KNUT HAMSUN – PAN
Ovaj tekst trebalo bi da bude opis knjige koju sam čitao i čitao i od koje se nikada nisam rastao. Tu knjigu ne bi moglo da zamijeni isto djelo u drugom izdanju, plašim se da bi po svemu to bila neka druga knjiga, siguran sam sjajna, ali za mene uz nju ne bi išle uspomene, ne bi išao osjećaj koji se javi čim je vidim, a pogotovo kad je uzmem u ruke. Knjiga je za mene često i kultni predmet i ja se s njom osjećam kao sveštenik tog neobičnog kulta – ljubavi prema knjigama.
Koju sam ja to knjigu čitao a o kojoj sada pišem? Onu što je objavljena u Zagrebu 1917. godine, u Nakladi kr. zemaljske tiskare, u Zabavnoj biblioteci, koju Uredjuje dr. Nikola Andrić, Kolo VI, knjiga 66. Još na prvoj stranici piše da je ovu knjigu norveški napisao Knut Hamsun, a predgovor pod naslovom O “Panu”, Nina Vavra. Koliko samo činjenica od kojih svaka zaslužuje poseban tekst.
O Nikoli Andriću, kao izdavaču, već su napisani neki tekstovi, ostavljam ga po strani. Ali ne i godinu, 1917. Rat je, kako se to pomodno danas govori Veliki. Država u kojoj je objavljen Pan, velika habsburška carevina i kraljevina, puca po do tada jedva vidljivim a sada gotovo rasparanim šavovima. Pa se pitam, odakle u Agramu, koji će ubuduće biti samo Zagreb, entuzijazam da se objavi jedna ovakva knjiga? Da li je to baš usprkos ratu? Ova himna prirode, prostora o kome je Isidora Sekulić napisala svoju najnadahnutiju najljepšu knjigu. Sviđa mi se da mislim da je ovako: Nikola Andrić prizivao je mir koji će slaviti svijet o kome piše veliki Skandinavac. Kasnije će on promijeniti strane, ali to nije predmet ovog teksta.
Na predlist, forzec, kako sam naučio u štampariji Glasa, napisao sam pored imena, još – Sarajevo, februar 1967. godine, kupljeno kod Bućuka u Antikvarnici. Svaki put kad pročitam to što sam napisao zelenim mastilom, obično odložim knjigu, ili je samo malo spustim i ne ispuštam iz lijeve ruke, i zagledam se kroz vrijeme u prostor Štrosmajerove ulice, gdje je pri dnu bila polumračna duguljastva prostorija sa dva zida ispunjena knjigama i u dubini stolić s nekoliko stolica, gdje bi uglavnom sjedio vlasnik i prodavač, Salih Bućuk, obično u društvu s nekim svojim ispisnikom, za koga ću utvrditi kasnije da se zove Hamza Humo, Hamid ili Mak Dizdar, Alija Nametak, Hamdija Kreševljaković, Šukrija Pandžo, i tako redom, sve ličnosti o kojima ništa nisam znao prije kupovine “Pana”, ali u to vrijeme već sam tim ljudima zavidio što su tako prisni s ovim neobičnim čovjekom iz nekog drugog vremena, koji se stara o knjigama koje su meni i brojnim zanesenjacima poput mene drage, ali se ne trudi da bilo koga ubijedi kako bi trebalo da kupi knjigu koju je baš tog trenutka uzeo u ruke. Do trenutka o kome govorim, godinama sam već svraćao u ovu Antikvarnicu, kupio više meni dragih knjiga, na različitim jezicima, ali navika da dolazim bila je jača i od kupovine, jer tih sam godina studentski prilično sirotovao u Sarajevu. Osjećao sam da vlasnik knjižare zna u glavu svaku mušteriju ali to ničim ne pokazuje. On je bio prisan samo sa svojim odabranim društvom.
Pitaću jednom Sidrana, pošto sam tog dana susreo na stepenicama što su vodile u Udruženje književnika BiH i redakciju časopisa Život, Hamzu Humu, koji je morao da sjedne na trećem spratu kako bi prikupio snagu da stigne do vrha – kada ćemo mi dobiti počasti i ugled što ih dobijaju ti naši bardovi? Bar da možemo da sjedimo u knjižari kao njeni povlašćeni posjetioci? Kada ostarimo kao oni, odgovorio mi je budući sarajevski mudrac.
Ali, treba prelistati knjigu o kojoj uzgredno pišem, pošto je koristim da kažem o koječemu asocijativno pridruženom njoj. Tako će biti i sa ostalim mojim knjigama.
Predgovor sam tada pročitao na nogama, pored polica za knjige. Očarao me je jezik kojim je napisan i pod koji se potpisala meni nepoznata Nina Vavra. Tada mi je bilo potpuno nemoguće da saznam ko je ta dama. Vjerovatno prevoditeljica, znalac norveške književnosti, tako sam razmišljao i zaključivao. Tek kasnije, 2010. godine, saznaću ko je Nina Vavra i vrijednost ove knjige za mene će neslućeno porasti. Danas već o njoj napisana je monografija, ali ona je u suštini jedna od onih značajnih heroina prošlosti koje su naprosto zaboravljene. U svoje vrijeme bila je zaista slavna. Potekla iz Križevaca, gdje je rođena 1879. godine, postala glumica, prevoditeljka sa njemačkog i češkog jezika, uglavnom dramskih djela, imala je istančan ukus i bila dama kojoj su se divili pisci i značajni ljudi onog vremena. Križevački publicist, Ivan Pekić, autor monografije o Nini Vavra, nabrojao je 250 uloga u HNK, koje je ostvarila ova izuzetna umjetnica. Među onima s kojima je imala umjetničke i ljudske dodire bili su, između ostalih, nezaobilazni Krleža i za nju veoma značajni Ivo Vojnović. U vrijeme NDH, Nina Vavra zalagala se za pomoć svojoj učenici, mladoj židovskoj glumici Lei Dojč (Lee Deutsch). Umrla je 1942. godine u Zagrebu.
Neću trošiti riječi na hvaljenje slavnog Hamsunovog djela, mene i danas, uvijek iznova, osvaja jezik prevoda, a svako se djelo doživljava samo u tekstu koji je čitaocu razumljiv. Ovaj prevod ne samo da je razumljiv, nego je izuzetno lijep. To je onaj nekadašnji krepki srpsko-hrvatski jezik, dok još nije bilo ni jezičke prisile, o kojoj se danas prenaglašeno govori, što je samo eufemizam za laž koju izriču poznati lingvisti, nije postojala država koja bi nametala taj srpsko-hrvatski, nego je jezik u Zagrebu bio hrvatski, kao što je u Beogradu bio srpski i tako se zvao i pedesetih godina kada sam kao đak Osnovne škole Pavleka Miškine, na Svetom Duhu, u Zagrebu, poput ostalih učenika jezik koji sam koristio zvao hrvatskim, a kasnije, u gimnaziji u Pančevu, isti taj jezik, srpskim. Ono što se svjesno izostavlja u istorijskom razmatranju našeg jezika jeste, mimo samog imena koje je poput napalm bombe, njegov logički razvoj na koji su samo djelimično uticali lingvisti, naročito do ujedinjenja 1918. a i tada se on otimao bilo kakvoj prisili. Slijedio je svoju logiku koja se u novije vrijeme potpuno briše ili krivotvori. Nije dobro kada se jezik sam razvija, treba to kontrolisati!
Evo predgovora Nine Vavre, iz koga ćete osjetiti jezičku energiju i znanje ove predvoditeljice.
Gotovo se svi kritičari slažu u tom, da je “Pan” najljepše i umjetnički najsavršenije Hamsunovo djelo. Kasnije je napisao i mnogo dubljih stvari, koje se odnose lih (samo, jedino, R.R.) na norveške socijalne prilike, ali nešto tako čudesno, osebujno, kao što je “Pan”, ne bi ni mogao više da napiše, jer to je djelo iz onog doba, kad je njegovo ushićenje došlo do vrhunca i kad ga je svega prožimala opojnost života, mladosti i ljubavi.
Teški dani nevolje i gladi upravo su bili prošli, i on, presretan, što se napokon riješio mučna živovanja medju ljudima, hrli u šume i planine, da se naužije tako dugo žudjene slobode, i potpuno nevezana života. U žarkom zanosu planduje po gorama, kao samotan lovac, prebacuje pušku preko ramena, gotov da se svemu, svemu raduje. Bijeda ga je gurnula u tudjinu: medju ljude, dok ga sreća opet privodi domu i domovini, rodnoj kući i zavičaju: šumi. On je sin šume i samo u šumi stišava mu se duša i dolazi do potpunog spokojstva. Nikoga od ljudi ne treba, jer je tako pun i bogat život u njemu i oko njega. On uživa ne u šumi, nego šumu samu, sav njen život proživljava i uživa u njemu. Njegov vlastiti život stapa se sa životom svakog lista i svake grančice, slijeva se sa zukanjem hrušteva i s lijetom noćnih leptira, s pirkanjem povjetarca i kriještanjem morskih ptica, s mrmorenjem mora i frčanjem divlje mačke. Sve je to jedan život, jedan disaj, jedna ista priroda, jedan isti bog, P a n. I on živi život šume i život boga samoga, vječno obnavljanje, vječno mijenjanje i vječno uskrsavanje života.
“Panom” nazvao je Hamsun ovo djelo, i doista, kad čitaš tu knjigu, čini ti se, kao da se tamo negdje na debeloj grani izvalio taj ugursuski rutavi bog. Čuje se moćno njegovo disanje. Šuma šumi, a on se laća svoje siringe, pa svira. Čas svira, a čas odmiče sviralu od usta, zaškilji malo u stranu, naćuli uši, pa osluškuje otajstveni život šume, koji on pokreće. S vremena na vrijeme zahuji šumom njegov obješenjački, prigušeni smijeh…Smije se lovcu, što sjedi dolje pod drvetom, zaljubljenom lovcu u šumi. Došao lovac, da uživa slobodu, a eno mu već davno srce zarobljeno. Zatravilo ga jedno curče mlado, tanano i vito, uzvijenih obrva i malih plamenih grudi. I njegovo je srce odletjelo za njom. A sad su mu se eno razbjegle i sve njegove misli…Potmulo se smije rutavi, poganski, bezočni bog…
Grehota bi bilo pričati što potanje o ljubavi toga lovca u šumi i o njegovoj nesudjenoj ljubi, a ne bi se ni moglo, jer je svaki redak toga djela u najužoj vezi sa cjelinom, i svaka stranica neuporedive ljepote i osebujnosti. Da se ispriča sadržaj, trebalo bi prepisati čitavo djelo.
Već i prije “Pana” bio je Hamsun poznat i priznat, ali ovim se djelom trajno proslavio i sva srca na juriš osvojio. I nesamo u Norveškoj, Njemačka ga upravo u zvijezde kuje i stavlja za uzor svojim pjesnicima, pa i samom Hauptmannu. A mlada Rusija naprosto poludila za njim. Sam Arcibašev sa zavišću i s nekom jetkom gorčinom priča o oltarima, koji se podižu Hamsunu, naročito kao autoru “Pana”, kao velepjesniku života i ljubavi.
Tako me je 1967. godine Nina Vavra uvela u knjigu koju ću zavoljeti i od koje se više neću odvajati. Pročitao sam kasnije gotovo sva Hamsunova djela prevedena na srpsko-hrvatski jezik, ali “Pan” mi je ostao najdraži. Za to nemalu zaslugu ima upravo prevod i predgovor Nine Vavre. To je jezik najvećih hrvatskih književnika, Matoša, Krleže i Ujevića, sposoban da se ovo svježe i živo djelo dočara čitaocu drugog jezika, na kome nije izvršeno lektorsko nasilje i ja ga doživljavam, do kraja i bez ostatka, kao i moj jezik.
*
Mala napomena kao izvinjenje čitaocima prvog mog teksta. Čistom zabunom odaslao sam prvu a ne drugu verziju teksta, u kojoj ima više čistih štamparskih grešaka i kojoj je pridodat nacrt budućih tekstova. To mi nije svojstveno, zato – izvinite, neće se ponoviti.
prosjačim na kolodvoru u novom sadu i ne znam više kako
nećete li bljedolika gospođo možda
onda ovoga krležu izlet u rusiju
on vam je znate veliki naš majstor
živežne rečenice
vratit će vam krv u obraze
možete njome osvetiti univerzitet
pridobiti nećake za kurs pozitivnog nihilizma
izračunati povoljan suncostaj pojesti blato
u galiciji u bukovini sa posve malog ušća
u kutu oka kad se trepavice dodiruju
ona skida uroke nabačaje osobito efikasno
skinut će vam diletante s kurca
za svega trideset dinara zašto
zašto da ja budem iznimka
gospođo