Biva knjiga, iznimno su rijetke, obično debelih velikih romana, koji se čitaju danima, ponekad tjednima, čijem kraju kada se primaknemo osjećamo potrebu da učinimo nešto. Da obučemo čistu bijelu košulju, prije nego što izađemo s knjigom u grad, sjednemo u kavanicu preko puta posla, i dočitamo posljednjih nekoliko stranica. Bijela košulja izraz je poštovanja i žalosti. Poštovanje je knjizi, a žalost životu. Bila je to knjiga koja se samo jednom može pročitati prvi put. I knjiga nakon koje se čitatelju učini kako takvih više nema, niti će ih ikada biti.

Roman naslova “Kafamda Bir Tuhaflik” u Istanbulu je objavljen 9. prosinca 2014. Usporedo s pripremom za tisak, rukopis je na srpski jezik prevodila Mirjana Marinković, po narudžbi beogradske Geopoetike, stalnoga Pamukovog izdavača. Krajem svibnja prijevod je objavljen pod naslovom “Čudan osećaj u meni”. To je prvi prijevod u svijetu nove knjige Orhana Pamuka. Prevoditeljica je svoj posao i kreaciju izvela na uzoran način. Njene rečenice lijepe su i tačne, pomno stilizirane u duhu naših jezika, a vjerne Pamukovom stilu. Leksik je izraženo okcidentaliziran, izbjegnuti su turcizmi, čak i oni koji su suživljeni i stopljeni sa srpskim (i hrvatskim) jezikom, pa je tako efendija (uglavnom) postao gospodin, a dženaza je (dosljedno) sahrana. Ali kako je i to učinjeno sa znanjem, mjerom i prevoditeljičinim književnim darom, ovom čitatelju nije zasmetalo, premda mu je bliži pristup dvoje velikih Pamukovih hrvatskih prevoditelja, Ekrema Čauševića i Marte Andrić, koji turcizmima pristupaju s nekom bosanskom mjerom i sa sviješću o višestoljetnoj integraciji islama i turskoga jezika unutar hrvatske kulture. (Uzgred, nije vjerojatno da će se uskoro – u sljedećih godinu ili dvije – pojaviti hrvatski prijevod Pamukova romana. Razlog je dvojak: nitko u Hrvatskoj, osim Frakture, nije u stanju prirediti i objaviti ovako zahtjevnu knjigu; raniji Pamukov hrvatski izdavač nekorektno se ponio prema Ekremu Čauševiću i Marti Andrić, i ne može se očekivati da bi se ijedno od njih dvoje poduhvatio ovakvog posla.)

Mevlut Karataš ulični je prodavač boze. Prije je prodavao kiselo mlijeko, ali se razvila prehrambena industrija, pa su ljudi kiselo mlijeko počeli kupovati po dućanima i samoposlugama. U Istanbul se doselio s ocem. Bilo je to 1969, godine kada je polazio u gimnaziju. Na pustome placu, u jednom od sirotinjskih predgrađa, ogradili su komad zemlje i podigli potleušicu. Papire su sredili preko veze.

Mevlutov život teče u dva toka: danju on živi, ide u školu, uči, druži se i radi kao i svi drugi ljudi; predvečer i noću obilazi stambolske mahale i prodaje bozu. Dnevni i noćni tok ustvari su dva života, dva Mevlutova antropološka oblika.

Na jedan jedini pogled zaljubljuje se u lijepu Semihu. Mjesecima joj i godinama piše pisma i šalje ih preko posrednika. Kada stvar sazrije, i dođe mu vrijeme za ženidbu – koja, naravno, ne može biti izvedena po tradicionalnim principima, uz prosidbu djevojke, miraz i sve drugo, jer je Mevlut, naprosto, siromah čovjek – dogodi se zabuna ili, možda, prevara. Što je od toga, Mevlut će pouzdano znati nakon što mu prođe pola života. Elem, umjesto lijepe Semihe, kojoj je slao zaljubljena pisma, u naručje mu i u brak upada malo manje lijepa Rajiha.

U prvi mah on je razočaran, pomišlja na skandal, ali ga je strah što će ljudi reći. Ne prođe mnogo, dan, dva, deset, ili možda koji mjesec, kad Mevlut u Rajihi otkriva onu koje se nikad ne bi odrekao i nikad je ne bi zatajio. Ali svejedno mu nad glavom ostaje pitanje što se zapravo dogodilo, i kako je umjesto jedne oženio drugu sestru. I još važnije od toga: što bi bilo da je moglo drukčije biti? Bi li bio sretniji nego što jest.

To je onaj prvi, jednostavniji sloj Pamukova romana, koji, kao i svaka prava ljubavna priča, započinje vrlo obično, kao da i nije jedinstveni čovjekov život, nego je tisuću puta odživljena imitacija života, da bi se s vremenom razvio u veličanstvenu, i naravno tužnu ljubavnu priču, koju čitatelj nema prava prepričavati, tako da mu se može, ili ne mora, na riječ vjerovati da je malo takvih do sada pročitao ili u životu čuo.

Sljedeći, kompleksniji sloj, “Čudan osećaj u meni” karakterizira kao društveni ili društveno-politički roman o suvremenoj Turskoj. “Priča o životu bozadžije Mevluta Karataša, njegovim doživljajima, sanjarijama i prijateljima”, kako piše u prvom dijelu podnaslova, istovremeno je i “Slika istanbulskog života između 1969. i 2012. godine viđena očima mnogih lica”, kako stoji u drugom dijelu podnaslova. U vremenu o kojem Pamuk piše Turska se preobrazila iz Ataturkove republike u kojoj su vladali militantni sekularizam, žestoki nacionalizam i dugo tavorenje u preddemokratskom stanju, u neku vrstu prosvijećene islamističke demokrature, označene snažnim ekonomskim rastom, zapadnjačkim konzumerizmom, produhovljenom redukcijom osnovnih ljudskih prava, vjerom kao političkim programom i politikom kao vjerom. Iz vremena u kojem se nudilo mnoštvo rješenja, i sve je vrvilo od narodnih usrećitelja, u rasponu od ekstremne desnice do radikalne ljevice, koje je nadzirala vojska, organizirajući vojne udare kad god bi Ataturkov nacionalistički i proeuropski ideal došao u opasnost, Turska je zakoračila u vrijeme kada je jedino rješenje u vjeri i u autoritarnom predsjedniku kao zemaljskom posredniku nebeskih istina. Pamuk na čudnovat način uspijeva ispričati tu promjenu, pripovijedajući život jednoga čovjeka i mnoštva ljudi oko njega.

Treći sloj je povijesno-identitarni. Vrijeme preobražava Istanbul na neki opasan način. Nekad kompleksni, komplicirani i višeznačni grad biva sve jednostavniji i jednoznačniji. Briljantne su, i zapadnom čitatelju vrlo razumljive, one stranice na kojima opisuje valove etničkih čišćenja nekad snažne i moćne grčke zajednice. “Većina Grka je otišla u Grčku posle pohare i rušenja crkava i radnji, proterivanja sveštenika i silovanja žena od masa sa štapovima i zastavama u rukama 6. i 7. septembra 1955. godine za vreme spora između Grčke i Kipra. A i oni koji nisu tada otišli bili su prinuđeni da odlukom vlade 1964. godine za dvadeset četiri sata napuste svoje domove i zemlju.” To je, uglavnom, bio kraj. Njihovi dojučerašnji susjedi i prijatelji pravili su se da ništa ne vide, zaštićeni blagorodnim pripadanjem većinskoj naciji. Ali sve je, govori Pamuk, započelo ranije, dok je u Europi trajao rat: “Prvi udarac muslimanima s Bejoglua posle proglašenja Republike zadat je porezom na imovinu 1942. Vlada, koja je u Drugom svetskom ratu bila dobrano otvorena za nemački uticaj, razrezala je većini hrišćanskog stanovništva Tarlabašija previsoke poreze, te je muškarce Jermene, Grke, Asirce i Jevreje koji nisu uspeli da ih plate pohapsila i poslala u radne logore u Aškaleu.”

Život Mevlutove generacije protječe između sjećanja i programiranog zaborava, u dućanima koji su nekad bili grčki, na zemlji na kojoj neki Grk i danas drži tapiju, u kućama i stanovima koji su pripadali Grcima. Nove vlasti stalno ruše stare kuće, jer su ih gradili neki Grci, Jermeni, Židovi. Zemlju s koje su protjerivani ljudi, njihove nekad bogate kvartove, naseljavaju nevoljnici iz Anadolije, među njima Kurdi i aleviti – vrlo brojna raskolnička vjerska zajednica, progonjena od svih režima u Republici, uključujući i danas vladajuće islamiste – čiji životi i sudbine služe dovršetku etničkog čišćenja i zaokruženju ideala turskog nacionalizma, ali će se već u sljedećoj fazi i oni, premda su nekakvi muslimani, naći na udaru pravovjernika.

Povijesno-identitarni sloj Pamukova romana u svakom je pogledu razoran i politički subverzivan. Ovom je knjigom – mnogo više nego politički razglašenim romanom “Snijeg” – pisac udario u srce turskog ponosa, religijskog i nacionalnog. “Čudan osećaj u meni” ima gorku, ali ozdravljujuću funkciju društvene, civilizacijske i nacionalne samospoznaje. Knjiga je to koja će utjecati ne samo na one koji će je pročitati. Ugrađena u golemu građevinu žive turske kulture, rukom i dušom jednog od najvećih njenih graditelja, ona ne samo da preobražava turski identitet, nego pomaže da taj identitet poteče mimo Erdogana i njegova pokreta, koji vodi islamizaciji i sultanizaciji Republike.

Četvrti sloj romana je intimno-urbani. Tiče se imaginacije jednoga uličnog prodavača boze, ali se tiče i Istanbula niz čije se ulice razvija i raste njegova imaginacija. Negdje pred kraj romana, u jednoj skrivenoj rečenici (koju nema potrebe citirati), Istanbul prestaje biti zbiljski grad, nego se pretvara u Mevlutovu mentalnu mapu, u krvotok njegova mozga i duše, u mrežu njegovih misli. Grad kao imaginarij. To je ono mjesto u romanu kad ovom čitatelju zastaje dah, budući da je on, taj čitatelj, nekoliko dana ranije dovršio prvu knjigu svoga romana-plana grada, koji jedan drugi, od Istanbula vrlo različit grad, pokušava prikazati kao vlastitu mentalnu sliku. Ideja grada kao čovjekova mozga, njegove svijest, podsvijesti i nadsvijesti, nešto je što čitatelj dijeli s Orhanom Pamukom. Obojica smo se protiv vlastite volje već oprostili sa zemaljskom projekcijom svojih gradova, primorani da ih nanovo stvaramo, ili projiciramo, u nekom drugom obliku. Tu usporedba počinje i svršava.

Peti sloj romana rasprava je o odnosu tradicije i moderniteta, koju Pamuk vodi i u drugim svojim knjigama, u “Zovem se crvena”, “Istanbul”, “Muzej nevinosti”, koja je ovaj put savršeno stilizirana i uklopljena u tok i radnju priče. Hamit obilazi grad, zapijevajući bo-za, bo-za. Ljudi izlaze na prozore i balkone, zovu bozadžiju da se popne gore, pitaju ga je li boza kisela ili je slatka, i kupujući čašu, bokal ili bocu sivo-žutog napitka, načinjenog od kukuruznog brašna, kvasca i šećera (možda meda), ustvari kupuju nešto od svojih prenatalnih sjećanja, stare imperijalne slave, porodične povijesti… Kupuju tradiciju u njenom najopipljivijem i lako objašnjivom obliku. Oni su Turci i Stambolije zato što kupuju bozu i znaju što boza znači u njihovom trajanju kroz vrijeme i povijest.

Pritom, boza nije tako nedužna i čista metafora. Ona mora da odstoji i fermentira, da bi poprimila onu osvježavajuću reskost, zbog koje je ljudi i piju. Ta reskost je, zapravo – alkohol. U Osmanskoj Turskoj, kojom je upravljano po neortodoksno shvaćenim, životu prilagođenim, ali i dalje vrlo strogim i živototvornim islamskim načelima, boza je bila onaj dopušteni, legalni i prikriveni alkohol. Rakiju su Osmanlije pili potajice, ispod stola i iza vrata, otprilike onako kako današnji emancipirani svijet puši hašiš i marihuanu, i pili su je mnogo, toliko da su u naše jezike naselili riječ kojom to piće nazivamo. (Rakija je turcizam, ako niste razumjeli.) Ali javno i pred Bogom pila se boza.

U postmodernoj Turskoj, koja se, odbačena, iz Europe protjerana odlukama sekulariziranih briselskih križara, nanovo reislamizira, boza najednom postaje mogući problem. Naime, reislamizacija Turske neće se provoditi u skladu s osmanskim tradicijama, kao što nijedna retradicionalizacija i rekonzervativizacija nije povratak nečemu što je već bilo, nego je prihvaćanje mita i lažne slike o onome što je bilo. Reislamizacija Republike je, htjeli to Erdoganovi sljedbenici ili ne, bliža saudijskom nego sultanskom pogledu na svijet. A u Saudijskoj Arabiji bi se radi boze gubila glava.

Pamukovi junaci ne vode o toj stvari učene rasprave. Ali slute da se nešto događa i s bozom i s Turskom. Istanbul raste u nebo, modernizira se i pretvara u moderni velegrad, ali se, istovremeno, vraća u duboku i mračnu prošlost, uranja u vlastitu podsvijest i gubi svoj kosmopolitski karakter. Modernizacija je, paradoksalno, u suprotnosti s kosmopolitizmom. On je dio neke napuštene, zaboravljene i potisnute tradicije.

“Čudan osećaj u meni” nesumnjivi je vrhunac pripovjedne umjetnosti Orhana Pamuka. Najbolji i najveći njegov roman. Nije čest slučaj – zapravo to se nikad ili skoro nikad još nije dogodilo – da pisac nakon dobivanja Nobelove nagrade piše svoje najbolje romane. Obično je to nagrada za kraj, za grob, slavu i lijepu mirovinu. Tko je nagrađen, taj prestaje pisati ili piše memoare, vrši konačno pospremanje kuće, pospremanje groba. Pamuku se dogodilo nešto drugo: stekao je samopouzdanje – kojeg mu, istina, nije ni ranije nedostajalo – i napisao “Čudan osećaj u meni”, svoju najljepšu knjigu o Istanbulu.

Način njegova pripovijedanja savršeni je spoj tradicionalnog, linearnog toka, s izmjenjivanjem pripovjedačkih perspektiva. Osnovna priča, ona o Mevlutu Karatašu, teče u trećem licu i iz pozicije takozvanog sveznajućeg pripovjedača, kojemu je priča već ispričana i koji od početka zna kakav joj je kraj, što od čitatelja i ne krije. Ali ta je priča isprekidana ispovjednim fragmentima drugih likova, Mevlutovih prijatelja i poznanika, njegove žene, njegovih svastika i tazbine. Ti su dijelovi simulacija televizijskog ili filmskog intervjua, ali su u glavni tok romana uklopljeni na savršeno prirodan i samorazumljiv način. Pamuk virtuozno izmjenjuje i varira različite glasove i perspektive, ali tako da čitatelju ne otežava kretanje niz priču. Nisu to bravure koje bi same sebi bile svrha, ne pokazuje on nama što se sve može i kako se sve može pripovjedati – kao što je znao činiti u “Zovem se Crvena”, knjizi koja ga je proslavila i čija ceremonijalnost i umjetnost zasmeta i ponekom dobrom čitatelju, a impresionira ponekog rđavog – nego je baš sve u ovom romanu podređeno konačnom cilju da se u jednoj svijetloj tački, u fokusu romana, nađu jedan bozadžija, njegovo vrijeme i grad.

“Čudan osećaj u meni” kulturni je, a pomalo i životni događaj ljeta 2015. Naravno, za ovog čitatelja. Da u njemu, čitatelju, ima dobrote, sad bi se, po ovoj vrućini, otputio u Beograd, napunio bi prtljažnik primjercima Pamukova romana, i vratio se u Zagreb, da knjigu dijeli i poklanja onima koji će je znati pročitati. Ali nema u njemu dobrote, a ni vjere u pismenost ljudi među kojima živi. Nema, nažalost, takvih ni za pun gepek knjiga. A oni koji jesu pismeni, sami će u Beograd po knjigu. U Beograd ili u Superknjižaru, gdje će “Čudan osećaj u meni” sigurno stići.

Pročitanom romanu mjesto je negdje uz Andrićeve i Kadareove romane. To je Pamukovo stvarno društvo, njegova istinska književna domovina. Uz bosanskog (srpskog i jugoslavenskog), te uz albanskog pisca nalazi svoj prostor, široko polje razumijevanja i pripadanja, i ovaj veličanstveni Turčin. Zajednicu ne čine slava ni nagrade. Ne čini je ni jezik. Pa čak ni suvremeništvo. Zajednica je u priči koja može biti takva da u čašu boze stane čovječanstvo.

Rat je u mene usadio osjećanje ravnodušnosti
Prema svemu onom
čemu se normalan svijet iščuđava.

Ovdje, na Gamla Stanu, među besprijekorno
Povučenim arhitektonskim linijama, ta
Ravnodušnost postoji kao svijest o ruševinama.

I zaista, ne mogu se oprijeti davno stečenoj navici da
U svakoj formi vidim sliku njenog uništenja.

Neodvojivom mi se, tako, od doživljaja arhitekture prikazuje
Misao o njenom rušenju, koja, zapravo, hoće reći kako

Svakoj rušiteljskoj namjeri na putu stoji samo
Naivno uvjerenje arhitekte da je onoga trenutka
Kada dobije formu, njegova ideja konačna.

Ulica fra Ivana Frane Jukića

Jukićevom započinje uspon prema Koševskom brdu. Izvire iz Đure Đakovića ulice, uspinje se i prolazi brdom, poloveći ga na dva naoko jednaka dijela, pa se spušta u nizinu, sad već iza Sarajeva i prolazi pokraj Novoga groblja na Barama, te se završava na njegovu glavnom ulazu. Koševsko brdo grad je za sebe, izrastao na rubu Sarajeva, tamo gdje živi prelaze među mrtve, prirodno i očekivano, kao što se na akvarelu dvije udaljene boje pretapaju jedna u drugu.

Stotinama godina Jukićeva je bila dio šire prometnice, kojom se od Vogošće i Kobilje glave ulazilo u grad. Tim su putem trupe baruna Josipa Filipovića u ljeto 1878. najprije zaposjedale Sarajevo. Bio je to prirodni izlaz prema zapadu. Tim putem se dolazilo i odlazilo, sve dok se jednom zanavijek nije otišlo. (Prokleto neka je Sarajevo, ako nije zažalilo za onima koji su otišli. Anđeo neka ga čuva, za svakog koga je sačuvalo. Tako govori jedna nenapisana pjesma…)

Jukićeva se počela izgrađivati za vrijeme stare Jugoslavije. Ranije, Koševsko brdo bilo je brijeg šljivika i kržljavih vinograda, među kojima su rijetke nicale kuće, nalik onim ladanjskim, u kojima je, uglavnom, živio svijet koji bi da se kloni gradske vreve i čaršijskih zlih pogleda. Godine 1925. ulica je nazvana imenom hrvatskoga kralja Tomislava. Bila je to jedna od najdužih ulica u gradu, koja je započinjala pod Velikim parkom, tekla i razvijala se sve do Koševskog brda, i preko, do močvarnih ledina ispod Bara. Iako se o Tomislavu, kao ni o drugim našim srednjevjekovnim kraljevima, kneževima i banovima, ne zna skoro ništa, nema o njima čvrstih povijesnih činjenica, u kraljevstvu Karađorđevića Tomislav je stekao mitsku reputaciju jugoslavenskog ujedinitelja. Tisućgodišnjica njegove krunidbe na Duvanjskome polju obilježena je 1925. u cijeloj troplemenoj državi, o čemu i danas svjedoče kamene ploče na crkvama i drugim javnim građevinama širom Hrvatske, Bosne i Hercegovine, ali i Srbije. Kraljica Marija i kralj Aleksandar svojem su sinu drugorođencu nadjenuli ime po ovome hrvatskom kralju, da bi zatim po Tomislavu Karađorđeviću – a ne, kao što se obično misli, po legendarnome hrvatskom kralju – Duvno te iste 1925. prozvano Tomislavgradom, tojest Tomislav-Gradom.

Ulica kralja Tomislava opstat će, manjim svojim dijelom, sve do kraja našega doba, kao jedan od simbolički najupečatljivijih znakova da je Sarajevo grad i Hrvata. Ali kada se 1966. po preranoj smrti narodnoga heroja, političara i državnika Hasana Brkića koševski komad Ulice kralja Tomislava bude nazivao po njemu, dionice prema Koševskom brdu i Barama ostale su praktično bezimene, pošto ne bi imalo smisla da Ulica kralja Tomislava teče u diskontinuitetu, prekinuta Ulicom Hasana Brkića.

Tada je Alija Bejtić, direktor Zavoda za zaštitu spomenika kulture grada Sarajeva, iznio prijedlog, i pismeno ga obrazložio, da se dionica koja vodi preko Koševskog brda nazove Jukićevim imenom. Bejtić, čije se ime u ovome planu grada i romanu često spominje, bio je diskretan čovjek. Nerado je govorio u prvom licu, nije se smatrao ni za što zaslužnim, a u knjizi Ulice i trgovi Sarajeva ističe sebe samo na jednom mjestu. Onda kada naglašava da je lično zatražio i izmolio ulicu koja će ponijeti ime fra Ivana Frane Jukića, nakon što je – kako je već ispričano, 1948. bivša Jukićeva, ili u rogobatnom sarajevskom govoru Fra Jukićeva, postala Ulica Daniela Ozme.

Jukićevom se subotom odlazilo u posjete priji Lisinici. Prija Lisinica bila je majka Draganove žene Viole. Naočita, dobrodržeća bosanska žena, otresita i prilično lajava, bila je udata za Viktora Lissea, kojega su svi zvali dedo Lisse. Dobrodušan, sitan starčić, sijede glave, promukla glasa, željezničarskih brčića, lakonog i nagodan bio je sušta suprotnost priji Lisinici. Nije bio od velike priče, nije sudjelovao u ogovaranjima, a s rukama je sve znao. I popraviti, i napraviti, i izmisliti. Proljeća i ljeta provodili su u vikendici u Gracu, gdje bi dedo Lisse slikao svoje morske pejzaže. Lijepe, manirističke sličice na lesonit pločama – slikarsko platno uvijek je bilo preskupo i nepraktično – prva su slikarska djela kojih su se moje oči nagledale po zidovima naše kuće u Drveniku. Je li dedo Lisse bio umjetnik? Vjerojatno nije. Ali prve rane pojmove o umjetnosti stekao sam s njegovih slika. Negdje u dubini duše, tamo gdje svaka stvar nalazi svoje prvo i najistinitije ime, jedna povijest slikarstva počinje i završava uljima na lesonitu Viktora Lissea. Volio bih da imam jednu od tih sličica, i da je svakoga jutra gledam.

Njihov je brak bio karakterističan spoj kuferaških i bosanskih naravi. On je bio plitkih korijena, lokvanj što će ga voda odnijeti i na drugi kraj svijeta, a da on to i ne osjeti, dok je ona bila duboko ukorijenjena, tvrdoglava i svoja, uvijek pripravna da se obračuna sa svijetom koji ne bi bio po njezinoj volji i kalupu. Prija Lisinica na Nonin je užas obožavala plastično cvijeće, a mrska joj je bila i svaka ideja o prolaznosti. Kao što je ona imala da bude vječna, tako vječno treba biti i sve što je okružuje. Vrt iza porodične kuće na Koševskom brdu, smokva pred kućom u Gracu, maćuhice i plastično cvijeće u kućnim prozorima i na grobovima. Kada bismo je osamdesetih obilazili na Barama na njezinoj grobnoj ploči nalazili bi plastičnu vazu, a u njoj buket plastičnih ruža.

Uz Violu, koja se udala za mog ujaka Dragana, imali su i starijeg sina Roberta. Kao napredni sarajevski srednjoškolac Robert je 1943. zaglavio u Jasenovcu. Tko zna kako, ali uspjeli su ga nakon skoro godinu dana izvući iz logora. Bio je jedan od onih ljudi, kakvih je među bivšim logorašima i najviše, koje logor zanavijek obilježi. Nježan kao paučak, nije podnosio viku i buku, sklanjao se od svakog preglasnog veselja. U izrazu lica, u pokretu ruke, u grimasi i gesti nosio je Jasenovac.

Oženio je Milijanu, dragu, izrazito neurotičnu ženu odnekle iz Srbije, koju su dodatno izluđivale kojekakve životne okolnosti, i nije mu mogla pomoći da izađe iz svoga unutarnjeg logora. Imali su dvije kćeri, koje sam smatrao rodicama, premda nismo bili krvni rod.

U posjete kod prije Lisinice odlazilo se pješke ili autobusom. Autobus je stajao u dnu Kralja Tomislava ulice, u hladu visokih topola, ispred dva novinska kioska. Istim autobusom išlo se i na groblje. Bili su to mali izleti izvan Sarajeva. Koševsko brdo bilo je izdvojeno, a Lisseova kuća izvana je i iznutra djelovala kao da je u nekom drugom gradu. Takav je bio i njihov vrt, gust i zelen. Razlika se osjetila i u riječi: sve drugo bile su bašče, samo je kod prije Lisinice bio vrt.

Lijepo je bilo ići pješice. Poprijeko kroz mahalu, preko turskih i austrijskih uličica, pa do benzinske pumpe kod staroga groblja, a onda pokraj starih ciglana, gdje je u žutoj glini i ilovači zijevnula ogromna rupa, iz koje će izniknuti još jedno novo naselje. Pred mojim se očima preobražavao svijet. Svaki put kada bismo naišli zatekli bismo drukčiji prizor. Brdo se rastvaralo kao raskopana rođendanska torta, a ja sam prvi, možda i posljednji put, vidio sve boje zemlje. Od svijetložute i narančaste, do sive i zelenkasto-smeđe boje željezih ruda, prelijevala se sarajevska glina, od koje su se stoljećima mijesili ćerpiči od kojih je sagrađeno pola Sarajeva. Bio sam uzbuđen pred tom zemljanom raskoši, htio sam je rukama grabiti, onako masnu i mekanu, ilovaču koja se razvlači kao žvakaća guma guma. Htio sam se veseliti zemlji, ali Nona to nije shvaćala. Glina ko glina, u njoj ona nije vidjela čudo. Niti je za nju bilo čuda u brdu koje se runilo, rušilo i nestajalo, kao da ga proždiru kolonije gladnih bagera, što se razmnožavaju poput glodavaca pred kugu, i zajedno s ovim brdom progutat će sav zemljani svijet. Ostat će samo kamen, željezo, asfalt i papir. Stare novine koje će noću plašiti pse i mačke lutalice.

Nakon te duge hodnje do Koševskog brda, pokraj Ciglana koje su nestajale i nastajale, bio sam tako uzbuđen da sam noću vikao. Nadigla bi se cijela kuća, budili bi me iz moga strašnog sna, kojeg se nikad ne bih sjećao, i koji, možda, i nije bio tako strašan. Možda je bio san velikih otkrića, nepodnošljivog oduševljenja svim bojama gline, njezinom blizinom i nedodirljivošću. U tu će zemlju nekoliko kilometara dalje, u tu istu zelenkasno-smežu, žutu i narančastu ilovaču leći Nona, uz Noneta koji u nju leže davno, a iznad njega će, u plitki kop, i majka, i naš će grob tako biti tričetvrt napunjen, kad u Sarajevu više ne bude nikoga, i kad Sarajeva više ne bude bilo za nas. Ali to je još daleka budućnost, do koje vodi niz transformacija, mijena i ljudskih preobražaja, izazvanih razočarenjima, onim običnim i onim ratnim apokaliptičnim, ali ničega dijete još nije svjesno dok tako usred noći uzbuđeno urla svoj san o Ciglanama.

Kod prije Lisinice išlo se sve dok, jedno za drugim, nisu oboje umrli. Nakon njih umrla je i Nona, pa na Koševsko brdo više nisam imao s kim ni ići. Mislim da više nikad nisam prohodao Jukićevom. Prošao bih autom, pogledao prema Lisseovoj kući, ona je i dalje stajala, kao što kuće obično i stoje nakon što nestane ljudi koji su ih gradili, pružali im smisao, nadijevali imena…

Preko Lisseovih saznao sam, kao mali dječak, za mitskog junaka s Koševskog brda. Dva-triput sam ga vidio iz daljine. I uplašio se. Ali to je već vrijeme kajanja, i sumraka priče koja će upravo nastupiti.

Evo njenog početka:

U Jukićevoj, na broju 77 stanuje Orest Emiljevič Keler, sin konjičkog pukovnika ruske carske vojske Emila Eduardoviča Kelera. Orest Keler, kojega susjedi zovu Risto ili Risto Rus, u Gracu je studirao je tehniku. Ne zna se je li studij priveo kraju, ali ni ti je ikad igdje radio, niti se predstavljao kao inženjer. Živio je od nekakvog nasljedstva – pričalo se da je pukovnik Keler sa sobom iz Odese tisuću zlatnika, pojedinačno ušivenih u postavu oficirskog šinjela, ali to, vjerojatno nije istina. Priča o nasljedstvu u zbilji je mnogo jednostavnija, prostija i banalnija. Znaju to odvjetnici i sudske zapisničarke.

Risto Rus živio je skromno, na rubu samoodabranog siromaštva, ali sretno i zadovoljno. U radu je ropstvo. Rad ponižava čovjeka. Bogatstvo u životu nešto vrijedi samo ako je stečeno u besposlici. Više vrijedi moje siromaštvo nego sav čar bankara Ace Poljanića, koji se ubi od posla. Tako je govorio kao tridesetogodišnjak, u Sarajevu 1925. Tako je govorio i dvadeset godina kasnije, 1945. kada su partizani uhapsili bankara Poljanića i oduzeli mu svo njegovo mukom i radom stečeno bogatstvo.

Svakodnevna radost Riste Rusa, koju nikada ne bi pomutile brige zbog onoga što mu se odvija u duši, ili zbog nečega što se okolo događa, zasnivala se na nečemu što mu je prorekla Ciganka u Odesi.

Tu priču znali su svi na Koševskom brdu, jer ju je Orest Emiljevič Keler toliko puta ponovio. Vjerovao je u priču, pa je i druge htio navesti da u nju vjeruju, e ne bi li na taj način priča postala sigurnija, a proročanstvo sigurnije.

Pretposljednjeg dana u domovini, prije nego što će sutradan isploviti njihov brod, pukovnik Keler poveo je sina u krčmu Amsterdam, u kojoj su se tih dana nalazili, opijali se i opraštali oficiri carske vojske. Bila je to večer u kojoj će konjički pukovnik Emil Eduardovič Keler, mlađi brat slavnoga generala Fjodora Eduardoviča Kelera, častiti sve koji se u krčmi zateknu. Više se nikada neće vidjeti, pa da pamte jedni druge.

Svakome tko je imao hrabrosti da se suoči sa svojom sudbinom, Ciganka je proricala budućnost. I to je bilo na račun pukovnika Kelera. Na kraju večeri ponudila je da njemu i njegovu sinu besplatno iščita dlan. Pukovnik se preznojio od straha, ali nije ustuknuo. Ono što mu je rekla nije bilo dobro: umrijet će za dvije godine, prvoga dana ljeta, u jednoj ne baš dalekoj zemlji. Sin se neće ženiti, živjet će u sreći i veselju, i umrijeti s navršenih šezdeset i sedam, iznenada, od iste bolesti kao i otac.

Nije mu bio obećan dug život, ali, ipak, pred njim su bile četrdeset i tri duge godine, tako da se nije zabrinuo. Međutim, kada je 23. lipnja 1921. tačno onoga dana u koji je Ciganka to najavila, iznenada i nenajavljeno umro otac – našao ga je u vrtu, mrtvog u fotelji od šiblja, sa slamnatim šeširom natučenim na čelo, nasmiješenog lica – pred Orestom Emiljevičem Kelerom život se rastvorio kao veliko, čisto i bezbrižno dječje obećanje. Znao je kada će, kako i od čega umrijeti, i bio je sretan. Izračunao je koliko mu treba novca, rasporedio je po godinama naslijeđeno blago, i živio kao najsretniji čovjek u Sarajevu.

Noć pred smrt, 23. lipnja 1962. proveo je u gostioni Majevica, cijele noći časteći sve poznate i nepoznate. Objavio je kako ga treba sahraniti, i što da mu piše na grobnoj ploči, koju je godinama ranije sagradio kod svetoga Marka, na Koševu, malo iza kapelice Vidovdanskih junaka. Smrti se nije plašio, jer je u tako proreknutom životu i smrt bila samo nastavak jednoga lijepog života bez briga. Svačega se nagledao Risto Rus, i ljudske patnje, i nesreće, i smrti. Vidio je, s proljeća 1945. obješene na Marijin dvoru. Vidio je, zatim, kako oznaši odvode ljude, i ne vraćaju ih. Sve je on vidio i znao. I bilo mu je žao. Ali nekako se ništa od svega toga nije ticalo njegove kože. Njegova zapisana smrt stizala je sutra.

Svitalo je kad je sjeo u fotelju namještenu pred kućom, nabio šešir do nosa i onako pijan zaspao. Probudilo ga je sunce kada je onako dušmanski upeklo po Sarajevu. Ostao je da čeka, ali nije umro. Ostao je živ do kraja dana, a onda i sljedećih dvadeset i pet godina. Nastupalo je vrijeme kajanja, beznađa i sirotinje. Ranije nije osjećao glad, ali sad je bio gladan. Komšiluk u Jukićevoj gledao je u njemu ludu. Po tijelu su mu se otvarale žive rane. Nadaleko je zaudarao, ali smrt ga nije htjela. Na kraju su ga, dobrotom nekog iz Crvenog križa, smjestili u starački dom. Ni tamo nije bio ništa sretniji. Risti Rusu bilo je suđeno da otpati svaku minutu svojih životnih radosti, koje su nevino sjale sve do 23. lipnja 1962.

Dugo sam mislio da je priča o Orestu Emiljeviču Keleru, Risti Rusu s Koševskog brda, barem dijelom izmišljena, sve dok u beogradskim Večernjim novostima od 19. veljače 2010. nisam naišao na priču o konjičkom general lajtantu Fjodoru Eduardoviču Keleru. Ako je istinit Orestov stric, istinito je i sve drugo.

 1. Vjerujem da se ovo desilo svakome ko prevodi: bar trideset puta si otvorio rječnik da nađeš ovu ili onu riječ, ali ga moraš i trideset prvi put otvoriti, jer nisi siguran šta znači. Protiv ove bolesti, ako je bolest,  borim se na razne načine, a evo jedan.

Pravim knjigu prevoda Petnaest ruskih pjesnikinja, čitam pjesmu Marije Petrovih, i popizdim što sam, ko zna koji put, prisljen otvoriti Poljančev rječnik da nađem riječ “tošno”(bezl u pred komú: emú t. muka mu je, zlo mu je, povraća mu se; mne stálo t. smučilo mi se; + inf fig gadno, odvratno: t. smotrét’ odvratno je gledati).

Aha, znam šta ću. Tošno, to je Todor Dutina, zvani Tošo, prvo šef paljanske SRNE, pa Dabićev ambasador u Rusiji, pa beha ambasador pri UN u Švici, pa pokojnik i vlasnik trebinjskog hotela Leotar, skupa sa vladikom Atanasijem. Treba li uopće reći da mi se povraćalo ne samo od onog što je Tošo radio i govorio, nego čak i kad gledam fotografiju tog upicanjenog nesoja. Nema više šanse da zaboravim šta znači riječ “tošno” 

2.U istoj pjesmi naiđem na riječ “učastok” (zemljište, teren, parcela) i opet moram provjeriti šta znači. Aha, znam šta ću: to je Kilibarda, montenegrinjski folklorist zaljubljen u riječ “teren“.

Kad se u pjesmi Zidanja Skadra mlada Gojkovica “prođe srama i zazora” i stane moliti “gospodara svoga” da “prati” (pošalje poruku) njenoj bogatoj majci “nek ti kupi roba il’ robinju, / te zidajte kuli u temelja. / To se moli al joj ne pomaže” – ovim stihovima je, veli Novak Kilibarda, “istaknut i stav pjesnika prema blagu kao mrtvoj robi na terenu sudbine”. Hihihihihi, hehehehehe, hahahaha, hohohoho, huhuhuhu!

Možda u vama izaziva mučninu banalnost ovakvih tvrdnju? U meni uopće ne, jer sam na ovakve bisere oguglao, a iz učenjaka Kilibarde banalnosti pršte kao pljeva iz vršalice: smatra se zaduženim za umnožavanje banalnosti, ubijeđen da u nauci o književnosti banalnosti nikad nije dosta, prezime Kilibarda je zapravo mjerna jedinica za banalnost, a tvrdnja da je u maločas citiranim stihovima “istaknut stav pjesnika prema blagu kao mrtvoj robi na terenu sudbine” teška je oko dvije i po kilobarde.

Ali od trivijalnosti njegovih tvrdnji često je gori način kako su kazane. Ovaj bivši član SK koji, kao na konferenciji, kaže “istaknut je stav“, morao je bliže odrediti “teren sudbine”: nije svejedno je li močvaran ili pjeskovit, ravničarski ili brdski, i ima li tu terenaca zaduženih za diverzije u neprijateljskoj pozadini.

Kilibarda, rekoh, voli riječ “teren”. U njega usmeni pričalac raspolaže “pomagalima što mu služe na terenu saradnje sa slušaocima”: Ne u saradnji već na terenu saradnje. Nevjesta iz albanske epske pjesme “odmah prelazi na teren majke”, što će ponoviti u tekstu o Hasanaginici: pjesnik je “patnju Hasanagince žene pomjerio na teren tragične majke”. Jednome kritičaru zamjera što nije “proširio teren svoje opreznosti i na pjesme iz rukopisa Avrama Miletića”. Kilibarda ne zna elementarne stvari iz folkloristike, stoga sebe smatra “esejistom”, to jest slobodnim strijelcem, i vjeruje: kad bi zamjerio kritičaru što se nije odnosio opreznije prema pjesmama iz Miletićeva rukopisa, to ne bi bilo dovoljno književno rečeno pa poseže za metaforom ”teren opreznosti” od koje čeljadetu s iole ukusa bude TOŠNO.

Ali slika “blaga kao mrtve robe na terenu sudbine” za tri koplja nadmašuje uobičajenu razinu jezičke i stilske bijede u Kilibardinoj nauci, jer zašto “mrtvoj”, a ne “bezvrijednoj” robi? I ne može biti “mrtva” roba već kapital u nju uložen. I zašto “blago” proglašava “robom”, kakva je ovo naglavce okrenuta trgovina? Zar se za “blago” ne kupuju i “roba” i “robovi”? Po Kilibardi, blagom se ne kupuje ništa, blago se prodaje, kao svaka roba, no čim kročiš na “teren sudbine”, ta roba biva “mrtva”, ali zašto baš na terenu sudbine? Da li “roba” provjereno gubi tekmu na tom terenu, jer nije domaći, ili se radi o terenu travnatom kao vimbldonski, a “robi” više odgovaraju tereni sa čvrstom podlogom? Terenac Kilibarda često izaziva divljenje kao genije za silovanje jezika: svaki čas iznenadi nečim novim, otkriva ranije nepoznate tehnike silovanja.

Kilibarda obožava riječ “teren”, zato veli i da se krivošijska tužilica, kad nariče za bratom, “spušta na teren sestre”, a čime se spušta, padobranom ili Amfilohijevim zrakomlatom, ne znamo pouzdano, ali znamo da se ova tužilica, kad brata oplakuje kao sestra, nikamo nije spustila već se digla do najviše poezije koju usmeno pjesništvo na našem jeziku nudi. Evo odlomak:

Gusta kosa, kao rosa,
_________žarko sunce!
Niz ramena raspletena,
_________ sveta maglo!
Očešljana, rašćetana,
_________ naš sjedino!  

 Kosa i rosa ovdje se ne porede zato što su slične već postaju slične zato što se u pjesmi porede, rekao bi Jan Mukažovski. Poredbu pojačava unutrašnja rima kosa-rosa: sličnost zvuka ne može da ne zbliži i značenje riječi – na tom zakonu temelji se učinak rime. Poredbama i metaforama: rosa, žarko sunce, magla, ćetanje – tužilica lik svog brata upisuje u prirodu da bi ga sebi i drugim kraticom objasnila, a pri tom uspijeva da nagovijesti i nešto o čovjeku uopšte.

Rosa je sušta ljepota, ali kratkovjeka, stoga je i kosa, njena ljepota, prolazna kao rosa: ova zajednička osobina rezultat je smjelog sprezanja nesličnih stvari. U svijetu gdje su pogibije bile svakodnevne, ali, boga mi, i u svijetu kakav je oduvijek, ljepota kose iščezava brzo kao rosa, a ovu sugestiju osnažuje i metafora “žarko sunce“ koja kazuje šta je pokojnik bio za tužilicu, za familiju, ali, pošto se unutar uspjelog stiha sve riječi uzajamno podupiru, jedna drugoj umnožavaju značenja, pridjev “žarki” (kao dio jednačine kosa–rosa–sunce) dobija dodatni smisao: “žarkost“ sunca djeluje kao obrazloženje zašto je ”kosa“ iščezla kao “rosa“: ljudskost u popu gorjela je prejako. 

Potom se kosa jednači sa “svetom maglom”, što je genijalna slika velike sugestivnosti: kao da je “rosa“ iz prethodnog stiha, pod tim “žarkim suncem”, isparila i prešla u “maglu”! “Rosa”, “žarko sunce” “magla” i “rašćetan! čvrst su lanac metafora, pravljen tako suptilno da zapanjuje finoća tužiličinog osjećanja za poetske mogućnosti riječi.

 Kosa je “rašćetana” i sijeda: otkriće proljeća u jesenjoj sjedini potez je velikog pjesnika. Cvjetanje i svenuće ukrštaju se u neizbrisivoj slici čovjeka čija je izuzetnost prkosila zakonima prirode, svejedno što “rašćetana” kosa ima porijeklo u narodnom govoru: pop je “probeharao”, kako narod kaže kad čovjek počne da sijedi. Kao da je pop Marko, sve dublje ulazeći u svoju fizičku jesen, bio sve bliži svom ljudskom proljeću.

Evo još jedan odlomak: 

Srpske majke ocrnili,
_______________nama crno!
Zlo bilježje, svud mramorje,
_______________aoh, pope!
Međom kolac, grob u dolac,
________________vitezovah!
Suze rone, prsi biju,
________________ostrižene;
Kako, Bože! trpjet’ možeš?
_______________volja tvoja!

Evo šta Kilibarda kaže o ovim stihovima: “Ova Krivošijanka, na način drevnih pjesnika, opominje opštu silu u čijoj su vlasti svi vaseljenski i zemni prostori: ‘Kako, bože, trpjet može / volja tvoja!’ Taman kad je pjesnikinja ponijela misao u oblast etičkog smisla vrhovne sile koja sve objedinjuje, i kad se povjeruje da je građevini stavljen završni friz, tužilica svu raniju priču i njen filozofski zaključak pretvara u osnovu za razvijanje mitološke slike kojom će oformiti objektivnu ideju djela i poistovjetiti je sa subjektivnom idejom”. 

Kad je ovo prdunjao, Kilibarda je bio član SK, pa je Boga lišio prava na veliko slovo, a zatim falsificirao cio stih: vezao glagol “trpjeti“ i imenicu “volja” i time ubio sve nagovještaje koji ovaj stih čine velikim. U originalu, stih je prvo uzvičan, pa upitan, pa uzvičan: ženski glas prolazi kroz tri modulacije, što govori o snazi i bogatstvu emocije. Kako Bog može trpjeti majke u crnom, ostrižene za poginulima, koje plaču bijući se u prsi, a oko njih mramorje, grobovi vitezova u docima, koci (sa glavama!?) po granici – kako sve to, Bože, možeš trpjeti? Bog bi morao biti ganut prizorom koji zrcali vjekovnu nesreću, jer sve ovo traje “od Lazara”, a ipak ostaje neganut.

Pripjev »volja tvoja» sintaksički je osamostaljen i može čitati na tri načina, što stihu daje veliku dubinu:

1) Kako možeš trpjeti kršenje volje tvoje? Kako sve to trpiš ti i volja tvoja? Uzvik je izraz nerazumijevanja božjeg ravnodušja.     

2) Ne samo da sve ovo možeš “trpjet’” nego je takva tvoja volja, tako ti hoćeš! Uzvik je optužba koja raskriva dubinu sestrinskog bola, raspamećenost bolom.

 3) Takva je, eto, ta (neshvatljiva) božja volja. Ljudski um je nejak da je pojmi, a užasi koji nam se zbivaju užasi možda su dio višnjeg, nedokučnog plana? “Volja tvoja” zvuči kao odlomak molitve “neka bude volja tvoja”, čuješ skrušeno prihvatanje od Boga pisane sudbine: šta se može, takva je tvoja volja!

Zato je ovaj stih veliki. Za veliku poeziju ovaj prdonja iz Banjana ostao je gluv kao uvijek, a u svim pokušajima da nešto kaže o ovoj tužbalici ispao je mutavac. Njegove “analize” ili ubijaju ili promašuju poeziju. I šta bi mogao reći o stihu u kojem bruji ponorna dubina ženske duše, ženske Crne Gore o kojoj su do Kilibarde doprle samo glasine? U tom stihu su sliveni nerazumijevanje Boga koji ne interveniše, a morao bi, pobuna protiv Boga, protiv krvavog zemaljskog poretka koji je izraz božje volje, i skrušeno prihvatanje udesa od Boga poslanog. “Dotjerujući” ga, Kilibarda ga je uništio. On je ka Kosovka djevojka: da se jadan za zelen bor vati, i on bi se zelen osušio!

3. Sad znate zašto neću zaboraviti značenje ruske riječi “učastok”, ali moram dodati: kad se Kilibarda iz terenca preobrazio u kartografa, na njegovu inicijativu 1992. sazvana je Podgorička skupština koja je potpis Momira Bulatovića, stavljen na Karingtonov predlog o mirnom razdruživanju jugoslovenskih republika, proglasila nevažećim, što će dati “legitimitet” Slobinim osvajačkim pohodima na “secesionističke” republike. Za tu skupštinu Kilibarda je, rečeno njegovski, spljevao pljesmu pod naslovom Stara priča  čijeg sam se odlomka sjetio jutros:

Te antiratnjake što se prave mudri –
Udri!
O razilasku mirnome ko žglavi –
Mlavi!
Ko Slobodanovoj protivi se volji –
Kolji!
Ko u pradjedovskoj ne ostade vjeri –
Deri!

Genijalni stihovi.

Ljiljani i Boži

*

Poljubili su se
zagrljaj prisan dugo je trajao
i suze su bile
naravno

Potom su oni sjeli u auto
za kojim su oni srdačno mahali
a njihove su se ruke
kroz prozore širile
tako da se njima činilo
kako na njihovu autu
krila anđela izrastaju

Da njih vide
oni su danas doputovali
jer mjesecima se nisu susreli
pa su pijuckali
i nazdravljali nespretno
dok su razdragano razgovarali
a vedri se smijeh o zidove kršio
i kroz osunčana okna
ulicom zvonio

Uz trpezu, za ručkom
oni su kazali:
velika je šteta, zaista
što bliže ne živimo
a oni su se
s tugom u glasu
složili

Onda su oni smatrali
da bi bilo posve lako
putovanje organizirati:
u Travnik recimo
gdje oni nisu išli
na Siciliju
gdje oni nisu nikada
ili u grad dalmatinski
što da ne
gdje oni često borave
kako bi eho
glasova gusarskih i pjesničkih
što se
na noćnome moru razliješe
zajedno slušali

te su se
i oni i oni planiranju pomnome
odmah posvetili:
datumi i detalji ostali
već su na papir bili stavljeni
pa je radost uslijedila
ruke su na potvrdu pružene
i čaše su, dabome
u to ime kucnule

Zatim su oni sjetno kazali:
i lani smo se ovako
u teške dane vidjeli
a oni su o tegobama govorili
i o bolestima koje su ih
snašle u međuvremenu
a oni su o bolestima
i tegobama što su njih spopale
i o tome šta su ljekari
i vidovnjaci kazali

Pa su onda
oni njima i oni njima
savjete davali
i pouzdana rješenja
u tančine izlagali
jer ljekari
kao ni drugi ljudi
ništa ne znaju
a – kao što prijateljima
mogu prijatelji
niko nikome
pomoći ne može

I vidimo se opet uskoro
dogovorit ćemo nešto svakako
oni njima i oni njima
kazali su na odlasku

A potom su jedno drugome
ona i on u autu
a on i ona u kafeu
u koji su se vratili
priznavali kako je čudo istinsko
što su se danas grlili

Čista sreća
proviđenje
gotovo san
kako se i prethodnog ljeta dogodilo
kad su se
oni njima i oni njima radovali
jer su
kao i sada
i oni i oni strahovali
da su se posljednji puta vidjeli

jer su i oni i oni bolesni
jer, uostalom, možda će
i teškog rata opet da bude

a granice se
i oni i oni znali su
ni u smrti ni u ludilu
prelaziti ne mogu

(18.7.2015.)

Predgovor za roman Terazije, Boška Tokina, izdanje  Knjižarnice Zlatno runo iz Beograda, 2015. godine

*

“Varoši imaju istu sudbinu koju imaju i ljudi.” Sa tom rečenicom otvara se roman Terazije, Boška Tokina, objavljen u Izdavačkoj knjižarnici Gece Kona 1932. godine, a čija se radnja dešava deset godina ranije. Katastrofa Prvog svetskog rata tek što beše prošla. Beograd se ubrzano oslobađa šinjela kasabe. Iz dana u dan pretvara se u modernu evropsku varoš.

“Ova varoš na ušću Save u Dunav, ova varoš na ‘svetskom drumu’, izdržala je i poslednje udarce. I – poslednji sukob Istoka i Zapada. Bura je prošla, oblaci su se razišli. Nad Beogradom sija sunce. A gore visoko leti novi soko. Aeroplan.”

Tako piše Boško Tokin između dva svetska rata. Međutim, novi sukobi Istoka i Zapada na svetskom drumu tek će uslediti. Krajem dvadesetog stoleća na beogradskom nebu opet će se pojaviti aeroplani, i po treći put u istom veku zasuti grad bombama. Nebo nad Beogradom javlja se na početku i na kraju romana Terazije. To je isto ono nebo sa plavim krugom i zvezdom u njemu, motiv Miloša Crnjanskog, koji je neko vreme sa Tokinom delio školsku klupu u pijarističkoj gimnaziji u Temišvaru. Njemu će Tokin posvetiti roman Terazije.

Ali, krenimo redom.

Boško Tokin pripada onom segmentu srpske književnosti, koji je Gojko Tešić označio sintagmom utuljena baština. To je grupa skrajnutih pisaca koji su posle Drugog svetskog rata odlukom komunističkih vlasti izmešteni na marginu, u zaborav. Trebalo je da prođe nekoliko decenija, pa da te “sumnjive” pisce srpske avangarde između dva rata krenu ponovo da objavljuju.

Tokin je rođen 1894. godine, u Čakovu, rumunskom delu Banata, a školovao se u Vršcu i Temišvaru. Nakon mature dolazi u Zemun. Druži se sa Stanislavom Vinaverom i Tinom Ujevićem. U Beogradu započinje novinarsku karijeru. Piše tekstove o pozorištu, literaturi, filmu. Začetnik je filmske kritike u Srbiji. U Prvom svetskom ratu bio je dobrovoljac. Prelazi Albaniju za zaštitnim bataljonom Vrhovne komande. Neko vreme boravi u Parizu i sarađuje sa francuskim časopisima. Vraća se u Srbiju 1920. godine. Prevodi knjige sa francuskog, mađarskog i bugarskog jezika. U Zagrebu 1925. godine pokreće prvi nedeljni filmski list “Film”. Za vreme okupacije u Drugom svetskom ratu bio je saradnik lista “Kolo”, zbog čega je i osuđen od komunističkih vlasti po završetku rata. U zatvoru je u dva navrata proveo četiri i po godine. Po izdržavanju kazne, ponovo se vraća filmu i novinarstvu. Umro je u Beogradu decembra 1953. godine.

Mnogi kritičari smatraju Terazije prvim modernim romanom u srpskoj književnosti. Ma koliko takve odrednice bile relativne i besmislene (uostalom, svake godine nas kritičari upozoravaju na remek-dela koja jedva dobace do kraja tekuće sezone), onaj najpouzdaniji sudija – vreme, odavno je dao zeleno svetlo Tokinovom romanu. Osam decenija nakon nastanka, Terazije su roman u kojem nalazimo i ovaj naš, današnji Beograd, grad kojim žare i pale ratni profiteri. Tokom poslednjih četvrt veka stasala je čitava jedna klasa (da ne kažemo rasa) kriminalaca, od svakojakog bašibozuka do sivih eminencija koje kreiraju politiku, navodno, suverene države. Sve vreme tokom čitanja Terazija lebdi pitanje: zar se baš ništa nije promenilo u odnosu na Tokinovo vreme, sem što je Beograd izrastao u milionsku metropolu, i po treći put tokom jednog veka poneo odrednicu posleratni grad? A svaki rat je nasilni prekid kontinuiteta svakodnevice, novo mešanje karata, posle kojeg se po kratkom postupku stavljaju ad acta moralne norme, neizbežni uslov za opstanak civilizovanog društva. I nije to specifičnost samo Balkana. Ni razvijene demokratije Zapadne Evrope nisu imune na crnu berzu, i sve one posledice koje nosi posleratno vreme. Ipak, sa jednom bitnom razlikom u odnosu na Balkan: u tom svetu takvi periodi imaju ograničen vek trajanja. U našem regionu odsustvo vladavine zakona i prava nosi tendenciju da se uspostavi kao trajno stanje. Ali, oslušnimo Tokina, kako nam pre osamdeset godina govori o našem vremenu, Anno Domini 2015.

“Na jesen raspisani su novi izbori. Politička atmosfera postala je neizdržljiva. Pocepanost stranaka, hrvatsko pitanje, korupcija, socijalna pitanja, ekonomska kriza. Posle konjukture novca došla je uznemirenost. Posle prvih posleratnih godina kada su bujale velike afere, kada se lako zarađivalo, kada se nemilice trošilo, kada se mislilo da su sva socijalna pitanja likvidirana zakonima i dekretima, pojavilo se uverenje da ništa nije stabilno, da nema čvrstog tla, da nema ničega što ljude, društvo, pa čak ni državu, iznutra, snagom, logikom i neumitnošću zajedničke sudbine, dubokom unutrašnjom potrebom vezuje i drži zajedno. Ljudi, a najmanje političari, kojima je bila poverena sudbina zemlje, odnosno koji su sebi prigrabili to vođenje, nisu osetili ni razumeli bitnost, sadržaj, genezu, prave potrebe, stvarne strukture i zato nisu ni u privatnom, ni u javnom životu bili iskreni, duboki, pravedni, čvrsti. Nestalnost, nestabilnost bili su u svemu i svima. I strah da ne budu ‘izrađeni’ u ljudima, politici, društvu, trgovini, poslovima, književnosti, u svim manifestacijama života. Sve je bilo samo glazura kulture i fasada. Kao što je Beograd spolja već ličio na veliku varoš, na evropsku varoš, amerikaniziranu kako se rado govorilo, a u suštini ostao Beograd minderluka, ćepenaka, ćevapčića, slava i ogovaranja. Sklonište ljudi koje zapad još nije sasvim osvojio, a balkansko još napustili nisu. Kontradikcija je bilo mnogo. Svuda. Nesvarenog, nestabilnog i prelaznog.”

To nestalno, prelazno vreme, iz kojeg Beograd nikako da isplovi, i uhvati čvrst kurs stabilnosti i kontinuiteta, jedino je vreme kojim raspolažu junaci Tokinovog romana. U Terazijama su likovi uglavnom sekvence, jer životi naši samo su minute u milenijumskom trajanju Beograda. Đorđe Đurić, beogradski novinar, glavni junak Terazija, prirodom svoga posla kreće se po slojevima posleratog srpskog društva. Pored njega, romanom defiluju pripadnici svih socijalnih grupa. Upoznajemo svet beogradske periferije, siromašne službenike koji žive sive, podstanarske živote u prizemnim kućama sa avlijama na Paliluli, Čuburi, Vračaru, Savamali, Dorćolu. Tu su i pripadnici mondenskog Beograda sa Terazija, skorojevići i snobovi, ratni profiteri raspoređeni u skupštini i po ministarstvima, ali i umetnici i intelektualci, svi oni koji čine beogradsku boemiju. Đorđe Đurić je dobri duh Beograda, hroničar svoga grada. Poznaje svaku ulicu i kafanu, sve poznatije beogradske tipove, strance, javne ženske, većinu šofera, kočijaša i tamburaša. Đorđe zna koliko Beograd ima škola, bolnica, javnih kupatila, fabrika, časopisa, gde su gradilišta budućih palata. Sve je to materijal za njegove tekstove i feljtone, za beleške u rubrici Terazijske misli. Redovni je posetilac kafane Moskva gde se u uglu zvanom Port Artur okuplja beogradska boemija: Tin Ujević, Raka Drainac, Toša Manojlović, šjor Ivo Ćipiko, Moni Buli…

U jednom trenutku u Moskvi se pojavljuje i Boško Tokin. Nakon kraćeg razgovora, pisac u društvu svog junaka, Đorđa Đurića, odlazi u kafanu Mali Pariz. Kakav biser postmodernog književnog postupka! Kakav savremen odnos prema stvarnosti! A tek jezik? Terazije kao da su juče pisane, a ne pre osamdeset godina. Nigde patetike, natruha patrijahalnog i zagušljivosti koja više prija moljcima nego čitaocima. I odmah se nameće pitanje: kako bi nam izgledala posleratna književnost da su pisci utuljene baštine bili zastupljeni u školskoj lektiri, da decenijama nisu bili internirani u posebnim fondovima biblioteka, skrajnuti od pogleda čitalaca?

Ali, kako to već biva, ono što vredi nije samo za jedno vreme, i kad-tad ispliva iz zaborava.

Za kraj, oslušnimo još jednom Tokina.

“Voleo je Beograd kao umetnik. Voleo je Beograd kao mogućnost, a ne kao stvarnost. Tu stvarnost je i suviše dobro poznavao i ona ga nije mogla oduševiti. Bilo je doduše u toj savremenosti mnogo emotivnih, i lepih, momenata, ali kao celina, kao način života, kao sklop ljudi i interesa nije mogao ni najmanje da ga oduševi. Imao je i suviše kritičarsko oko, suviše misli, ideja, više pesničkog no što Terazije mogu da dozvole. Nije bio površan, ne onako društven kako se traži. I nije poštovao autoritete jer je video njihovu labavost, jer je znao da je sve veliko daleko od ‘javnog trga’.”

Željeznica domotožje i pčele
Bio je život Franje Rejca
Kao djetića kojeg su iz Travnika slali
U Knežu blizu Tolmina
Daleko da bude od oca
Nasilnog pijanca kavgadžije kovača
Tamo je stekao zavičaj
Za kojim će čeznuti dok bude živ
Željeznica domotožje i pčele
Uz prugu je proveo vijek
U staničnim zgradama i redovima vožnje
U željezničkim štednim zadrugama
S doživotnom besplatnom kartom za sve relacije
Dokle god Jugoslavenske željeznice stižu
Vadio je iz džepa sat da kaže koliko je sati
I pred očima bi mi bili svi vlakovi
Koji tog časa ulaze u svaku stanicu svijeta
A svijet je velik bio mnogo veći nego je danas
Željeznica domotožje i pčele
Bio je život Franje Rejca
Mog djeda pčelara koji se pčelarstvom bavio
Na naučnoj bazi iz knjiga na slovenskom
Njemačkom srpskohrvatskom talijanskom
I madžarskom jeziku
Imao je košnice iznad Konjica i kod Žepča
I više je u njemu bilo straha od pčelinje
Nego od plućne i bubonične ljudske kuge
Jer kad se iz košnice čuje trulež to trune cijeli svijet
Civilizacija trune i spasa joj nema nego da se spali
I u duboku zemlju zakopa u zaborav ljudski i božji
Zaborav svemirski kada od kuge umire pčelinje leglo
Umire za njim sve što je ikada bilo
Božje pčelinje ili ljudsko
Pčelinja kuga Holokaust je to u najčistijem obliku
Ne ostaje ništa
Ni uspomene na ono što je bilo na one koji su bili
Željeznica domotožje i pčele
U to je vjerovao od toga živio
Franjo Rejc kome sam sličan htio biti
Više nego ikome drugom
U vrijeme u kojem sam bio onaj djetić
Kojeg bi iz Travnika u Knežu slali
Da sam tad bio on da nisam bio ja
Željeznica domotožje i pčele
Bio je život Franje Rejca
A danas više nije
Vlakovi u njegovoj zemlji su stali
Kada je pao komunizam i počeo rat
Nakon rata nisam ušao u vlak
Jugoslavenskih željeznica
Niti željeznica koje su nastale nestajanjem
Jugoslavenskih željeznica
Za pčele nisam imao dobrote ni dara
Bole su me jer su mi poznale strah
Iz mog straha u svoju su polazile smrt
A o domu kada je riječ o domu za kojim
Na jeziku slovenskom njegovom i mom
I mrtav Franjo Rejc tuži
Čekam da narastu cijene nekretnina
Da ga zlom prodam kupcu i da ne odem tamo
Nikada više i da se ne pokajem zbog svojih riječi
Nikada više

Vinogradarska, 18. srpnja 2015.

Bajram Nedžada Ibrišimovića

Prije sedam-osam godina
Na prvi dan Bajrama
Dođe mi SMS
Od Nedžada Ibrišimovića:
– Miro, Bajram je!

– Znam, Nedžade, znam,
I, evo, prvi je dan,
Pa, računam
Da obiteljski proslaviš
A sutra ću ti
I ja čestitati!

– Ne mogu, Miro, čekati,
Odmah mi čestitaj!

U Mostaru, 18. srpnja. 2015., drugi dan Bajrama

Ogromna masa dječaka i djevojčica stisnuti
u dvorištu drevne zgrade na Katarininu trgu
kojoj s prozora puca široki pogled na Donji Grad
i prekosavske horizonte u daljini. Svi govore, smiju se
viču u jedan glas, gurkaju se, zadirkuju i optrčavaju
jedni oko drugih, svi se poznaju, došli su u grupama
iz zagrebačkih osmogodišnjih škola, prijatelji su,
prepričavaju se zgode s ljetovanja. On stoji usred
te neukrotive galame, svezana jezika, svezana
grla, umro bi da se njega pita – od stida, od straha
od ogromne tuge koja ga ništi do same crne zemlje.
Ošišan na nulu, sam sebi neugledan, tuđi među tuđima
s dijafragmom što poigrava kao da će u grlo, pribjegava
tehnici koju je već podosta uvještio u prilikama u
kojima bi najvolio da ga nema: udaljuje se. Okreće se
sav unutra, defokusira vid, isključuje sluh, i tako
nekako smiruje dah i ovladava sobom. Dok se to zbiva
dvorište se najedanput ispraznilo, i on je u njemu sam
na jednome kraju, a s drugoga ustremljuje se prema
njemu direktorica, malena, oštra, kreštava, opaka
s cigaretom u jantarnom cigarluku, i viče: „Šta ti tu
radiš, kako se zoveš, šta čekaš, ne slušaš prozivku,
hoćeš da te molim!“ Ne uspijeva osim imena ništa
progovoriti, prepušta joj se, ona ga vodi u zgradu pa
kroz hodnike od razreda do razreda, kao na pogubljenje.
U svakome s vrata izvikuje njegovo ime. Napokon
pronalaze njegov, i on se šiban zluradim pogledima
kutri u jednu od posljednjih klupa.

Tko je bio taj dječak? Tko je onaj
koji ga se sjeća
kao kroz zamućeno staklo
na daljinu od cijeloga života?