Ako ste razvili oprez prema knjigama koje vam “baš svi” preporučuju, ne mogu vas kriviti: neretko je sasvim opravdan. Pa ipak, ni s tim ne treba preterivati: ponekad se naprosto radi o tome da je u pitanju vraški dobra knjiga, i to od one vrste koje lako zavole ljudi sasvim različitih ukusa i svetonazora. Kratak roman Ivice Prtenjače, koji je pobedio na godišnjem V. B. Z.-ovom konkursu za neobjavljeni roman, jedno je od takvih štiva.

Ako je već Brdo u pitanju, valja se na njega i popeti… Ko se, dakle, penje, i zašto? Umorni, zgađeni, ljudima prezasićeni čovek u krizi koja je mnogo više od „krize srednjih godina“, u svojevrsnom egzistencijalnom zastoju iliti čepu koji može postati trajan, ostao je ne samo bez svojih manje-više kratkotrajnih i neispunjavajućih poslova po redakcijama, izdavačkim kućama, knjižarama, “kulturnim institucijama” i sličnome, nego je još više ostao bez vere u to da neprestano vrćenje u tom krugu metropolitanske žabokrečine – naizgled ljubazne a suštinski kanibalske – može voditi bilo kuda osim u tupo ludilo dubinske promašenosti. Kako se nekako istovremeno razveo i od žene s kojom ne zna zašto je ikada i bio – a ona s njim još i manje – zapravo mu i nije bilo druge nego pokušati se izmestiti i osmotriti svoj život sa strane, presabrati se i presložiti kockice.

Naizgled bizarna ponuda da provede tri samotna letnja meseca na vrhu brdske osmatračnice malenog jadranskog otoka (sa samo dva sela) koji će tako čuvati od požara, čini se kao mogući izlaz. Ova će paradoksalna, ugovorna robinzonijada Prtenjačinog junaka odvesti, dakle, u najveću moguću avanturu: onu u kojoj se sopstveni život redefiniše tako što mu se promeni svaki do tada važeći “default”. Zvuči jednostavno, jel’da? Možda, ali malo ko se usudi…

Šta tako pleni u “Brdu”? Prtenjačin jezik, dubinski označen i ozračen njegovim pesničkim iskustvom, a savršeno lišen kvazipoetskog prenemaganja; malo, krotko majstorstvo serije ovlašnih portreta otočana, ali i naratorove ljubavi prema jednom magarcu i jednom psu, najboljim mu otočkim prijateljima; neskriveno gadljiva, a opet nimalo samoljubiva niti banalno mizantropska osvrtanja na život i ljude kakvi su ostali iza njega dole, to jest gore, u gradu gde vlada socijalni darvinizam i kultura paradno samouverenog mediokritetstva; na koncu, piščeva rezignirana, sumorna humanost i vedrina, ma kako ovo zvučalo kao popis sastojaka koji ne idu u isti lonac. Zar je to malo? Naprotiv, čudo je kako je sve to tako dobro stalo u ovih 148 stranica, takoreći savršeno izbalansiranih sastojaka, da se poslužim figurom koja piscu jedne visprene kuharice sigurno ne bi bila mrska.

Ulica Avde Sumbula

Pada snijeg u Ulici Avde Sumbula. I nema struje. Sjedimo oko okruglog trpezarijskog stola gospođe Mile Štern, čekamo da telefon zazvoni, i plašimo se njegova zvona. Dvojica komšija, jedan iz prizemlja, drugi iz Nemanjina čikme, koji je stanovao ispod pokojne Štefanije, komšinica Sadika, blagajnica u minimarketu, moj otac i ja. Dani su pred novu 1981, i ovo će, prema obračunu provedenom trideset godina kasnije, biti posljednja noć koju cijelu provodim s ocem.

Gospođi Mili Štern osamdeset i tri su godine, udovica je doktora Jakoba Šterna, znamenitog infektologa, koji je pedesetih, u vrijeme očeva studija medicine, bio neka vrsta njegova pokrovitelja. Umro je 1963, za putovanja po centralnoj Africi, gdje se bavio istraživanjem neke nama strane zarazne bolesti. Ujutro su ga našli mrtvog u postelji hotelske sobe, spremili ga u metalni sanduk i tako poslali u Jugoslaviju. Sanduk je bio zatvoren i zavaren kao limenka sardine. Udovici nije dopušteno da ga otvara, nego je limeni sanduk samo prebačen u još veći drveni, jer je u Beogradu vladao strah od možebitnog širenja te nama strane zarazne bolesti doktora Šterna. Tko zna od čega je umro, govorili su joj, i tako se u gospođi Mili zametnula sumnja da u tom sanduku, možda, i nije njezin Jakob. Sarajevom se uskoro razvila priča da su doktora u Africi zaklali, da je na Koševu sahranjeno njegovo obezglavljeno tijelo, a glava da je ostala tko zna gdje u Africi.

Mila Štern u mladosti je bila balerina. Igrala je u beogradskom Narodnom pozorištu, i bila vrlo perspektivna. Godina je bila 1923, kada je po preporuci Jelene Poljakove, osnivačice baleta Narodnog pozorišta, trebala putovati u Beč, na audiciju za Labuđe jezero. Nekoliko dana pred put pao je veliki snijeg, i Mila je penjući se iz dorćolskih nizina Francuskom ulicom pala u otvoreni šaht, sakriven snijegom, i slomila gležanj svoje lijeve noge. To je bio kraj njene baletne karijere. Umjesto da otputuje u Beč, ostala je u Beogradu bolovati. Noga je zacijelila, ali ono što nije moglo zacijeliti nikad, naslućeni je a neostvareni život, baletna igra po bečkim, minhenskim, berlinskim pozornicama, mogućnost filmske slave, upoznavanja s besmrtnicima i ljubavi, možda, s nekim od njih. Od takvih je dugogodišnjih snova i slutnji propuštenog života svako malo pobolijevala Milina mašta. S proljeća i jeseni tonula je u sezonske depresije, ili bi se samosažaljevala tako što tjednima nije izlazila iz kuće i ni sa kim ne bi razgovarala.

Srećom, krajem dvadesetih srela je studenta medicine, Jevrejina Jakoba Šterna, i smrtno se u njega zaljubila. Deset godina mlađi, mladić iz boljestojeće trgovačke kuće, Dorćolac, pomalo i mangup beogradski, uzeo ju je na neko vrijeme pod svoje. Sluteći nešto zaista veliko, sudbinsko, Mila kao da je zaboravila na svoj razbijeni gležanj. Rodila mu blizance, Danijela i Dubravku, i silno se angažirala oko svog prelaska u mojsijevsku vjeru, prema čemu je Jakob bio, uglavnom, indiferentan. Godine su već tridesete, Hitler je ščepao vlast u Njemačkoj, ekonomska kriza ljude je svratila u crkve, a u crkvama je, u istočnoj koliko i u zapadnoj, nabujala mržnja prema Jevrejima, tako da je malo tko u Europi, a pogotovo u nas, prelazio na njihovu vjeru. No, Mila je bila u tome uporna, i možda je baš njena upornost presudila da je nikad ne prihvate. Za nju bio je to veliki udarac, te se zadugo vratila baletnim fantazijama. U zimu 1940. na 1941, dok se svud okolo najavljivao rat, Mila Štern gladila je svoj bolni lijevi gležanj, i proklinjala veliki snijeg od prije osamnaest godina. Lanjski snijezi njoj će do kraja života biti važniji od zbilje. To ju je istovremeno i spašavalo i uništavalo, ubijalo i uskrisivalo.

Tokom 1941. skrivali su se po Beogradu, a onda ju je, taman u sljedeću hladnu zimu, odvukao u partizane. Zajedno su prošli ono što se moralo proći. Kraj rata on je dočekao kao sanitetski pukovnik Jugoslavenske armije. Obećana mu je bila velika vojno-medicinska karijera, uselili su se u lijep prostran stan u Ulici kneza Miloša, djeca će uskoro krenuti na studije – Danijel na filozofiju, a Dubravka očevim putem na medicinu, ali onda je došla 1948. Tu su ga dočekali. Pukovnik Štern nije bio za Staljina, ali kao da nije znao kako i koliko treba biti za Tita. Već tada, bio je opsjednut virusima tropskih bolesti, načinom na koji se šire epidemije, razlikama između bakterijskih sojeva, tako da je i njegov svakodnevni jezik bio obilježen infektološkim temama. Rekao je nešto, izgovorio krivu usporedbu, ili ga naprosto nisu razumjeli, i završio je na Golom otoku. U logoru je ostao kratko, ni dva mjeseca, kada su ga uspjeli izvući. Uvjet je bio da se seli iz Beograda. Tako su došli u Sarajevo.

U novoj sredini vrlo se brzo snašao. Bosna je bila gladna i bolešljiva, puna infekcija. Stekao je nemjerljiv ugled i status kakav u Beogradu, vjerojatno, nikad ne bi mogao imati. A za Milu, Sarajevo je bilo idealno mjesto njenih ustreptalih fantazija. Nitko o njoj nije ništa znao, tako da je o sebi mogla reći što je htjela. Počela je izmišljati i lagati, što će, uskoro, sasvim obuzeti njenu svijest. Bila je draga i razumna žena, premda uvijek nekako žalosna, ali Sarajevo voli žalosne, tako da njene laži i izmišljaje dugo nisu primjećivali. Tek kada ostari, ili kada se laži nakupe, pa kad pomalo počne i zaboravljati što je kome rekla, i koju ulogu kad igra, doći će na glas kao lažljivica. Vjerovalo se da lažu samo lude i lopovi, a kako za nju nisu mogli reći da je lopov, oglasili su je ludom.

Bilo je proljeće 1957. kada se ubio Danijel. Našli su ga kako visi u zajedničkom zahodu studentskoga doma, izbuljenih očiju i isplažena jezika, kao da im se ruga. Bio je vječni student, jedna od legendi beogradskoga noćnog života, spominjat će ga slavni beogradski pisci u svojim dnevnicima i memoarima, i sve do novoga rata neće minuti uspomena na Denija Šterna. Simbolički će nadživjeti cijelu svoju obitelj.

Otac je od sinovljeve smrti bježao još dublje u znanost. Sestra je nijemo ožalila brata blizanca, ne govoreći o tome ni sa kim, kao da se i sama pomalo ubila, pa bi se sad morala sramiti. U Zagrebu je specijalizirala psihijatriju, a zatim je otišla u London, gdje je godinama polazila tečajeve psihoanalize, da bi se u Jugoslaviju, u Beograd pa u Sarajevo, vratila tek nakon očeve smrti.

Po dolasku u Sarajevo, Mila i Jakob Štern naselili su se na Koševsko brdo, ali su se uskoro, moglo je to biti sredinom pedesetih, preselili u Ulicu Avde Sumbula. Došli su tu na njeno insistiranje, iako su se doktoru Šternu nudili i veći stanovi u ljepšim dijelovima grada, ali njoj se svidjelo ime ulice. Slijepa za slovo S u njenom imenu, spremna da svaku stvar i svako ime prepravi i preudesi prema potrebama svoje životne čežnje, zvala ju je ulicom Avde Zumbula. Taj cvijet je u njenoj imaginaciji predstavljao nešto o čemu mi današnji ne možemo govoriti, jer ne znamo ništa o tajanstvima Mile Štern. Oni koji su znali, davno su umrli.

Na nama je da iznesemo činjenice.

Zumbul (Hyacinthus orientalis) cvijet je Balkana i Male Azije, raste iz lukovice i podzemnog stabla do tridesetak centimetara iznad tla, i daje lijepe, grozdaste cvjetove, intenzivnoga mirisa, koji se opojno širio sarajevskim baščama devetnaestoga vijeka. U stanju je u zemlji preživjeti i ledene zime, jednom posađen godinama se održava kao samonikla biljka, tako da ga se, žalosnog, viđa i po zapuštenim vrtovima, uz napuštene kuće i domove. Tokom zadnjega rata, ne pomislivši nijednom na davnu gospođu Štern, viđao si zumbule oskudnoga, ali mirisnog cvata, po zadivljalim sarajevskim baščama, i plakalo bi ti se od njihova mirisa.

U kršćanskoj ikonografiji purpurni zumbul simbolizira Krista Kralja i Djevicu Mariju, ali je ta simbolika pristigla s istoka, od kršćana s Levanta, budući da su tek u šesnaestom stoljeću lukovice zumbula iz Turske donesene na zapad, vjerojatno u Italiju, odakle su preko Austrije stigle u Nizozemsku, gdje se tokom osamnaestog stoljeća stvara preko dvije tisuće zumbulovih kultivara i hibrida. Tada je, u stoljeću prosvjetiteljstva, ovaj cvijet postao jedan od omiljenijih slikarskih motiva, što je, opet, dovelo do tako učestalog reproduciranja i restiliziranja zumbula da ga se čovjekovo oko prenagledalo. Tako je zumbul zaražen kičem, a njegov je miris na neko vrijeme postao odbojan.

Svih ovih stoljeća, na Balkanu još uvijek su nicali oni stari i nekultivirani zumbuli. Ti bi, znam, volio da su baš takvi rasli i po sarajevskim baščama tvoga djetinjstva i mladosti, ali to nije vjerojatno. Plakalo ti se nad holandskim cvjetovima, kao što su holandski bili i oni zumbuli po kojima je Mila Štern krstila ulicu u kojoj je naumila stanovati.

Prije Prvoga svjetskog rata, i stotinama godina prije, ta ulica zvala se Provare. Nepoznat je etimon tog imena, ali nije turski, porijeklo vuče iz srednjeg vijeka. 1931. ulica je ponijela ime Avde Sumbula, koji je u zimu 1915. skončao u tamnici u Aradu, skupa sa svojim mlađim drugom Behdžetom Mutevelićem. Obojica su bili aktivisti Gajreta, zaneseni srpskim pijemontizmom, mladobosansci i čisti idealisti. U doba kada će obojica u Sarajevu zadobiti i svoje ulice, pokretana je kampanja za ekshumaciju i sahranjivanje njihovih zemnih ostataka u domovini. Svoje trajno počivalište zadobili su u malenom mauzoleju uz Ali Pašinu džamiju, gdje leže u kamenim sarkofazima, tako da bi neki turist mogao pomisliti kako se radi o tko zna kakvim velikodostojnicima, alimima, vjerskim zaslužnicima. Ustvari, taj mauzolej predstavlja neku vrstu simboličke cjeline zajedno s kapelicom Vidovdanskih mučenika, na pravoslavnome groblju na Koševu, gdje su kosti pravoslavnih mladobosanaca ozidane kamenovima bosanskih srednjovjekovnih spomenika. Njime se dokazivalo nešto što je, zapravo, i notorno: vjerska, a u određenom smislu i nacionalna raznolikost Mlade Bosne. Današnjima, ukoliko se među njima nađe pameti i sabranosti, mauzolej Behdžeta Mutevelića i Avde Subula pokazuje nešto drugo, što je, vjerojatno, i mnogo važnije: prije stotinu godina ljudi su svoje nacionalne osjećanje definirali drukčije nego što će to činiti njihovi unuci i praunuci, tako da su Behdžet i Avdo bili, barem donekle – Srbi, čime, opet, nisu bili ništa manje muslimani. Ali to što su bili Srbi, ne znači nužno da nisu bili Bošnjaci… Kompleksna priča, ali skroz naskroz jasna, naročito onima kojih više nema, a koji su takvu priču ovjerili svojim životima i sudbinama.

Snijeg pada u Ulici Avde Sumbula, a mi sa strepnjom iščekujemo da zazvoni telefon. Za to vrijeme gospođa Mila ne prestaje brbljati. O svojoj i Jakicinoj partizaniji, o beogradskom baletu i o velikom snijegu što će zapadati u siječnju 1923, i zaokrenuti njen život. I začudo – ništa ne laže. Postoji za to razlog. Laži su presahnule, njena vječno živa mašta se zamrznula, jer kada telefon zazvoni, netko će javiti da je informacija potvrđena, Dubravka je mrtva, prerezala je žile u jednom hotelu u San Franciscu. Kada to čuje, bit će pola pet ujutro, gospođa Štern će zaplakati, a ja ću otići do prozora i gledati bijelu zasnježenu ulicu, kojom još nitko nije prošao, od Nemanjine sve do Ulice Romana Petrovića, i zbog tog prizora i njegove neusporedive ljepote možda ću i zapamtiti ovu priču. Kada se osvrnem, vidjet ću oca kako sjedi na tronošcu ispred njene fotelje, drži je za ruku, mjeri puls.

Kad bih dobio na lutriji

Kad bih dobio na lutriji
Jedan bih dio uložio
U sabrana djela
Ilije Ladina

Pa bih od prodaje
I profita
Kupio
Deset ili svih dvadeset tona
Ribljih konzervi

I sve bih poslao Gore
Iliji Ladinu
Neka jede, neka se hrani –
narednih dvije tisuće i petnaest godina

I gajbu piva, molit ću lijepo,
Poslao bih mu, odsebe,
Da zalije, u dane blagdanske!

Stvari su duše zaustavljene u kretanju,
Pisao si nekad,
Uvjeren u trajnost njihovih oblika,
I da ideje ulijevaju im se u tijela
Prije materije.
A nutrina kuće neprestano ti šapuće,
Jer duše u stvarima ne čame,
Nego mrmore, mame,
Ljeskaju se i njišu,
Ili se zavijore dok brišu
Granicu između jagodice
I glatke kore kuhinjskog stola.
Nije li krevet ponekad kosmos bola,
A nekad prostran kao Velikog medvjeda kola
Što s nebesa svijetle u sobu.
A pepeljara, npr. zar biografiju nema:
Nije li rođena iz praoblika svog
Ognjišta davnog, na kojem vatre bog
Grijao je nepoznatog ti pretka
Iz azijske stepe ili s obale Sjevernog mora.
A u jeziku, stvari su izvor svemu:
Ne leže li u korijenu stvarnog
I lebde do Stvoritelja koji rastvara i stvara
I stvar, i stvora, i stvarnost cijelu.
I ono što jest, i bilo je, i bit će,
I ono što iz ništavila niče
Iz kojeg bije jeza.
Od nje u snu skačeš
I spotičeš o stvari
Što te svojom blizinom tješe,
Kao davno u djetinjstvu majka.

Nikada sluha imao nisam. Još u Osnovnoj školi Veselin Masleša, dok smo isprobavali DO i SO, sa KO-KO-KO-DA, znao sam zasmetati uhu nastavnice muzičkog vaspitanja koja bi se dobro skoncentrisala utvrđujući ko kvari kodakanje. Da bi mi popravila sluh majka je kupila gitaru. Išao sam teške muke na časove muziciranja kod nekog poznatog profesora koji je stanovao u ul. Jug Bogdana. Nisam se dugo zadržao. Profesor me učio kako se svira klasična gitara, kako postati španac, a ja sam želio biti bitls. Ne postadoh ni jedno, ni drugo. Gitaru, koja je dugo bila zakačena na zidu u maminom stanu, kasnije ću pokloniti jednom muzički nadarenom prijatelju koji je sredinom ratnih zbivanja napustio Sarajevo. Nije mi poznata sudbina gitare, ne znam da li je sada neko štima ili je u ratu poslužila kao gorivo za potpalu.

Kažu da sa muzičkim instrumentom čovjek nije sam. Ja bih sam ostao da me neka fina sarajevska raja nisu okruživala. Jedan iz te raje, zove se Asim Begić, jučer je umro. Asim je stanovao u Kurtinom sokaku, zlobnici kažu na memli strani grada. Bio je tipičan predstavnik sarajevske čaršije, nasmijan, veseo, duhovit. Nije išao u džamiju, sa gnušanjem je gledao na ljude koji su nakon demokratskih promjena promijenili dresove. Znao bi reći kakvi su to ljudi koji su plakali za Titom, a sad im Tito ne valja. Kako ću im ja valjati. Gitaru spomenuh jer ju je Asim odlično svirao. Bilo je tu i sevdaha i narodne i zabavne muzike. I Zaima Imamovića i Keme i Bijelog dugmeta i Indeksa i Arsena i Tome Zdravkovića i Miroslava Ilića. Pjesme koje je Asim svirao znali smo svi pjevati, nije tu bilo muzike tipa: “Na čaršafu dvije-tri kapi krvi, sad znam da sam prvi”. Volio je Asim da uz rakiju mezi, da priča priče koje smo sa divljenjem slušali. Znao je izmišljati, dodavati, uveličavati pa bismo ga uvijek prije nego što bi počeo sa anegdotama zamolili da ne laže. Samo bi toplim smiješkom ovakve molbe popratio.

Ispriča jednom Asim da je negdje sedamdesetih godina pošao u novim kožnim čizmicama koje je kupio u prodavnici “Alpina Žiri” sa dvije ofajle u Italiju. Asimova žena je frizerka, a svrha odlaska u Italiju je bila nabavka pribora za otvaranje frizerske radnje. U Sarajevu tada nije bilo specijalizovanih prodavnica za kupovinu odjeće za krupnije osobe, tako da su dvije starije gospođe na put krenule isključivo da bi nabavile prikladnu garderobu za svoju težinu. Putovali su Asim i dvije gospođe bez prekida po snijegu i dobro zašli u područje Republike Slovenije. I pored stanovitih bolova u predjelu mokraćnog mjehura Asim se nije žalio na putovanje, nije molio gospođe da stanu. Bilo mu nezgodno. Konačno, gospođa koja je upravljala vozilom i koja će kasnije raditi kao taksi šofer na štandu kod Hitne pomoći odlučila je da predahnu. Na mjestu gdje je zaustavila vozila ništa se nije vidjelo, noć je uveliko pala, mjeseca nije bilo. Asim je ostao u vozilu, a dvije gospođe su se van vozila solidno zadržale. Kada su se vratile, Asim je žurnim korakom istrčao u mrak i otpočeo sa uriniranjem. U jednom momentu osjetio je strašan prasak, pucanje. Propao je do koljena u potok. Nije mu puno trebalo da shvati da su gospođe obavljanjem fizioloških potreba otopile čvrstu ledenu koru kojom je potok bio prekriven. Vodom nakvašene čizmice su se tako pokupile da ih kasnije nije mogao obući ni Asimov jedanaestogodišnji sin.

Asima više nema. Po drugi put je pukao led koji odvaja ovozemaljski od nekog drugog svijeta. U taj drugi ja ne vjerujem. Vi, kako hoćete.

*

Sarajevo 29.01.2015. godine

Zlatna grana kao amajlija

The Lesson

Observe the wisdom of the Florentine
Who, feeling death upon him, scribbled fast
to make revision of a deathbed scene,
Gloating that he was accurate at last.

Let sons learn from their lipless fathers how
Man enters hell without a golden bough.

_________________Stanley Kunitz

***

Lekcija

Na mudrost onog Firentinca dobro obrati pažnju
Što je, kad su ga spopale samrtne muke,
Stao da ispravlja svoje stihove o umiranju,
Zadovoljno, pošto sad sve to on zna iz prve ruke.

Od svojih bezusnih očeva sinovi nek’ uče kako
Bez zlatne grane se može spustiti dolje u pak’o.

_________________Stanley Kunitz

***

U junu mjesecu 2014. godine, bio sam u londonskoj knjižari Daunt Books na adresi Cheapside 61. Na “gondoli“ odmah pokraj ulaznih vrata bile su poredane isključivo knjige o stogodišnjici Sarajevskog atentata i početka Prvog svjetskog rata. Listao ih ih malo i pregledao, odlučivši da tu pazarim ponešto tek kad završim sa obilaskom cijele knjižare. Proveo sam na toj etaži valjda i pola sata prije nego sam primijetio postoje stepenice koje vode prema dolje, u underground sekciju. Tamo su bile knjige iz filozofije, esejistike i poezije.

Kao i uvijek, knjiga je mnogo, novca malo. Nakon što probereš ono što moraš da kupiš, iz gomile knjiga koje ti se dopadaju valja izdvojiti još poneku koja će smanjiti žaljenje zbog mnogih koje ostavljaš. Prelistavajući knjigu The Collected Poems Stanleya Kunitza (W.W. Norton & Company, New York – London, 2002.), nailazim na pjesmu Lamplighter: 1914 koja počinje stihovima: “What I remember most was not/ the incident in Sarajevo,”. Imajući u vidu vrijeme i kontekst, ne mogu da odolim da to ne shvatim kao znak da treba da kupim tu knjigu.

O Kunitzu u tom trenutku i ne znam zapravo previše, gotovo ništa osim imena i sjećanja na nekoliko pjesama pročitanih u različitim antologijama. Uzeo sam da čitam knjigu, polako. Pjesme su bile poredane hronološki, po zbirkama, kako su izvorno objavljivane. Na samom početku bile su pjesme iz njegove prve knjige Intellectual Things (Intelektualne stvari) objavljene 1930, kad je pjesniku bilo dvadeset i pet godina. Tu mi je odmah privukla pažnju pjesma The Lesson (Lekcija).

I pri prvom čitanju osjetio sam dah odjeka grčke mitologije i antičkih epova na njoj baziranih. Najprije je tu taj rijetki pridjev lipless (bezusni) koji automatski priziva Ahileja. Ahilej je, naime, etimološki upravo – bezusni. A i priča o zlatnoj grani jasno aludira na Eneidu. Što se tiče Firentinca iz prvog stiha, međutim, bio sam siguran da je riječ o Danteu. Uostalom, pjesma govori o silaženju u pakao, a po poznatoj legendi – nakon objavljivanja Božanstvene komedije – sugrađani su na ulici jedan drugom pokazivali pjesnika došaptavajući se: “Onaj je bio u paklu“.

Ipak, u bilješkama na kraju knjige, u notici koja se odnosi na ovu pjesmu, nema spomena Dantea. Ovako Kunitz komentariše svoje pjesmu Lekcija:

“Izdvojeno iz duže pjesme Jer Riječ je Tijelo, mog prvog pokušaja da se bavim temom izgubljenog oca. Što se tiče fiktivnog ‘Firentinca’, on mi je nesumnjivo pao na pamet pod uticajem čitanja o posljednjim satima autora U potrazi za izgubljenim vremenom. Marcel Proust je navodno tražio od svog sluge da mu donese stranicu gdje opisuje Bergottea na samrti. ‘Treba da uradim neke ispravke’, objasnio je, ‘sad kad se i sam nalazim u takvom stanju pa znam kako to izgleda.’

U Vergilijevoj Eneidi, u dijelu kad Eneja silazi u Had da se vidi sa svojim ocem, Anhizom, on sa sobom nosi, po Sibilinom savjetu, ‘zlatnu granu’ (po svoj prilici grančicu imele) kao amajliju koja će mu osigurati siguran prolaz i povratak.”

Iako se knjiga zove The Collected Poems, što će reći – Sabrane pjesme, riječ je ipak o tomu izabranih pjesama, ali na način audenovski, u smislu podvlačenja crte i sabiranja vrijednih pjesama. I ne samo da pjesnik bira pjesme iz pojedinih zbirki, nego je u stanju i iz konkretne mladalačke pjesme destilovati esenciju. Upravo to se desilo s pjesmom Lekcija.

Makar je živio preko stotinu godinu (rođen je 29. 7. 1905, a umro 14. 5. 2006.), Stanleya Kunitza je temeljno obilježio događaj koji se desio šest nedjelja prije njegovog rođenja: samoubistvo njegovog oca. Otud kod njega opsesivna tema “izgubljenog oca“. U ranim dvadesetim, o izgubljenom ocu piše prvu dugačku pjesmu. Kad već biva svjestan da je sasvim realno da će “doživjeti stotu“, svodi je na šest stihova.

Iako u citiranim komentaru Kunitz nigdje ne pominje Dantea, ja vrlo svjesno u prevodu, iako se on drži scene, pominjem stihove. Da se razumijemo, kao što se i vidi, nije da mi trebaju zbog rime, trebaju mi, mislim, zbog tačnijeg prenošenja smisla.

Kad Kunitz kaže onaj Firentinac (the Florentine) – imajući u vidu sve konotacije koje u engleskom jeziku nosi određeni član – asocijacija na Dantea je, čini mi se, neizbježna. Kao što uostalom i pojam “zlatne grane“ ne priziva samo Vergilija nego i Jamesa Frazera. Grančica imele koju je Eneja nosio sa sobom u Had da mu osigura siguran prolaz i povratak, za Kunitza kao i druge moderne pjesnike jest ustvari tradicija i lektira, vademecum pročitanih stihova i upamćenih pjesničkih slika. To su amajlije s kojim se pjesnik spušta u svak(odnevn)i pakao.

Huji nesmetano vjetar našim ravnicama
vječno biba se more na našim žalima.
Čovjek plodi zemlju, zemlja mu rađa cvijetom i plodom:
živi u nevolji i u radosti, nada se i boji, rađa ljupku djecu.

… A ti si stigao, dragocjeni naš neprijatelju,
ti opustjeli stvore, čovječe obilježen smrću.
Što ćeš znati reći sada, tu pred našim zborom?
Zar ćeš se kleti nekim bogom? Kojim bogom?
Zar ćeš u grob skočiti razdragano?
Ili ćeš se jadati, poput marljiva čovjeka na svršetku,
komu je život bio kratak za umijeće mu predugo,
na zlokobno nedovršeno ti djelo,
na trinaest milijuna još živih?

O sine smrti, ne želimo ti smrt.
Dabogda ti živio duže no itko do sada:
dabogda ti besan živio pet milijuna noći,
i sustizala te svake noći bol svih koji su gledali
kako im se zatvaraju vrata koja zametoše put povratka,
kako se uokolo mrači i zrak se napučuje smrću.

20. srpnja 1960.

S talijanskog izvornika preveo Tvrtko Klarić

*

Na današnji dan, prije točno sedamdeset godina, Primo Levi je u napuštenom Auschwitzu dočekao prve vojnike Crvene Armije, što je – za njega i druga mu supatnika Charlesa – značilo povratak u život. O tome više na završnim stranicama njegova djela “Zar je to čovjek”.

Belac, policajac,
u srednjim godinama,
čuvar američkih vrednosti,
zagrli dečaka, tako ga iskreno zagrli – udavi ga.

A imao je samo 13 godina,
a imao je nežan crni vrat,
crn i tanak.

Isti takav vrat ima i predsednik Obama
koji na vest o smrti crnog dečaka
čuje i vest o crnim nemirima
pa hitro oblači belu košulju
i veže crnu kravatu,

jer izlazi pred kamere i poziva naciju
na mir i toleranciju.