Otkad je 21. studenog 2015. na portalu Jutarnjeg objavljena računica strave, odlazi u krevet sa zebnjom i dugo čeka san. Teroristi su na masakr u Parizu potrošili samo 7.000 eura. Sate i sate provodi u slovima te računice i znamenkama te njezine brojke.

U svakome snu ubijaju ga rafali i muče ga iste studene misli kojima provjerava: koliko je ono novinska agencija zabilježila mrtvih, a koliko ranjenih? Odgovor mu dolazi iz njezina teksta s kojim stalno vodi mučne noćne razgovore: Militanti ubili najmanje 130, a ozlijedili više od 350 ljudi. U svakom snu taj ga njezin tekst podsjeća: Na to su potrošili samo 7000 eura. Samo osam fanatika, dakle, ostvarilo je taj nezapamćeni pokolj. Bilo ih je osam, sedam ubijeno, jedan u bijegu. I u svakom snu se čudi: Zar su u svom pohodu na smrt nevinih fanatici bili baš tako štedljivi? Koristili kalašnjikove, municiju, samoubilačke pojaseve kućne izrade, unajmili su automobile i stanove – šapuću mu slova. Imali su pojaseve kućne izrade, koji su bili napunjeni plastičnim eksplozivom TATP Sotonina majka. Pojasevi su ih koštali nešto više od 150 eura. U skupom Parizu unajmili su vrlo jeftino dva stana, jedan na tjedan, drugi na tri dana, ukupno oko 680 eura. Samo. I renta-a carovim Volkswagenom Polo, Seat Leonom i Renault Cliom vozili su se od Bruxellesa do Pariza sasvim jeftino.

Putovali su iz Sirije do Francuske za oko 1.200 eura. Samo. Tako je jeftin život, na svom vrelom jastuku, iz noći u noć, ponavlja u svakom svom snu: samo 53,85 eura po osobi. U tome saznanju od te računice uvijek drhti: Sedam tisuća eura podijeljeno s najmanje stotinu trideset ubijenih, to je 53,85 eura. Točno. Vrlo jeftino. A ako se ubijenim dodaju i sedmorica ustrijeljenih bombaša, sve je još jeftinije. Jer ljudski život je ljudski život. Za liječenje i oporavak povrijeđenih, dakle, ne ostaje gotovo ništa, razvija u svakom snu i vlastitu računicu. A i što će preživjelim život ako je tako jeftin. Ali, jedan je ubojica još uvijek u bijegu, kako zaspati i kako ne očekivati preživjelog usred sna i usred dana. I njegov je kalašnjikov jeftin, kao i njegov život, kao i pojas Sotonina majka.

U krevet odlazi s istom računicom i napušta ga s njom. I u svakome je danu nesiguran, u prošlosti ga uvijek dočeka isti nemir: Život mu je bio jeftin i u Sarajevu gotovo četiri gladne zime. Jeftiniji od cigarete. I od čavla, i od zrna riže, od metka pogotovu. A jeftine ubojice i dalje prijete. Dolaze. Stalno su na svojim jeftinim putovanjima. Kako, dakle, pobijediti strah i hoće li ga uspjeti savladati neizvjesna budućnost? Jer, jeftino je oružje, jeftine su ubojice, sve jeftiniji su naši životi.

Sva dobra, eto, samo su u zlu. I u njegovom je snu, koji se iz noći u noć stalno obnavlja, upravo tako. Jeftin je život, jeftini su i tvorci i proizvođači zla. Čovjek je na vrhuncu svog napretka i u tome. Vrlo savršenog napretka, bez svake sumnje. Sve što po danu o tome sazna, noću se preseli u njegovo tijelo, na jastuk. Koji nije samo njegova bomba, ne samo za njegov vrlo jeftin život. Kao što nije ni jastuk. Jastuk čovječanstva.

20. prosinca 2015.

Foto Miljenko Jergović

*

Jednom davno ljudi se nisu obazirali na kameru.

Nisu zazirali od fotografiranja.

Ako bi vas nepoznati fotograf snimio na ulici, to niste doživljavali kao zadiranje u vašu privatnost.

U to vrijeme samo se slavnima vrijeđala privatnost, a slavnih nije bilo mnogo. Ako ste anonimni, mogu vas slikati do mile volje. Između vas i vaše slike postojala je razlika. Slika nije bila privatnost.

Bilo je to zlatno doba žive ulične fotografije.

Onda se sve promijenilo.

Poslije ni bližnje niste mogli tek tako slikati.

I bližnji su stekli privatnost.

Sve dok se nisu pojavili čarobni telefoni, telefoni s fotografskim aparatom.

Nitko ne mora znati što upravo radite: pretražujete li imenik, pišete poruku, surfate internetom…

Ili fotografirate.

Bez čarobnog telefona ni ova fotografija ne bi bila moguća.

malim slovima: sjedim u centrali na dorćolu. pored mene za stolom sjede žarko korać i neki bezbednjaci, bulevardijeri. nešto je tu nejasno. glasni su, pa se ne osjećam loše što sve čujem. jedan od njih, sin nekog generala, priča kako je njegov otac jednom prilikom otišao do generala ljubičića, saveznog sekretara za narodnu obranu, da mu kaže nikola, nas nekoliko generala smo nešto razmišljali, ako bi mogao da preneseš starom….a ljubičić će pre nego što mi kažeš, već si napravio tri greške.

prvo, šta generali ima da se grupišu.
drugo, šta generali ima da misle.
treće, šta generali ima da poručuju maršalu.

– Čim sam se rodio – odmah se razbolio. U bešici bolovao i svi mislili da neću dugo. Babo išo hodžama da mi zapišu, seoskim hećimima, i ko zna u koga sve još nije čudo isko. Svi mu jedno kazivali: neće mali dugo. Majka me ljuljala i plakala – znala jadnica da me može umjesto uspavati, usmrtiti. Kad bih usnio, odmah bi me budila, pa opet iznova – ljuljala i ljuljala. Prolazili tako dani, a ja nikako da izdahnem. Babo ništa nije radio – njive počele zarastati, a stoka, ja od gladi, ja od prepuna vimena, zapomagati. Komšije ćulile sa strane ne bi li smrt uhvatili na djelu, a babu, kad bi ga sreli, tapšali po ramenu.

– I kako preživi?

– Jednog dana došo filanac da popisuje duhan. Kad je vidio babu onako snuždena, pito ga šta mu je, i babo ga doveo u kuću, da i on vidi dijete na samrtnoj postelji. On me pogledo i reko: Neće mali bez trnova koca.

– I ti preživio…

– Vidiš đe jesam…

– Ali šta je filanac uradio?

– Ništa. Znao.

Zamisli avion koji leti.

Crven je, malo je smiješan, izgleda kao nacrtan.

Nema nekih specijalnih oznaka po sebi, tu i tamo neka slova i brojke koja tamo moraju biti, pa ih onda ni ne primjećuješ.

Pilot crvenog aviona je tužan. Zbog čega, nije bitno.

Daj ne dramatiziraj, molim te, ne pada mu na pamet da se, šta ja znam, surva ili pogine. On je jednostavno tužan. Odlučio je malo letjeti, možda ga prođe. Nije bitno.

Lagano skida maramu sa vrata. Marama je, pretpostavljaš, crvena.

Pilot pušta maramu da odleti iz aviona.

Maramu vjetar nosi potpuno nedefinirano, lagana je.

Sad zamisli čovjeka koji pravi ogradu oko kuće. Točnije, počinje praviti ogradu. Prva daska ide uz zid i mora biti ravna da bi one poslije nje bile ravne. Majstor prislanja dasku uza zid, a uz dasku prislanja vagu. Daska mora biti ravna. Zbog čega, ne znam, ali čovjek nikako ne uspijeva namjestiti dasku.

Vjetar donosi maramu na čovjekovu desnu ruku, to jest, onu kojom drži dasku. Čovjeka je marama iznenadila, ruka mu se pomakla. Pogledao je maramu, dasku, a zatim i vagu.

Uhvatio je ravnotežu. Zakucao je dasku i sretan zapalio cigaretu.

Hodajući uz zamišljenu ogradu, primjećuje crvenu kantu prljave vode koju je zaboravio izliti. Čovjek uzima kantu, odlazi iza kuće i proliva kantu, ne gledajući gdje pada voda.

Zamisli mačku. To jest mačkicu. Malu, sivo-bijelu. Iako je ničija, mogla bi biti svačija. Slatka je, naravno. Pa tko, za Boga miloga, zamišlja ružne mačke?! Što se tiče mačke, ne brini. Zna se brinuti za sebe.

Sjećaš se kante? E vidiš, čovjek nije znao gdje izliva vodu, a izlio ju je ravno na našu zamišljenu mačku. Nenamjerno, zaboga, pa nije ju vidio. I probudio ju.

Mačka je malo frknula i uvrijeđeno otišla na neko mirnije mjesto da se odmori. Prolazeći pored vrta, onako mrzovoljna, malo je otresla vodu sa svog lijepog krzna.

Zamisli sad cvijet. Crveni cvijet, koji mirno raste u vrtu. Lijep je to cvijet, jer svi znaju da su jednostavni cvjetovi najljepši. Međutim, dugo nije padala kiša, pa se cvijet pati. Bilo koja kap dobro bi došla. I kapi su stigle. Doduše, s mačke koja se otresala, ali cvijet za to nije bilo briga. Bitne su kapi.

Jesi li zamislila taj cvijet?

E, poklanjam ti ga.

*

(Ova pričica nastala je prije desetak godina prema stripu Magde Dulčić koji sam pročitao davno, u nekom sjajnom domaćem strip-magazinu kakav više ne postoji. Magda Dulčić, jedna je od naših najvećih umjetnica. Ovaj cvijet je oduvijek bio namijenjen njoj.)

O jednoj pjesmi Hamze Hume

Nakon 1945. započinje pjesnički obračun s Bogom. Jedni to rade iz uvjerenja, drugi po nalogu povijesnog trenutka, treći zato što misle da bi im moglo pomoći da postanu bolji i uvaženiji pisci, ali je pravilo – nepisano i neizgovoreno – da se svatko s Bogom obračunava u skladu s vlastitom vjerom i nevjerom, zadanom u zvuku i smislu svog imena i prezimena, i tradicije u njemu namrle. Branko Ćopić kroz usta Nikoletine Bursaća tako udara po pravoslavnom Bogu, dok se Skender Kulenović razračunava s Allahom. Godinama kasnije, Ranko Marinković piše “Gloriju”, nasuprot vlastitom klerikalizmu, i vjeri u katoličkog Boga. Nitko ne dira u tuđe, a ako dirne, pjesma, pripovijetka ili roman pođu mu u propast, tako da ih se uskoro više nitko i ne sjeća. Istina, jednako su tako zaboravljani i obračuni s vlastitim Bogom, osim u onim rijetkim i blagoslovljenim slučajevima kad se baš i nije znalo huli li pjesnik ili se Bogu moli, udara li po Svevišnjem ili, možda, po Partiji i po bogohulnicima.

Tako se ni u Ćopićevom ruganju danas ne može poznati je li se rugao vjeri u Boga, ili se rugao onima koji se toj vjeri rugaju. Je li Nikoletina bio u pravu kada je oglasio smrt Boga? Je li on doista u to vjerovao, ili se izokretom rugao onima koji su u nevjeru vjerovali i kojima se u času pobjede pričinilo da Boga nikakvog nema? Godine 1945, ili neke sljedeće, činilo se da je prvo, danas se čini da je skroz drugo. Nikoletinu Bursaća danas bi se moglo izučavati po manastirskim ćelijama i teološkim kolegijima kao tajnog branitelja vjere i kao navjestitelja nekoga budućega, preporodnog doba.

Hamza Humo bio je među rijetkima, ako ne i jedini među pjesnicima, koji se narugao tuđemu Bogu i bogonavjestitelju, a da mu je pjesma ostala pamćena sve do kasnih doba bosanskohercegovačke književne povijesti. Pjesmu “Fratar Andrija” napisao je i objavio prije Drugoga svjetskog rata, ali je nakon 1945. prihvaćena i tumačena kao neka vrsta naručene pošalice, stihovanog pamfleta, u kojemu je sramoćenju izvrgnut jedan tipizirani hercegovački franjevac.

Pisana u prvom licu, s patetičnim uzvikom u triput ponovljenoj inkantaciji (“O, ja sam fratar Andrija”), pjesma u tonu i smislu navodi na tradiciju usmenih pučkih rugalica. Takav je njezin okvir, a takva je, možda, bila i prva pjesnička nakana Humina. Odrastao u Hercegovini, na mostarskoj kaldrmi, s onim vječito prezrivim pogledom na sirotinju s kamenjara, Humo je bio politički nekorektan u vremenima kada se za političku korektnost nije znalo, ali se do nje držalo puno više nego danas.

Štošta je drugo još može učitati u “Fratra Andriju” i u Humine pjesničke i građanske nakane.

Pohađajući mekteb u rodnome gradu, zatim pučku školu i gimnaziju, odrastajući u krugovima jugoslavenske revolucionarne mladeži, Hamza Humo se nakon Velikog rata našao u Beogradu, i situirao se u ozračju suvremene srpske književnosti. Bio je urednik Gajreta, a potom, sve do rata, i novinar Politike. U partizane ne odlazi, nego 1941. bježi u Cim blizu Mostara, gdje u dubokoj anonimnosti dočekuje i oslobođenje. Već 1946. objavio je poemu “Za Tita”, i promovirao se u jednoga od vodećih pjesnika revolucije. Ali njegova društvena ambicija bila je nevelika: nije zauzeo visoke položaje, nije postao književni ni politički arbitar, daleka mu je bila uloga komesara, nego je poživio tiho i mirno, tako da je vrlo brzo postao najstariji bosanskohercegovački pisac. Takvim ga nisu činile godine, nego stav. Umro je s navršene sedamdeset četiri, a ispraćen kao stogodišnjak. Hamza Humo provukao se kroz iglene uši epohe, mimoišli su ga koncentracijski logori i goli otoci, ustaške i komunističke dvojbe i dileme, i sve one muke koje su morile njegove ispisnike. Vječno začuđen time što je musliman usred Europe, poživio je svoj vijek, a da nikada nije bio čestito ni pročitan. I to je mudro izbjegao.

Na vrhuncima književne slave bio je već 1927, i prije Kristovih godina, kada je u Beogradu, kod Cvijanovića, objavio “Grozdanin kikot”. Vrlo neobičan, pjesnički roman, nastao iz one iste tradicije u kojoj će svoje proze pisati Rastko Petrović ili Momčilo Nastasijević, poslije Drugoga svjetskog rata biva preveden na njemački, objavljen u više naklada i ispraćen pohvalama kao malokoja južnoslavenska knjiga u dvadesetom stoljeću. Humo će po “Grozdaninom kikotu” biti pamćen, za tu će knjigu znati i oni koji je nisu čitali, ona će naći svoje mjesto u školskoj lektiri – čime je ovom čitatelju za njegovih ranih dana priređen veliki užitak u tekstu – a da pisac više nikada neće napisati ništa slično, niti će i na kakav način nastaviti ono što je započeo u “Grozdaninom kikotu”.

Poslije je pisao pripovijetke i novele u duhu međuratne socijalne književnosti, a u kasnija doba roman “Adem Čabrić”, te niz knjiga pripovijedaka, među kojima je najpoznatiji “Hadžijin mač”, na tragu Kočićeve, Ćorovićeve i Andrićeve poetike. Godine 1976. Svjetlost je u izboru i redakciji Muhsina Rizvića tiskala Sabrana djela Hamze Hume. Više je to bio nadgrobnik za pjesnikov mezar, nego ponuda za nova čitanja…

Kao pjesnik, Hamza Humo bio je sav u zvuku i sroku. Njegovi stihovi ispunjeni su čulnim slikama, mirisima, bojama i šumovima Hercegovine. Moćan, ali vedar i duhovit pejzažist, baštinio je ono najbolje iz različitih tradicija, one hercegovačke, šantićevske, šimićevske i dučićevske, ali i one druge, beogradske i srpske, čiji je najutjecajniji pokretač i protagonist bio Momčilo Nastasijević. Preko njega Humo je u dalekom srodstvu s Nikolom Šopom, s kojim na prvi pogled nema ništa zajedničko…

U prvoj strofi “Fratra Andrije” sukus je onog što Hamza Humo u poeziji jest:

O, ja sam fratar Andrija
Naviljak drače mrk i štur
U kome po cio božji dan
Gori kravi božur.
O, ja sam fratar Andrija!

Riječ naviljak, koja je u središtu slike, danas nema svog značenja. Naprosto zato što je naviljak ono sijena koliko stane na vile, a vila nema, niti onih koji vilama plaste sijeno. Ako se toga i nađe, ljudi kojima ova riječ ima praktični smisao, pa je u životu izgovaraju, daleko su od jezika poezije.

Pritom, Humin naviljak i nije od sijena, nego je od drače. Čitatelj jasno vidi i čuje vile koje zazveče po hercegovačkom kamenjaru, da iščupaju žilavu draču, od koje koristi nikakve nema.

“Naviljak drače mrk i štur”. Mrko je ono što je zagasito, smeđe ili sivo. Ono što je, uglavnom, bez boje. U prenesenom značenju mrk je onaj koji je smrknut, namrgođen. Mrko je i tmurno nebo, iz kojeg će pljusnuti. Svako od tih značenja povratno se sabire i u mrkom naviljku drače. Koji je pritom još i štur. A šturo je ono što je oskudno, mršavo, suho.

Sav u zvuku, “Naviljak drače mrk i štur” istovremeno je savršeno precizan u slici i značenju. Naime, doista je naviljak drače i mrk i štur. Drukčiji ne može biti, jer drača nije bogata i rodna, ili modra i bujna.

Ali u sljedeća dva stiha slika dobiva svoj puni smisao, i kao usporedba vraća se fratru Andriji, u savršenoj personifikaciji. On je: “Naviljak drače mrk i štur/ U kome po cio božji dan/ Gori krvavi božur”.

Fascinantna je tačnost u slici:

doista, usred drače procvate ponegdje crven cvijet. Je li to božur, to baš i nije važno. Božur je i tako krvavo i živo Andrijino srce, usred njegove neugledne, dračom, šturom i mrkom, određene duše.

U tom je crvenom cvijetu nešto nepristojno živo i u svojoj životvornosti nastrano i žensko.

U fratru Andriji u kojem po cio božji dan gori krvavi božur.

Već druga je strofa teška uvreda njemu i njegovu vjernome puku:

O, ja sam fratar Andrija
Zavjetom, postom, molitvom
Još od djetinjstva uškopljen
I svetom vodicom poškropljen.
Mladost se moja ne pjeni.
Sav žar sagori u meni,
A duša strasno blista
U slavu Isusa Krista.

To da je franjevačkom redovniku, onom koji za sebe i svoj puk održava stalnu vezu s Bogom – neku vrstu milenijske wi-fi veze – kazano kako je zavjetom, postom i molitvom još od djetinjstva uškopljen, čime nisu uvrijeđeni samo on i njegovo stado, nego i sama njegova kršćanska i rimokatolička vjera, temeljena na upravo njegovim zavjetu, postu i molitvi, spada u red onih ruždijevskih udara na identitet, pa je baš čudno kako kakav crkveni velikodostojnik, biskup ili barem kateheta, nije izdao fetvu i ucijenio zlosretnu glavu Hamze Hume. Pritom, nije uopće nevažno što se redovničkom zavjetu, postu i molitvi narugao bivši učenik mostarskog mekteba. Time stvar biva nepodnošljivija, jer iz perspektive uvrijeđenih na njihovu vjeru ne huli otpadnik ni bezvjernik, nego inovjerac. A to je, znamo, mnogo gore.

Uvrijeđenom čovjeku svijest se sužava, tako da i ne razmišlja o samom sadržaju uvrede, niti o onom što je izrečeno mimo i iznad potrebe i nakane da se ikoga vrijeđa. “O, ja sam fratar Andrija/ Zavjetom, postom, molitvom/ Još od djetinjstva uškopljen”. Nije li u tome istina redovništva, onoga kršćanskog, koje podrazumijeva ne samo bezuvjetni celibat, nego i odustajanje od svega čulnog, pohotnog i životvornog, u ime onoga što je duhovno i vječno? I nije li među našim starim fratrima, onim iz Huminih zavičaja, kao i onim iz Bosne, većina takvih koji od djetinjstva za drugo i nisu znali, osim za to da će se zarediti i život posvetiti Bogu, jer bi u suprotnom, ožene li se, najprije mogli umrijeti od gladi? Nisu li oni uškopljeni već sedam-osam stotina godina, i nije li njihova uškopljenost zavjetom, postom i molitvom ključ njihova života, ali i povijesti ove zemlje, njezina cjelokupnog sjećanja i identiteta? Ali ne moramo nužno o Hercegovini ili o Bosni. Povijest Europe bila je sve do nedavno, ili sve do Francuske revolucije i velikih tehnoloških otkrića, povijest uškopljenih. Da nije bilo njih, ne bi se imao tko sjećati, ne bi imao tko zapisati.

Ali dobro, da je sve ovo u stih pretočio netko tko je kršten, makar se svoga krštenja i odricao, sve bi moglo biti tako. Ali kako jedan Hamza da tako piše i govori? Odgovor na ovo pitanje je jednostavan i razložan, a pjesnik ga je formulirao u nekim drugim svojim pjesmama i prozama: iako musliman, on se rodio usred Europe, usred ovoga hercegovačkog bliskoistočnog kršćanluka, i njemu su lištički fratri jednako bliski i jednako njegovi kao svakome hercegovačkom Jozi ili Anti. On im se ruga zato što ih poznaje, i samo iz poznavanja to ruganje dolazi. U biti, Hamza Humo o katolištvu svoga zavičaja zna ono i onoliko koliko o bosanskim muslimanima zna Ivo Andrić. Uz tu razliku što Andriću nikad nije pristajalo ruganje, niti se ikada ikome rugao.

Slijedi, potom, ubitačna rima: “Još od djetinjstva uškopljen/ I svetom vodicom poškropljen”. Kao i svaka doista dobra i istinita rima, i ova se čini tako očekivanom, navrh je jezika, kao da smo za nju i prije Hamze Hume znali. Ali, eto, nismo. I nikad je nećemo zaboraviti. U njoj ima i pasjaluka, i pretjerivanja, pomalo strši kao višak u pjesmi, kao poanta u već ispričanom vicu.

Ova rima svoj razlog nalazi u sljedeće dvije: “Mladost se moja ne pjeni./ Sav žar sagori u meni,/ A duša strasno blista/ U slavu Isusa Krista.” U tri se sroka Humo narugao, izrekao istinu o jednom životu, i rugalicu doveo na korak od himne.

To je jedno od čuda ove neobične pjesme. Iako je po svemu rugalica, u njoj se čuje ona ganutost od koje prođu srsi, i po kojoj se poznaje himna. Distih “A duša strasno blista/ U slavu Isusa Krista” mogao bi se naći u uglazbljenoj pjesmi u Božju slavu kakvih ovdašnjih neokatekumena, i kao takav bacao bi pjevače u najdublji vjerski zanos.

Ide peterostih, koji slijedi ritam i logiku prve strofe:

O, ja sam fratar Andrija
Pricvrk’o za krš ko vrijesak,
Zgaram ko žarki ilinštak.
a sam božji blijesak.
O, ja sam fratar Andrija!

Slika vrijeska u kršu opet je lijepa i tačna. Ugodnije usporedbe hercegovački fratri teško da bi mogli iznuditi i izmoliti. Zatim se u trećemu stihu javi Ujevićev “žarki ilinštak”, iz “Svakidašnje jadikovke”, napisane još 1916, u tuđini, u Parizu, kada je pjesnik imao dvadeset pet godina, a vapio je nad svojom starošću. Humo je “žarki liništak” posvojio desetljećima poslije, što se iz današnje perspektive može shvatiti kao posveta Ujeviću – s kojim je dijelio mladenačke političke ideale – iako je sasvim vjerojatno da mu on nije bio na pameti. U vrijeme kada je on pisao “Fratra Andriju”, “Lelek sebra” bio je hvaljen i čitan, ali “Svakidašnja jadikovka” niti je bila pjesma iz školskih čitanki, niti je uživala status evergrina, ili jedne od najpoznatijih modernih pjesama ovoga jezika, kao što je to danas. Pritom, fraza “žarki ilinštak” bila je još uvijek živa u govoru – kao što već odavno nije – i mogla se pojaviti u pjesmi neovisno o kontekstu.

Potom slijedi još osam stihova rugalice, s ponavljanjem na kraju:

O, ja sam fratar Andrija
Ponizni sluga Krista!
Ja lutam golim brdima
I vladam ljudskim krdima,
Osmijeh mi kao kržljav ton,
A pogled patnički ugasn’o, bon,
U njemu suza blista
U slavu Isusa Krista,
U slavu Isusa Krista.

Tu je i najotrovniji distih, najmoćnija rima u pjesmi: “Ja lutam golim brdima/ I vladam ljudskim krdima”, koja kao da ne govori samo o hercegovačkim fratrima, nego o svim onim imamima, svećenicima i rabinima, u svejedno kojem i kakvom vremenu, koji svojom neukom sirotinjom vladaju onako kako se vlada krdom. Jer drukčije i ne može, drukčije nikad nije ni bilo. Da nije njih, vjerovali su komunisti, a vjerovalo se i u Humino izraženo antiklerikalno vrijeme, sirotinja bi se pobunila, nastupila bi revolucija, došlo bi bolje i pravednije vrijeme.

Odmah zatim, kao utiha, rezignacija, tuga – nekarakteristični za rugalicu, ali i za himnu, slijede sirot osmijeh, patnički pogled i suza. I na kraju ta divna posljednja rima: blista/ Krista.

U svom predsmrtnom intervjuu Radovanu Popoviću, čiji izlazak nije ni dočekao, Hamza Humo “Fratra Andriju” navodi kao jednu od najboljih svojih pjesama: “Ostala mi je ta vizija iz djetinjstva: ljeti, kao dijete, sjedio sam ispred kuće i posmatrao kako kršom ide fratar Andrija…”

Svega je u tom pogledu bilo, što se u pjesmi nepogrešivo čuje, i pizme, i zločestoće, i divljenja, i uzvišenosti. I velikoga pjesničkog dara i silne imaginacije. Hamza Humo nesumnjivo je bio jedan od najdarovitijih bosanskohercegovačkih pisaca, ali lišen velikih ambicija, ustrašen nad svojim životom, rad u kafani, oprezan i lišen svake osobne uznositosti i taštine. Zato što nije bio tašt vjerojatno i nije postao ono što su bili Andrić, Selimović, Mak Dizdar… Dar mu je ostao veći od ostvarenog djela, koje je, opet, jedno od najznačajnijih u našoj iščezloj, ugašenoj književnosti.

Srpska književnost Hamzu Humu, kao svoga pitomca, skoro da je i zaboravila. Bošnjačka ga uzima kao svog, ali joj i nije pretjerano važan. U hrvatskoj je književnosti odavno zaboravljen.

A fratri u svim stoljećima svoje bosanske povijesti ljepšu pjesmu nisu zaslužili, niti im je ljepšu pjesmu imao tko napisati. Između rugalice i himne stao je život fratra Andrije, kao mitskoga lika i kao stvarne osobe, sa životnim razlozima, sudbinom i zemaljskom misijom.

Jedni imaju dara da to čuju i pročitaju, drugi dara nemaju.

“Bilo je oko te pjesme i gužve: negdje su se fratri bunili, a negdje su me častili vinom i palačincima.” – govorio je Hamza Humo.

Neobična pjesma, kao što je neobičan i taj spoj: vino i palačinci.

1.

Šimunićevo skandiranje
Nacističkog pozdrava
Na stadionu
Davor Šuker
Nazvao je
Krivim parkiranjem.

2.

Ante je Kulušić
Dokazao da je
Šimunićev pozdrav
Za dom spremni
Zapravo refren
Operne arije.

3.

Maloljetni splitski delinkvent
Biva uhvaćen na djelu
Dok na zidu školskog zahoda
Flomasterom crta
Kukasti križ.
Stroga učiteljica, nakon što mu
Očita bukvicu, za kaznu
Naređuje
Malome nesretniku
Da u bilježnici
Do iznemoglosti
Ispisuje
Slova U.

*

P. S.

Ove činjenice,
Koje sam prepisao
Sa interneta,
Same po sebi su
Čista poezija,
Ustaška, doduše,
Ali poezija,
I to poezija radi poezije,
Stoga svaki pokušaj
Da ih urimujem,
Bio bi čista obijest,
Kako bi rekao
Bertold
Breht. 

Pisac Filip David, čija knjiga je proglašena najboljom za 2015. godinu u mreži javnih biblioteka, doživeo je 26. februara u Narodnoj biblioteci neprijatno iznenađenje. Kada je izašao za govornicu, ugledao je u sali, u prvom redu, predsednika republike. Istovremeno, ugledao je i građanina Tomislava Nikolića koji sedi na istom mestu na kojem sedi i predsednik republike. Kao i svaki lojalni građanin, Filip David izrazio je poštovanje prema instituciji predsednika republike, ali ne i prema licu koje tu instituciju predstavlja. S tim licem, objasnio je krajnje uljudno F. David, od devedesetih godina prošloga veka ne deli političke i moralne nazore. Na to je, kako prenosi Danas, T. Nikolić odvratio (u vidu saopštenja za javnost), da za piščev gest nisu bili potrebni ni hrabrost ni vaspitanje. Ovom se prigodom, kao i obično, istakao ministar kulture utvrđujući (na naučnoj osnovi? na osnovu umjetničke intuicije? posle duboke meditacije?) da je “neprimereno mešati politiku i kulturu, jer je kultura jedino polje u kome politika ne treba da postoji” (Politika, 27. 2, str. 1).

Idemo redom. Kao prvo Filip je David krajnje uljudan čovek i samo zahvaljujući svom vaspitanju nije napustio salu u kojoj se njegovo telo, bez njegove volje i znanja, zateklo zajedno s telom T. Nikolića. Našavši se u neprijatnoj situaciji, David je demonstrirao šta znači javna odgovornost, pa, ako hoćete, i građanska hrabrost. Da podsetimo: građanin Nikolić Tomislav aktivno je učestvovao u poduhvatima paradržavnog kartela Slobodana Miloševića (zajedno s A. Vučićem, M. Gojković, A. Vulinom, I. Dačićem) i to se, osim temeljnim zaboravom, ni na koji način ne može izbrisati. Kako se rečena lica nisu zamarala bespotrebnim zadržavanjem na sopstvenoj prošlosti (možda su malo bili prenaglili, ali, bože moj, ljudski je grešiti), na nama je da ih podsećamo na taj gnusni period iz njihovih života. Što je F. David i uradio. Nisu, naime, u to odvratno vreme bili baš deca koja ne znaju šta rade, niti ih je na kaškanje u sengrupu iko primorao. Naprotiv. Sami su se, radosno, bućnuli u kloaku, pa se sad s tim jezivim periodom u svojim životima imaju nositi kako znaju i umeju. (Ne primećuje se, naime, da su se nešto potresli.) U istom tom periodu Filip je David, kao častan čovek, bio upravo na najsuprotnijoj mogućoj poziciji od njihove. On, naime, za razliku od Nikolić Tomislava, nije imao nikakavog, ama baš nikakvog razumevanja za zločine, razbojništva, pljačku, za razaranje sopstvene zemlje i zemalja u okruženju. Imao je, dakle, F. David samo dve mogućnosti tog februarskog petka u Narodnoj biblioteci: da postupi kako je postupio, ili da izađe iz sale. Bilo šta drugo – da se pretvara kako Nikolić ne postoji – bilo bi ritualno pokopavanje njegove političke, građanske egzistencije. Reagovao je David kao odgovoran i hrabar građanin. Nije se dao zastrašiti prisustvom političkog autoriteta, niti se odao licemernom zaklanjanju iza nesporne činjenice da je predsednik republike političar s najjačim demokratskim legitimitetom u zemlji. Slobodan i hrabar građanin, lojalan svojoj zemlji (pod nužnim uslovom da je i zemlja lojalna njemu, što u vučićevsko-nikolićevskoj Srbiji, dodajmo, nije slučaj), ne samo da treba, nego i mora da govori javno, sve i da se visokim i manje visokim državnim funkcionerima to uopšte ne dopada. Na ovom mestu na scenu iskoračuje ministar kulture.

Zaista je zapanjujuće u kojoj meri ministar Ivan Tasovac nezaustavljivo sa sebe spira svaki trag integriteta i pretvara se u slugu pokornog, jednog, s gledišta demokratije i javnog interesa, ekstremno problematičnog režima. Očigledmo je da Tasovac svoju ulogu razume kao učestvovanje u zajedničkom poduhvatu, pa ako igraš timski, onda ne možeš baš da se ističeš kao Mesi (ako već nisi Mesi). Ali, pobogu, čemu višak pokreta? Zašto barem nije otćutao kad i on savršeno dobro zna šta je Nikolić bio (bio?), pa nek’ se gos’n predsednik izvoli vaditi sam. Ali ne, mora čovek da progovori. Tasovac, to jest. Reći, naime, da je “kultura jedino polje u kojem politika ne treba da postoji”, nije dostojno čoveka koji u tolikoj meri, i to kao političar, učestvuje u javnosti. Zašto je, uostalom, Nikolić, koji nije čuven po svojim kulturalnim dostignućima, došao kog đavola u biblioteku, ako kultura nema veze s politikom (i obratno)? Da uzme knjigu? Da se, usled čitalačkog neizdrža, raspita da li je biblioteka već pribavila drugi tom romana Karla Uvea Knausgora, pa da ga, koristeći politički položaj, uzme preko reda? (Bilo bi mu oprošteno.) Niti je kultura, naprosto, oblast s očima onkraj svakog zla, niti je politika delatnost kojom se bave samo manijaci. Od Platona do Fukoa i Ransijera kao suza je jasno da kultura i politika padaju u jedno. Politika se legitimiše kulturom, kultura oblikuje politiku. Kulturan političar nije, naprosto, onaj koji ume da drži nož i viljušku, već onaj koji je u stanju da prati tokove sopstvene kulture, a ne da nam natura nekakvog Konstantina cara koji sa srpskom kulturom ima veze koliko i morska iguana s Galapagosa (amblyrhynchus cristatus). Kulturalna politika uvek vodi računa o kontekstu. Ako političari imaju ikakvu predstavu o kulturi, to jest.

Ovom otvorenom parafrazom Borhesovog Priručnika fantastične zoologije hteo bih, s jedne strane, da naglasim sopstvenu neumešnost u lavirintima politike, gde sam upadao bez namere i sa priličnim posledicama, a sa druge, na brojne groteskne situacije iz političke pragme sa kojima sam se suočavao kroz ceo svoj dosadašnji život.

Još od detinjsta bio sam, možda i zbog neprijatnog porodičnog iskustva, upozoravan od svojih dedova o dvoličnosti politike.

Prvi deda: – Prepiru se, hirurg i političar, ko od njih dvojice ima stariju profesiju. Hirurg samouvereno izjavljuje: “Da nije bilo mog zanata, Eva ne bi mogla da bude stvorena od Adamovog rebra.” A političar mu odgovori pitanjem: “Kaži ti meni, šta je bilo pre Adama i Eve? I još ranije, pre nego što je nastao svet?”. “Kako šta? Pa, haos, zna se”. “E, haos smo stvorili mi, političari”.

Živo se sećam i reči drugog dede: – Politikom i malim zemljama vladaju velike zemlje. Tamo su veliki diktatori. A u malim zemljama, kakva je naša, nastaju mali diktatori. I jedni i drugi, kada su na vrhu, misle da sve mogu, dok ne završe kao spomenik ili u apsu. Ili nestanu netragom. Ali, i posle njih, velike zemlje ostaju velike, a male ostaju male.

Priznajem, onda ih baš nisam razumeo. Bio sam Titov pionir i nisam mogao da shvatim da neko, pa makar bio i moj deda, može da kaže kako naša zemlja nije najmoćnija i najpravednija država na svetu. Sa godinama, dešavanja u vezi sa problematičnom ulogom koju je politika odigrala u hronici moje porodice postajala su mi jasnija, ali povodom prvog incidenta koji mi se desio sedamdesetih godina prošlog veka, kao studentu komparativne književnosti u Beogradu, politička pozadina ostala mi je prilično nejasna. Beogradska katedra za komparativu imala je veliki ugled u ondašnjoj Jugoslaviji, a ja dovoljno ambiciozan brucoš, redovan na predavanjima, sa priličnim predznanjem zahvaljujući kućnoj biblioteci i ranootkrivenoj ljubavi za čitanje.

Čini mi se da se to što sam se tako brzo, samo posle jedne godine, preobrazio od pristojnog studenta u neposlušnog i buntovnog mladića desilo zbog spoja nekoh vrlo privatnih i nekih opštevažnih dešavanja koje su se odigravale oko mene. S početka sedamdesetih, beogradska scena nudila je neponovljiva iskustva. Više nisam bio zainteresovan za visoke ocene na ispitima, već za duge, nepresušne diskusije, planiranje tekstova za novi broj časopisa i muzičke probe po podrumima.

Tako sav obuzet uzbuđenjem oko svakodnevnih dešavanja, sigurno sam delovao izmenjen u očima studenata comparative, pa i za neke profesore, mada mislim da su takvu promenu većina prihvatila sa simpatijom, jer sam na predavanjima, osobito petkom na časovima opšteg seminara, kada smo se sakupljali svi bivši i sadašnji studenti sa profesorima zajedno, nastupao mnogo smelije. Tada sam bio “zapaljen“ Kalvinom, Kortasarom, Nabokovim… danonoćno nisam mogao da se odlepim od njihovih knjiga i naravno, one su bile glavne teme mojih vatrenih diskusija. Danas, prepročitavajući ih, nalazim im slaba, ponekad čak i dosadna mesta, i svestan sam, posle dugog čitalačkog iskustva, da klasici kao Servantes, Tolstoj, Džojs, kad-tad nalaze svoje pravo vodeće mesto. Ali, u ono vreme, kao što sam bio ubeđen da je rokenrol najotkačenija muzika, tako sam verovao da postmoderna književnost otvara neslućene mogućnosti.

Asistentu V. J. očigledno je smetalo moje novo ponašanje. A moram da priznam da se i meni taj čovek nije baš sviđao. Držao je vežbe iz predmeta “Drevne književnosti”, kod starog, među nama omiljenog profesora, prema kome se V. J. odnosio kao tipičan poltron. Gledali smo kako se pred njim ljigavi, udvara kao lik iz nemih filmova. Neko bi rekao da takvo ponizno ponašanje dolazi zbog naglašenog poštovanja prema starijem profesoru i njegovom znanju. Ali meni je to izgledalo prenaglašeno, čak karikirano. S druge strane pak, sasvim suprotno njegovoj poniznosti prema profesoru, odnos prema nama, studentima, bio je podcenjivački, ironičan. Njegove, inače stručno dobro vođene vežbe, bile su “filovane” podsmehom i uvredama čime je neprestano isticao svoju nadređenu poziciju. Neki od studenata su se bojali (u čemu je on naročito uživao), neke je nervirao (što ga je podsticalo da ih još više nervira), a kod studentkinja je najčešće izazivao simpatije (dosad nisam spomenuo, bio je zgodan, stasit muškarac).

U tom incident, imao sam malu, početnu krivicu. Zakasnio sam na čas! Kao i uvek, zaglavio sam na probi u podrumu u zgradi “Proleterskih brigada” (sada “Krunskoj”). Ah, kakvi su to bili sati koji su leteli kao minuti! Tako sam, navrat nanos, dotrčao do učionice na drugom spratu. Vežba kod V. J. već je bila u toku petnaesetak minuta. V. J. je taman dočekao da me potkači: – Ovaj Prokopiev po svom običaju je sav zatrčan. Ali je promašio zgradu.

Nekoliko njegovih obožavateljki iz prvog reda su se zakikotale, što je bio dobar podstrek V. J.-u da produži sa podsmevanjem: – Tražio ulaz, oznojio se jadan (zaista sam bio sav mokar od znoja), ali nije mogao da se seti gde je krenuo – prema fakultetu ili kafani?

Koleginice su pucale od smeha, a V. J. je pobednički finiširao: – E pa, Prokopiev, fajront. Otvaramo za dva dana, i to tačno u jedanaest, zapamtite – u jedanaest sati!

Prosto rečeno, izbacio me je sa časa!

Možete zamisliti kako sam se osećao, izbačen, ponižen, ismejan i uvređen, napolju pred zatvorenim vratima učionice. Vrlo neprijatno.

A i besno! – podsetite se kakva buntovna previranja su se kovitlala u mojoj duši. I koliko me je tada pogodili podsmevanje V. J.

Otrčao sam do prvog kioska u Takovskoj i kupio plastični pištolj na vodu. Onda sam ga napunio i ponovo popeo pred slušaonicu gde je V. J. držao čas. Čekao sam ga da izađe na pauzi između predavanja, pa da dobije svoju, kako sam tada bio ubeđen, zasluženu kaznu.

U jednoj epizodi iz moje duže proze “Ona voli Čehova” glavni junak prska asistenta, što se u stvarnosti nije dogodilo, iako sam celo vreme držao u ruci napunjen vodeni pištolj. Kada su se vrata učionice najzad otvorila i pojavio omrznuti lik, instinktivno sam pošao ka njemu. Ali, iako sam u glavi imao spreman scenario za “veliko štrc”, u tim trenucima sam zaboravio da mislim (i da gledam ispred sebe), požurio prema iznenađenom V. J. i pritisnuo ga uz vrata, na samom pragu.

I tako, posle toga, bez obzira što ga nisam isprskao, dali su me na disciplinsku na fakultetu i bio sam pred isključenjem. Zahvaljujući zalaganju profesorke Nane Bogdanović (sestre poznatog arhitekte Bogdana Bogdanovića), a najviše starog profesora, posle usmenog i pismenog izvinjenja nekako sam uspeo da se spasem.

Profesor me je pozvao u svoj kabinet. – Mnogo vam hvala, profesore. Mnogo ste mi pomogli – zahvalio sam mu se.

– U redu. Bilo mi je drago da ti pomognem – a zatim vidno opušten dodade: – Ali nemoj sebi da praviš političku senku bez potrebe.

Znao sam za njega da potiče iz ugledne građanske porodice Đurić, koja je u prošlosti (a i budućnosti) imala neslaganja sa vlastodržačkom politikom. Ali me je ipak začudila njegova primedba. Bio sam ubeđen da je incident sa V. J. sasvim lične prirode i da nema veze sa politikom.

Ispalo je da je stari profesor bio u pravu. Nekoliko godina kasnije, zaposlio sam se u kulturnoj redakciji tek formiranog III programa Radio-Skopja. Na početku, sve mi je izgledalo obećavajuće: saradnici koji su sa iskrenim entuzijazmom radili na emisijama, dobra atmosfera u studijima u kojima su se te emisije snimale, da bi se potom najbolje štampale u časopisu koji je bio tražen i čitan. Prvih meseci po zapošljavanju bio sam jedan od najagilnijih u redakciji.

I tada, ponovo mi se isprečio jedan čovek. Kao i u prethodnom slučaju sa V. J., ovaj je bio u nadređenom položaju u odnosu na mene. Direktor III programa.

Među zaposlenim, imao je nadimak “Pinoče“. Sada mislim da je to bio nepravedan nadimak, jer je u ono vreme bio možda najinventivniji rukovodilac u Radio-Televiziji. Pod njegovom upravom, III program je cvetao brzo kao cvetovi empatije. Naravno, ubijali smo se od posla, ali sa zadovoljstvom.

Ali, direktor je imao potrebu da kao jastreb sve nadgleda, da zapoveda i da kažnjava one za koje je on sam mislio da greše, te mu je otuda nadimak baš odgovarao. Da ne otežem, slično kao sa V. J., došlo je do uzajamnog sudara, to žestokog, i ja sam nastradao.

Zajedno sa otkazom, dobio sam pride plavi koverat sa obaveštenjem da se za dva dana obavezno pojavim u 11.30 u toj i toj policijskoj stanici, na “informativni razgovor”.

Kao i u slučaju sa V. J., ponovo sam se našao pred komisijom, ali je ova bila opasnija od prethodne: umesto profesora bila je sastavljena od osobe A., osobe B. i inspektora milicije.

Ubacili su me u jednu tamnu prostoriju (možda mi se učinila takvom jer sam bio prilično uplašen) i razgovor je započeo.

– Znaš li zašto si ovde? – pitala je osoba A.

Ćutao sam. U sobi nisam čuo nikakav zvuk sem mog brzog disanja.

Osoba A. se nagnula ka meni: – Zbog tvog anarholiberalističkog ponašanja.

Anarholiberalizam, to je onda bila veoma opasna etiketa. Osetio sam se tako bespomoćno.

– Došli smo do saznanja da si ti još na fakultetu u Beogradu projavljivao antidržavne stavove – nadoveza se osoba B. Glas mu je bio nešto mekši nego kod osobe A.

Pokušao sam da odbacim odjednom nadošlu napetost u mom i tako napetom telu, ali bez uspeha: – Ali, to je bilo tako davno… I nije imalo nikakvu političku konotaciju.

Čini se da ih reč “konotacija ” za časak zbunila: – Da li si ti svestan sine u kakvu si se kašu zaglibio – produžila je mekim glasom osoba B.

– Ne… – odgovorio sam nesigurno (i iskreno).

– Istinu! Govori istinu! – presekao me je inspektor: – Bio si bre pred isključenjem sa fakulteta!

Tada sam se setio upozorenja starog profesora o “političkoj senci”.

U milicijskoj stanici su me držali celo popodne. Kad sam izašao napolje, već je pao mrak. Počinje, pomislio sam tada, najteži period u mom životu. Bio sam siguran da su mi prišili etiketu “nepodoban kadar” i da više neću moći da nađem posao.

Problemi oko mog otkaza su se odužili, popraćeni nizom pritisaka i povremenih poniženja. Trudio sam se, koliko sam mogao, da ih ne prenesem u kuću – moja žena je bila pri kraju prve trudnoće, a otac daleko u Sadamovom Iraku, gradeći važne objekte od kojih će većina biti uništena amerikanskim bombama u vreme iračkog rata. Krio sam šta mi se dešava, ni reč o ispitivanju u policijskoj stanici.

Tih dana i noći, samo čitanje mi je pomagalo da bih se bar malo opustio. Jedna od knjiga koja mi je u tim trenucima došla kao prva pomoć bile su Andrićeve priče. Među njima, pažnju mi je privukla kratka “Priča iz Japana” iz mladalačke zbirke “Nemiri”, koju je autor pisao u vreme robije i internacije. U ovoj priči, pesnik Mori Ipo osuđen je (kao i autor Andrić) na progonstvo zbog bunta protiv terora surova carice-diktatorke. Ali, otkako omrznuta carica iznenada umire, Ipa pozivaju ostalih trista i pedeset zaverenika, da im se pridruži u podeli vlasti. Na svečanoj sednici novoformirane Skupštine, pesnik ne dolazi, već samo šalje pismo u kome, osim drugog, kaže: “Blagodarim vam, drugovi moji, na zajedničkoj patnji i vjeri i pobjedi i molim vas da mi oprostite što ne mogu da s vama dijelim i vlast kao što sam djelio borbu. Ali pjesnici su – protivno od drugih ljudi – vjerni samo u nevolji, a napuštaju one kojima je dobro. Mi, pjesnici, smo samo za borbu rođeni; strasni smo lovci, ali od plijena ne jedemo. Tanka je i nevidljiva pregrada što me djeli od vas, ali zar nije oštrica mača tanka pa ipak je smrtonosna; bez štete po svoju dušu ne bih mogao preko nje do vas, jer mi podnosimo sve osim vlasti. Zato vas ostavljam, drugovi zavjerenici, i idem da potražim ima li gdjegod koja misao koja nije ostvarena i koja težnja što nije izvojevana…”. Predvidljivo, nekadašnji zaverenici, sadašnji vlastodršci, nenasitni da brže, bolje podele funkcije u osvojenoj vlasti, ubrzo zaboravljaju pesnika Mori Ipoa.

Sećam se, priču sam pročitao jednom, pa još jednom. Bila je topla majska noć, a ja sam se ukočio od siline poruke, koja mi je, verovao sam, poslata preko nekih moćnih kosmičkih kanala. Pisac, zbog prirode svog zanata, mora da uočava poremećaje i izvitoperenosti u društvu i politici, govorio mi je glas iz Andrićeve priče, ali od pisca političar ne može biti, samo može postati žrtva. I u tome je paradoks njegovog zanata: da, kao Prometej, žudi za nezavisnom, slobodnom mišlju i da zbog toga bude kažnjen, prikovan za stenu političkim okovima. Ovakve silne parabole vrtele su mi se po glavi dok sam, uz osećaj potpune obespravljenosti, pokušavao da shvatim šta me je snašlo. Ali kao što često biva na ritmičnoj sinusoidi života, lekcije nas pogađjaju, iscrpljuju, ali i prave otpornijim i (ponekad) pametnijim.

Poslednjih meseci, pred navalom brojnih lokalnih partijskih manipulacija i malverzacija koje se čine toliko nedostojnim pred zastrašujućom globalnom seobom naroda (koja po ko zna koji put preko teritorije naše državice) suočavam se sa besramom političke kombinatorike. I, kao nekad moje dede, sve više sam ubeđen da su ideološke i religiozne epidemija rukovođene veoma moćnim i mračnim političkim silama, koje nastoje, bez obzira na sveukupne usputne užase i uništenih sudbina, da skroje planetarni haos.

Šta tu može da učini pojedinac, po profesiji pisac? Politički bezdan guta sve bez pardona. Pisac vidi grehove političara i iznosi ih na videlo, sli sve ređe ga slušaju. Najmanje političari. Ma ko je to piskaralo meni da kaže šta da radim? Fakt je: u savremenom društvu pisac je sve nečujniji.

Dvojicu glavnih protagonista mojih mladalačkih incidenata, V. J. i Pinočea, sretao sam posredno, po novinama i na malom ekranu. V. J. se sve češće (kao što sam očekivao) prebacio iz obrazovanja u politiku, pa se u partijskoj raspodeli vlasti jedno vreme uzdigao do srpskog ambasadora u Londonu. Pinoče, pak, sve se više (kao što sam očekivao), prebacivao od politike prema obrazovanju i postao profesor fakulteta na otseku žurnalistike.

Posle završetka fakulteta, nisam imao prilike da vidim “uživo“ V. J.

Pinočea u sivom mantilu sreo sam, pre neku jesen, u redu za burek pred mahalskom pekarom “Milenijum”. Pozdravili smo se i razmenili par konvencionalnih rečenica o vremenu i zdravlju. Izgledao mi je dosta ostaren.

Možda sam imao i nameru da nešto napišem o mojim nekadašnjim neveselim, sitnim sukobima sa politikom i verovatno bi to ostalo još duže vreme nenapisano, ako se nije desila, kao što ponekad zna, izvesna igra slučajnosti:

Nedavno sam se ponovo sreo, na stranicama “Politikinog zabavnika” sa Andrićevom “Pričom iz Japana”.

Još prošlog leta sam započeo sa pisanjem duže antiutopijske proze, koja započinje kao takoreći dečija priča o vasioni (otuda radni naziv “Izlet na Veneru”) da bi se zatim, takav mi je bio plan, preokrenula u prilično opasnu sliku o jednoj kolonijalnoj diktaturi. Ali, ubrzo su mi lopovi upali u kuću i ukrali kompjuter sa desetak završenih i započetih priča, među kojima i “Izlet na Veneru”. Pomirio sam se s tim, naravno ne bez nerviranja, ubeđujući sebe da je tako trebalo da bude, kad pre neki dan, sasvim iznenada, u jednoj fascikli sam našao desetak isprintanih stranica započete priče. Tako je ona, kao i Andrićeva priča, ponovo stigla meni, i ubeđen sam da sve to nije puka slučajnost.

Sećanje je trebalo da bude napisano.

*

S makedonskog preveo autor