BLATICE

– odlomak

***

Po blatu dobuje kiša. Poput topovske kanonade. Besomučne. Besprekidno. Kao da oduvek. Reka nosi mulj kroz mrak. Prljava vojnička čizma grubo zagazi u blato i duboko propada. Nekontrolisano trza uvis.

Ali druga noga tone sve dublje. U kaljugu. Panika i psovka. Batrganje para zaglibljenih vojničkih čizama. Gruba vika. Još i još čizama, uz muzgava zapinjanja, protrče blatištem i za sobom povuku nespretni par.

Petnaest vojnika sa dva drvena čamca iskrcali su se na obalu reke. Pokisli i ofucani, zvekećući automatskim i lovačkim puškama, vezuju čamce konopima za drveće. Nikakve oznake na prljavim i ko zna koliko puta zakrpljivanim uniformama raznih vojski i policija.

Gustu šumu topola i vrba uz samu obalu reke presecaju mutni snopovi baterijskih lampi. Šuma šušti od šibanja vetra, nervoznog bata i kidanja granja. Niko ni da pisne.

Lavež pasa oštro obeleži završetak široke šume. Iz gustiša istrčavaju vojnici i posrćući se penju uz

klizavu uzvišicu. Pred njima je malen pokisao salaš.

Prostrano dvorište omeđeno je sa četiri jednospratne zgrade: dve vremešne stambene kuće,

rasturenim svinjcokokošinjcem i punim ambarom, koje su sve, u visini od oko dva metra, opasane debelom žicom – povocem za kerove. Četiri niske bele kuće tope se u mokrome mraku. Lavež pasa nadglasava se s kišom.

Svetlo bljesne iza jednog prozora. Sačma iz dvocevke grune i razbije staklo. Budalasto lice neobrijanog mladića tupo nišani u svetlo koje i dalje gori. Zubi mu zaškripe od zauške koja ga zakuca za tvrdi kundak. Bez reči. Svetlo se gasi. Sa crnim povezom preko desnog oka, grubi podeblji pedesetogišnjak Đura, sa poštarskom kapom i kalašnjikovim prebačenim preko maskirne uniforme, merka da li da zagreje i drugu šaku na uzavreloj tintari nekog od vojnika.

– Ko ti je bre rekao da pucaš, budalo!?

…

SJAJ I BEDA TRANS I CIJE

– odlomci

***

TransiCija je stigla i u moju domovinu. Gde se domovi po nekad vinu u vazduh, ili samo nestanu u dimu ili porodičnim svađama. Da. Stigla je u Asfaltiju. Ovde gde je asfalt svetinja. Još odavno su svi napustili rodno blato i dovukli prnje pravo na beton. Odatle se niko više ne mrada, sve dok ne umre, a onda opet u blato.

Dugo se pričalo o toj TransiCiji, a sada kada je stigla, ispostavilo se da žestoko kasni i da se već odavno završila u svim ostalim zemljama sveta. Kako će biti? Zna se. Ovde se uvek sve menjalo na gore. Čak i godišnja doba. Kad zahladni, svi su zlovoljni, evo, sad će poledica, bljuzgavica, hladno. Čim otopli, pa sad će kiše, grip, komarci, čim stigne leto, svi proklinju vrućinu, gužve i znojenje, s jeseni opet grozne kiše, i tako je stalno sve gore i gore. Isto je i s vlastima. Proklinjemo jedan režim, i onda čim se promeni, shvatamo. Sada je uvek najgore. Mada će biti još gore. Sigurno! Jer, TransiCija je tek počela.

Osim nama, TransiCija još jedino kasni zemljama bez automobila i televizora. A kod nas, barem, toga ima. Mislim, kola bi i moglo da bude više, samo ne znam gde bi sva stala. Kad bih ja imao auto, najbolje bi bilo da mi stoji kraj kreveta, jer pare za garažu ili čorbu nemam. Zato, od televizora se ne odvajamo. Nikako.

Šta će nam doneti TransiCija? Svi pitaju, a niko ne zna. Zato svi uzimaju kredite. Da im bude lakše. Da isprate svaku modu, da probaju svaku vodu. To je, izgleda, TransiCija. Fantazija.

…

***

Marija me je već iste večeri odvela na izložbu simultanog performansa. Nisam ni znao šta da očekujem, a kad sam video, siguran sam da ne bih mogao ovako nešto da zamislim. Gužva nije bila velika, ali je ceo nevelik prostor kipteo od egoizma. Pobegavši od nekih budala samoproglašenih sportista plaque fight–a koji su se gađali strelama od pljuvačke i zubnog kamenca koristeći konac za zube kao strune luka, spazio sam, po mom skromnom mišljenju, glavnu zvezdu ovog festivala gde se sve dešava u isto vreme i bez ikakve veze jednog s drugim. To je tip koji leži na stolu i sam je sebi prebacio noge preko glave, te stavio glavić sebi u usta i dobrano se mučio da sam sebi popuši. Imao bih strpljenja da ga gledam preko raščepljene bulje kada se bude davio u sopstvenoj spermi, ali Marija me je odvukla da nešto prezalogajimo.

Ogroman stol sa najšarenijom hranom koju sam ikada video. Nisam znao šta je meso, a šta nije. Bilo je zanimljivo preturati po staklenim činijama i probati od svega. Baš sam se zaneo i uhvatio ritam žvakanja kad me je Marija ubrzo odvukla u sred zalogaja.

– Jesi li primetio kakav je stoljnjak?

– Nisam primetio.

Onda mi je počela objašnjavati kako nije ideja bila da se nažderemo, već da ispod sve te ukusne hrane, u šarenom stoljnjaku prepoznamo fotografije iskasapljenih leševa, ratnih zločina, otpalih udova zbog dejstava nagaznih mina, raznih kancera izazvanih prekomernim zagađenjem životne sredine. Nisam primetio. Ja ipak glasam samo za ukusnu hranu. Onda me je odvela do stola na kome su stajali brašno, jaja, kvasac i gde se publika sa smeškom služila dok su umetnici jeli gotove prave torte. Nije fer. Možda je dobro biti umetnik. Lud kao onaj samopuš, svršiće li već jednom, ali on se i dalje mučio.

Marija me je upoznala sa bubuljičavim momkom koji je za izvodio dosadni performans Lepotica i zver, vezujući papirnim trakama pasivnu polupopularnu mladu glumicu za prepariranog medveda. On je na jednom od zidova izložio govnotiske, guzgrafike, govnjave rošarhovske mrlje ispod kojih su posetioci pisali na šta ih asociraju. Njegovi roditelji vode neku izdavačku kuću, hvali se. On bi da bude umetnik. Kažem mu ja.

– Sakupljaj ti brate sline u jednu veliku loptu ili u neki oblik, oblik nosa, tako može, skupljaj deset godina i vajaj. To će ti kupiti svaki muzej na svetu. A znaš šta ćeš sa tim silnim bubuljicama? Cedi i to skupljaj. To su biseri. Tako kod školjki nastaju. Upadne neko zrnce prljavštine i oko njega se taloži loj, zgušnjava godinama i eto ti bisera. Kakva ti je faca, mogao bi juvelirnicu da otvoriš.

On me tupavo posmatra, a ja gledam gde je Marija. Ona se raspričala sa nekim studentima, meni se već piša, pa se on sve nudi da mi pokaže gde je klonja. Otvaramo prljava vrata, ulazimo i gledamo se. Šapuće mi.

– Jako sam se uzbudio od ovolike umetnosti. Je l’ hoćeš da me pojebeš?

Nije ružan iako je do jaja bubuljičav. I nekako je, ne znam, razmazan. Blaziran, kako se kaže. Pa

hajde da ga pojebem onda, ionako mi Marija ne da da je krešem u bulju, a dok ga trtim ne moram više da gledam njegovu gadnu facu. I gaće su mu verovatno čiste. Brzo ga ja pokaram u depilirano prkno, vratim đoku u gaće, pokušavam da odem pre nego što mu vidim lice. On mi dobacuje iza zatiljka.

– Bilo je lepo. Javi mi se. Marija mi je rekla da si talentovan za reči. Moji roditelji imaju izdavačku kuću…

Opet sam u gužvi i nikotinska i alkoholna isparenja me smiruju zapušavajući mi pore. Sva klopa je pojedena, svi perfomansi su svršili osim moga favorita, samopušokura. Počinje poslednji performans koji je nesinhronizovan sa ostalim haosom zbog tehničkog kašnjenja šporeta. Pa to je komšija! Šta sve ovaj ne radi. Kuva špagete?

Čita recept i kuva. Ali ambalažu ne skida.

– Skuvati testeninu…

Ubacuje kesu sa špagetama u vodu ključalu u loncu na šporetu.

– Na ulju propržiti luk…

Neoljušten!

– Dodati kečap…

Kad je plastika krenula da se topi u vrelom ulju i crna tanka paučina istiskuje kiseonik, lepi se za u oči, nozdrve i pluća, i još bitnije za posetioce, odeću, svi smo pobegli i ostavili komšiju da uživa u svojim ogavnim poslasticama. Jebi ga.

Nisam stigao da vidim kako se pušač svoga kurca zaglavio baš u trenutku kad je krenuo da se davi svojom spermom pomešanom sa garavim nitima spaljene plastike, kako se grči da otpampuri kurac iz usta i odglavi kičmu dok mu se crnilo poliuretana zapliće između zuba i glavića, lepi po čmarnim dlakama među kojima cvrčahu već nekoliko stimulativno ugašenih pikavaca…

FUSNOTA – PRIČA NASUPROT ESEJU 

Kad pišem priču, podsticaj mi daju likovi, situacije, crtice iz svakodnevnog života. Pokušavam da ih izdvojim iz područja anegdota u jedan drugačiji svet književnosti. Taj prelaz kad od anegdote prvo postaje skica, da bi zatim, sa svim izazovima i rizicima, uskočila u književno pismo, deo je stvaranja priče koji me najviše uzbuđuje, usrećuje, a neretko i muči. Ponekad priče nastaju ležerno, ali je ponekad je neophodan dodatni napor da zadržim udahnuti život u likovima i dešavanjima koji sa narativnom obradom novo, književno ležište. 

Dela, pojedinci i događaji koji me interesuju kao esejistu, od prve “Da li Kalimah beše postmodernista?” do poslednje objavljene knjige “Tribun, Hronisterik, Nomad”, dolaze iz prepoznatljive sfere upečatljivih umetničkih dostignuća, velikih autora, faktografiranih epoha. Ali i tu je moguće da se odcementiraju, da se očoveče, da se otkriju pukotine u društveno utvrđenoj slici. Esejista ne sme da dozvoli da se zakoči, da se onesposobi njegov uvid u unutrašnje, ponekad naizgled sitne, ali podsticajne analogije. Pretpostavlja da se baš tamo otvaraju mogućnosti da se izoštri igriva dosetljivost koju bi trebalo da poseduje. 

Tako ispada da su i esejisti prozni pisci, pripovedači, koji kao poklonici Montenja, Cvajga, Borhesa prepliću kalvinovska odlike – lakoću (draž) sa uživljavanjem, brzinu sa percepcijom, tačnost sa raznovidnošću, vidljivost sa asocijativnošču… Tako naoružan, pisac zna da poseduje garancije da bi bio ubedljiv. 

A u najboljem slučaju, proradi i intuicija! Zaslepljujuća mogućnost za prodor pod površinu teksta koja prožima opis situacije i karakterizaciju likova ne samo preko njihovih spoljašnjih (vidnih) manifestacija, nego preko saznanja koje je skladirano u njima. I pripovedač, kao i esejista naslućuju i rečima argumentuju ono nešto pod vidljivim proticanjem lika i dešavanja, bilo da su oni iz savremenosti ili prošlosti. Tada se njihovom pismu nudi mogućnost da dočara dublju egzistenciju. 

Moje uživanje u čitanju dobre priče ili eseja, bilo gde i bilo kada, ne samo što me sa lakoćom ugnjezdi u tekst, nego me iznova i iznova čini saučesnikom u jednom privilegovanom doživljaju.         

FUSNOTA O ANARHIZMU 

U čitljivoj “Istoriji Španije” Fernanda Garsije de Kortasara, koja je prošlog meseca bila jedna od mojih svakodnevnih lektira, u poglavlju o građanskom ratu 1936-9 zaintrigirao me je fakt o ubistvima anarhističkih vođa od strane njihovih kamunističkih saboraca prvih dana maja 1937-e. Ti koji su u istom zanosu ratovali protiv fašista generala Franka i bombardera Lufthanze upustili su se u nemilosrdan međusoban pokolj (što danas izgleda izgleda mučno, a u istoriji je ponovljivo) na oslobođenoj teritoriji u Kataloniji i Barseloni, bastionu republikanaca. Surova bitka između prostaljinističkih komunista i katalonskih nacionalista sa jedne i radničke partije marksističkog jedinstva (POUM) sa druge strane, u kojoj su se i jedni i drugi ubijali kao najžešći neprijatelji po ulicama i barikadama katalonskih gradova, završila se likvidacijom Andreu Nina (učitelja, prevodioca dela Tolstoja, Dostojevskog i Čehova na katalanski), Dominga Abadija (neustrašivog komandanta na Aragonskom frontu) i drugih značajnih anarhističkih boraca koji su bili pogubljeni bez milosti. 

Neposredni svedok tih užasnih obračuna bio je Dzordz Orvel, autor “Životinjske farme” i “1984”, koji se kao dobrovoljac borio u redovima POUM-a. U knjizi “Kataloniji u čast” (1938) napisanoj neposredno posle iskustva sa španjolskih bojišta, Orvel svedoči o početnim mesecima revolucije krajem 1936-te u Barceloni kada je “u celom gradu vladao duh proleterskog bratstva, a taksi vozila i tramvaji su kružili gradom obojeni u crveno i crno, bojama anarhista… Preovladavala je vera u revoluciju i budućnost, osećaj da odjednom nastupa era slobode i jednakosti”. Samo nekoliko meseci kasnije, kada se vraća u grad posle borbi na madridskom frontu, Orvel ne može da prepozna taj ustrem ka slobodi koji je vladao u Barseloni, koja je sad postal mesto terora, nemilosrdnog lova na anarhiste i članove POUM-a. Hiljade hrabrih boraca protiv fašizma, pod presudnim uticajem staljinističke propaganda (iste 1937 godine, Staljin vrši “veliku čistku” u SSSR-u, egzekucije svojih saradnika i simpatizera) odjednom se proglašavaju za otpadnike i izdajnike. Pisac pripoveda o mučkim sudbinama dvojice svojih saboraca, mladog Boba Smajlija i njegovog komandanta na frontu Dzordza Kopa: “Smajlijevu smrt ne mogu da oprostim. Taj hrabri i talentovani mladić je  odbacio karijeru na Glazgovskom univerzitetu da bi došao tu da se bori na frontu, protiv fašista, gledao sam ga svojim očima, pokazao je neverovatnu hrabrost i volju, a sve što su sa njim učinili bilo je da ga strpaju u zatvor i puste gad a umre kao izmučena životinja… Ono zbog čega pobesnim povodom ove smrti je njena potpuna besmisao. Da se bude ubijen u borbi – u redu, to se i očekuje, ali da se utamniči, čak ni na osnovu izmišljene optužnice, nego zbog slepog prkosa i da se ume u samoći – to je nešto sasvim nepojmljivo”. 

Orvel svedoči i o Kopu sa kojim ga vezuje važno životno prijateljstvo: “On je bio čovek koji žrtvuje sve – porodicu, nacionalnost, život – samo da dođe u Španiju i da se bpri protiv fašizma. Napustivši ilegalno Belgiju dok je bio rezervista u belgijskoj vojsci, pre toga, pomažući ilegalnu proizvodnju municije za špansku vladu, osiguravši za sebe godine zatvora ako bi se vratio u svoju zemlju. Bio je na frontu od oktobra 1936, od običnog vojnika postao je major, beybroj puta u akciji, bio je i ranjen. Za vreme majskih nereda, sam sam to video, sprečio je jedan veliki okršaj čime je sigurmo spasio deset ili dvadeset života, a sve što je dobio za uzvrat je utamničenje” (srećom, životna priča Djordja Kopa nije imala završnicu u barselonskom zatvoru, već produžava nizom neverovatnih peripetija o čemu treba da se napiše posebno poglavlje). 

Sam Orvel, ranjen, sa prostrelnim grlom, skriva se sa svojom ženom u Barseloni, pa da zatim pobegnu i izbegnu terror, glumeći građanski par inostranih turista. Izvesno je da će ovo gorko iskustvo iz španskog građanskog rata uticati u stvaranju “Životinjske farme” i “1984”. 

Prema većini istoričara, obračun sa anarhistima u Španskom građanskom ratu je jedan od najtežih udara na evropski anarhizam od koga se on teško oporavlja. 

Zaista u bipolarnoj podeli sveta posle II Svetskog rata, za anarhizam, koji se i tako raspao na male grupe, nije bilo ozbiljnog mesta. 

Inače anarhizam koji danas asocira na militantni haos i nasilje, ne postoji kao takav u stavovima Pier-Žozef Prudona, prvog koji se naziva “anarhistom”, a koji su kasnije jako ukorenjeni kod Tolstoja i tolstojizma, u traženju socijalne pravde i protiv manipulativnih eksploatacija od strane vlasti. Učenje o nenasilnoj, dobrovoljnoj socijalnoj jednakosti kod Prudona i britanskog filozofa Vilijema Goldvina imalo je uticaja i simpatija i kod nekih velikana poezije i slikarstva kao što su Šeli, Vordsvort, Malarme, Kurbe, Pisaro… 

Ali sa izrazitom pojavom Mihajla Aleksandroviča Bakunjina, “oca modernog anarhizma” i njegovog delovanja preko Prve Internacionale, ceo pokret dobija drugi, radikalni pravac ka nasilnom ukidanju političke moći bogatih pojedinaca koji vladaju državom. Dobro su poznata neslaganja između Bakunjina i Marksa koja započinju baš u Prvoj Internacionali. Iako su anarhizam i komunizam imali veoma sličan poriv protiv kapitalizma, suštinski se opredeljuju za dve suprotne strategije u odnose na upravljanje državom: nasuprot marksističke diktature proleterijata, Bakunjun insistira na dobrovoljnom udruživanju građana protiv autoriteta vladajuče garniture, jer “dok postoji politička moć, uvek će biti vladalaca i onih kojim se vlada, eksploatatora i eksploatisanih”. 

U svojim memoarima “Prošlost i razmišljanja” Aleksandar Hercen o Bakunjinovom bekstvu iz Sibira posle devet godina robije i progonstva po austrougarskim i ruskim zatvorima: “Bakunjinovo begstvo je neobično po svom prostranstvu, to je najduže bekstvo u geografskom smislu. Stigao je do Amura i pod izgovorom da ima trgovačka posla, nagovara nekog američkog kapetana dag a povede do japanske obale. U Hokodatu pronalazi drugog američkog kapetana dag a preveze do San Franciska…”. Pre nego što će isploviti na brodu, pripoveda Hercen, priređen je svečani ručak na koji je kao specijalni gost pozvan ruski generalni konzul. Mrtav ladan, izbeglica iz Sibira ćaska prijateljski sa konzulom, koji ni ne predpostavlja da je taj šarmantni sogovornik ustvari opasni Bakunjin, koji sledećeg dana odlazi na američkom parabrodu, i to iz japanskog pristaništa gde je usidrena ruska eskadrila!”. Nepokorni Bakunjin, “bačen sudbinom bilo gde, odkako bi uočio dve-tri crte u novoj sredini, znao bi da otkrije revolucionarnu struju i odmah bi prihvatao da je vodi dalje, da je širi čineći sve to sa svom svojom životnom strašću”! 

U romanu Turgenjeva “Očevi i deca” u liku Evgenija Vasiljeviča Bazarova opisan je upečatljiv predstavnik modernog anarhizma. Oštar, netolerantan kritičar ukorenjenih nepravičnih društvenih pravila, istovremeno privlačan, strastven mlad čovek, on i danas kod čitalaca (čitateljica) izaziva nesumnjive simpatije. U “Ruđin”- u, pak, Turgenjev portretiše elokventnog mladića, zadojenog levim, progresivnim idejama, koji iz učmale ruske provincije ide da se bori na pariskim barikadam 1848-e. Verovatno je pisac bio delimično inspirisan burnim događajima iz života mladog Bakunjina koji je te 1848 godine bio u Parizu, ali je otuda izbačen kao javni neprijatelj i agitator slobodarskih ideja, da bi već naredne godine bio jedan od glavnih pokretača Majskog ustanka u Drezdenu. Duplo osuđen na smrt, od strane sudova kraljestva Saksonije i Austrougarske bio je predate ruskim vlastima da tamo robuje do svog bekstva iz Sibira.  

Kad u 62-oj godini odlazi sa ovog nemirnog sveta Bakunjin je za sobom ostavio mnogobrojne ruske, švajcarske, španske, balkanske sledbenike, ali, isto tako, i brojne protivnike koji su neprestano napadali njegove stavove. 

Tako i anarhizam u Makedoniji, krajem XIX i početkom XX veka, nudi složene, provokativne, privlačne ličnosti, zamešateljstva, akcije i doživljaje za radoznalo istoričarevo oko, ali i za pišćevu imaginaciju: Ženevski kružok, Petar Mandzukov i njegova “Azbuka anarhističkog učenja”, Mihail Gerdzikov i mogući uticaj na Delčeva, Gemidzije, Petar Sokolov i neuspešan pokušaj otmice persijskog šaha, pesnički pokušaji Atanasa Razdolova… sve to i još mnogo više događa se tih tragičnih, herojskih, bolnih dekada makedonske istorije, koje kao da su ispisane između “Tabakere” Abadzijeva i borhesovske “Istorije beščašća”… “Memoari 1895-1904” Petra Mandzukova su bogato, živopisno svedočanstvo jednog posvećenog, autentičnog anarhiste o godinama idealizma nasuprot izdaje, gordosti nasuprot poniženja. 

Idealno zamišljeno anarhističko društvo, bez eksploatatorskih manipulacija vlasti u današnjem svetu kad ekonomski imperijalizam gnječi čovečanstvo, a vlast tretira individuu kao glasački listić, kao čistu apstrakciju, nemoguće je da se ostvari. Pa ipak, preko spontanih studentskih demonstracija od 1968 pa na ovamo sve do aktuelnih protesta u Srbiji, mogu da se otkriju slobodarski anarhistički impulse (mada, na žalost, vremenom počinju u njih da se mešaju političke manipulacije političkih partija u njihovoj alavoj borbi za vlast). Osim studenata čiji bunt u odbrani ljudskih prava i mogućnosti je spontano organizovan, slična horizontalna povezanost se primećuje i kod bojkota potrošača u eks-jugoslovenskim državama protiv nametnutih visokih cena u trgovačkim marketima. 

Ptrivatna primedba: kada sam 1981. bio izbačen sa posla zbog “anarho-liberalizma”, smešno, nelogično objašnjenje za dve nespojive stvari, i kada sam se našao ispred “istražnih organa”, pomislio sam, za moment, da im razjasnim suštinske razlike između revolucionarne svesti i kapitalističke prakse. Ali bio sam neiskusan i uplašen da im to kažem, jer, pomislio sam, prava reč može biti ubojito oružje, ali izgovorena u nezgodno vreme i na pogrešnom mestu može da vam se vrati i da vas tresne kao boomerang. Zato sam tada prećutao, sasvim neanarhistički.     

Povećeno onom nevinom djetetu koje ustvrdi da je car go.

Taj genijalni dječak o kojem želim da vam pričam zvao se Forko, a stvarno je i važio za foru. Bio je sin direktora naše škole i jedne vrlo posebne učiteljice. Nakon velikih radova oko izgradnje nastavnikih stanova, iznenada su doselili u naš komšiluk i brzo postali najdominantnija porodica. Za Forkovog oca su svi govorili da je faca. Znao je taj bridom šake, čak i ljevice, s lahkoćom razbiti posložene daske. Ni ženskog društva tome nikad nije zafalilo. Zato smo svi željeli biti kao on. A tek kad je autoritet u putanju, bilo je dovoljno da se čuje „Eto ga dišo!“, i sve je samo po sebi lijegalo na svoje mjesto. Znajte da je to trebalo postići, s nama koji bismo danju halakali s brda na brdo za stokom, te jurili s vukovima, a noću tragali za hutinama – sovama…

Mama Forkova nije posjedovala karataške sposobnosti ali je po svemu bila drukčija od žena koje smo poznavali. Imala je takvo držanje, takve haljine, frizure i štikle da si bio sretan kad tako zanosna pored tebe prođe. Ne ostane tada samo trag mirisa koje naš nos dotad nije osjetio, već se pokrene nešto pa ti na momenat izgleda kao da si u nekom drugom svijetu. Šta reći tek za one sretnike koje je učila! Mili bože, zaista je bilo veliko imati je po nekoliko sati u učionici. 

Za pretpostaviti je da nas, takve, nije lahko mogla uvesti u red. Zato smo je iskreno žalili kad bi podigla ruku k nosu, te odahnuli svaki put kad sve dobro prođe. Ponedjeljkom joj je bilo najlakše, jer je nedjeljom slijedilo ono redovno kupanje, kad su nas majke svojim grubim dlanovima ribale. S dolaskom sunčanijih dana sve je bilo povoljnije pa su se i virovi u rijekama od našeg sapunanja brzo počinjali da pjene. Možete samo zamisliti kako je toj lijepoj ženi bilo ako do njenog dolaska nismo ni čuli za pastu za zube. Vjerujte da je još sa vrata znala pogoditi ko, te koliko nas nije opralo zube, pa čak i koliko dugo ih ko nije prao. 

Kad bi je hodanje na visokim štiklama od klupe do klupe umorilo, sjela bi i ispružila noge na stolicu ispred, a mi strepili da joj se, nedaobog, koja ne izmakne. Naše majke nisu nosile štikle i sigurno se nikad nisu ni umarale. A njoj je, garant, tako bilo tvrdo i neudobno.

A kako smo tek žudjeli poigrati se katkad s njihovim sinom, Forkom, tim lijepo uhranjenim plavim dečkom! Prosto je bio umanjena slika našeg direktora: pun ideja, planova, onaj koji munjevitom brzinom sve provodi u djelo. Bješe taj zaista od neke posebne energije. Mogao si ga samo gledati i diviti mu se. Sve je kod njega bilo sa stilom. Pa i kad bi nas izmlatio, bilo je za pozavidjeti onom koga bi odabrao. Ono kad bi roditelji na nas podizali ruku, uvijek je bilo bolno i neprijatno. Tad bismo se izgubili u obližnju šumu, a ljutnja bi nas popustila tek kad dobro ogladnimo. Ali ovo Forkovo, ovo je u sebi imalo nečeg otmjenog. 

Gotovo sve što je on činio, zahtijevalo je respekt. Tačno je znao koliko svoj oštri pogled na kome treba da zadrži – onoliko koliko ko zavređuje. Tako smo brzo shvatali naše vrijednosti i naučili boriti za trun njegove pažnje. Kako i nismo bili nešto aman za divljenja, on bi nas samo krajičkom oka ošinuo, a mi žudjeli da mu se bar malkice primaknemo! Onaj ko je to uspijevao, dobijao bi na važnosti. 

Zaista smo imali sreću, grdnu sreću što je ta porodica došla baš u naše selo. Došli su, bolan, da nas nauče kako se živi! Ko bi, da nije bilo njih, ko bi samo znao za narezak, za gulaš, za paštetu, salamu, parizer, filete, kečap? Kad bismo čuli za opasne kauboje, za Ali Babu, Sandokana, nekakve morske sirene, „Babino unuče“, za bubašvabe, žohare, komarce?

Nas su na sijelima zatupljivali pričama o gorskim vilama koje su zadojile Muja i Halila, a mi po ko zna koji put tražili da nam ponove, samo da opet čujemo onaj detalj kad usred začarane šume vila zabaci dojke preko ramena i nesebično im ponudi svoje mlijeko. Onog časa kad bi naši očevi skinuli gusle sa čivija, sve bi stalo, život bi stao. Nema više pomjeranja. Kakav položaj zauzmeš do tog trenutka, to ti je. Je li utrnula noga ili ti se neko prislonio pa ti dušu oduze, otrpi, dok se gudalo ne spusti. 

E pa vidi, kad bismo onda saznali za one novine sa golim ž… i tome slično?

***

Helem, jednoga dana je u naše školsko dvorište, pokrećući nogama nekakve pedale, Forko dojahao na spravi sa dva točka, usput zveckajući na zvoncetu. Stariji su je zvali kotur, i izvezali duge priče o njenom postanku, naglabali ko je sve s nje pao, a ko totalno nastradao… Svi naši pogledi bili su uprti u tu novu stvar dok se Forko pored nas vozao, zakačivši ono koje mu se nije znalo izmaknuti. Bili smo zadivljeni njegovim vještinama. No niko se nije usudio pružiti ruku da to čudo dotakne. Letao je okolo, ponekog njime i udario, nekog i oborio, al’ nama ne samo da nije smetalo već smo se tome i radovali. „Mene je zakačio ovako… Gle!… Aaa, jes’ brz. Da vidiš kako samo mota. Kad zakoči, pa zakrene prednjim! A tek kad podigne na zadnji! Propne ga ko sedlenika… Joj, kako je moćan!“

– Foraga, možemo l’ da ga malo opipamo?

– Samo kad mi platite po dinar. Ali pare na dlan!

– Donijećemo ti sutra po dva – progovorili bismo sretni.

– Sutra se naplaćuje i samo gledanje vožnje.

Hej, pa to je bio san, razgovarati s njim i dotaći njegov bicikl! Samo smo maštali o času kad ćemo imati dovoljno novca.

– Hoćeš li nam dat i da ga jednom provozamo? – odvaži se neko.

– Kad svako od vas donese po deset dinarčića, dao bih da malo sjednete. Ali samo sjednete!

Eh, kakva će to biti sreća – skupiti malo para te imati Forka za prijatelja, onog ko ti svoj vlastiti bicikl daje da dotakneš! Ma, šta bi s nama bilo da on nije tu? Šta bismo mi u svojoj selendri vidjeli? Stoku, brdo, halakanje… Ma bježi, bolan, gradsko je to dijete, gospodsko. Bogami, priznajmo, to nije svako u svom selu imao.

Za pretpostaviti je da nije bilo dovoljno razumijevanja kod naših roditelja, a budimo pošteni – nikad nisu ni shvatali da djetetu novac treba, uvijek je bilo ono: „Imaš da pojedeš i popiješ, zašta će ti drugo!“ Pa to crkavice što bismo i iskamljikali, najčešće od majki, jasno da se brzo potrošilo, jer si morao imati dinar da bi uopšte bio na dvorištu.

A kad neko od nas nespretnjakovića ne bi znao stati kako i gdje treba, Forku ne bi bilo teško da časkom sleti s bicikla, dohvati glupana za uho, te ga u tili čas ispravno postavi.

– Dođi stani ovdje i pruži tu torbetinu. Da vidite kako moj bicikl rastura! – obratio se jednog dana malom Neđu, i svima nam bi žao što nije uzeo nekog od nas.

Ponekad bi se Forko dosjetio i da se zaleti sa gornjeg dvorišta niz ckladičak, te upadne u masu koja bi se našla u igri na donjem dvorištu predviđenom za fudbal. E, tada je znao biti i bijesan, baš ljut što ga odmah nismo primijetili. Poneko od novih učenika nije shvatao da je to samo još jedna njegova dobro osmišljena igra, pa bi u strahu jurnuo da bježi ustranu ili uza cklad, uz koji je Forko, naravno, bio sporiji.

Dok nas je jednom takvom prilikom zabavljao ganjajući po dvorištu, učinilo nam se da mu je bicikl dobio krila. Jurio nas je takvom brzinom, da smo se od tog ushićenja, uzbuđenja, tolike sreće, iscrpili i jednostavno popadali, prosto polijegali po dvorištu ko klade. Ali Forka ništa nije moglo umoriti. On je nastavio voziti po nama, iako je i za njega sve to bilo novo. U početku je bio ko zbunjen, ali se brzo snašao. I nama je trebalo malo vremena da skontamo. Ruke smo metnuli za vrat, kako bi njegovom biciklu bilo ravnije, te se primaknuli jedni drugima da mu točkovi ne bi klizili i upadali. Hrngao je po našim tijelima poredanim po dvorištu poput trupčića. A kad bi mu točak vrdnuo, ili skliznuo, on bi se pomalo ljutnuo. Ali on ne bi bio Forko da nije brzo shvatio kako prvi točak treba povremeno popodići, a nogama se oduprijeti o naša leđa.

– Ovo su majstorije, ako dosad niste znali. Majstorije! To jedino Forko može! Je-di-no Forko!

Bio je, vjerujemo oduševljen. A mi sretni što ga činimo tako zadovoljnim.

***

No, za nekoliko dana se desi nešto apsolutno neočekivano. Ispred naše škole se nađe nekakav ufrckani crvenokosi dječak, s mnogo pjega po nosu i licu… Čusmo da ga zovu Orle. I dok se Forko, upravo kad je oko škole vladala poprilična gužva zbog upisa djece u prvi razred, sladio izvodeći cik-cak biciklističke vragolije ispred iznimno velike publike, taj drski Orle, skontavši da je na dvorištu zanimljivije nego u učionici, brzo iz nje izleti i laktovima probi kroz rulju. A kad spazi Forka kako tu čudesnu spravu provlači između nas, zakačivši jednog prednjim, drugog zadnjim, i tako neizmjenično do kraja reda, on ti, bez mnogo promišljanja, uostalom kao što i dolikuje tom nepristojnom dječaku, priđe biciklu, jednom rukom zgrabi za volan, drugom s nje tresnu našeg Forka, i jednostavno zajaha. Ufff! 

Gledali smo s nevjericom. Zar je ovo moguće! Je li to dozvoljeno?…

Jadni naš Forko, nije ni imao vremena da skonta šta mu se desi. Nesigurno se primicao svom biciklu i ovom divljaku. Ajoj, kakav mu je samo bio lakat! Sklanjao ga da ne vidimo kako krvari. Znao je da će nam biti teško. I u ovoj muci je pazio na nas. A mi, svakako nikakvi, niko da bilo šta učini da mu pomogne. Sve mora sam. Sve! Prišao je i pokušao uzeti svoj svojcati bicikl. No, drznik ga još jednom odalami te zaleže preko volana.

– Hoću i ja da probam! – viknu.

Zbunjeno smo buljili čas u Orla, čas u Forka. Bože, šta je ovaj đavo sebi umislio? Vidi!…

No drago nam je bilo što ni on nije prošao baš neozlijeđen. Nekoliko puta je pri brzom okretanju pedala zaždio s bicikla da nam se činilo da se razvali. Ali to živinče bi svaki put samo tresnulo sa sebe prašinu i ponovo se popelo. Tako se prikandžalo za preotetu spravu da mu je ne Forko, nego ni Forkova mama nije uspjela otrgnuti. Šta ćeš, mogao je tako kad ovome tata nije bio tu. Znate, direktor je to bolan, a ti stalno imaju posla u gradu!

Probali su brojni nastavnici i nastavnice, no preuzeti ga od ovoga nije bilo moguće.

– E, nađe se dilber da ga sredi! – umjesto da pomogne, iz mase je dobacivao neki zajedljivko, a takvih u svakom selu bar tri. No, ovaj ipak ne bi tako da je diša bio tu.

Oko Orla je vladala opća gužva, ali niko mu iz ruku nije mogao iščupati bicikl.

Sad se i nastavnica maternjeg jezika baš naljutila. Prišla je crvenokosome, podigla svoj suhi kažiprst i jasno ga usmjerila prema njemu. Zatim je prodrmala glavom gore-dolje, uoštrivši prema njemu svoje sitne okice. Svi smo se sad zbog tog bezobraznika stidjeli i ponovo osjetili bezvrijedno. Ali vjerujemo da je ona već znala da nismo od neke vajde, jer nam je i inače ponavljala: „Od vas nikad ništa”. E, eto, baš ko što i nema. 

– Vidi ti!… Ma znala sam ja da je najgore sa onima koji tek stignu. Ali brzo i oni uđu u kalup. Nevaspitano derište!

Još jedanput je rukom dotakla svoju uvijek dobro dotjeranu frizuru i odlučno nasrnula na drznika. No, štikle na dvorištu nisu odzvanjale kao u učionici pa nisu ni davale onaj oštri zvuk zbog kojeg smo je najviše uvažavali. Ah, da je ovo učionica, njene potpetice bi kresnule po podu pa on ne bi znao ni šta ga snađe. Mi smo odmah kontali da negdje griješimo ako nam ona kakav pogled uputi, prije no i lupne štiklom. Ali ovaj glupavko još nije imao priliku da to nauči!

– Dokle ćeš ti, klipane, ovdje praviti scene? Aaa! Šta misliš, treba cijela škola da se oko tebe okreće? Pa i ja moram doći, je li? Tako li su te u kući vaspitali! Kako se ti ono zoveš?… Puštaj to, ili ću ti ja pokazati! – A onda se razočarano okrenu prema rulji. – A  vidi ti i njih, gledaju, i niko ništa da uradi! Sve vrijeme slušam kako trabunjate: te kotur, te točak, te biciklo. Edel iko da se nađe da pravilno kaže bicikl. Kao da nikad u ovu školu niste kročili! Nisam li vas dosad ičem naučila! Bicikl, pobogu, bi-ci-klll! – Mi smo posramljeni saginjali glave, a klipan, vjerujemo, uopšte ničeg nije ni bio svjestan. Ona sad uloži dodatni napor. – Ajde, mali divljače, puštaj! Šta si se tu za njega zalijepio?!… Vidi ti, a!… Pogazi ovaj jadni narod!

Kad mu se napokon uspjela primaći, ščepala je za volan i zamahnula desno-lijevo. Ali, kud i koliko je teglila bicikl, toliko je i tog kovrdžavog vukla za njim. Brzo je shvatila da ovako ne ide pa proba da ga podigne, ali se klipan, kako ga ona lijepo nazva, zajedno s biciklom odizao! 

Drzniku sve to dosadi pa sad on zamahnu ukug da je se otarasi. A kako je on okretao bicikl, tako se i ona popodizala i letala zajedno sa njim. Posramljeno je pogledala oko sebe, pa  sad odlučno priđe da mu otkačiti ruke od volana, prst po prst. Ali kako je koji i uspijevala odlijepiti, tako ga je on opet vraćao. Kad mu to dojadi, ono se ko kakvo razjareno vuče primače njenoj ruci, te joj svoje mliječnjake zari do same kosti. U lice joj udari vatra. Dakako da je dodatno bila uznemirena što je izazvala toliku pozornost, što kolega, što prisutnih roditelja, pa sve pusti i dostojanstveno podiže glavu. Neozlijeđenom rukom malo posloži kosu, a zatim se probi kroz gužvu, usput zakačivši curicu, koja bješe upravo priletjela masi nakon što je završila testiranje za prvi razred.

– Tuko jedna, gdje gledaš?! – reče i brzo nestade s vidika, stišćući ugrizeno mjesto. Znali smo da našu nastavnicu boli, zato je i nas bar toliko boljelo,  ako ne i više nego nju.

Baš u taj čas, neko iz mase povika:

– Dišo se stumbao usred Malog Ravna. Triput se preturao! Eto mu kola ostala izvrnuta na krov. Jedva ga izvukli kroz šoferšajbnu. – Malo spusti glas pa kao da šapuće: – Bila još nâka s njim, a on da proleti pored druge da ga ova ne vidi, umjesto na gas, nagazio na kočnicu. Mlada povrijedila vrat, a s njim, kažu, bogami, vrlo rizično!…

Taj divlji Orle sad uhvati priliku, okrenu bicikl i zaputi k svojoj kući, dok mu je mati zadihano trčala za njim.

U Forkovom prisustvu, pa i kad je bilo neophodno, tog drznika nismo pominjali. Nismo mogli ni pojmiti šta bi još sve Forko smislio kako bi nas zabavio, da se nije pojavio taj napasnik. No Forko nam se nakon ovih događaja sasvim promijenio. A nama u selu je postajalo nekako previše mirno, reklo bi se dosadno. Nakon svega doživljenog s Forkom, više nismo mogli uživati ni u skakanju, ni u klisanju, pogotovo ne u čuvanju stoke. Ovo zadnje nam se čak i ogadilo!

Preko raspusta se nikako nismo kupali. A što je najgore, ova porodica je ubrzo nekud odselila i nama je, ne samo neobično zvrjanje onog bicikla, no još dosta toga falilo. Oko škole smo se samo okretali onako, uprazno.

***

Jasno da nam je ljeto prošlo u dosađivanju. Rijeka više nije mirisala na sapun. I više nije bilo Forka da napravi zabavu. Uz njega smo bili svi naučili plivati. Neki od nas su imali posebnu čast da se češće nađu u njegovoj blizini. Samo ti su, nakon što bi ih naš divni Forko iznenada gurnuo u rijeku, mogli da shvate kolika je sreća ponovo udahnuti zrak. To je bilo bitno naučiti, znao nam je podvući. Disati je privilegija, učio nas je. Taj Forko je zaista nesebično radio u našu korist. A mi to nismo znali dovoljno cijeniti i prepoznati kao bogom dano. 

I gotovo da smo i zaboravili kako je bicikl bio zanimljiv da jednog dana crvenokosi, kovrdžavi Orle, vozeći k dvorištu makadamom, za sobom nije digao prašinu. Zvoncao je i smijao se istovremeno. Raširenim rukama nam je mahao, a velika usta toliko razvalio da su mu se svi zubi mogli prebrojati. Neki su mu bili poispadali, oni koji su izbijali bili su široki, pločasti.

– Eheeej, haj’te da se vozamoooooo!

I baš kao kakav orao, okrenu nekoliko krugova, pa se zacentrira usred školskog dvorišta.

– Hmm! Hmm… – istovremeno će nekoliko nas.

Darko Glavan: PUNK, Antikvarijat Ramajana i UFDM, Banja Luka 2023.

Bilo je u toj našoj povijesti knjiga koje su čitali svi. Bilo je onih knjiga koje su čitali samo neki, i koje su činile razliku između popkulturnih skupina i njihovih vjerovanja. Bilo je dobrih knjiga, kao što je bilo i zlih knjiga, onih koje nisu ni bile za čitanje, nego su bile za pokazivanje, predstavljanje, legitimiranje. Držale su se na vidnom mjestu u regalu, poput raspela na zidu, svete sličice ili levhe, i određivale su svom vlasniku stranu u predstojećem ratu. Ali bilo je i takvih knjiga, istina bilo ih je malo, koje su kupovali i čitali i oni koji nakon završene nisu pročitali više ništa. Takve knjige poslije su se često nosile u novi život, u preseljenja i izbjeglištva, nakon što bi nakon velikog klanja naši gradovi i zavičaji postajali rivijere u Gazi.

Možda najmarkantnija i najneobičnija knjiga te vrste ovog je punog naslova: “PUNK: Potpuno Uvredljivo Negiranje Klasike”. Njezin pisac jedan je iz moćnog panteona hrvatske (i jugoslavenske) rock kritike u osamdesetima, povjesničar umjetnosti Darko Glavan. U originalnom izdanju, na 209 stranica, objavljena je 1980, u izdanju Dečjih novina iz Gornjeg Milanovca. Dvadeset i osam godina kasnije, prvi je put objavljena u Hrvatskoj. Autor je tadnapomenuo da u knjizi nije mijenjao ništa – ispravljeni tipfeleri i pokoja stilska nezgrapnost, ne računaju se – osim što je izvornom tekstu pridodao intervju s Joeom Strummerom, koji je načinio u svibnju 1981. Godinu dana nakon tog novog izdanja “PUNK-a” Darko Glavan smrtno je, kao pješak, stradao u bizarnoj prometnoj nesreći u Varaždinu. Time se priča o knjizi ne završava. Petnaest godina zatim, nakon što su se uredno pobrinuli za autorska prava, u Banjoj Luci sljedeće izdanje objavljuju Udruženje za filozofiju i društvenu misao i Antikvarijat Ramajana. Tekst knjige dosljedno je ostao isti kakav je bio u izdanju iz 2008, tako da u bilješci o autoru nije pridodana ni godina njegove smrti. Što je u svakom slučaju dobro i utješno.

Sama ta kratka povijest knjige i njezinih izdanja kazuje nam da je riječ o nečemu neobičnom i jedinstvenom. Kada je “PUNK” prvi put objavljen, jugoslavenski novi val bio je u svojim začecima, punk scena bila je oskudna, s tek nekoliko lokalnih diskografskih izdanja. Bila je u najdubljem undergroundu, a svoju je stvarnu platformu nalazila u dvotjedniku Džuboks, te na pojedinim, uglavnom visokointelektualnim pozicijama u Ljubljani. U ona dva lučka grada na sjevernom Jadranu, u Rijeci i Puli, postojali su neki bandovi, čiji su članovi bili uglavnom socijalno deklasirani ali dobro upućeni lokalni omladinci, koji i nisu morali biti pretjerano vični sviranju. U vrijeme kada je objavljena Glavanova knjiga, domaću punk scenu ispunjavala su dva ili tri albuma: “A dan je tako lijepo počeo” riječkih Parafa, “Dolgcajt” ljubljanskih Pankrta i, možda, prvi album Prljavog kazališta, objavljen godinu ranije. Njih, pak, punk bandom nisu činili ni društveno-politički stav, ni to što nisu znali svirati (jer su neki članovi grupe itekako dobro svirali), ni to što je Houra pokušavao pisati songove koji bi bili punk. Sav pankerski sadržaj i naboj u Prljavom kazalištu te se 1979, kao i skoro pola stoljeća kasnije, svodio na ličnost Davorina Bogovića. Sve drugo bila je limunada, šlager, foliranje. Sve drugo bilo je isto kao u onoj nešto kasnijoj Hourinoj pjesmi čiji umni tekst ide ovako: “Tu noć kad si se udavala/ Nitko ne zna zašto si plakala/ Da li radi tamjana/ Ili starih uspomena”.

Glavanova knjiga, dakle, u takvo je vrijeme i na takvoj sceni u punom smislu riječi bila utemeljiteljska. Sigurno je da bi i bez njega bilo punka u Jugoslaviji, ali ne onakvog kakav će u svojim zakašnjelim odjecima nastajati. Kao što bi i novi val, kao neusporedivo raskošnija i bogatija popkulturna i glazbena formacija od ovdašnjeg punka, bez Glavanove knjige bio drukčiji, oskudniji i siromašniji. Iz teksta se, kao nikad prije ni poslije, začela scena. Stvarao se jedan svijet, koji će se razlikovati od svega što mu je u muzici i umjetnosti kod nas prethodilo. Autor nije imao te ambicije, a vjerojatno nikad nije niti osvijestio utjecaje i domet svoga djela, ali kako je dobro vladao tekstom i njegovom pričom, te je umio na jasan način tumačiti činjenice, Glavan je stvorio knjigu koja će stvarati jedan živi muzički i popkulturni svijet. Pritom je pisao o bandovima, pjesmama i muzičarima za koje njegovi čitatelji počesto nisu ni čuli, ali će im postati neprocjenjivo važni. Nehotice je vodio ruku koja će napisati klasike našega novog vala.

Takvo je bilo vrijeme. Prije globalizacije, prije satelitskih televizija, interneta i potpune informacijske povezanosti svijeta. Ujedno, bilo je to vrijeme kada je jedna ovakva knjiga mogla donijeti prilično temeljita saznanja o kulturama, identitetima, željama i stremljenjima.

Nova izdanja

Te 2008, kada je Glavan obnavljao i nanovo objavljivao svoje kanonsko djelo, od punka i novog vala nije u nas ostalo ništa, osim diskografije i jedne već uveliko otuđene i daleke kulturne povijesti. Na sceni nije bilo publike koja bi imala volju mijenjati svijet, a još manje bilo je onih koji su bili spremni iz knjige saznavati bilo što. Riječ punk u međuvremenu je radikalno izmijenila svoja značenja, kao što su i novi punk bandovi bili živa suprotnost onome što je nekad bio punk. Bili su nešto između opere i folklornog društva, prilagođenih za tinejdžere. Bili su prljava kazališta nekoga bogatog i dekadentnog zapadnog svijeta, koji više nije hajao za slobodu, revoluciju i slične trice.

Gojković

Miroslav Gojković, jedan od dvojice ljudi koji stoje iza ovog izdanja, lutajući je knjiški antikvar i osamljeni underground aktivist knjiškoga svijeta. Knjigama trguje na prostoru koji je temeljito kulturno opustošen. Sudjeluje na sajmovima, prodaje i kupuje na božićnim i bajramskim štandovima postavljenim ispred velikih trgovačkih centara. Obilazi Interliber, kao njegov najvažniji i savršeno neprimijećeni posjetitelj i gost. Ono što on danas radi zapravo je krajnje ishodište punka iz 1980. U postapokalipsi žive kulture, u paklu kapitalizma i onepismenjenog zaborava, Gojković je savršeni izdavač knjige “PUNK: Potpuno Uvredljivo Negiranje Klasike”. Bladerunner, osjećajno biće među živim i krvavim strojevima.

Ovo je, dakle, jedan od onih iznimno rijetkih slučajeva kada fizionomija koju cijeloga života srećeš tek sa vlastitim iščeznućem zadobiva onaj identitet što se u njenom imenu očituje…

Ta se osoba isticala po nečemu mutnom, neodređenom i nespoznatljivom, ali tako snažno i upečatljivo da si je i u mnoštvu – na ulici, na pijaci, u kinu, na stadionu – morao odmah uočiti. Pogled ju je neumitno pronalazio i magnetično se za nju vezivao, što se nije moglo objasniti niti jednom vidljivom karakteristikom. Štaviše, u blizini bi se uvijek zatekle i neke neusporedivo markantnije figure, ali njih bi oko ovlaš okrznulo, pa bi se opet zalijepilo za ovu neuglednu i, sudeći po njenim gestama, naglašeno skromnu, nesigurnu, pomalo i smetenu pojavu.

Naravno, lako bi bilo doznati kako se taj zove, ali šta s takvom informacijom? Čemu bi u razumijevanju svekolikog magnovenja mogla poslužiti neka tako nevažna, akcidentalna sintagma…?

A danas si na starom stablu, u trotoar zabodenom, opazio plakat s njegovom fotografijom, pa si zastao. I ime si pročitao, ali već nakon desetak koraka nisi se sjećao tih dviju riječi: spontano si ih zaboravio, bez odluke i napora, onako kako se jedino i može istinski zaboravljati. Da bi bio posvemašnji, zaborav treba biti gospodstveno elegantan i tako potpun da se ni samoga sebe ne može prisjetiti. Kako veli Lorca: jer ti si mrtav zauvijek, kao svi mrtvi Zemljini, kao svi mrtvi što se zaborave.

I ti si za to, za to si i kad je o tebi riječ, posebno tada. I ne dvojiš, niti se plašiš, nimalo, jer, štaviše, uvjeren si da je mrtvaštvo jedina forma vječnosti. A ako samo i pomisliš na to da ćeš, jedanput, možda, iz ništavila na krhke noge iznova biti osovljen i istim imenom oslovljen, spopada te užasna strepnja, takva da ne znaš ni kako ćeš živjeti dok mrtav još nisi.

Da mi bi i ovo da pregrmim
Pa da s mirom legnem 

Šapta Ranko, ljuti bonik
Koji visi u povojima
Kraj mene:

Ovako,
Ne mogu da se
Živ sasobom sastavim –

Ranka je pregazio traktor
Dok ga je ustavljao
Po nizbrdici 

Zašto tako, moj Ranko – 

Veli mi:
Da krmak ne provali
Dolje, u muslimanske kuće

(2023)

Na dan kraja svijeta
Pčela kruži nad cvijetom kapucinke,
Ribar vezuje oke sjajne mreže.
U moru delfine igra spaja,
Na oluku mladih vrabaca graja
I zmija se u zlaćanoj koži proteže.

Na dan kraja svijeta
Žene lica štite suncobranima,
Pijanci usnuli po parkovima
Voćar kupce poziva glasom vedrim
I brod sa žutim jarbolom ka otoku jedri,
Zvuk se violine zrakom uzdiže
I noć zvjezdana biva sve bliže.

Oni što su čekali gromove i munje
Razočarani su.
A oni što su čekali znake anđeoske trube,
Ne vjeruju da se sad zbiva.
Sve dok su sunce i mjesec sred neba
Sve dok bumbar ružu vreba
Sve dok se rađa nova beba
Nitko ne vjeruje da se sad zbiva.

A prorokom što bit bi mogo starac sijedi,
No prorok nije i to ne želi kriti,
Rajčice vezujuć usnama procijedi:
Drugog kraja svijeta neće biti.
Drugog kraja svijeta neće biti.

Prevela Đurđica Čilić

Knjiga Ivana i Josipa Lovrenovića koju večeras predstavljamo, zajedno s izložbom predivnih fotografija Josipa Lovrenovića, plod je čitava jednog radnog vijeka, a njezina inkubacija traje od ranog djetinjstva. Lovrenović je o krstolikim pločamaiz turskog vremena prvi tekst objavio 1981. godine, u više se svojih knjiga osvrtao i proširivao znanje o njima, dok nije najprije 2010. objavio Bosanski križu manjem formatu, a evo 2022. i ovu velebnu knjigu istog naziva.

Knjigu o nadgrobnim spomenicima „turskog vakta“ nije moguće promatrati izvan prostornog konteksta, a odnos autora prema njemu je rano zapečaćen i potvrđivan cijeli dosadašnji Lovrenovićev život. Njega na meni najzanimljiviji način možemo otkrivati u Lovrenovićevim putopisima, najprije Sedam dana po Bosni (2009) pa Ikavskom zemljopisu (2019).

Svaki dan prvog putopisa, koji se zapravo u dva navrata odvija devet dana, doživljava klimaks na nekropolama tih zanemarenih spomenika, od Kulen Vakufa do Bogduše i Jajca. Drugi putopis slijedi jedno od putovanja Ivana Frane Jukića – važnog za Lovrenovića toliko da mu je posvetio svoj prvi roman Putovanje Ivane Frane Jukića  (1977) – i u dobroj mjeri se nastavlja na stazu i groblja iz 2008, dijelom se s njom preklapa, ali nekropole nisu uvijek centar svijeta.

Zašto je to tako? On stare ploče čita kao otvorene knjige dugog, maglovitog vremena Bosne, važnog za današnje razumijevanje njezine kulture. Vidi ih kao jedan od najautohtonijih elemenata kulturnog areala unutarnje zemlje, koju je, kako kaže, „tok povijesne svakodnevnice iskotrljao, kao što voda uobliči kamen u njegovoj savršenoj nepravilnosti“.

Lovrenović in situ analizira napise na lipoj ikavici, likovnost ploča i ostalo, prati kako su se one vremenski i regionalno diverzificirale, najprije odvajajući se iz jedinstvenog stećka u trovjerske nadgrobne spomenike, pa potom regionalno oblikovale unutar bosanskog katoliciteta i franciskanizma … A početak, kao i vrhunac svih vrhunaca, priređuje nam na starom groblju Ćelija u zavičajnom Mrkonjić-Gradu. Ondje je u djetinjstvu, u trenutku jednog vjerskog obreda, iskusio začaravajući osjećaj „srca zemlje“, koji će se ponoviti i u crkvi pod božićnim pjesmama, posebno U se vrime godišća.

To očitovanje punine i jedinstva svijeta, „kojem si ti u samom srcu“, obilježilo je Lovrenovića za cijeli život, a slika okolnih brda koja se zaštitnički i snovito sklapaju nad Ćelijom u zalazak sunca, prenijela se na pejzaže unutarnje zemlje i ostala njezin pečat sve do danas.

Za više mjesta u svojim putopisima on kaže da su zasanjana ili da se ne može od njih odvojiti. Na svakom koraku zemlje Lovrenović pokazuje kako je povijest, osobna ili kolektivna, urasla u krajolike i oni u nju.

Slojevit simbol križa, koji je antropološki nastao kao susretište onoga gore i dolje, lijevo i desno, ispred i iza, iznutra i vani, koji nosi sa sobom sve dobro i sve probleme te koji na svijet gleda uvijek iz sebe i slika svijet po sebi, krstoliko je obilježio unutarnju zemlju.

Kad se ugodi mali s velikim križem, križ čovjek s križem Bosne, nastaje blaženstvo srca zemlje. Osjećaj s Ćelije razbuktava se nad spomenicima drevnih nekropola također zaštićenim čaškama planina ili njima podobnim bedemima utvrda. Na nekropolama na Dugom polju, Grahovčićima i Jajcu osjećaj se razvija u komunikaciju za čije praćenje nemamo osjetila, u neki razgovor u kojem autor ne koristi riječi. Lovrenović te trenutke objašnjava pojavom animizma i poziva se ne narodnu pjesmu koja kaže „gora je sestra, šuma je mati“, a Vran-planina, kaže, log intimniji od kućnog ognjišta… Sasvim sigurno, Lovrenović nije ondje pasivni prolaznik, već osim svega što ga legitimira kao vrhunskog istraživača i intelektualaca te dostojnog, zahvalnog baštinika, pokazuje neke sposobnosti slične šamanima.

Traganje krajolicima dovodi nas do trećeg, zapravo prvog oslonca unutarnje zemlje: doma, ishodišta svega, i stvarni put je zapravo obrnut. Dom je sidro, iz njega svi putovi polaze, čine mrežu koja iscrtava prostor unutarnje zemlje, i u dom se svi vraćaju. Lovrenović je rođen u Petrovoj bolnici, 25 minuta pješice od galerije u kojoj se nalazimo, a kad je išao u gimnaziju kuća mu je bila na Opatičkoj 16, iz koje se može izići u ovu Radićevu, pet minuta pješice odavde. No posve ga je odredila didova kuća u Podma’ali u Varcaru, u čije je dvorište navlačio spomenike simbole iz okoline, stvarajući svoju prvu opnu univerzuma.

Za nas je među svim njegovim putovima najvažniji onaj koji vodi od didove kuće do Ćelije. Put povezuje dvije kuće i dva doma: onu u kojoj si odrastao pa je ona „tvoja koža“ (Bachelard) i dio tvoga ja (Jung) s vječnom kućom, kako su na jedan način tumačeni stećci u Bosni.

Bitno socijalno određeno, blaženstvo može postati i prokletstvo. Kad nesretni povijesni događaji raščine tvoj dom i unište tvarni zavičaj, a život nagomila uvrede, čovjek se predvoji. U didovu kuću Lovrenović više neće ući, Ćeliju će posjetiti, a odlazeći iz zavičaja, traži načina da to traje što dulje, pa izabire insajdersku lokalnu cestu oko Sokoca, uz zaboravljenu  Sokočnicu, prema Jezeru, gdje je unutarnja zemlja još većim dijelom u prijateljstvu s univerzalnim načelima. Čini se da je ova knjiga, uz svoju osnovnu namjenu, i pokušaj očuvanje nekih ključnih elemenata unutarnje zemlje za koju je teško reći koliko je ima i do kada će je biti u bosanskim krajolicima.

U tome je Lovrenović beznadno sam, ne treba to prigodničarski uljepšavati, sam kao i ove ploče koje još tuđe pero gotovo nije ni taknulo. I ova knjiga i ova izložba to kažu. Izložba koju je neumorna povjesničarka umjetnosti i kustosica Nevenka Šarčević, organizirala u ovoj privatnoj galeriji. Knjiga za koju je o svom trošku istraživao, i uz pomoć mecene Snježane Köpruner objavio u svojim visokim godinama u nakladi Drama radosti i Synopsisa. Knjiga o ključnom autohtonom znaku četiri važna i četiri teška stoljeća katoličke opstojnosti iz koje se iskotrljala suvremena hrvatska kultura prostora Bosne. U političkoj kulturi koja se gradi na etnoreligijskim simbolima, ovaj čovjek radi sam ono što drugdje rade instituti. Ni politička elita države koja sebe krsti matičnom zemljom, hvaleći se potporom „dijaspori“, ne prepoznaje ovaj kapitalni projekt.

Njegovo je djelo, uza sve što smo rekli i nismo rekli, mjesto na koje će se vraćati svi; pa i oni koji se lažno predstavljaju čuvarima križa i oni koji ga politički zloupotrebljavaju. To je, doduše, tek jedna od njegovih mogućih sudbina. Važno je da je ono, kao što je već rečeno, knjiga-spomenik i da će trajno ostati jedno od međašnika kulture u Bosni i Hercegovini, koja je i hrvatska kultura, i da je nastalo iz univerzalnih pobuda te da je samo njima ono odgovorno.

(Izlaganje u zagrebačkoj Galeriji Kontura 20. veljače na tribini uz otvorene izložba fotografskih radova Kameni tragovi sjećanja Josipa Lovrenovića iz ciklusa Bosanski križ, a koji pripadaju ciklusu nastalom za istoimenu knjigu s tekstom Ivana Lovrenovića)

https://ivanlovrenovic.com/clanci/bosna-argentina/ivo-lucic-bosna-je-iz-celije-potekla

Alojz Ihan: Srebrnjak, Goranovo proljeće, Zagreb 1985.

Prije četiri-pet godina, u vrijeme kada je epidemija bila na vrhuncima, povremeno bi se, čak i u hrvatskim medijima, pojavilo ime ljubljanskog liječnika, predstojnika Katedre za mikrobiologiju i imunologiju, Alojza Ihana (1961.). Prije četrdesetak godina student medicine Alojz Ihan bio je, uz Aleša Debeljaka, najzanimljiviji slovenski mladi pjesnik, jedan od autentičnih predvodnika vala nove književnosti u Jugoslaviji. Bilo je to vrijeme kada se i u Hrvatskoj mnogo bogatije živjelo, barem kada je riječ o književnosti i o književnome životu. Bujali su književni časopisi, postojale su novine za kulturu i književnost, iz kojih su prirodno izrastali novi kanoni, stilovi i senzibiliteti. Prijevodi pojedinih Ihanovih pjesama objavljivani su u to vrijeme u književnim novinama i časopisima svih glavnih gradova te nestale države, i njegovo ime, barem među čitajućim pripadnicima generacije koja se rađala od početka šezdesetih, bilo je prisutno i poznato.

Godine 1985. na općejugoslavenski natječaj Goranovog proljeća i Književne omladine Hrvatske za devetu po redu Nagradu Goran za mlade pjesnike stiglo je 479 rukopisa. Petočlani žiri nagradio je Alojza Ihana i rukopis naslova “Srebrnik”, koji će uskoro biti i objavljen, u prijevodu Branka Čegeca, s naslovom “Srebrnjak”. Bila je to druga godina za redom da je Gorana osvojio slovenski pjesnik. Prethodni laureat bio je Tugomir Zaletel. Od prvih devetero nagrađenih, samo troje bilo je iz Hrvatske (Jagoda Zamoda, Branko Čegec i Anka Žagar). Doista, Goran za mlade pjesnike u to vrijeme bio je velika nagrada. Ediciju u kojoj će sve do rata knjige izlaziti dizajnirao je Ivan Picelj. Nikada u povijesti hrvatskog izdavaštva nije bilo dizajnerski efektnije i ljepše pjesničke edicije.

Prema pjesnikovoj izričitoj želji, knjiga je tiskana samo u prijevodu. Iste godine, u izdanju Književne omladine Slovenije i Alepha, “Srebrnik” objavljen je i u originalu, a zatim čašćen Nagradom Prešernovog sklada, koja je u to vrijeme, kao i danas, slovenska državna nagrada za kulturu. S prvom je knjigom, dakle, Ihan već bio poznat i vrlo priznat pisac i u Sloveniji, i u Jugoslaviji. U to vrijeme radio je i kao urednik po časopisima i kretao se unutar ceremonijala i procedura nekoga iz današnje perspektive teško zamislivog književnog života.

Prva pjesma u toj prvoj knjizi nosi, u Čegecovom prijevodu, naslov “Vrijeme je”, i vrlo je kratka: “Vrijeme je/ da si kažemo,/ ako si uopće što možemo reći,/ i da si damo,/ ako si uopće imamo što dati./ Vrijeme je,/ a uskoro ćemo ostati/ i bez njega.” Zatim se do kraja nižu, precizno usklađenim tonom i ritmom, pjesme jednoga jasno određenog ljudskog i pjesničkog glasa, bez iskakanja, iskliznuća i nesigurnosti, ali istovremeno taj glas je, kao i glas njegova generacijskog ispisnika Aleša Debeljaka, jedinstven, posve je izvan žamora glasova njegovih suvremenima i prethodnika u slovenskoj i u južnoslavenskim književnostima. Pritom, neprestano imamo neki čudan dojam kako je Ihanov lirski subjekt neki stari, vrlo smireni čovjek, s većinom već obavljenih i završenih poslova na Zemlji. Onda kada sam prvi put čitao ovu knjigu, nisam to osjećao, ali danas mi se čini da sam mnogo, mnogo mlađi od tog njegova lirskog subjekta. Nije do toga što se čovjek u vremenu pomlađuje, nego do toga što biva svjestan svojih godina. Metafizičkih, naravno.

Nakon svih ovih godina, vremena i događaja koji su riječima prethodno izgovorenim i napisanim dali nova značenja, važnija mi je pjesma, naslova “Prisega”, pa je izgovaram cijelu: “Kad prisežu vojnici svima nazočnima/ orose se oči, orose se kad pomisle/ na sve te mlade živote, na sve te ljude,/ s kakvom voljom su nekad, sluzavi od porođajne/ vode, počeli hvatati zrak, uspjevši potom/ zadisati, kako su nespretno bauljali,/ uspinjali se na stolicu i napokon prohodali,/ kako su se opasno zaljuljali između ospica/ i šarlaha, a potom ipak ozdravili i/ počeli razlikovati prva slova, pročitali/ prvu knjigu, potom drugu, treću, desetu, stotu,/ a između toga dizali školskim kolegicama krila, trenirali/ slobodna bacanja na koš, skupljali postere skijaša i/ nogometaša, sanjali, sanjali o/ svemu mogućem, imali pune glave snova, pune glave/ želja, pune glave planova, pune glave/ ljubavi, a sada su bez razmišljanja pripravni/ sve, baš sve žrtvovati da bi se oduprijeli/ neprijatelju, da bi ga ustrijelili, uboli ili/ nekako drukčije uništili; ne nitko ne može/ zadržati suze pred tom odlučnošću; plačite mame,/ plačite očevi, plačite sestre, plačite djevojke,/ plačite svi, samo plačite, stvarno, ništa/ drugo nije moguće.”

Ako bismo 2025. bili zrelo društvo, društvo knjiga, osjećaja i pameti, pa ako bismo negdje na ničijoj zemlji, tamo između Bajakova i Batrovaca, ili na mostu između Slavonskoga i Bosanskog Broda, podizali spomenik svim poginulim vojnicima i svim mučenim savjestima iz ratova devedesetih, ova bi pjesma Alojza Ihana mogla biti jedini tekst na tom spomeniku.

Medicina i književnost

Da, u mnogim se pjesmama iz “Srebrnjaka” čuje, osjeti, zna da ih piše budući liječnik, netko čija lirika i epika izviru iz medicinskih stanja čovjekova tijela i duha. Ihan je 1985. bio potpuno u obje svoje biografije. Poslije će se nastaviti baviti pjesništvom i književnošću, ali manje prisutno. Kao da je, malo pomalo, prelazio na marginu. Kao da je odustajao. Ili su se i društvena vremena mijenjala na takav način da se književnost sve više rascjepljivala na posao kojim se bave posvećeni osamljenici i autsajderi, i sasvim drukčiji posao kojim se bave površni i uglavnom nedaroviti hobisti, koji pritom imaju velike ambicije u društvenom životu, pa premda su hobisti svoja književna samoostvarenja doživljavaju postajući akademici. Alojz Ihan daleko je i od jednih, i od drugih.

Epidemija

Na kraju čudno je, da čudnije ne može biti, gledati na cijelu stvar iz perspektive covida 19. Lice epidemije u Hrvatskoj bio je čovjek koji će najozbiljnije svoje poslove, u ime države ili u vlastito time, to se ipak ne zna, obaviti s glavnim mafijaškim vođama u ovom dijelu Europe. Njegova, pak, veza s književnošću i kulturom bila je ta što je njegova “desna ruka” u epidemiološkom stožeru, njegova “savjetnica za medije”, na HRT-u promovirana u voditeljicu i urednicu – Vijesti iz kulture. Lice epidemije u Sloveniji liječnik je i veliki slovenski pjesnik Alojz Ihan. To je razlika između dva društva, dvije kulture i dvije književnosti.

Irina Wutsdorff je pročelnica katedre za slavistiku na Sveučilištu Münster. Od prvog dana agresije svojom djelatnošću podržava Ukrajinu, kako na pedagoškom (vođenjem i intenziviranjem nastave jezika, produbljivanjem nastave književnosti), tako i na znanstvenom (razvijanje projekata u vezi s ukrajinskom književnošću i kulturom, razmjenom sa znanstvenicama i znanstvenicama na svim poljima humanističkih znanosti) planu. Na polju sveučilišne politike organizira kooperacije s ukrajinskim sveučilištima, a plod je njezine inicijative sklapanje kooperacijskog ugovora Sveučilišta Münster sa sveučilištem u Černovicu. Irina je Wutsdorff osim toga angažirana u organiziranju kulturnih događanja koja se tiču Ukrajine i prevazilaze uske sveučilišne okvire. Jedno je takvo scensko čitanje lirike Serhija Žadana održano u kazalištu u Münsteru. Na njemačkome su tekstove čitali Carola von Seckendorff i Ilja Hartjes, a na ukrajinskom Darina Mavlenko. Ovdje se u prijevodu donosi njezino uvodno izlaganje za to čitanje. Strast i upornost kojima Irina Wutsdorff u okamenjeni svijet njemačke slavistike donosi nove impulse je jedinstven, a njezin je cilj razbijanje dugogodišnje dominacije rusistike na znanstvenom polju. To je jedan od iznimno bitnih načina borbe protiv agresivnog ruskog imperijalizma i totalitarizma koji ugrožava korijene europske demokracije. (Davor Beganović)

Lirska kronika kao otpor protoku vremena. Razmišljanja o zbirci pjesama Skypnykivka / Kronika vlastitog daha Serhija Žadana

(Uvod u književnu večer održanu u kazalištu Münster 24. veljače 2025.9

Kroz najnoviju zbirku pjesama Serhija Žadana proteže se jedan rez, naime početak sveobuhvatne agresije Rusije na Ukrajinu, 24. veljače 2022. čija je treća godišnjica na današnji dan. Zbirka pjesama koju je Žadan započeo u proljeće 2021. nije se mogla nastaviti na isti način. Spisatelj, aktivist, glazbenik Žadan nije zamuknuo, ali pjesnik jest. Poezija se više nije činila prikladnom s obzirom na sveprisutni užas. U pogovoru Žadan tematizira to stanje te time postaje jasno u kolikoj mjeri dobro poznato pitanje, jesu li pjesme moguće pred prizorom neljudskoga, prožima cijelu zbirku. No samom svojom egzistencijom, dakle svojim pjesmama ali i u njima, Žadan na njega odgovora vehementno potvrdno.

Pri tome pisanje u situaciji suočenosti s ratom za njega ne predstavlja ništa novo. Kao što znamo, ovaj rat nije otpočeo 24. veljače 2022., nego traje punih jedanaest godina, nakon što je Rusija 2014. na Euromajdan, kojega se na ukrajinskom označava i kao Revoluciju časti, reagirala aneksijom Krima i napadom na Istočnu Ukrajinu. Serhij Žadan, rođen u Starobilsku, gradu kojega su sada okupirale ruske trupe, a od djetinjstva živi u Harkivu, od samoga je početka izravno konfrontiran s ratom kojega Rusija vodi protiv njegove zemlje. Ne samo konfrontiran: od početka je u njemu i prema njemu zauzeo jasnu poziciju: kao podržavatelj majdanskog pokreta suprotstavio se 2014. proruskim snagama koje su pokušale zauzeti upravnu zgradu u Harkivu i tom je prilikom bio brutalno pretučen. U intervjuu koji je s njim za njemački tjednik Zeit prošlog studenog vodila Susanne Brunner s tim u vezi je odgovorio lapidarno: „Podrška je za mene bila nešto što se podrazumijeva. To je moja zemlja, to su moji sugrađani. Uvijek sam želio živjeti u normalnoj, demokratskoj zemlji, bez diktature i totalitarizma.“ U ratu koji se tada vodio u Istočnoj Ukrajini uvijek se vozio na prvu liniju fronta, govorio s ljudima koji su živjeli tamo, nastupao sa svojim ska-bandom Žadan i sobaky, angažirao se kao dobrovoljac na socijalnim projektima, ohrabrivao svoje ljude i prilikom borbi.

 Na realnost je rata uvijek reagirao i kao spisatelj, kao lirik, romansijer i esejist. Već je 2016. u njemačkome prijevodu objavljena knjiga koju je sastavio pod podnaslovom „Pjesme i proza iz rata“. Zbirke lirike iz 2018. i 2020. pojavljuju se 2020., u prijevodu Claudije Dathe, pod skupnim naslovom Antena, dopunjene proznim tekstom sa signifikantnim naslovom „Telefonski imenik mrtvih“. Vjerojatno je najpoznatiji roman Internat koji potječe iz 2017. U njemu se opisuje put jednog isprva indiferentnog junaka koji se, iz potpuno razumljivog straha, pokušava držati podalje od svega, ali se ipak kroz bojišnicu probija do internata po kojemu je roman i nazvan kako bi od tamo izveo svoga nećaka. Na putovanju kroz distopijski svijet, u kojemu su i vrijeme i prostor izmakli kontroli, dolazi ne samo do internata i vraća se natrag u grad, već stječe i spoznaju da je neophodno zauzeti stav. Kazalište Münster prošle je godine uprizorilo taj roman. Scenografija je uključivala kazalište sjenki na kojemu su prikazane figure koje bježe ili besciljno lutaju kroz prostor. Na slici je vidljiv njihov gubitak orijentacije kao i svake perspektive.

Unatoč svemu tome 24. veljače 2022. za Žadana predstavlja rez kojim je pogođeno i njegovo pisanje. Pri čemu ni u kojem slučaju nije zašutio. U brojnim postovima u socijalnim medijima obraćao se svojim zemljacima, koordinirao pomoć, pozivao na dobrovoljne priloge i akcije, ohrabrivao ih ukazivanjem koje se uvijek iznova vraćalo: „Nad gradom vijore naše zastave“, a noću se opraštao od njih pozdravom „Ujutro smo jedan dan bliži našoj pobjedi.“ Izbor iz tih vijesti objavljen je 2022. pod naslovom Nebo nad Harkivom. Te je iste jeseni Serhiju Žadanu dodijeljena Mirovna nagrada Njemačkog knjižarskog udruženja. U obrazloženju žirija stoji: „Ukrajinskog spisatelja i glazbenika odlikujemo za njegovo izvanredno umjetničko djelo kao i za humanitarno držanje kojim se posvetio ljudima u ratu i pomagao im po cijenu vlastitog života. […] Razmišljajući i pažljivo slušajući Serhij Žadan, poetskim i radikalnim tonom, ispituje kako ljudi u Ukrajini unatoč svemu nasilju pokušavaju voditi neovisan život koji određuju mir i sloboda.“ Zahvaljujući se Serhij je Žadan ukazao i na onu točku koja je od iznimne važnosti za zbirku koja se večeras nalazi u središtu naše pažnje: Kako se jezik može pokazati prikladnim za prikazivanje rata i njegovih užasa, njegovoj stravičnoj nepravednosti? Jedan je od odgovora bio: inzistiranjem na točnosti, upravo ono što stvari zahtijevaju jest „da ih se jasno imenuje. Jedan je zlikovac jedan zlikovac. Sloboda je sloboda. Podlost je podlost. U vremenima rata leksemi poput ovih odzvanjaju osobito jasno i zaoštreno. Ne može ih se izbjeći a da ih se ne povrijedi. I ne treba im se izbjeći, uopće ne.“ Taj je apel za jasnim izražavanjem, usmjeren njemačkoj javnosti, povezao sa spremnošću za slušanje: „Kako govoriti o ratu? Kako se odnositi prema intonaciji u kojoj se nalazi toliko očajanja, bijesa i povrijeđenosti, a da se pri tome ne odstupi od spremnosti da stojimo jedni uz druge? Vjerujem da se problem s formuliranjem centralnih stvari više ne nalazi u nama – svijet koji nas sluša ima teškoća s tim da shvati jednu jednostavnu stvar – da mi, kada govorimo, pokazujemo veliku mjeru jezične emocionalnosti, jezične napetosti, jezične otvorenosti. Ukrajinci se ne moraju pravdati zbog svojih emocija. Zašto? Već i samo zbog toga da svoj gnjev i svoj bol ne moraju prevladati sami. Možemo objasniti sami sebe, možemo opisati što se s nama zbilo i što se i dalje zbiva. Moramo se pripremiti na to da se neće raditi o jednostavnom razgovoru. Ali ovako ili onako, taj razgovor moramo započeti već danas.“ To je bila ponuda za razgovor koju je Žadan, to se nažalost mora reći, povukao. U ljeto 2024. najavio je da će pristupiti brigadi „Chartija“ ukrajinske nacionalne garde, s kojom je već dulje vrijeme bio povezan i služi tamo, nakon završetka osnovne vojne obuke, na području vojno-civilne komunikacije, između ostalog na radio stanici koju je sam osnovao. Već od 2023. ne putuje u Njemačku, a tu svoju odluku objašnjava na sljedeći način: „Morao sam se stalno pravdati zbog toga što moja zemlja ne želi kapitulirati. To je ponižavajuće i prestalo me zanimati. Nisam htio tim traćiti vrijeme. Naravno, i u Njemačkoj ima mnogo ljudi koji i dalje podržavaju Ukrajinu. Ali jedan dio njemačkoga društva je nažalost prijemčiv za narative ruske propagande. Ovdje, u Ukrajini, za mene ima dosta posla.“ Na pitanje na koje narative misli dodao je: „Da će doći do mira kad Ukrajinci polože oružje. Mnogi ne razumiju da kapitulacija predstavlja kraj naše države i da će tek ona dovesti do još većeg broja žrtava. Svuda gdje Rusi dolaze ne vlada zakon već teror. Rusi brišu jednostavno sve što ima bilo kakve veze s Ukrajinom.“ Žadana samoga, dakle, nećemo čuti u Njemačkoj, ali ovdje i sada čut ćemo njegovu liriku.

Njemački naslov Kronika vlastitog daha s jedne strane ukazuje na raspored pjesama i njihovo datiranje. Potreba za datiranjem pjesama, piše Žadan u Pogovoru, s druge se strane odnosi na rat, s kontekstom njihova nastanka iz kojega se ne mogu izlučiti, budući da se približavaju napisima u kakvom dnevniku. S „dahom“ zahvaća se jedan od motiva i riječi koje se provlače kroz cijeli ciklus, nose ga, povezuju i zgušnjavaju. Pored daha tu su i glas, jezik, pjevanje – čak i unatoč svemu ili možda baš zbog toga – i ljubav. Dah, glas, jezik: i u njemačkom i u ukrajinskom možemo reći da se ostaje bez daha, bez glasa, bez riječi. O nijemosti pred neiskazivim govori se uvijek iznova i u Žadanovim pjesmama. Ali i o snazi koju može dati jezik, on je jedna od najbitnijih odlika čovječanstva. Dah nosi glas, glas jezik, a jezik čovjeka kao čovjeka. Na taj je način zbirka sa svojim iznova-doći-do-daha, iznova-doći-do-glasa, iznova-doći-do-jezika naposljetku jedno veliko svjedočanstvo i jedan veliki pledoaje za humanost. U pjesmi od 10. travnja 2023 veli se: „І в найглухіші часи, / посеред галасу й заціпеніння, / будь зі мною, мово – / мово сумніву, / мово втішання, / мово подяки.“ – „I u najmutnijim vremenima / usred buke i ukočenosti, / ostani kraj mene, jeziče – / jeziče sumnje, / jeziče radosti, / jeziče zahvalnosti.“ Na drugom mjestu, 11. rujna 2022: „Запам’ятати за вітром це дихання, це тривання, це прорізаннямови.“ – „Prisjećati se s vjetrom na disanje, na trajanje, na rezanje jezika.“

Jezik o kojemu je tu riječ jest jezik kao conditio humana te time i obrana ljudskoga protiv neljudskoga. I to je jezik na kojemu su pjesme izvorno sačinjene, ukrajinski – onaj jezik, dakle, čije postojanje agresor negira, kojega skupa s njegovim govornicima, skupa s njihovom kulturom, zemljom i državom želi izbrisati, pre-pisati i prisvojiti. Da je u zbirci i riječ o očuvanju vlastitoga, dahom izgovorenoga jezika, ukrajinskoga, postaje jasno ako se pogleda originalni naslov: Skypnykivka.  Radi se o oznaci ortografskoga sistema ukrajinskog jezika iz dvadesetih godina prošlog stoljeća, nazvanog po Mikoli Skripniku. U vrijeme lenjinske politike „korjenizacije“, takozvanog „ukrojenjivanja“ raznih naroda iz bivšeg ruskog carstva do kojega je trebalo doći putom kulturalne izgradnje nacija za novu sovjetsku državu, on je kao narodni komesar zadužen za obrazovanje poticao ukrajinizaciju i osnovao komisiju čiji su članovi postali i lingvisti iz Zapadne Ukrajine koja je tada pripadala Poljskoj. Cilj komisije bio je    uspostavljanje standarda ukrajinskog pisanog jezika koji bi obuhvaćao cjelokupni jezični prostor. Pravopisni sustav proizašao iz rezultata rada komisije 1928. neoficijelno je nazvan „skripnikovka“. Ubrzo po tome, kada je Staljin učvrstio svoju vlast,  započela je politika rigidne rusifikacije u koju je spadao i Holodomor, ona umjetno izazvana glad čijom su žrtvom postali milijuni Ukrajinki i Ukrajinaca. Skripnik kojega se sve intenzivnije potiskivalo na marginu, ustrijelio se 1933. kako bi preduhitrio likvidaciju. Njegova slutnja nije varala. Teror protiv Ukrajine nastavio se nesmanjenom žestinom, a vrhunac je doživio u daljim nezamislivim činovima: tako su u karelijskoj šumi u Sandarmohu, perfidno u danima u kojima se slavio dvadesetogodišnji jubilej Oktobarske revolucije, strijeljane stotine ukrajinskih umjetnika i umjetnica i intelektualki i intelektualaca. Žadanova pjesma datirana 22. studenog 2022. odnosi se na svakogodišnje evociranje tog bestijalnog čina. U vremenu „korjenizacije“ cvjetale su ukrajinska kultura, umjetnost i književnost. Reflektirajući njihov iznenadni kraj govori se o „strijeljanoj renesansi“. Serhij je Žadan doktorirao temom o ukrajinskome futurizmu iz toga vremena. Spoznaja o ponavljanim uništavajućim vojnama protiv jezika i književnosti upisana je u njegovu liriku.

Ono što želim pojasniti ovim uvodom, i što sam, nadam se, i pojasnila, jest u kolikoj je mjeri važno to što ova lirika i dalje postoji, što će je se danas ovdje moći čuti. Za kraj bih se još jednom htjela vratiti na svoje ishodišno pitanje. Koliko je lirika, koliko jedna lirska večer prikladna na godišnjicu agresorskog rata koji se vodi protiv svakoga prava i protiv čovječnosti? Mislim da odgovor glasi: Ako je autor, pjevač i glazbenik, aktivist i borac za slobodu i ljudskost Serhij Žadan koji je uvijek bio i pjesnik, iznova pronašao poeziju, onda smijemo, dapače trebamo, i mi na današnji dan slušati njegove pjesme. Slava Ukrajini!