logora njeno ime. Sprdali su mu se i preko volje dopustili da se pošalje njegov izvještaj: Kad su medicinski stručnjaci u Beogradu potvrdili da je moguće da se ta bolest pojavila – doktor Nikolić je zatražio pšenicu, da njome liječi bolest. Upravljači su mu rekli da je on lisac: hoće tako da popravi hranu logorašima. Dali su mu samo polovinu količine koju je tražio. Ipak je uspio da suzbije bolest…

Kakav Kafka!… Naši su ga davno prevazišli – ne pisci, nego policajci…

Ili dnevnički zapis, 13. decembar, 1966:

“Prije neki dan reče mi prijatelj da je B.R. na Golom otoku predosjetio da mu prijeti smrt. Bio je slomljen, spreman da prihvati sve uslove, da revidira stav. Onda ga je jednog dana pozvao komandant logora. Umjesto saslušavanja ili uobičajenog sprdačenja on mu je ponudio čašu rakije. Kad je izašao B. R. je rekao:

̦Dao mi je čašu rakije, mora da mi se nešto strašno sprema.̓

Tako je i bilo: kamenovali su ga kriminalci iz Bosne, dovedeni da tamane komuniste koji se nijesu presaldumili na vrijeme.”

Negdje s one strane groba priča R. B. sa Radom Bašićem iz kolašinskog zatvora. Ili Lalićev sumatraizam. Pomenuo sam i rimu onih pjesama koje u predsmrtni čas, uz gusle pjeva Bašić i priče “Podzemni svatovi”. Rade Bašić i podzemni svatovi.

Sistem refrena djeluje u Lalićevim epskim pričama, pa se ovaj izbor priča može čitati i kao roman. A lirska linija je često fantastična aura Lalićevih priča.

Ali prije lirske fantastike u “Podzemnim svatovima” fantastično je i kako je, sa kojom je lucidnošću Lalić predvidio pojavu nove faze kapitalizma, tranzicijski fašizam. Zapis iz 1967, Lalić je bio u delegaciji jugoslovenskih pisaca na kongresu pisaca SSSR-a:

“Na govornici se pojavi Grk dočekan dugim srdačnim aplauzom. Kaže da je Grčka bila jedna od prvih žrtava u prošlom ratu, a poslije nje došli su na red drugi. Ako danas narodi Evrope ne pruže otpor neofašizmu – Grčka će opet biti prva, a poslije će doći na red drugi…”

Ili dnevnički zapis iz 1989, 11. novembar:

“Juče su razvalili Zid u Berlinu. Naumili Nijemci da se ujedine i zaprže čorbu svijetu, ponajprije Jugoslovenima i ostalim Slovenima.”

Ili ovaj iz 1967:

“Raco Ivezić iz Kolašina predvodio je Italijane kad su ubili braću Drljeviće. Pri povratku, upitala ga je žena iz sela: Koji bi to, a on joj je odgovorio:

– Ja sam Mujo Grubač iz varoši.

Kad su partizani ušli u varoš, umjesto da ispitaju stvar – jedan od prvih poslova im je bio da uhvate i strijeljaju Muja Grubača ni kriva ni dužna.”

Ili zapis 28. jun – srijeda, 1988.

Velika proslava Kosovske bitke. Plašim se tolikog mnoštva, ogorčenja sabranog na jednom mejstu. Na velikim skupovima nije lako izbjeći nesreću.“

Nekako da se dokotrljam i do priče “Podzemni svatovi”. Tužbalica je veliki rod, veliki žanr u svjetskoj lirici. Od Jova u Bibliji i Prijamove tužaljke u Ilijadi, i Ahilejevog plača za Patrokolom do Kavafalijeve pjesme “Ahilejevi konji.” Kod Lalića je tužbalica uz kolijevku. U tom znaku je i likovnost s početka priče Podzemni svatovi:

“Izašli smo pred pećinu zvanu Tamnik (vidi ime) – tu nam više nema opstanka čim su je tragovi opkolili. Crnimo se na snijegu…” Partizani se dijele u male grupe (po dvojica, četvorica) da negdje predane, prezime neki tjedan: “… ostadosmo nas četvorica na prtini kao vuci. Kamo sreće da smo vuci – znali bismo kud da krenemo.”

I krene odiseja partizana, odiseja po snijegu, negde (se sklone) jedan dan, negdje jednu noć dok nijesu došli do kuće “Branka Ćirovića da Mariju pitaju zna li đe su naši, uto me Kačak zaustavi:

Čini mi se da neko pjeva.

I meni se pričinjava već odavno – huji voda…

Upravo ne pjeva nego tuži da to nije neki od njih poginuo.”

Zazor je i strah sad ući u kuću pa se Kačak pripeo uz prozor i sluša tužbalicu: I prevodi pjesmu:

“Poginuli su i Paun i Branko…” Stric i sinovac: “Paun se ubio revolverom, a Branko se ranjen držao dok je poginuo – oko njega su našli razbacana dvadeset i dva metka kresanika… Tužaljka se više ne čuje nego samo kako se ljulja kolijevka.” Dok se snebivaju da uđu tu crnu kuću čuju glas:

“Ako je na grobu zabranjeno, barem ovdje nema niko da nam brani…”

Tužbalica kao vješt pripovjedač, grob u kući, u pjesmi pretvara u karneval. Nadigrava smrt.

I nagovara strica Branka da sinovcu kupi svatove. U tom svadbenom ritualu najteže je izabrati starog svata:

“… il Jovana Poljanina
rad ponosa
zor junaka bez uzmaka
…
na kuću mu gavran pade
kjunom šljeme zatvorio
zadovijek…
Il Jagoša učitelja
zovi Branko
ostade mu škola prazna…
A za endju uz nevjestu,
uz nesreću,
uzmi Jevru Jagoševu
nesrećnicu –
đeca joj se poskitaše…
Uzmi Janka za barjaka
da predvodi tužno kolo,
Janko, oro…
A za kuma Svetozara
Jovanova
da vam društvo razveseli
i razigra…
zovi Maku Jankoovića
s Krnje Jele
da poigra i zapjeva
Maka soko…”

Iz ovih priča iznijedrili su se svi Lalićevi romani. Lado Tajović je junak iz ovih priča. I “Lelejska gora” je veliki lelek, unutarnji monolog, karnevalski podvig Lada Tajovića. Partizana, samotnika, desperadosa u velikoj igri s đavolom. U kolu s đavolom i s anđelima. Lado Tajović ili muška tužbalica, monada. “Lelejska gora” među deset najboljih jugoslovenskih romana druge polovine dvadesetog vijeka. Ili čovjek može, uvijek može više da podnese od onog što mu se čini, to bi za Lada Tajovića rekao veliki pjesnik Tomas Venclova. A preciznije: “da je i najgore što se može dogoditi ipak nešto manje od onog što se može podneti.”

Zametak romana “Lelejska gora” je i u priči “Dozivanje”. U toj priči Savo Batrićev ima dvojnika. Dvojnik je izveo Sava Batrićevog iz njegove jedine kuće, iz zemunice i spasio ga smrti. U finalu priče on sa jednog visa posmatra kako se digla cijela četnička Vinicka u hajku na njega i kako su bombama raznijeli njegovu kuću. U zemunici su našli hljeb Sava Batrića: “stizala (je) vojska iz potjere – oznojeni, namagarčeni, ljuti zato.”

I kraj priče kao fantastika realnosti: “… naprijed idu poverljivi, noseći u rancu hljeb nađen u zemunici. Kako stignu pred koju kuću tako traže domaćicu da iznese tepsiju za hljeb. Stanu – gledaju, ugađa li se hljeb što ga nose u tepsiju naredio im je Panto Sajčić da ne razminu nijednu kuću, ni njegovu – posumnjao je najzad u sve, pa i u svoje…”

Odakle potiče tu Lalićeva velika glad za pričom?

U Staračkim poslanicama – Epistolae Seniles Lalić se sjeća čuda iz djetinjstva:

“Čudno je bilo okomito brdo Klini, put niz selo, most preko rijeke, vodenica, vrbe što je zaklanjaju i praznina koja je otkriva iznenada. S te strane je odjednom naišla sama majka, zabrinuta. Lice joj je bljesnulo radošću što me vidi u igri s djecom… Otada je prošlo više od pola stoljeća…

Kad tu naiđem, makar i noću bez mjeseca, čini mi se da me obasjava drugo sunce – mjesčinasto, sjetno, sakriveno, osmjehnuto tiho sunce, ono od njenog osmijeha koji mi se ubrzo zatim ugasio. Ugasio se, ali je baš tu ostavio neki svoj odsjev koji još traje i privlači me, razvedri me i ohrabri: nije život tako strašan kao što izgleda po knjigama.“

Mati Lalićeva umrla je kad je on imao četiri godine, tri i po. Njegove su priče, hodanje po mjesečini, do onog majčinog osmijeha… Ili: Vlado Jočić i ja bili smo u čudnom srodstvu… koje nema imena. Naše majke, Divna i Stana, umrle su od španskog gripa početkom jeseni 1918. istog dana, i sjutradan su sahranjene na seoskom groblju pod starim dudovima. Bilo je kao da ih je smrt … posestrila… ja sam imao nepune četiri godine, a Vlado samo dvije – ja sam nekako uobrazio… da sam mu stariji brat koji treba da ga vodi, čuva i štiti od opasnosti… Znam samo da sam malog Vlada, kad se sprema da zaplače, uspijevao da utješim pričajući mu priče. Nijesu to bile bajke iz knjige, nego moje lagarije… Nije mu smetalo ponavljanje, ni kad mojoj pažnji izmakne te neki od onih žrtvovanih koje sam negdje ranije pogubio, ustane i počne da stvara čuda…”

I Servantes je gubio magarca Sanča Panse, pa je to moglo da smeta univerzitetskim profesorima, ali Šeherazadi i meni nije.

Pričao je Lalić priče Vladu priče i dok su od Trepče do Berana išli u školu. Deset kolmetara do škole, i naabarot. Bilo je tu još i druge djece.

Pričao je Lalić priče i u kolašinskom zatvoru, preuzeo je da nadanje produži “i preko groba”: “U zatvoru, gdje su svakog dana po dva-tri izvodili na strijeljanje, a uveče je trebalo hrabriti, ili barem zabaviti one što su osuđeni na kratko čekanje, pa i sebe.”

Uspijevao je to Mihailo Lalić znaju to i Vlado Jočić, i Tadija Čemerkić, i Jovan Drobnjak, i Rade Bašić, i Lado Tajović, i Joka Baletić, i Đurđa Vlahović, Momčilo Nedić… Slušaju i “preko groba” priče Mihaila Lalića jer: sad, i vazda smrt fašizmu nikad neće umrijeti:

“A vi
da li možete
da svirate
nokturno na olukâ flauti.”

Lalić ili Majakovski ili ja:

“… i svuda gdje je bol – ja sam cio.”

PS: Ono no Komaći napisala je, davno, produženi haiku o ljubavi, o ljubavi od koje je veće samo prijateljstvo:

“Misleći na nj
Zaspah, a on se namah
Preda mnom nađe.
Da znadoh da to beše san
Probudila se ne bih.”

Prijateljstvo, odanost gdje drug druga izdati ne htjede odvelo je partizane do pobjede. Evo scene ranjene Đine, sa znacima tifusa i Vučina u priči “Posljednje brdo”:

“To što ona ne jauče i ne vrišti znači da je najzad nekako naučila. Nije to teško naučiti – samo se zagrize donja usna i misli se na nešto drugo i šapuće se: sve je to ništa… Bol i neke ogrebotine. Једино је важно на свијету да неко може главу да заложи за другог.

Prijateljstvo kao fantastika u priči Mihaila Lalića: “Neće da pusti, ni da ostavi stegnuo je zube i dalje vuče, a zato je i tamna šuma krenula odozdo u sretanje.“

Sve je danas performans, prikazanje. Pa zašto onda ne bi u Crnoj Gori glumci, slikari, muzičari, pisci svake godine, neka to bude partizanska tradicija, podsjetili na ritual časne smrti Ljuba Čupića, Gojka Kruške, Đurđe Vlahović, Ruže Rip, Momčila Nedića…:

“Ne smijemo ništa započeti
što bi narod viteštvu zažeglo
što bi svete kosti prađedovske
ogranulo, da u grob igraju.”

Gledaj likovnu čudesnost smrti mlade Joke Baletić. To je priča “Pred potjerom” i još jednom mala fusnota o tišini u toj priči. Tišina kao likovnost i kao žeđ:

“Bješe dan mirni oktobarski – ne čuju se puške ni topovi… No kao da se zemlja rata zasitila i smirila. U tišini se čuje rijeka kako pjeva, u vrbljaku vodenica… Znao sam da to neće dugo potrajati. Selo je opet istaklo dimove i na livadi pasu krave. Четири овце прибиле се једна уз другу јер ни тишини не вјерују, beli konj se povukao u prikrajak da im ne smeta, šuma se privukla s mrljama žutila te kao da i ona uživa u mirovanju i na suncu.”

Ovo je prolog za likovnost časne smrti Joke Baletić. Mladu djevojku doveli su u zatvor u prnjama. Mislile su druge zatvorenice da će je voditi na Cetinje da joj sude pa su se pobrinule za čist veš, za prikladan kostim da se ne bruka pred pasjom sortom:

“A Marija zvana Njemica po tome što joj majka rodom iz Njemačke, dala joj je svoju venčanicu da je obuče jer se nije moglo naći ništa drugo. U toj vjenčanici je Joka Baletić izvedena na vješanje.” Veliki Poljak Stanislav Vitkijevič mi šapuće, iz svog samoubistva ne, vješanje, nego vjenčanje: “Vješala su za nju bila napravljena u varoši, nosio ih je Bago gluvi, pekar mirni, bezazleni ponosito – jer mu je to bilo prvi put u životu da radi nešto javno i veliko. Joka je van grada prevezena kolima malim, pratili su je Boško Agram, nekakav visoki žandarm Jevrema Šaulića i policajac zvani Gering. Sva trojica su imali na reverima velike značke s natpisom Smrt komunizmu.”

Te značke svjetle na reverima velike većine građanina Jugoslavije i to baš onih čiji su očevi, nezasluženo, od komunizma imali najviše koristi. Kao Bago pekar gluvi bezazleni. Ili Joka naspram svjetine kao vilenjak: “kad je izašla iz kola podizala je vezane ruke u znak pozdrava ili prkosa…”

I sad novi kadar:

“Gledale su je žene s kozama iz Trebjese i čudile se: Vješala, žandarmi, među njima visoka djevojka u bjeloj haljini do zemlje, blijeda, bijela kao vila maše nekom iza brda kao luda… Objesio ju je Šaban šinter. Konopac joj nije došao pod grlo no se zadržao ispod brade. Zbog toga se duže mučila i trzala, te haljinu zasukala. Milutin Jovanić piljar, svaštočinja, pljunuo ju je, vukao dolje, haljinu joj pocjepao da pokaže kako i on mrzi komuniste…“

Šinter (i) piljari protiv gradske, gorske vile. Voda sve pamti:

“Mada je vodopad ućutkan
Davno
Njegovo ime
Kao da i sad huči.”

Huči, huči Sutjeska… Ili:

“Žbun posečen već za vatru
Počeo je da pupi.”

Ili:

“Kada zauvek odem
Nek budem, kao i Mesec
Sadrug vode.”

Mihailo Lalić i voda sve pamte.

*

Kraća verzija ovog eseja objavljena je u beogradskom Vremenu