(Esej objavljen 6. VIII 2008. u Jutarnjem listu)

Kažu da je umro na posve civilan način, od moždanog udara, ili kako se to u nas kaže – od izljeva krvi u mozak, s navršenih devedeset. Barem trećinu od toga proveo je u zatvorima, logorima i progonstvima, a drugu trećinu potrošio je u pokušajima da opiše, objasni i rekonstruira razloge svoga stradanja.

Aleksandar Isajevič Solženjicin imao je samo jednu literarnu opsesiju, onako ruski megalomansku, da svojim umom i tekstom uništi komunizam. Nitko to nije činio tako strasno i samoubilački, i s takvom potpunom samouvjerenošću, u vremenima koja mu baš i nisu bila naklonjena.

Većina sovjetskih disidenata, pogotovu pisaca i umjetnika, zauzimali su antidogmatski i antistaljinistički diskurs, blizak tadašnjoj europskoj intelektualnoj, pa i političkoj ljevici, oličenoj u vizijama talijanskoga eurokomunizma i jugoslavenskoga samoupravljanja, dok se on, nasuprot njima, deklarirao kao radikalni antikomunist, koji je pokušavao uvjeriti zaprepaštene domaćine po zapadnoeuropskom književnim soarejama kako nevolje nisu počele sa Staljinom, nego je već i Lenjin bio zločinac, a sama boljševička ideja duboko je zločinačka.

Samo valja zamisliti kako je takav Solženjicin, nakon što mu je Brežnjev oduzeo državljanstvo i potjerao ga u svijet, zvučao Europljanima sa sunčanije strane željezne zavjese, koji su u to doba bili koncilijantni, spremni da prihvate nevoljnike sa svih strana i sasvim obuzeti ispiranjem i klistiranjem vlastite savjesti, opterećene fašističkom, nacističkom ili kvislinškom poviješću.

I onda im dođe on, koji otvoreno i neuvijeno tvrdi, analizirajući događaje iz Drugoga svjetskog rata, kako je Staljin prema ljudima i narodima postupao gore od Hitlera. Jedni su pomislili kako se Solženjicin koristi hiperbolom, da bi prenaglasio vlastitu temu, a drugi su ga otpisali kao luđaka, opsesivnog manijaka, agenta mračnih sila. Prirodno je da se u Europi kratko zadržao, a da je utočište našao u Americi, u ledenom Vermontu.

U Jugoslaviji, i to gotovo u pravilu – u Hrvatskoj, Solženjicin je redovito i sustavno objavljivan, bez obzira na povremene, i vrlo oštre, diplomatske note što su stizale iz Moskve. Ali ipak, njegovo opsegom najveće, najambicioznije i najmračnije djelo, trotomni “Arhipelag Gulag” (oko dvije tisuće kartica teksta) dugo nakon 1973.-75., i svoje svjetske premijere, nije objavljivan.

Na kraju ga je 1988. publicirao beogradski Rad, u iznimno živom srpskom prijevodu Vidaka Rajkovića, ali čak ni tada, u predvečerje raspada Jugoslavije, kada je zavladala opća sloboda, jer se više nije znalo u čije ime valja provoditi neslobodu, “Arhipelag Gulag” nije bio tiskan bez straha, zebnje i opreza. Imena recenzenata Dragana Lakičevića, Ivana Lovrenovića i Jovice Aćina bila su ustvari imena onih koji su, beogradski rečeno, tada bili spremni “staviti muda u procep” za knjigu na kraju koje bi, ako je zbilja pročita, i Karl Marx postao antikomunist.

Nikakva “Crna knjiga komunizma”, nikakva desničarska prenemaganja novih francuskih filozofa, Sarkozyjevih velesavjetnika, hrvatskih prijatelja i pobornika čišćenja Francuske od Arapa i od minareta, koji su u osamdesetim i devedesetim pjenili protiv komunizma, ne mogu se po svom učinku mjeriti s jednom jedinom, i to gotovo bilo kojom, stranicom Solženjicinove knjige.

“Arhipelag Gulag” pokušaj je totalnog logorologijskog istraživanja i analize. Solženjicin piše o svim logorima u kojima je boravio, o kojima je našao svjedočenja i dokumente, ili za koje je barem čuo, od Murmanska i Kema na zapadu, sve do slavnoga Magadana (koji je opjevao Vladimir Visocki) i Čukotke na istoku. On piše o ljudima u tim logorima, o njihovom ponašanju, te o modelima preživljavanja. Čovjek koji bi bio do kraja častan i koji bi odbio sudjelovati u životinjskoj borbi za opstanak i u krajnjem moralnom i idejnom poniženju, po Solženjicinu Staljinove logore ne bi mogao preživjeti.

On spominje imena onih koji su odlučili umrijeti, ali puno češće i više imena onih koji su se ponizili, ili su se pretvorili u životinje i u logorske aparatčike. On rekonstruira psihologiju logoraša i njezinu transformaciju u protoku vremena, te u promjeni logorskih uvjeta, od onih podnošljivih, do onih u kojima se, uglavnom, samo umire, ali i psihologiju logorskih čuvara, nadglednika, upravnika, te običnih sovjetskih građana koji još uvijek nisu završili u logoru. Tako nastaje prijelaz od logorologijske teme, na temu sovjetskoga društva općenito, njegove svakodnevice, sustava vrijednosti i vrsta društvene solidarnosti.

Naravno, tako temom postaje i sama ideja komunizma, tojest prvi korak u njezinom provođenju. Tu “Arhipelag Gulag” biva razoran i poguban, ali što je najgore – neosporan i nedodirljiv. U vrijeme kada je pisao ovu knjigu, a to su bile šezdesete godine u Sovjetskom Savezu, Aleksandar Solženjicin bio je, zapravo, čovjek bez ideologije, ili s jednom – antiideologijom. On se nije služio filozofskim učenjima, nije se pozivao na religijske spise, nije imao – među živima ili mrtvima – svoga vođu i učitelja.

Bio je sam u borbi protiv komunizma i komunističkih zločina, što je njegovu knjigu očistilo od bilo kakve pozitivne ideologije, a samim tim i od mogućnosti da joj se bilo što prigovori. Ili od mogućnosti da komunisti spasu svoje duše time što će Solženjicinu nešto argumentirano prigovoriti. Može se ideološki prigovarati samo onome tko, makar samo u tehničkom smislu, zastupa argumente neke ideologije. Ako je već bio nešto, Solženjicin je u to vrijeme, u najboljem ruskom duhu, bio apsolutni nihilist. Naravno, sve oko njega bio je komunizam na djelu.

Citirajući jednog logoraša, on piše: “to što sam danas živ ja, znači da je umesto mene one noći streljan neko drugi sa spiska; to što sam danas živ ja, znači da se neko umesto mene ugušio u donjem skladištu: to što sam danas živ ja, znači samo da je meni dopalo onih dvesta grama hleba bez kojih je ostao onaj što je umro.” Ovu flagelantsku mantru Solženjicin neprestano ponavlja i na vlastitom primjeru, ne štedeći se i ne dopuštajući si taj moralni komfor da si traži i nađe opravdanja zbog činjenice što je živ.

Za sebe on ne traži više milosti nego za druge, ali ni najmanje milosti nema za komunističke vjernike, one koji se u logoru nisu promijenili, koji vjeruju kako je Staljin u svim slučajevima u pravu, osim u njihovome koji je očito greška, one koji i u najtežim uvjetima u kojima se čovjek može zateći ustrajavaju u svome vjerovanju. To je nešto što je, iz njegove točke gledišta, apsolutno vrijedno prijezira.

Osim što je literarno zanimljiv i psihološki poticajan, ovakav Solženjicinov antidogmatizam (od kojega će kasnije, naravno, i sam odustati) moguće je promatrati i mimo njegova pogleda na Staljina i komunizam. On, naime, znači i prijezir prema mučenicima u svakom, sekularnom ili religijskom, vjerovanju. “Arhipelag Gulag” jest u sedamdesetim i osamdesetim bio kultna knjiga na Zapadu, ali nikada nije postao svjetski slavan i masovno broširan, kao druga Solženjicinova djela. Razlog tomu nipošto nije samo opseg ovog troknjižja, nego puno više od toga – njegov sadržaj.

Piše on, tako, recimo o generalu Beljajevu, svome logorskom sudrugu, koji je s prijezirom i s visine gledao na svu tu bagru oko sebe. Svakoga dana bi, kad dobije svoje sljedovanje kruha, nožićem obrezivao ono što je, možda, dotaknula nečija prljava ruka. I onda bi te obrezane i odbačene dijelove, umjesto da ih daruje nekom gladnom, jednostavno bacao u kiblu. Kaže Beljajev: “Moj cimer u Lubjanki me jednom zamolio: dozvolite mi da dovršim vašu supu! U meni se sve prevrnulo! Mene ljudsko poniženje prosto razboli.” General Beljajev gladnim ljudima nije davao kruha samo zato da ih ne bi ponizio. Eto, to je, recimo, slika tipičnoga sovjetskog silnika, pravoga komunista, u “Arhipelagu Gulag”.

Fantastični su razlozi zbog kojih je običan čovjek u prvoj zemlji socijalizma mogao završiti u logoru. Eto, recimo, piše Solženjicin, jedan je krojač htio odložiti iglu, pa ju je, da je ne izgubi, zabo u novine na zidu, ali avaj, točno u oko Lazara Kaganoviča. Mušterija je to primijetila, krojač je dobio deset godina, član 58, teroristička radnja! Prodavačica je, primajući robu, zapisivala primitak na novinskom listu, jer nije imala drugog papira. Nekoliko komada sapuna došli su na čelo druga Staljina.

Deset godina, terorizam. Rukovodilac seoskog kluba otišao je s klupskim stražarom da kupi Staljinovu bistu. Bista je bila velika i teška, pa ju je trebalo nositi udvoje, ali rukovodiocu takvo što ne dopušta njegov statusni položaj. Pokušavao je stražar sam ponijeti Staljinovu glavu, ali bila je preteška i nikako je nije mogao obgrliti. Stoga je izvadio remen iz hlača, pa ga je privezao Staljinu oko vrata i tako, preko ramena, ponio bistu.

Vi koji se brzo učite pravu i pravnoj državi, vjerojatno ste u stanju presuditi i sami: član 58, deset godina, terorizam. Ali bilo je i stvarnih prekršitelja. Primjerice: u knjigovodstvu sovhoza visjela je parola: “Život je postao bolji, život je postao veseliji. Staljin” Netko je olovkom dopisao “u”, pa je ispalo da je Staljinu život postao bolji i veseliji. Krivca nisu ni tražili. U logor je, pod optužbom za terorizam, strpano cijelo knjigovodstvo.

“Arhipelag Gulag” povremeno donosi i neke pojedinosti s kojima se i mi, slobodni ljudi, iz zemlje u kojoj se Solženjicin revno prevodio i objavljivao, možemo lako identificirati. Recimo, na nekoliko stranica autor se bavi fenomenom totalitarnog insistiranja na čistim i usjajenim podovima. Tako je bilo u Lubjanki, a tako je, znaju to svi koji su imali čast stajati na braniku one prošle domovine, i u svakoj kasarni, karauli ili kancelariji u koju je stupila noga oficira JNA. Ili fenomen zborova i zborskog pjevanja?

Zašto se na tome toliko insistiralo u vrijeme komunizma, pa zašto i danas svaka ustanova koja u sebi ima nešto totalitarno – recimo Hrvatska vojska ili one ustanove koje se bave očuvanjem nacionalnih osjećaja – mora imati svoj zbor, ili nekoliko njih? Na ovo pitanje Solženjicin daje niz zanimljivih odgovora. Recimo: “Možda neko veruje da te pesmice pomažu da se osećanja treniraju i planirano usmeravaju.”

Ovo najvažnije i najmračnije Solženjicinovo djelo u Hrvatskoj nije, a vjerojatno i neće biti prevedeno. Osim ako Slavko Goldstein ne odluči drukčije, jer svi drugi koji se danas u Hrvatskoj bave nakladništvom su ili daleko ispod razine “Arhipelaga Gulag”, ili objavljuju drugu vrstu knjiga. Ljudi misle da je prošlo vrijeme za Solženjicina i za obračun s komunizmom. Jest, ukoliko se s komunizmom obračunavaju fašisti i ustaše, to je vrijeme prošlo još 1945. Ali ovo je, ipak, nešto sasvim drugo.

Ako vas već ništa ljudsko ne zanima, onda bi vam, barem, morao biti zanimljiv obračun jednoga Aleksandra sa čitavim komunizmom. Tko zna kakav bi danas bio svijet da nije bilo Solženjicina. Istina, nakon što je proveo svoju nihilističku i antikomunističku misiju, napunio se nekim čudnim, često kontradiktornim, antidemokratskim, raspućinovskim, carističkim, masovičkim, velikoruskim ideološkim sadržajima, kakvi bi, recimo i to, mogli stati samo u glupog čovjeka. Ali naravno, on nije bio glup.

Radilo se samo o tome da čovjek koji sve svoje snage usmjeri u jednom pravcu i svu svoju životnu energiju položi na jednu misao – što je sve skupa moralno, intelektualno i duhovno, vrijedno najdubljeg poštovanja – na kraju nužno i sagori. Solženjicin je, usto, bio fanatik, a fanatici obično umiru bez pameti, kao djeca. Dopustio je i da ga Putin, bivši pripadnik obavještajnog polusvijeta protiv kojega se borio, i odlikuje. Ali sve su to samo trunke na golemome životnom djelu jednoga tjelesno sitnog i nejakog čovjeka, koji je svojim rukama razmontirao komunizam.

Zagreb, 2. kolovoza 2034. 

Pozornik Bulić je na mjesto zločina stigao vrlo brzo nakon poziva uznemirenog građana. Mali park, u koji je dopiralo samo slabo svjetlo ulične svjetiljke, bio je prazan. Leš se nalazio nekoliko metara udaljen od obližnje klupe, a pozornik je odmah uočio krvave tragove.

– Ranjen je na klupi, a zatim je počeo puzati po pomoć. Vrlo brzo je izdahnuo, jadnik – reče sam sebi Bulić.

Tek što je to pomislio, u oči mu upadne amorfna, tamna masa na travi, udaljena od leša svega nekoliko metara. Uperivši baterijsku lampu prema toj masi, pozornik kriknu od iznenađenja. Mlaz svjetla padao je po prilično velikom psećem izmetu, koji prema izgledu nije bio stariji od nekoliko sati.

Pozornik je tako stajao nekoliko sekundi, paraliziran od iznenađenja, kada ga prenu dodir po ramenu.

– Stanić, „Umorstva“ – predstavi se inspektor koji je na prizorište stigao čim je dobio dojavu o pronađenom lešu. Nakon toga pogleda u smjeru koji je pokazivala baterijska lampa. Spontani uzdah omaknu se i njemu, ali se vrlo brzo pribere. Na ovakve prizore očito je bio naviknut. Prinese walkie-talkie ustima i reče:

– Pozovite „Gdjeskako“. Ravnatelja Bašića.

Glas s druge strane je nešto upitao, ali je odgovor bio brz i rezolutan:

– Da, vrlo je hitno!

***

„Gdjeskako“ je bio odred specijalne policije, podređen direktno i jedino Premijeru. Osnovan još 2016. godine, imao je primarnu zadaću otkrivanje počinitelja nekontrolirane pseće defekacije (NPD) na gradskim površinama. Osim iznimno uvježbanih jedinica, „Gdjeskako“ je raspolagao i najmodernijim laboratorijima kao i cjelovitom bazom psećih DNA. Počinitelje su u pravilu otkrivali u najkraćem mogućem roku, nakon čega im je pravosuđe u pravilu određivalo drakonske kazne. Stoga se razina NPD-a drastično smanjila, te unazad nekoliko godina gotovo dosegla nultu stopu. Ne treba reći da je Premijer likovao, a uslijed dobrih rezultata odredu su iz godine u godinu dodjeljivana sve veća sredstva za rad. Ravnatelj Bašić stoga nije ništa mogao prepustiti stihiji. Bilo kakav neriješen slučaj NPD-a u ovoj sezoni kiselih krastavaca mogao mu je na vrat navući svu silu novinara. Kako je postojao nemali broj onih koji su čekali njegovu, pa i najmanju, pogrešku da zauzmu prestižno i dobro plaćeno mjesto ravnatelja, znao je da ovaj slučaj mora riješiti u roku od 48 sati.

Pozvao je stoga istog časa mlaznu kapsulu koja je sletjela na mali kapsulodrom pored njegove vile na otoku Hvaru. Kroz svega 45 minuta bio je na prizorištu, zajedno s pomoćnikom Zoranom, mladom nadom cijele službe.

– Sudeći po volumenu, mislim da je riječ o dogi – reče Bašić, više za sebe, nego za pomoćnika, zabadajući kušalicu u moćnu gomilu pred kojom se nalazio. Kada je prinio kušalicu pod nos, doda još i ovo: – Miris je dosta intenzivan, počinitelj bi mogao biti u blizini. Naši dečki neka uzmu otiske okoline, neka prenesu feces u laboratorij, pretražite okolicu, nakon toga pustite dečke iz „Umorstava“ neka rade svoj posao.

– Razumijem – Zoran je već žurio izvršiti zapovijed.

***

Dok su se šutke vozili u sjedište „Gdjeskako“-a na Trgu Kralja Petra Krešimira IV., Zoran je promatrao kako svjetlost prolazi kroz krošnje drvoreda, tvoreći hipnotizirajuću igru sjena. Skupio je hrabrosti, pa upitao šefa nešto što ga je već duže vrijeme mučilo:

– Oprostite šefe, htio sam nešto pitati… – bojažljivo će Zoran.

– Pucaj – odgovori zamišljeni Bašić, koji je znao da pred njim stoji besana noć.

– Ma, htio sam Vas pitati. Znate, mi smo feces prenijeli u labos, nakon čega smo potpuno dekontaminirali područje. Dakle, mi smo ga de facto počistili – šef ga zamišljeno pogleda – pa sam mislio… Da li stvarno moramo provoditi sve te pretrage baza DNA i ići s tim drakonskim kaznama? Drugim riječima, da li je nužan ovako sofisticiran odred koji košta? Zar ne bi bilo ekonomičnije da samo dio tih sredstava damo na troškove dekontaminacije? Ostatak bi, znate, mogao biti upotrijebljen u neke druge svrhe. Mislim, Vi ste upravo prekinuli godišnji i aktivirali mlaznu kapsulu samo zbog ovog usamljenog incidenta.

– Dosta je mladiću, razumio sam srž pitanja – odgovori Bašić, skine naočale i duboko provuče dim Marlbora kroz pluća. Nakon kratke stanke nastavi: – Što misliš, što bi se dogodilo kada bi recimo Premijer ukinuo „Lingviciju“? Već sutra bi na našoj obali horde Slovenaca i Bosanaca počele naručivati „kafu“ i „jagnjetinu“. Riječ „glede“ bila bi potpuno istisnuta, baš kao i „pripetavanje“. Pjevači bi izvodili „muzičke numere“, a opet bismo plaćali „hiljadarkama“. Zar to želiš?

– Ne želim, naravno da ne želim, samo sam mislio… – pokuša pojasniti Zoran.

– Nisi ti ništa mislio – Bašićev bijes zbog iznenadnog slučaja bivao je sve više kanaliziran prema njegovu pomoćniku. – Ili pazi ovakav slučaj. Što da Premijer ukine „Sekularitate“? Zar želiš da opet na svakom pružnom prijelazu osvane „Andrijin križ“? Ili da ti Katolici na Cvjetnicu marširaju gradom s maslinovim grančicama u rukama? To bi htio? Ili možda da ukine „Uljudbu“? Da ugrozimo ili čak dokinemo uljudno i politički korektno ophođenje? Pa da opet imamo mangupe koji odlaze na „cigansku muziku“? Ili serijske djelitelje komplimenata lijepim ženama? Želiš li da ti sestra kroz taj pakao prolazi? E, moj Zorane…

Pred ovolikom silom argumenata, Zoran uistinu nije mogao ništa nego zašutjeti, nadajući se da će ovaj slučaj biti što prije riješen i da će se njegov nadređeni što prije vratiti na godišnji odmor.

***

Bašić je po dolasku u ured odmah naložio da se DNA analiza napravi najbrže što je moguće, iako je znao da to gotovo udvostručuje troškove. Nije htio gubiti previše vremena. Kako je već spomenuto, red pred njegovom foteljom bio je povelik. Rezultate je čekao pijući kavu i pušeći svoju već drugu kutiju taj dan. Negdje oko pola sedam, prene ga kucanje na vratima. U ured je ulazio Zoran.

– Imamo počinitelja – slavodobitno će Zoran i baci papir pred Bašića na stol. – Upravo je dovršena DNA analiza. Mislim da će Vam rezultat biti veoma zanimljiv.

– Zorane, još jedan veoma i prijavljujem te „Lingviciji“ – Bašić mangupski namigne Zoranu, očito oraspoložen činjenicom da se bezobrazni defekator nalazi u njegovoj DNA bazi.

Pogled na papir brzo mu zamrzne osmijeh na licu. Počinitelj je uistinu bila doga, kako je i pretpostavljao. Međutim, rezultat DNA analize je govorio da doga pripada Jaki Šuvaku, vođi oporbe.

***

Na brifing, koji je sazvan istog časa, došli su svi. Bašić o rezultatima nije htio izvjestiti Premijera, prije nego se posavjetuje sa svojim najužim timom. Kako su izbori bili raspisani za sredinu rujna, kampanja tek što nije počela. Iskusni vuk kakav je Bašić, u slučajnosti nije vjerovao. Osjećao je da u cijelom ovom slučaju postoji nešto sumnjivo, u što nije mogao proniknuti, ali ga je držalo na oprezu.

– Gospodo, otvaram sastanak. S činjenicama ste upoznati, te želim čuti Vaša mišljenja – bio je direktan Bašić.

Prva se za riječ javila Vodakica, šefica analitike.

– Mislim da se o ovome neizostavno i urgentno ima izvjestiti Premijera. Mi smo pod njegovom ingerencijom, a svaka sekunda čekanja može otežati poziciju pravosuđa. Naime, ulaskom u izbornu kampanju, bit će politički puno delikatnije procesuirati Šuvaka nego sada, dok kampanja još nije počela.

Nekoliko kolega s tim se složilo, da bi na kraju Zoran iznio i svoje viđenje:

– Dragi kolege! Osobno mislim da pred Premijerom ne trebamo imati nikakvih tajni niti skrivenih činjenica. Međutim, u ovom konkretnom slučaju, nešto mi smrdi – prisutni se nasmijaše na ovu konstataciju. – Naime, Šuvak nije glup čovjek. Gotovo mi je nevjerojatno da si dozvoljava ovakav gaf pred sam početak kampanje. Mislim da tu ima još nešto, mada ne mogu reći konkretno što.

– Koji je tvoj pridjedlog, Zorane? – upita ga Bašić.

– Amerikanci imaju stacioniran satelit točno iznad Zagreba. Postoji mogućnost kupovine snimaka – bio je spreman Zoran. – Mislim da bismo ih ipak trebali pregledati, prije nego što kontaktiramo Premijera.

Iako je određeni broj kolega negodovao zbog ovoga, Bašić je intuitivno osjećao da treba prihvatiti ovaj prijedlog.

– Zaključujem sastanak. Snimku ću pregledati osobno ja, Zorane molim te pobrini se da istu dobijem odmah.

***

Sat na monitoru pokazivao je 22:12, kada je Bašić vidio čovjeka na ulazu u park. Sjeo je na klupu, kao da je nekoga čekao. U 22:23 klupi je prišla ženska osoba. Nakon kraćeg razgovora, njih dvoje se počelo ljubiti, a Bašić je vidio kako žena iz torbice, iza muškarčevih leđa, izvlači nož.

– Potpuno nebitno za slučaj – reče u sebi Bašić i pritisne tipku za premotavanje.

Nakon što se situacija na snimci smirila, negdje u vremenu 23:05, u park je ušao krupan čovjek, koji je prišao lešu. Međutim, nije ga dirao; iz ruksaka na leđima izvadio je najlonsku vrećicu i istresao sadržaj točno na mjesto gdje je kasnije pozornik Bulić uočio feces. Muškarac je imao kapu šiltericu, ali je pri izlasku iz parka pogledao točno u kameru. Kako je to mjesto bilo solidno osvjetljeno, Bašić je mogao prepoznati konture njegova lica. Premotao je istu scenu još nekoliko puta, a zatim zaustavio snimku točno na mjestu kada muškarac gleda u kameru. Dok je telefonom pozivao Zorana, s monitora ga je gledalo lice Premijera.

***

Zoran je konferenciju za novinare sazvao za isti dan u 10:00. Nakon što su pustili snimku i više puta prikazali inkriminirajuću scenu, te nakon što su ustvrdili da je Premijer pokušao iskoristiti „Gdjeskako“ za obračun s političkim protivnikom, uslijedila su pitanja novinara. Vrlo brzo konferencija je završena, jer su novinari žurili da što prije po portalima prošire najnovije vijesti. „Afera Posergate“, „Šupkom na Šuvaka“, „Premijer uhvaćen s prstima u pekmezu? Da bar!“ – samo su neki od naslova koji su preplavili portale i osvanuli u sutrašnjim brojevima novina. Pritisak u Parlamentu postao je ogroman, te je Premijer još iste večeri podnio neopozivu ostavku, ali i obznanio da izlazi iz utrke na sljedećim izborima. Nakon večernjih vijesti, Bašiću je zazvonio mobilni telefon. Bio je to vrlo bitan telefonski poziv:

– Vaše zalaganje za dobrobit ovog društva nadilazi tek puko odrađivanje posla. Ja Vam čestitam. Jer, nije bitno da li ću sljedeći premijer biti ja ili netko drugi. Bitno je u kakvoj državi živimo – Jako Šuvak bio je vidno oduševljen raspletom događaja toga dana.

– Zahvaljujem Vam, ali ja sam uistinu samo radio svoj posao – odgovori Bašić oprezno.

– Znate gospodine Bašić – nastavi Šuvak nešto smirenije – u slučaju pobjede, koja je gotovo neupitna, nakon izbora računam na Vas i na Vaš odjel. I ne samo to. Smatrajte da je povećanje proračuna za deset posto već gotova stvar, s tim da naravno, moramo ipak vidjeti kakav će biti odnos snaga u Parlamentu. I u tom smislu očekujem Vaš maksimalan angažman u izbornoj kampanji.

– Naravno, to se podrazumijeva. A ovo s proračunom, to je odlično – Bašić je pokušavao suspregnuti oduševljenje. – No, možda biste mogli još nešto…

– Recite, samo recite – ohrabrivao ga je Šuvak.

– Dakle, naša ingerencija ograničena je na pseći svijet – Bašić je vagao riječi. – Smatram da bismo puno dobili ako bismo kreirali i bazu ljudskih DNA te proširili djelokrug rada odjela i na ljudske fecese – dovrši Bašić i zatvori oči, očekujući odgovor.

– Jako mi se to sviđa – gotovo vrisnu Šuvak. – Smatrajte da je i to riješeno. I ne samo to. Osobno ću Vam dati prvi uzorak.

Priča je čašćena nagradom Slavko Kolar u Čazmi 3. prosinca

Dok ležim, frižider zuji ko muha
Uhvaćena u paučinu mraka

Sa svijeh strana pomalo je
Velikog crnog pauka, njegove

Pamučne nožice, miluju mi
Brkove, u krug razvlače

Ćoškove, u rođake pretvaraju
Obame, Putine i Erdogane

U tijelu mi je tijesno ko tijestu
U vajniku; rukom dodirujem

Tvog jastuka rub, ko jezikom
Rupicu iz koje je izvađen zub

U komputeru imam trideset i jedan
Tom prevoda sa pet jezika
Koje sam pravio sam ili u duetu:
Dvjesta šezdeset jedno pjesničko ime.
Od toga sto dvadesetak Rusa. 

I nije čudo što sebi sada manje sam bijedan
Na ovom jebenom svijetu.
Što s većom slašću supu Podravka kusam.
I što bjelasanje brezika
U suze goni me. 

I nije čudo što mi danas čak voda
Drukše žubori i oprostiti mi treba
Što se pokašto  ćutim
Poput kolosa Rodskog. 

I nadam se da me sa neba
Strijela neće šinuti
Prije no iziđe treći tom prevoda
Josifa Brodskog. 

To mi je najveća pustolovina.
Nakon nje imam druge oči.
U njoj sam bio lovac i lovina.
Slutio da mi je Bog poočim. 

Svaki naš stih sada drukše mi ječi.
I sve češće sjećam se riječi
Miljkovćevih da naša poezija
U svoje prazno Pe zija. 

Znam, danas svako se srpsko štene
Klanja čudotvorcu Popi.
Znam, danas, u kafani kada na popiš
Idu, u njemu vide Boga.
Popa je, danas, dobar pjesnik, za mene,
Ne više od toga.

<22.11.2016.> 

Na Floridu sam došo prije deset godina. Dugo je to vrijeme. Mnogo duže za mene nego za one koji nikad ne mrdnu s kućnog praga pa nema časa odlaska od kojeg bi mogli to vrijeme sagledat. Meliha je u Ameriku stigla prije mene. One godine kad su se u Bosni žestoko tukli svi protiv svih. Bog sami zna kako je moja sestra stigla u Tampu s mužem i dvoje male djece te hiljadu devetsto devedeset treće, ja tu priču nikada nisam imo prilike saslušat do kraja. Došli do Zagreba, pa bila neka tura za Beč preko Mađarske al’ nisu imali papire pa ih, umjesto za Austriju, okrenulo ka Slovačkoj, u bosanski izbjeglički logor u Martinu. To su tamo zvali tabor, bilo tridesetak naših porodica, osam mjeseci hranili ih rezancima i nekim zašećerenim mesom. Žene se za to vrijeme upinjale da od izbjeglištva naprave nešto što će zaličit na kakav-takav život, kuhale, prale, podizale djecu, kahvenisale kad se imalo, čekale rat da prođe, a muški radili na crno, na građevini po šesn’est sati dnevno, a nedjeljom uvečer iskupljali se oko tranzistora, pili i slušali vijesti iz Bosne. Kad bi se ponapijali, išli pod prozor nekom Miroslavu, Slovaku iz Brčkog, i psovali mu majku četničku, mislili da je Srbin. Ujutro bi mu se išli izvinjavat, nosili djeci čokolade i kofolu, a to ti je slovačka verzija koka-kole, od koje se, kaže Samir, podrigivalo na aceton.

U Austriju prešli tek naredne godine, jedva ih pustilo na neke tanke i neuvjerljive razloge, u posjetu nepostojećoj rodbini, pa su poslije tri mjeseca po Beču obijali pragove stranih ambasada, probali Australiju, Novi Zeland, Kanadu, i na kraju dobili izbjegličke vize za Ameriku kroz grupno sponzorstvo jedne lokalne Adventističke crkve iz Tampe. Samo Meliha ne voli o tome, imali smo sreće, kaže, onako odsutna, s nekim posebnim izrazom na licu, ko da sumnja u vlastite riječi, a vidi se iz aviona njoj nije bilo dobro ovdje, il’ joj nije dobro, il’ je patila za Bosnom, il’ biće da je bilo oboje. Samir se, za razliku od nje, brzo naviko na novi život, radio je ko noćni čuvar u Tyron Square Mallu, pa je kod kuće, kad ne bi spavo, vrijeme provodio pred televizijskim ekranom gledajuć sportske prijenose, od NBA lige, američkog fudbala i hokeja, do boksa, utrka formule jedan, samo što nije i ona pikado-takmičenja pratio, ko će znat, možda i jest. Radi bogami Dino kako hoćeš, al’ da ti tvoj Samko kaže dvije stvari, govorio je, pljuckajući košpe suncokreta u pepeljaru, i vazda su dvije stvari bile u pitanju, ni jedna, ni tri, nego baš dvije, i još bi reko, đavola b’ mi dob’li vize da se nisu dogovor’li ovi veliki, Amerika (pljuc) je rekla Kanadi (pljuc), vi primite Srbe (pljuc, pljuc), Australija će Hrvate (pljuc), a mi ćemo primit Muslimane… Samiru je tu sve jasno ko dan, moćne države, ko kakve stroge učiteljice odlučuju o sudbinama zlosretnih Bosanaca, razvrstavaju ih ko đake po razredima, na početku školske godine, ti’š tamo u onu klupu, ti ovamo u ovu… Hvali mi se kako je skonto kako stvari  ferceraju u Americi, a da je što shvatio ne bi s inženjerskom diplomom radio ko noćni čuvar u Tyron Square Mallu, al’ mu ništa ne kažem, briga me za te njegove sociološke paralele između Jugoslavije i Amerike, to jest između Bosne i Floride, i pomalo mi je išo na jaja, jer je umislio da su ga tri godine imigrantskog staža prednosti automatski promovirale u mog životnog mentora pa je dijelio savjete ko da sam ga za njih plaćo. Stalno je  potezo neke primjere iz vlastitog iskustva, iako, barem otkako sam ja tu, vazda sjedi na sofi ispred televizora s konzervom pive u ruci. Prepriječi mi put u uskom hodniku stana, presiječe mi odstupnicu iz dnevne sobe, satjera me u ćošak kuhinje i onda krene ispredat te njegove teorije o svjetskoj politici, sere o ekonomiji, prezentira vojne doktrine, podučava istoriju, objašnjava međunarodne zavjere, a svaka mu počinje sa: eee, nemaš ti pojma moj Dino… Bio mi je mi je dosadan, trpio sam ga samo zbog Melihe, a u početku ako ćemo iskreno, nisam ni imo kud, pa sam se poklopio ušima i šutio, šta ću, slušam ga kako vazi, i sve mi manje liči na onog Samira kojeg pamtim iz sarajevskih vremena, onog veselog studenta mašinstva iz Višegrada. Mada, bilo mi ga je žao ponekad, bio je dosta sjeban, starog mu ubili, ono na početku kad je vojska ušla u grad, pa poslije izašli, a ostavili narod na milost i nemilost lokalnom bašibozuku i četnicima.

Meliha je mučila svoje brige, nisu više njih dvoje bili ko nekad. Brak ti je ćup pun govana s malo meda na vrhu, govorila je rahmetli nena Hanifa, a meni sve izgleda ko da su Meliha i Samir svoj med davno pokusali.

Ja sam, čini se, uhvatio posljednji avion koji je još nosio izbjeglice iz Bosne preko okeana. Istina, rat je bio završio, al’ vijesti iz dalekih i problematičnih krajeva svijeta sporo putuju do američkih ureda, pa su mi papiri za iseljenje odobreni u rano proljeće devedeset šeste. Stigo sam kod Melihe u junu, al’ se nisam dugo zadržo kod njih, krajem ljeta zaposlim se ko vozač u UPS-u. i oda sam vozio ture oko Zaljeva, na jug do Sarasote, i na istok do Plant Cityja i Lakelanda, jebiga, satnica nije bila neka, smjene su bile duge i naporne, odlazio sam na poso prije svanuća, a završavo u sumrak, al’ bolje i to nego sjedit povazdan u kući s rođenim zetom. U oktobru sam bio dobar s lovom da sam se mogo odselit, i tako sam se i odselio na 73. Aveniju u garsonjeru od trideset kvadrata, taman meni nije ni trebalo više, a kirija četiristo dvadeset dolara na mjesec. Florida je vrela, vlažna i ljepljiva, manjka tu riječi za usporedbu sa bosanskom klimom i sarajevskim vremenom, naročito poslije tri žestoke, ratne zime, jer ko nije prezimio u Sarajevu tih godina, ne zna kako strah od zime zna bit veći od straha od smrti. Nedjeljom sam odlazio na neku od obližnjih plaža, a ima ih koliko hoćeš,  načičkane duž istočne obale Meksičkog zaljeva, ležim ti ja tamo i mislim o ratu, probam da ne mislim al ne može to kako ti hoćeš, pa mislim o ratu i kad neću, sve gledajuć ovu raju što se na vrućem pijesku plaža Clearwater i Radington izležava, kupa, igra odbojke, čita, sluša muziku, pije pivu…

Mislim o tome kako se baš u ovom času negdje na nekoj afričkoj pustopoljini gledaju ljudi preko nišanskih mušica, kako otresaju jedan drugog ko toplomjer, ko da život nije ništa, ko da se može dokupit na trafici kad istekne, ko telefonska kartica. Dok ove ostarjele bakice odjevene po modi vlastite mladosti, skrivajuć obješena lica iza ogromnih sunčanih naočara ispijaju svoje popodnevne koktele, oru tenkovi preko nekih usranih čečenskih brda, a skrivene nagazne, rasprskavajuće, odskočne, i potezne mine čekaju na istočnotimorsku ili pak izgladnjelu sudansku maksumčad, i pitam se čime sam to ja zaslužio da je mene dovelo ovdje pod ovo floridsko nebo i sunce, po kojim pravilima se moje klupko odmotalo u ovom pravcu, i ništa mi na um palo nije i ništa nisam uspio smislit osim da tu nikakvih pravila nema. Kad bi postojala tako neka po kojima se jednom zalomi pješčana plaža Meksičkog zaljeva, a drugom kakav blatnjav rov, ili prašnjav i plitak grob, ona bi zasluživala samo prijezir, i ni na što nas ne bi obavezivala. Zato ja i tvrdim da ne postoje i da je to sve čista iluzija, naivna zabluda dobre nene Hanife. Turi dragi Alah na kantar, s jedne strane berićet, smijeh, zdravlje, a s druge sirotinju, bolest i suze… Teški su utezi na božjem kantaru, vazda je puno muke i belaja, zato se urijetko šipka umiri. Ko smo mi da o tome sudimo kako On to mjeri i odvaguje. Eki! Dočekujem tako smiraje dana na obali, prija mi sunce, izvlači studen prethodnih godina nakupljenu u kostima, i dok sam okružen preplanulim tijelima što sijaju od krema i ulja za sunčanje kao da su upravo iz neke od televizijskih reklama.., mene slike prošlosti i dalje ne ostavljaju na miru.

*

Vratio sam se s linije. Izašo na balkon i zapalio cigaru, to ti je bilo devedeset treće. Dolje na uglu Klare Cetkin i Cetinjske, između betonskih zgrada, sanjkala se djeca iz komšiluka, lete sanke, ligure, najlonske vreće u koje pakuju rižu iz humanitarne pomoći, rat je već trajo nepodnošljivo dugo, i voljno smo pristajali biti bar nakratko uljuljkani u privid normalnosti koji nam je davo zvuk dječjeg smijeha, cike i vriske koji je dolazio spolja… Otpuhujem tako dimove na balkonu, gledam prazno lastavičije gnijezdo na stropu, odvalio se komad, nema ko da opravi, nema stanara, ne vraćaju se, evo druga već godina, i onda je puklo strahovito blizu, misli se razletile ko izbezumljen roj insekata, ko da je granata uletjela u stan, tako je jako puklo, naš je stan na trećem spratu, bacilo me na pod balkona ili sam se sam bacio, jak osjećaj kako se stvarnost upravo pokidala u paramparčad, uzalud vrtim film unatrag stvari se ne uklapaju, sve je nekako nakrivo i nema logike ko u kakvom blesavom snu, i onda u sekundi skontaš, ne znaš kako, ali znaš, i čovjeku u tim život-smrt situacijama vazda promakne onaj trenutak kad mu odjednom sve postane jasno ko dan, a sekund ranije nisi znao ni kako se zoveš, i sav užas leži u toj spoznaji o neumitnosti onog što se upravo zbilo. Iskrzan krug istopljenog snijega, tri sitna, nepomična tijela izvan kruga, prevrnute sanke sa strane, crna rupa na bijeloj pozadini. Nisu joj utekli. Sažvakala ih, isisala život iz njih, i ispljunula prazne ljušture njihove unaokolo. A onda i ta jebena tišina koja tako brzo popada po svemu.

*

Jednom, kad sam bio mali, posudim knjigu iz biblioteke na Trgu Zavnobiha, a knjiga je bila totalno raskupusana, stara, stranice se na jedvite jade držale na okupu. Pa iako sam pazio na nju najbolje što sam umio, listo je ko da su joj listovi krila kakva rijetka leptira, a ja lepidopterolog-entuzijasta, odlago je na nahtkasnu ko muzejski eksponat, ma sve je džabe na kraju bilo, knjiga se poslije par dana bukvalno raspala u mojim rukama, konci olabavili, ljepilo popustilo i stranice poispadale. Nije to nikakvo čudo bilo, ove su knjige prošle kroz ruke nebrojenih sarajevskih osnovaca, ni tvrdo uvezane platnene korice nisu izdržale, cijepale se od silna čitanja Kineske i Finske bajke, kidali se konci kojim su šivene Indijske, Ruske i Danske, gubile se stranice u Japanskim i Bajkama Karipskih mora i s njima važni dijelovi priča. Ja ovu svoju prikupio najbolje što sam znao i umio, karbofiks ljepilom zalijepio rasuti papir, učvrstio otpale korice i živ sam se usro što će mi Mensura, bibliotekarka reć kad je za koji dan krenem vraćat nazad, a ona je naravno primijetila moj nevješt rad i optužila me da sam ja kriv. Mensura je nekad bila učiteljica, riktala je djecu ko logorski kapo, znala je djetetu po solufa odvalit kad joj pukne film, a onda je još više otišla na živcima valjda ju je zbog toga premjestilo u biblioteku. Nisam, bila je poderana kad sam je uzo. Nije, nije Sabahudine, ja nikome ne izdajem pocijepane knjige. Jeste, ja sam je samo zaljepio. Ma nemoj? Bila je zdrava i čitava. Takvi ko ti su mi najgori, sve upropastite ko knjiški moljci, vidi molim te na što ovo liči. Ljutito i grubo lista kroz stranice knjige, ko da je sama htjela da je dokrajči, jest da je dokrajči pa da kaže ti si Dino i za ovo kriv, uperila u moje grudi onaj njen ko u vještice dug, koščat, i od artritisa kvrgav prst. Sad ćeš još reći da TI nisi ovo pisao. Trebali bismo te kazniti novčano, pa je još jednom ponovila razdvajajući riječ na slogove, nov-ča-no… “Ako želiš znati ko sam otvori stranu sto trideset osam”… napisano plavom hemijskom olovkom na margini stranice. Mali sam bio, odveć mali da prepoznam kako Mensura blefira. Nisam to ja. U što gledaš kad lažeš?, upitala me je. Nemoj ti da lažeš, vrisnuo sam. Nije vjerovala vlastitim ušima: Ma šta veliš, ti jedno bezobrazno i nevaspitano… –  ali ja nisam više uzmicao. Lažeš, lažeš, kakva si ti bibliotekarka kad tako lažeš. Ustala je nadnijela se nadamnom onako sićušnim preko teškog kancelarijskog stola. Marš napolje! Marš napolje, i da te nisam više vidjela ovdje.  I nećeš me vidit, da znaš! Stisnuo sam šake u pesnice strpao ih u džepove i bijesan izmarširao iz biblioteke ostavljajuć za sobom širom otvorena vrata. Vrati se mali, i zatvori vrata za sobom, čuješ li me šta ti govorim. Vrati se i zatvori vrata, aaaaaa vidi ti njega… vikala je za mnom dok sam prolazio kroz mračni hodnik prema svjetlosti koja je prodirala unutra kroz staklo izlaznih vrata. Nije mi padalo na pamet da je poslušam.

*

Hiljadu devetsto devedeset deveta godina zatekla me u Majamiju, gdje sam doživio prvu pravu tropsku oluju, jer dok sam bio u Sent Petersburgu nisam imo prilike vidjet tako nešto, bili smo tamo zaklonjeni i rijetko na udaru snažnih vjetrova, puhalo bi i ovdje, al puno slabije. Oslabi vjetar dok dođe do Zaljeva, razbije se o jugozapadne obale poluostrva, oko Key Westa, i jedino što sam od floridskog kijameta do tad iskusio na vlastitoj koži bila je kiša koja bi se slijevala ulicama Tampe i St. Petersburga danima, a raja bi cvikala od nabujale vode rijeke Hilsborough. Došo sam ovdje u potrazi za boljim poslom, kad mi je dokurčilo vozit kamion, ovako je bolje, fizička distanca popravit će odnose u familiji, mislio sam, viđat ću se s njima jednom ili dva put godišnje, to će biti sasvim dovoljno. Nisam puno tražio, dobio sam mjesto u komunalnom uredu Miami-Dade Countyja, u odjeljenju kontrole kvaliteta vode za piće, imalo je to malo veze s onim što sam učio na faksu, ali je jebiga bilo bolje od UPS-a. I bolje plaćeno. Iznajmio sam veći i ljepši stan u Liberty City-ju, grad mi se više svidio od Tampe i Sent Petersburga, a imo sam i više slobodnog vremena, nego ranije, iako mi to nije bilo nešto bitno,  nisam se družio ni s’ kim. Čito sam i pušio. Majami je drukčiji od ovih drugih gradova đe sam bio, opasan od jula pa do oktobra, to nevrijeme kad naiđe desi se za čas, samo se gore visoko skupe teški kumulusi, zastru nebo za pet minuta, stope se jedan u drugi, proždiru plavetnilio ko kakva brzošireća bolest, crni u sredini, svjetle prema periferiji u tanki zlatni obrub od sunca koje se uzalud pokušava probit negdje iz dubine, dan zasivi, a olovna nije samo boja, već i težina kojom pritiskaju čovjeka, osjeća se to u zraku, u prsima, i vjetar stigne niotkud, izroni iz mora, spusti se iz visine, podigne se iz same zemlje, udara, s pauzama, s predasima, ko da je kakvo živo biće, uzdah, izdah, uzdah, izdah, svaki put sve jače, nasrće poput onih nemani iz Bajki Karipskih mora, omiljene knjige mojega djetinjstva, koja možda još leži u nekom mračnom ćošku dječje biblioteke na Trgu Zavnobiha u Sarajevu. Uraganima ovdje daju ljudska imena, Josephine, Lili, Danny, Earl, Hermine. Imena se ponavljaju ciklično, svakih sedam godina osim ako u njima neko ne zagine. A ako da, onda to ime ide u mirovinu, zamijene ga nekim novim. Da se za sva vremena upamti ubica.

Anu sam upozno u biblioteci Little River Branch na Sedamdeset devetoj. Prolazio sam onuda kad sam se vraćo kući s posla, pa bih ponekad navratio da posudim nešto za čitanje, a ona je nosila naočare i imala tanke ručne zglobove ko u djeteta, i rekla mi da sam prvi muškarac u njenom životu koji se interesuje za istočnoevropske pisce. Patila je od povremenih depresija u kojima je vrijeme provodila u krevetu, ili pod tušem. Nije bila udata, imala je sina od pet godina. Njega je dobila u vezi sa svojim šefom u kojeg se zaljubila a on, eki, bio oženjen. Istinski se zaljubila, a to je jako jebeno, rekla mi je dok smo pili kafu u Captures Cafe & Convenience, kad se tako zaljubiš, padneš u ljubav, kako to ovdje kažu, onda ne moreš razumno mislit o stvarima izvan trenutka u kojem si, sve što je bilo prije nebitno je i sve što te čeka kasnije ne brine te, čak i ako si katolik. Onda je rekla, moraću to na engleskom, jer na našem nema smisla i ne može da se prevede, a na engleskom dobro zvuči, kaže ona: Past is history, future is mistery and present is a gift, that’s why we call it present. Ne znam je li to neka poslovica njihova, ili je to ona izmislila, ali meni se svidjelo, možda što sam ja ko mlad, prvu polovinu života proveo maštajući o budućnosti, a evo drugu polovinu živim u prošlosti, a između je bio taj jebeni rat koji je sve sjebo pa zato ono što je bilo, kod nas nikad nije imalo veze s onim što će bit, kod nas u Bosni bolan nema kauzalnosti, samo božje davanje, a i on ne jebe logiku kad smo mi u pitanju. Za to nam iskustvo ničemu ne služi, a sjećamo se samo da bi nas više boljelo. Eto malo filozofije iz kućne radinosti. Nego da se vratim na Anu.

Ana je dakle bila katolkinja, Poljakinja, isto ko papa. Kod Poljaka su i najveće komunjare katolici, al ne mora obratno, dok su kod nas komunjare bili partizani, ali i oni samo neko vrijeme, a svi ostali su bili manje više foliranti. Kaže mi Ana da je mislila ako bude kakve kazne za njene grijehove, nije se to nikako moglo mjerit s njenom tadašnjom srećom, pa joj nije bilo važno, nek bude kako bude, sve će to ona primit na svoja mršava pleća, pokornost je vrlina dobrih katolika. Imala je samo dvadeset i četiri, a kad je šupku rekla da je trudna, on ju je naravno ostavio i ženi se vratio, sve joj priznao, isplako joj se na ramenu i izmolio oproštaj, a Ani noga, ono – libogaracku i za nju i za bebu, ponudio joj platit abortus i reko joj kako su sretni što žive u tako liberalnoj državi kao što je Florida, na što mu je ona rekla da ide u tri pizde materine, ili već tako neku ekvivalentu psovku na engleskom. Pozvao sam je da izađemo na večeru, odbila je u prvi mah pa sam pomislio da joj se ne sviđam i da nije zainteresirana, kad je rekla da će je, ako ne marim, spremit sama, mislim večeru, kod nje u stanu. Teško je, kazala mi, naći bejbisiterku kojoj možeš vjerovat, a ne voli Maksa ostavljat ako ne mora. Živjeli su na Lake Drive-u, sa zapadne strane Palmetto Express Way-a, po sata vožnje od mene, stigo sam tačno u sedam i trideset, i dok je ona postavljala sto, pročito sam Maksu „Snjeguljicu i sedam patuljaka“, njemu bio smiješan moj akcent, pa ju je htio čut još jednom, zbog same priče, ili zbog akcenta, počeo sam ispočetka, ali je on negdje na polovini zaspo. Ponudio sam se onda da pomognem oko spremanja jela, odbila je, ponudio sam se da sklonim suđe poslije večere, rekla je da hoće prvo završit svoju čašu vina, ponudio sam se da joj budem ljubavnik te noći, kad sam joj sitnu šaku nježno poklopio svojim dlanom, nije je izmakla već je ostavila mirnu i nepomičnu na stolu, izraz lica nije promijenila, i dalje je gledala nekako kroz mene, nisam isprva bio siguran što misli o mom potezu, bila je prva strankinja koju sam probo zbariti, a zajebano je to sa strancima čitat im emocije, znakove s lica, iz očiju, mislim te kulturološke i tradicijske razlike i ta sranja. Ja sam čuo Bugari kad kažu da, odmahuju glavom odrečno, a uz ne klimaju gore-dolje. Nije da su Poljaci i Bugari isto, mada je to nekad nama sve bio istočni lager, davno bilo, sad smo mi za njih još gore od toga, ali nisam za Poljake ništa sličnog čuo, bile su one neke serije davno, Janošik, tu sam ko klinac mnogo volio, i Poručnik Kloss, ili kako se već zvala ta serija, bili su skroz cool, mislim nije da Bugari nisu, uostalom to s kontra-klimanjem glave nije provjereno. Poslije smo se voljeli. Ana i ja.

Bila je rekoh, katolkinja, ponekad je išla s majkom na nedjeljne mise, i držala je raspelo na zidu u hodniku kod vrata, ali bog međutim nije imo pristup u njenu spavaću sobu. Bila je vatrena, imala je zategnutu kožu, čvrste, mršave i neumorne guzove kojim me je ritmično udarala u bedra i prepone, imala je male grudi i struk na kojem porođaj nije ostavio traga. Znaš Dino, oduvijek sam vjerovala, kaže mi, da negdje gore, pokazuje glavom kroz prozor prema visokim palmama na drugoj strani ulice, da negdje gore iznad ima anđeo čuvar što pazi na mene i Maksa. Da, da, možeš se ti smijati koliko hoćeš, ali ako istinski vjeruješ,  to ti je onda tako. Eki! Gdje su se koje pizde materine onog januarskog dana hiljadu devetsto devedeset treće u Sarajevu pogubili anđeli čuvari? Odletjeli? Spakovali se i pobjegli za Ameriku kao što sam i ja sam?

*

… i ponovo sam mali dječak, na Aneksu iznad Čengić Vile,  gdje smo nekoć živjeli u tjeskobnom, jednosobnom stanu četverospratnice što se nagnula nad padinu prema ulici Palmira Toljatija, godina je sedamdeset druga, možda, golub je upao u oluk, ko zna kako, mlad ptić, jednog je jutra odluto gdje ne treba, neko je čuo njegovo uspaničeno lepetanje krilima iznutra, propado je sve dublje, djeca se okupila da čuju grebanje kandžica o hrapavu površinu lima, ništa se nije moglo vidjeti, bila je tamo rupica, otvor ne veći od petoparca, ali su se muka i strah ptice mogli mirisati u zraku, hajmo razvalit oluk, govorio sam, molio okolo, hajmo ga oslobodit, molim vas, hajmo zvat nekoga…, smijali mi se i oni stariji, bježi mali…  

Dav’dimo ko od vas pišuljadije more izdrkat, pitaju, mogu ja, kaže Muta, ih lažeš, kažu oni, a on, mogu mrtve mi majke, kune se, takav je on, malo blentav, išo s Melihom u razred, ali je propado tri puta, babo ga jednom uhvatio da puši, pa ga je nogama šuto pred djecom, tu na licu mjesta, prestanite gospodine, ne možete dijete tako tući, protestovao je susjed, gospodin Komlenić, a Mutin babo mu reko, mrš u pičku materinu, i Komlenić se okrenuo i žurno otišao ne rekavši više ni riječi. Nagovore klipani Mutu da ode ispod garaža, da im pokaže, kako on to, a on otkopča šlic i prione na posao, smiju se oni, polako Muta, glavu ćeš mu otkinut, a on žmiri i stenje, i koluta očima, šuti ba sad, fata me merak, stenje kroz zube…

Povjerio sam neni Hanifi, ispričao joj šta se dogodilo, to s pticom u oluku, ne s Mutom i drkanjem, a ona mi veli, šta’š Dino, nema ti njemu spasa, sve i da ga neko sad izvadi krepaće ptica, taka joj sudbina, a sutradan, rano ujutro, čim sam se probudio, odmah, ništa ni okusio od prženih jaja koje mi je majka spremila za doručak, otišo sam na ono mjesto ponovo, a grebanje iznutra bilo je tiše, nema, nema, pa malo, jedva da se čulo. Stajo sam tamo, obeshrabren, bespomoćan, očajan, ne znajuć šta da radim, cimo oluk svojim nejakim rukama, obilazio okolo, bilo mi je teško, i plakalo mi se, ali je preče bilo nać pomoć, pa sam se i Muti onakvom obradovo, kad sam ga vidio kako s onom jednom kraćom nogom poskakuje preko igrališta. Hej Muta, golub se u oluk zaglavio, davd’iš, sve sam se nado Muta je veliki i jak, možda će smislit nešto…

Gdje, gdje, pito je, uzbuđen viješću, daj da vidim, i poveo sam ga i objasnio mu šta se dogodilo, i on je češkao svoju raščupanu ćubu i osvrto se oko sebe, da je u meni zaigrala nada, kao kakav majstor koji popravlja mašinu, ko vodoinstalater koji se sprema očistit zapušenu cijev, ko neko ko zna šta mu je činit, zagleda oluk s jedne pa s druge strane, kucka i prislanja uho na hladan lim. U bari, kod kanti za smeće, leži stari odbačen kišobran, Muta ga pokupi, otrgne žicu s kišobrana, savija je na jednu pa na drugu stranu nebrojeno puta, muči se dugo dok je konačno ne prelomi, onda provuče oštri vrh na onom mjestu gdje se lim sastavlja sa keramičkim dijelom oluka, ispod metalnog obruča, kroz onu rupicu, ne veću od petoparca, potom nekoliko kratkih i energičnih trzaja, žica ide vani i unutra, strašno zvuči to, možda samo metal grebe o metal, ali teško je reć, čini mi se čujem nešto nalik hropcu, čini mi se da se to ptica otima dok se sa životom rastaje, jednom, dva puta, tri… Našo ga je, goluba, prljava žica izašla je napolje crvena, a jedna sitna peruška, sasvim bijela, što mi je čudno bilo, jer je golub bio siv i malo crn,  izletjela je kroz otvor i eno je polahko tamo i amo lelujajući, sporo prizemljuje. Eto sad, nek se ne pati. Muta pljune i rukavom otre usta i izmakne se ko da je veliki posao oposlio, a ja sam zinuo u nevjerici, osjećam kako mi se oči naljevaju suzama, Muta me odmjeri, prezriv osmijeh mu ispuzo na žvaljava usta, krene krvavom žicom prema mom licu, da me uplaši, a ja vrisnem iz sveg glasa, trčim kući i čujem za sobom Mutino cerekanje iza leđa, plaćeš kukavico, plaćeš mišu-takišaru, heeeej vrat’se neću ti ništa, vikao je za mnom. Plako sam kod kuće, zaključan u kupatilu dugo, dugo, i nikom nikad nisam rekao šta se desilo tog dana. Bilo mi je tad samo šest godina…

*

Evo me pred izlaznim vratima u predsoblju čeka poluprazan kofer, nisam ga napunio jer ono što bih odavde mogo ponijet sa sobom, to u kofere ne staje. Je li deset godina bilo previše? Ne mislim da je tako. Da jest, vratio bih se ranije.

Dino, nauči me neku psovku na tom tvom jeziku, jugoslovenskom.

Bosanskom.

Bosnian, OK.

Ne znam koju, ima ih previše.

Anything.

Odjebi.

What?

Odjebi. Fuck off.

Od-ya-bee. Ha, ha. Kako se na tvom bosanskom kaže asshole?

Šupak.

Shoe-pack?

Right.

Hej, Dino.

Yes?

Nemoj nikada da budeš shoe-pack prema meni.

I won’t.  

Da se nisi usudio.

Neću. Obećavam.

Don’t you dare.

Pokupio sam dokumenta iz ladice ormarića u spavaćoj sobi, i pomilovao Maksa koji je sjedio na podu ispred televizora, see you soon, buddy, reko sam mu, a znao sam da lažem. Njena introvertnost sličila je mojoj imigrantskoj samoći i izopćenosti, moj ju je akcent podsjećao na djetinjstvo, i prošlost. Ubijedio sam je da čita Stanislava Lema, iako nije voljela science-ficition, a ona je mene naučila da je Šopen u stvari bio Friderik Frančižek. Gledali smo zajedno „Kratak film o ubijanju“, Kiešlovskog, ona je rekla da se strašno potrese kad gleda ovakve filmove, a ja sam joj objasnio da filmovi tome i služe, i sve je u početku izgledalo kao da štima, ali je niti koje su nas uvezivale polako grizao crv njene ljubomore, i ti su se šavovi najednom stali rašivat ko od šale, ko da ih je, poput podnevne žege, topila strašna posesivnost moje tankovijaste Poljakinje.

Ko je to s tobom u kancelariji? Neka djevojka? Ne ne laži, čujem je, ko je ona?

Svaka sljedeća rečenica sve više optužujuća.  

Odgovori mi. Ko je ta kurva…

Spuštao bih slušalicu, ostavljajuć je bez odgovora.

Čula sam je. Varaš li me? Nemoj da se usudiš da mi lažeš.

Kasnije bismo se mirili.

Do you love me?

Nastavljala je pošto bih stigo kući.

Tell me that you love me, insistirala je.

Uhvatio sam se kako joj ugađam svojim odgovorima.

I love you.

Osjećao sam se ko osumnjičeni u policijskoj istrazi.

I love you.

Nisam se umio nosit s tim, nisam znao kako izać na kraj s takvom vrstom ljubavi.

I love you…

Insana ne upoznaš dok s njim skupa džak soli ne izjedeš, govorila je rahmetli nena Hanifa. I tako sam otišo od Ane a tek što smo načeli onu Hanifinu vreću soli… Nije nam se dalo. Asshole, čuo sam je kako vrišti iznutra, trenutak pošto sam zatvorio vrata za sobom.

Zaboravila je bosanske psovke koje sam je naučio.

Modu nisam pratila već je ona tjerala mene…
Moji plakari noću sami se otvore… Kud god kreneš u kući naletiš na robu.
Muž kuhinju pregradio da meni proširi garderobu.
Kao od svrake sapun ispod kantice
on u ladice sakriva kreditne kartice..
Da sam čitala koliko izloge gledala sada bi romane pisala a ne moderno izgledala…Kada su haljine skupe meni se usta skupe ko da sam pojela trninu!
Ako mi mila majka umre ja ću prvo u butik da sebi kupim crninu…

Prekopavajući po ostacima sarajevskog doma u jednom sam ormaru pronašao veliki kancelarijski registrator s novinskim izrescima, člancima, književnim kritikama, reportažama i kolumnama što sam ih od kraja 1990. pa do početka 1992. pisao za splitsku Nedjeljnu Dalmaciju, zagrebački Danas, sarajevske Naše Dane, Oslobođenje, Ogledalo, Muslimanski glas, podgorički Monitor, beogradsko Vreme, te još neke tadašnje, već odavno ugašene novine.

Krenuo sam tako da čitam pisanija nekoga tko je tačno dvostruko mlađi nego što sam ja danas, čiji mi stil ide na živce, sa čijim se stavovima fatalno često ne slažem, ali u kojemu, ipak, prepoznajem ovoga sebe.

Zanimljivo je s naknadnom pameću i iskustvom, onim osobnim i onim zajedničkim, provjeravati kako su stvari nekome mogle izgledati te 1991, u što je vjerovao, čemu se nadao i što je predviđao u budućnosti. Na što se kladio u vlastitom životu. Konačno, zgodno je i narugati se ponekad ondašnjem sebi, ali i trajnim manama svoga karaktera koje izbijaju iz tih redova.

Kad god nađem vremena i volje prepisat ću poneki od tih izrezaka, ne izostavljajući ni riječi. Ako baš budem morao nešto promijeniti ili prokomentirati, učinit ću to u zagradama i uz napomenu.

Članak pod naslovom “Mjesec spaljenih knjiga” objavio sam u Profilu, kulturnom dodatku Nedjeljne Dalmacije, 24. listopada 1991. 

Šestog travnja 1941. Nijemci su bombardirajući Beograd pogodili i najveću gradsku biblioteku. Knjige su gorjele tako brzo da je već sve bilo gotovo kada su ljudi uopće shvatili da to gori riznica njihovog znanja i mašte. I kako se u posao vatre nitko nije miješao, a krov se nekako čudno obrušio, mimo gorućih knjiga, čitave su police izgledale kao nedirnute. Sve je na njima bilo baš onako kao prije požara. Samo što je sve bilo izgorjelo. Ljudi su kroz avetinjske prostore bivše knjižnice prolazili bez riječi. Nisu znali što im je činiti jer je bio dovoljan tek jedan dodir, dašak vjetra i da se sve obruši u fini sitni pepeo. Bili su kao među sjenama nekadašnje biblioteke, u zraku je lebdio duh onoga što je u knjigama pisalo. Taj duh je, kako nas povijest uči, najbolji i najtočniji znak prokletstva onome koji je paljevinu učinio. U biblioteci sve su knjige uvijek svete, sve su knjige biblije.

Na zgarištu se našlo i par mudrih ljudi koji su sasvim nježno prenijeli one knjige koje nisu bile sasvim uništene, trudeći se da ni njihov pepeo ne saspu u prah. Evakuirali su i nekolicinu potpuno izgorjelih manuskripata, zatim ih konzervirali i zaključali u blindirane sefove. Tamo da budu čuvani kao sjene. Četrdesetak godina kasnije netko je o njima, tim knjigama, snimio dokumentarni film, pažljivo obilazeći objektivnom oko njih. Te knjige nikada neće biti pročitane, ali su tu kao jezivo svjedočanstvo jednog zvjerstva, kao božje upozorenje ljudima da takve stvari ne treba činiti.

Na ovo me je podsjetila jedna televizijska vijest, objavljena koncem kolovoza, koja je kao ukleta projedrila eterom, a da kasnije ne bude ni pomnije obrađena, ni sasvim potvrđena. Tako da se sve nadam da nije potpuno točna. U vijesti se govorilo da je u Osijeku nakon bombardiranja izgorjela knjižnica s osamdeset tisuća knjiga. Nadam se da sam krivo čuo!

No, ako je ipak točno ono što nam je spiker hladno priopćio, a bit će da jest, pošto se sve užasne glasine u ovom ratu pokazuju istinitima, onda se zatvorio nekakav krug. Prokletstvo je palo na onog koji ga je prije točno pedeset godina osjetio na svojoj koži, na svojim knjigama. Netko bi iz ovoga izveo efektnu optužnicu, drugi bi najavio strašno predskazanje, ali meni baš i nije do toga. Spaljene knjige samo su potvrda barbarizma koji je tako strašan da čovjek pred njim može samo sklopiti ruke jer je svako upiranje prstom u krivca u ovom slučaju neumjesno. Krivac je elementarno Zlo koje čovjek niti može optužiti, niti može kazniti.

Gorjele su u ovom ratu i na drugim mjestima knjige. Netko će s pravom primijetiti da je ipak strašnije to što su gorjeli ljudi. Ali, dajući mu za pravo, moramo pripomenuti da se ljudi u glavama ludih mogu već zbog boje kože, zbog roda i nacije proglasiti za neprijatelje, a kome su te knjige bile neprijateljima? Možda onom narodu koji je 1941. doživio spaljivanje svojih knjiga? Sumnjam da bi netko tko zna kako su gorjela stabla njegove kulture palio šumu knjiga s kojima je kroz tolika stoljeća komunicirao kao s nečim srodnim.

Bit će da se opet ponavlja priča o Ateni i o Sparti. Prva je redovito gorjela, a druga se utapala u povijesnom zaboravu. Zato što nije imala knjige i biblioteke. Atenjani su znali sve, ali nisu znali ubijati. Spartanci opet nisu znali ništa, ali su znali ubijati. Na ovoj paradigmi vjerojatno je i stvorena globalna metafora o barbarima i građanima, ali kao ni svaku drugu ni nju ne treba bukvalno shvatiti. Niti su svi s ovih strana Atenjani, niti su s onih samo Spartanci. Uostalom, Spartanci se od Atenjana razlikuju i po tome što svijet vide jednodimenzionalno. Upravo zbog toga i jesu dobri vojnici.

Mjesec listopad tradicionalno je mjesec knjige. To je doba sezonskih sniženja, kada se kupuje i ono što se nikad neće pročitati. Tada se prikupi desetak naslova za zimu, debelih romana za duge zimske mjesece, kuhara, zbirki pjesama, zemljopisnih atlasa, anatomskih priručnika, te knjiga koje nas savjetuju od kako postati i ostati lijepa, do kako uzgojiti marihuanu. No, ove godine od svega toga neće biti ništa. Sjedimo kraj televizora, kršimo prste, miješamo brašno za zimu, plašimo se. I ne čitamo ništa. Kao bolesnici od karcinoma najprije smo odustali od debelih romana. Malo tko je siguran da će živjeti toliko dugo da stigne do kraja. Zatim smo odustali od svega drugog. Dovoljne su novine jer tamo pišu sve stvari koje su nam još u životu važne. Ovaj mjesec knjige ispraćamo u sjenci izgorjelih biblioteka.

Listopad je bio poznat i po tome što se tad održavaju dva nama značajna sajma knjiga. Na prvi u Frankfurtu ove je godine malo tko otišao. Tamo je, naime, neki daleki svijet. Od kojega nas dijele rat i mir. Dok po Hrvatskoj ubijaju teško je naći toliko mira u sebi i otići tamo gdje – čitaju. Drugi sajam održava se u Beogradu. On je za narode južno od Alpa nekad bio i važniji od onog u Frankfurtu. Tamo gdje smo se sastajali s ljudima koji na svom jeziku čitaju knjige koje su napisane na našem jeziku. I obrnuto. Ne može se reći da se nismo dobro razumjeli. Sve do onog momenta kada je počela naša krvava nesreća. No, to je već jedna druga priča.

Lanjske godine u Beogradu više nije bilo hrvatskih izdavača. To nikoga nije pretjerano iznenadilo, a ponajmanje one koji su taj sajam otvarali. Tada je govorio Milorad Pavić, svojim riječima kristalno jasno obećavajući rat. I već okrivljujući Hrvate za njega. Vatra koja je izbijala iz njega ledila je duše njegovih neistomišljenika. Jedan prijatelj mi se još tada zaklinjao da zbog Pavića više neće otići u Beograd na Sajam. Ni slutio nije koliko je u pravu. Umro je gledajući na televiziji kako gori Hrvatska.

Neprestano mi na usta navire optužba. I onda bježim od nje. Pokušavam sakriti ono što bih najradije rekao. Gledam naslove nekih knjiga na svojim policama i pokušavam odustati. Milorad Pavić – “Hazarski rečnik”, Borislav Mihajlović – “Autobiografija o drugima”, Dobrica Ćosić – “Stvarno i moguće”. Ima ih još koje me dovode u nedoumicu i za koje bih volio da sad nisu tu. Ali se ne usuđujem skloniti ih. Jer je to samo jedan korak od paljevine. A čini mi se, ipak ću vam to reći, da su autori tih knjiga, i još neki uz njih, oni koji su prije Veljka Kadijevića i Šešelja navukli prokletstvo na svoj rod. Oni su, makar i nehotično, učinili da knjige u Hrvatskoj gore onako kako su gorjele u Beogradu 1941. I da prokletstvo bude veće, ovaj put ih je zapalio netko tko odlično razumije jezik kojim su pisane.

Vjerojatno će se naći Neroni ili drugi barbari da krenu u odmazdu paleći knjige naroda iz kojeg su oni koji su palili hrvatske knjižnice. Nitko ih naravno ne može zaustaviti, ali ni poreći da bi to bilo samo još jedno prokletstvo više. Nakon kojeg bi se Balkan mogao survati u tartar. A Europu ostaviti blaženu da briše prašinu sa svojih biblija.

Listopad je u duši svakog kulturnog Hrvata, Bosanca, svakog normalnog te samim tim i nesretnog Srbina, mjesec duboke žalosti. To je mjesec spaljenih knjiga.

Stišan,
u pô glasa,
čak i preko zvučnika –
hodža na munari, tek mutna slika
iz ranog djetinjstva –
ezan je na sabah,
i u akšam,
dašak istočnog vjetra
lahka perla nad Gradom.

A preglasan,
more decibela,

u inat i da svi čuju,
isti a skroz drugačiji,
on udar je na san,
i podnevni mir,
nepristojna budilica.

Krunski dokaz da,
štedro učeći,
ništa,
ama baš ništa
nismo
naučili.

Baš kao ni Oni Drugi,
tamo preko brda,
s kojima se vazdan,
a zalud,
pripetavamo.

Tu i jeste ta naša
vječita
kvadratura
kruga.